1 Univerziteta  umetnosti  u  Beogradu     Senat  Univerziteta  umetnosti   Veće  interdisciplinarnih  doktorskih  studija     Kosančićev  venac  29,  Beograd       IZVEŠTAJ  KOMISIJE  ZA  OCENU  I  ODBRANU  DOKTORSKE  DISERTACIJE         Vidovi  organizacije  tonalnog  sistema  Sergeja  Prokofjeva   kandidatkinje  Jelene  Mihajlović  Marković     UVODNO  OBRAZLOŽENJE   Jelena   Mihajlović   Marković   je   temu   doktorske   disertacije   prijavila   marta   2013.   godine,   a   pozitivan   Izveštaj  komisije  za  procenu  teme  doktorske  disertacije   (imenovane  16.  aprila  2013.   godine  od  strane  IPS  Veća  UU,  u  sastavu:  dr  Vesna  Mikić,  vanredni  profesor  Fakulteta  muzičke   umetnosti,   dr   Miško   Šuvaković,   redovni   profesor   Fakulteta   muzičke   umetnosti   i   Mirjana   Živković,  redovni  profesor  Fakulteta  muzičke  umetnosti  u  penziji)  Senat  Univerziteta  umetnosti   je   usvojo   na   Sednici   održanoj   29.   juna   2013.   godine   i   za  mentora   imenovao   dr.   Vesnu  Mikić   (Odluka   br.   7/221   od   3.   7.   2013),   vanrednog   profesora   Fakulteta   muzičke   umetnosti   u   Beogradu.   Mentor   je   5.   maja   2016.   godine,   obaveštavajući   Veće   interdisciplinarnih   studija   Univerziteta  umetnosti  o  završetku  rada  kandidatkinje  na  disertaciji,  predložio  sastav  Komisije   za  ocenu  i  odbranu  disertacije.    Odlukom  Veća  interdisciplinarnih  studija  Univerziteta  umetnosti   u   Beogradu   od   23.  maja   2016.   godine   imenovana   je   Komisija   za   ocenu   i   odbranu   doktorske   disertacije   kandidatkinje   Jelene   Mihajlović   Marković   pod   naslovom:   Vidovi   organizacije   tonalnog  sistema  Sergeja  Prokofjeva.     Članice  Komisije:     dr   Vesna   Mikić,   redovni   profesor   Fakulteta   muzičke   umetnosti   Univerzieteta   umetnosti   u   Beogradu,  mentor,   dr  Sonja  Marinković,  redovni  profesor  Fakulteta  muzičke  umetnosti  Univerzieteta  umetnosti  u   Beogradu,     2 dr   Anica   Sabo,   redovni   profesor   Fakulteta   muzičke   umetnosti   Univerzieteta   umetnosti   u   Beogradu,   dr   Tijana   Popović   Mlađenović,   vanredni   profesor   Fakulteta   muzičke   umetnosti   Univerzieteta   umetnosti  u  Beogradu,  i   dr  Katarina  Tomašević,  viši  naučni  saradnik  Muzikološkog  instituta  SANU     na   sastanku   održanom   24.  maja   2016.   godine   saglasile   su   se   da   disertacija   Jelene  Mihajlović   Marković   ispunjava   sve   uslove   za   javnu   odbranu   i   sačinile   Izveštaj   koji,   saglasno   odlukama   Univerziteta   umetnosti,   sadrži:   uvodno   obrazloženje,   biografske   podatke   o   kandidatkinji,   analizu  disertacije,  kritički  uvid  i  ocenu  rezultata  doktorske  disertacije,  te  zaključak  Komisije.     BIOGRAFIJA   Jelena  Mihajlović  Marković  (18.  maj  1959.  godine,  Bejrut,  Liban),  diplomirala  je  klavir  i  teoretski   odsek   u   srednjoj   muzičkoj   školi   “J.   Slavenski“   u   Beogradu   kao   učenik   generacije.   U   toku   školovanja,  osvajala  je  nagrade  na  republičkim  takmičenjima  iz  klavira  i  solfeđa.   Na   Fakultetu   muzičke   umetnosti   u   Beogradu   diplomirala   je   1986.   godine   na   Odseku   za   muzikologiju  sa  diplomskim  radom  „Predrag  Milošević  –  svestranost   jedne  umetničke  ličnosti“   pod   mentorstvom   prof.   Vlastimira   Peričića.   Za   taj   rad   dobila   je   Oktobarsku   nagradu   grada   Beograda   za   studente   1987.   godine.   U   toku   studija,   učestvovala   je   na   okruglim   stolovima   u   okviru   Susreta   muzičkih   akademija   Jugoslavije,   a   po   završetku   studija   učestvovala   je   na   okruglom  stolu  „Josip  Slavenski  i  njegovo  vreme“  u  okviru  Majskog  memorijalu  u  Čakovcu  1988.   godine.   Sa   najvišom   ocenom   završila   prvu   godinu   magistarskih   studija   iz   oblasti   muzičke   teorije   –   harmonije   sa   harmonskom   analizom,   pod  mentorstvom   prof.  Mirjane   Živković   na   Odseku   za   Opštu  muzičku  pedagogiju  FMU.   Na  interdisciplinarnim  doktorskim  studijama  na  Univerzitetu  umetnosti  u  Beogradu  –  grupa  za   teoriju  umetnosti  i  medija,  septembra  2007.  