1
Univerziteta umetnosti u Beogradu
Senat Univerziteta umetnosti
Veće interdisciplinarnih doktorskih studija
Kosančićev venac 29, Beograd
IZVEŠTAJ KOMISIJE ZA OCENU I ODBRANU DOKTORSKE DISERTACIJE
Kolektivizam kao umjetnička strategija otpora: političnost slikarstva posle 1960. godine
kandidatkinje Ive Simčić
UVODNO OBRAZLOŽENJE
Iva Simčić je temu doktorske disertacije prijavila oktobra 2011. godine, a pozitivan Izveštaj
komisije za procenu teme doktorske disertacije (imenovane 15. decembra 2011. godine od
strane IPS Veća UU, u sastavu: dr Vesna Mikić, vanredni profesor Fakulteta muzičke umetnosti,
dr Miško Šuvaković, redovni profesor Fakulteta muzičke umetnosti i dr Nikola Dedić, docent
Filozofskog fakulteta u Nišu) Senat Univerziteta umetnosti je usvojo na Sednici održanoj 29.
marta 2012. godine i za mentora imenovao dr. Vesnu Mikić (Odluka br. 7/145 od 6. 4.2012),
vanrednog profesora Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, a za komentora dr Miodraga
Šuvakovića, redovnog profesora Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Mentor je 8. marta
2016. godine, obaveštavajući Veće interdisciplinarnih studija Univerziteta umetnosti o završetku
rada kandidatkinje na disertaciji, predložio sastav Komisije za ocenu i odbranu disertacije.
Odlukom Veća interdisciplinarnih studija Univerziteta umetnosti u Beogradu od 17. marta 2016.
godine (Odluka br. 9/132 od 21.3.2016) imenovana je Komisija za ocenu i odbranu doktorske
disertacije kandidatkinje Ive Simčić pod naslovom: Kolektivizam kao umjetnička strategija
otpora: političnost slikarstva posle 1960. godine.
Članovi Komisije:
dr Vesna Mikić, redovni profesor Fakulteta muzičke umetnosti Univerzieteta umetnosti u
Beogradu, mentor
2
dr Miodrag Šuvaković, redovni profesor Fakulteta za medije i komunikacije Univerziteta
Singidunum, Beograd, komentor
dr Jasmina Čubrilo, vanredni profesor Odeljenja za istoriju umetnosti Filozofskog fakutleta
Univerziteta u Beogradu
dr Nikola Dedić, vanredni profesor Fakulteta muzičke umetnosti Univerziteta umetnosti u
Beogradu
dr Sanela Nikolić, docent Fakulteta muzičke umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu
na sastanku održanom 25. aprila 2016. godine saglasili su se da disertacija Ive Simčić ispunjava
sve uslove za javnu odbranu i sačinili Izveštaj koji, saglasno odlukama Univerziteta umetnosti,
sadrži: uvodno obrazloženje, biografske podatke o kandidatkinji, analizu disertacije, kritički uvid
i ocenu rezultata doktorske disertacije, te zaključak Komisije.
BIOGRAFIJA
Iva Simčić (1974, Sarajevo, Bosna i Hercegovina) diplomirala je na Odsjeku za slikarstvo/grafiku
na University of Illinois at Chicago 2000., a magistrirala na Yale University School of Art, 2005.
godine. Godine 2009. upisala je Doktorske interdisciplinarne studije na Grupi za teoriju
umetnosti i medija. Zaposlena kao docent na oblasti crtanje/slikanje na Akademiji likovnih
umjetnosti u Sarajevu. Bavi se umjetničkim, teorijskim i predavačkim radom. Dobitnica je
nekoliko prestižnih nagrada i stipendija poput: Nagrada za slikarstvo 2012, Collegium artisticum
2012, Collegium artisticum, Sarajevo; Mostar Grand Prix 2011. – 14. Anale crteža Mostar; Prva
nagrada za najbolji umjetnički rad, Salon mladih Modeli TRANSformacije, Sarajevo, 2008; Jacob
K. Javits Fellowship Award in Studio Arts, 2004; Robert Schoelkopf Memorial Traveling
Fellowship, 2004; Yale University Scholarship 2003. i 2004; Illinois Art Council Artist Fellowship
Award in Visual Arts 2000;
3
Učesnica brojnih izložbi od kojih se kao recentne izdvajaju:
2015
- Part A – Part B, Black Ball Projects Art Gallery, Brooklyn, New York, kustos: Ana
Wolovick, http://parta-partb.com/
