Fizičke aktivnosti u stilovima života osoba srednje životne dobi u Republici Srpskoj

Abstract

Fizička aktivnost osoba srednje životne dobi bitan je faktor za svaku osobu koja pripada ovoj grupi. Najvažniji pozitivni efekti fizičke aktivnosti i fizičkog vježbanja utiču na psihofizičku ravnotežu čovjeka, te njenu ulogu u socijalizaciji i u vezi sa prirodnim okruženjem svrstavaju se u sadržaje zaslužene za opšte stanje čovjeka, a samim tim i za zdravlje. Shvatanje sadržaja fizičke aktivnosti određeno je društveno-ekonomskim prilikama, stečenim navikama i potrebama stanovništva, ali i odgojnim, obrazovnim, kulturološkim i drugim faktorima. Osnovni cilj istraživanja usmjeren je na identifikaciju modelnih karateristika „prosječnog“ rekreativca srednje životne dobi u Republici Srpskoj i komparacija sa osobama koje se ne bave redovnim fizičkim aktivnostima. Empirijskom studijom obuhvaćeno je 1628 ispitanika stanovnika sa područja nekoliko gradova/regiona u Republici Srpskoj (916-56,3% muškaraca i 712-43,7% žena). Uzorak je bio stratifikovan i činile su ga osobe srednje životne dobi (prema kriterijumu WHO; UN: WHO, 1982), starosnog obuhvata između 40 i 65 godina. U cilju sagledavanja prirode veza između odabranih istraživačkih varijabli instrument istraživanja je bio kreiran kroz četiri cjeline, kojima se nastojalo identifikovati: (1) socio-ekonomske karateristike ispitanika, (2) osnovna obilježja rada (karakteristike radnog mjesta), (3) karakteristike fizičke aktivnosti i (4) životne navike i stilovi života.U istraživanju smo dobili rezultate koji ukazuju da je udio ispitanika muške i ženske populacije različit i da je najveći broj ispitanika muške populacije. U pogledu polne diferencijacije uočava se da je znatno više “nevježbača” među osobama muškog pola, dok među osobama srednje životne dobi koje se redovno bave sportsko-rekreativnim aktivnostima gotovo da nema razlike u pogledu polne zastupljenosti. Takođe se i u pogledu starosne strukture uočava očekivana razlika između ispitanika različitih dobnih grupa, gdje se jasno difrencirajustarosne grupe kod kojih je vidljiva značajna razlika. To se, prije svega, odnosi na osobe između 40 i 49 godina života, gdje se nalazi najveći broj “nevježbača” (ovo je period čovjekovog života gdje se ispoljavaju najznačajniji radni i egzistencijalni potencijali), dok je najmanja razlika među ispitanicima koji su satriji od 60 godina. Primjenom posebno konstruisanog upitnika, uz primjenu odgovarajućih statističkih procedura, utvrđena je dominanta percepcija prisustva moći i ugleda kao stila života, gdje sportsko-rekreativne aktivnosti ne predstavljaju značajnu odrednicu svakodnevnog tjelesnog aktivizma kod osoba srednje životne dobi. Ohrabruje činjenica da su učenici svjesni potrebe i važnosti fizičkog vježbanja za njihovo zdravlje, tako da bi na ovakav način razmišljanja zasigurno uticale i pozitivne kampanje promovisanja zdravog života.