godine  odbranila  je  istraživački  izveštaj  „Modaliteti   tonalne  organizacije  u  muzici  Prokofjeva“,  koji  je  ocenjen  najvišom  ocenom  od  strane  komisije  u   sastavu:  prof.  Dejan  Despić,  dr.  Sonja  Marinković,  dr.  Vesna  Mikić  i  dr.  Miodrag  Šuvaković.   U   toku   studija  bila   je   korepetitor  u  M.Š.   „Konjović“,  potom  po  preporuci  Katedre   za   teorijske   predmete,   predavala   je   teoriju,   harmoniju,   kontrapunkt   i   vežbe   u   komponovanju   u   Školi   za   muzičke   talente   u   Ćupriji   (1984-­‐88);   radila   je   i   kao   saradnik   u  Muzičko-­‐informativnom   centru   SOKOJ-­‐a  (1988-­‐95).   Na  Fakultetu  muzičke  umetnosti  u  Beogradu  radi  od  1994.  godine,  prvo  u  svojstvu  honorarnog   saradnika,  a  od  1995.  do  2012.  godine  u  stalnom  radnom  odnosu  u  zvanju  stručnog  saradnika   na  Katedri   za   teorijske  predmete.  Od  2012.   godine  do  2016.   godine   radi   u   zvanju  nastavnika   stručnog  predmeta.  Drži  nastavu   iz  predmeta  Harmonija  sa  harmonskom  analizom  na  Odseku   3 za   Muzičku   teoriju   (osnovne   akademske   studije)   i   Metodiku   nastave   teorijskih   predmeta   (master   studije)  na   I,   II,  VII,   IX   i  X  odsecima.  U   ranijem  periodu,  pored  ovih  predmeta,  bila   je   angažovana  kao  saradnik  i  na  predmetima  Analiza  muzičkog  dela  za  studente  klavirskog  odseka,   kao  i  na  predmetu  Harmonija  sa  harmonskom  analizom  za  studente  I,  II,  VII,  VIII,  IX  i  X  odseka.     Dosada   je   radovima   pod   njenim  mentorstvom  diplomiralo   sedam   studenata   odseka   za   opštu   muzičku  pedagogiju,  iz  oblasti  Harmonije  sa  harm.  analizom,  sa  visokim  ocenama  (pet  ocena  10   i  dve  ocene  8),  a  pet  studenata  je  sa  najvišom  ocenom  (10)  odbranilo  Master  radove  iz  oblasti   Harmonije   sa   harmonskom   analizom.   Član   je   Udruženja   kompozitora   i   muzičkih   pisaca,   Udruženja  muzičkih  pedagoga  i  Muzikološkog  društva  Srbije.     Objavljeni  i  javno  prezentovani  radovi:    „Diferencijacija   kamerne   i   orkestarske   muzike   u   baroku“,   Zbornik   Barok   i   rokoko,   izdanje  FMU  1982.    Simfonizacija   na   tlu   kamernog   žanra,   rad   izložen   na   Susretu   muzičkih   akademija,   Sarajevo,  1983.    „Violinske  sonate  Josipa  Slavenskog“  -­‐  Zvuk  br.  1,  1985.    Stilska   orijentacija   kompozitora   Predraga   Miloševića,   rad   izložen   na   Simpozijumu   „Josip  Slavenski  i  njegovo  doba“  u  Čakovcu,  1987.   • „Stilska   orijentacija   kompozitora   Predraga   Miloševića“   –   Međimurje,   časopis   za   društvena  pitanja  i  kulturu,  br.  14,  1988.   • Prikaz  Zbornika  –  Folklor  i  njegova  umetnička  transpozicija  –  Novi  Zvuk,  br.  1,  1993.   • Analitički  osvrt  na  stvaralaštvo  Predraga  Miloševića,  povodom  stogodišnjice  rođenja,   rad   je   izložen   na   Skupu   katedre   za   teorijske   predmete,   Univerzitet   umetnosti,   Beograd,  2004.   • „Analitički   osvrt   na   stvaralaštvo   Predraga   Miloševića,   povodom   stogodišnjice   rođenja“,  rad  objavljen  u  Zborniku  Katedre  za  teorijske  predmete  Muzička  teorija   i   analiza  br.2,  FMU,  Beograd,  2005.   • Analitički  izazov  –  tonal-­‐modalitetni  kod  Sergeja  Prokofjeva,  rad  je  izložen  na  Skupu   Katedre  za  muzičku  teoriju,  Beograd,  2006.   • „Analitički   izazov   –   tonal-­‐modalitetni   kod   Sergeja   Prokofjeva“   –   objavljen   rad   u   Zborniku  Katedre  za  muzičku  teoriju  Muzička  teorija  i  analiza  br.  4,  FMU,  2007.   • Stasus   predmeta   Metodika   teorijske   nastave   u   bolonjskom   sistemu   –   aktuelni   problemi   i  moguće   perspektive   (uvodničar   panel   diskusije),   Simpozijum  Katedre   za   muzičku  teoriju,  FMU,  2012   • Nastava   harmonije   sa   harmonskom   analizom   za   osobe   sa   slabovidošću   (ko-­‐autor:   prof.   Milana   Stojadinović-­‐Milić,   rad   izložen   na   Simpozijumu   Katedre   za   muzičku   teoriju,  FMU,  2012   • Specific  Ways  of  Modulation  in  the  Music  of  Sergei  Prokofiev  –  Proposition  for  a  New   Typology,   rad   izložen  na  međunarodnom  Simpozijumu  Katedre   za  muzičku   teoriju,   FMU,  2013.   • „New  Definitions  of  Modulations   in  the  Music  of  Sergei  Prokofiev“,  rad  objavljen  u   Music  and  Society  in  Eastern  Europe,  vol.  9,  2014,  (p.  54-­‐68),  ed.  