1 UNIVERZITET U BEOGRADU FILOLOŠKI FAKULTET IZVEŠTAJ O OCENI DOKTORSKE DISERTACIJE Hronotopi i karnevalizacija u romanima Dona DeLila, kandidatkinje Violete Stojmenović 1. PODACI O KOMISIJI 1. Datum i organ koji je imenovao komisiju: 25. jun 2014. godine, Nastavno-naučno veće Filološkog fakulteta u Beogradu SASTAV KOMISIJE 1. dr Zoran Paunović, redovni profesor za uţu naučnu oblast Engleska i američka knjiţevnost (2006), Filološki fakultet u Beogradu; 2. dr Radojka Vukčević, redovni profesor za uţu naučnu oblast Engleska i američka knjiţevnost (2005), Filološki fakultet u Beogradu; 3. dr Ivana Đurić Paunović, vanredni profesor za uţu naučnu oblast Anglistika (2014), Filozofski fakultet u Novom Sadu. 2. PODACI O KANDIDATU 1) Ime, ime jednog roditelja, prezime Violeta (Velin) Stojmenović 2) Datum roĎenja, opština, republika 2 30. 03. 1980, Poţarevac, Srbija 3) Datum odbrane, mesto, i naziv magistarske teze (kandidatkinja je doktorske studije upisala bez odbranjene magistarske teze, na osnovu visokog proseka s redovnih studija) 3. NASLOV DOKTORSKE DISERTACIJE Hronotopi i karnevalizacija u romanima Dona DeLila 4. PREGLED DOKTORSKE DISERTACIJE Doktorska disertacija Hronotopi i karnevalizacija u romanima Dona DeLila kandidatkinje Violete Stojmenović, obuhvata 321 kucanu stranu, uz dodatnih pet strana preloga. Podeljena je na 10 poglavlja: 1. Uvod (str. 1-9); 2. Hronotop u teoriji knjiţevnosti (10-29); 3. Podzemlje kao meĎuhronotop u DeLilovim romanima (30-84); 4. Kolekcionar kao transsubjektivni hronotop (85-106); 5. Mesta (107-148); 6. Put(ovanje) (149-178); 7. Kairos (179-197); 8. Skupovi i okupljanja (198-275); 9. Karneval(izacija) (276-297); 11. Zaključne napomene (298-306). Poglavlja su sistematično podeljena na veliki broj potpoglavlja, čime je struktura rada dodatno učvršćena, a čitanje ovog obimnog naučnog dela značajno olakšano. Bibliografija (311-321) priloţena na kraju rada sadrţi 370 bibliografskih jedinica 5. VREDNOVANJE POJEDINIH DELOVA DOKTORSKE DISERTACIJE Doktorska disertacija Violete Stojmenović napisana je s čvrstom teorijskom utemeljenošću, zavidnim analitičkim darom, i uočljivim entuzijazmom. Disertacija se bavi romanima vodećeg 3 američkog proznog pisca Dona DeLila, kroz teorijsku vizuru Bahtinovih koncepcija hronotopa i karnevalizacije u knjiţevnosti i umetnosti. Iz piščevog opusa izdvojeni su romani od prvog, Amerikana (1971), do najznačajnijeg, Podzemlja (1997), zbog toga što ih povezuje knjiţevni i socioistorijski kontekst nastajanja. U prvom poglavlju, analizovani su Bahtinovi tekstovi o hronotopu i njihova tumačenja, prilagoĎavanja i dopunjavanja, sa ciljem dolaţenja do radne verzije ovog protejskog pojma, njegovih funkcija, opsega i vrsta. Usvojena je tipologija hronotopa (podela na lokalne, instrasubjektivne, intersubjektivne, transsubjektivne, mikrohronotope) koju je sačinio Dţ. Ladin. Istraţena je veza izmeĎu hronotopa i motiva ili ţanra i stepen njihove meĎusobne uslovljenosti. Istaknuta je mogućnost upotrebe hronotopa kao „sredstva izučavanja izmeĎu teksta i njegovog doba“, tako da formalni mehanizmi konstruisanja vremena i prostora mogu da budu analizirani u kontekstu kulturno-istorijskih uslova u kojima se javljaju. Pojmovi „prostor“ i „vreme“ koriste se tako da se njima označe prikazane fizičke, kognitivno-fenomenološke i društveno konstruisane kategorije iskustva. Posebna paţnja posvećena je koncepciji postmodernog hronotopa Pola Smetharsta, kao okviru detaljnije analize odabranih romana. Drugo poglavlje rada istraţuje kategoriju skrivenog ili meĎuhronotopa, koja se objašnjava uz pomoć savremenih teorija i filozofija alegorije i „alegorijskog impulsa“, da bi se zatim analizirao skriveni hronotop podzemnog sveta u analiziranim DeLilovim romanima. Pokazani su genetički, mitsko-religiozni, kulturološki i knjiţevni aspekti i predstave o podzemnom svetu koje je DeLilo ugradio u svetove