- 12 x 12 x 12, Black Ball Projects Art Gallery, Brooklyn, New York, kustosi: Harriet Salmon/
Jason Tomme/Ana Wolovick
- Jednom jedan putnik, Muzej brodskog posavlja, Slavnoski Brod, Hrvatska, kustos: Valentina
Radoš
2014
- Think Left, JU "Muzeji i galerija" Budva, Crna Gora/samostalna
- Jednom jedan putnik – 24. slavonski biennale, Muzej likovnih umjetnosti Osijek, Hrvatska,
kustos: Valentina Radoš
- Dekodiranja, Narodni muzej Crne Gore, Cetinje, CG, kustosi: Branka Vujanović /Jonathan
Blackwood
2013
- Think Left, Gradska galerija Bihać, BiH /samostalna
- Mostar Grand Prix 2013, 16. Anale crteža Mostar 2013, Centar za kulturu, Mostar, BiH
- Inicijacija u salonu za proslave, Collegium artisticum, Sarajevo, BiH, kustos: Jusuf
Hadžifejzović
2012
- Akademija u vremenu: 40 godina ALU, Collegium artisticum, Sarajevo, BiH
- Intime/Intimacies, Collegium artisticum, Sarajevo, BiH, kustosi: Branka Vujanović/Jon
Blackwood
- Drawing Communication, Gallery of Okinawa Prefectural University of Arts, Naha, Japan
- Collegium artisticum 2012, Collegium artisticum, Sarajevo, BiH
- Interakcije – 45. Hercegnovski zimski salon, Galerija Josip-Bepo Benković, Herceg Novi, Crna
Gora, kustos: Ljiljana Karadžić
2011
- Mali format 2011, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, BiH
- Video Salon 5, Curatorial Rebound Project – 6. Pravo ljudski Film Festival, Duplex/10m2,
Sarajevo, BiH
- Drawing Communication, Gallery of Nagoya Zokei University, Aichi, Japan
- Mostar Grand Prix 2011, 14. Anale crteža Mostar 2011, Centar za kulturu, Mostar, BiH
- Drawing Communication, Gallery of Okinawa Prefectural University of Arts, Naha, Japan -
Otkupi: 10 godina u UGBIH 2001–2011, Umjetnička galerija BiH, kustos: Meliha Husedžinović
- Krieg. Kunst. Krise, KulturKontakt Austria, Galerie ArtPoint, Wien, Austria, kustos: Elio
Krivdic
- Emporio drangularium, CK Charlama, Sarajevo, BiH, kustos: Jusuf Hadžifejzović
2010
- Acedia tristitia, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, BiH /samostalna
4
- namaTRE.ba 4 project, Akademija likovnih umjetnosti Trebinje, Trebinje, BiH, kustosi:
Mladen Bundalo/Igor Bošnjak
- ObjektivObjective, Kuršumli medresa, Sarajevo, BiH, kustos: Silvia Dervišefendić
- Akademija likovnih umjetnika Sarajevo – izložba nastavnika i saradnika 2010, Gradska galerija
Collegium artisticum, Sarajevo
- Potencijal u okviru projekta Subdokumenti, Skenderija, Sarajevo, kustos: Jusuf Hadžifejzović
- Krieg. Kunst. Krise, Kaiserliche Hofburg zu Innsbruck, Innsbruck, Austria, kustos: Elio Krivdić
PUBLIKOVANI RADOVI
Simčić, I. 2014, “Političnost umjetnosti Balkana: Blut & Honig/ Zukunft ist am Balkan (Blood &
Honey/Future’s in the Balkans)”, Sophos – Časopis mladih istraživača, Znanstveno-istraživački
inkubator (ZINK) Filozofski fakultet Sarajevo/ACADEMIA ANALITICA Društvo za razvoj
logike i analitičke filozofije u Bosni i Hercegovini, Broj 7, 139–158.
Simčić, I. 2014, “Moć/znanje i reprezentacija: Entartete Kunst/Grosse Deutsche
Kunstausstellung (Degenerate Art/The Great German Art Exhibition)”,
Motrišta – glasilo Matice hrvatske Mostar, siječanj/travanj, (br. 75–76), str. 107–118.
Simčić, I. 2013, “Kolektivizam kao otpor i kao egzodus” u časopisu AM (Art + Media) –
Časopis za studije umetnosti i medija, Broj 4, Orion Art, Beograd/Univerzitet umetnosti u
Beogradu, str. 69–72.
Simčić, I. 2013, “Think Left”, AM (Art + Media) – Časopis za studije umetnosti i medija, Broj 4,
Orion Art, Beograd/Univerzitet umetnosti u Beogradu, str. 108–109.
Simčić, I. 2012, “Političnost fikcije kroz destabilizaciju jezika”, AM (Art + Media) – Časopis za
studije umetnosti i medija, Broj 2, Orion Art, Beograd/Univerzitet umetnosti u Beogradu, str. 70–
73.