Jelena  Milojković-­‐ Đurić,  publ.  Charles  Schlacks,  Idyllwild,  California,  USA   • Gudački   kvartet   i   Simfonijeta   Predraga  Miloševića   –   karakteristike   kompozicionog   pisma,  rad  izložen  na  Naučnom  skupu  povodom  110-­‐godišnjice  od  rođenja  Predraga   4 Miloševića   pod   nazivom   „Mnogostruka   umetnička   delatnost   Predraga   Miloševića   (1904-­‐1988)“,   u   organizaciji  Muzikološkog   društva   Srbije   i   Katedre   za  Muzikologiju   FMU,  Beograd,  2014.   • „Gudački   kvartet   i   Simfonijeta  Predraga  Miloševića   –   karakteristike   kompozicionog   pisma“,   rad   objavljen   u   kolektivnoj  monografiji  Mnogostruka   umetnička   delatnost   Predraga  Miloševića  (1904-­‐1988),  izdavači:  FMU  i  Muzikološko  društvo  Srbije,  2016   • „Specific  Ways  of  Modulation   in   the  Music   of   Sergei   Prokofiev  –  Proposition   for   a   New   Typology“   (u   pripremi   za   štampu   u   Zborniku   radova     sa   Međunarodnog   simpozijuma  Katedre  za  Muzičku  teoriju,  Music  Theory  and  Analysis     • Više  objavljenih  prevoda  članaka  sa  srpskog  na  engleski  i  sa  engleskog  na  srpski  jezik   –  Novi  zvuk,  Muzikologija  i  dr.   • Ko-­‐urednik   kolektivne   monografije   (sa   dr.   Marijom   Masnikosom)     Mnogostruka   umetnička  delatnost  Predraga  Miloševića  (1904-­‐  1988),  FMU  i  Muzikološko  društvo   Srbije,  2016.       ANALIZA  DOKTORSKE  DISERTACIJE     Tehnički  podaci:  Disertacija  Vidovi  organizacije  tonalnog  sistema  Sergeja  Prokofjeva  obuhvata   291   numerisanu   stranicu   teksta   (stranice   sa   spiskom   članova   Komisije,   Izjavom   zahvalnosti,   apstraktima  na  srpskom  i  engleskom  jeziku  nisu  numerisane).  Stranice  sadržaja  numerisane  su   rimskim   brojevima   i-­‐iii.     Disertacija   je   pisana   fontom   Times  New   Roman,   veličine   slova   12,   u   proredu   1,   5.   Korišćena   literatura   (str.   280–282)   sadrži     jedinice   na   srpskom,   ruskom   i   engleskom  jeziku.  Prilog  1  (str.  283–284)  i  Prilog  2  –  Indeks  primera  (str.  285)  osobeni  su  indeksi   kojim  se  omogućava  lakše  praćenje  teksta.  Nakon  biografije  kandidatkinje  (str.  286–287)  slede:   Izjava  o  autorstvu  (str.  288),  Izjava  o  istovetnosti  štampane  i  elektronske  verzije  dela  (str.  289),   te   Izjave   o   korišćenju   (str.   290-­‐291).   Broj   podnožnih   napomena,   korišćenih   i   kao   referentni   aparat  je  77.    Broj  notnih  primera  –  233.       Disertacija  Vidovi  organizacije   tonalnog   sistema  Sergeja  Prokofjeva   koncipirana   je,   imajući   u   vidu  osobenost  predmeta   istraživanja   i  odabranog  analitičkog  pristupa,  u  "prirodnoj"  strukturi   koja  sadrži  dva  opsežna  dela,  i  šest  poglavlja  (četiri  u  prvom  i  dva  u  drugom  delu  rada).     5 Nakon   apstrakata   na   srpskom   i   engleskom   jeziku,   i   sadržaja,   I   deo   disertacije   –   Procedure   Sergeja   Prokofjeva:   O,   oko   i   u   tonalitetu/tonalnosti   (str.   1–151)   počinje   prvim   poglavljem   -­‐   Uvodnim   razmatranjima   (str.   1–10)   koncipiranim  u   četiri   potpoglavlja   kojima   su   predstavljeni   predmet   i   cilj   rada   (1.1.   Predmet   i   cilj   rada,   str.   1–2),   metodološki   okviri   istraživanja   (1.2.   Metodološki   okvir   istraživanja,   str.   2–4),   postavljene   osnove   terminološke   aparature   (1.3.   Dosadašnje  teorijske  postavke  –  terminološka  neusaglašenost,  str.  4–8)  koja  će  biti  u  upotrebi   (što   je   podrazumevalo   i   kritički   osvrt   na   postojeću   terminologiju),   te   jezgrovito   i   ubedljivo   diskutovane   i   predstavljene  analitičke  metode   (1.4.  Metode  analize,   str.   8–10).  Reklo  bi   se,  u   pokretu  "od  tonaliteta  ka  tonalnosti"  Jelena  Mihajlović  Marković  drugim  poglavljem  rada  (2.  O   tonalitetu,   str.10–47),   ostvaruje   nužan   preduslov   za   izvođenje   svog   osobenog   i   originalnog   teorijskog  pogleda  i  interpretacije  (svojevrsnog  "vrhunca"  rasprave  u  I  delu)  u  trećem  poglavlju.   