UNIVERZITET U BEOGRADU FILOLOŠKI FAKULTET Ana A. Jovanović GRAMATIČKO-STILSKI ASPEKTI PREVODÂ PRUSTOVOG ROMANA U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM NA SRPSKOM I HRVATSKOM GOVORNOM PODRUČJU doktorska disertacija Beograd, 2013 UNIVERSITY OF BELGRADE PHILOLOGICAL FACULTY Ana A. Jovanović GRAMMATICAL AND STYLISTIC ASPECTS OF TRANSLATIONS OF PROUST’S NOVEL IN SEARCH OF LOST TIME IN SERBIAN AND CROATION SPEAKING AREAS Doctoral Dissertation Belgrade, 2013 mentor: prof. dr Veran Stanojević Univerzitet u Beogradu Filološki fakultet članovi komisije: prof. dr Mihailo Popović Univerzitet u Beogradu Filološki fakultet prof. dr Nenad Krstić Univerzitet u Novom Sadu Filozofski fakultet GRAMATIČKO-STILSKI ASPEKTI PREVODÂ PRUSTOVOG ROMANA U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM NA SRPSKOM I HRVATSKOM GOVORNOM PODRUČJU Rezime Ciljeve ovoga rada možemo podeliti na opšte i posebne. U opšte ci ljeve svrstali bismo nameru da se oformi operativni pojmovnik i skup evaluacionih merila podesnih za kri tičko vrednovanje delâ prevodne književnosti, naroči to pri likom uporedne analize dvaju il i više prevoda istog izvornika. U posebne ciljeve ubrajamo nameru da se ispita priroda veze između značenjskih i stilsko-formalnih obeležja prevoda; da se ispi- ta uloga različi tih nivoa ekvivalencije; da se ispita povezanost strategije doslovnosti i interpretativne teori je smisla; da se ispita udeo deformišu- ćih težnji u prevodu i u retradukciji; da se ispita validnost hipoteze o re- tradukciji i o postranjujućoj prevodnoj metodi kao istaknutom obeležju retradukcije; da se ispitaju odlike prevodiočevog st i la kao merila njego- ve subjektivnosti; da se ispita primena postupaka svojstvenih odomaću- jućoj odnosno postranjujućoj stra tegiji u ravni sintakse, prozodije i lek- sike; da se ispitaju različi te strategije u prevodu idioma, metafora, igre reči . Da bismo ove opšte i posebne ciljeve ostvari li , primenili smo de- skriptivnu i konstrastivnu metodu analize na korpusu uzoraka iz dvaju integralnih prevoda Prustovog romana U traganju za izgubljenim (išče- zlim) vremenom koji su objavljeni na srpskom i hrvatskom govornom područ ju. Za hrvatski prevod koristili smo izdanje iz 1965. godine U tra- ganju za izgubljenim vremenom zagrebačke Zore, u kojem je prvi deo pr- vog toma (Combray) preveo Miroslav Brant, dok je ostala dva dela prvo- ga toma i naredne tomove, zaključno sa drugim delom Vojvotkinje de Gu- ermantes , preveo Tin Ujević; od prvog dela Sodome i Gomore pa do po- slednjeg toma (Pronađeno vrijeme) prevodilac je bio Vinko Tecilazić. Za srpski prevod korist ili smo zajedničko izdanje Matice srpske, Nolita i Narodne knjige iz 1983. godine naslovljeno U traganju za iščezlim vre- menom koje je integralno preveo Živojin Živojnović. Rezultate istraživanja takođe možemo podeliti na opšte i posebne. U prvu kategoriju ubrajamo oformljeni model evaluacije utemeljen na dva ključna elementa: a) na nače lu varijabilnosti nivoa ekvivalencije, a u skladu sa prevodiočevom procenom kojem od nivoa treba dati priori tet u prevodnoj jedinici; b) na nače lu razlikovanja prvog prevoda i retradukci- je, budući da re tradukcija ima mogućnost korišćenja postojećih uspe lih rešenja i „poboljšavanja“ manje uspelih. Takav model uvažava dinamiku prevodiočevog procesa odlučivanja na nivou mikrotekstualnih segmenata leksike, morfosintakse i prozodije, čime se pridaje odgovarajući značaj elementima prevodiočeve individualnosti i kreativnosti. U drugu katego- ri ju posebnih rezultata ubrajamo zaključke donete na osnovu sprovedenih analiza; neki od njih mogu se smatrati odgovorima na gore navedene ci- ljeve istraživanja. Pre svega, na osnovu kontrastivnog pristupa, pokazalo se da je i činu prevođenja i kri tici prevoda primereniji di jalek tički spoj suprotnosti ili gradirani kontinuum, a ne klasična bipolarna podela. Time su odbače- na razgraničenja na posebne entitete kao što su smisao i forma, funkcio- nalna i formalna ekvivalencija, strategija odomaćivanja i postranjivanja, metod doslovnosti i interpretativna teori ja smisla. Ovi binomi nemaju vi- še svoj raison d’être utoliko što se pokazalo: 1. da i najsitnije stilsko- formalne komponente prevodâ – jednako kao i izvornika – imaju svoju značenjsku težinu; 2. utoliko što su u svakoj prevodnoj jedi- nici ostvareni različi ti nivoi ekvivalencije zavisno od prevodiočeve odlu- ke kojima će od njih dati prednost; 3. utoliko što zavisno od imperativa da se ostvari ovaj ili onaj nivo ekvivalencije, prevodilac primenjuje po- stupke čas svojstvene odomaću jućoj, a čas postranjujućoj me todi; 4. uto- liko što svaki iole duži segment teksta objedinjuje elemente doslovnog prenosa s jedne strane i, s druge, elemente interpretativne metode koja prenos smisla podređuje stilskim i formalnim odlikama ciljnog jezika. Smatramo da u rezultate istraživanja treba ubroja ti i činjenicu da je validnost hipoteze o retradukciji opovrgnuta: pokazalo se da i prvi prevod i retradukcija u jednakoj meri koriste, naroči to u ravni prenosa morfosintakse, postupke koji se svrstava ju čas u postranjujući me tod kal- kiranja rečeničke strukture izvornika, a čas u odomaću jući me tod preo- blikovanja te strukture u skladu sa zahtevima st ilske ekvivalencije, a to znači u skladu sa imperativima ciljnog jezika. U tome nije bilo nikakve razlike u praksi autorâ prvog prevoda i autora retradukcije. Isti prevodi- lac bi sasvim sličnu ili istu gramatičku strukturu jednom preveo odoma- ću jućom metodom preoblikovanja uz primenu mehanizama redistribucije, transpozicije, delokalizacije, modulacije i tako dalje, a drugi put postra- njujućom me todom kalkiranja. Ritam i prozodija, upravo zbog svoje ekspresivnosti i dostupnosti čulnoj proveri , predstavljaju onu ravan na kojoj je prevodiočeva subjek- tivnost lakše uoč ljiva. Pokazalo se da je u retradukciji, u velikom broju primera, ekspresivna ekvivalencija ostvarena uspešnije nego u prvom prevodu – najčešće u pogledu prenosa ri tma i ali teracija; na tome polju, estetski efekat retradukci je često nimalo ne zaostaje za izvornikom, a ne- gde se čak trudi da ga nadiđe. Ovo samo znači da je autor re tradukcije prepoznao elemente prozodije u pojedinim rečenicama kao značajne, ili značajnije od ostalih komponenti: smatrao je ri tam ili ali teraciju, za raz- liku od autorâ prvoga prevoda, invarijantnim elementima – dakle, onima koji se moraju zadržati, pa i naglasiti prilikom prenosa. Pokazalo se da se kod prenosa prozodije javljaju protivrečne težnje: naime, vrsta tran- sfera primerena prenosu ritma je kalkiranje strukture izvorne rečenice, ali se to sukobljava sa težnjom ka stilskom uobličenju prevodne jedinice u skladu sa zahtevima cil jnog jezika. Te protivrečne tendencije u okviru iste prevodne jedinice – primena kalkiranja elemenata ritma i prozodije radi postizanja ekspresivne ekvivalencije i, s druge strane, primena odo- maću juće stra tegije u morfosintaksi radi postizanja sti lske ekvivalencije – predstavljaju za prevodioce jedan od najteže rešivih problema. Uspešno pomirenje ovakvih protivrečnosti, kao i uključenje drugih komponenata na leksičkoj ravni te, najzad, uobličenje svih elemenata u značenjsko-formalnu celinu prevodne jedinice, zapravo je – dijalektika prevođenja. U ravni leksike, pokazalo se da je mehanizam što dosledni- jeg poetizovanja ili arhaizovanja deo egzotizujuće stra tegije u retraduk- ciji . Stilska obeleženost leksema i postranjujući mehanizmi korišćenja leksike (ponavljanje, zamena uobiča jenog redosleda pridev-imenica ili glagol-pri log, izostavljanje ili dodavanje elemenata u odnosu na stan- dardnu, stilski neobeleženu strukturu) predstavljaju elemente inherentne poetizovanoj jezičkoj ravni, bez obzira na to da li su u pitanju stihovi ili proza. U takvoj konstelaciji , isticanje asocijativne, afektivne i konotativ- ne mreže značenja, najčešće mehanizmom eksplici tacije, samo je dodatno sredstvo za ostvarivanje novih nivoa ekvivalencije: konotativne, afektiv- ne, estetske i pragma tičke. Prevodiočeva individualnost najviše se oči tovala kod autora retra- dukcije, i to upravo zahvaljujući stra tegiji poetizovanja i arhaizovanja leksike kao vida postranjivanja. Za razliku od prenosa ritma, rime, ali te- racija – gde se pokazalo da je Živojnović re tradukcijom postigao izvan- redne efekte – nismo sigurni da su postranjivanje i odabrana prevodna simbolika leksike, uz arhaizovanje nekih grama tičkih struktura, uvek u njegovom prevodu doneli funkcionalna rešenja. Još jedan rezultat istraži- vanja ukazuje na to da su egzotizujuća i odomaću juća stra tegija u preno- su reali ja, toponima, igre reči, me taforike i jezičkih registara ravnomer- no raspoređene kod svih prevodilaca; nisu se izdvojile nikakve vidljive težnje u naglašenom korišćenju jedne ili druge metode. Treba istaći da je nalaženje ekvivalenata za idiomatiku i metaforiku, a najviše za igru reči, jedan od najsloženijih prevodnih postupaka. Na prenosu igre reči oči tuju se u najvećem stepenu prevodiočevi duh i kreativnost, domišljatost i fleksibilnost. Da bi se formalno-sadržinsko jedinstvo svake prevodne jedinice ponaosob i književnog dela u celini prenelo na cil jni jezik, pokazalo se da jedino eklek tički pristup u izboru prevodnih mehanizama, kao i di ja- lek tički spoj postupaka svojstvenih suprotstavljenim strategijama, omo- gućavaju proizvod koje se naziva „velikim prevodom“. Nepostojanje Bermanovih „deformišućih težnji“ svedoči u pri log zaključku da hrvatski prevod, bi lo da je reč o Bran tu, Ujeviću ili Tecilaziću, jednako kao i Ži- vojnovićeva srpska retradukcija, zaslužuju počasni naziv „velikih dela prevodne književnosti“. Ključne reči : traduktologija, prevodna komparatistika, uporedna stilist ika, model evaluacije književnog prevoda, odlike retradukcije, krit ika prevodne književnosti Naučna oblast: traduktologija Uža naučna oblast: prevodna komparatistika GRAMMATICAL AND STYLISTIC ASPECTS OF TRANSLATIONS OF PROUST’S NOVEL IN SEARCH OF LOST TIME IN SERBIAN AND CROATIAN SPEAKING AREAS Summary The goals of this paper could be divided into general and specific. As a general goal we would classify the intention to form an operating glossary and an aggregate of evaluative measures suitable for critical evaluation of works of literary translations, especially when conducting a comparative analysis of two or more translations of the same text. The specific goals consist of the intention to examine the following: the nature of the relat ionship between the semantic features and both stylistic and formal features of a translation; the role of different levels of equivalence; the connection between literal translation and the interpretative theory of meaning; the distorting tendencies in translation and retranslation; the validity of the hypothesis of retranslation and that of the domesticating method of translation as a prominent feature of retranslation; the characteristics of the translator ’s style as well as the measures of their subjectivity; the use of procedures inherent in both domesticating and foreignizing strategy within the scope of syntax, prosody and lexicon; and, finally, the different strategies in translating idioms, metaphors, wordplay. In order to accomplish all of these general and specific goals, we have applied the descriptive and the contrastive method of analysis to a group of samples from two standard translations of Proust’s novel In Search of Lost Time that where published in Serbian and Croatian speaking areas. For the Croatian translation we have used the 1965 edition of U traganju za izgubljenim vremenom, published by Zora , Zagreb, where the first part of the first volume (Combray) has been translated by Miroslav Brant, whereas the two remaining parts of the first volume and the following volumes, ending with the second part of The Duchesse de Guermantes have been translated by Tin Ujević; from the first part Sodom and Gomorrah to the last volume (Time Regained) the translator was Vinko Tecilazić. For the Serbian translation we have used the joint 1983 edition of Matica srpska, Nolit and Narodna knjiga entit led U traganju za iščezlim vremenom, which was translated completely by Živojin Živojnović. The results of the research could also be divided into general and specific. The first category contains the evaluation model based on two key elements: a) the principle of the variabil ity of equivalence levels in accordance with the translator 's assessment of which level should be given priority in a translation unit; b) the principle of distinguishing the first translation from the retranslation, since the retranslation may use the existing successful solutions to “improve“ the less successful ones. This model respects the translator ’s decisions within the scope of micro- textual lexical segments, morphosyntaxis and prosody, where the appropriate significance is being given to the elements of individuality and creativity of the translator. The second category of separate results contains the conclusions based on our analyses; some of them could be viewed as answers to the aforementioned goals of the research. First of all , based on the contrastive approach, it has been shown that the dialectic connection of the opposites or the graded continuum was more suitable to the act of translating and the translation criticism than the classic bipolar division. This method refuted the division into separate entities such as meaning and form, the functional and the formal equivalence, the domesticating and the foreignizing strategy, the li teral method and the interpretive theory of meaning. These binomials no longer have their raison d’être insofar as it has been shown that: 1) even the t iniest stylistic and formal components of translations, as well as the original, have their semantic weight respectively; 2) the different levels of equivalence were achieved in every translation unit depending on which one of them the translator would choose as the more important than others; 3) the translator alternately applies procedures belonging to the domesticating and the foreignizing strategy respectively, depending on the imperative to accomplish a certain level of equivalence; 4) every longer text segment consolidates the elements of the literal transfer on the one hand, and on the other, it consolidates elements of the interpretive method that subordinate the transfer of meaning to the stylistic and formal features of the target language. Our research results also refute the validity of the reduction hypothesis: it has been shown that both the first translation and the retranslation used equally, especially within the scope of the transfer of morphosyntaxis, the procedures that belongs alternately to the foreignizing method – where the phrasal structures of the original script are being calqued – and to the domesticating method, where those structures are being reformed in accordance with the demands of the stylistic equivalence i.e. in accordance with the target language imperatives. There were no differences between the practice of the first translators and the author of the retranslation in that field. The same translator would apply the domesticating method of reformation to the exact same or similar grammatical structure, with the use of mechanisms of redistribution, transposition, delocalization, modulation etc., but would use the foreignizing method of calquing on another occasion. Due to their expressiveness and availability for a sensory verification, rhythm and prosody represent the plane on which the translator ’s subjectivity can be easily spotted. Many examples show that the expressive equivalence was achieved more successfully in retranslation rather than in the first translation – mostly in terms of the transfer of rhythm and alliteration; in that field, the esthetic effect of retranslation does not lag behind the original at all, even occasionally tries to exceed i t. This only means that the author of the retranslation has recognized the prosodic elements in part icular sentences as significant or more significant than the other components: in contrast to the authors of the first translation, he considered the rhythm and the alli teration the invariant elements i.e. those who must be preserved and even emphasized during the transfer process. It has been shown that two opposing tendencies occur during the prosodic transfer: namely, while the calquing of the structure of the original sentence is a suitable technique for the rhythmic transfer, it comes into conflict with the tendency towards the stylistic shaping of the translation unit in accordance with the target language demands. The opposing tendencies within the frame of the same translation unit, such as the use of the technique where the rhythmic and the prosodic elements are being calqued in order to achieve expressive equivalence, and the use of the domesticating strategy in morphosyntaxis in order to achieve stylistic equivalence, represent one of the biggest problems for translators. The successful reconciliation of these contradictions as well as the inclusion of other components in the lexical plane and the shaping of all elements into a formal semantic whole of the translation unit is, in fact, the dialectic of translating. It has been shown that on the lexical plane the mechanism of poeticizing or archaizing as li terally as possible is a part of the exoticizing strategy in retranslation. The stylistic markedness of lexemes and the foreignizing mechanisms of the lexicon use (repetit ion, substitution of the usual sequence adjective-noun or verb- adverb, omission or addition of elements with regard to the standard, stylistically unmarked structure) represent the elements inherent to the poeticized language plane, regardless of whether it is the matter of verse or prose. The emphasizing of the associative, affective and connotative semantic network in such a constellat ion, usually with the help of explication, is merely a way to achieve new levels of equivalence: connotative, affective, esthetic and the pragmatic. The translator ’s individuality was most evident in the author of the retranslation due to his poeticizing and archaizing of the lexicon as a form of foreignisation. Unlike the transfer of rhythm, rhyme and the alliteration – where it has been shown that Živojnović has achieved remarkable effects in his retranslation – we are not certain whether the foreignisation and the selected translational symbolism of the lexicon, alongside with the archaisation of some grammatical structures, have always resulted in functional solutions in his translation. Another result of the research indicates that the exoticizing and the domesticating strategies in the transfer of realia, toponyms, wordplay, metaphors and language registers are equally disposed among all t ranslators; no distinct tendencies in emphasized use of one method or the other have been singled out. It should be pointed out that the finding of equivalents for idioms and metaphors, not to mention wordplay, is one of the most complex translation procedures. The translator ’s creativity, ingenuity and flexibility are most evident in the transfer of wordplay. We have shown that in order to transfer to the target language the formal and the contextual unity of every single translational unit and of the whole of the novel, only the eclectic approach to choosing translation mechanisms as well as the dialectic use of procedures peculiar to the opposing strategies, enable the product called “the great translation”. The absence of Berman’s “deformative tendencies” serves as evidence in favor of the conclusion that both the Croatian translation, whether it is Brant’s, Ujević’s or Tecilazić’s, as well as the Živojnović’s Serbian retranslation, equally deserve to be honored by the title “great works of literary translations”. Keywords: translation studies (translatology, traductology), comparative translations, comparative stylistics, evaluation model for a literary translation, retranslation features, literary translation crit icism Scientific field: translation studies Specific scientific field: comparative translations Sadržaj 0.1. Uvodne napomene: tematska sadržina poglavlja 1 0.2. Korpus 5 Prva glava 8 Ključni traduktološki pojmovi i modeli 8 1.1. Traduktologija: opšte naznake 8 1.1.1. Predmet traduktologije i definicija prevođenja 8 1.1.2. Definicija traduktologije i njen autonomni status 11 1. 2. Prevodna jedinica 16 1.2.1. Vine i Darbelne: prevodne tehnike kao kompenzativni mehanizmi u semantičko-transformacionom pristupu 16 1.2.2 . Balarova osporavanja i nadopune: rast preciznosti, ali i i varijabilnosti 22 1.2.3 . Varijabilnost prevodne jedinice i traganje za ekvivalencijom 26 1.2.4 . Stabilnost prevodne jedinice kao nužna operativna poluga 31 1.3. Ekvivalencija 34 1.3.1. Ketfordov lingvistički model i tekstualna ekvivalencija 34 1.3.2. Dinamika u nazivu i na delu: Najdin sociolingvistički model, dinamička ekvivalencija i evaluacija 39 1.3.3. Karakter prevodiočevih kompetencija i dilema u okviru Najdine dvostruke ekvivalencije 43 1.4. Entropija i kontekst 47 1.4.1. Situaciono okruženje i i prenos stilskih odlika kao instrumenti u borbi protiv entropije 48 1.4.2. Tejberov pristup st ilu kao nosiocu značenja 51 1.4.3. Prevazilaženje dihotomije između značenjskih i st ilsko- formalnih obeležja prevoda 56 1.5. Dve prevodne strategije 62 1.5.1. Tradicionalna suprotstavljenost dva pristupa; istorijski pregled 63 1.5.2. Filozofski i poetski pokušaj prevazilaženja raskola između dve prevodne strategije 68 1.5.3. Proces odlučivanja u prevođenju i hibridni karakter prevoda 76 Prva glava: zaključak 80 Druga glava 83 Specifično književne teorije prevođenja 83 2.1 . Opšti i posebni normativni okviri književnog prevođenja 83 2.1.1. Levijeva tabela invarijantnih i varijabilnih semantičkih vrednosti u prevođenju raznih tipova tekstova 83 2.1.2. Prevođenje kao reproduktivna umetnost 85 2.1.3. Činioci koji ut iču na odabir metoda za prevod književnog dela 89 2.1.4. Prenos stilskih osobenosti književnog dela i univerzalije u prevodu 93 2.1.5. Primeri uskospecifičnih i praktičnih problema u prevođenju književog dela 98 2.2. Bermanova ogrešenja o „duh“ izvornog književnog dela 105 2.2.1. Koren nesporazuma savremenih teoretičara prevođenja oko „duha i slova“ izvornika 105 2.2.2. De Bograndova tekstualno-komunikativna i ekspresivna ekvivalencija; Bermanova ekvivalencija slojevitih označitelja 110 2.2 .3. Bermanova i Šlajermaherova kritika etnocentričnog i hipertekstualnog načela u književnom prevođenju 115 2.2.4. Sinteza i sinkretizam: uspešan ili neuspešan pokušaj nalaženja prave mere 120 2.2.5. Bermanovih trinaest deformišućih težnji u prevođenju 125 2.2.6. Deformacije kao nužnost i li kao izbor 133 2.3. Teorija smisla u spoju sa „iskušenjem stranca“: Fortunato Israel 137 2.3.1. Teorija „smisla“ ili interpretativni model ESIT-a 137 2.3.2. Sinegdoha kao operativni pojam u „teoriji smisla“ i evaluacija prevoda 141 2.3.3. Književni prevod viđen kroz prizmu interpretativnog modela: Fortunato Israel 146 2.3.4. Estetska ekvivalencija i umetničko dejstvo kao činioci integrisanja u ciljnu sredinu 152 Druga glava: zaključak 156 Treća glava 159 Evaluacija i kritika prevoda 159 3.1. Pregled neegzaktnih pristupa evaluaciji kvaliteta prevoda 159 3.1.1. Anegdotski , biografski i neohermeneutički pravac u proceni valjanosti prevoda 159 3.1.2. Bihejvioralni pristupi proceni kvaliteta prevoda 161 3.1.3. Usmerenje evaluacije na izvornik: Katarina Rajs 164 3.1.4. Usložnjavanje kriterijuma za evaluaciju: put ka većem stepenu egzaktnosti 168 3.2. Prvi egzaktni model procene kvaliteta prevoda: Julijane Haus 174 3.2.1. Uobličenje funkcionalno-pragmatičkog pristupa u proceni prevoda 175 3.2.2. Neskrivena prevodna strategija 179 3.2.3. Skrivena prevodna strategija i kulturološki fil ter 182 3.2.4. Relativizacija egzaktnosti: neizbežni udeo subjektivnosti u donošenju vrednosnog suda 186 3.3 . Kanadska traduktometrija 190 3.3.1. Rober Laroz 190 3.3.2. Malkolm Viljems 196 3.4. Evaluacija specifično književnih prevoda 204 3.4.1. Bermanova hermeneutika prevoda 205 3.4.2. Kritičarev sud o retradukciji i dva merila prevoda: poetika i etika 209 3.4.3. Njumarkova kritika prevoda 214 3.4.4. Mandejeva sveobuhvatna studija o evaluaciji prevoda 220 Treća glava: zaključak 225 Četvrta glava 228 Retradukcija 228 4.1 . Hipoteza o retradukciji 228 4.1.1. Bensimonovo, Bermanovo i Gambjeovo viđenje retradukcije 228 4.1.2. Dva primera analize istovremenih prevoda istog izvornika 236 4.1.3. Zastarevanje prevoda i analiza muzikalnosti: tri prevoda Džojsovog Fineganovog bdenja 242 4.1.4. Revizije engleskog prevoda Prustovog Traganja 246 4.2 . Leksički parametri za procenu zastupljenosti postranjujuće ili odomaćujuće strategije 253 4.2.1. Realije kao parametar za procenu primenjene prevodne strategije kod Njumarka 253 4.2.2. Načini prenosa realija kod Ajksele 258 4.2.3. Ženevjev Ru-Fokar i njeno viđenje uloge realija u retradukciji 266 4.2.4. Osporavanje egzotizacije kao autentične metode i „odmicanje“ u odnosu na prethodni prevod 272 4.3. Elementi strukture prevodiočeve „književne individualnosti“ u retradukciji 277 4.3.1. Jirži Levi o sti lskim nijansama u proceni subjektivnosti kod prevoda i retradukcija 277 4.3.2. Sintaksa i ritam kao parametri za analizu prevoda i retradukcija 282 4.3.3. Govor likova kao činilac za procenu i poređenje kvaliteta prevoda i retradukcije 288 4.3.4. Simbolička vrednost naslova kao činilac u retradukciji i revidiranje vlastitog prevoda 294 Četvrta glava: zaključak 300 Peta glava 303 Gramatičko-stilski aspekti integralnih prevoda Prustovog romana 303 5.1. Prevodi Prustovog romana na srpskom i hrvatskom govornom području 303 5.1.1. Mesto i uloga Prustovog Traganja u sistemu domaće književnosti 303 5.1.2. Analiza četiri prevoda Kombrea na hrvatskom govornom području 308 5.1.3. Eksperimentalno istraživanje invarijantnih i varijantnih elemenata u prevodima i retradukcijama 313 5.1.4. Invarijantni i varijantni elementi morfosintakse u prevodima jednog odlomka Prustovog Traganja 319 5.2. Komparativna analiza gramatičko-sti lskih aspekata prevodâ Prustovog romana 330 5.2.1. Stilska ekvivalencija kao razlog za primenu odomaćujuće strategije u prenosu morfosintakse 330 5.2.2. Uloga ritma, aliteracije, asonance i rime u postizanju ekspresivne ekvivalencije 349 5.2.3. Egzotizujuća strategija: arhaizovanje i oneobičavanje leksike kao načelo poetizovanja prevoda 365 5.2.4. Pragmatika kao razlog za supstituciju realija; konotativne i diskurzivne vrednosti u prevodu toponima 378 5.2.5. Prenos metaforike, igre reči, idiomatike i jezičkih registara 384 5.3. Sistematizacija zaključaka na osnovu analize primerâ izdvojenih u tri priloga: za morfosintaksu, prozodiju i leksiku 394 Literatura 40 402 Prilog 1 (varijantni i invarijantni elementi) 414 Prilog 2 (morfosintaksa) 417 Prilog 3 (prozodija) 431 Prilog 4 (leksika) 436 Biografija 446 1 Uvod 0.1. Uvodne napomene U prvoj glavi ovoga rada, či ja tema ulazi u opšti okvir traduktolo- gije kao relativno mlade discipline koja izučava probleme prevođenja, predstavljeni su glavni traduktološki pojmovi: prevodna jedinica, ekviva- lencija, entropija, kontekst, dve prevodne strategije, proces odlučivanja. Prevodilačka operacija, prikazana kroz prizmu dva modela, lingvističkog i komunikacionog, pokazuje se kao izuzetno složena; njen rezultat, a to je tekst prevoda, nosi obeležje hibridnog proizvoda: kreativnog i inova- torskog, sa peča tom prevodiočeve subjektivnosti, al i ujedno imitativnog i reproduktivnog, potčinjenog izvorniku i njegovoj značenjsko-strukturnoj matrici. Ova dvostrukost ogleda se i u nizu dihotomija prisutnih u ras- pravama iz oblasti teori je prevođenja: to su misao i forma, denotacija i konotacija, izvorna i cil jna sredina, jezik i kultura. Teoretičari su poste- peno uočavali neproduktivnost modela sa takvom bipolarnom strukturom, pa se sve češće kao rešenje nudila ili sinteza ovih elemenata, ili njihova gradirana skala, to jest kontinuum. To je omogući lo kompleksnije i flek- sibilnije shvatanje procesa prevodiočevog donošenja odluka u pogledu primene prevodnih strategija, a time i revidiranje modela evaluacije pre- voda. Na primeru l ingvističko-transformacionog modela može se uoči ti određen broj vari jantnih parametara kojima se prevodilac rukovodi u određivanju različi tih nivoa ekvivalencije. Svojstvo varijabilnosti poka- zuje se kao jedno od ključnih u prevođenju. U drugoj glavi razmatramo književne teori je prevođenja: opšte i specifične normativne okvire za valjanost književnog prevoda kakve su ponudili, podrobnije od ostalih, teoretičari Jirži Levi, Antoan Berman i Fortunato Israel. Pored velikog obilja primera i nj ihove inspirativne ana- lize, Levijev dragoceni doprinos u knjizi Umetnost prevođenja predsta- 2 vlja tabela invarijantnih i vari jantih semantičkih i formalnih komponenti u prevođenju žanrovski različitih tipova tekstova. Kao pripadnici suko- bljenih teorijskih „škola“, Berman i Israel iz različi tih uglova posmatraju prenos umetničke forme dela: Berman dokazuje da je kobno svako prevo- diočevo nastojanje da formu „deformiše“ u skladu sa horizontom očeki- vanja ciljne či ta lačke publike. Za razliku od toga, Israel formu sagledava kao sredstvo za postizanje značenjskih i estetskih efekata na ciljnu gru- pu; otuda je njemu materijalnost jezika manje važna od komunikativne i estetske funkcije. Dok kod Bermana napuštanje forme izvornika znači deformisanje smisla, kod Israela to nije slučaj: naprotiv, napuštanje for- me izvornika upravo je jedni put da se rekonstruišu značenjske, estetske i stilske vrednosti izvornika. U ravni književnih prevoda, Bermanova strategija doslovnosti ima za ci lj prenos jezičke, materi jalne, telesne rav- ni teksta; tome nasuprot, strategijom Israelove interpretativne teorije smisla i slobodnog preformulisanja ova ravan mora se korenito preobli- kovati, a argument koji se ovome u pri log iznosi je česta nemogućnost doslovnog prevođenja metaforike, igre reči i idiomatike. De Bograndovi različi ti nivoi ekvivalencije pokazuju se kao put za prevazilaženje ovih sukobljenih polaznih stavova. Treća glava rada daje