Teritorijalno raslojena leksika u književnom delu Dragoslava Mihailovića
Author
Tanasković, Tanja J.Mentor
Ramić, NikolaCommittee members
Kovačević, Miloš
Miloradović, Sofija

Đurović, Sanja
Metadata
Show full item recordAbstract
Osnovni predmet ove doktorske disertacije jeste istraživanje leksike u prozi
Dragoslava Mihailovića koje podrazumeva leksikološki pristup teritorijalno
obeleženoj leksici. Zastupljenost teritorijalnog raslojavanja jezika u prozi ovoga
autora pokazuje veliku raznovrsnost oblika na svim jezičkim nivoima, ali se na
leksičkom planu postiže najviši stepen efektivnosti u slikanju pojmovnog sveta
nosilaca dijalekta. Pisac u najvećoj meri koristi jezička sredstva koja su
karakteristična za kosovsko-resavski dijalekat, koji nije u najužoj osnovici
standardnoga srpskog jezika, ali koji, podjednako kao i ostali dijalekti, predstavlja
izvor za bogaćenje leksikona srpskog književnog jezika. U tezi se stoga razmatra
problem identiteta dijalekatske reči i otvara kompleksno i aktuelno pitanje odnosa
dijalekatsko ~ standardnojezičko na leksičkom planu, te se teorijski obrazlažu
procesi prelaska jedne pojave u drugu – govorne reči u jezičku reč.
Cilj je da lekseme procenjene kao teritorijaln...o markirane dobiju
leksikografski opis i leksikološku analizu, a zatim da se u multidisciplinarnom,
lingvokulturološkom duhu rekonstruišu segmenti dijalekatske jezičke slike sveta.
Sa tim ciljem koristimo i metode lingvističkih disciplina poput tvorbe reči i
etimologije, zatim se u okvirima savremene leksikološke teorije oslanjamo na
komplementarne pristupe komponencijalne analize, teorije prototipa, te jezičke
slike sveta, kao i na metode kognitivne semantike.
Narativne strategije u romanima i pripovetkama u kojima je upotrebljena
teritorijalno raslojena leksika omogućile su da dela koja su pisana u celini na
dijalektu posmatramo kao prototipične dijalekatske tekstove, te da utvrđujemo
vrednosti leksema u saodnosu sa drugim jedinicama u dijalekatskom tekstu. Prateći
prirodu leksičkih realizacija u takvom okruženju i poredeći vrednosti sa
raspoloživim opštedeskriptivnim i dijalekatskim rečnicima, rasvetlili smo
poziciju posmatrane leksike u dijalekatskom leksikonu i utvrdili stepen
individualizacije u prozi D. Mihailovića. Književni kao dijalekatski tekst
omogućio nam je da utvrdimo i tipove teritorijalnog variranja leksike na planu
VIII
leksičkog sadjestva, tj. na nivou kolokabilnih karakteristika leksema, što su podaci
koje dijalekatski rečnici ne mogu pružiti leksikologiji.
Pripovedne tehnike koje u nekim delima podrazumevaju uklapanje teritorijalno
raslojene leksike u standardnojezički izraz omogućile su da ispratimo procese njene
integracije u standardnojezički leksikon, što podrazumeva tipologizaciju stilskih
efektata koje ona u takvom okruženju realizuje.
Naratološka koncepcija u prozi D. Mihailovića pružila nam je mogućnost da
utvrdimo nivoe teritorijalnog variranja leksikona, odnosno da izdvojimo klasu
semantičih, leksičko-semantičkih i frazeoloških dijalektizama. Uočeni vidovi
teritorijalnog variranja leksikona ukazali su na 1) specifičnosti dijalekatske
jezičke slike sveta na nivou konceptualizacije određenih pojmova i 2) na tipove
konkretnog jezičkog materijala na kom se varijacije manifestuju (leksika dobijena u
tvorbenim procesima, slovensko leksičko nasleđe, pozajmljenice). Vidovi
semantičkog izvođenja teritorijalno markiranih značenja leksema pokazuju dominantan
način asocijativnog modelovanja sveta (simbolički i logički), dok genetska struktura
upotrebljene teritorijalno markirane leksike govori o prirodi dijalekatske jezičke
ličnosti, odnosno o kulturnoistorijskim okolnostima u kojima se razvijao
dijalekatski idiom.
Kompetencija maternjeg govornika dijalekta kojim se služi i sofisticiranost
u prikazivanju prototipičnih junaka lokalaca D. Mihailoviću je omogućila kreiranje
diskursa u kom se jasno iščitavaju nivoi raslojavanja teritorijalno markirane
leksike prema različitim kriterijumima (tematskom, socijalnom, situacionom,
vremenskom, stilskom). U disertaciji nastojimo da analiziramo ove nivoe i da prirodu
leksičkih slojeva dovedemo u vezu sa osobinama dijalekatske jezičke ličnosti i
dijalekatske slike sveta, koja se integriše u jezičku sliku sveta govornika srpskog
jezika.
Utvrdili smo načine organizacije polisemantičkih struktura teritorijalno
markiranih leksema, strukturu i obim tematskih skupova, tipove leksičkih slojeva,
njihovu raznovrsnost i razgranatost, prirodu konotativnih komponenti semantičkog
sadržaja i načine njihove pragmatičke modifikacije u tekstu. Ovi su podaci
reprezentovali različite strane duhovne i materijalne kulture dijalekatskih
govornika, ukazali na osnovne preokupacije različitih društvenih slojeva, na
međuljudske odnose, na društvene norme i osnovne osobine mentaliteta govornika.
IX
Razmatranje odnosa jezičke ličnosti pisca, dijalekatske jezičke ličnosti i
komunikativne ličnosti ukazalo je na stepen semantičke individualizacije u prozi
kao na potencijal za bogaćenje leksikona i širenje društvenih koncepata. Relacija na
nivou dijalekatska jezička ličnost – komunikativna ličnost razotkrila je i način na
koji se pojedinci u lokalnoj zajednici suočavaju sa društvenim normama u datom
kolektivu.
Ispostavilo se da autor romana kao izvorni dijalekatski govornik jezičke znake
datog dijalekatskog sistema nije realizovao van mogućnosti toga sistema, te da su
realizacije reči u književnom tekstu samo jedan vid obogaćenja leksičkog podsistema
(leksikona pisca i dijalekta) koji je organski deo opšteg sistema jezika. Semantički
dijalektizmi u delima D. Mihailovića funkcionišu kao dinamična stilistička
kategorija koja je neprekidno na granici kodifikovanosti – kao sasvim uklopljena u
lokalne leksičke podsisteme pokazalo se da je sposobna da se na odgovarajući način,
preko književnoumetničkog teksta, uključi u onaj deo leksikona koji se smatra
standardizovanim.
Dobijeni rezultati ukazuju na značaj proučavanja leksikona pisaca kakav je
Dragoslav Mihailović, koji leksičke jedinice realizuje u skladu sa sistemskim
pravilima srpskog jezika koji se teritorijalno raslojava. Piščevo umeće u jezičkoj
inovativnosti meri se kroz neologizaciju u okvirima sistemnosti srpskog jezika, ili
kroz funkcionalnu upotrebu postojećih leksema iz dijasistema. Književna dela D.
Mihailovića pružaju osnovu za istorijski kontinuitet prožimanja jezičkog standarda
i dijalekatskih podsistema na leksičkom nivou, što je jedan od bazičnih zahteva u svim
epohama razvoja leksičke norme savremenog srpskog jezika. Onima koji proučavaju jezik
njegovih dela omogućeno je da prate i predviđaju razvojne tendencije u leksikonu
srpskog jezika.