Romani Dragana Nikolića
Dragan Nikolić's novels
Докторанд
Marković, MilanМентор
Kalezić, SofijaЧланови комисије
Čirgić, AdnanLukač Zoranić, Amela
Метаподаци
Приказ свих података о дисертацијиСажетак
Dragan Nikolić (Nikšić, Ozrinići 1933 – Skoplje 2006), profesor književnosti i jezika, uz svoj novinarski i publicistički opus, ostavio je i obimno prozno djelo koje čine romani: Spasenja, Kuće, Ulište i Dim. Zajedno sa bratom Živkom, bio je scenarista više igranih filmova sa temama iz crnogorskoga života. Bio je član Matice crnogorske, Društva nezavisnih crnogorskih književnika, Crnogorskog PEN centra i dobitnik niza značajnih nagrada za novinarsko-publicistički rad.
Usljed izraženih rezultata u ostalim poljima profesionalnoga djelovanja, književno stvaralaštvo Dragana Nikolića do danas je ostalo nedovoljno osvijetljeno. To, svakako, nije slučaj s umjetničkim opusom njegovoga brata, Živka, koji je sličnu viziju vješto transponovao u drugačiji umjetnički medij, i time definisao jedinstven kinematografski izraz crnogorske kulture. Međutim, proetičke osnove, tematsko-motivske preokupacije i osobeni estetski senzibiliteti braće Nikolić se međusobno prepliću i dopunjavaju, što dokazuje ši...rinu njihovoga talenta, jasnu stvaralačku viziju i opšti značaj kako pojedinačne, tako i zajedničke umjetničke zaostavštine. Cjelokupna pripovjedna proza Dragana Nikolića jedan je od rijetkih književnih opusa koji je i motivima i temama i simbolikom apsolutno usmjeren na proučavanje crnogorskoga mentaliteta u njegovoj složenosti i ukupnosti. U tom smislu, Nikolićevi romani rekonstruišu sociokulturnu atmosferu terena crnogorske unutrašnjosti u kojoj je autor rođen i koja ga je životno oblikovala, uprkos ranom odlasku iz nje. Zato se i teme odlaska i povratka iz rodnoga zavičaja javljaju kao bitno egzistencijalno težište svih njegovih romana. One su ključne za razumijevanje psihologije likova, jer uslovljavaju pripovijedanje i romanima daju okvire. Stoga će svi Nikolićevi romani biti građeni na testimonijalnim obrascima preuzetim iz tzv. privatnih žanrova. Složeni unutrašnji procesi pripovjednih subjekata romana time otkrivaju dubinu istorijske tragike kolektiva i težinu egzistencijalnoga tereta postojanja u crnogorskoj kulturi, zbog čega se odlučuju da saopšte svoje ispovijesti.
Literarnom analizom različitih oblika kolektivne svijesti i njenih ideologija i utopija, Nikolić osvjetljuje naravi pojedinaca, ali i ukupne etnopsihološke zajednice kojoj oni pripadaju. Na planu strukture, autorovi romani su organizovani na principu kolažnoga sakupljanja i ulančavanja raspršenih narativnih fragmenata u kojima se otkrivaju sadržaji iz intimnih i kolektivnih istorija. Time Nikolićevi romani objednjuju epsku širinu u vremenskom i tematskom
opsegu, i lirsko u izrazu i asocijativno-refleksivnom maniru pripovjedne konstrukcije svijeta. Osim motiva odlaska i povratka te njima srodnih motiva progona, samoće, gladi i kompleksnosti porodičnih odnosa i funkcija, Nikolić će obradom motiva mržnje, zla i društvenih podjela pokazivati kako je došlo do razgradnje porodičnoga, socijalnoga i kulturnoga jedinstva kolektiva. Tradicijska kultura koja je rekonstruisana u Nikolićevim romanima do danas ostaje otporna izazovima modernih vremena, a teme migracije, složenih porodičnih odnosa i ideoloških sukoba su i dalje aktuelne odlike crnogorskoga i balkanskoga iskustva. Nikolićevi romani na taj način postaju kondenzator crnogorske kulture i faktografsko svjedočanstvo njegove razgradnje od vremena kad se stvarala istorija, do života poslije njenoga kraja.
Rad obuhvata istraživanje imanentne poetike Dragana Nikolića kroz pojedinačnu analizu njegovih objavljenih romana. Budući da je pred kraj svoga života autor dopunjenio i doradio rukopise svojih romana Kuće, Ulište i Dim i predao ih za objavu pod jedinstvenim naslovom Crnogorska trilogija, ispituju se i modeli njihovoga ulančavanja u literarni kvalitet višega reda. Isto tako, u u radu se vrše istraživanja o poziciji Nikolićevoga književnoga opusa u širim kontekstima: kontekstima stilske formacije i epohe, nacionalne i nadnacionalne književnosti i ukupnoga kulturoga nasljeđa kojemu pripada. Svaki Nikolićev roman sugestivnim naslovima ističe bitne motive kako za razumijevanje izgrađenih svjetova romana, tako i za razumijevanje cjelokupne empirije koja im je služila kao uzor-model. To se odražava na samu narativnu formu, pa se u radu istražuje tipološka osnova Nikolićevih romana, analizom ključnih odlika autorove poetike i književnoga postupka. Na taj način u radu se pokazuje kako je Nikolić svojim književnim izrazom uticao i na samu evoluciju tradicionalnih literarnih formi i ponudio lični doprinos razvoju romana u crnogorskoj književnosti. Dakle, predmet istraživanja rada se prije svega ogleda u dvije ravni: na jednoj strani, kroz imanentnu analizu pojedinačnih romana opisuje se modernistički književno-umjetnički postupak Dragana Nikolića, dok se na drugoj strani traže paradigmatska obilježja njegovih tekstova koja dozvoljavaju da se pojedinačni romani posmatraju kao elementi šire pripovjedne cjeline. Osnovni kriterijumi analize su inherentno književni (poetički, tipološki, stilistički, tematski, estetski i sl). To znači da se klaskifikacija i analiza romana Dragana Nikolića vrši na osnovu imanentnih poetičkih odlika i zastupljenih pripovjednih strategija.
Istraživanje Nikolićevih romana izvršeno je kombinovanim teorijskim metodom, koji se može definisati zajedničkim imeniteljem imanentnog interdisciplinarnog pristupa tumačenju
književnih tekstova. U tom smislu, upotrijebljena su teorijska saznanja iz relevantnih književnih teorija i teorijskih metodologija: formalizma, strukturalizma, teorije književnih žanrova (književne genologije), naratologije, postkolonijalne kritike, itd; koja su dopunjena saznanjima iz graničnih oblasti humanistike, u prvom redu kulturologije i njenih disciplina, i teorije traume. Na osnovu navedenoga, u radu se izvodi zaključak da književno djelo Dragana Nikolića po svojim umjetničkim kvalitetima predstavlja bitnu ali zanemarenu fazu razvoja crnogorske književnosti poslijeratnoga modernizma.