Pozicioniranje stranaka u Srbiji u kontekstu teorije racionalnog izbora
Positioning of parties in serbia in the context of the rational choice theory
Author
Mladenović, NikolaMentor
Pavlović, DušanCommittee members
Павловић, ДушанVladisavljević, Nebojša
Владисављевић, Небојша
Antonić, Slobodan
Metadata
Show full item recordAbstract
Teza istražuje prostorno pozicioniranje najvažnijih stranaka u Srbiji, u periodu
2001–13. godina. Glavni problem koji obrađuje jeste da li se pomoću teorije
racionalnog izbora mogu objasniti promene pozicija najvažnijih stranaka u Srbiji. Teza
se koristi prostornim modelom politike u nastojanju da popuni prazninu u literaturi koja
je inspirisana Daunsovim (Downs 1957) Ekonomskom teorijom demokratije i
Rajkerovom (Riker 1986) racionalno–teorijskom analizom političkog diskursa.
Empirijski podaci u tezi su sakupljeni pomoću kvalitativne analize komunikacija
političkih aktera.
U dosadšnjoj literaturi dominira analiza dvopartijske stranačke konkurencije
koja postoji u malom broju država i nije primenljiva u slučajevima višepartijskog
nadmetanja, kakav postoji u Srbiji. Etablirane demokratije se karakterišu političkim
sukobljavanjem koje se svodi na rascep levica–desnica. Nasuprot prethodnim
slučajevima, teza analizira promene pozicija stranaka u Srbiji na dimenziji politike EU–
Kosovo, kao ...krajnjim tačkama rascepa koji je obeležavao politička sukobljavanja u
istraživanom periodu.
Teza nalazi da daunsovska konvergencija stranaka samo delimično objašnjava
stranačke strategije. Najvažnije stranke u Srbiji su težile centru. Dodatno, one su se
suočavale sa složenijim strategijama u odnosu na daunsovski koncept političkog
takmičenja. Stranke su imale racionalni podsticaj da se ili udalje od centra, ka
ekstremnim pozicijama, ili da se pojave kao novi akteri koji bi bili pozicionirani blizu
ekstremnih tačaka dimenzije politike.
Dalje, teza razvija i primenjuje koncept političkog kartela kao oblika saradnje
stranaka. Teza objašnjava kako su stranke koje su sačinjavale kartele pokazivale
ponašanje različito od onog koje bi bilo vođeno motivom maksimiranja neposredne
koristi od strane pojedinačnog političkog aktera. Koncept kartela koji je predložen u tezi
pokušava da prevaziđe problem u dualnom modelovanja političkog delovanja: stranke
isključivo teže vlasti, a birači samo mare za politike. Stranke u kartelu pokazuju i
preferencije prema politikama i teže osvajanju vlasti.
Konačno stranke nisu uvek slobodne da odaberu bilo koju poziciju na dimenziji
politike. U Srbiji je politika uslovljavanja od strane EU i SAD–a činila dimenziju
politike diskretnom i ograničavala je izvodljive pozicije vladajućih aktera. Stranke su
pod uticajem spoljašnjih uslova prihvatale pozicije koje su ih udaljavale od centra i bile
nepoželjne sa stanoviša težnje ka maksimiranjem glasova. Međutim, one su želele da
umanje štetu od ovakvih poteza simuliranjem suprotnih politika i dvosmislenim
pozicioniranjem.
Ovo istraživanje konvergencije i divergencije stranaka može da bude u
budućnosti prošireno uključivanjem drugih država. Poseban potencijal za dalju analizu
stranačkog delovanja ima koncept kartela stranaka.
Thesis analyses spatial positioning of the most important parties in Serbia, over
the period 2001–2013. The main problem that it tackles is could changes of spatial
positions of the most relevant parties be explained by rational choice theory. Thesis
relies on spatial model of politics in an attempt to fill the gap in the literature inspired
by Downs’(1957) Economic Theory of Democracy and Riker’s (1986) rational choice
approach to discourse analysis. Empirical data has been gathered by qualitative analysis
of communication of political actors.
Current literature has been predominantly occupied by analyses of a two party
competition, which is present only in a small number of countries and it is not
applicable in cases of multi-party competition, such as the Serbian one. Political
competition in established democracies relies on the left–right cleavage. As opposed to
previous cases, thesis analyses changes of parties’ positions by relying on the EU–
Kosovo dimension of politics, which ...defined political struggles in the researched
period.
Thesis finds that Downsian party convergence can only partially explain parties’
strategies. The most important Serbian parties have been striving toward political
centre. They had more complex strategies than Downsian concept of spatial competition
envisaged. Parties had rational incentive to move away from the political centre, toward
extreme positions, or to emerge as new actors which take up positions near end-points
of political dimension.
Additionally, thesis extends and applies the concept of political cartel as a form
of cooperation between parties. Thesis suggests that parties which form cartels exhibit
behavior different from actors who act unilaterally to maximize immediate payoffs. The
concept of cartel which was advanced in this thesis attempts to overcome a problematic
duality of political behavior: parties only seek access to office, while voters only care
for policies. Parties in cartels both reveal policy preferences and seek office.
Finally, parties are not always free to take up any position on a dimension of
politics. In Serbia, EU’s and USA’s policies of conditionality made political dimension
discrete and limited feasible positions of actors in power. Under the influence of
external conditions, parties were accepting feasible positions removed from political
centre and undesirable in the pursuit to maximize votes. However, they wanted to
minimize the damage from these moves by simulating opposing positions and by
relying on ambiguous positioning.
This research of parties’ convergence and divergence can be extended in future
by including different countries. The concept of political cartel has great potential for
further research of parties’ behavior