Uticaj adaptiranog programa malog fudbala na sposobnost motornog učenja i psihosocijalni status osoba sa Daunovim sindromom
The impact of an adapted indoor soccer program on motor learning ability and the psychosocial status of persones with Down syndrome
Author
Milićević Marinković, BojanaMentor
Perić, Dušan
Committee members
Đurović, Dušanka
Džinović Kojić, Danica
Metadata
Show full item recordAbstract
Predmet ovog istraživanja je uticaj sportskih aktivnosti koje su prilagoĎene, odnosno adaptirane ka osobama
smetnjama u razvoju. U ovoj istraživačkoj studiji opisan je uticaj adaptiranog programa malog fudbala na sposobnost motornog učenja i psihosocijalni status osoba sa Daunovim sindromom, kao i postignutih efekata jednog takvog tretmana. Cilj istraživanja je bio da se utvrdi da li je i u kojoj meri moguće podići nivo motorike i socijalnih veština osoba
sa Daunovim sindromom redovnom četvoromesečnom primenom adaptiranog programa malog fudbala. Primenjeno istraživanje realizovano je kroz 16-nedeljni eksperiment sa dve eksperimentalne i jednom kontrolnom grupom. Ispitanici eksperimentalne grupe 1 (N=5) imali su samo dva treninga fudbala nedeljno, dok su ispitanici eksperimentalne grupe 2 (N=6) imali i jedan dodatni trening u drugoj školi fudbala. Kontrolna grupa nije bila podvrgnuta tretmanu. Procenjene su dve grupe varijabli – motoričke i psihosocijalne. Motoričke varijable su proce...njene pomoću tri zadatka sastavljena od elemenata fudbala. Psiho-socijalne varijable su pojedine pozitivne i negativne karakteristike ponašanja u grupi i procenjene su pomoću standardizovanog upitnika TRF (Teacher Report Form). Procena motorike sprovedena je samo za eksperimentalne grupe i to u tri vremenske tačke: pre eksperimenta (pre-test), nakon 8 nedelja (tranzitivno merenje) i na kraju eksperimenta (post-test). Podaci o psihosocijalnom statusu ispitanika eksperimentalnih grupa prikupljeni su pre i posle eksperimenta, a kontrolne grupe samo na kraju eksperimentalnog perioda. Rezultati istraživanja su pokazali da je eksperimentalni tretman doveo do izvesnog poboljšanja motorike ispitanika. Poboljšanja nisu bila istog obima u sva tri
motorička zadatka. Najveći napredak ostvaren je u koordinacijski najjednostavnijem zadatku, dok promene u
koordinacijski najsloženijem zadatku nisu bile statistički značajne. Obim promena pokazuju da je težina motoričkog zadatka važan didaktički element u tretmanu osoba sa Daunovim sindromom. Statistički je dokazano da su sve promene prvenstveno posledica sistematskog treninga i da ne zavise od broja nedeljnih trenažnih seansi. U obe eksperimentalne grupe ostvaren je značajan napredak psihosocijalnog statusa koje su nakon eksperimentalnog perioda imali bolje rezultate od ispitanika kontrolne grupe u svim psihosocijalnim varijablama (nivo agresivnosti, poremećaji pažnje, nivo
anksioznosti i depresije, socijalni problemi). Promene negativnih pokazatelja su više izražene od pozitivnih pokazatelja. Ovaj nalaz otkriva da se dugotrajnim sistematskim vežbanjem osoba sa Daunovim sindromom prvenstveno utiče na smanjenje psihosocijalnih problema, a mnogo manje na razvoj poželjnih osobina.