Utopijsko-mitološko-istorijski diskurs Borislava Pekića i Džulijana Barnsa
Utopian, Mythological and Historical Discourse of Borislav Pekić and Julian Barnes
Author
Teodorović, JasminaMentor
Bošković, DraganCommittee members
Nastić, RadmilaĐorić, Biljana
Bubanja, Nikola
Metadata
Show full item recordAbstract
disertaciji Utopijsko-mitološko-istorijski diskurs Borislava Pekića i Džulijana Barnsa iz stvaralaštva oba pisca, za predmet naše analize izdvajamo Argonautiku, Atlantidu i Novi Jerusalim Borislava Pekića, odnosno Istoriju sveta u 10 ½ poglavlja, Nije to ništa strašno i Puls Džulijana Barnsa.
U uvodnom delu rada razrađuju se pojmovi utopije, mita i istorije u okviru teorijskih pozicija relevantnih, kako za kontekst u koji su postavljena dela Borislava Pekića i Džulijana Barnsa, tako i za razmatranje pripovedne aktivnosti u širem smislu. Jedna od centralnih hipoteza koje ovaj rad nastoji da razradi jeste pitanje priče kao mitosa, njenog telosa, kao i modusa narativne konfiguracije priče kao pripovedne aktivnosti koja predstavlja konstitutivni element, kako narativnog ideniteta, tako i onog čovekovog koji se kroz figure utopijsko-mitološko-istorijskog diskursa konstituiše kao biće jezika. Takođe se razmatra i ključno pitanje temporaliteta i konstituisanje priče kroz rekonfiguraciju dela... u njegovom čitanju i doživljaju od strane recipijenta.
U drugom poglavlju „Antropologija priče: Pekić-Barns“ primenjuje se analitičko-sintetički pristup u analizi navedenih dela. Dela Borislava Pekića postavljaju se u širi kontekst njegove ontološke filosofije kosmogonije i energijalizma. Pekićevo delo smo analizirali primenom obrnutog postupka demitomorfizacije i koristili se tzv. paralelnom literaturom koju je Pekić ispisivao kao onu koja prati izgradnju priče u njegovom romanesknom stvaralaštvu. Navedena dela Džulijana Barnsa takođe razmatramo u širem kontekstu konstituisanja narativnog identiteta priče za razliku od dosadašnjih studija koje su njegovo stvaralaštvo uglavnom razmatrale u kontekstu savremenih postmodernističkih teorija. Takođe, jedan od ciljeva ovog dela rada sastoji se u tome da se ukaže na idejno-tematsku vezu književnog stvaralaštva ova dva pisca, te i da se njihovo delo postavi u šire okvire pripovedne aktivnosti koja izlazi iz okvira nacionalne književnosti.
Na osnovu sprovedene analize, dolazimo do zaključka da narativna konfiguracija njihovih priča predstavlja ironijsko-parodijsku, te i mitomorfnu masku koja tendencioznom mistifikacijom diskursa zapravo nastoji da dekonstruiše pojmovnu metafiziku utopije, mita i istorije. Analitičko-sintetičkim pristupom takođe smo nastojali da dokažemo u kojoj meri se njihova dela konstituišu kao pripovedno kretanje čija retorička ironija označava onu formu ironije u kojoj stav i ton govornika ili pisca ukazuju upravo na suprotno od onoga što priča zavodljivim diskursom iskazuje. Pekićeva i Barnsova priča odriče mogućnost izravne referencijalnosti tako što upućuje na referent koji ne može biti pripovedno profilisan. U tom smislu, njihovo stvaralaštvo nastoji da uputi i na tzv. nevidljivu (nedogađajnu, nearhiviranu) istoriju ljudskog duha. Iz navedenog proizilazi i jedna od osnovnih namera ovoga rada, a to je da se i metodološki gledano, Pekićevo i Barnsovo delo uspostavi kao izazov mišljenja koje se ne svodi isključivo na njihovu analizu u svojim literarnim svojstvima.