Simčić, I. 2010, Braco Dimitrijević: Under This Stone There is a Monument to the Victims of
War and Cold War, Mirovni institut < http://rci.mirovni-
institut.si/Docs/2010%20ASO%20student%20work%204.pdf >
Simčić, I. 2010, “Kritika suvremenih ideologija kustoskih praksi: 29. Salon mladih – Salon
revolucije”, Motrišta – glasilo Matice hrvatske Mostar, svibanj/lipanj, (br. 53), str.103–113.
Simčić, I. 2010, “Transformacija mitskog govora u tekst popularne kulture: Mit o dr Dabiću”,
Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, proljeće, br. 14, str. 321–327.
PREDAVANJA / KONFERENCIJE
9. maj 2014, Znanstveno – istraživački inkubator ZINK, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu;
Održala kolokvij “Političnost balkanske umjetnosti”,
14–16. januar 2011, “Questioning traditional dynamics in re-defining cultural identities in South
Eastern Europe”, (konferencija), organizator: Mirovni Institut Ljubljana sa partnerima Institut za
razvoj i međunarodne odnose, Zagreb/ Univerzitet umetnosti u Beogradu/ University of Vienna,
Austria; Rad “Braco Dimitrijević: Under This Stone There is a Monument to the Victims of War
and Cold War” u mom odsustvu prezentirala Jasmina Gavrankapetanović-Redžić:
< http://rci.mirovni-institut.si/conference.html > Rad dostupan na
5
ANALIZA DOKTORSKE DISERTACIJE
Tehnički podaci: Disertacija Kolektivizam kao umjetnička strategija otpora: političnost
slikarstva posle 1960. godine obuhvata 293 stranice. Disertacija je pisana fontom Times New
Roman, veličine slova 12, u proredu 1, 5. Korišćena literatura (bibliografija na stranama 279–
287 i vebografija 288–290) sadrži 142 jedinice na srpskom, hrvatskom, srpsko-hrvatskom i
engleskom jeziku, odnosno 35 internet izvora na srpsko-hrvatskom i engleskom jeziku. Broj
podnožnih napomena, korišćenih i kao referentni aparat je 1161. Na strani 291 priložena je
kratka autorkina Biografija (do strane 293).
Disertacija Kolektivizam kao umjetnička strategija otpora: političnost slikarstva posle 1960.
godine koncipirana je u tri opsežna poglavlja, približno istih obima. Nakon sadržaja, apstrakata
na srpskom i engleskom jeziku i Uvoda (str. 1–13), sledi prvo poglavlje – O političkoj umjetnosti,
političnoj umjetnosti, "činjenju" i djelovanju (str. 14–113). Drugo poglavlje je naslovljeno
Kolektivizmi kao strategije otpora: od konstituisane ka konstitutivnoj moći i vice versa (str.
114–201), a nakon trećeg – Obnova kolektivističkog impulsa u savremenom kontekstu (str.
202–271), tekst disertacije zaokružen je Završnim razmatranjima (str. 272–278).
Već ovom trodelnom strukturom teksta, Iva Simčić nagoveštava da će se njeno istraživanje
kretati u prostorima avangarde, neoavangarde i savremenosti sa primarnim ciljem da se
teorijski interpretiraju savremene kolektivističke umetničke prakse, "ispita emancipacijski
potencijal umjetnosti u kontekstu kasnog 20. i 21. vijeka" (str. 10). Njen teorijski diskurs otuda
nužno mora da počne raspravom o odnosima između umetnosti i politike, a fokusiran na one
aspekte tih odnosa koji u umetničkom imaju potencijal za "intervenciju" u polju političkog,
odnosno uređenju društvenih odnosa. Takvu svoju raspravu autorka odlučuje da izvede tako što
će njena okvirna poglavlja, reklo bi se u dobroj tradiciji humanistike, svojim sažetim i direktnim
postavljanjem pitanja i davanjem odgovora na ta pitanja, izuzetno jasno, jezgrovito i efektno
"balansirati" razuđenost, razmreženost i slojevitost razmatranja "unutrašnjeg" teksta. Otuda, u
Uvodu (str. 10–13), u potezu od opšteg ka posebnom, Iva Simčić postavlja pitanja u vezi sa
mogućnostima, "ulogama" umetnosti u emancipacijskim društvenim impulsima, efektima njene
6
politike/političnosti, posebno u kontekstu koji "nosi" iskustvo 1968, i izvodi osnovne teze
kritičko-teorijskog diskursa koji sledi, a kojem će biti podvrgnuti problemi reprezentacije
stvarnosti, konstitucije subjekta, autonomije umetnosti, umetničkog činjenja i delovanja,
kolektivističke "prirode" projekata društvene emancipacije. Takođe, autorka ovde koristi i
priliku da upozna čitaoca i sa teorijama i teorijskim konceptima ključnim za njenu raspravu,
čime je na samom početku jasno uspostavljena interdisciplinarna mreža kojom je navigirala
svoje istraživanje.