Naime,   da   bi   ostvarila   stabilnu   platformu   za   svoju   "novu   tipologiju"   organizacije   tonalnog   sistema   Sergeja   Prokofjeva   autorka   mora   da   pođe   od   bazičnih   pretpostavki   u   vezi   sa   Prokofjevljevim   odnosom   prema   tonalitetu,   što   znači   od   njegovog   razumevanja,   njegove   upotrebe  dijatonike  i  hromatike,  odnosno  njegovog  umetničkog  viđenja  njihovih  međuodnosa.   Isprva   "u   dijatonici"   (2.1.   Dijatonika   –   hromatika.   Spona   i   međuzavisnost,   str.   10   i   2.1.1.   Dijatonika,   Prvi   osnovni   vid   ispoljavanja   dijatonike   str.   10–11),  Mihajlović  Marković   razmatra   kako  vidove  njene  pojavnosti  (2.1.2.  Drugi  vid  ispoljavanja  dijatonike,  str.11–13),  njenu  ulogu  u   realizaciji   tonalnosti   (2.1.3.  Prožimanje  tonalnih  centara,  str.13–15),  načine  njenog  "nastanka"   (2.1.4.  Gradivni  elementi  dijatonike:  spoj   linearnog  i  vertikalnog  sloja,  str.15),  da  bi  ukazala  na   njenu  presudnu  ulogu  u  ostvarivanju  tonalne  stabilnosti.     Potom,  autorka  kreće  "iznova",  sličnim  koracima  kroz  postupke  i  vidove  hromatizacije  bazično   dijatonskog  toka  (2.2.  Hromatizacija,  2.2.  1.  Jednostavniji  vid  ispoljavanja  hromatike  str.  16–18).   Susret   dijatonike   i   hromatike   u   sferi   alterovanih   akorada   (2.3.   Susret   dijatonike   i   hromatike   sagledan  kroz  alterovane  akorde  dijatonskog   i  hromatskog   tipa,   str.  18–39)   ispostavlja   se  kao   izuzetno   važan   aspekt   Prokofjevljevog   tonaliteta,   u   šta   uverava   posebna   analitička   (izuzetno   uspešno   ilustrovana   primerima)   pažnja   autorke   u   zasebnim   potpotpoglavljima   (2.3.1.   Frigijski   akord,  str.  18–22;  2.3.2.  Lidijski  akord,  str.  22–26;  2.3.2.1.  Veći  stepen  hromatizacije,  str.  26–30;   2.3.2.2.   Primena   lidijskog   akorda   u   modulaciji,   str.   30–33;   2.3.3.   Polarni   akord,   str.   33–39).   6 Autorka,  izuzetno  uspešno  ostvaruje  nova  (terminološka)  "određenja"  akorada  (2.3.4.  Drugačiji   tipovi   akorada,   str.   39–47)   koji   nastaju   u   spoju   dijatonike   i   hromatike,   ali   se   nalaze   na   "neočekivanim"   mestima,   poput   "vođičnog",   "prijanjajućeg",   ili   izuzetno   intrigantnog   –   "hromatskog  dvojnika".   Već   u   "dodirnim   tačkama"   drugog   poglavlja   najavljeni   potencijali   za   analitičke   transpozicije   kakve  pokazuju  problemi   "klizanja"   ili   nalazi    u   vezi   sa   "vođičnim"  akordima,  ali   i   alterovanim   akordima,   u   trećem   poglavlju   (3.   U   i   o   tonalnosti   -­‐   Vidovi   ispoljavanja   složenosti   tonalne   strukture,  str.  47–121),  kako  je  već  rečeno  "smešteni"  su  interpretacijsku  mrežu  izatkanu  da  bi   se  opisala  i  razumela  tonalna  struktura  Prokofjevljeve  muzike.  Tako  se  u  "punoj  snazi"  otkrivaju   razlozi   pristupa   odabranog   u   prethodnom   poglavlju,   jer   ovde,   Jelena   Mihajlović   Marković   "podiže"   ulog,   izvođenjem   i   prikazivanjem   sopstvene   tipologije   vidova   organizacije   Prokofjevljevog   tonalnog   sistema   (3.1.   Vidovi   organizovanja   tonalnog   sistema.   Predlog   nove   tipologije,  str.  49–50).  Njena  tipologija  zasniva  se  na  tri  modaliteta  obeležena  početnim  slovima   abecede,   a   pojednostavljeno   rečeno   razlikuju   se   prema   broju   (tonskih/tonalnih)   centara,   odnosno  položaju  muzičkog  toka  u  odnosu  na  njih.  Tako  je  modalitet  A  (3.2.  Modalitet  A  -­‐  fuzija   više   vrsta   tonal-­‐modaliteta   na   jednom   (zajedničkom)   centru,   str.   50–61)   "preovlađujuće"   dijatonski,   i   a   njegova   se   fuzija   "različitosti"   zasniva   na   jednom   centru.   Čini   se   da   je   on   i   "najjednostavniji",   jer   analitička   logika   autorke   je   didtaktički   nepogrešivo   i   dosledno   gotovo   uvek  od  jednostavnog  ka  složenom.  To  je  očito  i  u  organizaciji  teksta  kada  su  u  pitanju  preostala   dva  modaliteta  –  Potpoglavlje  3.3.  Modalitet  B  –  asocijativno-­‐policentrična  tonalnost   (str.  61– 84)  sadrži  potpotpoglavlja:  3.3.1.   Jednostavniji  vidovi   ispoljavanja   (str.  62–68)   i  3.3.2.  Složeniji   vidovi   ispoljavanja   (str.   68–75).   Posebno   ističemo   "širenje"   fokusa,   na   jedan   zanimljiv   način   sistemske   muzikologije,   ka   "drugim"   analitičkim   diskursima   u   potpotpoglavlju   3.3.3.   