Horizontalno učenje u funkciji podsticanja profesionalnog razvoja nastavnika i vaspitača
Докторанд
Korać, IsidoraМентор
Kosanović, MarijanaЧланови комисије
Đermanov, JelenaKostovic, Svetlana
Klemenovic, Jasmina
Radovic, Vera
Kosanović, Marijana
Метаподаци
Приказ свих података о дисертацијиСажетак
Horizontalno učenje je složen i višeslojan fenomen koji poslednjih decenija postaje jedna od centralnih tema kada je u pitanju profesionalni razvoj nastavnika i vaspitača. Predmet ovog istraživanja usmeren je na analizu aktuelne prakse horizontalnog učenja nastavnika i vaspitača u našoj zemlji. Cilj je bio da utvrdimo kakva iskustva u vezi sa horizontalnim učenjem imaju nastavnici i vaspitači i u svetlu toga kako procenjuju doprinos tog učenja njihovom profesionalnom razvoju. Primenjeno je kombinovano istraživanje (kombinovani kvantitativni i kvalitativni pristup), tehnika polustrukturisanog intervjua i anketiranja. U istraživanju je učestvovalo 110 vaspitača iz 27 predškolskih ustanova (60 radnih jedinica), 110 nastavnika razredne nastave iz 31 škole i 110 nastavnika predmetne nastave iz 30 škola. Opšti nalaz istraživanja ukazuje na postojanje dva diskursa, unutar kojih je moguće posmatrati i razumeti različite opise aktuelne prakse horizontalnog učenja koje nastavnici i vaspitači daj...u. U prvom, preovlađujućem diskursu, koji smo nazvali diskurs forme, horizontalno učenje se najčešće poistovećuje sa radom aktiva unutar kojih se organizuju ugledni časovi/aktivnosti. U procesu učenja nastavnik/vaspitač je pasivan posmatrač i/ili realizator primera dobre prakse. Izostaje dijalog, te se nedovoljno pažnje posvećuje problematizovanju razumevanja određene pedagoške situacije iz različitih perspektiva, što kao ishod daje to da učesnici procesa često ne pridaju ista značenja razmatranom problemu. Naglasak se stavlja na pitanje kako se nešto radi, a ne na pitanje zašto se nešto radi na određen način. Horizontalno učenje se svodi na ispunjavanje forme, a ishod učenja su prikupljeni propisani obavezni sati (bodovi) stručnog usavršavanja i oprobani načini rada, ideje i smernice za rad. Ovaj diskurs karakteriše slaba motivacija zaposlenih za uključivanje u aktivnosti horizontalnog učenja, kao i tendencija da se odgovornost za proces i ishode učenja prebacuje na stručnu službu ustanove i/ili kolege. U drugom diskursu, kojeg smo nazvali razvojni diskurs, naglasak je na uspostavljanju dijaloga učesnika procesa kao osnove za grupno građenje konteksta, građenje zajedničkog značenja smisla i svrhe, (samo)refleksiju, promišljanje i preispitivanje prakse. U svetlu rečenog, nastavnik/vaspitač je (pro)aktivan učesnik procesa, onaj koji inicira i planira učenje. Ishod procesa (a i dobit u kontekstu ličnog profesionalnog razvoja) je sticanje uvida o praksi iz različitih perspektiva i načinima da se ona unapredi, osvešćivanje implicitnih pedagogija, revidiranje ličnih značenja i menjanje prakse. Diskurs karakteriše unutrašnja motivacija učesnika za uključivanje u aktivnosti horizontalnog učenja, lična i grupna odgovornost za proces i ishode učenja, promene u praksi. Nalazi istraživanja daju doprinos u građenju slike o aktuelnoj praksi horizontalnog učenja nastavnika i vaspitača u našoj zemlji, kao deo evaluacije njihovog profesionalnog razvoja, koja dalje može poslužiti kreiranju budućih obrazovnih politika. Pored toga, mogu poslužiti zaposlenima u obrazovanju, posebno direktorima, kao podsticaj u građenju ambijenta za horizontalno učenje kao ključnog mehanizma promene, internog potencijala ustanove, jer omogućava rekulturaciju škole/predškolske ustanove kao sistema.