Postljudski pogled: uticaj automatizovanih slika na savremeni film
Докторанд
Mišeljić, JelenaМентор
Šuvaković, MiodragЧланови комисије
Vuksanović, DivnaFilipović, Andrija
Метаподаци
Приказ свих података о дисертацијиСажетак
Predmet doktorske disertacije Postljudski pogled: Uticaj automatizovanih slika na savremeni film ogleda se u problematizaciji automatizovane slike kao izražajnog sredstva u savremenom filmu, a kroz prizmu nove pojavnosti filma u digitalnom vremenu. U vremenu sveprisutnih digitalnih pokretnih slika često je izvor slike nepoznat. Bilo da je riječ o kamerama naših računara, objektivima naših gadget-a ili nadzornim sistemima, slike se generišu automatski i algoritamski. U doktorskoj disertaciji će se ispitati na koji način takve, naizgled nasumične i samostalne, slike utiču na savremeni film. Film će, kao autonomni medij, u disertaciji biti razmatran u okviru njemu svojstvene medijske transdisciplinarnosti. Osnovni cilj disertacije je da se ispita na koji način postfilmske odlike filma, u vremenu kada su tehnologije produkcije i recepcije filma podvedene pod radikalno drugačije odnose moći, reflektuju odnos između ljudskog subjekta i njegovog neoliberalnog, tehnocentričnog okruženja, a koj...i se usko dovodi u vezi sa posthumanim kontekstom. U uvodnom dijelu izložen je metodološki okvir disertacije koji se sastoji se od teorijskog i empirijskog istraživanja koje se konstituiše kroz analizu fenomena, te počiva na interdisciplinarnom pristupu temi. Prvo poglavlje bavi se referentnim okvirom za teoretizaciju automatizovane slike. U drugom poglavlju fenomen automatizovane slike je kontekstualizovan unutar posthumanističkih studija, dok se u trećem poglavlju obrazlaže teoretizacija moguće analize automatizovane slike kao filmskog sredstva. Četvrto, peto i šesto poglavlje bave se konkretnim studijama slučaja, odnosno analizom primjene automatizovanih slika u savremenom filmu, filma nadzornih kamera, filma računarskog ekrana, te pejzažnog filma, kao novih tendencija u istraživanju koncepta autonomnog filmskog snimanja. U odabranim studijama slučaja uočava se zajednička tendencija dekonstrukcije klasičnog filmskog postupka i to korišćenjem atipičnih filmskih sredstava u cilju približavanja sadržaja tokovima savremene ekranske kulture, ali i novih skopičkih režima. Shodno tome, naučna opravdanost rada utemeljena je u cilju da se ponudi kritički aparat za razumijevanje tendencija savremenog filma kao jedne od implikacija posthumanističkog diskursa.