Prvo poglavlje, O političkoj umjetnosti, političnoj umjetnosti, "činjenju" i djelovanju (str. 14–
113), sadrži četiri potpoglavlja: 1.1. O političkoj i političnoj umjetnosti (str. 14–47), 1.2. O
političkom (str. 48–67), 1.3. (A)politički "govor" i umjetnička subverzija (str. 68– 91) i 1.4. Koliko
je politična savremena (politička) umjetnost? (str. 92–113). Da bi dobila odgovore na pitanja o
političkoj i političnoj umetnosti autorka (1.1.1 Značenje, reprezentacija, jezik, str. 17–26; 1.1.2.
Moć/znanje, str. 26–34), sledeći logiku koju joj nameće objekat njenih ispitivanja, otpočinje
diskusiju teorijskim nalazima u vezi sa praksama reprezentacije i označavanja, te na liniji
Fukoove teorije moći nužno „dodiruje“ i elemente svog „kasnijeg“ razmatranja umrežavajući
pitanja o konstituciji subjekta, te Ransijerov pojam „disenzusa“ u dolasku do koncepta
političnosti umetnosti kao „efekta umetničkog prekoračenja objektivnog poimanja stvarnosti"
uvek "prisutne (ali neuhvatljive i nepredvidive) mogućnosti (...) stvaranja ili ostvarenja neke
nove postvarene fikcije“ (str. 33). Aproprijacijom Fukoovih i Marenovih viđenja umetničkih
reprezentacijskih praksi kao mehanizama saopštavanja/govora i shodno tome, umetničkih
„činjenja“ kao mehanizama negiranja/skrivanja reprezentacijskih praksi (1.1.3. O „govoru“ i
„činjenju“, str. 34–39) koji dalje omogućavaju da se, u klasičnim sistemima reprezentacije
subjekat pozicionira kao „prirodan“ (1.1.4 Pozicioniranje subjekta, str. 39–42) autorka
zaokružuje prvo potpoglavlje razmatranjem "nastanka" buržoaskog subjekta koji je, imajući u
vidu funkcije umetnosti u različitim sistemima/režimima reprezentacije, ključan za dalju
raspravu (1.1.5. Ekspresija individualnog: novi buržoaski (umjetnički) subjekt, str. 42–47).
Povezivanju koncepata umetničkog govora i umetničkog činjenja sa teoretizacijama političkog i
političnog, Iva Simčić posvećuje naredno potpoglavlje, isprva "vraćajući" raspravu na početak
putem interpretacije političkog kao javnog (1.2.1 Političko kao javno, str. 47–52) koje joj je
7
neophodno da bi razmotrila društveni, a samim tim i politički potencijal javnog (1.2.2. Prostor
javnog kao prostor društvenog, str. 52–57). Otiskujući se od Hane Arent isprva prema
institucionalnim teorijama Dantoa, i novijim Grojsovim te nalazima Miška Šuvakovića a potom,
naravno, ka Habermasu, autorka se još jednom "vraća" Hani Arent (1.2.3. Djelovanje i
ponašanje, str. 58–64) ne bi li ipak razmotrila mogućnost delovanja (čime fino balansira ovo
potpotpoglavlje sa onim iz prvog potpoglavlja o umetničkom činjenju) čak i u uslovima
"nestanka" javne, pa samim tim i političke sfere (R. Senet). Već naslov potpotpoglavlja 1.2.4.
"Antagonizam političkog" (str. 64–68) govori o "osavremenjivanju" fokusa, uvođenjem u
raspravu političke teorije Šantal Muf, koja omogućava izvođenje zaključaka u vezi sa
kolektivnom prirodom političkog delovanja, kao i u vezi sa javnim prostorom kao prostorom
antagonizama, samim tim "podobnim" za realizaciju strategija otpora, ili prostorom realizacije
umetničkih mogućnosti za stvaranje efekta prekoračenja objektivnog poimanja stvarnosti,
odnosno – političnosti.