prikaz različi tih modela evaluacije kvaliteta prevoda koji su evoluirali u pravcu sve složenijeg i sve egzaktnijeg sku- pa parametara, ne samo tekstualnih nego i vantekstualnih. Dok funkcio- nalistički usmereni modeli teoretičara evaluacije Katarine Rajs, Julijane Haus, Robera Laroza i Malkolma Viljemsa obuhvataju sve vrste tekstova, Berman i Njumark se fokusiraju na kri tička nače la vrednovanja prevoda isključivo književnih dela. Pokazuje se da je najprimereniji metod u eva- luaciji prevodne književnosti spoj funkcionalnog i analitičkog pristupa, a minuciozno poređenje sa izvornikom da je najvažniji segment analize: svaki element koji se udaljava od doslovnosti – grama tički, stilski, lek- sički ili fonetski – otvara kri tičaru prostor za tumačenje prevodiočevih 3 odluka. Najsveobuhvatniju studiju o evaluaciji prevoda daje Džeremi Mandej, koji ispitivanje temelji na prevodiočevim rukopisima i dnevnici- ma kao svedočanstvima o procesu rada i odlučivanja. Na osnovu toga Mandej zaključu je da dve vari jable – sintaksička i stilska – predstavljaju istaknuto polje dorade i podešavanja u prevodnoj operaciji, za razliku od leksičke i seman tičke, koje za profesionalne prevodioce ne predstavljaju „kri tična“ polja. Osim kohezivnih elemenata, koji su u fokusu prevodio- čeve produbljene pažnje pri likom uobličenja teksta prevoda, postupak in- tenzifikacije, kao komponenta šireg mehanizma eksplici tacije, takođe je uočen kao element koji prevodioci primenjuju češće od svih drugih pre- vodnih postupaka. Na kraju, egzaktno istraživanje koje je Mandej spro- veo ispitujući karakter invari jantnih i varijantnih elemenata u prenosu na ciljni jezik, čini se značajnim doprinosom ovog traduktologa proučava- nju problema ne samo evaluacije, nego i retradukcije. U če tvrtoj glavi predstavlja se hipoteza o retradukciji kakvu su iz- neli Bensimon, Gambje i Berman, kao i istraživanja kojima je cil j da provere njenu validnost. Za različi te autore i prevode takva istraživanja prave Skibinjska, Marin-Domine i Ana-Luiz Milni – ova poslednja na korpusu prvog engleskog prevoda i kasnijih retradukcija Prustovog dela. Zatim se razmatraju načini prenosa kulturno-specifičnih pojmova, tako- zvanih reali ja, kao jedan od parametara za procenu primenjenih prevod- nih strategija u prevodu i retradukcijama; u tom delu rada daje se prikaz ove teme iz pera Njumarka, Ajksele i Ženevjeve Ru-Fokar. Na osnovu is- traživanja Lea Špicera o Prustovom sti lu i formalno-sadržinskom jedin- stvu njegove rečenice, uvode se svi elementi sintakse, prozodije i leksi- ke, čak i simbolička vrednost naslova, kao nužni parametri u komparativ- noj analizi prevodâ. Osim toga, daje se i prikaz Levijevih stavova o st il- skim nijansama i govoru l ikova kao činiocima za procenu i poređenje kvali teta prevoda i retradukcije. Najzad, ukazuje se na mogućnost da re- tradukcija integriše sva prethodna uspela rešenja, kao i da se u željenom 4 pravcu „odmakne“ od tonaliteta prethodnog prevoda ili da „kadrira“ dej- stvo na či taoca. Pokazuje se da u tom smislu svojevrsnu ulogu imaju re- čenička dinamika i njena simbolika, odnos glavnih i zavisnih rečenica zbog hijerarhije kao odraza određenog idejnog i vrednosnog sistema, po- jedine vrste zavisnih rečenica i kvazirascepljena struktura zbog uspora- vanja ritma i uspostavljanja tenzije, vrednosti glagolskih načina i vreme- na zbog svoga semantizma, mesta prideva i zamenica u rečenici zbog na- petosti uvedene distanciranjem, idiolekti svojstveni likovima zbog karak- terizacije klasne pripadnosti, si tuacije i epohe, usklici zbog afektivnog kolori ta teksta, prefiksi, fonološka ravan zbog muzikalnosti i tako dalje. U petoj glavi daje se najpre prikaz mesta i uloge Prustovih prevoda Traganja u sistemu domaće književnosti, sa analizom če tiri prevoda Kombrea koju je za hrvatsko govorno područ je napravila Vanda Mikšić. Na osnovu iznetih parametara morfosintakse, prozodije i leksike, analizi- raju se zatim primeri hrvatskog prevoda i srpske retradukcije Živojina Živojnovića ostvareni na različi tim nivoima ekvivalencije. Ciljevi anali- ze su sledeći: - da se ispita priroda veze između značenjskih i stilsko-formalnih obeležja prevoda, na osnovu nekih od teza iznetih u potpogla- vlju 1.4.3; - da se ispita uloga različi tih nivoa ekvivalencije, između osta log na osnovu De Bograndovih i Bermanovih stavova prikazanih u potpoglavlju 2.2.1. i 2.2.2; - da se ispita postoji li povezanost Bermanove strategije doslov- nosti i Israelove interpretativne teori je smisla u prevodima, a na osnovu potpoglavlja 2.3.3; - da se ispita udeo Bermanovih deformišućih težnji u prevodu i u retradukciji, na osnovu njihovog spiska iz potpoglavlja 2.2.5; 5 - da se ispita spoj funkcionalnog i analitičkog modela kao pode- snog za vrednovanje prevoda, onako kako ga predstavlja Nju- mark u potpoglavlju 3.4.3; - da se ispita validnost hipoteze o retradukciji sa polazištem ka- kvo je dato prvenstveno u potpoglavlju 4.1.1; - da se ispitaju realije kao parametar za procenu primenjene stra- tegije na osnovu onoga što je o njima rečeno prvenstveno u pot- poglavlju 4.2.1; - da se ispita retradukcija kao mogućnost „odmicanja“ od posto- jećeg prevoda, pre svega putem egzotizujuće stra tegije, onako kako se to iznosi u potpoglavlju 4.2.4; - da se ispitaju odlike prevodiočevog sti la kao merila njegove su- bjektivnosti, onako kako to obrazlaže Jirži Levi u 4.3.1; - da se ispitaju ri tam i elementi morfosintakse kao merila subjek- tivnosti kako je to, između osta lih, analizirao Balar u potpogla- vlju 4.3.2; - da se ispita primena postupaka svojstvenih odomaću jućoj odno- sno postranjujućoj stra tegiji na svakoj od tri ravni (sintakse, prozodije i leksike); - da se ispitaju različite strategije u prevodu idioma, metafora, igre reči; - da se na osnovu svega prethodnog ispita podesnost oformljenog modela evaluacije prevoda koji uključu je analizu na tri ravni, a u svetlu primene postupaka svojstvenih dvema strategijama i nače lu vari jabilnosti nivoa ekvivalencije. 0.2. Korpus Prevodni korpus čine dva integralna izdanja Traganja; za hrvatski prevod koristili smo izdanje iz 1965. godine U traganju za izgubljenim 6 vremenom zagrebačke Zore, u kojem je prvi deo prvog toma (Combray) preveo Miroslav Brant, dok je ostala dva dela prvoga toma i naredne to- move, zaključno sa drugim delom Vojvotkinje de Guermantes , preveo Tin Ujević; od prvog dela Sodome i Gomore pa do poslednjeg toma (Prona- đeno vrijeme) prevodilac je bio Vinko Tecilazić. Za srpski prevod kori- stili smo zajedničko izdanje Matice srpske, Nolita i Narodne knjige iz 1983. godine naslovljeno U traganju za iščezlim vremenom koje je inte- gralno preveo Živojin Živojnović. Korišćeni izvornik je Galimarovo džepno izdanje iz 1965. za pet tomova (À l’ombre des jeunes fil les en fleurs, Sodome et Gomorrhe, La Prisonnière, Albertine disparue i Le Temps retrouvé) dok su za prvi tom (Du côté de chez Swann) i za treći tom (Le côté de Guermantes 1 i 2) korišćena izdanja iz 1973. i 1972. go- dine. U tekstu i u pri lozima koriste se skraćenice za izvore na sledeći način: DCS (Du côté de chez Swann) za I tom izvornika; PKS (Put k Swannu) za hrvatski prevod, sa inici jalima prevodilaca (MB ili TU) i oznakom 1 ili 2, budući da je ovaj tom štampan u dve sveske; za srpski prevod koristi se skraćenica USK (U Svanovom kraju) sa inicijalima pre- vodioca ŽŽ i oznakom 1 ili 2, pošto je takođe štampan u dve sveske. AOD (À l’ombre des jeunes fil les en fleurs) za II tom izvornika; USP (U sjeni procvalih djevojaka) za hrvatski prevod, sa inici jalima TU i oznakama 1 il i 2; za srpski prevod skraćenica je USD (U seni devojaka u cvetu), ponovo 1 ili 2. CDG (Le côté de Guermantes) za III tom izvornika, sa oznakama 1 ili 2; VG (Vojvotkinja de Guermantes) za hrvatski prevod, TU, 1 il i 2; OG (Oko Germantovih) za srpski prevod, ŽŽ, 1 il i 2. 7 SG (Sodome et Gomorrhe) za IV tom izvornika; SG (Sodoma i Go- mora) za hrvatski i za srpski prevod, VT i ŽŽ, 1 ili 2. LP (La Prisonnière) za V tom izvornika; Z (Zatočenica) za hrvat- ski i za srpski prevod, VT i ŽŽ, 1 i li 2. AD (Albertine disparue) za VI tom izvornika; B (Bjegunica) za hr- vatski prevod, VT; NA (Nestala Albertina) za srpski prevod. TR (Le Temps retrouvé) za VII tom izvornika; PV (Pronađeno vrijeme) za hrvatski prevod, VT, 1 ili 2; NV (Nađeno vreme) za srpski prevod, ŽŽ. Analizirani primeri svrstani su u tri kategorije koje nose sledeće oznake: S za ravan morfosintakse; R za ravan prozodije; L za ravan leksike. Ravan leksike uključu je i analizu reali ja, toponima, idiomatike, metaforike, jezičkih registara, igre reči , kao što ravan prozodije uključu- je pre svega analizu ritma i prenosa fonetskih osobenosti, najčešće ali te- racija ali i asonanci; dati su i primeri analize st ihova i prenosa metra i rime. U Apendiksu se nalaze če tiri pri loga. Prilog 1 je najkraći i predsta- vlja ilustraciju analize udela invari jantnih i varijantnih elemenata u pre- vodu odlomka na kojem je urađen Mandejev eksperiment sa uporednim korpusom sastavljenim od devet studentskih verzija. Prilog 2 sadrži pri- mere karakteristične za različi te vidove prenosa morfosintakse; u Prilogu 3 ponuđeni su primeri svojstveni različitim načinima prenosa prozodij- skih komponenti; najzad, Prilogom 4 i lustruju se različi ti načini prenosa leksike. Svuda gde u tekstu ili u fus-noti nije posebno naznačeno, podra- zumeva se da je prevod citiranih dela naš. 8 Prva glava Ključni traduktološki pojmovi i modeli 1.1. Traduktologija: opšte naznake „Prevođenje donosi čisto i živo zadovoljstvo. Prevoditi delo koje nam se dopalo znači prodreti u njega dublje nego što to činimo prilikom či tanja; to znači imati ga u jednom potpunijem smislu i zapravo ga, na neki način, pri- svoji ti“ (Valeri Larbo). Podstaknuti ovakvom ljubavlju prema svome po- slu, mnogi prevodioci upusti li su se u poduhvat teorijskog objašnjavanja onoga što im se učinilo da je suština, cil j ili rezultat njihove delatnosti . 1.1.1. Predmet traduktologije i definicija prevođenja Nije suvišno podsetiti na nešto što može izgledati kao tautologija, tru- izam ili banalnost . Naime, kada neupućeni ili pomalo zloban sagovornik po- stavi pitanje šta je, zapravo, predmet izučavanja nauke o prevođenju, jedno- dušni stav današnjih teoretičara jeste da postoji samo jedan mogući odgovor: to je prevođenje. Relativno mlada disciplina, koju francuski teoretičari uglavnom nazivaju traduktologijom a engleski translatologijom, svrstavana je do pre nekoliko decenija u okvire l ingvistike. Međutim, njeno polje is- traživanja nisu ni jezik ni uporedne jezičke strukture već prevođenje kao operacija, proces, aktivnost – bez obzira na to da li je, po svojoj prirodi, prevođenje umetnost , zanat, veština il i nešto treće. Osim prevođenja, predmet traduktologije je i konkretan rezultat , proizvod prevodne opera- cije ili procesa: to znači sam prevod, opet nezavisno od toga da li je reč o usmenom il i pisanom prevodu, o prevodu stručnog ili književnog tipa. 9 Upravo ta činjenica – da je prevođenje pravi i jedini predmet izu- čavanja traduktologije – odvaja ovu disciplinu od njoj srodnih: na pri- mer, od kontrastivne ili tekstualne l ingvistike. Kao što se čin prevođenja ne može svesti ni na jedan sličan proces nego je operacija sui generis 1 (Cary 1986 : 29), tako i traduktologija predstavlja sasvim specifično na- učno područ je; ni je svodiva ni na status pomoćne materije u didaktici stranih jezika, ni na književno-teorijski i li este tički instrument u analizi prevodnih verzija pojedinih dela, pa ni na fi lološka istraživanja upored- nih jezičkih struktura u okviru lingvistike. Ovo svojevremeno nedovoljno istraženo područ je , u času kada još nije bilo steklo dignitet i ugled po- sebne naučne grane, nazivano je i „studijama o prevođenju“, što je za ta- dašnju fazu razvoja traduktologije, koja je ponešto uzimala od raznih di- sciplina, možda i bi lo najpodesnije ime. 2 Jer, u daljem traganju za svojim specifikumom, nauka o prevođenju okrenuće se sedamdesetih godina 20. 1 Edmon Kari je smatrao da su ne samo dve osnovne grane prevođenja (usme- no i p i smeno) , nego i svaka od nj ihovih podvrsta (konsekutivno, simul tano i td , kao i prevođenje poezije , proze, s tručnih tekstova) posebne operaci je , operaci je sui gene- ris . S l ično je tvrdio i Balar, ko j i dopunjava: ako je prevođenje operaci ja su i generis , onda ono zahteva i l i gener iše sebi pr imeren i s traživački ins trumentar i j : za to će tra - dukto loški modeli takođe bi t i speci fičnog karaktera, to jest sui gener is (Bal lard 2006 : 182) . O tekstualnoj ce l ini izvornika kao svedočanstvu su i generis ko je će odgova- rajućim sreds tvima bi t i prekodi rano u drugi s i s tem vide t i u članku o integr isanom modelu Enrika Arka ini ja (Arca ini 2003 : 10) . 2 Za podrobni je objašnjenje zaš to je najpr imerenij i b io upravo taj naziv, ko j i je prvi p red ložio i obrazložio Džejms Holms 1972. godine, v idet i James S. Holmes, Transla ted!: Papers on Li terary Transla t ion and Transla t ion Studies , Amsterdam: Rodopi, 1988, a na našem govornom pod ruč ju npr . Vladimir Ivir , “Teori ja prevođe - nja i znanost o prevođenju” in Miha ljević Dj igunović, Je lena, Neda Pinta r ić (ur . ) , Prevođenje: Suvremena stru janja i tendenci je (1995) , Zagreb , Hrvatsko druš tvo za pr imi jenjenu l ingvist iku, s tr . 517-522. 10 veka od lingvistike i teori je komunikacije ka tekstualnoj l ingvistici i ka kulturološko-ideološkim pitanjima vezanim za analizu diskursa. Kao prevodilac u više oblasti (poezija, proza, simultano i konseku- tivno prevođenje), ali i jedan od začetnika nauke o prevođenju, Edmon Kari je već početkom šezdesetih u svojoj definiciji , kojom je pokušao da obuhvati sve vrste prevođenja, eklek tički naznačio te raz liči te pravce is- traživanja kojima će se zaputiti traduktolozi u idućih nekoliko decenija. Evo te definicije: „Reći ćemo da je prevođenje operacija kojom se teži uspostavljanju ekvivalencija između dvaju tekstova izraženih na različi tim jezicima, s tim što te ekvivalencije nužno i uvek zavise od prirode dvaju teksto- va, od njihove namene , od postojećih odnosa između kultura dvaju na- roda, od njihove moralne, intelektualne, afektivne klime; te ekviva- lencije zavise i od svih okolnosti svojstvenih eposi i mestu nastan- ka izvornog i ciljnog teksta. Svesti ovu široku skalu ekvivalencijâ isključivo na odnos između jezikâ, znači samovoljno ograniči ti problem na njegove formalne okvire i t ime sebi onemogući ti du- binsko razumevanje prirode različitih konkretnih operacija kojima se prevođenje u stvarnosti ispoljava“ (Cury 1986 : 85, naš kurziv). Navedenu definiciju prevođenja Kari dopunjava komentarom da bi čak isti tekst, ali raz liči tih namena, morao biti različi to preveden. Kao primer navodi lik u romanu koji bi izgovarao rečenice prepune stručnih termina jer mu je profesija, recimo, inženjerska; prevod ovog segmenta romana razlikovao bi se, naravno, od prevoda istovetnih rečenica ako bi se one nalazile u okviru nekog tehničkog uputstva ili inženjerskog pri- ručnika, kao što bi se iste te rečenice prevele na neki treći način ako bi se našle u fi lmskom dijalogu. Time Kari uvodi pojam različitih tipova teksta i njihovih različi tih funkcija – a to su ideje koje će , zajedno sa 11 njegovim anticipatorskim uvidima o uticaju vremena i mesta nastanka tekstova na tumačenje i prevod, biti razvijane kasnije u okviru posebnih traduktoloških modela, izgrađivanih posle lingvističkog. Kari dodaje još jedno zapažanje: naime, iste rečenice, ukoliko su izvorno napisane na francuskom, biće raz liči to prevedene na engleski i na bantu, i to zbog razlika između izvorne i ciljnih kultura; u prvome sluča ju, gde su francuska i engleska kultura istorijski bile u dodiru, raz- like nisu velike; u drugom sluča ju, one su takve da presudno određu ju način prevođenja teksta. Jer, prevodi lac će morati da traga ne za formal- nim, nego za dinamičkim ekvivalencijama; biće prinuđen da pravi adap- tacije radi lakše razumljivosti smisla teksta, zamenjujući pojmove i ideje nepoznate u ciljnoj kulturi onima koji su poznati. Ovim je Kari zacrtao još dva pravca u budućim kretanjima traduktoloških proučavanja, a to su funkcionalistički i kulturološko-ideološki; oni će takođe ostaviti duboke tragove u daljem razvoju mlade nauke o prevođenju. 1.1.2. Definicija traduktologije i njen autonomni status U svom predgovoru za Karijevu sugestivnu i anticipatorsku studiju o prevođenju, punu dalekosežnih i korisnih uvida, francuski traduktolog i profesor Mišel Balar razmatra doprinos či tavog Karijevog opusa na po- lju traduktologije. I sâm anglista, vrstan poznavalac prevodne američke i engleske književnosti u Francuskoj, osnivač biblioteke „Traduktologija“ u okviru izdavačke delatnosti Univerziteta u Arasu, Balar je ispravno procenio koliko je veliki bio potencijal Karijevih zapažanja koja bi on, da je poživeo, svakako dalje uspešno teorijski razvijao. 3 Na njegovom 3 Edmon Kari , zapravo Kir i l Borovski , iz po rodice ruskih emigrana ta, poginuo je rela t ivno mlad u avionskoj nesreći , upravo na prevodi lačkom zadatku za UNE- SCO, o rganizaci j i u ko joj je kao prevodilac radio. 12 tragu, Balar takođe da je jednu od mnogobrojnih definicija prevođenja kao jedinog pravog predmeta traduktologije. Evo kako ona glasi. Kada se kaže da lingvistika proučava jezike kao sisteme a da tra- duktologija izučava prevođenje, pod terminom „prevođenje“ podrazume- va se „složena operacija koja uključu je tumačenje, parafraziranje radi ostvarenja ekvivalencije, pisanje, te procenjivanje postignute ekvivalen- cije“ (Ballard 2009 : 94). Razume se, svrha operacije prevođenja je re- produkovanje nekog teksta pomoću jezika koji nije isti kao jezik na ko- jem je izvorni tekst napisan. Iako je osnovna težnja da se izvornik repro- dukuje tako da novonastala verzija bude istovetna, razlike u jezičkoj strukturi, u diskurzivnim osobenostima i u uslovima pri jema umanjuju sličnost između izvornika i prevoda, ističe Ba lar. Pre nego što pređemo na Balarovu definiciju koja se tiče tradukto- logije, izdvajamo iz već navedenog nekoliko važnih pojedinosti: prvo, pojam prevođenja (traduction) ovde se analizira samo u okviru pisanog jezika, budući da za usmeno prevođenje postoji različit termin (inter- prétation). Drugo, Balar ističe da mu po jam ekvivalencije „izgleda suš- tinski važan za opis prevođenja“, ma koliko ga sporili mnogi teoretičari zbog preširokog značenja i tumačenjâ tako različi tih da mu se upotreba krajnje relativizovala, a teorijski status postao sumnjiv. 4 Treće, naglaša- vamo da se termin „tumačenje“ izvornog teksta koristi, i to ne samo kod Balara, sinonimno sa terminom „hermeneutika“ i terminom „čitanje“, ko- ji se uzima u specifičnom značenju „interpretativnog či tanja“. Na kraju, termin „parafraza“ il i „parafraziranje“ koristi se sinonimno s rečima „re- formulacija“ ili „preformulisanje“ koje srećemo kod mnogih traduktolo- ga, naroči to onih sa engleskog govornog područ ja; u istom tom smislu 4 Mona Bejker smatra , na pr imer, da su prevodioci i svi ko j i se prevođenjem bave navikli na ta j termin, pa ga po inerci j i kor iste i da l je (Baker 1992 : 5-6) . Za raz l iku od takvog viđenja, Mari Snel -Hornbi d rži da je ovaj pojam postao neupotre - blj iv za to što mu je značenje krajnje mutno (Snel l -Hornby 1988: 21) . 13 izvesni francuski autori, pa i sam Balar, upotrebljavaju i termin réécritu- re – reč ko jom se ponekad implicira kreativna dimenzija prevodiočevog čina pisanja kao sastavljanja „novog“ teksta na drugom jeziku, za razliku od konotacije termina „preformulisanje“, koja upuću je na manje kreati- van oblik prevodiočevih intervencija. Da razmotrimo sada Balarovu definiciju traduktologije, definiciju ko ja se čini tipično francuski elegantnom, nedovoljno strogom, nimalo obavezujućom. Ipak, uprkos njenoj prividnoj jednostavnosti i nepretenci- oznoj formulaciji, smatramo da citat ko ji ćemo preneti deluje podsticajno za razradu mnogih ključnih pojmova i pitanja iz traduktološke oblasti. Analizirajući primer jedne relativne klauze koja se sa engleskog može prevesti na francuski i doslovnom relativnom klauzom, i jukstapozici- jom, i participskom rečenicom – a po svoj pri lici, prihvatljive prevodne mogućnosti time nisu iscrpljene – Balar zaključu je kako takav sistem preformulisanja ili parafraziranja prevodilac mora, da bi ga aktuelizovao, najpre opaziti kao primenljiv, zatim ga raščlaniti, podvrći ana lizi, napra- viti odabir najboljih rešenja, te najzad integrisati u širi rečenički sklop. Pri tom, prevodilac mora imati u vidu sve efekte – a mi dodajemo ne sa- mo značenjske već i estetske, ritmičke, čak i eufonijske – koje novona- stala prozna forma generiše. Primena tako odabranih rešenja nekada za- visi, kaže dalje Balar, „isto toliko od prevodiočevih odabira, koliko i od stilskih imperativa. Ovo ne znači da t raduktologija ne može biti nauka; među tim, ona nije matematička nauka već nauka o predvidljivom, o mo- gućem ko liko i nužnom; pre svega, to je nauka o pokretljivom , fakultativ- nom , opravdano odabranom [ . . .] uz svest da vrata ostaju otvorena za raz- liči te opcije i kreativnost“ (Ballar 2009 : 105-106, naš kurziv). Bez namere da ponudi strogu i konačnu definiciju traduktologije, Balar u ove svoje naizgled „slobodno“ nabacane kvalifikative uključu je – možda i nehotice – onaj kvalifikativ ko ji nam se čini ključnim za svako dubinsko promišljanje i procenjivanje prevoda i prevodilačke operacije. 14 Taj glavni element, koji smatramo da treba staviti u samo središte mode- la analize prevoda, jeste varijabilnost: reč je o vari jabilnosti jezičkih pa- rametara na osnovu kojih prevodilac pravi izbore, ali i parametara za kri- tičarevu procenu ekvivalencije između izvornog teksta i prevoda. Može se pretpostaviti da bi nauka o prevođenju, ako uvrsti pojam i mehanizam promenljivosti u svoje analitičke pristupe, osnažila heurističke potencija- le koji poslednjih godina, čini nam se, nisu eksploatisani koliko bi mogli biti . Zato možda nije slučajno što Balar u navedenoj studiji, iako tek us- put pominje pokretljivost kao jednu od karakteristika traduktologije, iz- nosi uverenje da je reč o disciplini izuzetnih heurističkih mogućnosti. Štaviše, po njemu je tradukologija instrument za otkrivanje i sticanje no- vih lingvističkih saznanja, što ističe i u naslovu jednog od svo jih člana- ka 5. U svakom sluča ju, u rasponu od svega nekoliko decenija, uloge su se obrnule: umesto da proučavanje prevođenja zadrži raniji skromni status priručnog sredstva lingvistike kao jedine priznate nauke, danas su lingvi- stička istraživanja, bar sudeći po argumentaciji koju Balar autori tativno daje, postala pomoćni predmet traduktologije. Da bismo omeđi li polje traduktologije i jasno ga razdvoji li od dru- gih lingvističkih disciplina, daćemo pregled završnih Balarovih teza koje nas vode sledećoj temi. Pošto je pružio dokaze za to koliko je prevod, zapravo, pisano tkanje sačinjeno od međusobno isprepletenih elemenata koji deluju jedni na druge, pokazujući svojstva uklopivosti ili neuklopi- vosti u nastajuće tekstualno tkivo, Balar zaključu je da prevođenje nipoš- to nije puka primena mehanizama kontrastivne lingvistike već, takođe, pisanje: čin pro izvodnje pisanog teksta. Izučavanje tog novonastalog proizvoda, upravo pomoću traduktologije, prirodno se mora usmeriti ka analizi parafraze, či ji je ci lj istovetnost sa originalom. „To je bit prevo- đenja i predmet traduktologije“ (Ballard 2009 : 107). Na kraju, Balar po- sle mnogih drugih ističe prostu a veoma važnu činjenicu: ne prevodi se 5 “La traduc to logie comme révé la teur” . 15 jezik, nego tekst. Da su tu činjenicu imali u vidu teoretičari prevođenja tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka, bile bi izbegnute mnoge nepotrebne nedoumice i zastranjivanja u traduktološkim studijama, a razdelnica između lingvistike i nauke o prevođenju bila bi povučena od lučnije i znatno ranije. Uprkos tome, bliskost traduktologije sa kontrastivnom lingvistikom ostaje velika, i nesumnjivo profi tabilna za obe strane. 6 Koliko god, međutim, kontrastivna lingvistika bila teško odvojiva od traduktologije, možemo biti saglasni s Balarom koji na samom kraju svoje studije kaže da traduktologiju odlikuje, pre svega, njena „otvore- nost za vari jante, za subjektivnost, za ulogu konteksta ne samo u tumače- nju, nego i u preformulisanju“. Specifičnosti su joj i „estetsko dejstvo, prag prihvatljivosti, nestabilnost prihvaćenih rešenja, vaganje reči, smi- sao za nijansu, udeo kulture, senzibiliteta i inteligencije, sposobnost pro- suđivanja. Predmet traduktologije nije jezik, niti proučavanje jezika, iako ona tome doprinosi; predmet joj je prevođenje, to jest operacija ge- nerisanja tekstova kao vid stvaranja hipertekstualnosti“ (Ballard 2009 : 107-108, naš kurziv). Završavajući svoj zaključak pojmom hipertekstual- nosti, Balar se svrstao u najmodernije teoretičare; teško je dati koncizni- ju, iscrpniju i tačniju definiciju za nauku o prevođenju od navedene. Ovim sa prvog dela uvodnih naznaka prelazimo na drugi, u kojem ćemo ponuditi pregled za nas relevantnih traduktoloških modela i osnovnih pojmova korišćenih u njima. 6 Kod nas su se u poslednj ih dese t godina traduktološkim izučavanj ima fran- cusko-srpskih prevodnih re laci ja uspešno i produbljeno bavi l i dr Nenad Krst ić i dr Tatjana Đu r in, a komparat ivno-l ingvist ičkim s tudijama srpskog i francuskog jezika dr Ti jana Ašić i dr Ve ran Stano jević. 16 1. 2. Prevodna jedinica Jedan od ključnih operativnih pojmova oko koga su teoretičari prevođenja lomili koplja je prevodna jedinica. Ona može biti samo jedna reč, onomatopeja na primer, a može bi ti či tav paragraf; za pobornike funkcionalnog modela prevođenja, naroči to ako se imaju u vidu prevodi stručnih tekstova, prevodna jedinica ravna je celini teksta. Njeno određi- vanje čini se posebno važnim u didaktici prevođenja; posmatrana iz ugla prevodnog procesa, ona pokazuje na koji segment teksta prevodilac usredsređuje pažnju u prevodnoj operaciji. Za kritičara prevoda, prevod- na jedinica označava fragment koji pri likom evaluacije ima u vidu kada „mapira“ prevod preko izvornika. 1.2.1. Vine i Darbelne: prevodne tehnike kao kompenzativni mehanizmi u seman tičko-transformacionom pristupu Mnogi istraživači 7 radili su na sistematizaciji komparativnih pre- vodilačkih rešenja, kao na primer Vine i Darbelne u svojoj Uporednoj stilistici francuskog i engleskog ; namera im je bila da ponude jedan od prvih teorijskih prevodnih „modela“. Neki aspekti njihovog seman tičko- transformacionog pristupa aktuelni su i danas. Među tim, njihov pionirski rad, delom nastao iz administrativnih i nastavnih potreba dvojezične Ka- nade, nosi naslov i podnaslov 8 koji navode na pogrešan trag. Prvo, nije reč samo o sti listici, već o mnogo širem zahvatu u kojem se sami autori svaki čas pozivaju na semantiku kao osnovnu dimenziju prevođenja; dru- go, u najvećem de lu studije oni prave uporednu analizu morfosintaksič- 7 Među os ta l ima Mona Bejker za engleski i arapski jezik i l i Malblan za ne- mački i francuski . 8 J . -P. Vinay e t J . Darbelne t , Sty l i st ique comparée du f rança is e t de l’anglais. Méthode de t raduction , Par is , Bruxel les, Montréal , Didier, 1968. 