Semantika kauzativnih konstrukcija u norveškom i srpskom jeziku
The semantics of causative constructions in Norwegian and Serbian
Метаподаци
Приказ свих података о дисертацијиСажетак
Predmet rada je semantička analiza verbalnih kauzativnih konstrukcija u
norveškom i srpskom jeziku, sa osnovnim teorijskim polazištem u širem kognitivnofunkcionalnom
okviru baziranom na teoriji prototipa i analizi semantičkih uloga.
Primarnim ciljevima rada se mogu smatrati sprovođenje detaljne analize eksterne
faktitivne kauzacije iskazane analitičkim kauzativnim konstrukcijama iz perspektive
jednog jezika (norveškog), a potom i analiza datih konstrukcija iz konstrastivne
(norveško-srpske) perspektive.
Budući da se u radu polazi od pretpostavke da kauzativnost kompleksna
pojmovno-semantička kategorija koja izražava našu konceptualizaciju kognitivno
bazičnih uzročno-posledičnih odnosa, jedan od prvih koraka u istraživanju bilo je nužno
definisanje kompleksne kauzativne situacije. Ona je definisana kao makrosituacija koja se
dominantno interpretira kao odnos dva događaja, čini prototip tranzitivnog situacionog
okvira i kao takva prototipično pretpostavlja učešće dva konceptualno maksima...lo
odeljena učesnika različitog odnosa snaga i različitog stepena aficiranosti (agens,
pacijens).
Polazeći od utemeljene distinkcije između analitičkih, morfoloških i leksičkih
kauzativa utvrdili smo da oba jezika na raspolaganju imaju složen sistem produktivnih i
manje produktivnih formalnih sredstava izražavanja supkomponenti kauzativne
makrosituacije, pri čemu se i same kauzativne konstrukcije moraju posmatrati kao
prototipske kategorije. Ustanovili smo da postoji određeni stepen divergencije koji se
prvenstveno tiče produktivnog obrazovanja analitičkih kauzativnih konstrukcija uz
pomoćne kauzativne glagole u norveškom jeziku (visok stepen gramatikalizacije
konstrukcije), pri čemu srpski jezik gradi odgovarajuću kauzativnu konstrukciju pomoću
generičnih jednokomponentnih kauzativnih glagola koji i dalje čuvaju punoznačnost
svoje semantičke strukture (visok stepen leksikalizacije).
U semantičkoj analizi kauzativnosti pošli smo pravcem analize učesnika
kauzativne situcije (agens, kauzant, pacijens), a potom smo na osnovu analize njihovog
saodnosa identifikovali i istražili osnovne tipove kauzacije koje u norveškom jeziku
kodiraju analitički kauzativi. Kriterijalnim obeležjem kauzatora mora se smatrati osobina
iniciranja radnje koja dovodi do primetne promene stanja drugog učesnika, te se tako kao
prouzrokovači javljaju i manje prototipični agensi koji su percipirani kao izazivači
određenih procesa: prirodne sile, neživi entiteti, situativni i eventivni agensi, te bezlični
generalizovani kauzator. Iako se prototipični agens smatra prototipičnim kauzatorom,
ustanovili smo da njegove osobine svesti, sposobnosti voljnog planiranja i namernog
iniciranja radnje nisu osobine koje većina kauzativnih glagola licencira.
Potom su analizirani tipovi kauzacije izraženi norveškim analitičkim kauzativima
sa glagolima få i gjøre, i njihovi ekvivalenti u srpskom jeziku. Kao pomoćni kauzativni
glagoli oni pokazuju visok stepen desemantizovanosti i nemarkiranosti, na poziciji
subjekta njihovih rečenica se kodiraju raznoobrazni agentivni učesnici, a ova dva glagola
izražavaju veoma visok stepen ’neutralne’ kauzacije. Analiza pokazuje da upravo ovakav
nedostatak semantičkih restrikcija pretpostavlja relativno visok stepen
nekorespondentnosti sa semantički ekvivalentnim izrazima u srpskom jeziku, u kom ne
postoji u ovoj meri gramatikalizovana analitička kauzativna konstrukcija i u kom će se
odabirom autosemantičnih kauzativnih glagola koji uvode analitičku konstrukciju
zahtevati detaljnija specifikacija načina kauzacije. Odnos učesnika poslužio je kao osnova
za izdvajanje pet tipova kauzacije koje izražavaju norveški analitički kauzativi, a to su (a)
efektivna, (b) induktivna, (c) afektivna, (d) evaluativna i (e) intrapersonalna kauzaciju,
svaka sa više podtipova, a kao posebni, šesti tip izdvajamo benefaktivnu kauzaciju
kodiranu posebnim tipom konstrukcije koja je u norveškoj gramatičkoj literaturi poznata
pod nazivom få-pasiv.