Od "delovanja" kao "činjenja" ka delovanju kao "govoru" vodi potpoglavlje 1.3, i to u rasponu
od "uopštenog" uodnošavanja političkog i umetničkog (1.3.1. Političko i umjetnost, str. 68-74),
preko specifičnog "sužavanja" fokusa na osobenosti političkog delovanja avangardnih s jedne, i
političkog potencijala neoavangardnih praksi, sa druge strane. (1.3.2. Avangardne i
neoavangardne prakse; 1.3.2.1. Politički angažman pokreta istorijske avangarde, str. 74–80;
1.3.2.2. Politički potencijal neoavangarde, str. 80–91).
Konačno spajanje dve tačke iz kojih je krenula na osobeno kružno putovanje različitim
teorijskim stratumima, Iva Simčić izvodi u poslednjem potpoglavlju prvog poglavlja, isprva
naslojavajući na zaključke do kojih je došla u prethodnim odeljcima teksta, obećanu raspravu o
Ransijerovim le partage du sensible, režimima istine, i disenzusu (1.4.1. Disenzus: umetnost i
politika, str. 92–99) što joj omogućava realizaciju novog kruga mogućih zaključaka u vezi sa
političnošću (političke) savremene umetnosti (1.4.2. Mogućnost političnog u savremenim
umjetničkim praksama, str. 99–113), ali i "nagoveštava" razloge zbog kojih Ransijerovi koncepti
politike i disenzusa mogu da funkcionišu u slučaju kolektivističkih umetničkih akcija i
intervencija kao oblicima (mogućeg) otpora. Tako, SImčić između ostalog zaključuje: "Umjetnost
(svaka umjetnost) može postati oblik disenzusa – može postati poli#čna – ukoliko njeni
8
nepredvidivi efekti “uzdrmaju” postojeću senzornu percepciju, pa samim tim i “važeću” diobu
osjetilnog" (str. 111)
Novi krug istraživanja kojim će biti dalje umreženi već uvedeni koncepti moći i otpora, sa, kao
što je istaknuto, "nagoveštenim" usmerenjem ka kolektivističkim umetničkim praksama, te na
drugačiji način istorizovane i teoretizovane političko-umetničke formacije avangarde i
neoavangarde sledi u drugom poglavlju rada – Kolektivizmi kao strategije otpora: od
konstituisane ka konstitutivnoj moći i vice versa (str. 114–201). Kraći uvod u poglavlje služi za
podsećanje na Fukoov koncept moći, i na interpretaciju njemu odgovarajućeg koncepta otpora,
da bi potom usledila generalna teoretizacija i istorizacija zamisli revolucije i revolucionarnog
delovanja (2.1.1. Država i revolucija, str. 116–127) koja se oslanja na razmatranja Negrija i Harta
s jedne, i npr. Rauniga, kada su u pitanju "revolucije u umetnosti", sa druge strane. Ovde, Iva
Simčić vidi i iskorišćava priliku da "plasira" Negrijeve pojmove konstitutivna i konstituisana moć,
praveći tako platformu za interpretativni spoj Negrija i Fukoovog koncepta otpora preko zamisli
o revoluciji kao "kretanju".
U drugačijoj istorijskog konjukturi, promeni odnosa moći do koje dolazi šezdesetih godina
prošlog veka, Iva Simčić pronalazi mogućnost za dalju istorizaciju odnosa između politike i
umetnosti (2.1.2. Promjena strategija: otpor Novih ljevica, str. 127–140). Izuzetno detaljno i
informativno izlaganje kojim se odlikuje ovaj deo teksta važno je da bi se razumele umetničke
prakse koje su direktni plodovi promenjenih strategija revolucionarnog delovanja u odnosu na
ranije istorijske periode, a koje su opet produkt izmenjene "prirode" kapitalističkog ustrojstva.
Takođe, ovakvim oblikovanjem teksta istraživanja Iva Simčić obezbeđuje solidnu osnovu za
razumevanje narednih, sve širih zahvata njenog poduhvata. Potpoglavlje 2.2. Emancipacijski
potencijal umjetničkih avangardi (2.2.1 Avangardni politički projekat, str. 140–146; 2.2.2
Obnova političkog projekta: neoavangarda, str. 147–156), i potpoglavlje 2.3. Kolektivizmi kao
strategije otpora (str. 156–201; 2.3.1 Ruski umetnički eksperiment, str. 164–183; 2.3.2 Novi
hladnoratovski kolektivizmi: Situacionistička internacionala (str. 183–202), opisuju, moglo bi se
reći, putanju od umetnosti kao politike do politike kao umetnosti, od optimalnih projekcija
utopističkih projekata avangarde do biopolitičkih neoavangardnih intervencija u svetu
umetnosti. Pomoću svesno i veoma precizno odabranih umetničkih praksi koje će tumačiti,
9
autorka uspeva da podjednako uspešno pokaže pozicije i volumene emancipatorskih ( a to će
reći političnih i političkih) potencijala umetnosti kao produkcije kolektiva, kao kolektivističke
prakse koja suberzivno interveniše u sferi uređenja društvenih odnosa, koja ima potentnost
konstitutivne moći. Tako, na primer, u jednom trenutku zaključuje: "Kolektivna emancipacija
aktualizovana je, dakle, kroz kolektivizam kao aktivni princip nove konstitutivne moći." (str. 163)
Da li će ona biti osmišljena kao "kolektivna produkcija" ili kao "kolektivna recepcija" kao u
slučaju ruske avangarde Proletkultovog tipa, ili će biti konceptualizovana kao "radikalni
kritičko-projektivni kolektivistički avangardni projekat" poput Situacionističke internacionale, da
li će težiti proizvodnji novih oblika života, ili i okupaciji svakodnevnih prostora, ta moć se u
nekim trenucima ispostavlja kao konstitutivna.