17 kih struktura dvaju jezika, pa se pokazuje nesumnjivim da je grama tička dimenzija u njihovom modelu jednako važna koliko i značenjska. Treće, nije reč o me todi; s obzirom na činjenicu da je svaki tekst ili usmeni is- kaz uvek nov i neponovljiv, i kontekstualno i si tuaciono, metoda koja bi podrazumevala niz gotovih rešenja, primenljivih uvek i svuda, naprosto nije moguća. Stoga su ponuđena prevodna rešenja Vinea i Darbelnea sva- kako zanimljiva i informativna, ali samo kao pojedinačni sluča jevi; ona ne mogu biti recepti za prevođenje sa engleskog na francuski kako to ter- min prevodna „metoda“, donekle sinonimno sa obrascem il i modelom, zapravo sugeriše. Dakle, reč je o pokušaju kanadskih autora da što sveobuhvatnije sagledaju sve dimenzije prevodi lačke problematike na relaciji engleski- francuski jezik, i to segmentirano u tri celine: prva je leksička, jer se u njoj kao segment razmatra – reč; druga je sintagmatska ili sintaksička, jer je se u njoj analizira segment sačinjen od nekoliko reči koji može biti idiomatska ili kraća rečenička celina; treću autori nazivaju „porukom“, a zapravo je posredi duža rečenička i li nadrečenička celina . Tako su se od- mah ocrtale dve ose razmatranja, vertikalna i horizontalna: u vertikal- nom pravcu, postoji trojstvo seman tičkog, grama tičkog i sti lističkog ni- voa; u horizontalnom pravcu, trojstvo je leksičko, sintagmatsko i tekstu- alno. Ovakva šema čini nam se dragocenom, nužnom za sve dalje analize prevodi lačkih operacija i nj ihovih rezultata. Time želimo reći da su Vine i Darbelne zbilja udarili temelje analitičke komparatistike u prevođenju, dajući doprinos ponajviše u oblasti uporedne idiomatike – a to zahvalju- jući nizu primera ekvivalentnih izraza, metafora, idioma i poslovica na engleskom i francuskom. Poput Balara, i oni su prevođenje sagledali kroz njegov veliki otkriva lački potencijal . Prvi su to jasno istakli: „Napravljeno poređenje francuskog i engleskog dopustilo nam je da otkri jemo u francuskom, a kontrastiranjem i u engleskom, odre- 18 đena svojstva koja bi lingvisti ostala nevidljiva ako bi radio samo na jednom jeziku. Stoga prevođenje, ne u smislu razumevanja ili pružanja mogućnosti da drugi razume, već u smislu izučavanja funkcionisanja jednog jezika u odnosu na drugi, predstavlja istra- živački postupak. Ono nam omogućava da rasvetlimo izvesne poja- ve koje bi, bez toga, ostale nepoznate“ (V&D 1968 : 25). Drugo veliko područ je na kojem je doprinos teorije Vinea i Darbel- nea nesumnjiv jeste sistematizacija prevodnih tehnika i postupaka, to jest spisak od sedam najčešćih prevodnih mehanizama, kao i pojmovnik tipič- nih prevodilačkih st ilističkih prosedea. Osim prevodne tehnike „reč za reč“, preostalih šest metodoloških postupaka (pozajmica, kalk, traspozi- cija, modulacija, ekvivalencija i adaptacija) zapravo su kompenzacioni mehanizmi: njima se ili nadoknađu je defici tarni ekvivalentni pojam, il i se nadomešta neizbežna seman tičko-sti l istička deformacija, ili se pre- mošću ju nedostaci uslovljeni vanjezičkim, to jest kulturološkim razlika- ma. Razume se, nabrojani mehanizmi mogu biti prisutni u sva tri seg- menta: u leksičkom, sintagmatskom i nadrečeničkom. Prve dve „tehnike“, pozajmica i kalk, dobro su poznati mehanizmi pa nema potrebe da ih podrobnije razmatramo. Transpozicija i modulaci- ja su tehnike koje podrazumevaju izvesne transformacije nastale zbog različi tih morfosintaksičkih struktura u izvornom i ciljnom jezika. Te prevodi lačke modifikacije mogu se ticati bi lo vrste reči i njihovog redo- sleda (mehanizam transpozicije kakav je za francuski i srpski kod nas is- crpno istražio Nenad Krstić 9), bi lo sagledavanja i prikazivanja neke idej- 9 Nenad Krst ić , Francusk i i srpski u kon taktu , s t ruktura proste rečenice i pre- vođenje (2008) , Sremski Kar lovci i Novi Sad , Izdavačka knj ižarnica Zorana Sto jano- vića. 19 ne sadržine iz različitog „ugla posmatranja“ (mehanizam modulacije) 10. Najzad, ekvivalencija i adaptacija su kompenzacioni manevri uslovljeni situacionim, vanjezičkim činiocima, to jest svojstveni kulturološki i is- kustveno različi tim sredinama i njihovim različi tim viđenjima stvarnosti. Da bi preveo poslovice, aluzije, izreke, metafore i slično, a pre toga da bi ih uopšte razumeo, prevodilac mora da raspolaže najrazličitijim enci- klopedijskim znanjima – iz istori je, etnologije, geografi je, umetnosti, al i i iz drugih područ ja rada i života naroda sa či jeg jezika prevodi. Pogledajmo sada kako Vine i Darbelne određu ju mehanizam koji je, zapravo, zajednički imenitelj svih nabrojanih tehnika , a reč je o kom- penzacionom mehanizmu: „Možemo definisati kompenzaciju kao postupak či ji je cil j očuva- nje tonaliteta celine, i to tako što će se zaobilaznim sti lističkim putem uvesti nota koja se nije mogla dobiti istim sredstvima na is- tome mestu. Ovaj postupak omogućava očuvanje tonali teta, a isto- vremeno prevodiocu ostavlja izvesnu slobodu manevrisanja koja je, po našem mišljenju, od suštinske važnosti da bi prevod bio sa- vršeno dorađen“. I da lje: „Iako primenu kompenzacionog mehani- zma razmatramo samo na pomeranjima do kojih dolazi u okviru poruke kao šire prevodne jedinice, 11 nema sumnje da je on prisutan 10 Modulaci ja je jedan od najčešćih prevodnih mehanizama ko j i podrazumeva promenu ugla posmatranja da bi se i sta poruka preve la sa izvornoga na c i l jn i jezik . Na pr imer, f r. „I l ne tardera pas à venir“ p revodimo kao „On će ubrzo doći“. Prome- na ugla posmatranja je s jedne strane u tome što dvostruku negaci ju „sagledavamo“ kao pozi t iv i prevodimo af irmativno m rečenicom, a s druge u tome što idejnu sadrži- nu i skazanu u francuskom aspektualnim glago lom prevodimo na srpski pr i logo m i glago lom. 11 Vine i Darbelne razma tra ju mehanizam kompenzacije u okvi ru trećeg de la svo je knj ige ko j i je posvećen „po ruci“, to jes t s i tuaciono us lovljenoj nadrečeničkoj 20 u svim tehnikama prevođenja. U neku ruku, naime, svi ’prelazi’ 12 kojima se bavimo u ovom udžbeniku a koji nisu nametnuti jezič- kom prinudom – spadaju u kompenzaciju. Neka modulacija na pri- mer, koja je kao što znamo promena ugla posmatranja, predstavlja psihološki vid kompenzacije“ (V&D 1968 : 189). Tako se ispostavlja da je kod Vinea i Darbelnea, u njihovom seman tičko- transformacionom pristupu, upravo kompenzacija najvažniji i sveobu- hvatni prevodni mehanizam. 13 Da nabrojimo sada i ostale prevodi lačke prosedee, najčešće date u vidu parova suprotnosti; njih kanadski autori uz ostale st ručne termine navode u svom glosaru, na početku knjige. Kasnije se na njih pozivaju svaki put kada im mogu biti od koristi za prevodni mehanizam nalaženja ekvivalencije, bi lo u okviru leksičkog, bilo sintagmatskog, bilo tekstual- nog segmenta. Evo jednog broja tih prosedea: eksplici tacija/implici taci- ce l ini sas tavljenoj od skupa određenih značenja u i skazu; ta značenja vezana su uglavnom za vanjezičku stvarnost ko ja, između osta log, uključu je i ps ihološki aspekt svojs tven sagovornicima, sve ono š to će kasni je t raduktolozi nazva ti „makrokontek- stom“. Na pisanoj ravni , „poruku“ od likuju prozodij ska svoj stva u ko ja auto r i uklju- ču ju prosedee kao što su razvodnjavanje i zgušnjavanje, proši r ivanje i ekonomisanje, te ovaj s redišnj i , kompenzovanje. Zbog toga u svo joj definici j i is t iču da mehanizam kompenzaci je razmatra ju samo u okvi ru nadrečeničke ce l ine, a l i da on zapravo figu- r i še i na manj im segmentima, te da se i drugi prevodni postupci mogu podvest i pod kompenzaci ju. 12 ’Pre lazima’ auto r i naziva ju ona mesta gde ni je moguć d i rektan i l i doslovan prevod sa izvornog na c i l jn i jezik, nego je po trebna pr imena jednog i l i v i še prevod- nog „manevra“, „obr ta“, „posredovanog pre laza“. 13 Ukoliko se ode još korak da lje , može se reći da je i samo prevođenje – kao pojedinačna operaci ja i globalna de latnost – neka vrs ta kompenzativnog mehanizma ko j im se na drugom, ci l jno m jeziku, nadoknađu je neposto janje nekog teksta ko j i po- sto j i na jeziku izvornika . 21 ja, generalizacija/partikularizacija, amplifikacija/ekonomisanje, dodava- nje/ogoljavanje, razvodnjavanje/zgušnjavanje i tako dalje. Razume se, navedenim dihotomijama nije iscrpljen spisak prevodi lačkih prosedea, i on je svakako nešto duži; u svakom sluča ju, zasluga autora seman tičko- transformacionog pristupa u tome je što su prvi podvukli ogromnu va- žnost tih prevodi lačkih „manevara“ koje prevodioci koriste svesno ili , još češće , nesvesno. Po našem mišljenju, najznačajnija je nepobitna i prosvetljujuća konstatacija Vinea i Darbelnea da svi ti postupci, tehnike, manevri ili strategije – kako god ih nazvali – pripadaju, zapravo, svepri- sutnom kompenzacionom mehanizmu u prevođenju. Treće po lje doprinosa Uporedne sti listike nalazimo u naglašavanju dijalek tičkog spoja jezičke prinude i stvara lačke, umetničke slobode – spoja koji je, kao i kompenzacija, jedna od glavnih karakterist ika prevo- đenja. Vine i Darbelne na nekoliko mesta u svojoj knjizi podvlače su- bjektivnu i kreativnu dimenziju u primeni opisanih prevodnih postupaka (posebno modulacije, ekvivalencije i adaptacije). U svom uvodnom delu, oni to ovako najavljuju: „Pokazaćemo zašto je korišćenje različi tih teh- nika s punim pravom umetnost, u srodstvu sa umećem sastavljanja izvor- nog teksta, to jest sa spisateljskom umetnosti. Drugim rečima, prevođe- nje postaje umetnost pošto se usvoje tehnike“ ( idem . : 24). Na kraju svo- je Sti listike , kanadski autori još jednom ponavljaju istu ideju: „Možemo dakle izneti tvrđenje [.. .] da izložene prevodne tehnike [ . . .] ulaze u strukturni sistem podložan klasifikovanju, koji je do izvesne mere meha- ničke prirode. Sve ostalo u prevođenju je subjektivno, i spada u književ- no stvaralaštvo“ ( idem . : 232). Da pogledamo još način na ko ji je u ovoj njihovoj studiji definisa- na prevodna jedinica. Vine i Darbelne određuju je kao „najmanji segment iskaza gde je kohezija znakova takva da se oni ne smeju odvojeno preve- sti“ (idem. : 37). Autori dodaju kako se upravo po tome razlikuje njihova analiza od strukturalne; naime, budući da se prevodilac mora baviti više 22 semantikom nego strukturom, oni definišu prevodnu jedinicu na osnovu smisla, a ne na osnovu strukturalne funkcije. Dakle, prevodna jedinica za njih je sinonim značenjske, to jest misaone il i idejne jedinice, a temelji se na segmentaciji pravljenoj prema seman tičkoj koheziji. Drugim reči- ma, identifikovanje prevodnih jedinica zasniva se na određivanju zna- čenjskih elemenata u strukturi izvornika i stepenu njihove kohezije, koli- ko god taj kri teri jum zbog prelaznih sluča jeva bio nesiguran i nepodesan. U okviru lingvističkih prevodnih teori ja, ovaj model istovremeno je vrlo ilustrativan i , čini nam se, nezaobilazan. Znača jan je ne samo zato što je bio jedan od prvih celovitih pristupa prevodnim problemima u istori ji traduktologi je, već i za to što nudi iscrpna objašnjenja za ključne traduk- tološke pojmove i mehanizme, i danas aktuelne. 1.2.2 . Balarova osporavanja i nadopune: rast preciznosti, ali i varijabil- nosti U želji da argumentuje vlastito određenje prevodne jedinice, Mišel Balar kri tikuje pomenutu definiciju prevodne jedinice kanadskih autora. Smatra neopravdanom činjenicu da se oni u definisanju prevodne jedini- ce rukovode isključivo polaznim tekstom, onim sa koga se prevodi, ne uključu jući u svoje određenje i ciljni tekst, to jest onaj na koji se prevo- di. Samim tim, oni ne razmatraju ni interakciju između polazne i ci ljne forme do koje tokom prevoda dolazi, a koja se ispoljava u vidu ekviva- lencije. Evo sada Balarove definicije: „Prevodna jedinica javlja se u materi jalnoj ravni, kao predmet podložan proučavanju, u vidu obrasca ekvivalencije između po la- zne forme i li baze s jedne strane, te ciljne forme ili ostvarenja, s druge strane; treba imati u vidu da se ti elementi mogu poimati sa- 23 mo u kontekstu i da svaki od njih može imati nultu zastupljenost“ (Ballard 2009 : 96). Balar dodaje da je namerno koristio u definiciji hiperonim „for- ma“, pošto se on može odnositi i na veće diskurzivne sekvence, i na zna- ke kao manje pojedinačne segmente. Naime, smatra ovaj autor, ta dva ni- voa nude mogućnost da se prevod ostvaruje i tumači kako u okviru širih celina koje oslikavaju organizaciju diskursa, tako i u okviru manjih ele- menata na kojima se vrše tanana prevodilačka podešavanja i izbori, pr- venstveno stilske prirode. Ti sitni elementi unutar znaka ostali su neza- hvaćeni definicijom prevodne jedinice Vinea i Darbelnea, a nisu uključe- ni u razmatranje ni na drugom nekom mestu u njihovoj Sti listici . Takvo Balarovo određenje prevodne jedinice ima i veću preciznost, i veći eksplikativni potencijal od definicije kanadskih autora; možemo ga komentarisati iz različi tih uglova. Prvo, ono hvata „suštinu“ onog pe- dantnog, da ne kažemo sitničavog prevodilačkog truda, pogotovo kad je reč o prevođenju književnih tekstova – truda koji liči na „vaganje impon- derabilija“ ili , prostije rečeno, na „cepanje dlake nače tvoro“. Ta pedante- ri ja uslovljena je upravo prevodnim problemima vezanim za ciljni jezik, a javlja se kao posledica mnogih uklapanja i podešavanja na seman tičko- stilskoj ravni. Ova pri lagođavanja nametnuta su, na primer, različi tim konotativnim dimenzijama leksike u izvornom i ciljnom jeziku; zatim, nametnuta su različi tim kohezivnim elementima u dva jezika, različi tim načinima segmentacije teksta, itd. Taj mukotrpni proces nalaženja nesta- bilne ravnoteže, to jest posao usklađivanja polazne i dolazne „forme“ za svaku prevodnu jedinicu – jedinicu koja je, da stvar bude teža, stalno promenljive veličine – Balar naziva prevodiočevim „radom“, zahtevnim utoliko što podrazumeva niz različi tih kompetencija (Ballard 2006 : 187). Sve je to ostalo nezahvaćeno definicijom koja je iz razmatranja prevodne jedinice isključi la ciljni jezik. 24 Drugo, na osnovu Balarovog određenja prevodne jedinice može se kri tikovati i jedan nepoželjni aspekt studije kanadskih autora: to je nji- hova sklonost generalizacijama. Naime, previđa jući sve kompleksne teš- koće koje nameću ciljni jezik i prevodiočevi postupci „usađivanja“ pre- vodne jedinice u ci ljni kontekst , Vine i Darbelne lako podležu zabludi da je dovoljno ovladati nabrojanim prevodnim prosedeima 14, pa izbeći tipič- ne prevodi lačke greške. Otuda im se događa da zaključke o razlikama u jezičkim strukturama iznose olako, pa i da im pripisuju dalekosežne uzroke ili konsekvence, tumačeći te raz like kao odraz drukčij ih mentali- teta naroda, drukči jih načina opažanja, mišljenja i prosuđivanja. Nije na- odmet ponovi ti da či talac njihove studije često ima utisak kako oni gube iz vida da je u pitanju uvek prevođenje nekog teksta ili iskaza, a ne pre- vođenje jednog jezika na drugi. Kao što s pravom podvlače mnogi anali- tičari i kri tičari prevoda, ne prevodi se jezik, ne prevodi se ni reč ni re- čenica, ni sadržaj ni forma: prevodi se uvek neki tekst, neki diskurs. Treće: zaista je neobično, a uz to i od ključnog znača ja, to što Vine i Darbelne u svoju definiciju prevodne jedinice ne uključu ju pojam ekvi- valencije – dok se kod najvećeg bro ja traduktologa koncept prevodne je- dinice i ekvivalencije nužno javljaju u sprezi. Uporedna sti listika , kao što smo videli, ekvivalenciju pominje u sasvim različi tom i užem smislu, kao jednu od tehnika prevođenja, zajedno s modulacijom i adaptacijom, a ne u širem njenom značenju kakvo daje Balar i uz njega mnogi drugi teo- retičari. Balar precizira: „Konstruisanje smisla, pa dakle i rađanje ekvi- valencije, vezano je za rad na znakovima i njihov odnos prema kontek- stu“ (Ballard 2009 : 97-98). Ekvivalencije dakle nisu unapred utvrđene, nego se rađa ju u jednom živom, neponovljivom procesu i nikada u istom kontekstu. Otuda nije moguće da ti gotove recepte za prevodilačke pro- 14 Balar sa ironi jom naziva ovako shvaćene prosedee „tr ikovima“ (Ballard 2006 : 187) . 25 bleme, niti ih klasifikovati jednom zauvek, kao što se čini da su Vine i Darbelne želeli. Da pokušamo sada rekapitulaciju osnovnih pravaca razmišljanja koje smo izdvoji li iz prikazanih studija, to jest iz dva kraća Ba larova tra- duktološka članka i obimne, ambiciozne knjige kanadskih autora. Najpre, i na jednoj i na drugoj strani ključan je, po našem mišljenju, koncept va- rijabilnosti – drugim rečima promenljivosti, pomičnosti, pokretljivosti. Ovaj pojam sreli smo i u vezi sa Balarovom definicijom traduktologije, i u vezi s njegovim određenjem prevodne jedinice, i u vezi sa nače lom nje- nog segmentiranja kod Vinea i Darbelnea. Zatim, karakterist ično je da oni prevodnu jedinicu variraju kao tri jadu duž dve ose: horizontalno kao leksem, sintagmu ili tekst, a vertikalno kao značenjsku, grama tičku i stil- sku celinu. Najzad, ta sveopšta vari jabilnost činilaca, pojmova i algorita- ma vezanih za prevođenje potvrđu je se i kompenzativnim mehanizmom kao ključnim za samu prevodnu operaciju. Mada se kompenzativni meha- nizam u Uporednoj stilistici češće uzima u užem smislu reči, on se može shvatiti i šire: tada je oličen u nizu prevodilačkih prosedea i u sedam osnovnih „tehnika“ po Vineu i Darbelneu. Sve to zajedno čini prevođenje kao operaciju, ali i prevod kao rezultat te operacije, izuzetno „kliskim terenom“, teško „ukrotivim“ fenomenom. Prevođenje, kao i definicija ekvivalencije, stalno izmiču „hva tanju“ u okvire date jednom zauvek; na- lik su onoj legendarnoj živoj izvorskoj vodi koja se nije mogla zahvatiti nijednom posudom. Ako bismo se usudili da iznesemo vlastite zaključke i dopunimo rečeno sopstvenim komentarom, rekli bismo da svaki segment izvornika, u procesu svog konstituisanja kao prevodne jedinice, podleže parafrastič- koj transformaciji u ekvivalentni segment cil jnog teksta. Takva transfor- macija svodi se na veoma složen proces prevodiočevog odlučivanja u ko- jem se biraju adekvatne komponente datog segmenta duž dve ose. Prva, horizontalna osa, podrazumeva leksičko, sintaksičko i tekstualno ulanča- 26 vanje tih komponenti, koje su vari jabilne zbog uticaja niza kontekstual- nih i diskursnih činilaca. Druga, vertikalna osa, podrazumeva gradiranje tih komponenti na seman tičkom, grama tičkom i st ilskom nivou. Dakle, posredi je stalno varirajuća ska la uticaja mnogobrojnih faktora. U nameri da proverimo validnost takve koncepcije pomične rešetke sačinjene od velikog broja međusobno uklopivih činilaca – a zato što smatramo da bi ona mogla imati primenu kako u analizi prevodiočevih izbora, tako i u njihovoj evaluaciji – podrobni je ćemo razmotriti međusobno povezane pojmove prevodne jedinice i ekvivalencije. 1.2.3 . Varijabilnost prevodne jedinice i traganje za ekvivalencijom Po Balaru, prevodna jedinica je element globalnog procesa u ko- jem se smenjuju, nekad i mešaju, mentalne operacije vezane za izvorni i ciljni tekst: te operacije su razumevanje, parafraziranje, poređenje i pre- vodiočevo procenjivanje postignutog stepena ekvivalencije (Ballard 2003 : 248). Navedeni proces može se izučavati na osnovu pojedinih segmena- ta teksta razmatranih kao povezane, ali i zasebne celine: t i tekstualni segmenti stoje u međusobnom odnosu ekvivalencije, ali istovremeno ostaju i odvojene celine, kontekstualizovane svaka u svom okruženju iz- vornog, odnosno cil jnog teksta. Mišljenja smo da je ovakvo određenje prevodne jedinice veoma podesno za analizu, jer se tekstualni segmenti mogu dovoditi u vezu u toku prevodne operacije, kao što se mogu odvo- jeno razmatrati u toku evaluacione operacije. Njihova veličina – a to znači ve ličina prevodne jedinice – može se kretati od reči , preko koloka- cije i klauze, sve do nadrečeničke celine, zavisno od toga na kojem od navedenih segmenata teksta dolazi do opisanog globalnog procesa sasta- vljenog od tumačenja, preformulisanja i evaluiranja. Balar ovakvim shvatanjem prevodne jedinice osporava tri uvrežene teze: prvo, da je prevodna jedinica stalna, nepromenljiva veličina; drugo, 27 da je vezana samo za izvorni tekst, koji bi po toj logici a priori bio de- ljiv na manje celine, nezavisno od ciljnog teksta i jezika; treće, da je prevodna jedinica ravna celini teksta, što u prak tičnom i operativnom smislu najčešće ni je održiva pretpostavka. Na nekoliko primera, u već ci- tiranoj studiji, Balar pokazuje kako prevodna jedinica varira od nivoa lekseme, preko klauze i rečenice, sve do nadrečeničke celine. I zaključu- je: „Prevodna jedinica ne može se izdvojiti tako što će se izvorni tekst unapred razdeliti na segmente; konstruisanje prevodne jedinice uslovlje- no je procesom preformulisanja; ona se gradi oko ekvivalencije, s obzi- rom na ciljni tekst“ (Ballard 2006 : 187). U primeru koji Balar na ovom mestu analizira, osnovu prevodne jedinice čine (iako je njen širi okvir opšti kontekst romana) če tiri klauze objedinjene u rečenici kao globalnoj jedinici smisla, a raščlanjenoj na te če ti ri podjedinice. Objašnjavajući podrobno sve prevodiočeve intervenci- je koje se sastoje iz niza grama tičko-sti lskih operacija, Balar pokazuje da nastali prevod nije doslovan, da je fleksibilan i kreativan, te da za njegovu analizu nisu dovoljni oni mehanizmi koje su razvrstali Vine i Darbelne. Zato odbacuje ne samo jednostrano shvatanje prevodne jedini- ce kanadskih autora, nego i njihov pojam prevodilačke „tehnike“: smatra ga nerealističnim i uvredljivim, uveren da adekvatan prevod zahteva mnogo složeniju operaciju od puke primene ovakve „taktike“. Naime, videli smo da Balar kompleksni proces konstruisanja ekvi- valencije u okviru prevodne jedinice naziva prevodiočevim radom koji se odvija u interakciji izvornog i ciljnog teksta. Da bi taj rad dao valjane rezultate, potrebno je da se nizom odlukâ i odabirâ aktuelizuju prevodio- čeve kompetencije; one pak uključu ju jezička i enciklopedijska znanja, ali i mnoge druge sposobnosti (Ballard 2006 : 191). Posredi su i lingvističke, i hermeneutičke, i analitičke, i kri tičke i spisateljske kompetencije 15 koje 15 Hermeneu t ička kompetenci ja dolazi naroči to do iz ražaja onda kada je pre- vodi lac u izvornom teks tu suočen sa domenom implici tnog i kono ta t ivnog – jedno m 28 se tokom prevodne operacije nalaze u sadejstvu. Ovako složen sklop zna- nja i kompetencija potreban za određivanje ekvivalencije, i to za svaku prevodnu jedinicu ponaosob, koliko god ona mala bi la, čini prevodiočev zadatak izuzetno zahtevnim. Uza sve to, kao što smo već pomenuli, miš- ljenja smo da prevodiočeve odluke o optimalnom izboru zavise od stalno pomičnih parametara – pomičnih zbog nestalnosti hi jerarhije stilskih, strukturnih i značenjskih nivoa: u jednoj prevodnoj jedinici prevodilac odluču je da prevagu dâ stilskim parametrima, već u idućoj strukturnim, pa seman tičkim, i tako dalje. Ovakvi izbori, koji dodatno podrazumevaju i neprekidna ulančavanja i pri lagođavanja kontekstualnom okruženju, nu- žno će poneti pečat subjektivnosti; zato se osnovano može reći da prevo- diočev rad uključu je visok stepen slobode i kreativnosti. Tako u Balarovom primeru istu prevodnu jedinicu (dve koordinira- ne rečenice na engleskom) če tiri francuska prevodioca prevode različi to, a pri tom su sva če tiri prevoda adekvatna. Prva dva prevodioca koordina- ciju prevode kalkom, dakle ostavljajući istu sin taksičku formu; treći se rukovodi stilskim imperativima koje mu diktira jedan potonji element koji dolazi kasnije u tekstu, pa zbog njega pravi segmentaciju na proste nekoordinirane rečenice; če tvrti prevodilac umesto engleske koordinacije daje prednost francuskoj složenoj rečeničkoj strukturi, koja inkorporira relativnu klauzu. Rukovođeni različitim i promenljivim parametrima, prevodioci isti segment izvornog teksta sagledavaju iz ugla različitih prevodnih mogućnosti na ciljni jezik. Zato ekvivalenciju konstruišu u okviru različi to ustanovljenih prevodnih jedinica, koje određu ju kao raz- liči te veličine na osnovu različi to oformljenih sintaksičkih struktura u novonastalom segmentu cil jnog teksta. Samim tim, može se dogoditi da se oni opredele za različi te vrste ekvivalencija, na primer jedan za for- reči , s nedovoljno određenim značenj ima. Sp isate l j ska ko mpetenci ja izbi ja u prvi p lan onda kada se prevodilac upravlja kontekstom ci l jnog jezika i nasto j i da zabeleži ekviva lent ko j i je našao, i td . 29 malnu, a drugi za sti lsku: naime, u prvom sluča ju presudnu ulogu imaju strogo grama tički činioci, u drugom stilski, u trećem prozodijski. Kao što je Balar prime tio, čim se u prevodni proces uključe fak tori ciljnog je- zika i individualne prevodiočeve opcije, prevodna jedinica postaje asi- me trična i nepredvidljiva. Balar dalje pokazuje kako se dešava da prevodilac na seman tičkoj ravni dođe do onoga što smatra optimalnom ekvivalencijom – rezultan- tom njegovih kompetencija, ali i interakcije svih činilaca izvornog i cilj- nog teksta. Među tim, ta postignuta značenjska ekvivalencija može sadr- žavati na stilskoj ravni neočekivanu redundantnost ili neke druge nepo- željne, ako ne i neprihvatljive komponente. Otklanjanjem tih novonasta- lih nepovoljnih elemenata u segmentu cil jnog teksta, često se izaziva či- tava seri ja novih, međusobno povezanih promena: one nastupaju ne samo u okviru date prevodne jedinice, nego i u širem kontekstu. „Prevodiočev rad ponekad biva uslovljen okidačima niza grama tičkih transformacija ili kreativnih intervencija; u našem slučaju reč je o konfiguracijama koje su, prema spisateljskim normama ciljne kulture, opažene kao neprihva- tljive“ (idem. : 191). Kada Balar pominje grama tičke transformacije, on ima u vidu jezičku prinudu; kada pak pominje kreativnost , misli na fa- kultativnost onih prevodiočevih izbora koji nemaju karakter jezičke pri- nude nego su, naprotiv, dokaz umetničke slobode i mogućnosti postojanja različi tih verzija istoga teksta. Čitajući ovaj Ba larov članak nameću se neki zaključci koje smo u našem prikazu i tumačenju usmerili u pravcu kakav smo želeli da damo problematici nastanka različi tih interpretacija istog izvornika i njihove evaluacije. Sažeto predstavljeno, svaki prevodilac – naroči to kada je reč o književnom prevodu – pri likom operacije uspostavljanja ekvivalencije određu je prevodnu jedinicu individualno i slobodno, zavisno od načina razumevanja izvornog tekstualnog segmenta, njegovog parafraziranja i kontekstualizovanja u ciljnom tekstu, da bi zatim procenjivao postignutu 30 ekvivalenciju i efekte dobijene kontekstualno. U toj operaciji usposta- vljanja ekvivalencije i njene evaluacije, prevodilac stalno određu je šta su mu priori teti u okviru velikog broja parametara o kojima vodi računa na seman tičkoj, grama tičkoj i stilskoj ravni izvornika i ciljnog teksta, us- klađu jući ih sa diskurzivnim imperativima prevoda koji se pokazuje kao višestruko uslovljen, ali ipak nov spisateljski poduhvat. Ovo nas navodi na sledeći zaključak: - ako je prevodna jedinica promenljive veličine; - ako se ekvivalencija rađa u in terakciji izvornog i ciljnog teksta i dvostruko je uslovljena; - ako su parametri za uspostavljanje ekvivalencije u svakoj pre- vodnoj jedinici zavisni od stalno promenljivih priori teta datih pojedinim komponentama teksta (seman tičkoj, grama tičkoj, stilskoj); - ako na prevodiočeve odluke utiču i vantekstualni činioci (na primer, da li je reč o re tradukciji ili prvom prevodu dela); - ako je rezultat njegove delatnosti nov, spisateljski kreativno uobličen književni tekst, onda je umesno pretpostaviti da i obrazac ko ji će kri tičar primeniti u proceni kvaliteta prevoda mora biti jednako fleksibilan, maksimalno ši- rok, pri lagodljiv svakoj prevodnoj jedinici ponaosob ali i tekstu u celini, sposoban da vrednuje kreativnu komponentu i primenjuje estetska merila, kadar da integriše nove tekstualne i vantekstualne elemente ukoliko su oni mogli imati uticaja na pojedina prevodi lačka rešenja. Ovako zamiš- ljena kri tička „rešetka“ imala bi veći heuristički potencijal od dosad predloženih, a njena vari jabilna priroda korespondirala bi sa nestabilnoš- ću prevodne jedinice, sa mnogostrukošću ekvivalencije i sa složenošću procene uklopivosti koju sprovodi prevodilac. 31 1.2.4 . Stabilnost prevodne jedinice kao nužna operativna poluga Ne može se reći , među tim, da mišljenja većine teoretičara konver- giraju u pravcu shvatanja prevodne jedinice kakvo iznosi Balar: shvata- nja po kojem se ona, bezmalo, izjednačava sa jedinicom kreativnog miš- ljenja i krajnje fleksibilnog prevodiočevog reagovanja. Jer, iz takvog sta- va logično proizlazi zaključak o nepredvidljivosti prevodne jedinice – što jeste, doduše, jedna od njenih mogućih karakteristika ali koja, zbog svoje neoperativnosti, ni je široko prihvaćena. Za razliku od Balarovog viđenja, većina teoretičara saglasna je s tezom da prevodnu jedinicu tre- ba vezati za izvorni tekst i da prvenstveno u izvorniku prevodioci izdva- jaju određene strukturno-značenjske celine. Iako su ankete pokazale da prevodioci-početnici najčešće leksem smatraju „svojom“ prevodnom je- dinicom, kod profesionalnih prevodilaca pažnja je usmerena na veće strukturno-seman tičke celine koje uglavnom odgovaraju klauzama. „Pro- tokoli glasnog razmišljanja“ 16 potvrdili su da se prevodna ekvivalencija konstruiše upravo u tom rasponu (Malmkjœr 2001 : 286); zato se može izneti tvrđenje da je, posmatrano iz ugla prevodnog procesa, prevodna jedinica po pravilu klauza, to jest značenjska celina veća od reči kao mi- kro-jedinice, a manja od složene rečeničke celine kao makro-jedinice. Ako se zna da jezik upravo na nivou klauze predstavlja događa je i da su strukturne razlike među jezicima manje izražene na nivou klauze nego na nižim nivoima, onda klauza kao prototip prevodne jedinice dobi- 16 TAP ( th ink a loud pro tocols) su izveš ta j i na osnovu snimaka procesa dono- šenja od luka u prevodi lačkom postupku, što se odvi ja tako što prevodioc i podvrgnuti snimanju – najčešće početnici – glasno formulišu di leme ko je imaju prevodeći teks t , uključu jući sve a l terna t ivne mogućnost i ko je razmatra ju, pr ihva ta ju i l i odbacuju. Ipak, očekivani rezul tat od TAP-a ni je dobi jen, poš to poče tnici postupaju pr imenju- jući me todu „pokušaj -greška“; to znači da nisu mogli b i t i ce lovi to i egzaktno rasve- t l jeni raz lozi ko j i ih oprede ljuju za izbor jednog leksema, a ne nekog drugog. 32 ja i svoju širu utemeljenost. Najzad, u psiholingvističkim istraživanjima ustanovljeno je i to da dužina optimalna za fokusiranje pažnje upravo od- govara dužini klauze. Otuda se može zaključi ti da se klauza ispostavila, i strukturno i seman tički, kao najpodesnija celina u prevodnoj operaciji, premda neki praktičari i teoretičari kao prevodnu jedinicu navode i celi- nu teksta. Jasno je da zbog svoga obima, posebno kod književnih dela, integralni tekst najčešće ni je i ne može biti jedina relevatna prevodna je- dinica: ni u uspostavljanju ekvivalencije, ni u njenoj evaluaciji. Uosta- lom, koliko god Balar naglašavao nestalnost veličine prevodne jedinice i kreativnost u postupku njenog ustanovljavanja – u želji , verovatno, da dokaže prevodiočevu slobodu odlučivanja, kri tičkog mišljenja i moguć- nost estetskog izbora – ipak je prinuđen da u svojim analizama i primeri- ma (Ballard : 2006, Ballard : 2009) i sam izvodi zaključke, de facto , na nivou klauze. Sa stanovišta prevodnog procesa, prevodna jedinica najčešće se , dakle, definiše kao jedinica izvornog teksta na koju prevodilac usmerava pažnju da bi je predstavio kao celinu u ciljnom jeziku. Gledano iz ugla prevoda, to jest rezultata prevodne operacije, jedinica je onaj segment ciljnog teksta koji se može mapirati preko odgovarajućeg segmenta iz- vornog teksta; na njemu se odvija i evaluacija. Da li je reč prvenstveno o strukturnoj ili o seman tičkoj celini? U okviru interpretativne teori je smi- sla, Marijana Lederer smatra, slično kanadskim autorima Vineu i Darbel- neu, da prevodnu jedinicu treba definisati preko smisla: po ovoj teoreti- čarki, jedinica ni je „ni reč uze ta izdvojeno ni rečenica definisana grama- tički, kao subjekt i predikat, već je to smisaona jedinica: segment diskur- zivnog toka či je napredovanje u nekom času dovodi do toga da slušalac ili či talac shvati misaonu poruku označenu jezičkom formulacijom“ (na- vedeno kod Larose 1992 : 23). Dok su lingvisti bi li skloni da prednost daju strukturnom shvatanju prevodne jedinice, kognitivisti analiziraju prevodnu jedinicu kao prvenstveno značenjski utemeljenu, kao što će je 33 funkcionalisti t ražiti na jednom još skrivenijem nivou, „sa one strane“ grama tičkih i seman tičkih mehanizama artikulacije. Najzad, tekstualno ori jentisani teoretičari smatraju da prevodnu je- dinicu, koje god veličine bila, t reba sagledati i makrotekstualno, ali ne kao prost skup l inearnih segmenata. Jer, kao što duhovito a tačno prime- ću je Laroz, „globalni smisao teksta veći je od smisla dobijenog prostim zbirom njegovih sastavnih jezičkih činilaca“ (Larose 1992 : 27). Ova ideja dopunjena je situacionim kontekstom: „Selektivna pažnja ne znači usmerenost na jedinice izolovane od ostatka jezičkog, kulturnog ili tek- stualnog univerzuma u kojem se te jedinice nalaze“ (Malmkjœr 2001 : 288, naš kurziv). Novouvedene komponente koje teoretičari u okviru svojih pristupa stalno pridoda ju već postojećim – bilo da su kognitivne, kulturološke i li funkcionalističke prirode – uslovljavaju različi ta, uglav- nom kumulativna ili eklek tička određenja prevodne jedinice i ekvivalen- cije. Pre nego što pažnju usmerimo isključivo na analizu ekvivalencije, iznećemo povodom prevodne jedinice sledeći zaključak: metaforički ka- zano, u svakome tekstu očigledno postoji stalna „tenzija“ između maksi- malistički shvaćene prevodne jedinice kakva je tekst u celini i , s druge strane, minimalne jedinice – a to je leksem. Prevodilac najčešće bira za prevodnu jedinicu tekstualni segment na nivou klauze, ali pri tom biva zahvaćen pomenutom dijalek tičkom tenzijom, uspostavljenom između ni- žih jezičkih elemenata i celine teksta. Osim toga, proces određivanja strukturno-seman tičkog segmenta na kojem se ekvivalencija uspostavlja nesumnjivo uključu je i svest o jednoj široj si tuaciono-kulturnoj pozadini, koja je vanjezičke prirode. Otuda nije bilo neumesno Balarovo insistira- nje na složenosti definisanja prevodne jedinice – upravo zbog tog njenog dinamičkog i višeslojnog karaktera. 