Predmet rada je semantička analiza verbalnih kauzativnih konstrukcija u
norveškom i srpskom jeziku, sa osnovnim teorijskim polazištem u širem kognitivnofunkcionalnom
okviru baziranom na teoriji prototipa i analizi semantičkih uloga.
Primarnim ciljevima rada se mogu smatrati sprovođenje detaljne analize eksterne
faktitivne kauzacije iskazane analitičkim kauzativnim konstrukcijama iz perspektive
jednog jezika (norveškog), a potom i analiza datih konstrukcija iz konstrastivne
(norveško-srpske) perspektive.
Budući da se u radu polazi od pretpostavke da kauzativnost kompleksna
pojmovno-semantička kategorija koja izražava našu konceptualizaciju kognitivno
bazičnih uzročno-posledičnih odnosa, jedan od prvih koraka u istraživanju bilo je nužno
definisanje kompleksne kauzativne situacije. Ona je definisana kao makrosituacija koja se
dominantno interpretira kao odnos dva događaja, čini prototip tranzitivnog situacionog
okvira i kao takva prototipično pretpostavlja učešće dva konceptualno maksima...lo
odeljena učesnika različitog odnosa snaga i različitog stepena aficiranosti (agens,
pacijens).
Polazeći od utemeljene distinkcije između analitičkih, morfoloških i leksičkih
kauzativa utvrdili smo da oba jezika na raspolaganju imaju složen sistem produktivnih i
manje produktivnih formalnih sredstava izražavanja supkomponenti kauzativne
makrosituacije, pri čemu se i same kauzativne konstrukcije moraju posmatrati kao
prototipske kategorije. Ustanovili smo da postoji određeni stepen divergencije koji se
prvenstveno tiče produktivnog obrazovanja analitičkih kauzativnih konstrukcija uz
pomoćne kauzativne glagole u norveškom jeziku (visok stepen gramatikalizacije
konstrukcije), pri čemu srpski jezik gradi odgovarajuću kauzativnu konstrukciju pomoću
generičnih jednokomponentnih kauzativnih glagola koji i dalje čuvaju punoznačnost
svoje semantičke strukture (visok stepen leksikalizacije).
U semantičkoj analizi kauzativnosti pošli smo pravcem analize učesnika
kauzativne situcije (agens, kauzant, pacijens), a potom smo na osnovu analize njihovog
saodnosa identifikovali i istražili osnovne tipove kauzacije koje u norveškom jeziku
kodiraju analitički kauzativi. Kriterijalnim obeležjem kauzatora mora se smatrati osobina
iniciranja radnje koja dovodi do primetne promene stanja drugog učesnika, te se tako kao
prouzrokovači javljaju i manje prototipični agensi koji su percipirani kao izazivači
određenih procesa: prirodne sile, neživi entiteti, situativni i eventivni agensi, te bezlični
generalizovani kauzator. Iako se prototipični agens smatra prototipičnim kauzatorom,
ustanovili smo da njegove osobine svesti, sposobnosti voljnog planiranja i namernog
iniciranja radnje nisu osobine koje većina kauzativnih glagola licencira.
Potom su analizirani tipovi kauzacije izraženi norveškim analitičkim kauzativima
sa glagolima få i gjøre, i njihovi ekvivalenti u srpskom jeziku. Kao pomoćni kauzativni
glagoli oni pokazuju visok stepen desemantizovanosti i nemarkiranosti, na poziciji
subjekta njihovih rečenica se kodiraju raznoobrazni agentivni učesnici, a ova dva glagola
izražavaju veoma visok stepen ’neutralne’ kauzacije. Analiza pokazuje da upravo ovakav
nedostatak semantičkih restrikcija pretpostavlja relativno visok stepen
nekorespondentnosti sa semantički ekvivalentnim izrazima u srpskom jeziku, u kom ne
postoji u ovoj meri gramatikalizovana analitička kauzativna konstrukcija i u kom će se
odabirom autosemantičnih kauzativnih glagola koji uvode analitičku konstrukciju
zahtevati detaljnija specifikacija načina kauzacije. Odnos učesnika poslužio je kao osnova
za izdvajanje pet tipova kauzacije koje izražavaju norveški analitički kauzativi, a to su (a)
efektivna, (b) induktivna, (c) afektivna, (d) evaluativna i (e) intrapersonalna kauzaciju,
svaka sa više podtipova, a kao posebni, šesti tip izdvajamo benefaktivnu kauzaciju
kodiranu posebnim tipom konstrukcije koja je u norveškoj gramatičkoj literaturi poznata
pod nazivom få-pasiv.