Uspostavivši pojmovno-teorijski aparat, i ispitavši ga u postupku istorizacije, Iva Simčić može da
se posveti onome što je kao umetnicu primarno interesuje, i zbog čega se, između ostalog, i
posvetila proučavanju kolektivističkih umetničkih praksi, a to je: Obnova kolektivističkog
impulsa u savremenom kontekstu, odnosno treće poglavlje rada (str. 202–271). Uvodna, kraća
potpoglavlja poslužiće za kontekstualizaciju savremenih kolektivističkih umetničkih praksi
sazdanu iz kraće istorizacije (3.1. O umjetnosti nakon 1968, str. 202–210), i u tom kontekstu
nužnog kritičkog osvrta na "povratak slike" 1980-ih godina 20. veka (3.2. "Povratak slike", str.
210–232), te teorijskog uvida u savremene transformacije kapitalizma (3.2. Kritika kao uslov
promjene: "duh kapitalizma", str. 232–241).
Analiza i tumačenje različitih savremenih teorijskih i kolektivističkih umetničkih praksi koje slede
u završnom potpoglavlju – Kolektivizmi na kraju 20. vijeka: kolektivizam nakon kolektivizama...,
a to su: 3.4.1. Novi "socijalni zaokret" u umjetnosti (str. 241–245); 3.4.2 Valorizacija: etička
dimenzija socijalnog angažmana (str. 245–250), 3.4.3 Posfordisička ekonomija nematerijalne
proizvodnje: koncept "projekta" (str. 250–255); 3.4.4. "Novi" globalni otpor: nova umjetnička
kolektivna praksa (str. 255–265); 3.4.5 Karnevalsko estetsko (str. 265–268; 3.4.6 Revolucionarni
potencijal "umjetnosti" (str. 268–272) – zapravo će "rezonirati" kako poentama uvodnih
potpoglavlja trećeg poglavlja, tako, neprestano, i zaključcima prethodno izvedene rasprave,
posebno onima koji se tiču moći/otpora, emancipatorskih strategija, i kritike globalnog
kapitalizma (ili njegovog duha?). Ortografske intervencije u naslovima ukazuju na kritičke
10
intervencije i pozicije Ive Simčić proistekle iz usvojenih/prihvaćenih te interpretacijom
isprepletanih i umreženih pozicija i zaključaka teoretičara i teoretičarki, filozofa i filozofkinja,
umetnika i umetnica u rasponu (koji se nabrajanjem koje sledi ne iscrpljuje) od npr. Mišela
Fukoa, preko Antonija Negrija i Majkla Harta, do Paola Virna i Žaka Ransijera/Hane Arent, preko
Jirgena Habermasa, do Šantal Muf/Anatolija Lunačarskog, Aleksandra Falkera, Klimenta
Grinberga, Gija Debora do Artura Dantoa, Geralda Rauniga, Hala Fostera, Benjamina Buhloha,
Borisa Grojsa, Kler Bišop, Suzen Lejsi, Endžele MekRobi, Terija Smita, Ane Vilenice, Nikole
Dedića i Miška Šuvakovića i (kako bi to autorka rekla u naslovu drugog poglavlja) vice versa. Kao
što je već ranije istaknuto, Završna razmatranja (str. 272–278) donose eksplicitne i jezgrovite
odgovore na pitanja koja su postavljena u uvodu.