34 1.3. Ekvivalencija Ekvivalencija je, bez sumnje, najvažniji pojam u teoriji prevođe- nja. Uspostavljanje ekvivalencije između prevoda i izvornika suština je prevodilačke operacije. Valeri Larbo je taj čin traganja za optimalnom leksičkom, sintaksičkom, značenjskom i st ilskom ravnotežom nazvao „va- ganjem imponderabilija“, nemerljivo sitnih vrednosti na imaginarnim te- razijama koje zajedno s konkretnim rečnicima i priručnicima uvek stoje na prevodiočevom radnom stolu. Ekvivalencija se može uspostaviti izme- đu najsitnijih prozodijskih elemenata kao što su zvučne komponente iz- vornika i prevoda, il i između afek tivnih značenjskih komponenti kao što su konotativne vrednosti leksičkih jedinica. Ekvivalencija može biti žan- rovska, diskurzivna, funkcionalna – zavisno od ravni na kojoj se razma- tra postignuti odnos sličnosti ili istovetnosti originala s prevodom. 1.3.1. Ketfordov lingvistički model i tekstualna ekvivalencija Ekvivalencija je pojam od ključnog znača ja za prevođenje: ona je jedin- stven intertekstualni odnos utoliko što se – od svih tipova tekstova – sa- mo od prevoda očekuje da ispolji ekvivalentnu vezu sa izvornikom (Ba- ker 2001 : 80). Ekvivalencija se definiše, dakle, na osnovu relacije uspo- stavljene između prevoda i izvornika; s druge strane, videli smo da Kari i Balar, poput kanadskih autora Vinea i Darbelnea, u svojim definicijama prevođenja određuju prevodnu operaciju kao uspostavljanje ekvivalencije između dva jezička segmenta. Taj zatvoreni krug, u kojem se ekvivalen- cija definiše preko prevoda a prevod preko ekvivalencije 17, uočio je kao svojevrsni paradoks Entoni Pim. Iz toga kruga, među tim, nije lako izaći, 17„Ekviva lenci ja je onaj odnos između izvornog i c i l j nog teks ta na osnovu ko- ga ci l jn i teks t smatramo prevodom izvornika“; „prevođenje je operaci ja ko jom se te - ži uspostavljanju ekviva lenci je između izvornog i c i l j nog teksta“. 35 a možda nije ni mogućno. On se samo proširivao i nadopunjavao; tako je Kari, pronicljivo i anticipatorski, bio među prvima – ako ne i prvi – koji je u svoju definiciju prevođenja uveo razne komponente ekvivalencije, upravo u želji da ukaže na složenost prevodne operacije. Ponovimo da je prevođenje definisao kao uspostavljanje ekvivalencijâ zavisnih od priro- de izvornog i ciljnog teksta, ali i od njihove namene, od kultura kojima oba teksta pripadaju, od epohe i mesta njihovog nastanka, od intelektual- ne i moralne klime koja ih okružuje, od sveukupnih si tuacionih okolno- sti. Svako svođenje ekvivalencije isključivo na jezičku ravan, upozorio je Kari, znači osiromašenje prevodnog mehanizma, njegovo sabijanje u strogo formalne okvire; a t ime se onemogućava dubinsko razumevanje prirode prevođenja. Uzajamna povezanost, zapravo međuzavisnost u kojoj u okviru po- jedinih modela stoje definicije prevodne jedinice, ekvivalencije, prevod- ne operacije i evaluacije, objašnjiva je na osnovu dve ju činjenica. Prvo, svi ovi ključni pojmovi tako su međusobno uslovljeni da se, videli smo, definišu jedan preko drugog; čini se da je granica povučena između sva- koga od njih donekle veš tačke prirode. Drugo, iako svaki od traduktološ- kih modela uključu je u razmatranje, kao što je Kari prvi istakao, razne sastavne komponente složene operacije prevođenja – a samim tim i ekvi- valencije, prevodne jedinice, evaluacije – ipak je svaki model imao svoje osobeno težište. Drugim rečima, svaki se pristup usredsređivao na samo jednu ravan analize, stavljajući u središte svojih razmatranja neku od na- vedenih komponenti: formalnu strukturu, funkcionalnost , tekstualnost, situaciono-kulturološku dimenziju, političko-ideološku, i tako dalje. Od- ređenje tekstualne ekvivalencije u Ketfordovom modelu uslovljeno je či- njenicom da mu je težište na formalnoj jezičkoj strukturi; Najdina dina- mička ekvivalencija proizvod je modela gde je težište na sociolingvistič- kom aspektu; Kolerova pragma tička ekvivalencija povezana je s težištem 36 na funkcionalnoj dimenziji; Bermanova ekvivalencija rezultat je etičkog pristupa prevođenju; primeri se mogu ređa ti u nedogled. Ketford smatra da je „ekvivalencija ona osnova na kojoj tekstualni materijal izvornog jezika biva zamenjen tekstualnim materi jalnom cilj- nog jezika“, a prevođenje je „operacija izvedena na jezicima: to je proces zamene teksta na jednom jeziku tekstom na drugom“ (Catford 1965 : 1). Do pomenute „zamene“ teksta dolazi na osnovu formalne korespondenci- je il i tekstualne ekvivalencije, mehanizama koji odgovaraju sosirovskom razlikovanju jezičkog sistema (langue) i aktuelizovane dimenzije jezika (parole). Po Ketfordovom lingvističkom modelu, formalna koresponden- cija ostvarena je onda kada izvesna kategorija ci ljnog jezika ima u raspo- redu, to jest „ekonomiji“ ci ljnog jezika, isto mesto koje odgovarajuća ka- tegorija izvornika ima u organizaciji izvornog jezika (idem : 27). For- malna korespondencija je, znači, mogućnost takvog poklapanja strukture izvornog i ci ljnog jezika da svi elementi mogu u operaciji prenosa zadr- žati neizmenjen oblik i raspored. Za razliku od takve strukturno-jezičke korespondencije, tekstualna ekvivalencija podrazumeva nužna odstupanja pri likom „zamene“ jezič- kog materijala; drugim rečima, ona uključu je mogućnost „odstupanja“, „skretanja“ i li „pomeranja“ (shifts). Ovaj engleski termin ustalio se u na- uci o prevođenju, i često se u neprevedenom obliku javlja i kod francu- skih ili italijanskih teoretičara; koliko god delovao inovatorski, on za- pravo ukazuje na iste one mehanizme koje su pre Ketforda, kao svojevr- sne prevodne tehnike ili strategije, opisali u svojoj Sti listici Vine i Dar- belne (transpozicija, supstitucija, modulacija, adaptacija). Ketfordova terminologija različi ta je utoliko što se zasniva na Halidejevoj jezičkoj teori ji i njegovoj pode li na če tiri jezičke ravni (fonološka, grafološka, grama tička i leksička) i na če ti ri kategorije (vrsta reči, struk tura, sistem i rang). Do takozvanih „odstupanja“ može doći, iznosi Ketford, bilo u 37 okviru ravni, bi lo u okviru kategorija; te dve vrste uzajamno se ne isklju- ču ju. Pogledajmo na jednom konkretnom primeru kako bi mogle izgleda- ti dve vrste odstupanja u okviru Ketfordovog lingvističkog prevodnog modela i njegove koncepcije tekstualne ekvivalencije. Zamislimo da u određenom francuskom proznom tekstu, bio on pripovetka, roman i li sa- tirični komad, neki muškarac ulazi u stan i obraća se supruzi sledećom duhovitom igrom reči: „Il fait si froid dehors: me faire un bon thé serait un vrai acte de bonté!“ Jasno je da se prevod ove rečenice na srpski mo- ra rukovoditi nače lima funkcionalne i tekstualne, a ne formalne ekviva- lencije. Jednako je nesumnjivo da su Ketfordova „odstupanja“ nužna u sve če tiri kategorije već u prvom delu ovog iskaza: naime, francuski uni- personalni glagol za iskazivanje meteoroloških pojava (il fait froid, fra- is, doux, chaud , etc.) nema svoj doslovni pandan na našem jeziku, pa će nužno doći do pomeranja u sve če tiri kategorije, kako u pogledu vrste re- či i morfološke strukture, tako i u pogledu sistema i ranga. Pomeranje na nivou kategorija nužno je i u drugom delu date prevodne jedinice: na pri- mer, sintagmu acte de bonté možemo prevesti i našom sintagmom „dobro delo“ il i „milosrdno delo“, ali i samo jednim leksemom: „dobročinstvo“ ili „milosrđe“. Ako bi se prevodilac opredelio za drugo rešenje, to jest za prevod kolokacije leksemom, došlo bi do pomeranja na nivou kategorija u pogledu ranga, a zatim i – zavisno od načina uklapanja tog leksema u njegovo mikrookruženje – do svih drugih pomeranja u pogledu strukture, sistema i vrste reči. Ipak, najzanimljivija i najsloženija komponenta u datoj prevodnoj jedinici jeste poigravanje homonimijom, mogućnost da se u seman tičku korelaciju dovedu imeničke grupe acte de bonté i bon thé. Igra reči za- sniva se kako na zvučnoj, to jest na fonološkoj podlozi, tako i na različi- tim značenjima homonimnih imeničkih grupa na francuskom. Osim ako se prevoda ne lati neki iskusni i uz to domišljati prevodilac, veoma je 38 teško uspešno preneti na srpski jezik komponente i fonološke, i leksičke ravni. Naime, kada je posredi igra reči, najčešće se kao primarna prenosi leksička ravan, dok se fonološka žrtvuje. Zato se može očekivati, na pri- mer, istraživanje prevodnih mogućnosti u pravcu naše poznate izreke: „baš je hladno napolju: budi tako dobra kao što si lepa , pa mi skuvaj jak čaj“; u tom sluča ju, došlo bi do „skretanja“ utoliko što je „humoristička poenta“ na fonološkoj ravni dobila svoj kakav-takav ekvivalent na lek- sičkoj, pošto je zvučna ekspresivnost zamenjena ekspresivnošću kolokvi- jalnog izraza, često korišćenog u srpskom. Druga pretpostavljena moguć- nost je produbljivanje u pravcu šaljive note i još većeg potenciranja ko- lokvijalnog tona , čime ponovo „skretanje“ ide na leksičku ravan: „živ sam se smrz’o napo lju: učini milosrdno delo i skuvaj mi, tako ti Boga, jedan jak čaj“ . Najzad, ingeniozni prevod uspeo bi da prenese na fono- loškoj ravni zvučnu komponentu ali teracije i rime, pa bi mogao, recimo, da glasi ovako: „ubi me mraz napolju: ako odmah ne dobi jem čaj, pašću u dubok ooočaj“ . Da rezimiramo: lako je pretpostaviti si tuaciju u kojoj bi neki pre- vodilac francusku sintagmu acte de bonté preneo jednom od dve naše moguće sintagme, dok bi drugi prevodilac odabrao da, zbog očuvanja kratkoće iskaza il i iz drugih razloga vezanih za stilsku dimenziju rečeni- ce, datu sintagmu zameni jednim od dva pomenuta leksema. U ovom dru- gom sluča ju došlo bi , razume se, do skretanja u pogledu ranga (jedna je- dinica umesto tri) , kao što bi u neposrednom mikrotekstualnom okruže- nju moralo doći i do skretanja u pogledu vrste reči, struk ture, sistema. Naime, doslovni prevod francuskog me faire un bon thé, dakle uz očuva- nje infinitiva na srpskom („napraviti mi jak čaj bi lo bi milosrdno delo“), značio bi mogućnost da se ista vrsta reči i grama tička struktura zadrže, ali po cenu iskaza koji nije „u duhu“ našeg jezika. Razume se, dve vrste skretanja – na nivou ravni i na nivou kategorija – nisu međusobno isklju- čive; naprotiv, one se najčešće kombinuju i dopunjavaju. Štaviše, jedan 39 isti prevodilac koji je određeni deo teksta u nekoj pri lici preveo tako što je napravio „skretanje“ u okviru ravni na jednom rečeničkom elementu, u drugoj pri lici mogao bi isti taj element prevesti na drugi način, napraviv- ši skretanje u okviru kategorija (Hatim 2001 : 16). Posredi je njegova sloboda odlučivanja, već pomenuti odabir među vari jablama; među tim, ne treba gubiti iz vida da se mogućnost izbora javlja naporedo sa jezič- kom prinudom i da joj je, uprkos komponenti kreativnosti, prvenstveni cilj ipak smanjenje gubitka , takozvane entropije , koja se u svakom pre- vodu nužno javlja. 1.3.2. Dinamika u nazivu i na delu: Najdin sociolingvistički model, dina- mička ekvivalencija i evaluacija Videli smo da su opisana Ketfordova „skretanja“ „pomeranja“ to jest „odstupanja“ u okviru tekstualne ekvivalencije veoma slična prevod- nim mehanizmima Vinea i Darbelnea; uostalom, oba modela pripadaju is- toj lingvističkoj paradigmi, oba se svode na grama tičko-formalni pristup problematici prevođenja. Model Judžina Najde, utemeljen na teori ji ko- munikacije i njenoj terminologiji, stavlja u fokus receptora poruke a pre- vođenje definiše kao transfer pre svega kulturološkog materijala, a ne is- ključivo jezičkog. Ovakvo shvatanje prevoda povezano je sa Najdinim nastojanjima da, s obzirom na čelni položaj kakav je imao u Američkom biblijskom društvu, kao rukovodilac Odeljenja za prevod Biblije, razreši mnogobrojne probleme s kojima su se sretali prevodioci pri prevođenju Svetog pisma na što veći broj jezika. Najdina komunikativna koncepcija prevođenja, po kojoj se komunikacija ostvaruje ako receptor prevedene poruke u ciljnoj sredini ima reakciju ekvivalentnu onoj koju je imao pri- malac izvorne poruke u izvornoj sredini, pomera težište sa izvornog na ciljni tekst i sa samog jezika na šire područ je dinamičnih sociokulturnih odnosa. 40 Već po okvirima koje je Najda dao svome shvatanju prevođenja, jasno je da u njegovoj definiciji ekvivalencije središnje mesto dobija učinak , to jest dejstvo prevedenog teksta u cil jnoj sredini, posebno s ob- zirom na misionarsku ulogu prevoda Biblije na male jezike, i to u kultu- rama korenito različitim u odnosu na zapadnu. Da bi takva uloga mogla uspešno da se ostvari, da bi alegorijski jezik Svetoga pisma mogao biti razumljiv, nužno je pribeći mehanizmu adaptacije, to jest izvršiti radi- kalniju zamenu sadržaja od svih do sada opisanih. Slično si tuaciji u ko- joj se za prevod idioma ili poslovica obično pronalazi na cil jnom jeziku ekvivalent na osnovu zajedničkog značenjskog imenitelja, tako je i u slu- ča ju prevoda biblijskih metafora nekada nužno zameniti jedan pojam ne- kim drugim, sasvim naizgled različi tim ali takvim da u cil jnoj kulturi otelotvoruje analogni skup iskustvenih i asocijativnih vrednosti. Jer, s obzirom na velike geografske, klimatske i običajne razlike između dve sredine, može se dogoditi da u ciljnom jeziku uopšte ne postoji određeni referent, a samim tim ni pojam koji je za datu metaforu ključan. 18 Osim pojmovne adaptacije, u takvim sluča jevima dinamički model podstiče i na što češću primenu mehanizama eksplicitacije ili redundance, zahvalju- jući ko jima se može pospešiti ili olakšati razumevanje. Imajući u vidu ciljnu usmerenost prevoda, jasno je da u sociolin- gvističkoj koncepciji prevodne operacije sadržina mora imati prednost u odnosu na stilske i formalne odlike: „Prevođenje se sastoji u tome da se na primaočevom jeziku reprodukuje najbliži prirodni ekvivalent poruke date na izvornom jeziku, najpre značenjski a onda stilski“ (Nida &Taber 1969 : 12). A „da bi se sačuvala sadržina poruke, forma mora biti prome- njena“ (idem . : 5). I dalje: „Raspon u kojem se forma mora menjati da bi 18 Poznat je pr imer prevoda s in tagme „jagnje Božje“ na jezik Inui ta (Eskima) , gde je ponuđeni ekviva lent „foka Božja“, i l i probleme ko je pokreće prevod metafore „odvo j i t i ž i to od kuko lja“ na jezike nomadskih naroda saharske Afr ike , ko j i ne zna ju za ga jenje ž i ta r ičkih kul tura. 41 se sačuvalo značenje, zavisiće od jezičke i kulturne distance među jezici- ma“ (idem). „Umesto da si luje formalnu strukturu jednog jezika radi dru- gog [ciljnog radi izvornog], delotvorni prevodilac je spreman da izvrši sve formalne promene potrebne da se poruka reprodukuje u distinktivnim strukturalnim oblicima primaočevog jezika“ (idem . : 4, naš kurziv). Najda i Tejber nedvosmisleno zaključu ju: „Najbolji prevod ne zvuči kao pre- vod“ (idem . : 12). Ovakvim svojim shvatanjem Najda se, zajedno sa svo- jim saradnikom i supotpisnikom knjige Teorija i praksa prevođenja , ne- dvosmisleno svrstao među takozvane „ciljno usmerene“ teoretičare, one koji primat daju ciljnom jeziku, jasnoći i lakoći „providnog“ prevoda, namećući imperativ „nevidljivosti prevodioca“. U središtu Najdinog teorijskog interesovanja, ali i njegove aktiv- nosti na planu širenja uticaja biblijskog teksta, prvenstveno stoji, dakle, ona vrsta ekvivalencije koja je usmerena na komunikacionu i funkcional- nu, a ne na jezičku dimenziju poruke. Rekli smo da se Najdino određenje dinamičke ekvivalencije temelji na postizanju što sličnijeg učinka prevo- da ostvarnog u ciljnom jeziku, drugim rečima na izazivanju reakcije što sličnije onoj koju je izvorni tekst podstakao kod primalaca u izvornoj sredini . Već sam taj pojam ekvivalentnosti reakcije navodi na zaključak da je reč o učinku koji postiže globalna poruka teksta; prema tome, dina- mička ekvivalencija, za razliku od formalne, ostvaruje se prvenstveno na celini teksta, a ne na njegovim segmentima, na manjim prevodnim jedini- cama. Predmet evaluacije u okviru ovog modela biće tri različi te jezičke ravni na kojima poruka u ciljnoj sredini vrši svoj uticaj: prvo, to je njena motivaciona (imperativna, konativna) funkcija, sposobnost da pokrene primaoca na željenu reakciju. Drugo, to je njena informativna funkcija, ostvaren stepen razumevanja sadržine u ciljnoj sredini; najzad, treća je ekspresivna funkcija: prevod ne sme da zaostaje za izvornikom u pogledu stilskih odlika, opšteg tona, prozodije. Najda to izriči to podvlači: „Poezija 42 Bibli je [u prevodu] treba da zvuči kao poezija, a ne kao suva proza“ (idem . : 25). Ovakvo Najdino trostruko određenje evaluacije, proisteklo iz dina- mičkog shvatanja ekvivalencije u či jem je središtu dejstvo na cil jnu gru- pu, preuzima zapravo koncepciju o tri ključne funkcije jezika. Te tri funkcije prisutne su u lingvističkim teori jama Bilera, Jakobsona, Katari- ne Rajs i drugih: reč je o konativnoj, informativnoj i ekspresivnoj. U Najdinoj hijerarhiji na prvom mestu stoji konativna to jest imperativna uloga prevoda, obraćanje primaocima, njihovo razumevanje poruke i iza- zivanje odgovarajuće reakcije. „ Ispravnost prevoda treba meriti time ko- liko je prosečni či talac kome je prevod namenjen u stanju da ga pravilno razume“ (idem. :1). Razlike koje mogu nastati u razumevanju socijalne su prirode : stručnjaci i visokoobrazovani či taoci razumeće prevod Biblije bez teškoća; među tim, on mora sadržavati takve gramatičke i leksičke ni- voe da i najšira publika dobije mogućnost da ga shvati. Ukoliko visok postotak či talaca nije u stanju da razume prevod, on nije legitiman. Svaki ciljni jezik ima svoj osoben „duh“, tvrde Najda i Tejber (idem . : 3). Pod time podrazumevaju distinktivna obeležja kao što su po- sebni načini povezivanja klauza i rečenice, posebne diskurzivne odlike, idiome, poslovice, osobenu muzikalnost, leksiku razvijeniju u jednoj, a manje razvijenu u drugim oblastima. Da bi prevod, u okviru svoje komu- nikativne uloge, bio uspešan, upravo se taj samosvojni „duh“ ciljnog je- zika mora što je moguće više poštovati. U tom cilju, prevodiočeva anali- za socijalnokulturoloških činilaca ciljne sredine postaje neophodna. U tom smislu treba razumeti sledeće Najdino tvrđenje: „U krajnjoj liniji , validan je jedino sociolingvistički pristup prevođenju“ (navedeno prema Larose 1992 : 94). 43 1.3.3. Karakter prevodiočevih kompetencija i di lema u okviru Najdine dvostruke ekvivalencije Da bi se uprkos razlikama u jezicima, iskustvima i kulturama ostvario učinak prevoda u ciljnoj grupi blizak efektu originala u izvornoj sredini, legitimna je i poželjna primena mehanizama kao što su parafra- za, adaptacija, eksplici tacija, amplifikacija, ali i omisija nepotrebnog i nerazumljivog. Takav stepen pri lagođavanja prevoda, stepen na kojem se čini da su „sva sredstva dozvoljena“ radi ideološkog cilja nametanja kul- turnih i religioznih vrednosti stranoj sredini, deo je prevodne strategije ko ja će doživeti osudu od strane pobornika etičkog pristupa, kao što su Berman u Francuskoj il i Venuti u Sjedinjenim državama. Nameće se i sledeće teorijsko pitanje: ako je osnovni cilj sličnost u dejstvu poruke a ne njeno što veće formalno-jezičko poklapanje sa izvornikom, gde su granice takvog modifikovanja prevoda? U kom trenutku tekst na ciljnom jeziku prestaje da bude prevod i postaje adaptacija? Dalje, kada preobli- kovanje prevoda postaje tako radikalno da je reč o iskrivljavanju, pa i sakaćenju izvornika? Možda svestan da preterano insistiranje na komunikacionoj i prag- ma tičkoj ulozi prevoda može odvesti u krajnosti, Najda je imperativ mo- tivaocione i informativne funkcije uravnotežio velikom ulogom ekspre- sivne ravni jezika. Osim toga, uprkos činjenici da zadržava primat dina- mičke ekvivalencije, on u jednom svom kasnijem 19 tekstu, ali i u knjizi iz 1964. godine 20 koja je prethodila Teoriji i praksi prevođenja , ne zanema- ruje formalnu korespondenciju, koju stalno suprotstavlja dinamičkoj 19 Eugene Nida (1979) „A framework for the ana lys is and eva lua tion o f theo- r ies o f t ransla t ion“ in Richard W. Br isl in (ed. ) Transla t ion: Applica tions and Rese- arch , New York, Gardner Press, s t r. 47 -91 . 20 U knj izi naslovljenoj U pri log zasnivanja nauke o prevođenju (Eugene Ni- da, Toward a Science of Transla t ing, Leiden, Br i l l ) . 44 ekvivalenciji. Evo prvog primera takvog uravnoteživanja komunikacio- nog imperativa: „Način na koji indvidualni prevodi tumače podtekstualnu ravan mogu se korenito razlikovati , a legitimnost svakog prevoda nužno zavisi i od prirode izvornika, i od vrste primalaca za koje je prevod pri- premljen“ (Nida, 1979 : 52, naš kurziv). Kada govori o „podtekstualnoj ravni“, Najda misli na konotativne vrednosti podložnije indivudualnoj interpretaciji od denotativnih; na ovo ćemo se kasnije podrobnije vratiti u daljem tekstu. Drugi primer uzet je iz knjige U prilog zasnivanja nauke o prevođenju, a nudi šire shvaćenu evaluaciju uspešnog prevoda: „Ne može se tvrditi da je neki prevod dobar ili loš a da se pri tom ne uzme u razmatranje bezbroj različitih činilaca, koji se svi pona- osob moraju vagati na mnogo različitih načina, s mnoštvom osetno različi tih rezultata. Stoga će na ovom polju uvek postoja ti či tava lepeza validnih odgovora na pitanje da li je ovo dobar prevod?“ (navedeno u Larose 1989 : 91, kurziv je naš). Znajući da prevod ne sme svesti polisemičnost izvornika na mono- semičnost, ni ti okrnjiti ili pojednostaviti njegovu formalno-jezičku slo- ženost , Najda predlaže da prevodilac u fazi restrukturacije na ciljni jezik vodi računa o prenosu svih svojstava st ilske koherentnosti originala, a zavisno od njegove žanrovske i tipološke određenosti. Zatim, nastavlja Najda, prevodilac treba da vodi računa i o idiosinkrazijskim svojstvima autora izvornika; najzad, mora poštovati i uobiča jene konektore, kao i sve grama tičke, idiomatske, leksičke i druge osobenosti ci ljnog jezika (prema Larose 1992 : 96). Već sam međunaslov „značenje sti la“ u Najdi- noj i Tejberovoj zajedničkoj knjizi ukazuje na važnost koja je stilu data u dinamičkom prevodnom modelu; ta uloga sti la ide čak do tle da autori smatraju kako prevodilac sti lističke osobenosti izvornika, koje se ne mo- gu preneti u prevodu, treba da objasni u fus-notama ko je bi či taocima po- 45 mogle da razume zašto prevodni tekst glasi baš tako kako glasi. Ovakvo prevodiočevo kompromisno rešenje, pri lično nezgrapno u gotovo svim žanrovima osim u naučnom tekstu, potrebno je da bi se napravila ravno- teža između nužnog pri lagođavanja prevoda st ilskim osobenostima cilj- nog jezika i poštovanja sti la izvornika koji, bar donekle, treba takođe da bude prisutan i prikazan. Taj pluralizam činilaca koje prevodilac mora imati u vidu – donoseći od luke i iz lingvističke perspektive, i iz perspek- tive reakcije primalaca, i iz perspektive delotvorne komunikacije, i iz so- ciološke perspektive različi tih obrazovnih nivoa či ta lačke publike – sa- mo je još jedna potvrda da je veoma rano uočeno kako je nužan anali tič- ki, višeslojni i višefaktorski pristup u evaluaciji složenog kolopleta pre- vodilačkih kompetencija; uprkos tome, kri tika prevoda u traduktologiji osta la je, čak sve do danas, nedovoljno obrađena tema. Iz svega što smo o Najdinom sociokulturološkom modelu prevođe- nja kazali, posta je očigledno da je u njemu shvatanje prevodiočeve slo- bode izbora među varijablama, i na seman tičkoj i na semiotičkoj ravni, znatno veće nego u lingvističkim modelima. Postoji još jedna dimenzija na koju ovaj model izričito ukazuje: naime, zavisno od procena moguć- nosti razumevanja izvornika u ci ljnoj sredini, prevodioci daju svoje in- terpretacije koje mogu pri lično odstupati jedna od druge. Što je kultura na či ji jezik prevodilac sprema svoj prevod udaljenija od kulture izvorni- ka, to je veći i mukotrpniji rad koji prevodilac ulaže u fazi restrukturaci- je, prenoseći grama tička, referencijalna i konotativna značenja izvornika. Iako je i ovu dimenziju prevodne operacije, kao što smo videli, pomenuo još Kari, ipak je tek Najdin dinamički model takvu zamisao podrobnije razvio. A to je, bez sumnje, još jedna važna komponenta prevodiočevih kompetencija i zato se može izneti zaključak da su, po Najdi , tri glavna merila optimalnog prevoda: 1. opšta delotvornost komunikativnog proce- sa, procenjena na osnovu maksimalnog pri jema i minimalnog napora de- kodiranja; 2. razumevanje svrhe izvornika u svetlu reakcije primaoca; 3. 46 ekvivalentnost dejstava na izvornu i cil jnu grupu (prema Larose 1992: 103). Mogu li se pomiri ti naizgled tako suprotni zahtevi kao što su for- malna korespondencija i dinamička ekvivalencija? Jedan od poznatih tra- duktologa, Piter Njumark, upravo je takav pokušaj napravio kada je iz- neo sledeći zaključak: „Dinamička ekvivalencija nije moguća bez maksi- malne količine formalne ekvivalencije“ (prema Larose 1992 : 81). Naj- češći način na ko ji su neki teoretičari nastojali da prevaziđu raskol izme- đu dva ju shvatanja ekvivalencije – a samim tim i implicitni sukob izme- đu onih ko ji prvenstvo daju formi i onih koji prvenstvo daju sadržini pri- likom prenosa poruke – sastojao se u odbrani teze da ove dve ravni nije moguće razdvojiti , da sadržina i forma proističu jedna iz druge, što ima i te kako krupne posledice po analizu kvali teta prevodâ, to jest po koncep- ciju načina njihove evaluacije. Poznati su, recimo, kontrastivni radovi tematski usredsređeni na ideološke vrednosti glagolskih vremena kod Sartra; zanimljiva je i Mešonikova 21 kri tika Najdinog predloga da se u prevodu smanji broj ponavljanja Božjeg imena na početku Knjige o po- stanju. Jer, Mešonik dokazuje kako postoji snažna značenjska dimenzija čak i onih formalnih aspekata koji su, naizgled, sasvim nebitni. Na pri- mer, u Bibliji je veoma važna brojčana simbolika: po Mešoniku, Božje ime ne ponavlja se proizvoljan broj puta , već tekst poštuje strogo utvrđe- nu simboliku brojeva: tu podrobno osmišljenu brojčanu strukturu, vezanu za skrivena tekstualna značenja Svetoga pisma, Mešonik naziva „li turgij- skom strukturom teksta“ (prema Larose 1992 : 98). Čemu onda prevodilac da se prikloni kada je u si tuaciji – a najčeš- će jeste – da mora doneti odluku hoće li u prevodu prednost dati formal- 21 Nače lo ko jeg se u svo joj teor i j i držao Anri Mešonik, teoret ičar i prevodilac ko j i u svom prevodi lačkom opusu ima i prevod pojedinih segmenata Svetoga pisma, glasi lo je da su jezik i knj iževno de lo neraskidivo povezani; š taviše, da je i r i tam nosi lac značenja. 47 nim ili značenjskim komponentama teksta? Takozvani „decentrirani“ pre- vod, kako ga Mešonik u svojoj Poetici prevođenja naziva, podrazumeva toliko striktan prenos strukture izvornog jezika u cil jni da se „stranost“ ili „egzotičnost“, to jest korenita kulturološka i jezička različitost izvor- nog teksta, sme čak oseća ti kao teškoća , kao otpor lakom razumevanju smisla. Štaviše, prevodilac je slobodan da doslovnošću prenosa strukture izvornika naruši grama tičko-stilske norme ciljnog jezika u nastojanju da postigne najviši mogući stepen formalne korespondencije. Mešonik nazi- va metodom „aneksije“ suprotnu težnju kakva je Najdina, a koja se svodi na nastojanje da se formalne osobenosti izvornika, na svim ravnima, pri- lagode normama ciljnog jezika; da se „ukrote“ nepokorni elementi či je je svojstvo opiranje „glatkom“, „prozirnom“ či tanju i razumevanju. Taj princip „anektiranja stranosti i različi tost i“, snažno ideološki obojen što je vidljivo već iz da tog metaforičkog naziva, u tradicionalnoj terminolo- giji ima bezazleni je ime. Reč je, naravno, o najpoznatijoj traduktološkoj dihotomiji prisutnoj kroz či tavu istori ju prevođenja, a to je „slobodna“ prevodna metoda suprotstavljena „vernoj“ ili „doslovnoj“. O poreklu ove dihotomije, kao i o predlozima za njeno prevazilaženje, biće reči u na- rednim poglavljima. 1.4. Entropija i kontekst „Izgubljeno u prevodu“ postala je kolokvijalna pošalica, svako- dnevno upotrebljavan izraz koji treba da označi da smo neš to nehotično, usput, zagubili. To „nešto“ je teško odrediv kvalitet; pesnik Robert Frost je rekao da je upravo poezija ono što se u prevodu pesme izgubi. Koliki je udeo ist ine u toj gorkoj konstataciji zavisi, naravno, od prevodiočeve veštine, iskustva, dovitljivosti. Čin prevođenja može se posmatrati i defi- nisati kao nastojanje da se gubitak svede na minimum, da se žrtvuje ono 48 što se učini manje važnim ili lakše nadoknadivim elementom u mikrotek- stualnom okruženju . 