Uticaj   tematske   višeslojnosti   na   formiranje   asocijativno-­‐policentrične   tonalnosti   (str.   75–79),   kao   i   širenje   asocijativnog   "spektra"   tumačenja   modaliteta   u   potpotpoglavlju   3.3.4.     Spona   asocijativno-­‐policentrične   tonalnosti   i   drugih   lestvičnih   sistema:   celostepenost,   umanjena   lestvica,   pentatonika   (str.   79–84).   Isti   postupak   izveden   je   i   u   prikazu   i   postavci  Modaliteta  C   Potpoglavlje   3.4.   Modalitet   C   –   međutonalni   prostor   (str.   84–106),   sastoji   se   iz   sledećih   potpotpoglavlja:  3.4.1.  Jednostavniji  vidovi  ispoljavanja  modaliteta  C,  str.  85–91;  3.4.2.  Složeniji   7 vidovi   ispoljavanja   modaliteta   C,   str.   91–96   ;   3.4.3.   Međutonalnost   kao   proizvod   tematske   višeslojnosti,  str.  96–103;  3.4.4.  Spoj  međutonalnosti  sa  umanjenom  i  celostepenom  lestvicom,   str.  103–109).  Kao  svojevrsni  dodatak,  koji  dodatno  učvršćuje  raspravu  o  modalitetima,  tačnije   njihovom   "poreklu"   u   neprestano   nastajućim   i   samotransformišućim   odnosima   između   dijatonike   i   hromatike,   no   kao   i   svojevrsni   "odjek",   balans   i   potvrda   ranijih   "rascvetavanja"   rasprave   ka   "drugim"   sistemima,   akordskim   i   lestvičnim   strukturama,   slede   potpoglavlje   3.5.   Druge   lestvične   organizacije   (str.   109–117)   sa   potpotpoglavljima   3.5.1.   Primena   umanjene   i   celostepene  lestvice  nezavisno  od  modaliteta,  str.  109–112  i  3.5.2.  Kombinovanje  celostepene   lestvice   sa   drugim,   retko   korišćenim   lestvičnim   organizacijama,   str.   112–115)   i   3.6.   Vidovi   ispoljavanja   bitonalnosti   (str.   115–121,   sa   potpotpoglavljima   3.6.1.   Maskirana   ili   latentna   bitonalnost,  str.  115–117  i    3.6.2.  Prava  bitonalnost,  str.  117–121).     Očekivano,  od  teoretičarke  kalibra  Jelene  Mihajlović  Marković,  "potraga"  za  odogovorima   neće  se  zaustaviti  "u  tonalitetu",  pa  će  se  na  jednu  već  osvojenu  tipologiju,  nastaviti  nova,  ona  koja   joj   pruža   odgovore   i   na   pitanja   o   Prokofjevljevom   načinu   uspostavljanja   odnosa   između   "tonaliteta"   i   kretanju   u   samo   njemu   "znanim"   prostorima   modulacija.   Tako,   u   poglavlju   4,   naslovljenom   "U   tonalitetu   i   iz(van)   njega"   (str.   121–151),   Jelena   Mihajlović   Marković   isprva   upoznaje   čitaoce   sa     svojim   "Predlogom   nove   tipologije   modulacija   u   harmonskom   sistemu   Prokofjeva"   (4.1.,   str.   121),   pružajući   isprva   analizu   možda   najkarakterističnijeg   za   Prokofjeva,   postupka   hromatskog   klizanja   i   modulacija   koje   uz   pomoć   tog   postupka   ostvario   u   klavirskim   sonatama  (4.1.1  Modulacija  pomoću  hromatskog  klizanja,  str.  121–124),  a  potom  i  vođičnu    (4.1.2.   Vođična  modulacija,  str.  124–128)  i  modulaciju  pomoću  intonativnog  mosta  (4.1.3.,  str.128–137).   Da   se   fenomen   "klizanja"   ispostavlja   kao   jedan   od   ključnih   (ne   samo   u   slučaju   postupaka   modulacije,   što   će   reći   i   "u"   i   "iz"   tonaliteta)   svedoči   i   autorkina   odluka   da   njemu,   odnosno   njegovim  "podvrstama"  posveti  još  pažnje  u  drugom  potpoglavlju  –  4.2.  "Različiti  vidovi  fenomena   klizanja,  potpodela  i  funkcija"  (str.  137–151)  4.2.1.  Iskliznuća  u  novi  tonalitet,  str.  137–140;  4.2.2.   Melodijsko  unutartonalno   iskliznuće,   str.  140–144,  4.2.  Klizanje  akorada,   str.  144–151).     "Unutar   osnovne   klasifikacije,   uočene   su   i   objašnjene   podkategorije   tonalnog   iskliznuća   (koji   proizvodi   promenu  centralizacije)  i  unutartonalnog,  odnosno,  melodijskog  iskliznuća."  (str.  284)     8 II  deo  disertacije  -­‐  U  tonalitetu/tonalnosti  Sergeja  Prokofjeva:  Analitičko  sagledavanje  vidova   ispoljavanja  tonalnog  sistema  u  kontekstu  integralnog  toka  -­‐  tri  studije  slučaja  (str.  151–279)   u  okviru  poglavlja  5  –  donosi  tri  analitičke  (harmonsko-­‐formalne)  studije  slučaja:  5.1  Sonata  br.   2  (str.  153–181),  5.2.    