U vezi sa:
a) načinima kojima umetnička praksa postaje politička/politična, autorka na uspostavljenoj
razlici između činjenja i delovanja, ustanovljuje i razliku između političkog (u) umetnosti, jer su
činjenja uvek i nužno politička, i uvek u vezi sa konstitucijom subjekta, i politične umetnosti kao
– umetnosti disenzusa;
b) prirodom veza koje takve prakse uspostavljaju sa emancipatorskim društvenim projektima,
autorka zaključuje da je: "U kontekstu revolucionarnih procesa – bez obzira na to da li se
revolucija koncipira kao linearni slijed tri konsRtuRvne komponente ili kao revolucionarno
kretanje “proRvsnage” – emancipacijski umjetnički potencijal određen eksplicitnom
kolekRvisRčkom dimenzijom" (str. 275)
c) mogućnošću da se posle 1968. govori o emancipatorskom potencijalu umetnosti, Iva Simčić
nalazi da svet umetnosti kao manifestacija odnosa moći ne "dopušta" emancipaciju čak ni u
slučajevima političke umetnosti ili njene političnosti; i
d) mogućom političnošću umetnosti u savremenom kontekstu, autorka zaključuje da je ona
jedino moguća unutar određene "situacije". U tom kontekstu, "ona možda može uzdrmati
postojeće senzorne i perceptivne koordinate." (str. 278)
11
KRITIČKI UVID I OCENA REZULTATA
Opšti pogled na doktorsku disertaciju
Doktorska disertacija Ive Simčić Kolektivizam kao umjetnička strategija otpora: političnost
slikarstva posle 1960. godine, teorijski je utemeljen i originalan naučni rad, pregledne
koncepcije i konsekventne logike izlaganja. Od izuzetnog značaja je širina njegovog teorijsko-
interpretativnog interdisciplinarnog, ili kako ga autorka određuje, kritičkog i analitičkog zahvata
koji je zasnovan na ukrštanju brojnih disciplina ( političke filozofije, filozofije i teorije umetnosti,
estetike, sociologije, društvene istorije, istorije umetnosti, studija kulture) i teorijskih postavki
(institucionalna teorija, teorije avangarde, teorije umetnosti, teorije umetnika, teorija
reprezentacije, teorije ideologije) da nabrojimo tek nekolicinu. Sa namerom da istraži funkcije i
statuse umetničkog delovanja u savremenosti, te potencijale tzv. participatornih umetničkih
praksi, Iva Simčić, pored teorijskog izvodi i osobeni istorizacijski postupak kojim stiže do
rezultata svog istraživanja.
Predmet i cilj rada
Predmet rada Ive Simčić jeste ispitivanje emancipacijskih potencijala savremenih kolektivističkih
umetničkih praksi, koje je sprovedeno putem uodnošavanja kocepata politike/političnosti i
(emancipacijskih impulsa) umetnosti. Posebno treba u vidu imati da autorka, kao aktivna
umetnica, odabirom predmeta rada višestruko pozicionira svoj diskurs u svet umetnosti. Moglo
bi se dakle, tvrditi, da je cilj rada realizacija "prelaza" (kao permanentnog stanja) iz umetničke
prakse u teoriju umetnika/umetnosti i obratno, odnosno moguće ispitivanje političnosti
teorijske prakse? Takođe, "specifični" ciljevi disertacije tiču se već u analizi disertacije
pomenutih odgovora na postavljena pitanja u vezi sa političkim/političnim umetničkim
praksama, načinima njihovog nastanka, njihovim strategijama otpora, njihovom konstitutivnom
moći, te konačno, ali ne manje važno, mogućnostima njihovog upisivanja u polje društvenih
odnosa. Konačno, Iva Simčić ima za cilj da razmotri mogućnosti političke deinstrumentalizacije
slikarstva "te razvija konceptualni “prostor” za njegovu integraciju u privremene emancipacijske
društvene oblike" (str. 12), u savremenom kontekstu.
12
Osnovne polazne hipoteze
Polazne pretpostavke istraživanja, predstavljene su u Uvodu rada (str. 10) sledećim
redosledom:
1. Da procesi proizvodnje značenja imaju konstitutivnu ulogu u produkciji stvarnosti i
subjektiviteta, pa su samim tim stvarnost "kao oblik 'postvarene' fikcije" i njoj odgovarajući
subjektiviteti međusobno uslovljeni.
2. Da je umetnost uvek diskurzivno postavljena, i da je njena uloga performativna te da
umetnosti uspostavlja i reprodukuje "propisane" subjektivitete.
3. Da umetničko delovanje posredstvom intervencije u području odnosa moći omogućava
konstituciju novih modaliteta subjektivnosti
4. Da su projekti društvene emancipacije intencionalno i performativno kolektivistički i
5. Da su, shodno četvrtoj hipotezi, umetničko-emancipacijski kolektivistički projekti deo širih
društvenih kritičko-emancipacijskih projekata.
Sve hipoteze od kojih je pošla, Iva Simčić teorijski ubedljivo, jasnim jezikom i širinom uvida u
spretno odabranu literaturu dokazuje i potvrđuje, ispunjavajući tako i osnovne ciljeve svoga
istraživanja.
