Меланхолија у српској књижевности 20. века
Melancholy in Serbian literature of the 20th century
Author
Pantović, Marija S.Mentor
Nikolić, ČaslavCommittee members
Bošković, DraganJerkov, Aleksandar
Popin, Aleksandra
Živković, Ana S.
Metadata
Show full item recordAbstract
Rad Melanholija u srpskoj književnosti 20. veka bavi se hronološkom
i komparativnom analizom melanholičnih stanja na odabranom korpusu srpske
književnosti 20. veka, od moderne do postmodernizma. Melanholija, predstavljena kao
posebna klinička bolest, neodovljno je istraženo polje na književno-teorijskom
planu. Postojeća filozofska i naučna misao o problemu melanholije iscrtava
interdisciplinarni sistem kroz koji je mogućno semantičko račvanje te i
prepoznavanje frekventnih, podudranih ili, pak, srodnih kodova melanholije.
Ukoliko književno-kritička razmatranja daju prednost pojmovima kao što su:
čamotinja, dekadencija, psihičko rastrojstvo, depresija i tako dalje, utoliko se
melanholija upisuje kao složen problem, koji semiološke kodove širi i na polje
medicine, psihoanalize, arhitekture i slikarstva. Počeci civilizacije upisuju se u
polje negativiteta uz različite uzročno-posledične veze što omogućava da se
melanholija prati od znaka transcedencije do društveno-političkih i istorijski...h
momenata, koji rađaju i usmrćuju kolektive i pojedince. Teorijski doprinosi
melanholiji pretpostavljaju bogađenje semantičkih polja u kojima se melanholija
supstituiše ekplicitno i implicitno, što dalje podrazumeva mogućnost
raščitavanja melanholičnog koda u diskursu koji pojam melanholije ne stavlja u prvi
plan. Susticanje diferentnih psihofizičkih faktora te odnosa pojedinac/svet i
pojedinac/sopstvo čine melanholiju semantički bogatim sistemom, otvorenim za
druge discipline, sa kojim se sreće u istom i/ili sličnom značenjskom centru. Na taj
način mogućno je promatranje kulturnih poredaka u širem kontekstu, dok se
melanholija povezuje sa srodnim disciplinama koje promatraju subjekatsku poziciju
kao poziciju sopstva, u okolnostima koje dati subjekat na određeni način
konstituišu kao izdvojenu, otcepljenu jedinku. Spajanje literarnog teksta srpske
književnosti 20. veka i vanliterarnih činioca omogućavaju da se melanholija
posmatra i kao osećaj subjekta i kao način na koji se (ne) prihvata zadata stvarnost.
Put istraživanja te i komparatistički metod dovode, najzad, do promatranja subjekta u
odnosu na sebe, jer psihofizički nesklad nastaje i manifestuje se u samom subjektu.
Modernističko cepanje celine teksta podudarno je melanholičnom subjektu, koji je u
20. veku nužno fragmentaran. U tom smislu, srpska književnost 20. veka jeste pogodno
tle za istraživanje ne samo dekadencije, već slučajeva u kojima nije reč isključivo o
ratnoj, međuratnoj i posleratnoj depresiji, već o jedinstvenom stanju uma subjekta koji
se upisuje u melanholiju. Subjekt tako postaje stecište vantekstualnog, neizrečenog
koje se čita kroz način na koji je subjekt 20. veka konstituisan i način na koji je, kao
takav, pozicioniran u društvu, kulturi, istoriji. Korpus kojim je određeno
istraživanje obuhvata izdvojena dela sledećih autora: Veljka Milićevića, Milutina
Uskokovića, Vladislava Petkovića-Disa, Miloša Crnjanskog, Ive Andrića, Danila
Kiša i Borislava Pekića. Takođe, korpusom su obuhvaćeni diferentni žanrovski
oblici: proza (roman i pripovetka), poezija i drama.
Ključne reči: melanholija, moderna, avangarda, modernizam, postmodernizam.
The work Melancholy in Serbian literature of the 20th century deals with the
chronological and comparative analysis of melancholically condition in the selected corps of
Serbian literature of the 20th century, starting from modern to post-modern. Melancholy,
presented as a distinctive clinical disease, is an insufficiently explored field within a
literature-theoretical plan. The existing philosophical and scientific thought regarding the
problem of melancholy draws an interdisciplinary system through which is possible semantic
diverging and recognizing of frequent, matching, or, those akin codes of melancholy. If
literature-critical considerations give an advantage to a notion such as: doldrums, decadence,
physical distress, depression and so on, in such case melancholy inscribes itself as a complex
problem, which spreads semiotic codes in the fields of medicine, psychoanalysis, architecture
and painting. The beginnings of civilizations are inscribed in the field of negativity together...
with different causal-consequential connections which allows tracing of melancholy from the
sign of transcendence to the society-political and historical moments, which breed and
dispatch collectives and individuals.Theoretical contributions to melancholy presume
enrichment of the semiotic field in which melancholy substitutes explicitly and implicitly,
which further acknowledges the possibility of unreading of melancholiccode within a
discourse without putting the notion of melancholy in the spotlight. The seizing of different
psychophysical factors and the relation of individual/world and individual/self mold
melancholy to be a semantically lavish system, open for other disciplines, which it faces in the
same and/or similar meaning center. In such a way it is possible to reevaluate cultural order in
the wider context, while melancholy is being connected with the similar disciplines that
reevaluate subjectual placement of the self position, in the circumstances where a given
subject in a different manner constitutes as a separate, torn away specimen. The merging of
literary text of Serbian literature of the 20th century and nonliteral factors make it possible to
look down on melancholy as a feeling of a subject and as a manner which does (not) accepts
given reality. The route of exploring and the method of comparison have finally lead to the
reevaluation of subject in contrast to self, therefore psychophysical dissonance is created and
manifested in the same subject. In that sense, Serbian literature of the 20th century is a fertile
ground for the research of not only decadence, but also the cases in which there isn't solely
debated about war, interwar and postwar depression, but also about the unique condition of
the subjects' minds which is inscribed in the melancholy. Subject in such a manner becomes
acquisition of extra textual, unsaid which reeds in a way in which the subject of the
20th century is constituted and in a way in which it is, as such, positioned in the society,
culture, history. Corpus in which the research is predefined do encompasses the works of the
following authors: Veljko Milićević, Milutin Uskoković, Vladislav Petković-Dis, Miloš
Crnjanski, Ivo Andrić, Danilo Kiš i Borislav Pekić. Likewise, corpus encompasses the
different kinds of genres: prose (novel and short story), poetry and drama.