Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji
The reflexive character of archaeological reasoning: a case study of hellenistic finds in Serbian archaeology
Doktorand
Kuzmanović, ZoricaMentor
Babić, StašaČlanovi komisije
Palavestra, AleksandarVujović, Miroslav
Metapodaci
Prikaz svih podataka o disertacijiSažetak
Razvoj arheologije u drugoj polovini 20. veka je po mišljenju mnogih njenih
savremenika bio izrazito dinamičan i uznemirujući. Uprkos brojnim pokušajima da se arheološko
istraživanje, u skladu sa opštom pozitivističkom orijentacijom, postavi na čvršće metodološke temelje
i upotrebi za dolaženje do saznanja o zakonima ljudskog ponašanja na opštem antropološkom nivou,
paralelno tome, pojavio se, pod uticajem širih društvenih tendencija, pokret koji je izražavao sumnju u
mogućnosti naučnog saznanja u arheologiji kao takvog. Okosnica te sumnje bila je činjenica da
prošlost nije direktno saznatljiva i da se svi naši zaključci o njoj baziraju na uspostavljanju analogija
sa poznatim fenomenima iz savremenog iskustva.
Ograničenost arheološkog istraživanja na upotrebu analogija pokrenula je u drugoj polovini
20. veka preispitivanje arheološke epistemologije u dva različita, ponekad izrazito suprotvstavljena
pravca, oličena u nazivima procesna i postprocesna arheologija. Procesna, ili nova arheo...logija,
formulisana u skladu sa striktnim logičko-pozitivističkim principima nauke je, zbog logičke
nedolsenosti prirode analoškog zaključivanja, u krajnoj eksplikaciji svog pogleda na arheologiju kao
nauku, osporila upotrebu analogija kao adekvatnog saznajnog postupka. S druge strane, postporcesna
arheologija, nastala kao reakcija na pozitivistički program nove arheologije, je osporila mogućnost
objektivnog saznanja prošlosti, tvrdeći da će svi naši zaključci neminovno biti projekcija savremenih
iskustava, odnosno uspostavljenih analogija. Odričući mogćnost objektivnog naučnog saznanja, što
je u skladu sa njenim širim teorijsko-filozofskim okvirom, postprocesna arheologija je ostala u načelu
nezainteresovana da, prepoznatu činjenicu o prirodi arheološkog istraživanja dalje razmatra u
pokušaju stvaranja bolje i relevantnije metodologije za rekonstrukciju prošlosti. U pokušaju da
ukažem na potrebu da se arheologija vrati problematizovanju analogije kao jedinom mogućem
epistemološkom okviru i metodološkom postupku, cilj ovog rada je da ukaže na potencijal teorije
refleksivnosti kao mogućeg polazišta postprocesne arheologije na rešavanju ovog važnog aspekta
arheološke prakse.
Zalaganja za rekonfigururisanjem i reuspostavljanjem arheologije kao politički i društveno
osvešćene i angažovane prakse, što su neke od ključnih tendencija u okviru postprocesne škole, može
biti opasno, ukoliko arheologija ne bi paralelno razvijala povećanu kritičku svest o ograničenjima,
mogućnostima i metodima dolaženja do znanja o prošlosti. Društvena i politička ulogu arheologije je,
kako su pokazali upravo radovi postprocesne škole, ogromna, veoma moćna, često manipulativna i
opsana, te je, upravo zato, nužno uspostavljanje metodologije koja povećava, odnosno osporava
relevantnost zaključaka do kojih dolazi savremena disciplina. U suprotnom, arheologija bi mogla
postati poligon neprimerene političke borbe u kojoj će hiperkriticizam društvene, ali ne i metodološke
relevantnosti, obesmisliti njenu naučnu ulogu i stremljenje
Fakultet:
Универзитет у Београду, Филозофски факултетDatum odbrane:
07-09-2012Projekti:
- Arheološka kultura i identitet na zapadnom Balkanu (RS-MESTD-Basic Research (BR or ON)-177008)