Metodološki okvir istraživanja
Iva Simčić, kako je već istaknuto, svoju disertaciju određuje kao kritički i analitički doktorski rad,
što znači da su metode kojima se služi potekle iz kritičke teorije, te da je osnovna metoda
analitičko-interpretativna. Već u "Opštem pogledu..." pomenute brojne discipline i teorijske
platforme takođe su izvor metodoloških oruđa. Sama autorka ih opisuje na sledeći način:
Gledano u cjelini, fundamentalne premise ovog istraživanja baziraju se na
poststrukturalisRčkim interdisciplinarnim teorijama reprezentacije, diskursa i
odnosa moći/znanja-otpora/“protivsnage”, odnosno na raspravi o dinamici
hegemonog poretka odnosa moći i njegove (kontrahegemone) društvene
proRvteže. Stoga je izlaganje započeto teorijom moći/znanja i reprezentacije
francuskog teoreRčara, sociologa i filozofa Mišela Fukoa (Michel Foucault) koja se
“provlači” kroz cjelokupnu disertaciju. (...) U ovom izlaganju, Fukoove teorijske
postavke presijecaju se sa interdisciplinarnim sociološko-poliRčko-filozofskim
platformama Antonija Negrija i Majkl Harta (Antonio Negri, Michael Hardt): Hart
i Negri u postmodernoj promjeni društveno-proizvodne dinamike prepoznaju
potencijal za drugačije koncipiranje i organizovanje “proRvsnage”, te stvaranje
drugačijih oblika konsRtuRvnih društvenih kretanja. (str. 11)
13
Kada se ovome dodaju već više puta pomenute teorije Hane Arent, Šantal Muf, Žaka Ransijera,
Paola Virna, Hala, Fostera, Benjamina Buhloha, itd... , postepeno i primereno "tempu" izlaganja
uvođene i povlačene iz diskusije, dobija se bogat i slojevit teorijski tekst čiji meandri, kao i
"podzemni" tokovi (podsećamo na referentu aparaturu) nikada ne ugrožavaju osnovni
metodološki postupak.
Rezultati istraživanja
Doktorska disertacija Ive Simčić posvećena ispitivanju emancipacijskih potencijala
kolektivističkih umetničkih praksi, i potencijalnom mestu slikarstva u tom kontekstu, rezultira
već više puta istaknutom bogatom raspravom koja ujedinjuje kritičko-umetnička i kritičko-
teorijska iskustva svoje autorke. Napisana je zrelim, jasnim, čistim i preciznim jezikom. Čini se
da su ovde ne samo predočeni rezultati konkretnog istraživanja, već i mnogo više od toga –
rezultati čitavog studija na doktorskom programu Grupe za teoriju umetnosti i medija UU u
Beogradu.
Korišćena literatura
Izbor literature (detaljnije opisan u tehničkim podacima iznetim u uvodnom obrazloženju
Izveštaja) Ive Simčić, posebno imajući u vidu obim postojeće literature kao i opusa autora
ključnih za njenu raspravu, imponuje svojom disciplinovašću i fokusiranošću. Takođe za pohvalu
jeste zreo, kritički, ali istovremeno i odnos poštovanja prema konsultovanim izvorima.
Ozbiljnost pristupa Ive Simčić ne samo da postaje standard koji je uspostavljen interpretacijama
izvedenim u glavnom tekstu disertacije, nego se jasno uočava i u načinu na koji čitaoca u
referencama upućuje na literaturu.
ZAVRŠNA OCENA
Doktorska disertacija Kolektivizam kao umjetnička strategija otpora: političnost slikarstva
posle 1960. godine kandidatkinje Ive Simčić је problemski interdisciplinarni naučni rad kojim je
kandidatkinja potvrdila naučne kompetencije u području interdisciplinarnih nauka o
umetnostima i medijima.
Komisija ocenjuje doktorsku disertaciju Ive Simčić kao zasnovan i inovativan istraživački naučni
rad kojim su argumentovano postavljena i razrađena pitanja u vezi sa emancipacijskim
14
mogućnostima, te mogućim funkcijama i statusima kolektivističkih umetničkih praksi posle
1960. godine. Komisija sa izuzetnim zadovoljstvom predlaže Veću interdisciplinarnih studija i
Senatu Univerziteta umetnosti u Beogradu da prihvati izveštaj, te da pokrene proceduru za
javnu odbranu doktorske disertacije Ive Simčić.
U Beogradu, 25. aprila 2016. godine
Članovi Komisije:
dr Vesna Mikić, redovni profesor
Fakultet muzičke umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, mentor
dr Miodrag Šuvaković, redovni profesor
Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, komentor
dr Jasmina Čubrilo, vanredni profesor
Odeljenje za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu
dr Nikola Dedić, vanredni profesor
Fakultet muzičke umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu
dr Sanela Nikolić, docent
Fakultet muzičke umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu