Platonova filozofija politike

Abstract

U istraživanju Platonove filozofije politike predmet analize su tri dijaloga koja je napisao u različitim fazama filozofskog promišljanja politike. To su: Država, dijalog za kojeg se smatra da je nastao negdje oko 374/370. g stare ere zbog čega se ubraja u skupinu dijaloga nastalih u drugoj fazi pisanja. Zatim, dijalozi Državnik napisan oko 367/360 stare ere i Zakoni koji su nastali nakon Države i Državnika oko 350/340. g stare ere i pripadaju posljednjoj fazi Platonovog stvaralaštva. Cilj istraživanja je preispitati evoluciju, transformaciju i kontekstualizaciju Platonovovih stavova o filozofiji politike kroz navedene dijaloge kako bi se ustanovilo kojim idejama Platon kroz sva tri dijaloga ostaje dosljedan, koje transformiše i koje ideje više nisu operativne. Istraživanje polazi od razmatranja političkih i kulturnih osobenosti grčkog polisa koje su značajno utjecale na Platonove filozofske refleksije o politici i polisu. Bitne zasluge za oblikovanje Platonove filozofije pripadaju sofistima, a naročito Sokratu o čemu se polemiše u prvom poglavlju. Sofistički relativizam potaknuo je Platona za iznalaženjem apsolutnih i važećih mjerila i vrijednosti u politici i životu, dok ga Sokratov tzv. etički intelektualizam i osuda na smrt preobražavaju u tragaoca za najboljom državom u kojoj osvješteni, moralni građani djeluju u zajedničkom interesu i za zajedničko dobro. U Državi se istražuju filozofski i politički argumenti koji podržavaju nekoliko ključnih teza poput: istraživanja pravednosti, paidei, rodnom pitanju i problemu zajedničke svojine, kao i zahtjevu za vladavinom filozofa. U Državniku akcenat je na preispitivanju vještine državništva sa osvrtom na portret idealnog vladara filozofa u Državi kako bi se ustanovile moguće sličnosti ili odstupanja. Zatim vrednovanje zakona kao druge najbolje alternative u odsustvu idealnog vladara. Dijalog Zakoni je posljednje djelo koje je Platon napisao i u kojem se ponovo vraća opisu najbolje političke zajednice. Razlika u odnosu na Državu je Platonova spremnost da drugu najbolju državu približi stvarnosti, na što je vjerovatno imao utjecaja i njegov boravak u Sirakuzi. Platon u Zakonima odstupa od fundamentalnih ideja iznesenih u Državi poput ideja o zajednici žena, djece, imovine, naglašava značaj zakona kao sredstva ograničenja političke moći i samovolje, ostaje dosljedan uvjerenju da je paideia osnova moralne transformacije zajednice, pozitivnije u odnosu na Državu i Državnika vrednuje demokratiju, snažnije ističe potrebu za reafirmacijom religije, predlaže reformu pravosudnog sistema i za razliku od Države i Državnika definira institucionalnu organizaciju zajednice.