1.4.1. Situaciono okruženje i i prenos st ilskih odlika kao instrumenti u borbi protiv entropije Najdin komunikativni, sociokulturološki utemeljen model, nastao šezdesetih godina naporedo sa lingvističkim modelima, samo je ojačao davno postojeću tenziju oko dihotomije „doslovno/slobodno“ prevođenje. Kao što su i kasniji Mešonikovi nazivi „decentriran“ ili „anektirajući“ prevod bili terminološka, ali ne i suštinska inovacija polarizovanog shvatanja prevodne metode, tako su i drugi ključni pojmovi u teoriji pre- vođenja često dobijali nova imena, al i ne i korenito nove sadržaje. I ču- veni Najdin pojam dinamičke ekvivalencije imao je, kako smo videli, niz zajedničkih crta sa prethodnim definicijama prevođenja ili ekvivalencije. Ovim ne želimo da umanjimo značaj svakog novog modela u traduktolo- giji, ni ti da relativizujemo doprinose njihovih autora, već samo nastoji- mo da još jednom podvučemo stalno kruženje ist ih ili sličnih pitanja, kao i strukturu zatvorenog kruga karakterist ičnu za pojedine odgovore na ta pitanja. Tako je već Kari bio izneo vrlo široku koncepciju prevodne opera- cije sa bezmalo svim „koncen tričnim krugovima“ kojima se i kod Najde premešta fokus sa mikrotekstualne jedinice na makrosituacioni kontekst. Isto tako, važnost si tuacionog konteksta kao nužne podloge za nalaženje ekvivalenata već su bi li naglasili Vine i Darbelne, kao i Ketford, koji podvlači da je moguć bar delimičan prevod ako su izvesna si tuaciona svojstva zajednička dvama jezicima: „U potpunom prevodu tekstovi ili segmenti izvornog i ciljnog jezika ekvivalentni su onda kada su među- sobno zamenljivi u datoj si tuaciji“ (navedeno kod Larose 1992 : 111- 112). Situacionu uslovljenost pri likom izbora ekvivalenata u ciljnom je- 49 ziku Ketford posebno ističe kada je potrebno prevesti idiolekte (osobeni govor nekog lika u romanu), dijalekte (recimo, prevod engleskog koknija pariskim uličnim govorom), specifične žanrove (jezik turističke brošure, naučne rasprave, reklame), stilske registre (ledeni, formalni, svakodnev- ni, intimni). Videćemo da se Najdina tipologija sti lova gotovo sasvim poklapa s Ketfordovom. Utoliko je veći i značajniji doprinos onih teore- tičara koji su u postojeće paradigme uključi li istinski nova viđenja; to je bio slučaj s Najdinim saradnikom i koautorom Čar lsom Tejberom i njego- vom podrobnije razrađenom tezom da je i stil nosilac značenja u celovito sagledanoj strukturi či tavog teksta. Pre nego što o tome kažemo nešto više, dodajmo da Najda nije bio usamljen ni u svome zaključku da je moguće sve prevesti, dakle ne samo ona mesta gde se ne poklapaju načini na koje dva jezika „presecaju“ stvarnost, nego čak i ona mesta gde uopšte ne postoje referenti na cilj- nom jeziku. Na primer, i Jakobson je u svome eseju „Lingvistički aspekti prevoda“ izneo stanovište da je „sve prevodivo“ (Jakobson 1964 : 80). Drugim rečima, oduvek postoje mehanizmi koji se mogu različito nazvati – „skretanjima“ (Ketford), „prevodnim postupcima“ (Vine i Darbelne), „parafrazama“, „kalkovima“ (Jakobson) – a kojima je zajedničko to što predstavljaju načine da se u praksi „obori“ ono što se u teori ji zove „pre- judicirajućom primedbom“ 22. Videli smo i da je nalaženje ekvivalenata olakšano kada je prevodna jedinica veća, jer se unu tar veće ce line lakše 22„Obaranje“ pre judici rajuće pr imedbe svodi se na obaranje teor i j skog proble- ma vezanog za takozvanu „nemogućnost prevoda“ uslovljenu jezičkim i kul turološ- kim raz l ikama, a uprkos prak t ične evidenci je ko ja dokazuje suprotno (s l ično fi lozof- skom problemu „Zenon i kornjača“) . Kod nekih teore t ičara , p re judici rajuća pr imedba svedena je samo na prevod poezi je . U prevodi lačkom poslu uvek se javl ja ist i ut i sak da je izvorni jezik čudesno bogat , a c i l jn i ne iz lečivo si romašan; u p revođenju, dakle, teza o „neprevodivost i“ bogatstva izvornog jezika, to jes t pre judici rajuća pr imedba, na lazi svo je naroči to plodno t le (Munen 1972 : 376) . 50 mogu primeniti takvi mehanizmi: tako se kod Najde, koji u svom prevod- nom modelu primenjuje terminologiju teori je informacije i komunikacije, analiza vrši na nivou „poruke“, termina koji koristi i Jakobson. Ali ta po- ruka znači , zapravo, tekst u celini, što je jedinica koju će kasnije mnogi teoretičari, posebno zastupnici tekstualnog modela, uzimati kao jedinu relevantnu. Ukratko, i pre i posle Najde postojala je svest o nužnosti celovitog razmatranja teksta radi prevazilaženja – prosto rečeno – prevodnih pre- preka, to jest radi minimiziranja entropije, onog nužnog gubljenja bar nekog od aspekata informativne vrednosti teksta, bila ta informativna vrednost vezana za grama tički, stilski ili „vanjezički“ nivo sociokulturo- loških pretpostavki. Najda to ovako formuliše, koristeći pri tom Jakobso- novu podelu na tri vrste prevoda: „Nema te komunikacije, odvijala se ona u okviru jednog jezika, iz- među dva razna jezika ili među raz liči tim semiotičkim sistemima, koja bi izbegla gubitak informaci je. Čak i među stručnjacima, koji raspravljaju o nekoj temi unutar svojih specijalističkih oblasti, ni- je izvesno da razumevanje može preći prag od 80 odsto. Gubitak informacije je deo svakog komunikacionog procesa, i za to činjeni- ca da dolazi do izvesnog gubitka pri prevođenju nije iznenađu juća, niti t reba da predstavlja osnovu za preispitivanje legitimnosti pre- vođenja“ (navedeno prema Larose 1992 : 109). Najda predlaže skup pravila kojima se može smanjiti entropija: pr- vo, nužno je idiomatske i metaforičke izraze jednog jezika ne prevoditi doslovno, već iznalaziti njihove funkcionalne ekvivalente; drugo, nužno je poštovati pisane i grama tičke norme cil jnog jezika i izbegavati pleona- zme; treće, nužno je stalno praviti redistribuciju seman tičkih komponenti na analitičkoj ili sti lističkoj osnovi; najzad, nužno je pribegavati meha- 51 nizmu kompenzacije svaki put kada su kulturne forme ili referencijalne funkcije izvornika različi te od onih u ciljnom jeziku. Među tim, strani kulturni referenti ne smeju se zamenjivati poznatim referentima ukoliko imaju veliku simbo ličku vrednost; u sluča ju prevoda Bibli je, simbolizam krsta, na primer, ili raspinjanja na krst, mora se zadržati u svom izvor- nom obliku. Načinom na koji se i pomoću stilskih odlika i konotativnih znače- nja može smanjiti entropija bavili su se Najda i Tejber u zajedničkoj knjizi (poglavlje „Konotativno značenje“) ali i Tejber samostalno, u članku 23 koji u svom naslovu ima intrigantnu i indikativnu sintagmu „prevođenje sti la“. Već sami ti spojevi – značenje konotacija i moguć- nost da se stil „prevodi“ – ukazuju na inovatvni ugao iz kojeg se u dina- mičkom modelu sagledava, preciznije nego ranije, ona značenjska dimen- zija stilskih odlika koja je ranije ostajala izvan fokusa teori je o prevođe- nju. Najda i Tejber ni u okviru stilskih razmatranja ne odstupaju od dina- mičkog shvatanja ekvivalencije i ciljne usmerenosti poruke; pri tom, po- laze od teze da je sti l deo površinske jezičke strukture, to jest one ravni na kojoj se jezici između sebe najviše razlikuju. Upravo zbog te razlike, Tejber će izneti tvrđenje kako je dobar prevod „onaj koji teži da i stil iz- vornika predstavi u jeziku pri jema preko funkcionalne ekvivalencije , a ne putem formalne istovetnosti“ (Taber 1972 : 57). 1.4.2. Tejberov pristup st i lu kao nosiocu značenja U okviru svoje komponencijalne analize, Najda daje i metodološki pristup koji prevodilac treba da primeni. Naime, pre nego što pristupi operaciji prevođenja poželjno je da prouči , u nekoliko koncen tričnih kru- gova, okruženje poruke: ono koje ide od mikrosegmenta teksta do si tua- 23 Langages , decembar 1972, n o 28; b roj je bio u potpunosti posvećen teori j - skim pi tanj ima prevođenja, a uredio ga je francuski t radukto log Jean-René Ladmi ral . 52 ciono-kulturološkog makrokonteksta. Zatim treba da pristupi analizi zna- čenja: semantizam leksema razlaže se u skladu sa nače lima komponenci- jalne analize. Taj postupak omogućava prevodiocu da odabere denotativ- ni ekvivalent na nivou leksema kao prevodne jedinice, da obavi transfer, a onda i da se otisne u fazu restrukturisanja prenetog materi jala u cilj- nom jeziku, što znači da obrazuje rečeničku i tekstualnu celinu. U ovoj fazi, sti lističke odlike dobijaju posebno mesto, budući da se sada prevo- diočeva analiza usmerava prvenstveno na konotativne vrednosti leksema, posle izdvajanja denotativnih. Konotativna značenja, pored grama tičkih i referencijalnih, bila su predmet, rekli smo, či tavog jednog poglavlja u zajedničkoj Najdinoj i Tejberovoj knjizi Teorija i praksa prevođenja . Zbog čega je njih tako teško odrediti, a još teže prevesti? O značenju ko- notacija mogu da svedoče ljudi kojima je izvorni jezik maternji, ali se pokazalo da će kod jednih izvesna konotacija pobuditi negativnu reakci- ju, kod drugih pozitivnu, treći će imati neutralni stav; nepouzdanost i različi tost reakcija, njihov snažni afektivni naboj, čine značenje konota- cija teško odredivim i za prevod više nego neizvesnim. U već pomenu tom članku „Prevođenje smisla i prevođenje stila“, objavljenom u francuskom časopisu Langages , Tejber u komponencijalnu analizu uvodi i konotativne vrednosti; naime, kao svojstvo sti la, konota- cija u prevodnoj operaciji dobija ravnopravnu ulogu sa onim što autor naziva prevodom smisla, to jest denotacijom. Evo kako izbliza izgleda taj proces: u završnoj fazi transfera prevodilac raspolaže, piše Tejber, nekom vrstom sirovog materijala u vidu seman tičke strukture teksta na ciljnom jeziku; „sve to treba organizovati u lepo napisan tekst, u skladu sa sintaksičkim, leksičkim i stilskim normama jezika pri jema. Potrebno je naći formu koja na najbolji mogući način oslikava stilsku vrednost iz- vornika“ (Taber 1972 : 61). Tejber naglašava da je konotativne vrednosti leksema nužno integrisati u komponencijalnu analizu ravnopravno sa de- notativnim, uprkos specifičnim teškoćama koje to nameće. Jer, konota- 53 tivne vrednosti su nestabilne i snažno individualno obeležene; rečeno je da je njihova evokativna dimenzija zavisnija od konteksta i od govornika nego što je to slučaj s denotativnim komponentama značenja. Da bi us- pešno završio i ovu etapu, prevodilac mora znati kakav je utisak autor hteo da postigne svojom porukom; svaka poruka koja ne komunicira sa primaocima pokazuje se beskorisnom. Iako denotativna dimenzija lekse- ma i dalje ostaje ključna, konotativna je od velikog znača ja za ostvarenje komunikacione uloge teksta i za postizanje onog dejstva u ciljnoj grupi koje je autor teksta postigao u izvornoj sredini; a to dejstvo je, vidimo, u velikoj meri uslovljeno st i lom. Zašto je toliko teško definisati i sam stil , pita se Tejber. Ta teškoća prvenstveno je posledica činjenice da se stil nalazi na „izuzetno slože- nom raskršću jezičke strukture; s jedne strane, on je neposredno vezan za njen seman tički deo, zbog toga što su sti lski izbori nužni rezultat nekih prevodiočevih opcija već in tegrisanih u značenjsku strukturu [dubinsku]; s druge strane, stil je očigledno i deo površinske strukture, u toj meri da se bezmalo može reći kako je upravo sti l ono što predstavu i goli seman- tizam (dat u vidu elementarnih morfosintaksičkih jezgara) najjasnije raz- dvaja od završnog oblika teksta“ (idem). Prevodilac stilske izbore najpre pravi na globalnijem nivou tekstualne strukturisanosti, onome koji je ve- zan za žanr i koji uslovljava izbor leksike i registra; zatim svoje odluke donosi na nižim ravnima, onima koje idu sve do najsitnijih elemenata ekspresije. Svaki nivo ostavlja sve uže polje izbora i u pogledu broja mogućnosti, i u pogledu veličine segmenata teksta. Uloga sti la pokazuje se kao izuzetno važna u oblasti este tičkih i afektivnih učinaka , ali i u po- gledu načina isticanja i povezivanja ideja (Taber 1972 : 62). Tu postoje dva pristupa, kaže Tejber: moguće je na ciljnom jeziku težiti što verni- jem prenosu stilskih obeležja izvornika, a moguće je i zastupati stav da se ona korenito preobražavaju i pri lagođavaju st ilskim obeležjima svoj- stvenim jeziku pri jema. Prvi pristup preovlađivao je u prevodima Bibli je 54 i tu se može razmatrati na tri ravni: prva je povezivanje ideja, to jest ko- hezija na nivou teksta; druga je oblikovanje dužine rečenica; treća je pa- ralelizam poezije u izvornom biblijskom tekstu na hebrejskom i u njego- vim prevodima na druge jezike. Vidimo da i za stilske komponente važi veči ta polarizacija na iz- vorni tekst i na ciljni; na imperativ njihovog doslovnog prenošenja, kao odraza poštovanja izvornika , i s druge strane slobode u njihovom preno- su, radi lakše razumljivosti ciljnog teksta . Nećemo u tančine navoditi Tejberovu analizu nedostataka ispoljenih pri likom vernog prenosa sti l- skih obeležja Svetoga pisma, a koji su ujedno dokazi da je nužno prime- niti drugi pristup: da je, dakle, potrebno preobražavati sti lske osobenosti izvornika, jer ih u velikoj meri uslovljava formalna struktura ciljnog je- zika. Dajemo samo Tejberov zaključak: „Formalna istovetnost automatski i fatalno stvara različi te učinke [u odnosu na željene] u bezmalo svim sluča jevima. Prema tome, analizom treba pronaći razne stilske vrednosti koje prenose obe- ležja izvornog teksta, a onda u jeziku pri jema iznaći jednako delo- tvoran sistem ko ji će uspešno ostvari ti isti efekat, ispuniti istu funkciju. Stepen formalne sl ičnosti, posmatrano iz tog ugla, posta- je apsolutno sporedan“ (Taber 1972 : 63, naš kurziv). Svoj članak Tejber završava optimističkim zaključkom da nazire mogućnost da se jednoga dana iznedre prevodi ko ji će pomiriti naizgled divergentne zahteve: vernost izvorniku i lepotu prevoda. Sa možda ma- lom žaokom zajedljivosti, taj dan naziva „zlatnim dobom“ koje tek treba da nastupi; tada ćemo moći da kažemo kako je prevod veran samo ako poseduje istu st ilsku vrednost koju ima tekst na izvornom jeziku. A taj stepen istovetnosti stilskih kvaliteta postiže se, videli smo, analitičkim raščlanjivanjem konotativnih vrednosti i svih stilskih odlika izvornika, 55 analizom jednako mukotrpnom i preciznom kao što je to i analiza denota- tivnih vrednosti. Pošto se stilskim komponentama naglašava i povezuje značenjska ravan, može se reći da obe vrste značenja, denotativno i konotativno, či- ne globalni smisao i svakog leksema pojedinačno, i teksta u celini; obe učestvuju u razrešavanju polisemije reči. Prevod isključivo referencijal- nog, to jest denotativnog značenja, podrazumevao bi veliko siromašenje asocijativne mreže svakoga teksta; prosto rečeno, za rezultat bi imao ne- uspeli prevod. Dajući ocenu Najdinog i Tejberovog pristupa u svom pre- gledu traduktoloških modela do osamdesetih godina prošlog veka, kanad- ski teoretičar prevođenja Rober Laroz smatra da bi bez Tejberove dopune Najdina komponencijalna analiza bila korisna samo u definisanju kon- kretnih pojmova; za apstraktne pojmove misli da ta analiza i li ostaje na nivou proizvoljnosti, ili je čak sasvim nemoćna da iscrpno izvesti o svim komponentama značenja reči u njenom kontekstu (Larose 1992 : 89). Otuda je uvođenje Tejberove distinkcije na denotativne i konotativne vrednosti leksema predstavljalo novi korak u pravcu sve složenijih i pre- ciznijih analiza onih značenjskih komponenti koje prevodilac mora da uključi u ve liki skup vari jabli svojstven prevodnoj jedinici i procesu na- laženja njenog ekvivalenta u ciljnom tekstu. Iako je tek Tejber podrobnije objasnio kako izgleda proces sti lskog podešavanja poruke u fazi njenog restrukturisanja na ciljnom jeziku, ne treba izgubiti iz vida da je Najdina zasluga ipak bila u tome što je jasno naznačio ne samo nezaobilaznu ulogu sociolingvističkih i situacionih faktora, nego i važnost preciznog određivanja žanra i tipa diskursa. Za- tim, on je kao i Ketford ukazao na postojanje jezičkih vari jeteta i sti lova (to su tehnički, formalni, neformalni, standardni i famili jarni), kao i na značaj naučno utemeljene analize pri likom izbora leksema na ciljnom je- ziku; a svi ti činioci kod Najde su u funkciji, ni je suvišno ponoviti, po- 56 stizanja u prevodu istoga dejstva koju je poruka u originalu postigla u iz- vornoj sredini. 1.4.3. Prevazilaženje dihotomije između značenjskih i st ilsko-formalnih obeležja prevoda Pomenuli smo Tejberovo nastojanje da rehabilituje stilsku ravan i pripiše joj važnost ništa manju od značenjske ravni teksta; zapravo, on je izjednačio konotativne vrednosti sa denotativnim u pogledu ne samo estetskog efekta, nego i idejne koherentnosti teksta i pregnantnosti smi- saonog uticaja poruke na primaoce u ci ljnoj sredini. Izneo je tezu o rav- nopravnosti sadržine i forme u analizi prevodne operacije; po Tejberu su stilska obeležja teksta, posebno kada je o književnom tekstu reč, nerazlu- čivi deo ne samo forme, nego i značenjske sadržine. U takvoj postavci, od ključne važnosti postali su pojmovi konotacije i konteksta; oni su u teori ji prevođenja dobijali u poslednjim decenijama 20. veka sve veću ulogu. Ovo zaključu juje i Žorž Munen 24 u svome članku o položaju pre- vođenja sredinom sedamdesetih godina 20. veka. 25 Kada je o kontekstu reč, kaže Munen, postoji bezbroj empirijskih dokaza da je on u prevod- noj operaciji nužan za određivanje značenjske vrednosti i svakog lekse- ma ponaosob, i bi lo koje duže prevodne jedinice. S druge strane, među- 24 Munen je l ingvista ko j i je u svo joj doktorskoj diser taci j i o teor i j skim pro- blemima prevođenja dao iscrpan pregled teor i ja o prevođenju do po lovine pedese tih godina 20. veka i uvid u kl jučna p i tanja iz teor i je i prakse prevođenja (Mounin, Ge- orges, Problèmes théoriques de la t raduction , Gal l imard, 1963) . Među t im, ni je raz- vio vlas t i tu teor i ju prevođenja i ni je uspeo da dublje uđe u srž t raduktoloških pi ta - nja: os tao je za robljen l ingvist ičkom problematikom i , pre svega, već pomenutim p i - tanjem „pre judicira juće opaske“. 25„La traduc tion en 1975“ in Mounin, Georges (1976) Linguist ique e t t raduc- t ion , Bruxel les, Dessar t e t Mardaga . 57 tim, upravo širina i neodređenost konteksta umanjuju egzaktnost lingvi- stičkih analiza: isto važi i za pojam konotacije. Po Munenu, nema sumnje da upravo pojam konotacije, kao snažno obeležen subjektivnim i afektiv- nim, onemogućava da analiza prevodnih mehanizama dosegne onaj ste- pen egzaktnosti koji imaju druge nauke, pa i lingvistika. A opet, prevo- đenje književnih tekstova ima baš analizu konotacija u fokusu svoje de- latnosti: „Prevoditi književne tekstove znači otkrivati konotacije, prona- laziti este tički pertinentna svojstva (formalna i li seman tička) pomoću ko- jih su te konotacije prisutne u izvorniku i zatim pronalaziti odgovarajuća sredstva ko ja će poetski ili književno biti pertinentna u cil jnom tekstu“ (Mounin 1976 : 200). Ovakav zaključak, koji se poklapa s Tejberovim, direktno je supro- tan tvrđenju kakvo je Munen dvadeset godina ranije izneo u svome pr- vom radu 26 o polarizovanom pristupu „doslovnost ili sloboda“, to jest „vernost ili lepota“ u prevodi lačkom postupku. U svojoj prvoj knjizi o prevođenju, Munen naime tvrdi kako prevod ne može da uhvati „stilska, retorička i poetska sredstva .. . jer su ona neprevodiva“ (Ladmiral 2010 : 96). Ovim svojim stavom, koji je obo jio či tavu knjigu indikativnog na- slova Lepe nevernice , Munen implicitno kazuje i da „neprevodivost“ po- stoji u svakom jeziku – i to takva da nijedan prevodilac, dobar ili loš, ne može ničim nadoknaditi komponentu neprevodivosti u tekstu. Taj nepre- vodivi deo, da problem bude nezgodniji, nije ni mali ni sporedan, i ne odnosi se samo na poeziju; jer, poetska sredstva o kojima govori Munen postoje i u svakom proznom književnom delu. Kako se u rasponu od dve decenije od zaključka o neprevodivosti konotacija stiglo do tvrđenja o mogućnosti „pronalaženja odgovarajućih sredstava“ kojima se konotacije prenose u ciljni jezik, i kod američkih i kod francuskih teoretičara pre- vođenja? 26 Georges Mounin (1994) [1955] Les Bel les in f idel les, Li l le , Presses Univers i - ta ires de Lil le . 58 Upravo tome pitanju posvetio je francuski teoretičar prevođenja Žan-Rene Ladmiral veliki deo svoje teorijske knjige Teoreme o prevođe- nju 27. Da bi prevazišao podelu znaka na formu i sadržinu, da bi dokazao kako znak čini neraskidivu celinu ove dve komponente, Ladmiral konota- ciju razmatra u njenoj dvostrukoj vrednosti, seman tičkoj i semiotičkoj. Konotacija ima svoju značenjsku dimenziju, jer podrazumeva subjektivno tumačenje i razumevanje značenja teksta; ujedno, zahvaljujući konotaci- jama, tekst dobija svoj globalni „ton“, svoj osobeni „duh“. S druge stra- ne, konotacija ima i svoju semiotičku dimenziju: ona oslikava piščevu idiosinkraziju, boji znak piščevim ličnim afektivnim nabojem. Najzad, konotacija je nesumnjivi imaginativni i evokativni deo znaka, njegova dinamička, sugestivna, komunikativna komponenta. Koliko je konotacija individualni fenomen svojstven osobenom tekstu kao aktuelizovanoj rav- ni jezika, a koliko je kolektivni fenomen svojstven jeziku kao sistemu? Da li je tačno da su konotacije neizrecive, a samim tim neprevodive, pita se ovaj francuski traduktolog (Ladmiral 2010 : 138). Da bi odgovorio na ova pitanja, Ladmiral analizira primer iskaza o rashodovanom automobilu. Naime, o tome neki govornik može da izvesti na bar dva različi ta načina: la bagnole est esquintée i li la voiture est abimée („krntija je srokana“ i li „kola su dotrajala“). Da li su dve različi- te forme, kojima se konstatuje nezavidno stanje automobila, iste sa sta- novišta informativnosti? U prvom sluča ju, konotacija kakvu uvodi nefor- malni način izražavanja može ukazivati na: 1. nivo jezika kao odliku pri- padnosti određenoj klasi; 2. namerno istaknutu familijarnost u obraćanju sagovorniku; 3. agresivni ton nezadovoljstva zbog datog stanja stvari; 4. osećanje besa ako se iskaz vremenski poklapa sa uvidom u visok stepen oštećenja auta; 5. nehajni odnos prema napravljenoj šteti na kolima; 6. glumljenu ravnodušnost, itd. 27 Jean- René Ladmi ral (2010) Traduire: théorèmes pour la t raduction, Par is , Gal l imard 59 Samo u zavisnosti od šireg tekstualnog ili si tuacionog konteksta možemo saznati koju od navedenih socijalnih ili afektivnih vrednosti ko- notira prvi oblik iskaza. Nekada taj kontekst nije dokraja jasan; događa se da pisac izvornika namerno ostavi neekspliciranim onaj deo konteksta koji bi bio relevantan za nedvosmislenu interpretaciju konotiranih kom- ponenti iskaza. U takvim sluča jevima, moguća tumačenja i prevodi biće različi ti: na prevodiocu je tada da ponudi vlasti tu interpretaciju značenja forme. Ne treba smetnuti s uma ni to da je istu informaciju o rashodova- nosti automobila, osim pomoću dva navedena oblika iskaza, moguće pre- neti i drugim registrima: na primer, zvaničnim (le vehicule est hors d’usage); u tom sluča ju može bi ti reč o uviđa ju službenog lica, ali i o pa- stišu, ironiji, zavitlavanju. Vidimo da nijedna od jezičkih vari janti ni je konotativno, ali ni denotativno neutralna: tekstualni il i makrosituacioni konteksti uvek su nužni za interpretaciju. Osim što u Ladmiralovom pri- meru prvi oblik može imati različi te , već navedene konotativne vredno- sti, on može imati i razne denotativne vrednosti: na primer, može da de- notira starost i neodržavanost automobila; može da denotira vidljiva oš- tećenja koja su nastupila neposredno posle prolaska huligana, automobil- ske nesreće, dugotrajne vožnje po divljim terenima; može da denotira, eventualno, stav da su ta kola dobra samo za otpad i slično . Utoliko je Ladmiral u pravu kada uvodi pojam semantike konotacije: „Konotacija se ne može odrediti kao sti listički dodatak; ona nije neka vrsta ’duševnosti’, oreola ili krune koju bi dobilo denotativno značenjsko telo. Ona je element informacije kao i svaki drugi, a prevodni komunikativni č in stavlja je u istu ravan sa denotacijom: ona je element značenja, seman tički momenat izvornog iskaza koji treba prevesti u globalnom i nedeljivom komunikacionom činu, unutar sintetičkog poduhvata pisanja kojim se proizvodi ciljni tekst“ (Ladmiral 2010 : 172). 60 Ladmiral savetuje integrisanje konotacija u seman tičku teori ju zato što smatra da konotacije nisu uvršćene u stilistička razmatranja; s druge strane, smatra da semantika ne sme da se ograniči na izučavanje denota- cija. Konotacije nisu izvankonceptualne asocijacije kako ih Pjer Giro 28 naziva, dajući im smisao „neseman tičkih asocijacija“, to jest enti teta koji nisu pojmovne ili značenjske prirode. Ladmiral ih smatra, naprotiv, ne- razdruživim od denotacija; „st i lističke vrednosti“ čine, dakle, sastavni deo smisla razmatranih jezičkih jedinica. Isto ovo tvrđenje iznosi i Mu- nen: i on se opredeljuje za semantiku konotacija, nesvodivih na pragma- tiku. Nekada se konotacije moraju u prevodnoj operaciji eksplicirati: to je eksplici tacija neizrečenog (le non-dit), ali ipak prisutnog u piščevim intencijama (le vouloir-dire). „Može se smatrati da su neki od tih refe- rentnih elemenata deo kulturnih pretpostavki izvornog jezika: da su va- njezički elementi. Takvi vanjezički elementi–konotacije moraju se rein- vestirati, eventualno neutralisati i onda rekonstruisati“ (Ladmiral 2010 : 179). Ovaj proces Ladmiral naziva sociolingvističkom „dilatacijom“ jezi- ka. Postaje jasno da su konotacije i kontekst dodatno preciziranje istog onog mehanizma ko ji smo već u više navrata opisali a koji je, u najširem smislu reči, kompenzativni postupak či ja je svrha svođenje zna- čenjske entropije na minimum. Eksplici tacijom konotacijâ fokusira se i kristališe njihovo značenje, i to je ono najvažnije za prevodni postupak; a sporedno je da li su konotacije afektivno ili socijalno utemeljene, da li su deo idiosinkrazije ili „kulturnih pretpostavki“, da l i pripadaju jeziku kao sistemu ili njegovoj aktuelizaciji u tekstu. Uprkos tome što smatra tu ravan manje važnom, Ladmiral ipak uvodi i dodatnu diferencijaciju: raz- vrstava konotacije u dve kategorije, seman tičku i semio tičku, to jest značenjsku i sti lističku. Seman tičke konotacije su subjektivni aspekti 28 P ierre Guiraud (1955) La sémantique , Par is , PUF; Pier re Guiraud (1979) La styl i st ique , Par is , PUF. 61 označenika; u prevodnoj operaciji, reč je o prevodiočevoj subjektivnosti. To je metajezička, a ne sti listička individuacija konotacija; ona je pove- zana sa prevodiočevim među jezičkim iskustvom i njegovim celokupnim uloženim radom na prevodu tekstova sa izvornog na ciljni jezik. Zatim, seman tičke konotacije mogu biti afektivne i upućivati na transindividual- ni subjekt iskaza; one su i deo komunikacione strategije. Osim toga, se- man tičke konotacije mogu biti i ideološke; mogu biti vezane za implicit- no kontekstualno ili diskurzivno okruženje. Najzad, seman tičke mogu bi- ti i s i tuacione, kada upuću ju na vanjezički i pragma tički kontekst refe- rentnih predmeta i ponašanjâ. S druge strane, semiotička konotacija daje kohezivni okvir – to je, po Ladmiralu, hjelmslevljevski tip 29 konotacije. Kod Ladmirala ona je jedna, dok su seman tičke konotacije u množini: one nisu polarizovane, nije posredi dihotomija, već je između njih kontinuum . Semiotička kono- tacija anticipira u tekstu one seman tičke promene do kojih se čini da će doći, ali koje se ne moraju nužno dogoditi; ako pak do seman tičkih kono- tacija dođe, oči tuje se proces sedimentacije u jeziku: to su elementi koji postaju deo jezičkih označenika. Ladmiral smatra da pojam semio tičkog konotatora treba da zauzme najvažnije mesto u traduktološkim teorema- ma, kao teorijska tekovina ko ju će prevodilačka praksa moći da iskoristi. Semiotički konotator postao bi sredstvo dolaženja do preciznijeg smisla; zahvaljujući njemu, prevodna jedinica ne bi se više formulisala na osno- vu intuitivnog empirizma kakav vlada u prevodi lačkoj praksi, već na na- učno utemeljen način . Da bismo napravili pun krug i vrati li se pojmu ko- jim smo započe li pregled traduktoloških pitanja, dodajmo još da Ladmi- ral smatra kako prevodna jedinica nije ništa drugo do – konotator. Zato predlaže da se prevodi lačka praksa nazove semiotičkom praksom, da ta sintagma zameni sintagmu „jezička operacija“ u definicijama prevođenja. 29 St rukturalna l ingvist ika Luisa Hje lmsleva i n jegova podela na sadržinu i formu supstance, sadržinu i formu iz raza. 62 Upravo takva semiotika, a ne izomorfizam konotatora, omogućava da se prevodna jedinica deleksikalizuje i „desekvencijalizuje“. Budući da je prevođenje konotacijâ prak tični a ne teorijski problem, Ladmiral smatra konotaci ju ključnim pitanjem prevodilačke operacije. Time je ovaj autor fokus premestio sa denotativne na konotativnu ravan u traduktologiji u jednom originalnom poduhvatu koji ni je, čini se, imao mnogo sledbenika ni u Francuskoj, a ni van nje. 30 1.5. Dve prevodne strategije Niče u Veseloj nauci zaključu je da je u antičkom Rimu prevođenje grčkih tekstova bilo vid osva jačke i imperijalne težnje. Tako je Horacije grčke tekstove prevodio u sadašnjem vremenu, prilagođavajući ih rim- skim običa jima. Ekstremni oblik „anektirajuće“ prevodne strategije la- tinskih prevodilaca bio je brisanje grčkih kulturnih obeležja i „dopisiva- nje“ aluzija vezanih za rimske običa je. Visok stepen etnocentrizma nije bio stran ni francuskoj i engleskoj prevodnoj književnosti u doba klasi- cizma. Suprotna strategija, pak, ide za maksimalnim poštovanjem „slo- va“ izvornog teksta, ostavljajući u prevodu „egzotičnost“ originala. 30 Osim Ladmi rala , i Kat r in Kerbra-Orekjoni bavi la se konotaci jom i uve la raz l iku između „konota t ivnog označenika“ i „konota t ivnog označi te l ja“. Ovaj drugi obuhvata gra fičku i fonološku d imenzi ju teks ta , iz ražajne vrednosti zvukova , r ime, paronomaze, prozodij skih e lemenata i l i s in taksičkih konstrukci ja – sve su to , takođe, svo jevrsni nosioci značenja, kaže ona. Među t im, t ime se samo na drugu ravan pre- mešta ose t l j ivo pi tanje s lobode tumačenja ovih komponen ti značenja. Jer , kako uspo- stavi t i re levantna meri la za nj ihovu va ljanu in terpre taci ju; to jest , teško je dat i od- govor gde počinje pro izvoljnost tumačenja i beskorisna pro li fe raci ja „uč i tanog“ smi- sla (Kerbrat -Orecchioni , Cather ine L’énonciation de la subjec t ivi té dans le langage, Par is , Armand Colin, 1980) . 63 1.5.1. Tradicionalna suprotstavljenost dva pristupa; istorijski pregled Ladmiralov predlog o kontinuumu između semantike i semiotike konotacija, kao po njemu središnjeg praktičnog problema u prevođenju, može se razmatrati i na drugim poljima; naime, umesto polarizovanih krajnosti, takav kontinuum može se pretpostaviti i između značenja i iz- raza, denotacije i konotacije, izvornika i cil jnog teksta. Primenom takve perspektive relativizovala bi se i suprotstavljenost dveju prevodnih stra- tegija, koje se svode na dilemu vernost il i sloboda. Ova dva pristupa po- larizovana su, naime, još od an tičkih vremena: prvi prednost daje izvor- nom tekstu, zato što kao imperativ ima što doslovniji prenos strukturnih odlika izvornika u ciljni jezik. Drugi pristup daje prvenstvo slobodnijoj preformulaciji smisla, zbog zahteva za što većom razumljivošću prevoda – a to podrazumeva žrtvovanje precizne formalne strukture i stilskih oso- benosti izvornika. Terminologija koja se tradicionalno koristi za definisanje ova dva stava obiluje metaforama; one jezgrovito i slikovito prikazuju dve nave- dene suprotne ori jentacije, al i istovremeno perpetuiraju ideju o njihovoj nespojivosti. Već osnovni nazivi kao što su „vernost ili lepota“, „bukval- nost ili sloboda“ svedoče o neosetnoj uvreženosti metaforičkog sagleda- vanja strateških prevodiočevih opredeljenja. Videćemo da će se ta me ta- foričnost jezika u definisanju dveju metodologija zadržati i u rečniku sa- vremenih teoretičara prevođenja. Još u an tička vremena, različi te prevodne strategije definisali su rimski pisci i govornici , ujedno prevodioci grčkih dela na latinski jezik. Formulacije dvaju raznih pristupa dugujemo Horaciju i Ciceronu; prvi je zastupao prevodno nače lo „reč za reč“ , dok drugi naglašava da se pri li- kom prevođenja ne postavlja kao doslovni tumač (nec ut interpres), već kao govornik (sed ut orator) koji prenosi „snagu reči“ (verbum vis) u že- lji da ubedi. Ciceron objašnjava da nije smatrao nužnim da prenosi iz iz- 64 vornika „reč za reč“ , već ton i vrednost izraza u njihovoj celovitosti 31. Tu drugu mogućnost prevođenja, „smisao za smisao“ umesto „reč za reč“ , formuliše i Sveti Jeronimus (non verbum e verbo sed sensum expri- mere de sensu) 32. Leonardo Bruni prvi uvodi glagol traduire (traducere) početkom 15. veka da označi pismeni ili usmeni čin prenosa sa jednog jezika na drugi. On je autor i prvog traktata o prevođenju 33 koji počinje izjavom da je sva snaga prevoda (omnem interpretationis vim) u tome da ono što je na jednom jeziku napisano bude na drugi pravilno, valjano prevedeno (recte traducatur) 34. Rečenica zvuči kao tautologija, a razrešenje leži upravo u novouvedenom glagolu traducere či je značenje nije puki tran- sfer, već složeni čin preformulisanja smisla. U 16. veku taj čin preformu- lisanja smisla, kao kompleksan i kreativan, poprima tako veliku slobodu da se izvrgava u ekstrem: strategija slobodnog prevoda postaje povlađi- vanje ukusu epohe. Otuda su prevodi an tičkih tekstova kod prevodioca Žaka Amijoa postali adaptacije, pravljene u skladu s vladajućim književ- nim običa jima toga razdoblja. D’Ablankur skraću je ili objašnjava Tacita po svome nahođenju „u želji da izbegne ogrešenja o delikatnost francu- skog jezika i o pravilnost rezonovanja“. Engleski prevodilac sir Džon Denem prevodi Vergili jeve Eneide u engleskim kupletima, tvrdeći da 31 De op time genere ora torum, navedeno in Michel Bal lard (2007) De Cicéron à Benjamin , Li l le , Presses Universi ta ires Du Septentr ion. 32 Navedeno kod Larboa (Larbaud : 50) i kod Bali jua: „Quant à moi, non seu- lement je le confesse, mais je le pro fesse sans gêne tout haut : quand je t raduis les Grecs [ . . . ] ce n’est pas un mot par un mot, ma is une idée par une idée que j ’exprime“ (Bal l iu 2006 : 228) . 33 Leonardus Brunus Are t inus, De in terpre tat ione rec ta (2008) Ot tawa, Uni - vers i ty o f Ot tawa Press 34 Francuski prevod ovog dela je „O besprekornom prevodu“ (De la t raduction par fai te) . 65 „ako već Vergilije mora da govori engleski, onda je logično da govori kao čovek ove epohe“ (Baker 2001 : 241). Još jedan takav primer nude francuski prevodioci iz razdoblja klasicizma, koji prevode uniformišu prema normama francuskog klasičnog stiha; Volterov prevod Šekspira sa- svim je u duhu rasinovskog i kornejevskog aleksandrinca, a onima koji prevode doslovno fi lozof upuću je „kletvu“: „Malheur aux faiseurs de traductions littérales!“. Zahvaljujući in teresovanju koje se javlja za izvorne vrednosti na- cionalnih kultura i književnosti, doba romantizma rehabilitovaće drugu prevodnu strategiju: onu koja je u znaku vernosti „slovu“, koja se zalaže za što veće poštovanje auten tičnosti originala. Taj obrt u prevodi lačkoj praksi dogodio se pre svega zahvaljujući Geteu i Šlajermaheru, koji je poznatom metaforom opisao prevodiočevo „kretanje“ u pravcu jednog il i drugog pola. Naime, Šlajermaher dve strategije prikazuje tako što kaže da u prvom sluča ju, a to je vernost slovu izvornika, prevodilac „vodi či- taoca ka piscu“, to jest upoznaje ga sa „stranošću“ piščeve kulture i jezi- ka; u drugom sluča ju, a to je nače lo lake razumljivosti teksta u ciljnoj kulturi, prevodilac „pisca vodi ka či taocu“, izbegavajući „stranost“ i „egzotičnost“ izvornika i usklađu jući ga s „domaćim“ jezičkim i kulturo- loškim navikama. Evo kako tačno glasi Šlajermaherova formulacija: „Il i će prevodilac, koliko god može, ostaviti pisca na miru a pove- sti mu či taoca u susret il i će, pak, ostaviti či taoca na miru, koliko god može, i povesti mu pisca u susret. Ova dva puta međusobno se toliko razlikuju da treba ići samo jednim, i to što doslednije, jer njihovo mešanje mora dati krajnje nepouzdan rezultat, a uz to po- stoji i opasnost da će pisac i či talac u celosti promašiti jedan dru- gog“ (Šlajermaher 2003 : 37). 66 Ova Šlajermaherova prostorna metafora zadugo je ustalila predsta- vu o suprotnim, međusobno isključivim pravcima kojima se zapuću je prevodilac pošto odabere jednu od dve opcije 35. Vizuelno sugestivna, ona kao da implicira ne samo polarizovane ciljeve, nego i divergentna, uza- jamno isključiva kretanja; prevodilac „okreće leđa“ suprotnoj mogućno- sti, udaljuje se od nje, a uz to „odvodi“ sobom poslušne pratioce: ili či ta- oca uvodi u nepoznate a egzotične predele izvornih vrednosti, ili pisca zajedno s njegovim „pripitomljenim“ tekstom privodi či taocu, tako da prevod ne izaziva nikakve teškoće ili nedoumice za publiku na njoj po- znatom, „domaćem“ terenu. Time je Šlajermaher produbio jaz između dve strategije i otvorio mogućnost za dalju metaforizaciju dveju strategi- ja. U 20. veku, prva strategija dobila je podršku mnogih teoretičara, pisaca i prevodilaca: na primer, Hoze Ortege i Gaseta 36, Mešonika, Ber- mana, Nabokova, Venutija. Nabokov čak tvrdi da sintagma „doslovni pre- vod“ predstavlja tautologiju, pošto se podrazumeva da prevod mora biti doslovan; svi drugi oblici prevodne slobode samo su parodije, adaptaci- je, imitacije: „Mom idealu doslovnosti žrtvovao sam sve [. . .] : eleganciju, eufoniju, jasnoću, dobar ukus, modernu upotrebu jezika, čak i gramati- ku“. 37 Venuti je prvu strategiju nazvao „egzotizujućom“ a drugu „odoma- ću jućom“, „domestikujućom“; t i termini uveliko su prihvaćeni u današ- 35 Šla jermaher je veoma izr ičit u svo m tvrđenju da dva prevodna me toda ni je moguće kombinovati , kao i u tvrđenju da treći me tod ne posto j i : „. . .kada bismo pr i is tom poslu poče l i da menjamo metode, sve /bi / ispa lo nerazumlj ivo i ja lovo. No, ja i dal je tvrdim da pored ova dva metoda ne može posto jat i t reći ko j i b i takođe imao ja - san ci l j . Na ime, neki drugači j i pos tupci nisu mogući“ ( idem . : 39) . 36 Hose Or tega i Gaset (2004) , Beda i s jaj prevođenja , prevod i predgovor Aleksandra Mančić , Beograd , Rad/AAOM 37 Maurice Coutur ier (2000) „Tradui re Loli ta“ in Revue des études s laves , tom 72, sveska 3 -4, pp. 521-529. 67 njim raspravama o prevodnim metodama. Videli smo da su i Mešonikovi nazivi ideološko-političke metafore: on prvu strategiju naziva „decentri- rajućom“, a drugu „anektirajućom“. Bermanov pristup, o kojem ćemo po- drobnije raspravljati kasnije, podrazumeva očuvanje ne samo jezičkih, nego pre svega kulturnih razlika u prevodnom procesu; on je etički i ide- ološki otpor težnji da se nametne princip „etnocentrizma“ i „normira- nja“, to jest podređivanja prevoda jezičko-kulturnim vrednostima ciljne sredine 38. A razlozi za primenu etnocen trične metode mogu biti i eko- nomski i politički: na primer, imperativi tržišta i izdavaštva kao indu- strijske grane; državna kulturna poli tika i ideologija; najzad, i lično opredeljenje prevodioca. Tome nasuprot, protivna težnja – nastojanje na „postranjivanju“ ili „egzotizaciji“ u prevodu na ciljni jezik – može biti posledica etičkih, verskih, sti lističkih, običajnih razloga, ali se može ja- viti i kao svojstvo retradukcije. Naime, pošto je neko de lo već bi lo pred- stavljeno ciljnoj publici, tako što je „asimilujućom“ stra tegijom obezbe- dilo pri jemčivost kod či talaca u novoj sredini, retradukcija se po pretpo- stavci okreće „postranjujućoj“ me todi, ne bi l i se ovoga puta minuciozno prenele sve odlike izvornog teksta, pa i piščeva idiosinkrazija. Etnocen trična prevodna strategija, koja kao cilj postavlja što lakšu razumljivost i „pitkost“ prevoda zahvaljujući „prebacivanju“ kodova sa izvorne na ciljnu kulturu, imala je svoje pobornike u Najdi, Munenu, Ladmiralu, Katarini Rajs, kao i u zastupnicima interpretativnog modela Selesković-Lederer i li takozvane „skopos“ prevodne teori je, sa Hansom Vermerom na če lu. Ova strategija kao svoj osnovni cilj postavlja funkci- onalnost prevoda. Videli smo da se Najda zalagao za to da funkcionalno shvaćenim prevodom Bibli je ponudi primaocima mogućnost da značenja ovog teksta povežu sa domaćim oblicima ponašanja koji su relevantni u njihovoj kulturi. U vreme kada je Frojdovo delo prevođeno na engleski 38 Ovom p i tanju Lorens Venuti posve tio je svo ju knj igu Prevodiočeva nevidl j i - vos t ( izvorna jedinica u bibl iografi j i ) . 68 jezik, taj prevod je imao za cilj da podupre pozitivističku paradigmu pri- sutnu u društvenim naukama (Baker 2001 : 241). Često se ova strategija naziva „prozirnom“, za razliku od prve koja se svojim jezičkim i kulturo- loškim elementima, prenetim što doslovnije, „opire“ lakom prihvatanju. Još jedna metafora koja se navodi u stručnim raspravama povodom dve strategije je Munenova metafora iz njegove prve knjige o prevođenju, na- slovljene Lepe nevernice . Tu za dve strategije ovaj l ingvista i teoretičar prevođenja iznosi poznatu metaforu „obojenih“ i „prozirnih“ stakala: obojena stakla, kroz ko ja či talac posmatra prevod uobličen u skladu sa strategijom doslovnosti, prenose neobični ili živopisni „kolori t“ izvorni- ka; ta lokalna boja nije, međutim, prisutna u „slobodnijem, transparent- nom“ prevodu: či tajući tekst nastao kao proizvod druge strategije, može se čak dogoditi da či talac sasvim zaboravi ili da uopšte ne zna kako pred sobom ima prevod (Mounin 1955 : 109 i dalje). 1.5.2. Filozofski i poetski pokušaj prevazilaženja raskola između dve prevodne strategije Svoj poznati esej Prevodiočev zadatak 39 Valter Benjamin počinje tvrđenjem koje je nesumnjivo: onaj prevod koji se ograničava samo na informativnu funkciju književnog dela ostaje „loš prevod“, budući da prenosi njegovu nevažnu dimenziju. Zar či taoci ne očekuju od književ- nog dela da prenese i nešto „dodatno“, tajanstveno, „poetsko“, nešto što prevodilac može da reprodukuje samo ako je i sâm pesnik? Svaki put ka- da prevodilac nastoji da se stavi u službu či taočeve informisanosti i la- koće či tanja, u smislu zacrtanom drugom, „asimilujućom“ prevodnom 39 U englesko m prevodu, esej „The Transla tor ’s Task“ na lazi se u zbirci teo- r i j skih ese ja o prevođenju ko ju je Lorens Venuti sastavio uz as i stenci ju Mone Bej - ker : Venuti , Lawrence (ed.) (2000) The t ransla t ion studies reader , London and New York, Routledge. Benjamin je svoj esej napisao i ob javio 1923. godine . 69 strategijom, rezultat je osiromašen prevod. Do jednako neslavnog ishoda prevodilac dolazi i ako se slepo stavi u službu izvornika: ako prevod ne postoji radi či taoca, ako je či taocu onemogućeno razumevanje – kao što je bio slučaj sa Helderlinovim prevodima Sofokla – suština prevodi lač- kog posla i rezultata je obesmišljena. Prevod je vid postojanja originala u vremenu: kao što prevodioci književnom delu omogućavaju da ima „nov život“, tako i vrstan prevod, onaj koji nadilazi puki prenos sadržine i postaje novo delo prevodne književnosti, nastavlja vlasti ti život koji duguje izvorniku. Time se stva- ra dijalek tička povezanost prevoda i izvornika koja se ogleda na jezič- kom nivou: reč je – to treba posebno podvući – o „organskoj“ povezano- sti dvaju jezikâ u pogledu ekspresivnog dejstva, a ne o površinskoj slič- nosti književnih dela u izvornom i prevodnom obliku. Benjamin ovde, usput valja primeti ti , postavlja ekvivalenciju na jedan metafizički nivo: prevod i izvornik postaju povezani „organski“ na jednom „dubljem“ je- zičkom nivou. Ta ekvivalencija uspostavlja se između ekspresivnog dej- stva izvornika i njegovog prevoda; ovo poklapajuće, ekvivalentno eks- presivno dejstvo opisuje Benjamin metaforičkim pojmom „nukleusa“. Njegov esej obiluje metaforama, a utemeljen je na este tičkom pristupu prevodnim problemima – čak se može reći da neguje bezmalo hermetičan stil , što ni je čudno ako imamo u vidu njegov fi lozofski i „prednaučni“ karak ter, to jest činjenicu da je napisan tri ili če tiri decenije pre prvih lingvističkih i komunikacionih modela koji se pitanjem ekvivalencije ba- ve egzaktno. Svojom metaforičnošću i hermetičnošću Benjamin nije raz- rešio ključne traduktološke probleme, ali je utro put specifično književ- nom razmatranju ekvivalencije između jezika izvornog književnog dela i jezika njegovog prevoda. Utoliko Benjaminovo viđenje zaslužuje detalj- niji prikaz. Uprkos postojanju jezičkih i kulturoloških razlika, uprkos nepot- punom transferu, ono što Benjamin naziva „nukleusom“ ipak se prenosi s 70 jednog jezika na drugi. Zbog čega je moguće uspešno preneti samo „nu- kleus“, dok ostalo potpada pod entropiju? Zbog toga, odgovara Benja- min, što je odnos sadržine i jezika u izvorniku različit od odnosa sadrži- ne i jezika u prevodu. Ako je ta razlika neminovnost , šta prevodilac da čini? „Prevodiočev zadatak je u tome da u jeziku na koji prevodi pronađe i ispolji nameravano dejstvo ko je će pro izvesti eho izvornika“ (Benjamin 2000 : 19-20). Po tome se prevodilački posao razlikuje od pesničkog: prevodilac nije usredsređen na jezički totalitet, već samo na neke njego- ve kontekstualne aspekte. To su različi te vrste napora i nastojanja: jedan ima polazište u konkretnom delu, a drugi u jeziku uopšte. Da li je moguće da se pomire nače la vernosti i slobode u okviru tog zadatka „prenošenja nukleusa“, to jest postizanja snažnog dejstva, ja- kog odjeka izvornika? Pojmovi vernosti i slobode, smatra Benjamin, nisu više upotrebljivi u teori ji koja se bavi nečim složenijim od pukog preno- sa značenja. Ta dva pojma oduvek su bila sukobljena; ako prevodilac od- luči da bude veran slovu izvornika, šta takvim prenosom doslovne struk- ture on može preneti u pogledu značenja? Gotovo ništa: vernost slovu ni- kada ne može preneti značenje originala, budući da se ono sastoji od ko- notacija pojedinih reči odabranih tako da izraze složeno poetsko znače- nje. „Za reči kažemo da su emotivno konotirane. Doslovni prenos sintak- sičke strukture u potpunosti razara teoriju reprodukovanja značenja i ne- posredno ugrožava razumljivost , kao što je to slučaj s Helderlinovim pre- vodima, kaže Benjamin. Značenje će onda biti bolje preneto slobodnim nego doslovnim prevodom; među tim, u slobodnom prevodu gubi se po- trebna književna dimenzija i punoća jezičke ekspresije. Zato se zahtev za doslovnim prevođenjem mora staviti u nove okvire ko ji će mu da ti više smisla. Benjamin će se, opet , poslužiti metaforom: „Kada lepimo polomljenu posudu, delići mora ju tačno da se ukla- paju jedan u drugi – ali ne moraju svi da budu istovetni. Tako i 71 prevod, umesto da sakuplja parčiće značenja, mora s ljubavlju i pedantno da uobliči onaj značenjski modus koji je imao izvornik; onda će i izvornik i prevod postati prepoznatljivi delići šire jezič- ke celine, kao što su to delovi razbijene, pa opet sastavljene posu- de“ (idem . : 21). Prevod ne treba da se usredsredi na prenos smisla, nego pre svega treba da se jezički oslobodi, da se prepusti, da omogući da se ču je name- ra izvornika, ali ne kao puka reprodukcija već kao sklad, kao nekakav dodatak jeziku prevoda. Zato reći za prevod da je či tljiv kao da je napi- san na ciljnom jeziku ne predstavlja vrhunski kompliment, niti najveći kvali tet prevoda. Umesto toga, značenje vernosti treba da bude nastoja- nje na takvom jezičkom uobličenju ko je će odražavati čežnju za svojom jezičkom dopunom. Pravi prevod je transparentan, ali u smislu da ne po- kriva izvornik, da ne zamraču je svetlo koje izvornik isi java, nego dopuš- ta da „čist jezik“, ojačan svojom posredničkom ulogom, zablista nad iz- vornikom (idem . : 22). Ovim što je rečeno ne mire se tradicionalno suko- bljene težnje doslovnog i slobodnog prevoda, ali im se smisao menja i profinjuje; po Benjaminu, uvek mora preostati neki neprenosivi deo, i to je nenadoknadivo; s druge strane, postoji mogućnost prenosa „nukleusa“, onog udaljenog, prerušenog, možda razbijenog jezgra „čistog“ jezika i ekspresije, či je je dejstvo snažno i jedino važno. Zavisno od konteksta u kojem se javlja, taj delatni a teško odrediv deo predstavlja simbolišuću ili simbolizovanu dimenziju. Ta vrsta znače- nja u nastajanju, ta težnja ka simbolišućoj funkciji – to je taj „nukleus čistog jezika“. Iako skriven i necelovit, on je aktivna snaga. To je srž ve- zana za jezičke elemente i njihove promene; toj srži, ili suštini, značenje samo predstavlja teret; zato je treba toga tereta osloboditi, treba je preo- braziti iz simbolišućeg enti teta u simbolizovano: u tome je zadatak pre- vodioca i prevoda. Prevodiočeva dužnost je da izdvoji tu čistu jezičku 72 suštinu, koja ništa ne znači i ništa ne izražava, a koja je oblast stvaranja i sadrži celokupnu intenciju i ekspresivnu vrednost. Zato se može reći , opet metaforično nastavlja Benjamin, da je zadatak prevodioca da na sopstvenom jeziku oslobodi čist jezik od njegovog „ukletog ruha“, od za- ogrnutosti drugim jezikom. Prevod samo dodiruje, poput tangente, origi- nal; zatim nastavlja svojim putem. Benjamin zaključu je da treba dopusti- ti prodor stranog jezika u domaći , to jest u ciljni. Treba produbljivati i proširivati vlasti ti jezik sredstvima izvornog jezika. Što je izvornik je- zički siromašniji i š to informativna sadržina zauzima više mesta, to je uže i jalovije polje za prevodioca. Što je bogatija književna dimenzija iz- vornika, to je on polodniji za prevođenje, bez obzira na činjenicu što će originalno književno delo uvek ostati samo dodirnuto prevodom, a nika- ko u potpunosti preneto. Prevod čini jedinstvenu celinu sa izvornikom samo u spoju doslovnosti i slobode. Sva velika književna dela sadrže, iz- među redova, svoj potencijalni prevod (Benjamin 2000 : 23). Nema sumnje da plemenita namera ovog poetsko-fi lozofskog Be- njaminovog teksta može da se sagleda iz tri ugla: prvo, autor želi da uka- že na veličinu i značaj prevodiočevog zadatka; drugo, želi po važnosti da izjednači dve strategije, kojima pri tom daje novo značenje, novo usme- renje; treće , dovodi u istu ravan vrednost prevoda i izvornika: oni posta- ju u njegovom viđenju deo univerzalne jezičko-književne celine, dijalek- tički su povezani i ravnopravni 40. Uprkos pokušaju da prevaziđe raskol između dva me todološka pristupa, ovaj traktat zbog svoga hermetičnog i nenaučnog jezika nije imao dalekosežni uticaj na teori ju prevođenja, premda ima istaknuto mesto u svim antologijama važnih tekstova iz obla- sti t raduktologije. 40 Kasni je će, u okvi ru teor i je poli si s tema, Even-Zohar i Gideon Turi razvi t i ovu ide ju osamo sta l jenog ž ivo ta prevoda i njegove pune in tegr isanost i u domaćoj knj iževnosti , u ko joj prevedeno knj iževno de lo dobi ja ravnopravni s ta tus sa onima napisanim izvorno na jeziku te knj iževnosti . 73 Valeri Larbo, pisac i pesnik, ujedno prevodilac i autor zbirke poet- ski nadahnutih eseja o prevođenju 41, pokušao je takođe da bliže odredi „osetljivu i plementu prirodu prevodiočevog zadatka“ (Larbaud 1946 : 63) kao i da poveže, na sebi svojstven način , poveže dve prevodne strate- gije. Larbo se pita šta prevodilac treba da čini kako ne bi izdao izvornik ni na jednoj, ni na drugoj strani; to jest , šta da učini ne bi li izbegao i bezukusni prevod „reč za reč“, neveran baš zato što insistira na servilnoj vernosti, i s druge strane “kitnjasti prevod“, nepotrebno ukrašavanje (Larbaud 1946 : 62). 42 Da ne bi izdao „suštinu“ izvornika, da ne bi zaba- sao u preteranu doslovnost ali ni pao u iskušenje preterane slobode pro- izvoljnog ukrašavanja i dodavanja, Larbo objašnjava šta prevodilac treba da otkri je i zatim da prenese: „Svaki tekst ima osoben zvuk, boju, pokret, atmosferu. Osim mate- ri jalnog i doslovnog značenja, svako književno delo ima, kao i mu- zičko delo, manje vidljiv smisao, jedini kadar da u nama stvori estetski utisak koji je pesnik želeo. E, pa, upravo taj smisao treba preneti, i u tome se sastoji osnovni prevodiočev zadatak. Ako za to nije sposoban, neka se zadovolji time da ostane samo či talac; ili , ako po svaku cenu želi da prevodi, neka se poduhvati bilo koje druge štampane il i pisane stvari: fi lozofskih ili istorijskih dela, naučnih rasprava, priručnika, a po potrebi i pravnih ili t rgovinskih dokumenata – ali neka ostavi na miru Vergili ja i književnost; da bi se preneo književni smisao književnih dela, treba ga najpe razume- ti; to, među tim, nije dovoljno; posle toga treba ga ponovo stvoriti“ (idem . : 69-70). Esej „Radosti i koristi prevođenja“ ima ličniji ton, i nekoliko reče- nica upravo iz ovog ogleda stavili smo na sam poče tak rada. Ovo što sle- 41 Prizivanje sve tog Jeronimusa, or iginalni naslov i podaci u b ibl iograf i j i . 42 Iz Larboovog ese ja „Prevodiočeva prava i dužnost i“. 74 di navodimo ne samo da bismo tako uobliči li prvu glavu u celinu, nego i zato što je time povezujemo sa problematikom iduće tematske jedinice, posvećene prevodu književnog dela i kri tici prevoda. A evo šta na temu prevođenja kao vida kri tike kaže Larbo: „Ima raznih načina da uživamo u lepim predmetima; jedan od tih načina, kada su u pitanju pisana književna dela na stranom jeziku, jeste prevođenje – koje je možda samo, u osnovi, neki vid kritike: one najskromnije, najsmernije, najstidljivije, ali ujedno najlakše i najpri jatnije. Toliko o zadovoljstvu; da vidimo sada koje su koristi od prevođenja za prevodioca. Pre svega, reč je o onim čisto l ičnim koristima. Prevodeći , on ponovo postaje nečiji učenik i uvežbava svoj posao , a pri tom uči telj neposredno rukovodi njegovim napre- dovanjem... Osim što uvećava svoje intelektualno bogatstvo, pre- vodilac obogaću je i nacionalnu književnost i čini čast svome ime- nu. Jer, poduhvat prenosa u nov jezik i u novu književnost jednoga važnog dela iz druge književnosti ni je nipošto ni opskuran ni ne- dostojan“ (idem . : 75 i dalje). „Ugled koji imaju prevodioci, čak i oni koji ne spadaju u najveće, itekako je poželjan; on zahteva veli- ku ljubav prema književnosti, kao i strpljenje, vrcavi duh, domiš- ljatost – one vrline koje odlikuju, u svim granama nauke i u svim zanatima, dobre i vešte radnike“ (idem . : 77). Najzad, u eseju „Prevodiočeve terazije“ Larbo koristi zgodnu i du- hovitu metaforu koju su mnogi koji su se okušali u prevođenju preuzeli: „Mi, prevodioci, t reba da vagamo reči. Svako od nas kraj sebe ima, na radnom stolu, nevidljive terazije sa srebrnim tasovima.. . i di jamantskom kazaljkom, terazije sposobne da pokažu razliku miligramski perciznu, sposobne da vagaju imponderabilije! Pored tih terazija imamo i druge in- strumente za rad, vidljive i materijalne prirode, kao što su rečnici, gra- 75 matike, priručnici iz leksike.. . Ali je najvažnija ta pomenuta vaga za me- renje reči, jer je sav prevodi lački posao u vaganju njihove težine“ (idem . : 82). I dalje: „Na prvi od dva tasa stavljamo jednu za drugom piščeve reči, a na drugi tas naizmenično stavljamo neodređen broj reči ko je pripada- ju jeziku na koji prevodimo toga pisca, u iščekivanju trenutka kada ćemo dovesti dva tasa u ravnotežu. Taj posao izgleda lak, i stvarno bi vaganje bilo lako kada bismo, umesto reči nekoga pisca, vagali reči iz rečnika; međutim, važemo piščeve reči na topljene i nabije- ne njegovim duhom, tako da je njihovo sirovo značenje izmenjeno, doduše neprimetno ali vrlo duboko, raznim njegovim namerama i pravcem kojim mu je razmišljanje pošlo; a jedini pristup njegovim namerama i razmišljanjima je način na ko ji razumemo či tav kon- tekst . Pod time podrazumevamo, pre svega, či tav deo njegovog teksta koji je napisan pre te reči , a za tim či tav deo koji je napisan posle i koji nam retrospektivno može objasniti nameru sadržanu u reči ko ju upravo važemo“ (Larbaud 1946 : 83). U ovom odeljku ima nekoliko stvari koje treba istaći. Prvo, na dru- gi tas – kada donosi odluku o ekvivalentu u ci ljnom jeziku – prevodilac stavlja neodređen broj reči, čime Larbo implicitno kazuje da je prevodna strategija doslovnosti i vernosti slovu izvornika neprimerena: dva tasa ne pokazuju ekvivalenciju kada je na svakome od njih samo po jedna reč, već do iz jednačavanja vrednosti dolazi tako što jednu reč na prvom tasu prevodilac uravnotežuje stavljanjem na drugi tas grupe od nekoliko reči , dakle či tavog skupa reči neodređene, promenljive veličine. To dugotrajno odmeravanje i što preciznije vaganje sugeriše, opet implicitno, da je i strategija slobodnog prevoda jednako neprimerena: slobode u ovom mu- kotrpnom poslu nema, pre je reč o strašnom robovanju. Slično kao kod 76 Benjamina, ni jedna ni druga strategija ne pokazuju se u prevođenju knji- ževnog dela adekvatnom. Utoliko ni je reč o njihovom mirenju u postoje- ćoj po larizovanosti, već pre o postupku traganja za ravnotežom preko drukčijeg, relativizovanog poimanja slobode i vernosti, što podrazumeva dovođenje u vezu dva metoda i njihovo izjednačavanje po važnosti: t reba naći idealnu sredinu, tačno na pola puta kontinuuma uspostavljenog iz- među eks trema. Zatim, druga pojedinost na koju je potrebno skrenuti pažnju u Lar- boovom viđenju leksičke ekvivalencije jeste činjenica da reči nemaju isto značnje van konteksta i unutar njega: da je tako, vaganje bi bilo lako i brzo. Među tim, reči su natopljene piščevim duhom , pa im je osnovno značenje izmenjeno , kaže autor: mada su te izmene neprimetne, one su duboke. I kod Larboa su, kao što vidimo, presudni za značenje reči razni činioci: kontekstualni faktor, piščeva idiosinkrazija, njegove namere; drugim rečima, konotativne vrednosti leksike su te koje otežavaju uspo- stavljanje ekvivalencije, a ne denotativne. Najzad, treći važan element Larboove koncepcije je aktivna uloga prevodioca či je je razumevanje, to jest tumačenje, presudno za otklanjanje neadekvatnih leksema sa tasa ciljnog jezika i stavljanje nekih drugih, u vidu procesa odlučivanja koji se pokazuje kao ključni mehanizam u činu prevođenja. 1.5.3. Proces odlučivanja u prevođenju i hibridni karakter prevoda Videli smo da proces odlučivanja Larbo opisuje u svetlu prevodio- čevog razumevanja či tavog konteksta, to jest i onog dela teksta napisa- nog pre prevodne jedinice či je moguće ekvivalente on precizno odmerava praveći odabir, i onog dela teksta napisanog posle te jedinice, a koji re- trospektivno prevodiocu pojašnjava kakvu je pisac imao nameru izabrav- ši upravo tu reč, a ne neku drugu (Larbaud 1946 : 83, autorov kurziv). Ovo prak tično znači da na jedan prevodiočev po tez, na odluku o izboru 77 samo jedne reči, utiču svi piščevi izbori koje je napravio u tekstu pre te reči , kao i svi izbori napravljeni posle te reči. Ali ne samo to: na prevo- diočev izbor uticaće i svi prevodni izbori koje je sam u svom prevodu napravio pre i posle te reči , jer on odmerava na svojim imaginarnim tera- zijama ne samo značenjski odnos ekvivalencije reči između dva jezika, nego i način na ko ji se to značenje uklapa u formu na njegovom, ciljnom jeziku. Prema tome, proces odlučivanja kod prevodioca dvostruko je slo- žen; to je bila i Benjaminova ideja, videli smo, kada je poredio posao pe- snika i prevodioca: prvi svoje izbore pravi u jezičkom totalitetu, dok je drugi ograničen na polazište i okvir izvornika, podvrgnut dvostrukim ste- gama značenja/forme i izvornog, i ciljnog jezika. Osim toga, uticaj svih prethodnih i potonjih poteza koje prave i prevodilac i pisac , pri tom ispo- ljen na svakoj ili skoro svakoj reči ponaosob, čini prevodiočev proces odlučivanja ne samo pipavim, nego i zastrašujuće kompleksnim. U istom razdoblju, teoretičar prevođenja književih dela Jirži Levi došao je na ideju da uporedi taj kompleksan prevodiočev proces donošenja odluka sa povlačenjem poteza u šahu, gde na svaki potez šahiste utiču svi potezi koje su pre tog trenutka povukla oba igrača od početka parti je; to znači da igrači moraju posedovati celokupno znanje o svojim prethodnim odlu- kama, kao i o si tuacijama koje su iz njih proistekle (Baker 2001 : 57). Ovu ideju Levi je razvio u teoriju igre i prevođenja, iskoristivši ta- kozvanu „minimaks teoremu“ po kojoj svaki od dva igrača nastoji da mi- nimizuje maksimalno velike gubitke koje protivnička strana pokušava da nanese; to je dodatno obogatilo postojeću me taforiku prevodne operacije. Levi je smatrao da teori ja igre može traduktologiji ponuditi optimalna rešenja, utoliko što će pouči ti prevodioca kako da donosi odluke ko je će mu pružiti maksimalni efekat sa minimumom napora – i, dodajemo, mini- mumom entropije. Razume se, traduktologija nije bila u stanju da oformi ove zamišljene gotove selekcije rešenjâ, kao u šahovskim priručnicima koji nude preglede mogućih „otvaranja“, pa Levijeva teorija nije dobila 78 mogućnost konkretne primene. Za razliku od toga, njegova analiza umet- ničkih mehanizama koje je prevodilac dužan da poštuje kako bi mu pre- vod zadržao iste estetske vrednosti kao izvornik i danas je aktuelna; nje- gova knjiga Umetnost prevođenja , iako napisana početkom šezdesetih godina 20. veka, smatra se nezaobilaznim udžbenikom iz traduktologije. Jedan od razloga zbog kojih prevodiočev proces odlučivanja ne može da se osloni na unapred fiksirane klase mogućih rešenja jeste hi- bridni karakter prevoda. Naime, prevod ujedno i reprodukuje original , i predstavlja originalno jezičko delo sa potencijalnim estetskim svojstvi- ma. Ovo znači da, zbog po treba reprodukovanja, prevodilac mora da vodi računa o svim semantičkim, morfosintaksičkim, leksičkim, funkcional- nim, pragma tičkim i stilskim dimenzijama izvornika ali i o svim tim rav- nima, i ponaosob i u sadejstvu, u preformulisanju na ciljni jezik, gde taj skup parametara postaje nov jezički proizvod; zato metafora hibrida do- bro oslikava taj dvostruki karakter prevoda. Osim toga, prevođenje tek- stova postavlja niz problema ne samo na nivou mikrokonteksta, nego i makrokonteksta. Prevodilac u donošenju odluka mora imati u vidu celinu teksta i njegov širi situacioni okvir; jedino tako može izbeći nedosledno- sti u korišćenoj leksici i globalnom „tonu“ dela, ili pak u njegovom so- cio-kulturnom utemeljenju u odnosu na izvornik. Mikrokontekstualni problemi su, međutim, znatno češći i zahtevaju velike napore pri likom preformulisanja na ciljni jezik; izvornik se bezbroj puta, kako je to Lar- bo simbolično rekao, stavlja na vagu i samerava sa nastajućim cil jnim tekstom. Teško razrešiva pitanja dodatno se javljaju ako izvornik sadrži značenjske nejasnoće, ne tačne informacije, kompleksnu sintaksu, neobič- ne retoričke strategije, metafore, igre reči, aluzije, i roniju, morfološke idiosinkrazije, neologizme, kolokacije, nepostojeće referente u ciljnoj kulturi, nedovoljnu koherentnost i tekstualnu koheziju i slično. Teškoće u mikrokontekstu javljaju se zato što, za razliku od gra- ma tičkih pravila, ova vrsta problema ne može da se generalizuje – ujed- 79 no, to je i razlog zašto Levijeva sugesti ja o sistematizaciji mogućih od- govora u okviru minimaks teoreme, kao pretpostavljena olakšica u prevo- diočevom procesu odučivanja, nije mogla dobiti svoju primenu. Većina problema koje nosi izvornik posebnog je tipa, pa algoritam za njihovo rešavanje nije moguće dati. Upravo zato je i kri tika prevoda, u nedostat- ku dovoljno preciznog i sveobuhvatnog, a ujedno fleksibilnog evaluacio- nog modela, ostala tako dugo nenaučnog tipa; ona često i danas prime- njuje impresionističke, uopštene i neegzaktne kri teri jume u proceni kva- liteta. Da bi se naučno odredio okvir za proces odlučivanja, a na osnovu njega napravila i stroža evaluaciona matrica samog rezultata tog procesa, rađeni su eksperimenti u kojima su poređeni kognitivni i bihejvioralni model odlučivanja; zaključak je bio da oni opisuju isti proces (Baker 2001 : 58). Pokazalo se da formalistički modeli odlučivanja nisu primen- ljivi na prevođenje zato što je ono uslovljeno subjektivnim faktorima kao što su memorija, znanje, pažnja, interferencija; konačna odluka najviše zavisi od individualnih preferencija i ličnog vrednosnog sistema. U pokušaju da se bliže sagleda proces odlučivanja i u teori ju uvr- ste činioci kao što su prizivanje memorije, enciklopedijskih znanja, indi- vidualnih tumačenja i slično, pribeglo se već pomenutim „protokolima glasnog razmišljanja“ sa studenatima prevođenja. Među tim, njihova me- toda nizanja „pokušaj-pogreška“ nije pokazala put odabiranja konačnog rešenja, to jest razloge kojima se ispitanici rukovode u opredeljivanju za neku od prevodnih mogućnosti. Što je broj tih mogućnosti bio veći , ispi- tanicima je bilo teže da odaberu adekvatno prevodno rešenje. Ipak, pre- vodioci početnici imali su osećanje veće sigurnosti kada bi sakupili „sve“ prevodne mogućnosti, pa onda dobili pri liku da među njima biraju. U svakom sluča ju, ta faza priprema za donošenje odluke nesumnjivo je značajna. Kari i Najda, a posle njih Njumark, Berman i drugi, preporuči li su analizu izvornika iz raznih uglova pre nego što prevodilac pristupi procesu odlučivanja u činu prevođenja: potrebno je podrobno razmatra- 80 nje komunikacione dimenzije teksta, njegovog si tuacionog okvira, njego- ve posebne namene , njegove vremensko-prostorne lokalizacije – či tavog makrokonteksta izvornika. Tek na osnovu tako utvrđenog okvira, a zatim i obavljene posebne analize specifično tekstualnih svojstava, prevodilac se opredeljuje za opštu prevodnu strategiju i potom prelazi na rešavanje pojedinačnih problema u tekstu. Istim ovim višeetapnim putem treba da prođe i kri tičar prevoda da bi valjano mogao zasnovati svoj sud, pre pre- laska na fazu poređenja izvornika i prevoda; svaki evaluacioni model mora, dakle, da uključi i vanjezičke parame tre, ključne za procenu pre- vodiočevih odluka i u pogledu globalne strategije, i u pogledu posebno osetljivih mesta. Prva glava: zaključak U ovom poglavlju dali smo pregled važnih pojmova koji se u tra- duktologiji neizbežno razmatraju – bilo zato što predstavljaju teorijski izazov i uzrokuju kontroverze, bilo zato što su operativni i samim tim sveprisutni u diskursu na temu prevođenja. Zaključi li smo da je presudno svojstvo parametara pri određivanju prevodne jedinice, ekvivalencije i evaluacije – njihova varijabilnost. S druge strane, hibridna priroda pre- voda, uloga konotativne ravni u književnim tekstovima, te najzad udeo subjektivnosti i nepredvidljivosti u procesu odlučivanja za pojedina pre- vodna rešenja, onemogući li su formulisanje alogoritma koji bi modelu prevođenja, ili kri tičkom modelu procene kvaliteta prevoda, dao strogo naučni i sasvim egzaktni karakter. Iako prevodilac u analitičkoj fazi širi svoje uvide i uključuje u razmatranje makrokontest , iako pribegava me- hanizmima kompenzacije, problem entropije ostaje neizbežno prisutan. Ta neotklonjivost entropije takođe je uticala na perpetuiranje raskola iz- među dve ju prevodnih strategija; činilo se uvek da je primena protivnič- kog metoda krivac za sve nedostatke prevoda. 81 Savremeni teoretičari prevođenja pokušali su da prevaziđu bipolar- nost teorijskih postavki svojstvenih diskursu o prevođenju. Umesto pola- rizacije ponudili su kontinuum, gradiranu skalu vrednosti na kojoj prevo- dilac odabire svoja rešenja; umesto podele na smisao i formu sugerisana je njihova sinteza; umesto teorijske pretpostavke o „neprevodivosti“ in- herentnoj jeziku, predložen je jednostavan kompromis. Tako Ketford po- vodom ove rasprave zaključu je: „Radije treba reći da su izvorni tekst i njegovi elementi manje ili više prevodivi , umesto što se kaže, u apsolut- nom smislu, da su i li prevodivi, i li neprevodivi“ (prema Larose 1992 : 113). I Najda uočava sličan ćorsokak iz kojeg nudi izlaz: „Činjenica da krajnosti u formalnoj i dinamičkoj ekvivalenciji izo- pačavaju poruku ne znači , među tim, da je najbolji prevod tačno na sredini između dve krajnosti. Zapravo, postoji relativno široko po- lje unutar mogućih ekvivalencija na kojem poruka ne biva iskri- vljena. Tek kad jedna od ekvivalencija dosegne svoje ekstremne vrednosti, formalna ravan poruke biva ozbiljno oštećena“ (ibid). Treći primer racionalnog odbacivanja ekstremističkih i polarizuju- ćih stavova nudi Piter Njumark svojom idejom o kontinuumu između „se- man tičkog“ prevoda (vernog, doslovnog, izvorno ori jentisanog, primere- nog književnim delima „gde je značenje neodvojivo od forme“) i „komu- nikativnog“ (ciljno usmerenog, svojstvenog publicističkim i naučnim tekstovima, dakle onima koji imaju prvenstveno informativnu funkciju). Prevodilac kombinuje seman tički i komunikativni prevod; on stalno do- nosi odluke o stepenu blizine prevodne metode jednom ili drugom polu, na skali koja ih međusobno povezuje: „Ne postoji samo komunikativni ili seman tički metod prevođenja teksta – postoje, zapravo, široka područ ja gde se ovi metodi pre- 82 klapaju. Prevod može da bude manje ili više seman tički i manje ili više komunikativan – čak i delovi istoga teksta moraju da se preve- du jedni komunikativnije, a drugi doslovnije“ (Newmark 1991 : 17). Komentarišući ovaj Njumarkov stav, Rober Laroz zaključu je u dru- gom delu svoje knjige 43 gde se razmatra evaluacija prevoda: ovo znači da će se i merila za evaluaciju razlikovati od jednog dela teksta do drugog, da će se pri lagođavati ovom ili onom stepenu komunikativnosti ili se- mantizma (Larose 1992 : 186-187). U svom predgovoru, Laroz prevazila- zi tradicionalnu suprotstavljenost dveju strategija jednostavnim zaključ- kom: „Pitanje više nije treba li prevoditi doslovno ili slobodno; treba prevoditi tačno“ (Larose 1992 : XVI, naš kurziv). Sve ovo nas upuću je na ide ju da će i kri tički model procene prevoda morati da uključi varija- bilnost kao parametar a ideju kontinuuma kao obrazac za merenje, ume- sto podele na dve strategije i pretpostavke o nekompatibilnosti njihovih odlika. 43 Robert Larose (1992) Théories con tempora ines de la t raduction , Québec, Presses de l ’Univers i té de Québec. 83 Druga glava Specifično književne teorije prevođenja 2.1. Opšti i posebni normativni okviri književnog prevođenja Studija o umetnosti prevođenja Jiržija Levija, lingviste i profesora knji- ževnosti, pravi sponu između jezičke i književne osnove prevođenja. Time se sa analize pojmova i normi vezanih za prevodnu operaciju u opštem smislu, iznetu u prvoj glavi , fokus prebacuje na one aspekte koji su spe- ci fični za književna dela – iako ti aspekti ostaju neodvojivi od jezičke di- menzije prevodne operacije. Zato nije slučajno Levi dao jednom svom poglavlju naslov „prevod kao književnost i jezikotvorstvo“. 2.1.1. Levijeva tabela invarijantnih i varijabilnih seman tičkih vrednosti u prevođenju raznih tipova tekstova Izuzetno korisnu tabelu za opšti uvid u osnovne teškoće s kojima se prevodilac suočava pri prevođenju različi tih žanrova, Levi nudi na sa- mom početku svoje studije (Levi 1982 : 8). Reč je o tabeli invarijantnih i vari jabilnih elemenata informacije u prevodima pojedinih književnih i vanknjiževnih žanrova; namera mu je da ovom tabelom prikaže koje je aspekte teksta u prevodu važnije sačuvati, a koje je moguće žr tvovati – zavisno od žanra, to jest strukture teksta, kao i od cilja kojem služi pre- vod ( ibid . : 7). Invarijantni elementi značenja su oni koji moraju biti sa- čuvani, dok su vari jabilni oni koji se mogu slobodnije adaptirati. Na osi koja daje pregled žanrovskih tipova, Levi navodi: 1. naučne tekstove sa terminologi jom kao ključnom komponentom; 2. publicističke tekstove i oratorsku prozu; 3. dramsku i umetničku prozu; 4. poeziju slobodnog sti- 84 ha; 5. kanonski stih; 6. tekst za vokalno izvođenje, to jest operski libre- to; 7. ti tlovanje u vizuelnim medijima. Na osi seman tičkih slojeva koji predstavljaju komponente jezičke forme kao svojevrsnog nosioca znače- nja, Levi navodi: 1. denotativno značenje; 2. konotativno značenje; 3. stilski obojene reči; 4. konstrukciju rečenice; 5. prozodijske elemente kao što su ali teracija, ri tam, rima; 6. trajanje i visinu samoglasnika; 7. karakter artikulacije. Razume se, teškoća prevođenja raste od naučnog teksta prema onom tekstu či ji se prevod ti tluje za vizuelne medije, budući da se pove- ćava broj invari jantnih elemenata – onih koje je nužno u prevodu preneti u neizmenjenom obliku. Tako je u naučnom tekstu jedini invarijantni ele- ment denotativno značenje; invarijantnim elementom mogu se evenutal- no, u ovoj vrsti teksta, smatrati i stilski obojene reči. U publicističkom tekstu već postoje dva nužna invarijantna elementa, denotativno značenje i stilski obojene reči; dodatne invari jante mogu biti, mada ne nužno, ko- notativna značenja i konstrukcija rečenice. U umetničkoj prozi invari- jantnih elemena ta već ima če tiri: to su, osim denotativnog i konotativnog značenja, još i stilski obojene reči i konstrukcija rečenice. U kanonskom stihu ovome se dodaju i svi prozodijski elementi, dakle al i teracija, ri tam, rima, a eventualno i trajanje i visina samoglasnika, kao i karakter artiku- lacije. Radi „pevljivosti“ teksta, u prevodu libreta radije se žrtvuje deno- tativno značenje, onda kada je potrebno sačuvati sva ostala važnija zna- čenja za ovaj medij. Isto važi za ti tlovanje, u kojem od prvorazrednog znača ja postaje karakter artikulacije, kao i trajanje i visina samoglasni- ka; uprkos tome, ostaju ništa manje važne komponente kao što su kon- strukcija rečenice i konotativna značenja. Zbog svoga preglednog karak- tera, Levijeva tabela prevodiocu početniku pruža dragoceni prikaz se- man tičke slojevitosti forme i žanrovske podele tekstova; uprkos svojoj relativnoj pojednostavljenosti, budući da prelazni žanrovski oblici tu ni- su prisutni, ona ipak ostaje pregledna i dovoljno slojevita. 85 Uvođenje podele na invarijantne i vari jabilne elemente poruke dra- gocen je operativni instrument koji je ponudio osnovu za razmatranje različi tih prevodnih verzija istoga izvornog književnog dela. Na toj pod- lozi moguće je graditi i model za evaluaciju kod retradukcije; tako je sa- vremeni engleski teoretičar Džeremi Mandej, u knjizi Evaluacija u pre- vođenju 44, upravo na analizi prevodâ jedne Borhesove pripovetke siste- matizovao i procentualno odredio udeo invarijantnih i vari jabilnih ele- menata u objavljenim verzijama dvojice profesionalnih prevodilaca na engleski jezik. Udeo invari jantnih elemenata radikalno se smanjio sa brojem prevedenih verzija ove pripovetke, koje su dodatno eksperimen- talno napravili prevodioci početnici na studijama iz prevođenja; Mandej je rezultate eksperimenta iskoristio za potrebe kontrastivne lingvistike: za mapiranje vrsta reči podložnih prevodnim transformacijama. 45 Među- tim, kao evaluacioni model, njegova metodologija može poslužiti za uže traduktološke potrebe i nadograđivati se u pravcu razrade parametara za procenu kvaliteta prevodâ. 2.1.2. Prevođenje kao reproduktivna umetnost Književno prevođenje je i umetnost, i zanat , i nauka. Kao nauka, lokalizovano je i na književno-teorijskom i na l ingvističkom područ ju; kao zanat, književno prevođenje podrazumeva skup znanja i vežbi kadrih da osposobe zainteresovana lica za obavljanje izvesne delatnosti či ja je priroda, između osta log, i mehanička; kao umetnost, književno prevođe- nje nadilazi i naučne okvire i zanatsko umeće. Jirži Levi smatra da se prevodi lački posao ne iscrpljuje u potrazi za jezičkim ekvivalentima, ma- da taj proces čini njegov lavovski deo. Postoje mnogi elementi prevodi- 44 Je remy Muday (2012) Evaluation in Transla t ion , London and New York, Routledge 45 Videti v i še o ovome u odeljcima (5 .1 .3) i (5 .1 .4 ) . 86 lačke delatnosti koji se ne mogu svesti na prak tičnu primenu uporedne gramatike i sti listike: na primer, kri tička procena dejstva koje će prevod imati u ciljnoj sredini, izbor interpretativne taktike , prenos umetničke stvarnosti izvornika i njegovog sti la u novu kulturnu sredinu i mnoge druge komponente spadaju, prvenstveno, u oblast umetnosti (Levi 1982 : 67). Pojam dvostrukosti operacije prevođenja književnog dela podrazu- meva distinkciju na dve ravni, formalnoj i sadržinskoj. Na formalnoj rav- ni, književni prevodilac obavlja originalnu kreativnu delatnost: stvara, u oblasti jezika, novo delo. Na sadržinskoj ravni, književni prevodilac ne obavlja originalnu delatnost već reprodukuje postojeće izvorno književno delo. Ovo razlikovanje dveju vrsta operacija, formalno-jezičke koja je kreativne i originalne prirode, i s druge strane prenosa sadržine, što je proces kojem je ci lj reprodukovanje, može se povezati sa dihotomijom „sloboda/vernost“. Ako napravimo takvo povezivanje, možemo reći da se sloboda odnosi na stvara lački jezički čin kre i ranja umetničkog dela na maternjem jeziku; s druge strane, nače lo vernosti ogleda se u preslikava- nju, prenosu, reprodukovanju sadržine postojećeg izvornika. Dakle, književni prevod kao delo umetnička je reprodukcija, kopi- ja; njegov glavni ci lj ni je stvara lački čin bez pro totipa u sadržinskom smislu; njegov je cil j oponašanje originala, njegovo zadržavanje i čuva- nje. S druge strane, među tim, književno prevođenje kao jezički proces je- ste originalni stvara lački čin, uto liko što sva jezička umetnička sredstva prevodilac samostalno i iznova stvara. Zbog toga se književno prevođe- nje kao vrsta umetnosti svrstava u izvođačke, to jest reproduktivne, in- terpretativne umetnosti – poput glumačkih ostvarenja postojećih dram- skih obrazaca ili muzičkih interpretacija postojećih muzičkih partitura. Ipak, tu su posredi samo normativne definicije koje podrazumevaju kva- litetan, da ne kažemo idealan prevod. A šta bi bio nekvalitetan prevod? Ako se književni prevodilac ogreši o jednu od dve strane – bilo nedo- voljno vernim reprodukovanjem postojećeg izvornog umetničkog dela, 87 bilo njegovim previše doslovnim prenosom, pri čemu ono gubi svoja umetnička i druga svojstva koja traže kreativan i samosvojni jezički tran- sformacioni čin – onda je to nedovoljno dobar il i ropski prevod: takav prevod ne zadovoljava najopšti je književno-umetničke standarde. Ovi najopšti ji književno-umetnički standardi za uspelost prevoda menjali su se, kao što smo videli, kroz istori ju. Evaluacija kvaliteta knji- ževnog prevoda složena je utoliko što u razvoju reproduktivne umetnosti postoje dve norme: jedna je za valjanost reprodukovanja , š to podrazume- va merila razumevanja izvornika i vernosti prevoda; druga je umetnička norma, i ona podrazumeva estetska merila, to jest kri terijume lepog. Zato se može zaključi ti da se središnja antinomija u prevođenju često ispolja- va kao protivrečnost između dvaju zahteva: zahteva za prevodilačkom preciznošću i zahteva za prevodilačkom slobodom. Ako se poznati muko- trpni proces „vaganja“ u nalaženju ekvivalencije posmatra i formuliše iz ovog ugla, može se reći da teškoće prevodne operacije potiču iz činjeni- ce da je zahtev za preciznošću , kao norma za valjanost reprodukovanja, u sukobu sa normom lepog u umetničkom delu – a da je, analogno, zahtev za slobodom, koji je nužan da bi se ostvari la norma lepog i postigle estetske vrednosti dela kroz kreativni transformacioni čin , u sukobu sa imperativom tačnosti i vernosti. Jezgrovito kazano, upravo ti protivrečni zahtevi stavljeni pred prevodioca čine njegov zadatak tako teško rešivim: da bi se ispoštovale obe norme, prevod mora biti što bliža reprodukcija izvornika, ali jezički uobličen i ostvaren tako da predstavlja jednako vredno, novo književno delo. Tek izmirenjem ovih dvaju suprotnih impe- rativa, književni prevod postaje samostalni proizvod, rezultat kreativnog čina gde su se ispoljila individulano pronađena stvara lačka rešenja; pri tom, on ujedno ostaje i reprodukcija svoga polaznog uzora, to jest izvor- nika. I ne samo to: novo delo prevodne književnosti, u svojoj dvostrukoj prirodi i pod uslovom da je umetnički uobličeno, ostvaruje jednako sna- žno estetsko dejstvo kao original; njegov umetnički uticaj u novoj sredini 88 ravnopravan je i snažan „odjek“, kako je rekao Benjamin, onog učinka koji je ostvaren na izvornom jeziku u piščevoj sredini. Vrhunski prevodi uspevaju sve ove zahteve da ispune i pomire. 46 Razmišljajući o ovom protivrečnom imperativu postavljenom pred književnog prevodioca, videli smo da Jirži Levi prevođenje određuje kao reproduktivnu umetnost. Da bi ovo precizirao, on iznosi primer sl ičnog odnosa između umetničke istine u književnom delu i stvarnosti (Levi 1982 : 71). Kao što se umetnička istina u delu razlikuje od istine u stvar- nosti jer pretpostavlja njeno reprodukovanje „prestvaranjem“, preobliko- vanjem uz pomoć sopstvenih –umetničkih – izražajnih sredstava, tako se i vernost prevoda razlikuje od naturalističkog kopiranja izvornog dela, jer podrazumeva takvu vrstu reproduktivne operacije koja, uprkos činje- nici da prenosi u neizmenjenom obliku sadržinu izvornika, ipak taj izvor- nik korenito menja na jezičkoj ravni, koristeći se strukturno-ekspresiv- nim sredstvima novog jezika. Kao što umetničko delo treba da deluje na um, na osećanja i li na percepciju jednakom snagom kao stvarnost sama, ili čak jače, pa jedino ta vrsta dejstva postaje relevantno merilo njegove uspešnosti, tako i prevod umetničkog dela mora biti ravan izvorniku po svome dejstvu i uticaju na či taočev misaono-emotivni sklop. Ovo podra- zumeva da prevod uspešno prenese osnovne estetske i smisaone kvalitete originala koji se nalaze na jednoj dubljoj ravni nego što je formalna; a njihov prenos, videli smo, odvija se u znatno složenijem procesu nego što je puko mehaničko preslikavanje iz jednog jezika u drugi. Od čega se sastoji taj složeni proces kada je u pitanju književni prevod? Kako treba da izgleda prevodni metod primeren prevođenju književnog dela? Kako prenositi stilska i izražajna jezička svojstva ko ja će prevod učiniti sadr- 46 Kod nas je dr Ta tjana Đu r in, u svome radu „Srpski prevod Rableovog dela Gargantua i Pan tagruel iz perspektive modernih t raduktoloških pr i stupa: e tnocen- t r ičnost , h iper tekstualnost , doslovnost“ pokazala mogućnost pos to janja upravo ta - kvog prevoda, ko j i uspešno zadovo ljava obe prevodne norme. 89 žinski vernom slikom originala i, istovremeno, samosvojnim novim de- lom na planu forme, kreacijom koja ostvaruje snažno estetsko i umetnič- ko dejstvo na ciljnu či ta lačku publiku u kulturološki različi toj sredini? 2.1.3. Činioci koji ut iču na odabir metoda za prevod književnog dela Prevodilac određuje svoj prevodni metod imajući u vidu pripadnost izvornog književnog dela određenom žanru i vrsti; zatim, on mora imati u vidu i njegova pragma tička i funkcionalna svojstva; za određivanje prevodnog metoda ništa manje nisu važni ni istorijsko-prostorni okviri koje delo ocrtava; najzad, veoma su značajna i stilska i estetsko-umet- nička obeležja izvornika. Među tim, to je samo prvi uslov, nužan ali ne i dovoljan, na putu ka postizanju kvali tetnog književnog prevoda. Jer, pre- sudna je individualna, subjektivna komponenta: osim načelno zacrtanog metoda ko jim će prevesti izvornik, prevodilac treba da ga dosledno pri- menjuje ne samo u vidu opšteg „duha“ prevodnog teksta, to jest na delu kao celini, nego i u svakoj prevodnoj jedinici ponaosob. Koji god metod da je rešio da odabere, prevodilac ga se, dakle, mora pridržavati umet- nički dosledno, al i i stvara lački inovativno. Videli smo da su pojedine istorijske epohe davale prednost jednoj od dveju osnovnih prevodnih strategija; danas prevodilac primenjuje metod koji, u književnom prevo- đenju, više ne odgovara toj vrsti di leme; on nastoji da maksimalno verno prenese ne samo denotativnu i konotativnu ravan značenja, nego i one se- man tičke slojeve konotacija či ji su nosioci, kako je Tejber pokazao, stil- ska i prozodijska ravan. Uprkos tim današnjim ustaljenim normama važe- ćim za književno prevođenje, ipak se prevodilac i dalje suočava sa nekim teško rešivim pitanjima; ova pitanja najčešće su uslovljena pomenutom hibridnom prirodom književnog prevoda, to jest potrebom da se ravno- pravno zadovolji i nače lo vernosti sadržini izvornika, i nače lo slobode u individualnoj reinterpretaciji stilskih osobenosti; to znači da prevodilac 90 ne sme izgubiti iz vida zahteve ciljne sredine, to jest svo je či ta lačke pu- blike. Svojim tumačenjem i jezičkim „prestvaranjem“ izvornika, ali i de- limičnom asimilacijom u njemu prisutnih pojmova i termina, prevodilac inovira sopstveni jezik: obogaću je ga neologizmima, kalkovima i egzoti- zmima. Prevodiočev proces odlučivanja često se svodi upravo na tu vrstu dileme: da l i u pojedinačnim sluča jevim prevodnih teškoća da ti prven- stvo asimilovanju inostranih jezičkih sredstava ili t ragati za domaćim ekvivalentima, što Levi naziva supstitucijom. Prva mogućnost odgovara Šlajermaherovom „približavanju“ či taoca izvorniku, a druga suprotnoj težnji „približavanja“ pisca či taocu. Ukoliko se prevodilac odluči da pri - ori tet treba da dobiju pisac i izvornik, to jest da treba očuvati, prven- stveno, nacionalni „kolorit“ i posebnost kulture izvornika, on može doći u si tuaciju da u neizmenjenom obliku ostavi nazive „realija“. Ovo znači da neće prezati od pozajmica ko je će vokabularu na ciljnom jeziku dati „egzotičnu“ notu“. Ukoliko se, pak, odluči da iziđe u susret či taocu i ciljnoj kulturi , izbegavaće egzotizme kao vrstu nacionalnih kulturoloških posebnosti; rukovodiće se, u metodi koja primat daje ciljnoj kulturi, onim rešenjima prevodi lačkih problema koja su u novoj sredini opštera- zumljiva i time prihvatljivija. Radije će tragati za ekvivalentima na cilj- nom jeziku; a ovo će ga često dovesti u situaciju da, kao što smo videli, pribegne adaptaciji koju Levi naziva i supstitucijom – mehanizmu zame- ne stranog leksema domaćim . Tome nasuprot, kada se pojam svojstven izvornoj kulturi i bez ekvivalenta u cil jnoj kulturi zadrži, u vidu pozaj- mice, u neizmenjenom fonetskom i grafičkom obliku, Levi koristi za nje- ga termin „transkripcije“. Pri tom, Levi savetuje da se u transkribovanom vidu reali je koriste u prevodu samo tamo gde imaju svojstvo da prenose ona značenja koja su tipična za istorijski ili socijalni milje izvornika (ta- kvi su leksemi, na primer, tomahavk, rikša, džunka). Kod njih ne postoji mogućnost supsti tucije sredstvima ciljnog jezika; osim toga, onda kada 91 su pozajmice nužne jer ih nalaže sadržina dela, njihovim se unošenjem ciljni jezik obogaću je; u takvim sluča jevima ne može se govoriti o impe- rativu očuvanja jezičke čistote ciljne kulture. Ako pođemo od elementarnih zahteva ka sve specifičnijim, reći će- mo da prevodilac u jednakoj meri mora poštovati opšte norme prevođenja o kojima je bilo reči u prvoj glavi, kao i posebne imperative književnog prevođenja. Zatim, podrazumeva se da on mora, krajnje brižljivo, da vodi računa i o pojedinačnim zahtevima de la či jeg se prevođenja poduhvatio: o njegovim jezičkim, stilskim, žanrovskim i drugim osobenostima; tek će se na ovoj poslednjoj ravni oči tovati, u punoj meri, sav kreativni prevo- dičev po tencijal. U tom spoju odgovarajućeg prevodnog metoda, dosled- no primenjenog, i onog samosvojnog sti lskog „peča ta“ kojim prevodilac uspeva da postigne isto estetsko dejstvo kao što ga ima izvornik, dobija se za rezultat uspešan književni prevod. Usput Levi upozorava na opa- snost od „ulepšavanja“ ili „poboljšavanja“ izvornika, čemu mnogi prevo- dioci ne mogu da odole – nekada i iz bojazni da će, uko liko u tom pravcu ne intervenišu, či ta lačka publika i kri tika njima pripisati „nedostatke“ prisutne u izvorniku. 47 Kao predradnju u pripremi za odabir metoda i za poče tak rada na prevođenju književnog dela, potrebno je da prevodilac napravi posebnu analizu; svrha te analize je da prevodilac izvornik smesti u njegove pre- cizne istorijsko-kulturološke i umetničko-estetske koordinate. Tek na osnovu takvog pozicioniranja, či ji su preduslov prevodiočeva enciklope- dijska ali i specifično književna znanja, on može doneti odluke u vezi sa svojom opštom prevodnom koncepcijom. O njoj odluču je na osnovu 47 Videćemo da je francuski teoret ičar An toan Berman podrobno s i stema tizo- vao ovakva „iskr ivl javanja“ izvornika, b i lo za to š to prevodilac st rahuje da knj iževno delo u prevodu neće ima t i odgovarajuću recepci ju ako zadrži neke e lemente izvorno- st i ko j i ga č ine previše „gust im“ i s lo jevi t im, bi lo za to što ne uočava sve značenj ske komponente ho timične redundantnost i , na pr imer. 92 ključnih podataka koje je prikupio o delu i vrednosnih sudova koje je po- vodom dela napravio; tek tada definiše svoj prevodni metod. Zatim, pri- likom radnog procesa, nameće mu se kao primarni imperativ doslednost u ostvarivanju zacrtanog prevodnog metoda; ta doslednost potrebna je zato što bi se, inače , izražajna sredstva koristila nesistema tično i dovela do nekoherentno uobličenog prevoda. Levi je svoju knjigu Umetnost prevo- đenja obilato snabdeo primerima, između osta log i onima koji pokazuju kako izgledaju ogrešenja o ovaj princip koherentnosti – bilo u ravni opšteg prevodnog metoda, bilo u ravni posebnih izražajnih sredstava koja su korišćena. Uniformnost sti la i prevodnog metoda nije lako ostvariti , između osta log i zbog opisane protivrečnosti imperativa koji se pred pre- vodioca postavljaju: na primer, kaže Levi, prevodi lac zna da či talačka publika očekuje da neki inostrani čuveni drevni spis, na primer Ramaja- na , deluje kao originalno delo domaće književnosti, pošto je to način da ga lako pročita i prihvati; s druge strane, među tim, neophodno je da pre- vodilac reprodukuje sve karakteristične crte indijskog eposa, da svojom veštinom oslika svu neobičnost atmosfere drevne Indije, sasvim strane zapadnom či taocu (Levi 1982 : 82). Na odabir globalne prevodne strategi je često utiču spo ljašnji činio- ci, budući da izbor prevodne metode zavisi ne samo od prevodiočevog ličnog stava, nego i od međusobnog odnosa dveju kultura; od promenlji- vosti mode; od prolazne zainteresovanosti publike za štiva iz pojedinih geopolitičkih podneblja; od savremenih težnji i normativa u izdavaštvu; od drugih tržišnih imperativa. Treba imati u vidu da nacionalne osobeno- sti stranih kultura u prevodnoj književnosti imaju ne samo estetsko- umetničku, nego i informativnu vrednost: time uloga prevodioca dobija širu kulturnu, pa i ideološko-političku dimenziju. Osim toga, prevodilac svojim prevodima u izvesnoj meri utiče – ne samo jezički nego i drugoja- 93 ko – na opštu ori jentaciju vlasti te nacionalne kulture 48. Prevodnom poli- tikom može se, saglasno potrebama istorijske si tuacije, namerno doprino- siti zbližavanju ili udaljavanju dveju kultura. 49 Najzad, prevodiočeva uloga je i didaktička: on vaspitava či talački ukus i povećava obrazovni nivo či ta lačke publike. „Mogućnosti prevođenja ne zavise samo od zrelo- sti prevodilačke metode već i od zre losti či talaca. Savršen prevod ne zahtijeva samo idealnog prevodioca, već i idealnog či taoca“ ( idem . : 83). To je dijalektika uticaja: s jedne strane prevodiočeva metoda posledica je socijalnih, političkih, kulturnih okolnosti i potreba date epohe; s druge strane, ona utiče na njihovo preobražavanje. 2.1.4. Prenos stilskih osobenosti književnog dela i univerzali je u prevodu Razlike između kul tura predstavljaju, u svakom sluča ju, važan či- nilac koji teoretičari, pa i Levi, sve češće uzimaju u razmatranje. Može- mo reći da se, u traduktologiji, paradigma osamdesetih godina 20. veka menja upravo u tom pravcu: od formalno-jezičkog modela, preko komu- nikaciono-funkcionalističkog i sociolingvističkog, st iglo se do kulturo- loškog modela koji poslednjih decenija zauzima ogroman deo prostora na traduktološkoj sceni. Nepodudarnost „perspektiva“ iz ko jih či taoci razli- či tih kultura sagledavaju izvornik i njegov prevod Levi poredi sa pozo- rišnim dekorom. Nalik dekorateru koji postavlja mizanscen u teatru, pre- 48 Levi navodi pr imer prevodi laca ruske knj iževnost i u Češkoj početkom 20. veka, kada su ruski p isc i prevođeni i doživl javani na egzotičan način; svega pedeset godina kasni je , posle drugog svetskog ra ta , takva prevodna stra tegi ja više ni je bi la pr i sutna, pa je i r ecepc ija ruske knj iževnos t i u Čehoslovačkoj koreni to promenjena (Levi 1983 : 83) . 