svojih romana. Ontološka nesigurnost koju stvara meĎuhronotop dpodzemnog sveta povezana je s postmodernim kulturnim fenomenima kao što su medijsko- tehnološko preobraţavanje realnosti u svet slika i „nestrpljivost“ budućnosti izazvana tehnološkim, ekonomskim i psihološkim ubrzavanjem vremena. Analizirani su i hronotopi različitog opsega, koji su u DeLilovim romanima izrazito frekventni i produktivni. Pri tom je istaknuta i vaţnost figura kolekcionara i dokonog šetača kao pripovedačkih strategija ili implicitnih autorskih maski, što likove koji se javljaju u ulozi kolekcionara čini izrazito hronotopskim u Bahtinovom smislu, čime ih pretvara u modele transsubjektivnih hronotopa. Njihovo prisustvo ogleda se u prepunjenosti siţejnog prostora stvarima kao stvarima i kao otpadom, kao i usputnim, nemotivisanim pojavama, što u pripovest uvode skretanja i račvanja, zbog kojih je struktura romana izrazito digresivna, a fabula retardirana i zagušena opisima i 4 refleksijama. Obrazlaţe se način na koji uz pomoć kolekcionarskog ustrojstva prostor-vremena transformiše istorijski roman. Hronotopi manjeg opsega razvrstani su u dve veće grupe. U prvoj su intersubjektivni hronotopi povezani s odreĎenim tipovima prostora koji predstavljaju tačku ukrštanja istorijskih, biografskih, prihološko-fenomenoloških i društvenih vremena, odnosno materijalizaciju njihovog dejstva i mehanizma njihvogo konstruisanja i odvijanja. Protumačeni su i piščevi postupci prikazivanja ovih prostora kao aktivnih i motivacijskih komponenti naracije, njihove identitetske i ideološke funkcije i značenja proistekla iz njihove povezanosti s odreĎenim konstitutivnim ili reprezentativnim narativnim obrascima, kakvi su oni o individualnoj autonomiji i heroizmu, o nevinosti i katarzičnoj jednostavnosti, o predodreĎenosti za osvajanje i probijanje granica, o iskupljujućem i spasavajućem putu, naročito onom ka zapadu. Analizirano je i kako se prostorni oblici koriste kao instrument prikazivanja dijalektike unutrašnjeg i spoljašnjeg, zatvorenog i otvorenog, diskretnog i kontinuiranog, praznog i punog, koja se s prostora prenosi na identitet i svest. Pokazano je kako se putem ovih hronotopa uspostavlja veza sa nizom knjiţevnih i filmskih ţanrova i modusa, kakvi su idila, roman i film o putu, romantična priča, popularni špijunski roman, vestern i drugi ţanrovi. U šestom poglavlju, kao suprotnost putu, a u okviru transsubjektivnog hronotopa izgraĎenog uz pomoć figure dokonog šetača, kandidatkinja izdvaja mikrohronotop koji je označila terminom „kairos“, zbog toga što predstavlja iskustvo vremena, koje negira ne samo „hronos“, odnosno hronološko i kontinuirano linearno vreme, već i „hekseitično“, na samodovoljne trenutke raspadnuto vreme, u korist povratnih, „sezonskih“ momenata maksimalnog intenziteta percepcije, istrgnutih iz uobičajenog toka vremena, što u sprezi s ličnim ili nadličnim sećanjem konstruiše jedan transverzalan i potencijalno epifanijski prostor u okrilju svakodnevice. U drugoj grupi su hronotopi koje definišu odreĎena dešavanja – skupovi i masovna okupljanja; igre, u vidu dečijih, društvenih i sportskih igara, kao i mediji, pre svega filmski. Detaljnija analiza masovnih scena otkriva odnos javnog i privatnog, kolektivne i individualne svesti i faktora koji taj odnos presudno formiraju. Kroz ovu grupu hronotopa iščitavaju se prostorne „smeše“ i „hibridi“, odnosno, novi vizuelni, socijalni i kulturni prostori, čija je pojaa rezultat neprestanih transakcija i cirkulacija roba, predstava i slika, što sve zajedno dovodi do 5 pojave jednog osamostaljenog prostora pogleda, u čijem okviru su prikazani sukobi identitetskin modela. U završnim poglavljima rada, kandidatkinja razmatra dvosmislen status igara, kao još jedno od sredstava razbijanja homogene i univerzalne realnosti i kreiranja slike sveta podeljenog konfliktnim vrednostima. Stoga su u disertaciji analizirane hronotopske implikacije svih vrsta igrivosti i igara koje se eksplicitno i implicitno igraju u DeLilovim romanima. Pri tom se problem igre, zasnovan na nizu dihotomija, kakve su pravilo-improvizacija, autonomija- uslovnost, stvarno-nestvarno, osvetljava iz perspsktive teorija i uz pomoć terminologija Johana Hojzinge i Roţea Kajoa. Na lokalni hronotop igara nadovezuju se transsubjektivni hronotopi konstruisani simuliranjem postupaka konstruisanja vremena i prostora sredstvima drugih medija, od radija do interneta. U radu su posebno detaljno analizirani intermedijalni postupci koji svet dela povremeno preobraţavaju u svet filma, kao i efekti primene principa montaţe na konstruisanje prostor-vremena. Uočeno prerastanje igre u svetkovinu u romanu Podzemlje, otvara pitanje odnosa karnevala i karnevalizacije kao modela otpora i subverzije zadatih prostorno-vremenskih okvira i otvaranja nečeg novog u strukturi zatečene situacije uz pomoć umetnosti. Analiza nekolikih sukoba spektakla i karnevala u Podzemlju pokazuje kako se karnevalizacija prikazuje kao metod pretvaranja prostora u poprište simboličke borbe i stvaranja novih margina i novih prostora razgraničenja. Analiza odabranih romana u doktorskoj disertaciji Violete Stojmenović nije obavljena linearno, niti u skladu s hronologijom njihovog objavljivanja, već su pojedini hronotopi predstavljeni uz pomoć primera iz različitih romana. Svaki od analiziranih hronotopa predstavljen je, komparativno ili genetički, i s obzirom na šire knjiţevno-istorijske u teorijske kontekste koji mogu biti od značaja za razumevanje DeLilovog korišćena odreĎenih motiva, figura i fenomena kao hronotopa. Zbog toga se autorka rada oslanja ne samo na Bahtina i njegove neposredne tumače, nego i na niz drugih teoretičara, naročito na Valtera Benjamina. 6. SPISAK NAUČNIH RADOVA 1. „Двобоји код Набокова“, Летопис Матице српске, год. 187, књ. 488, св. 6 (дец. 2011), стр. 1099-1124. 6 2. „Uvod u inestetiku Alana Badjua“, Komunikacija i kultura online, god. 2, br. II (2011), str. 413-438. http://www.komunikacijaikultura.org/KK2/KK2Stojmenovic.pdf. 3. „Флоберов Новембар и Дневник о Чарнојевићу Милоша Црњанског“, Траг, год. 7, књ. 7, св. 25 (март 2011), стр. 75-95. 4. „Књига између креативности и интерактивности“, Зборник радова са Међународне научне конференције Књига и језик у развоју савременог друштва, Филолошки факултет Универзитета у Београду, Београд (2011), стр. 105-127. 5. „Записи о Малтеу Лауридсу Бригеу”, Бележница, год. 12, бр. 22 (2010), стр. 109- 117. 6. „Црна књига Орхана Памука“, Mons Aureus, год. 7, бр. 25/26 (2009), стр. 185-193. 7. „Футуристи и манифести - Будућност је иза нас!”, Бележница, год. 11, бр. 20-21 (2009), стр. 110-126. 8. „Фонд за адолесценте (А фонд) Народне библиотеке Бор“, Колекције у библиотекама : формирање, заштита, богаћење, одржавање, ревизија и коришћење, Београд : Заједница матичних библиотека Србије ; Крушевац : Народна библиотека, 2008. 9. „У гравитационом пољу заборављених ствари“, Кораци, год. 41, књ. 38, св. 9/10 (2007), стр. 222-230. 10. „Тако је певао Орфеј“, Кораци, год. 40, књ. 36, св. 5/6 (2006), стр. 157-166. 11. „Iskušavanje umetnika - Tomas Man“, Txt, br. 5/6 (2004), str. 25-31. 12. „Неуморна динамика духа”, Бележница, год. 6, бр. 11 (јесен-зима 2004), стр. 60-63. 13. „Кафкина поетика простора”, Бележница, год. 5, бр. 9 (јесен-зима 2003), стр. 62- 65. 14. „Fantastika u delu E. T. A. Hofmana“, Ulaznica, god. 36, br. 183 (2002), str. 69-84. 