Politika multikulturalizma u vremenu globalizacije

Abstract

Problematika multikulturalizma, pokrenuta teškoćama liberalnih demokratija u upravljanju etnokulturnim različitostima i njihovom inkorporiranju u postojeći institucionalni poredak, zaokuplja pažnju akademske laičke javnosti posljednjih godina. Pojam „multikulturalizam“ najčešće se upotrebljava u dva značenja. Najprije u deskriptivnom i neutralnom smislu kao sinonim za multikulturalnost, kada označava činjenicu postojanja kulturno-etničkog pluralizma unutar nacionalnih država. U užem smislu upotrijebljen pojam predstavlja ideološko-normativni i programsko-politički odgovor na izazov integracije različitih kulturno-etničkih manjina u nacionalnu državu, na način koji podrazumijeva priznanje njihovog kulturno-etničkog identiteta. Multikulturalizam se u političkom i teorijskom smislu, javlja kao reakcija na neuspjeh modela asimilacije u integraciji različitih kulturnoetničkih grupa u nacionalnu državu. Savremene države, posebno najrazvijenije, u uslovima globalizacije izložene su talasima imigranata različitih kulturno-etničkih obilježja. Ideal homogenosti kojem su težile nikada nije mogao biti do kraja sproveden, a model asimilacije se, počev od sedamdesetih godina XX vijeka, uglavnom označava kao nerealan, nepotreban i nepravedan. Globalizacija je doba koje, uprkos svojoj neuravnoteženosti, podrazumijeva mnogo intenzivnije slabljenje granica i uklanjanje barijera u odnosu na bilo koji prethodni istorijski period. S tim u vezi, može se naglasiti nekoliko procesa i promjena u zapadnoevropskim razvijenim demokratijama koji su u neposrednoj vezi sa globalizacijom a pogoduju, da tako kažemo, aktuelnosti i opstanku multikulturalizma. Najprije, globalizacija usložnjava kulturni pluralizam unutar velikog broja zemalja izazivajući tzv. „turbulenciju migracija“ što dalje stavlja u prvi plan problem integracije sve većeg broja imigranata različite kulturno-etničke pripadnosti. Globalizacija je umnožavanjem kulturno-etničke različitosti unutar razvijenih nacionalnih država intenzivirala kulturne zahtjeve, odnosno, zahtjeve za priznavanjem etničkih identiteta što je imalo za rezultat multiplikaciju očekivanja prema liberalno-demokratskoj državi da udovolji zahtjevima s obzirom na obnovu kulturnih identiteta Sam period globalizacije karakteriše svojevrsni paradoks - sa jedne strane sve su jači globalni unificirajući procesi, dok se sa druge strane u prvi plan ističu i jačaju partikularne zajednice. Sve je više potreba, zahtjeva i individualizma u modernom društvu, 5 ali i frustracije usljed nemanja osjećanja sigurnosti koje je proizilazilo iz nedvosmislenog mjesta u socijalnoj strukturi. Zato ne treba da čudi vraćanje tradiciji i jačanje etničkih i nacionalnih pripadnosti, što je suprotno očekivanjima modernizacijskih teorija. Ne dolazi do slabljenja partikularnih, etnonacionalnih pripadnosti, već, paradoksalno, ona u dobu globalizacije jača i to je jedan od načina na koji globalizacija doprinosi aktuelnosti i prisutnosti multikulturalizma upotrijebljenog u demografsko-deskriptivnom smislu. Obnova i povratak etničke pripadnosti (tzv. Ethnic revival) u posljednjim decenijama XX vijeka vezuju se za migracije i preporod nacionalizma teritorijalno koncentrisanih manjinskih grupa na teritoriji nacionalnih država. Radi se o tzv. etničkim grupama u prvom i nacionalnim manjinama u drugom slučaju, ukoliko upotrijebimo terminologiju Vila Kimlike. Tip zahtjeva koje nacionalnoj državi upućuju imigranti najčešće je različit od tipa zahtjeva koji državi upućuju nacionalne manjine. Prvi se uglavnom tiče obezbjeđivanja integracije u društvo i prihvatanja članova etničke grupe kao punopravnih uz priznanje i poštovanje kulturnih razlika i identitetske posebnosti na nivou zakona i institucija države. Nacionalne manjine najčešće teže očuvanju i unapređenju samoupravne, autonomne pozicije u odnosu na nacionalnu državu. Promjena granica demokratskog građanstva, priroda političkog identiteta u svjetlu odnosa sa multikulturalizmom ključna su pitanja koja aktuelizuje globalni kontekst sa „turbulencijom migracija“ i jačanjem tzv. „mikro-nacija“ na poddržavnom nivou.

