Morfološka varijabilnost vrsta roda Anacamptis Rich. (Orchidoideae, Orchidaceae) na području Balkanskog poluostrva i Panonske nizije

Abstract

Pored rodova evropskih orhideja koji se odlikuju velikim stepenom diverzifikacije, kao i značajnim brojem novoopisanih vrsta, kao što su Ophrys ili Epipactis, rod Anacamptis je ostao poprilično zapostavljen u orhidološkim istraživanjima. Na predstavnicima ovog roda uglavnom su vršena molekularna istraživanja, u kojima je bio uključen i veći broj drugih rodova.Takođe, urađene su i opsežne studije, ali samo na pojedinim vrstama. Morfološka istraživanja su bila veoma retka i uz par uzuzetaka, ograničena na geografski mala područja i na jednu ili nekoliko morfološki sličnih vrsta. Analiza morfološke varijabilnosti ovolikog broja taksona roda Anacamptis na geografski relativno velikom području kakvo je Balkansko poluostrvo, kao i deo Panonske nizije koji se oslanja na njega, do sada nije bilo sprovedeno. Morfološkim analizama bili su podvrgnuti gotovo svi predstavnici ovog roda u rangu vrste i podvrste, a koji se javljaju na području kopnenog dela Balkanskog poluostrva, kao i južnog oboda Panonske nizije. Sprovedene su jednostrane i uporedne morfološke analize sa detaljnomobradom podataka metodama bazične, univarijantne i multivarijantne statistike. Do sada najvećim istraživanjem taksona roda Anacamptis, po broju obrađenih jedinki i području na kom je sprovedeno, bila je obuhvaćena 2001 jedinka iz 185 populacija. Analizirane su prirodne populacije, ali i materijal iz Herbarijuma BUNS. Ukupno je definisano 69 morfoloških karaktera, kvantitativnih i kvalitativnih, a među njima su traženi oni koji imaju potencijalno diferencijalni karakter između opisanih vrsta i infraspecijskih taksona. Analize su obuhvatile i interpopulacionu morfološku varijabilnost u okviru svakog taksona, a u cilju uočavanja postojanja određenih geografskih obrazaca njenih promena. Morfološki karakteri koji su se u sprovedenim analizama pokazali kao taksonomski informativni, iskorišćeni su za formiranje dihotomog ključa za determinaciju taksona roda Anacamptis prisutnih na istraživanom području. Analizama je utvrđen veliki broj karaktera koji su statistički značajno različiti između analiziranih populacija, podvrsta i vrsta. Većina karaktera je pokazala umerenu ili nisku varijabilnost, a u retkim slučajevima i povećanu. Karakteri cveta međusobno su statistički značajno korelisani,većina slabo do umereno, dok su oni na listićima kacige, kao i između labeluma i drugih delova cveta jako do izrazito jako povezani. Jedini takson koji nije pokazao nikakvu infraspecijsku diferencijaciju, a koji se odlikuje velikom unutari interpopulacionom varijabilnošću je A. pyramidalis. Iz istog razloga je pokazano kao neosnovano izdvajanje jedinki iz različitih delova njegovog areala u do sada opisane infraspecijske oblike. Potvrđena je niska morfološka varijabilnost uskorasprostranjene vrste A. boryi. Kod svih preostalih istraživanih taksona utvrđeno je postojanje određenih obrazaca geografske interpopulacione varijabilnosti i infraspecijske struktuiranosti.Populacije A. laxiflora subsp. laxiflora mogu se podeliti na jadranske i kontinentalne, pri čemu najzapadnije pokazuju i najmanje vrednosti analiziranih karaktera. A. coriophora subsp. fragrans se pokazala kao manje varijabilnom od tipske podvrste, ali je u okviru nje kao zaseban takson izdvojen var. hermae kao fenološki, ekološki i morfološki odvojen u odnosu na ostaleispitivane populacije. Tipska podvrsta pokazuje obrazac variranja ukupne morfološke varijabilnosti u pravcu zapad-istok. Kao karakteri koji su najznačajniji za diferencijaciju podvrsta vrste A. palustris izdvojeni su dužina i širina brakteje, stepen diferenciranosti labeluma na režnjeve, kao i dubina sinusa koja ih razdvaja. Populacije A. palustris subsp. elegans moguće je podeliti na tri geografski i morfološki definisane grupe – istočnobalkansku, zapadnobalkansku i periferne populacije sa severa Srbije i iz Slovenije. Kao diferencijalni karakteri između taksona sekcije Laxiflorae pokazali su se odnos između dužine plodnika i brakteje, kao i dužina srednjeg režnja labeluma. Vrsta A. morio je po prvi put jasno morfološki i arealno podeljena na dve podvrste na istraživanom području. Podvrste pokazuju velika preklapanja vrednosti morfoloških karaktera, ali se obe odlikuju specifičnim karakteristikama cveta, pre svega labeluma na osnovu kojih ih je moguće razlikovati. Definisani su areali podvrsta A.morio na istraživanom području – tipska podvrsta je prevashodno severnija i zapadnija, dok je subsp. caucasica južnija i istočnija. Prvu odlikuju krupniji cvetovi, bubrežastih labeluma sa srednjim režnjem koji ne prevazilazi značajno dužinu bočnih, dok je druga sa sitnijim cvetovima i snažno isturenim srednjim režnjem. Obe podvrste mogu se podeliti na grupe populacija sa jasno definisanim geografskim raspostranjenjem. Vrsta A. papilionacea je po prvi put morfološki istaživana na većem broju primeraka, a ne prostim poređenjem pojedinačnih primeraka iz različitih delova areala. Pokazana je morfološka diferenciranost na dve podvrste – tipsku i subsp. aegaea, koje se jasno morfološki razlikuju i zauzimaju različite delove areala vrste. U okviru subsp. papilionacea registrovan je klinalni raspored morfološke varijabilnosti u pravcu sever-jug. Registrovana su i tri hibrida, nova za područje pojedinih zemalja – A. × gennarii (Severna Makedonija),A. × parvifolia (Crna Gora) i A. × timbali (Srbija). Hibridi pokazuju generalnu morfološku intermedijarnost u odnosu na roditelje, ali se odlikuju i novim stanjima karaktera, nezabeleženim kod roditeljskih taksona. Slični obrasci morfološke varijabilnosti, kako na interpopulacionom nivou pojedinih vrsta, ali iizmeđu podvrsta svake istraživane vrste, pokazuju jasnu vezu između istraživanih taksona i još jednom opravdavaju njihovo zajedničko grupisanje u rod Anacamptis.