15. „Ејзенштајн у Подземљу”, Липар, год. 15, бр. 53, стр. 65-85; 16. „Grafiti u DeLilovom Podzemlju“, Philologia, god. 11, br. 11, 2013, str. 89-96; 17. „Тиранија величине – Куле близнакиње код ДеЛила“, Zbornik za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, god. 3, br. 3, 2013, str. 207-220 (http://www.epub.digitalnabiblioteka.tk/index.php/zjik/article/view/670); 18. „Podzemlja Delilovog Podzemlja”, Komunikacija i kultura online, god. 3, br. III, 2012, str. 280-303. (http://www.komunikacijaikultura.org/KK3/KK3Stojmenovic.pdf) 7. ZAKLJUČCI ODNOSNO REZULTATI ISTRAŢIVANJA Istraţivanje koje je u svojoj doktorskoj disertaciji uobličila Violeta Stojmenović dovelo je do velikog broja čvrsto utemeljenih, naučno relevantnih zaključaka. Raščlanjene su 7 DeLilove predstave o kulturno-istorijski proizvedenim karakteristikama prostora i vremena i njihovim implikacijama na dogaĎaj i identitet, uz otkrivanje paradoksa nesavremenosti simultanih vremenskih nizova i neograničenosti prostora, negaciju završetka i jednokratnosti, nerazrešenu tenziju izmeĎu istovremenosti opozitnih pravaca i smerova kretanja u vremenu i prostoru i problem granica sopstva, svesti i identiteta u odnosu na kulturu. Kontradiktoran odnos svesti i okruţenja, odnos potpunog proţimanja i krajnje samosvesne distance pojavljuje se na pozadini sveta u kojem se realno javlja kao potvrda ili jačanje „radijacije“ slika u okviru bujice informacija koje protiču kroz um. Stoga je refleksija osonovna funkcija i delatnost likova u DeLilovim romanima. Refleksije likova omogućavaju DeLilu kako da problematizuje granice sopstva i identiteta, pokazujući nemogućnost apsolutne izdvojenosti iz okruţenja i od motivacionih efekata njihovih materijalnih, ideoloških i istorijskih komponenti, tako i da traga za mogućim pozicijama pojedinca u odnosu na različite vrste i oblike nadindividualnih, kulturnih formacija. Refleksijom se uspostavlja relativna distanca i otvara mogućnost kako da se definisane i zadate granice prekorače, tako i da se uspostave nova opoziciona razgraničenja. Kandidatkinja zaključuje da su u DeLilovom fokusu kulturno-istorijski aspekti individualnih iskustava i doţivljaja, drama prevlasti kulture nad pojedincem, i sve većeg stepena zavisnosti privatnog ţivota i ličnih osećanja od javnih, uglavnom medijski proizvedenih i putem medija raširenih modela. Njegovi likovi iskazuju nemogućnost i prividnost ideala ličnosti kao potpuno samosvojne jedinke. Otkrivanje – i u saznajnom i u stvaralačkom smislu – „pupa“ ili „podzemlja“, svega onog što jedna kultura potiskuje, skriva, umrtvljuje ili odbacuje da bi se odrţala na sinhronijskom i dijahronijskom, istorijskom planu, i njenih unutrašnjih protivurečnosti i razrada tih otkrića iz rubnih pozicija jeste, po rečima Violete Stojmenović, model koji odlikuje DeLilove pripovesti. Time, naravno, nije iscrpljen potencijal njihovih značenja i „poruka“, već samo zaključak do kog je dovela hronotopska analiza izabranih romana, u čijem kontekstu se nametnulo fokusiranje na karakteristike autorskog odnosa prema vremenu-prostoru, kao i na formu i sadrţaj subjektivnih, psiholoških vremena i prostora pojedinačnih likova vidljivih kroz njihov odnos prema kulturno-istorijski proizvedenim vremenima i prostorima onako kako su oni odraţeni i prikazani u tekstovima romana. 8 8. OCENA NAČINA PRIKAZA REZULTATA ISTRAŢIVANJA Promišljenim i teorijski čvrsto utemeljenim analitičko-sintetičkim iščitavanjem romana odabranih po čvrstim i jasnim kriterijumima, kandidkinja je došla do čitavog niza istinski inovativnih uvida i zaključaka. Te je zaključke u svojoj doktorskoj disertaciji izloţila preglednim i jasnim naučnim stilom, koji čitaocu nesumnjivo olakšava snalaţenje u sloţenoj problematici ovog naučnog rada. 9. PREDLOG Na osnovu svega izloţenog, smatramo da je Violeta Stojmenović obradom teme pod naslovom Hronotopi i karnevalizacija u romanima Dona DeLila sačinila vredno naučno delo, od nesumnjivog značaja za srpsku anglistiku i nauku o knjiţevnosti. Zbog toga predlaţemo Nastavno-naučnom veću Filološkog fakulteta da ovu doktorsku disertaciju prihvati, a kandidatkinji odobri pristup usmenoj odbrani rada. U Beogradu, 20. oktobra 2014. godine dr Zoran Paunović, red. prof. dr Radojka Vukčević, vanr. prof. dr Ivana Đurić Paunović, vanr. prof. 9