Sonata  br.  6,  (str.  181–235)  i  5.3-­‐    Sonate  br.  9  (str.  235–  272)   Ove   tri   od   ukupno   devet   klavirskih   sonata,   izabrane   su   iz   nekoliko   razloga.   Po   godinama   nastanka,   (...)   one   se   mogu   smatrati   reprezentima   triju   ključnih   stvaralačkih   faza.   Sledeći,   dakle,   hronološku   dimenziju   promena   autorovog   stvaralačkog   govora,   analiza   ovih   sonata   omogućava   praćenje   različitih   stilsko-­‐ kompozicionih   elemenata   u   dijahroniji,   kao   i   sagledavanje   razvojnog   puta   harmonsko-­‐tonalnog   mišljenja   u   spiralno-­‐uzlaznom   luku   koji   može   ukazati   na   moguću   evolutivnost   složenosti   ispoljavanja   tonalnih   organizacija.   (...)  Može   se   reći   da   Druga   sonata   jeste   reprezentativna   po  mnogim   elementima   u   pogledu   koncepcije   forme,   kompozicione   tehnike,   klavirske   fakture,   ali   naročito   u   ispoljavanju  tonalne  strukture,  te  u  izrazu  formira  one,  prepoznatljive,  stilske  crte   koje   nazivamo   Prokofjevskim.   Sledeća   odabrana   –   Šesta   sonata   op.   82,   istovremeno   je   i   prva   u   trijadi   grandioznih,   najkompleksnijih   klaviriskih   sonata,   nastalih   u   periodu   između   1939   i   1944.   godine;(...).   Ono   što   se   pokazuje   kao   najbitnije   u   pogledu   definisanja   i   ispoljavanja   tonalne   organizacije   u   harmonskom   jeziku  Prokofjeva,   jeste  utvrditi  da   li,  u   rasponu  od   skoro   trideset   godina  između  Druge  i  Šeste  sonate,  postoji  trag  o  evolutivnom  putu  tog  procesa   i   na   koje   se   načine   on   iskazuje.   Poslednja,   Deveta   sonata   za   klavir   op.   103   iz   1947.   godine   na   svojevrsan   način   predstavlja   sublimaciju   autorovih   postupaka   primenjenih  u  prethodnim  sonatama;  iako  se  i  u  ovoj  sonati  uočava  visok  stepen   zastupljenosti   svih   vidova   ispoljavanja   tonalnih   struktura,   u  mnogim   aspektima   se   uočava   da   se   Prokofjev   „vraća“   dijatonici,   linearnosti,   „belim   dirkama“   i   C-­‐ duru  koji  –  poput  svojevrsnog  udaljenog  odjeka  betovenovske  „pobede  svetlosti   nad  tamom“,  simbolizuju  uzvišen  spokoj,  pomirenje,  ali  i  vedrinu.  (str.  3–4)     Ovim   dužim   navodom   u   ovoj   smo   analizi   iz   uvodnih   razmatranja   "zakoračili"   već   u   zaključno   poglavlje   (Zaključak,   str.   272–279),   osmišljeno   kao   rezime   pređenog   puta,   no   ne   kao   i   puko   ponavljanje   njegovih   etapa.   Pažljivom   čitaocu,   jasno   je   da   je   na   ovim   stranicama   Jelena   Mihajlović   Marković   sublimirala   svoje   zaključke,   napravivši   još   jedan   "iskorak"   u   svojoj   analitičko-­‐teorijskog   spoznaji   složenosti   vidova   ispoljavanja   tonalnosti   u   stvaralaštvu   Sergeja   Prokofjeva.                 9 KRITIČKI  UVID  I  OCENA  REZULTATA   Opšti  pogled  na  doktorsku  disertaciju   Doktorska  disertacija  Jelene  Mihajlović  Marković  Vidovi  organizacije  tonalnog  sistema  Sergeja   Prokofjeva,  teorijski  je  utemeljen  i  originalan  naučni  rad,  pregledne  koncepcije  i  konsekventne   logike   izlaganja.   Od   izuzetnog   značaja   je   dubina,   kompleksnost   i   obuhvatnost   njegovog   interpretativno-­‐analitičkog   muzičko-­‐teorijskog   zahvata   koji   je   zasnovan   osobenim   muzičko-­‐ teorijskim   procedurama   i   izrazito   oštrom   analitičkom   institinktu,   kao   i   bogatom   iskustvu   kandidatkinje.       Predmet  i  cilj  rada   Predmet   rada   Jelene   Mihajlović   Marković   jeste   istraživanje   elemenata   i   vidova   organizacije   tonalnosti  u  poetici  Sergeja  Prokofjeva,  kao  jedne  od  presudnih  karakteristika  prepoznatljivosti  i   osobenosti   tzv.   "prokofjevskog   stila"   -­‐   notorno   tonalnog   u   vremenu   koje   je   kao   da   je   "zaboravilo"   na   tonalnost.   Mihajolović   Marković,   svesna   činjenice   da   je   klavir   zapravo   "osa   simetrije"   Prokofjevljevog   kompozitorskog   bića,   odlučuje   da   taj   odlučujući   poetički   element   ispita  u  stvaralačkom  polju  klavirskih  sonata  (njih  devet  ukupno),  ispravno  pretpostavljajući  da   će   zaključci   do   kojih   bi   mogla   da   dođe   biti   "validni"   i   za   "ostatak"   stvaralaštva   Sergeja   Prokofjeva.  