Unlike the highly diversified and species-rich genera of European orchids, such as Ophrys or Epipactis, the genus Anacamptis has remained quite neglected in orchidological research. Representatives of this genus, together with many others genera, were investigated mainly by molecular methods. Also, extensive studies have been done, but only on specific species. Morphological studies were very rare, and with a few exceptions, limited to geographically small areas and one or more morphologically similar species. Analysis of the morphological variability of so many taxa of the genus Anacamptis, in a is, in a geographically relatively large area such as the Balkan Peninsula, as geographically relatively large area such as the Balkan Peninsula, as well as the southern part of the Pannonian Plain, has not been conducted so far. Morphological analyses were performed on almost all representatives of this genus,in the species and subspecies rank , occurring in the Balkan Peninsula mainland, as well as in the southern perimeter of the Pannonian Plain. Comparativemorphological analyses were conducted using the methods of basic, univariate and multivariate statistics.So far, the largest study of the genus nacamptis, by the number of processed individuals and the area in which it was conducted, included 2001 individuals from 185 populations. Natural populations and material from the BUNS Herbarium were analyzed. A total of 69 morphological characters, quantitative and qualitative, were defined, and those that have a potentially differential character among analyzed species and infraspecific taxa were selected. The analyzes also included interpopulation morphological variability within each taxon, to identify the existence of specific geographic patterns of its changes. The morphological characters that proved to be taxonomically informative, were used to form the dichotomous key for the determination of the genus Anacamptis members, presented in the study area. The analyzes identified a large number of characters that were statistically significantly different between the analyzed populations, subspecies, and species. Most of the characters showed moderate or low variability, and in rare cases increased variability. Flower’s characters were statistically significantly correlated with each other, most of them weakly to moderately, while those of the sepals and petals, as well as between the labellum and other parts of the flower, were very strongly correlated. The only taxon that has not shown any infraspecific differentiation (except A. boryi), and which is characterized by high intra- and interpopulation variability, is A. pyramidalis. For the same reason, it has been shown as unjustified to separate individuals from different parts of species range into infraspecific forms. The low morphological variability of the narrowly distributed A. boryi was confirmed. In all other taxa studied, the existence of certain patterns of geographical interpopulation variability and infraspecific structuring was detected. A. laxiflora subsp. laxiflora populations can be divided into two groups – Adriatic and Continental, with the lowest characters values measured among the westernmost populations. A. coriophora subsp. fragrans proved to be less variable than the type subspecies, but within it, a new variety (var. hermae) as phenological, ecological and morphologically distinct from other studied populations was described. The typesubspecies has a transition of morphological variability in a west-east direction. The characters that are the most important for differentiation of A. palustris subspecies are the bract length and width, the degree of labellum differentiation into lobes, and the depth of the sinuses that separate them. Populations of A. palustris subsp. elegans can be divided into three geographically and morphologically defined groups – Eastern Balkan, Western Balkan and peripheral populations from the North Serbia and Slovenia. Differential characters among the Laxiflorae section taxa are ration between the ovary length and bract length, as well as the labellum middle lobe length. For the first time, species A. morio is morphologically and geographically divided into two subspecies, in the study area. Analyzed subspecies have great overlapping values for many morphological characters, but both are characterized by specific flower’s characteristics, above all labellum shape. On this basis, it is possible to distinguish them. Areals of A. morio subspecies were defined – the type subspecies is predominantly northern and western,while subsp. caucasica is southern and eastern. The first is characterized by larger flowers, renal shape labellum with a median lobe that does not exceed significantly the length of the lateral ones, while the second subspecies has smaller flowers and strongly projecting the median lobe. Both subspecies can be divided into groups of populations that have clearly defined geographical distribution. For the first time, A. papilionacea was morphologically investigated on a larger number of specimens, unlike previous researches in which individual specimens from different parts of the range were simply compared. Morphological differentiation into two subspecies was shown – type and subsp. aegaea. They are morphologically distinct and occupy different parts of the species range. Within the subsp. papilionacea a clinal distribution of morphological variability in the north-south direction was recorded. Three taxa of hybrid origin, new for the area of North Macedonia (A. × gennarii), Montenegro (A. × parvifolia) and Serbia (A. × timbali) were registered. Hybrids exhibit a general morphological intermediacy between parents but are also distinguished by new character states that were not observed in parental taxa. Similar patterns of morphological variability, both at the interpopulation level ofindividual species and between the subspecies of each species studied, show a clear relationship between the studied taxa and once again justify their grouping into the genus Anacamptis.