Procena efektivnosti psihijatrijskog lečenja na glikoregulaciju i komplikacije kod obolelih od šećerne bolesti
Assessing the effectiveness of psychiatric treatment onto glycoregulation and diabetic complications in patients with diabetes mellitus
Метаподаци
Приказ свих података о дисертацијиСажетак
Uvod: Još uvek nije sigurno da li se posledice depresije kod dijabetičara mogu ublažiti
lečenjem depresije. Primarni cilj bio je da se utvrdi da li dodatak antidepresiva postojećoj
insulinskjoj terapiji u pacijenata obolelih od šećerne bolesti i depresije može poboljšati
glikoregulaciju. Sekundarni cilj bio je da se utvrdi da li lečenje antidepresivima dovodi do
pogoršanja lipidnog i inflamatornog statusa kod ovih pacijenata, koji predstavljaju faktore
rizika za nastanak komplikacija šećerne bolesti.
Materijal/Metode: Ukupno 192 pacijenta sa loše regulisanim dijabetesom tip 2 (HbA1c viši
od 8%) u odsustvu bilo kojeg drugog zdravstvenog stanja, bilo je uključeno u 6-mesečno
ispitivanje, stabilizacionu fazu koja je podrazumevala optimizaciju antidijabetične terapije.
Depresivni status je skrinovan na kraju ove faze uz pomoć BDI-II (Bekove skale depresije).
Pacijenti koji su imali skor preko 14 i od strane psihijatra potvrdjenu depresiju (58 pacijenata)
ukljućeno je u 6-mesečnu interventn...u fazu studije sa SSRI klasom antidepresiva.
Rezultati: 50 pacijenata je završilo studijsko praćenje. Tokom stabilizacione faze, hbA1c je
opao od vrednosti 10.0±1.8% do 8.5±1.2% (p<0.001), a tokom interventne faze opao je od
vrednosti 8.5±1.2% do 7.7±0.7% (p<0.001). Skor na Bekovoj skali depresije se značajno
popravio od 30.4±13.2 to 23.5±11.0 (p=0.02) tokom interventne faze. Zapažena je pozitivna
linearna korelacija izmedju pobljšanja u skoru depresije i poboljšanja glikoregulacije
(R2=0.139, p=0.008). Lipidni i inflamatorni status nisu se promenili značajno kod ovih
pacijenata tokom interventne faze ispitivanja.
Zaključak: Pacijenti sa loše kontrolisanim dijabetesom i prisutnom komorbidnom depresijom
mogu imati značajne koristi od skrininga i lečenja depresije SSRI antidepresivima, u smislu
poboljšanja glikoregualcije. Ova terapija nije dala neželjene efekte na lipidni niti inflamatorni
status ovih pacijenata.
Background: It is still disputable whether negative effects of comorbid depression in diabetics
can be diminished by successful treatment of depression. The primary aim of this study was
to assess whether addition of antidepressants to existing insulin treatment would further
improve glycemic control in these patients. A secondary objective was to assess whether such
treatment impairs their lipid and inflammatory status.
Material/Methods: Total of 192 patients with poorly controlled diabetes (defined as HbA1c
≥ 8%) in the absence of any uncontrolled medical condition entered the 6-month run-in phase
with optimization of diabetic therapy. Depression status was screened at the end of this phase
by BDI-II depression testing. Patients with BDI-II ≥ 14 and psychiatric confirmation of
depression (58 patients) entered the 6-month interventional phase with SSRI class
antidepressants.
Results: Fifty patients completed the study. During the run-in phase, HbA1c dropped from
10.0% ± 1.8% to 8.5% ±... 1.2% (p<0.001), and during the interventional phase it dropped from
8.5% ± 1.2% to 7.7% ± 0.7% (p<0.001). BDI-II scores improved significantly from 30.4 ± 13.2 to
23.5 ± 11.0 (p=0.02) during the interventional phase. A positive linear correlation between
improvement in depression scale and improvement in glycemic control was observed
(R2=0.139, p=0.008). Lipid profile and inflammatory status did not change significantly during
the interventional phase.
Conclusions: Patients with poorly controlled diabetes and comorbid depression might benefit
from screening and treatment of depression with SSRI antidepressants by achieving an
incremental effect on glycoregulation. This therapy did not have any adverse effects on lipid
profile or inflammatory status.