Disertacijom na temu "Proizvodnja i recepcija subverzivnih umjetničkih praksi" bavim
se subverzivnom umjetnošću koja je utemeljena na tjelesnim praksama (body art,
performans) jer tijelo je glavno poprište biopolitika, te umjetnošću koja je utemeljenja
na tehnoznanstvenim paradigmama i invencijama, iz razloga što su one jedne od
temeljnih proteza moći suvremenog svijeta. Disertacija je utemeljena na praksi mog
dvadesetgodišnjeg kustoskog rada u udruzi KONTEJNER ukazujući tako na bitnost
oprimjerenja teorijskog pristupa autentičnim i proživljenim projektima. Subverzivna
umjetnost se analizira iz perspektive medijske teorije u odnosu na kritičke i
transgresivne prakse. Subverzivna umjetnost orijentirana je na eklatantne centre moći
poput država i korporacija, no suvremena moć se manifestira kao meka, otežavajući
detektiranje, te čini subverziju gotovo nemogućom. Iz perspektive Agambenove teorije,
goli život jednako je prisutan danas, kao i u antičko doba, što uzazuje na doslje...dnu i
kontinuiranu prisutnost suverene moći. Suverena se moć u suvremenom društvu
manifestira kroz imperativ nadzora u ime sigurnosti, što utječe na slobodu građana.
Subverzivne umjetničke prakse tako nalaze mjesto i inspiraciju u biopolitici i bioetici,
kao poprištima moći. Temeljeći se na Agambenovoj interpretaciji oblika života,
analiziraju se strategije kreiranja umjetničkih oblika života, te njihovo postavljanje u
odnosu na svijet. Detaljno je analiziran odnos subverzivne umjetnosti i kulturalnih
institucija. Također su objašnjeni mehanizmi recepcije subverzivnih umjetničkih praksi
kroz teoriju afekta i spoznajnu teoriju: moć koja se uspostavlja kao imperativ sigurnosti,
u odnosu na slobodu putem afektivnih politika nad tijelom, zahtjeva afektivne metode
subverzije. Umjetnost kao kognitivna, ali i čulna disciplina ima izravan pristup tijelu, te
afektivno djeluje. Subverzivne umjetničke praske proizvode agresivne intenzitete
pomoću kojih započinju nasilne pregovore.
Studije slučaja obrađuju tri subverzivna umjetnička rada Maje Smrekar, Zorana
Todorovića i Siniše Labrovića, koji su upotpunjeni intervjuima s umjetnicima. Intervju s
kustosom Galerije Kapelica u Ljubljani Jurijem Krpanom ilustrira dobre prakse
suradnje subverzivnih umjetnika i institucija.