Cilj  rada  jeste  detekcija  i  definicija  upravo  onih  postupaka,  elemenata  i  momenata   koji   omogućavaju   odvijanje   saznajnog   procesa   u   slučaju  muzike   Sergeja   Prokofjeva,   a   tiču   se   njenih   tonalnih   struktura.   Takođe,   jedan   od   ciljeva   jeste   i   ispitivanje   da   li   je   funkcionalizacija   analitičko-­‐teorijskih   zaključaka  moguća   u   analitičkoj   interpretaciji   konteksta/muzičkog   toka   u   celini.   Osnovne  polazne  hipoteze   Polazne  pretpostavke  istraživanja,  dovoljno  su  jasno  iskazane  u  Uvodnim  razmatranjima,  mada   ne   artikulisane   u   "formi"   pretpostavki,   opet   razumjivo   imajući   u   vidu   specifičnost   odabranog   predmeta  proučavanja.  Otuda,  Mihajlović  Marković  kreće  "in  medias  res",  čineći  (gotovo  kao  u   dobroj   tradiciji   birmngemske   škole   studja   kulture)   od   "opštih   mesta"   koja   važe   za   poetiku   Sergeja   Prokofjeva,   tačnije   od   njihovog   preispitivanja   i   problematizacije,   zapravo   polazne   pretpostavke   svoga   rada.   Takođe,   nanovo   razumljivo   za   teoretičara   muzike,   Mihajlović   10 Marković  počinje  i  od  preispitivanja  slušalačkih  "opštih  mesta"  slušanjem  ,  odnosno  "slušanom   analizom".  Tako,  neke  od  njenih  pretpostavki  jesu:     • Da   je   i   pored   činjenice   da   je   neosporno   i   pretežno   tonalna,   Prokofjevljeva   muzika   osobenim   načinom   "rada"   tonalnosti,   ostvaruje   otklone   od   "očekivanog"   analitičkog/slušalačkog  iskustva;   • da   Prokofjevljeva   tonalnost   poseduje   osobene   načine   ostvarivanja   susreta   sa   drugim   sistemima  (modalnost,  umanjena,  celostepena,  hromatska  lestvica),     • da  su  upravo  ti  osobeni  načini  "spojeva",  rezultat  dijatoniziranog  zvučanja  Prokofjevljeve   muzike   • da   postoji   niz   tipova   tonalne   organizacije   kojima   je   moguće   objasniti   tonalni   jezik   Sergeja  Prokofjeva,  bez  nužnog  odlučivanja  za  jedan  određujući  pojam   • da  se  u  slučaju  Sergeja  Prokofjeva  zapravo  radi  o  novom  tipu  tonalne  višeslojnosti  koji  se   manifestije  u  više  vidova/modaliteta?   • da   su   načini   realizacije   modulacije,   najverovatnije   osnov   osobenosti   njegovog   neoklasičnog  (u  smislu  korišćenja  postupka  simulacije)  prosedea   • da   dijatonski   postupci   ostvaruju   hromatizaciju,   što   dalje   znači   da   tonalnost,   pa   čak   ni   tonalni  rod  nisu  "ugroženi",  itd.       Metodološki  okvir  istraživanja   Rad   Jelene  Mihajlović  Marković   je  bazično  metodološki  postavljen  kao  analitički,   a   ta  metoda   "uparuje"   se   i   "nadovezuje",   kako   zahvaljujući   muzikološkoj   provenijenciji   autorke,   tako   i   "metajezičnosti"  muzičke   analize   kao   discipline,   sa  muzičkom   teorijom   sa   jedne,   i   analitičko-­‐ intereptativnom   analizom   strukturiranom   po   ugledu   na   "studije   slučaja"   sa   druge   (II   deo).   Otuda  se  i  odabir,  plasman  i  funkcionalizacija  notnih  primera  od  kojih  ovakva  vrsta  istraživanja   zavisi   i   na   kojima   njeni   nalazi  moraju   počivati  može   razumevati   i   kao   osobeni   vid   empirijske   metode.     Sama  autorka  navodi  sledeće:    "ovaj  rad  je  zasnovan  na  detaljnoj  analizi  devet  sonata  za  klavir,  u  kojima   sam  proučavala:   • unutar-­‐tonalne  i  među-­‐tonalne  odnose,     11 • politonalne  i  među-­‐tonalne  prostore,     • presek  horizontalnog  i  vertikalnog  uzajamnog  dejstva,     • profil  vanakordskih  pojava  unutar  odnosa  dijatonika-­‐hromatika,     • način  promene  tonaliteta  i  tipologiju  vertikalnih  sklopova  u  korelaciji  sa  polifono-­‐ linearnim  pismom.       Težište  rada  čini  istraživanje  vidova  organizacije  tonalnog  sistema,  i  u  tom   smislu  je  teorijski  postavljena  nova  tipologija  organizacije  tonalnog  sistema.  Osim   novopredloženih   modaliteta   ispoljavanja   tonalne   organizacije,   posebno   su   proučene  i  sistematizovane  pojave  koje  su  takođe  idiosinkratske  za  Prokofjeva,  a   to   su   akordsko   klizanje   i   iskliznuća   u   melodijsko-­‐harmonskim   odnosima.   Navedeni   fenomeni   jesu   uočeni   od   strane   različitih   teoretičara,   ali   se   njihovo   teorijsko   tumačenje   uglavnom   zadržavalo   na   nivou   konstatacije,   bez   bližih   objašnjenja.   