The issue of multiculturalism, launched by the difficulties of the liberal democracies in the management of ethno-cultural diversity and its incorporation into the existing institutional order, attracts the attention of academic lay public in recent years. The term "multiculturalism" is usually used in two senses. First, in a descriptive and neutral sense as a synonym for multiculturalism, when it refers to the fact of existing of a cultural and ethnic pluralism within the nation-state. In the strict sense used term is ideological and normative, programmatic and political response to the challenge of the integration of different cultural and ethnic minorities into the nation state in a way that implies recognition of their cultural and ethnic identity. Multiculturalism in a political and theoretical way occurs as a reaction to the failure of the assimilation model in the integration of a different cultural and ethnic groups into the nation-state. Modern states, especially the most developed ones, in the terms of globalization are exposed to waves of immigrants of a different cultural and ethnic characteristics. The ideal of homogeneity, which modern and developed contries desired, could never be fully implemented, and the model of assimilation, starting from the seventies of the twentieth century, is mainly defined as an unrealistic, unnecessary and unjust. Globalization is the age that, despite of its imbalances, involves much more intensive weakening of borders and the removal of barriers related to any previous historical period. In this regard, one can emhasize a few processes and changes in the developed Western European democracies, which are directly related to the globalization and are in the favor of relevance and survival of the multiculturalism. First, globalization is complicated by cultural pluralism within many countries causing the “Turbulence of migration”, that foregrounds the problem of integrating a growing number of immigrants of different cultural and ethnic backgrounds. By the reproduction of cultural and ethnic diversity within a strong national government, globalization intensified its cultural requirements and the requirements for the recognition of ethnic identity, which resulted the multiplication of the expectations towards the liberal-democratic state to meet the requirements, regarding to the reconstruction of cultural identity. The period of globalization is characterized by a kind of paradox - on the one hand all the global unifying processes are growing stronger, while on the other hand, the particular communities are being emphasized and strengthened. There is an increasing need, 7 requirements and individualism in modern society, but also a frustration due to lack of feeling of security, that comes from an unambiguous place in the social structure. Because of that one should not be surprised by restoring and strengthening the tradition of ethnic and national origin, which is contrary to the expectations of modernization theory. Particular, ethno-national belonging does not weaken, but, paradoxically, in the age of globalization, it strengthens and it is one of the ways in which globalization contributes to the current events and the presence of multiculturalism used in demographic and descriptive sense. Reconstruction and return of the ethnicity (the Ethnic Revival) in the last decades of the twentieth century are related to the migration and revival of the territorially concentrated minority groups` nationalism in the territory of nation-states. It is about the so-called ‘ethnic groups’ in the first and minorities in the second case, if we use the terminology of Villa Kimlika. Requests that immigrants send to the national state are usually different from the requests that minorities have. The first is mainly concerned to ensuring social integration into society and the acceptance of members of the ethnic group as the rightful, with all recognition and respect for cultural differences and particularities of identity at the level of law and state institutions. Ethnic minorities often tend to preserve and promote the selfgoverning, autonomous position in relation to the nation-state. Changing boundaries of democratic citizenship, the nature of political identity according to the relationship with multiculturalism are basic issues, which are actualized by the global context with the "turbulence of migration" and the strengthening of the so-called "micro-nation" at the subnational level.