In vitro i in vivo farmakološka karakterizacija atipičnog simpatomimetika lerimazolina
In vitro and in vivo pharmacological characterization of atypical sympathomimetic lerimazoline

Metadata
Show full item recordAbstract
Dekongestivi su lijekovi sa simpatomimetskim djelovanjem. Obično se izdaju bez ljekarskog
recepta i široko su zastupljeni u svakodnevnoj ambulantnoj i apotekarskoj praksi. Kontrakcija
krvnih sudova sluznice nosa može simptomatski pomoći pacijenatima sa alergijskim
rinitisom, rinosinusitisom, prehladom i drugim stanjima respiratornih puteva, kod kojih se
javlja osjećaj "zapušenosti nosa". Postoje dvije klase nazalnih dekongestiva:
simpatomimetski amini (fenilefrin, pseudoefedrin, efedrin, fenilpropanolamin) i imidazolini
(oksimetazolin, ksilometazolin, nafazolin, lerimazolin). Dok je sistemska primjena
dekongestivne terapije povezana sa rizicima od neželjenih efekata na srce i krvne sudove,
lokalna primjena može dovesti do razvoja medikamentoznog rinitisa, što ukazuje na potrebu
usavršavanja terapijskih mogućnosti u ovoj oblasti. Pored monokomponentnih, postoji
nekoliko nazalnih preparata sa kombinacijom dvije aktivne supstance, od kojih samo jedna
ima dekongestivno dejstvo. Jedina komb...inacija dva dekongestiva prisutna na tržištu lijekova
sadrži standardni vazokonstriktor fenilefrin i lerimazolin, dekongestiv strukture slične
ksilometazolinu i oksimetazolinu. In vitro ispitivanja vazokonstriktorne aktivnosti
lerimazolina oskudna, a in vivo dejstva još uvijek nepoznata.
Ciljevi ovog istraživanja su bili ispitivanje mehanizama kontraktilnog dejstva lerimazolina,
prirode interakcije sa fenilefrinom, kao i uticaja na ponašanje oglednih životinja.
Radioaktivno obilježenim visoko selektivnim ligandima za pojedine podtipove receptora
mjeren je afinitet vezivanja lerimazolina na α1, 5-HT2A, 5-HT1A i dopaminskim D2
receptorima, čime su upotpunjeni literaturni podaci o vezivanju za 5-HT1B i 5-HT1D
receptore. Najveće afinitete lerimazolin ima za 5-HT1D i 5-HT1A receptore, a najmanji za α1
receptor.
Ispitivanjem vazoaktivnosti lerimazolina na isječcima torakalne arterije pacova u vodenom
kupatilu, uz korišćenje većeg broja supstanci u kombinaciji (antagonist α1 adrenoceptora
prazosin, antagonisti α2 adrenoceptora RX 821002 i rauvolscin, antagonist α2C adrenoceptora
JP 1302, neselektivni antagonist 5-HT receptora metiotepin, antagonist 5-HT1B receptora SB
224289, antagonist 5-HT1D receptora BRL 15572, antagonist 5-HT2A receptora ketanserin)
utvrđeno je da se vazokonstriktorno dejstvo lerimazolina primarno ispoljava putem 5-HT2A
receptora, dok je u većim koncentracijama i posljedica aktivacije α1 receptora...
Decongestants are drugs with sympathomimetic properties, commonly dispensed without a
prescription and widely used in everyday out-of-hospital and community pharmacy settings.
The contraction of the blood vessels of nasal mucosa can symptomatically help patients with
allergic rhinitis, rhinosinusitis, colds and other respiratory tract infections in which the
feeling of "nasal congestion" appears. There are two classes of nasal decongestants:
sympathomimetic amines (phenylephrine, pseudoephedrine, ephedrine,
phenylpropanolamine) and the imidazolines (oxymetazoline, xylometazoline, naphazoline,
lerimazoline). While oral administration of decongestant therapy is associated with the risks
of adverse effects on the heart and blood vessels, topical administration can lead to the
development of rhinitis medicamentosa, underlying the need for improvement of therapeutic
strategies in this field.
Besides the monocomponent preparations, there are several nasal preparations that combine
two active... compounds, only one of which exerts the decongestant action. The only
combination of two decongestants available in the drug market contains the standard
vasoconstrictive agent phenylephrine and lerimazoline, a decongestant structurally similar to
xylometazoline and oxymetazoline. As the in vitro actions of lerimazoline were scarcely
examined, and its in vivo effects are generally unknown, the current research aimed at the
elucidation of mechanisms of contractile actions of lerimazoline, the nature of its interaction
with phenylephrine, as well as its influence on behavior of the experimental animals.
Specific binding affinities were determined by measuring the extent of displacement of [3H]
labelled specific ligands for α1, 5-HT2A, 5-HT1A and dopamine D2 receptors, and these data
complemented the literature findings on binding of lerimazoline to 5-HT1B and 5-HT1D
receptors. The highest affinity of lerimazoline was for 5-HT1D and 5-HT1A receptors, and the
lowest for the α1 receptor. Examination of lerimazoline vasoconstrictive activity in rat aortic
rings mounted in an organ bath, with use of several ligands in combination (α1 adrenoceptor
antagonist prazosin, α2 adrenoceptor antagonists RX 821002 and rauwolscine, α2C
adrenoceptor antagonist JP 1302, non-selective 5-HT receptor antagonist methiothepin, 5-
HT1B receptor antagonist SB 224289, 5-HT1D receptor antagonist BRL 15572, and 5-HT2A
receptor antagonist ketanserin) has revealed that the vasoconstrictor effect of lerimazoline
was primarily mediated by 5-HT2A receptor, while in higher concentrations it is also
contributed to by the α1 receptor...