Postupci  klizanja   i   iskliznuća   se   iskazuju  ne   samo  kao   konstitutivni   činioci   njegovog   prepoznatljivog   kompozicionog   stila,   nego   i   same   strukture   njegove  tonalnosti  zbog  upliva  različitih  hromatskih  skojeva.  Međutim,  specifičan   je  način  njihove  primene  kojim  se  stvara  utisak  dijatoničnosti  i  pored  hromatske   polivalentnosti  (ili  uprkos  njoj).  (str.  3)     Rezultati  istraživanja   Doktorska   disertacija   Jelene   Mihajlović   Marković   posvećena   analizi   i   teoretizaciji   aspekata   tonalnog   mišljenja   Sergeja   Prokofjeva,   rezultira   izuzetno   disciplinovanom,   preglednom,   funkcionalnom   i   originalnom   postavkom   vidova   organizacje   tonalnog   sistema   Sergeja   Prokofjeva.  Napisana   je   zrelim,   jasnim,  čistim   i  preciznim   jezikom,  koji  uprkos  svojoj  muzičko-­‐ analitičkoj   ekskluzivnosti   nije   pretenciozan,   i   pre   svega   je   rezultat   dugogodišnjeg   praktičnog,   pedagoškog   iskustva   kandidatkinje,   pa   ga   je   tako   veoma   lako   pratiti,   a   njegovi   zaključci   su   izvedeni  tako  dosledno  i  ubedljivo  da  ih  je  još  lakše  usvojiti,  odnosno  teško  osporiti.  Čini  se  da   su   ovde   ne   samo   predočeni   rezultati   konkretnog   istraživanja,   već   i   mnogo   više   od   toga   –   rezultati   čitavog   studija   na   doktorskom   programu   Grupe   za   teoriju   umetnosti   i   medija   UU   u   Beogradu.   Korišćena  literatura   Izbor   literature   (detaljnije   opisan   u   tehničkim   podacima   iznetim   u   uvodnom   obrazloženju   Izveštaja)  Jelene  Mihajlović  Marković,  posebno  imajući  u  vidu  predmet   istraživanja,  razumljivo   je   usmeren,   fokusiran,   pa   ipak  obuhvatan.   Takođe,   odnos  prema   literaturi,   ispostavlja   se   kao   kritičko-­‐interpretativni,  imajući  u  vidu  da  je  primarni  cilj  rada  uspostavljanje  analitičkog  sistema   za   tumačenje   tonalnog   jezika  Sergeja  Prokofjeva.  Otuda,  upravo  polazeći  od   literature,   Jelena   12 Mihajlović  Marković  izvodi  i  sopstvenu,  originalnu  terminološko-­‐pojmovnu  aparaturu  (skrećemo   pažnju   na   rezultate   "sumirane"   i   u   Prilogu   1   –   Pojmovniku).   Posebno   dragoceni   doprinos   u   smislu   korišćenja   literature   predstavlja   uspešno   i   sa   lakoćom   izvedeno   "ukrštanje"   ruske   i   anglosaksonske  analitičko-­‐teorijske  literature.     ZAVRŠNA  OCENA   Doktorska   disertacija  Vidovi   organizacije   tonalnog   sistema   Sergeja   Prokofjeva   kandidatkinje   Jelene   Mihajlović   Marković   је   analitički   interdisciplinarni   naučni   rad   kojim   je   kandidatkinja   potvrdila  naučne  kompetencije  u  području  interdisciplinarnih  nauka  o  umetnostima  i  medijima.       Komisija  ocenjuje  doktorsku  disertaciju   Jelene  Mihajlović  Marković  kao  zasnovan   i     inovativan   analitički   naučni   rad   kojim   su   argumentovano   postavljena   i   razrađena   pitanja   u   vezi   sa   osobenostima   tonalnog   mišljenja   jednog   od   najintrigantnijih   autora   20.   veka,   te   ponuđena   originalna   teorijsko-­‐analitička   rešenja   za   njihovo   razumevanje.   Komisija   sa   izuzetnim   zadovoljstvom   predlaže   Veću   interdisciplinarnih   studija   i   Senatu   Univerziteta   umetnosti   u   Beogradu  da  prihvati  Izveštaj,  te  da  pokrene  proceduru  za  javnu  odbranu    doktorske  disertacije   Jelene  Mihajlović  Marković.     U  Beogradu,    24.  maja    2016.  godine                                                                                                       Članovi  Komisije:     dr  Vesna  Mikić,  redovni  profesor     Fakultet  muzičke  umetnosti,  Univerzitet  umetnosti  u  Beogradu,  mentor         dr  Sonja  Marinković,  redovni  profesor     Fakultet  muzičke  umetnosti,  Univerzitet  umetnosti  u  Beogradu         dr  Anica  Sabo,  redovni  profesor     Fakultet  muzičke  umetnosti,  Univerzitet  umetnosti  u  Beogradu   13     dr  Tijana  Popović  Mlađenović.  vanredni  profesor   Fakultet  muzičke  umetnosti,  Univerzitet  umetnosti  u  Beogradu         dr  Katarina  Tomašević,  viši  naučni  saradnik   Muzikološki  institut  SANU