49 Pr imer za ovo ima li smo u nedavnoj proš lost i srpsko-hrvatskih odnosa na planu prevođenja f i lmova; tako su Rane Srđana Drago jevića t i t lovane na hrvatski ka- da su apr i la 1999 . pr ikazivane u zagrebačkim b ioskopima. 94 vodilac treba unapred da računa sa perspektivom iz koje publika posma- tra u ciljnoj sredini izvesno delo u prevodu: jer, či taoci prevodne knji- ževnosti imaju drugu meru znanja i este tičkog iskustva u poređenju sa znanjem i este tičkim iskustvom či taoca izvornika (Levi 1982 : 71). Pre- vodilac je, dakle, svestan da njegova publika, zbog razlike u kulturama, mnogo šta ne bi shvatila ako bi se prevodilački proces sveo samo na me- haničko prenošenje sadržine izvornika. Ovo uvođenje pojma „perspekti- ve“ potrebno je, kaže Levi, da bi se ispunila dva glavna zahteva u pogle- du valjanosti književnog prevoda: prvi se tiče stilskih komponenti, a dru- gi estetskih u širem smislu reči . Osim u sluča ju velike strukturne i kultu- rološke sličnosti između dva ju jezika, u svim drugim sluča jevima knji- ževnog prevođenja očuvanje stilskih obeležja izvornika podrazumeva mukotrpno i drugotrajno traženje stilskih korelacija na ci ljnom jeziku – onako kako je to, videli smo, savetovao Čarls Tejber, i ne samo on. Između osta log, mehanizam traganja za stilskim ekvivalencijama podrazumeva nalaženje zajedničkih imenitelja za pojedine sti lske tipove. Evo u kom smislu: uzmimo kao primer slučaj da savremeni srpski proza- ik piše roman iz života u srednjem veku; on ne postavlja sebi zadatak da se izražava na staroslovenskom, ali se može odlučiti da današnji srpski jezik arhaizira; to znači da će izgraditi vlastiti istorijski stil koji ni je na- turalistička kopija date epohe, nego služi samo za stvaranje nužnog isto- rijskog kolorita, uglavnom savremenim izražajnim sredstvima. Tako i prevodilac koji prevodi delo iz neke ranije epohe ne može prevoditi jezi- kom te epohe: on gradi stil koji po izvesnim obeležjima samo l iči na sti l do tične epohe, a zahvaljujući dobro nađenim stilskim zajedničkim imeni- teljima između te epohe i , s druge strane, jezičkog materi jala kojim ras- polaže njegovo vlastito doba (idem . : 72). Nalaženje tih zajedničkih ime- nitelja za pojedine stilske t ipove kompromisno je rešenje: tako se isto- vremeno i zadržavaju neke od stilskih osobenosti izvornika, i menjaju one koje umetničkom transformacijom idu u pravcu savremenih prevodi- 95 očevih jezičkih sredstava. Među tim, uspostavljanje ove krhke stilske rav- noteže nije dugoročno održivo: u tome je objašnjenje, između osta log, zašto prevodi „zastarevaju brže“ od originala. Posebna st ilska izražajna sredstva mogu se ogledati, recimo, u pri- begavanju dijalektima (na primer, zamena engleskog koknija pariskim ar- goom). U takvim sluča jevima, prevodiocu se može dogoditi da, u nedo- voljnom poznavanju dijalekatskih formi, stavi u usta junaka reči ko je pripadaju raznim registrima toga dijalekta; još je gore ako mu se, iz ne- pažnje ili neznanja, desi da kombinuje različi te dijalekte u okviru govora istog lika. Svaka od ovih omaški il i nedoslednosti je za osudu: stilska ujednačenost prevoda na svim ravnima jedan je od ključnih imperativa koji se pred prevodioca književnog dela postavljaju. Svi ti imperativi, a posebno imperativ očuvanja nacionalnih specifičnosti, usložnjavaju se u dijahronijskom prevodu, kada su epohe nastanka izvornika i prevoda raz- liči te. Da bi se u takvim sluča jevima obezbedilo isto estetsko dejstvo prevoda kao što je bilo dejstvo izvornika, prevodilac mora da unese po- menutu vremensku perspektivu; mora da ima u vidu proces zastarevanja pojedinih realija, ali i iskorenjivanje izvesnih običa ja, promenu među- ljudskih odnosa i mentaliteta. Iste preobražaje pretrpeli su, u dužem vre- menskom periodu, jezik i sti listika: nešto što je nekada bio argo, u među- vremenu postaje deo standardnog govora; ono što je pre dva ili tri veka bio standardni govor, danas je stilski obeležen kao arhaičan. Prevodilac zato mora rekonstruisati onu prvobitnu, neiskrivljenu percepciju teksta kakvu su imali pisac i njegovi onovremeni či taoci , pa onda na osnovu te analize doneti odluke o vlastitim ekspresivnim sredstvima kojima će na- stojati da ostvari isto dejstvo kod savremene publike u ciljnoj sredini. Dodatna prevodiočeva teškoća pri prenošenju istorijskog i nacio- nalnog kolori ta proističe iz činjenice da on nije dat – il i bar nije samo dat – u pojednačnim, konkretno uhvatljivim elementima koje je moguće izdvojiti iz konteksta; taj kolorit je kvalitet svojstven svim komponenta- 96 ma dela: jezičkoj građi, opštoj formi, sadržini (idem . : 108). Zato je naj- važnije, i predstavlja najveću prevodiočevu veštinu, izraziti takvo delo u jedinstvu njegove forme i sadržine, u dijalektici dêla i celine, pojedinač- nog i opšteg. Pošto je izvorni jezik književnog dela komponenta te forme i sadržine, izvesna entropija nacionalnog specifikuma svojstvenog izvor- niku kao celini nužna je pri prenosu na novi jezik, pogotovo u dijahroni- ji. Levi navodi primer Don Kihota , svojevremeno napisanog neutralnim jezikom, za ondašnjeg či taoca sti lski „neobeleženim“. Ako se danas ono prevede arhaiziranim tonom na srpski, izvitoperena je i namera autora, i ekvivalentno dejstvo na dve či ta lačke publike. Jer, izvorni španski jezik bio je sirov, neprerađen materijal , tvrdi Levi, a ne nekakva namerno „oneobičena“ forma. I duga Prustova rečenica samo je građa, „ma teri jal“ za uobličava- nje utisaka i komentara o opisanim psihološkim i socijalnim pojavama. Svako njeno „oneobičavanje“ predstavljalo bi ne samo ogrešenje o nače- lo ekvivalentnosti forme na stilsko-jezičkom planu, nego i izneveravanje namere autora. Tim povodom navodimo jetko Levijevo zapažanje: „Upravo zbog toga što je stvaralaštvo prevodioca ograničeno na sferu jezičko-stilskih transformacija, on ponekad nastoji da bar u toj oblasti ispolji samostalnost i stvara lačke sposobnosti, pa se olako zanese osamostaljenom virtuoznošću, pronalazi neologizme i tamo gdje oni uopšte nisu neophodni, ili pak bez dovoljno razloga transformiše stare ri ječi“. I da lje: „U takvim sluča jevima, materi- jal koji bi trebalo da je najmanje primjetan – odvlači na sebe či ta- očevu pažnju i postaje samozadovoljno formalističan; prevodilac ’usavršava’ tekst ne prateći autorovu koncepci ju, već sve to samo s jednim ciljem – da privuče či taočevu pažnju [.. .] Prevodilac je to bolji što je neprimetnije njegovo učešće u dje lu“ (idem . : 96). 97 Ta prevodiočeva „neprimetnost“ može se definisati pozitivno: to nije samo odsustvo njegove nametljive subjektivnosti, već je to i idealna mera opšteg i pojedinačnog koju on uspeva da ostvari; to je i mogućnost da obuhvati celinu prevodnog teksta što potpunije, da nađe način da žr- tvuje pojedine elemente, ako je to nužno, ne bi li još jasnije istakao stil- ski totalitet dela u prevodu. Levi nabraja vidove stilskog osiromašenja rečnika, a to su: 1. upotreba opšteg pojma (hiperonima) umesto konkret- nog i preciznog označavanja; 2. upotreba stilski neutralne reči umesto emocionalno obojene; 3. nedovoljno korišćenje sinonimije (idem . : 139). Ukoliko takvih osiromašenja nema, osim u sluča jevima nužde, može se reći da prevodilac zadovoljava kri terijume uspelog prenosa stilskih oso- benosti. Još jedno svojstvo st i la, koje Levi definiše kao „odnos između misli i njenog izražavanja“, pokazuje koliko je ova studija bila ne samo detaljna, nego i ispred svoga vremena po mnogim uvidima koje je kogni- tivna psihologija tek znatno kasnije eksperimentalno potvrdila . Reč je o mehanizmima koje Levi naziva „vidovima intelektualizacije teksta“, a to su: a. logizacija, b. izlaganje nedorečenoga, c. formalno vaspostavljanje sintaksičkih veza. 50 Evo kako to on objašnjava: „Osnovna prevodiočeva težnja jeste da istumači de lo domaćem či- taocu, to jest da učini tekst razumljivijim, dostupnijim či talačkoj percepci ji . Taj opšti cilj često se osjeća i u de taljima. Prevodilac se odnosi prema tekstu kao interpretator: on ne samo da prevodi već izlaže tekst, to jest logicira ga, dopunjava, intelektualizira i t i- me često l išava tekst estetski delatnog činioca – one napregnutosti između misli i njenog izraza“ (idem . : 147). 50 I ovo su e lementi ko je je Berman kasni je ponovio i raz radio. Vide ti u An- toan Berman, Prevođenje i s lovo i l i konačiš te za dalekog , podaci u b ibl iograf i j i . 98 Ovde Levi razmatra, zapravo, one stilske osobenosti prevoda koje se u današnjoj traduktološkoj nauci, utemeljenoj na statističkim ispitiva- njima, nazivaju „jezičkim univerzali jama“. Jezičke univerzalije u prevo- dima nezavisne su od jezika sa kojih i na koje se prevodi; one se javljaju uvek i svuda; pored ovih koje je Levi nabrojao, a koje imaju i al ternativ- ne nazive (tako je izlaganje nedorečenog zapravo eksplici tacija , upotreba opšteg pojma umesto konkretnog je simplifikacija , logizacija i formalno vaspostavljanje sintaksičkih veza su vidovi normalizacije), univerzalija- ma se smatraju i mehanizmi izbegavanja ponavljanja ili reduplikacije 51 i distinktivne distribucije. Mehanizam normalizacije veoma je čest, a po svoj pri lici neretko i nužan; najopšti je rečeno, to je težnja ka konvencio- nalnijoj formi u punktuaciji, leksici, sti lu, sintaksi; to je i prilagođavanje kulturnih specifičnosti opštepoznatim pojavama; u normalizaciju spadaju i intervencije kao što je razdvajanje nezavisnih klauza u većoj sin taksič- koj celini; u nju se uvrštavaju i dopune krnjih rečenica; normalizacijom se idiosinkrazija zamenjuje, na nivou sintakse, jednostavnijim i uobiča je- nijim obrtima; istori jski prezent zamenjuje se perfektom; zastareli izrazi zamenjuju se modernijim; eksperimentalna proza zamenjuje se standard- nom; kreativne kolokacije zamenjuju se uobiča jenim. Drugim rečima, normalizacija je nače lo rastuće standardizacije, kako je naziva Gideon Turi: po tom nače lu, „teksteme izvornika pretvaraju se u ciljnom jeziku u repertoreme“ (navedeno kod Baker 2001 : 288). 2.1.5. Primeri uskospeci fičnih i prak tičnih problema u prevođenju knjiže- vog dela Kompromisnim rešenjem, kojim uspostavlja ravnotežu između stil- skih odlika izvornika i vlastitih, savremenih izražajnih sredstava, prevo- 51 O reduplikaci j i u prevodima romana Virdžini je Vulf videt i s tudiju Sindi Le- fevr-Skodelje (podaci u bibl iografi j i ) . 99 dilac na jezičkoj ravni prenosi istorijsko-nacionalne okvire izvornog književnog dela u ci ljni jezik. Koje karakteristike iz tog okvira on treba obavezno da prenese, a koje može da izostavi? U odgovoru na to pitanje, Levi predlaže da prevodilac zadrži samo izvesnu meru specifičnih eleme- nata izvorne kulture: onu koja je dovoljna da či taocu prevoda ukaže na nešto što će se ose ti ti kao tipično za stranu sredinu; svako dalje insistira- nje na tome treba izbegavati. Kao primer za takvu uravnoteženu količinu „stranosti“ Levi navodi prenošenje načina na koji se, u francuskom, oslo- vljavaju sagovornici: francusko uho ne oseća kao preterivanja bezbrojna ponavljanja ti tule „gospodine“, „gospođo“ ili „gospođice“; možda ih čak i ne percipira. U prevodu na češki, ovakvo povremeno ti tuliranje likova u proznom il i dramskom delu ukazuje češkom či taocu 52 na izvesno svojstvo jezičkih običa ja u stranoj kulturi; njihovo dosledno prenošenje, međutim, delovalo bi ne samo kao preterano nego, po svoj pri lici, i kao groteskno. Isto važi za uobiča jeno francusko obraćanje vojnim licima (npr. „mon co- lonel“), što u prevodu na slovenske jezike deluje smešno. Još jedan pri- mer tiče se engleskog i francuskog običa ja da se u pismenom obraćanju udata žena, posebno ako je pripadnica određene socijalne klase i istorij- ske epohe, oslovljava ne samo muževljevim prezimenom, nego i imenom: među tim, „gospođa Džon Smit“ u ciljnoj či ta lačkoj sredini zvuči ne samo bizarno, nego može izazvati neželjeni humorni efekat (Levi 1982 : 112). Ipak, uzdržano zaključu je Levi, u ovakvim sluča jevima nema opšteg re- cepta: na prevodiocu je da kri tički proceni, od sluča ja do sluča ja, koliko je umesan i primeren doslovniji ili manje doslovan prenos ovakvih jezič- ko-kulturoloških komponenti teksta. Jedna od posebnih teškoća u prevođenju književnog dela je prevod aluzija, naroči to u dijahroniji: današnji čita lac u češkoj sredini, bez po- 52 Treba ima ti u vidu da je Levi p isao ovu svo ju s tudi ju u vreme kada je u so - ci ja l ist ičkoj Čehoslovačkoj takvo os lovljavanje bi lo proskr ibovano kao vid ideološki obojenog jezika svojs tvenog kapita l ist ičkom druš tvenom uređenju. 100 sebno datog objašnjenja, ne može znati konotacije određenog dnevnog li- sta – dok je svojevremeni či talac u izvornoj sredini odmah imao odgova- rajuće asocijacije povodom desničarskog ili levičarskog usmerenja ovih ili onih novina. Većina či talaca u drugoj sredini ne mora znati koje je po- litičke ori jentacije ni današnji francuski satirički Le Canard enchaîné, a kamoli političku „obojenost“ l ista starog dva veka, kao što je bio bona- partistički Le Constitutionnel. Uz to, nemoguće je preneti sve one zna- čenjske i vizuelne asocijacije koje je kod onovremenih či talaca izvornika ime tih novina najčešće uspevalo da pobudi (izgled naslovne stranice, format lista, grafička oprema, njegov „ton“, obraćanje određenom či ta- lačkom profi lu). Prevodiočeve napomene u dnu stranice predstavljaju je- dan od dva uobiča jena načina na koja se ovaj problem razrešava; među- tim, kaže Levi, t ime se seman tička jedinca, koja je bila organska kompo- nenta izvornika, sada prebacije u prostor izvan teksta, postaje deo štam- parskog preloma stranice i izdavačkog aparata knjige. Osim toga, či tao- čeva usredsređenost na tok teksta t ime se prekida, proces či tanja se naru- šava. Levi zato savetuje da prevodilac u ovakvim sluča jevima pribegne drugom načinu, eksplici taciji: „Mnogo je manja šteta za prevođeno djelo ako objašnjenje unosimo u sam tekst prevoda“, zaključu je (idem . : 117). Isto nače lo Levi savetuje za istorijske ličnosti i njihovo bliže određivanje, pozivajući se na stare majstore prevođenja koji su primenji- vali taktiku eksplici tacije: naime, glavnu odrednicu za istorijske ličnosti – na primer „muzičar Pilad“, „ tiranin Onabis“ – umetali su u tekst. Raz- ume se, to je iznuđeni prevodi lački postupak koji treba primenjivati oprezno, kaže Levi; lična imena treba objasniti samo jednom, pri prvom pominjanju. I Levi smatra, dakle, da se ovom rešenju pribegava samo za- to da bi se izbeglo veće zlo: a to je ili nerazumevanje teksta od strane či- taoca, ili s tavljanje prevodiočeve napomene ispod redova (ibid .) . Ova vr- sta hijerarhije prevodnih nedostataka – nerazumljivost, ometanje pažnje, proširivanje teksta – kao da svedoči o činjenici da je entropija neizbe- 101 žna; kompenzativni mehanizmi su iznuđeni, oni su prinuda , način da se gubitak umanji ali ne i sasvim izbegne; osim toga, oni imaju svoj nepo- voljni učinak jer narušavaju nače lo vernosti, u neku ruku predstavljaju „deformisanje“ izvornika. Kompenzativne mehanizme koje je Levi, i ne samo on, predložio kao kompromisna rešenja, Antoan Berman je u svojih „trinaest principa izopačavanja izvornika“ precizno analizirao kao nega- tivnu pojavu. Pre nego što pređemo na Bermanovo viđenje njihovog ne- povoljnog „deformišućeg“ učinka, da razmotrimo još neke od Levijevih konkretnih sugesti ja za pojedina pitanja sa kojima se prevodioci nužno susreću u prevodu književnog teksta. U svakoj evaluaciji prevoda, naime, i ovi se činioci – naizgled sitni i nevažni – ipak moraju uključiti u objek- tivno procenjivanje mehanizma odlučivanja koji je prevodilac primenio pri uspostavljanju ekvivalencije prevodnih jedinica, birajući rešenja unu- tar skupa vari jabilnih komponenata u promenljivoj hijerarhiji činilaca na dve ose: prvoj, na kojoj se diskurzivno ulančavaju leksičke, sintaksičke i tekstualne celine i drugoj, gde se one graduiraju značenjski, grama tički i stilski. Evo još nekih takvih uskospecifičnih problema: na primer, to je prevod valuta i mernih jedinica karakterističnih za pojedine zemlje. U oba sluča ja postavlja se, ponovo, pitanje nužnog gubitka i mogućnosti odmeravanja manje štete. Naime, ako se ostave auten tični nazivi, či ta lač- ka publika u ciljnoj sredini neće steći predstavu o novčanoj vrednosti ne- kog predmeta il i veličini prostora, visini zgrade, dužini puta; s druge strane, ako se te jedinice „prevedu“, to jest „konvertuju“ u domaće , koje su poznate ciljnoj grupi, biće to ogrešenje o lokalni kolorit i auten tične okolnosti izvorne sredine, manjak one nacionalne specifičnosti nužne za izgradnju istorijskog i kulturološkog okvira izvornika. Ponovo se prevo- dilac tu nalazi u nezahvalnoj ulozi kri tičara koji presuđu je šta je manje zlo, od sluča ja do sluča ja. Ipak, opšte je pravilo da se nacionalne valute ostavljaju, bez obzira na činjenicu da tada či taoci ciljne sredine ne znaju 102 pravu vrednost onoga što je izraženo u stranoj valuti, a što eventualno iz šireg konteksta mogu da naslute. Šta Levi predlaže prevodiocu da uradi ukoliko za pojedine nacio- nalne specifičnosti izvornika nema referenta u cil jnoj kulturi, pa nije moguće naći prevodni ekvivalent? U tom sluča ju, sugeriše Levi, t reba se u prevodu poslužiti hiperonimom umesto doslovnog prenosa sintagme: francusku police judiciaire najbolje je prevesti hiperonimom polici ja. Poseban problem predstavljaju još prevodi uzrečica, narodnih izreka, po- slovica, metafora. Zbog nemogućnosti da u toj oblasti bude ikakvog na- čelnog saveta, Levi predlaže da prevodilac odvaže gde je moguća supsti- tucija odgovarajućom uzrečicom, izrekom ili poslovicom na ciljnom jezi- ku. Takvu supsti tuciju, to jest zamenu ekvivalentnom poslovicom, izre- kom ili uzrečicom, najčešće je moguće izvršiti: naime, ove jezičke kate- gorije izražavaju opšte mudrosti i obično ne sadrže posebna nacionalna obeležja, pa je utoliko moguća zamena bez većeg gubitka. Tamo, pak, gde poslovica ima stilsku vrednost fokusiranja na nacionalni identi tet, supstitucija nije poželjna. Načelno govoreći, nisu dozvoljene aktuelizaci- je izvornog teksta, u vidu adaptiranja mesta i vremena; prema sluča ju se, među tim, prevodilac odlučuje da li će neki nadimak koji na stranom jezi- ku sugeriše karakternu osobinu (la Cinglée), zameniti prevodnim ekviva- lentom (Lujka) na osnovu zajedničkog seman tičkog konotativnog jezgra. Još jedan osetljiv problem predstavlja jezičko nijansiranje il i čak radikalnije adaptiranje teksta, radi izbegavanja psiholoških protivrečno- sti izazvanih kulturološkim i običajnim razlikama u dve sredine. Ovo je potrebno ukoliko se prevodilac rukovodi nače lom izazivanja istog dej- stva u izvornoj i ciljnoj kulturi, i to istog dejstva kako teksta kao celine, tako svakog njegovog pojedinačnog segmenta. Ako se drži toga cilja, to jest dinamičke, odnosno funkcionalne ekvivalencije, prevodilac će prene- ti, u prevodu ruskih pisaca na primer, tipične ruske deminutive i hipoko- ristike – to jest, prenosiće ih bez pre teranog ustezanja, budući da su ti 103 deminutivi i hipokoristici ujedno, i bar donekle, odraz ne samo običa ja nego i ruskog mentaliteta, psihičkog sklopa nacije; oni imaju svoju in- formativnu, sadržajnu vrednost. Ili , šta raditi sa prevodom učestalih en- gleskih formulacija koje su odraz suzdržanog i eufemističkog načina iz- ražavanja? Da bi se dobilo odgovarajuće značenje u prevodu, Levi suge- riše da se u ovakvim sluča jevima prevodilac koristi postupkom pojačava- nja. Tome nasuprot, Francuzi pribegavaju jačim izrazima, koje u prevodu na srpski treba ublažiti (na primer, uč tive formulacije kao što su désolé , enchanté; ili , komentar „ j ’ai aimé ce film“, kao i mnogi drugi) 53. Najzad, šta prevodilac da učini ne bi li izbegao „kulturni šok“ č i talaca u srpskoj ciljnoj sredini ako reši da ostavi doslovno preveden opis scene u romanu gde, po povratku s puta, otac poljubi ćerku u usta – što u nekim kultura- ma nije neuobiča jeno? Sličnu reakciju „kulturnog šoka“ može doživeti pripadnik uzdržane engleske kulture pred emotivnim izlivima likova kod Dostojevskog, ako bi se oni doslovno i bez ikakvog ublažavanja preneli. Primera ove vrste ima nebrojeno mnogo. Prevod je utoliko kvalitetniji kao celina, kaže Levi, ako prevodio- cu pođe za rukom da prevlada ovakve protivrečnosti. Sve su to specifični zahtevi o kojima treba voditi računa, pored već navedenih opštih; u sva- kom pojedinačnom sluča ju prevodilac mora da izmiri protivrečnosti na- stale i iz kulturoloških razlika, i iz dvostrukog karaktera prevodnog dela, to jest njegove hibridne prirode: ponavljamo, on je i reprodukcija na sa- držinskoj ravni, i originalna tvorevina na jezičkoj. Ponekad razorno dej- stvo po željeni utisak može imati prevodiočev sitni propust, nastao usled nepažnje: tada se či talac suoči sa po jedinošću ko ja mu razbija iluziju umetničke stvarnosti i sugeriše da či ta delo presađeno na tuđe tle . Analo- 53 Iako doslovno „désolé“ znači oča jan, kor ist i se učesta lo u vr lo neobavezu- jućem, čak banalnom značenju „žao mi je“; i s to tako, mada enchanté ima bukvalno značenje „oduševljen sam“, kor is t i se u mnogo blažem „drago mi je“. Najzad, rečeni- cu „ j ’a i a imeé ce f i lm“ prevodimo sa „svideo mi se/dopao mi se ta j f i lm“. 104 gija se može naći na pozornici: dovoljna je mala nespretnost glumca pa da se kod gledalaca razbije pozorišna iluzija, onda kada je stvaranje ta- kve iluzije rediteljev cilj : gledalac tada postaje svestan da je posredi sce- na i pozorišni komad, a ne osobena stvarnost u koju je uplovio zabora- vivši na sve druge stvarnosti. I prevodilac, kao glumac, mora strogo pa- ziti da ničim ne naruši koherentnost či ta lačke percepcije. Postoji i tananija vrsta narušavanja koherentnosti, a to je ona koju smo već pomenuli; sada ćemo je ponoviti tim pre što ostajemo, sa Levi- jevim pozivanjem na Stanislavskog, u okvirima poređenja pozorišne umetnosti i prevođenja kao reproduktivne umetnosti. Često su, naime, pravljene analogije između glumčeve i prevodiočeve delatnosti, upravo zato što i jedan i drugi reprodukuju izvorni tekst , u njegovoj su službi, tumače ga na svoj način; ta tumačenja jednog teksta, bilo glumčeva il i prevodiočeva, mogu se smenjivati kroz epohe, ali mogu i naporedo po- stojati u istom vremenskom razdoblju, kao što je slučaj sa integralnim prevodima Prustovog romana objavljenim u razmaku od nepune dve de- cenije na srpskom i hrvatskom govornom područ ju. Taj suptilniji način narušavanja koherentnosti srećemo onda kada prevodilac, možda u želji da se dokaže ili napravi „odmak“ u odnosu na drugi postojeći prevod istoga izvornika, namerno istakne ravan svoje jezičke virtuoznosti i time dovede u fokus neki leksem ili či tav rečenički deo. Tako istaknuti tekstu- alni segmenti, koji su bili stilski neobeleženi u izvorniku, neopravdano poprimaju novu ulogu: oni fokusira ju či taočevu pažnju, umesto da ostanu obična građa, manje više neprimetni materi jal kojim se prenosi sadržina. Ovako se priča da je čuveni reditelj Stanislavski reagovao, kaže Levi (idem . : 96), kada se jedna glumica stalno i neopravdano „isticala“ na sceni: „Ma niste vi tu, pobogu, da biste pokazivali vašu nogu publi- ci!“ 54 Naravno, Stanislavski se poslužio grubom metaforom; ono što je 54 Bi la je posredi inscenaci ja Šekspi rove Ukroćene goropadi u reži j i Stani - slavskog. 105 hteo da kaže, jeste to da glumac – kao i prevodilac – mora prvenstveno biti u službi izvornika, umesto da na sebe privlači pažnju i time postavlja svojevrsni zid između publike i umetničke tvorevine. Ta umetnička tvo- revina, i u sluča ju uspelog prevoda književnog dela i u sluča ju uspele pozorišne režije, predstavlja skladno sadejstvo svih elemenata umetničke celine – ona je više od prostog zbira svojih sastavnih komponenti. Takva celina, koja po Benjaminu dobija svoj samostalni život i t raje u vremenu, svakako su i primeri prevodne književnosti vrhunskih prevodilaca, kao i pozorišne režije pojedinih komada koje se pamte. U poglavlju koje sledi videćemo kakav je bio Bermanov odnos prema imperativu „nevidljivosti“ prevoda i prevodioca. 2.2. Bermanova ogrešenja o „duh“ izvornog književnog dela Prevodioci koji biraju strategiju koja „olakšava“ či taocu ciljne grupe razumevanje i prihvatanje prevoda “prenebregavaju temeljni ugovor koji prevod vezuje za svoj izvornik. Taj ugovor – istina, drakonski – zabra- njuje bilo kakvo prekoračivanje granice teksture originala . U njemu se utvrđu je da kreativnost, koju zahteva prevođenje, cela mora da se stavi u službu pre-ispisivanja izvornika na drugom jeziku, i da nikada ne sačini nekakav nad-prevod određen l ičnom poetikom onoga ko prevodi“ (Antoan Berman) 2.2.1. Koren nesporazuma savremenih teoretičara prevođenja oko „duha i slova“ izvornika U citatu iz ogleda Prevođenje ili slovo 55 Berman ne koristi slučaj- no, u svom određenju književnog prevoda, pojam „ugovora“. Ovom meta- 55 Antoan Berman (2004) Prevođenje i s lovo i l i Konačiš te za da lekog , Beo- grad , Rad/AOM, prevod Aleksandra Mančić , s tr. 41, kurziv i u izvornom tekstu. 106 forom služi se ne bi li još čvršće i zvaničnije utemeljio nače lo koje za- stupa; a to nače lo svodi se na zabranu ikakvog „prekoračenja granice teksture originala“. Celokupna prevodiočeva kreativnost , po Bermanu, ide u pravcu „brisanja l ične poetike“, izbegavanja hipertekstualnosti, poštovanja imperativa „nevidljivosti“ prevodioca o ko jem je već bi lo re- či. Ponovićemo već ci ti rana dva naizgled sasvim protivrečna stava o ovom pitanju, Najdin i Benjaminov. „Najbolji prevod ne zvuči kao pre- vod“, rekao je Najda, hoteći da kaže kako zvuči kao da je napisan na ciljnom jeziku (Nida & Taber 1969 : 12). Evo i Benjaminovog suda tim povodom: „Reći za prevod da je či tljiv kao da je napisan na ciljnom jeziku ne predstavlja vrhunski kompliment, ni ti najveći kva litet prevoda. Umesto toga, značenje vernosti treba da bude nastojanje na takvom jezičkom uobličenju ko je će odražava ti čežnju za svojom jezičkom dopunom. Pravi prevod je transparentan, ali u smislu da ne pokriva izvornik“ (Benjamin 2000 : 22). Ako se razmotre ova dva citata, čini se da je Najda uveren kako prevod mora „ ići u susret či taocu“, to jest poštovati prvenstveno ciljne kodove – običajne, moralne, intelektualne, afektivne, tekstualne, stilske, kulturološke, književne i druge – dok Benjamin pojam „transparentnosti“ shvata u sasvim drugom smislu, kao svojstvo prevoda zahvaljujući ko jem izvornik ostaje vidljiv, a sa njime ostaju vidljive i sve eventualne nabro- jane razlike koje original, kulturološki i drugojako, podrazumeva u odno- su na ciljnu sredinu. Ta duboka sukobljenost stavova navela je Volframa Vilsa da kaže kako „ne samo da nema konsenzusa oko značenja termina ’ekvivalenci- ja’, nego nema saglasnosti ni oko uslova koje treba zadovoljiti da bi se dva teksta smatrala ekvivalentnim“ (navedeno u Baker 2001 : 80). I zai- 107 sta, išči tavanjem beskrajnih rasprava o dvema prevodnim strategijama, stiče se utisak da postoji nekakav koren nesporazuma oko ekvivalencije, a samim tim i oko stepena i vrste slobode u prevodiočevim intervencija- ma pri likom prenosa teksta izvornika sa jednog jezika na drugi. Do kore- na tog nesporazuma čini se da je teško dopreti: dugotrajne polemičke na- slage zatrpale su ga tako duboko, da te slojeve više nije nimalo lako raz- grnuti. Pokušaćemo, ipak, da pojam ekvivalencije razmotrimo iz drugog ugla, u nadi da će nam to pokazati put ka razrešenju problema prevodio- čeve vernosti „duhu ili slovu“ izvornika. U različi tim prevodnim modelima i teorijama, pojam ekvivalencije određivao se u okviru prevodne jedinice uglavnom kao stepen značenj- skog poklapanja prevoda i izvornika koji je moguće kvan tifikovati. Za razliku od toga, moguće je tipove ekvivalencije odrediti po sasvim razli- či tim osnovama. Na primer, s obzirom na moguća po lja primene pojma ekvivalencije, Enciklopedija traduktoloških studija Mone Bejker daje, iz- među osta lih, i ovakvu podelu na tri razna tipa: prvi tip je formalna ekvivalencija, koja se uspostavlja između lingvističkih struktura; ona je primenljiva u programima za automatsko prevođenje; drugi tip, jezička ekvivalencija na nivou jezikâ kao sistemâ neaktuelizovanih u diskursu, predstavlja ravan na kojoj operiše komparativna lingvistika; najzad, treći tip tekstualne ekvivalencije jedini zanima traduktologe, jer se tu ekviva- lencija razmatra na nivou aktuelizovanih tekstova i sličnosti postignute pri njihovom prenosu iz jednog jezika u drugi (Baker 2001 : 79). Nemački traduktolog Koler klasifikovao je vrste ekvivalencije na osnovu različi tih ravni na kojima ju je moguće razmatrati, a koje ulaze u celinu transfera. Tako je ekvivalencija po Koleru formalno-este tička on- da kada postoji poklapanje na formalnoj, estetskoj i idiosinkrazijskoj ravni dvaju tekstova; denotativna je onda kada uvodi jednakost između izvornog i prevodnog teksta na referencijalnoj ravni, prenoseći informa- ciju o vanjezičkoj stvarnosti; zatim, ukoliko izvorni i prevodni tekst iza- 108 ziva ju kod či talaca iste asocijaci je, reč je o konotativnoj ekvivalenciji; ukoliko tekstovi postižu isti učinak u smislu estetskog i motivacionog dejstva na či taoce dveju sredina, a pri tom je prevod pri lagođen znanjima či talaca ciljne sredine, posredi je pragma tička i li dinamička ekvivalenci- ja; najzad, ako su izvornik i prevod žanrovski saobrazni, Koler to naziva ekvivalencijom tekstualne norme (Hatim 2001 : 28). Već smo pomenuli u prvoj glavi, u uvodnoj reči za poglavlje o ekvivalenciji, da postoje mnogobrojna – nedovoljno precizno definisana – određenja ekvivalencije. Rekli smo i da neki autori koriste pojam funk- cionalne, diskurzivne, žanrovske ekvivalencije – zapravo, čini se kao da se terminu ekvivalencije može dodati bilo koji kvalifikativ. Zato bismo mogli da na Kolerovu tipologiju nadovežemo bar još nekoliko različi tih vrsta ekvivalencije: na primer, ako imamo u vidu sti lističko-prozodijske aspekte ekvivalencije između teksta izvornika i njegovog prevoda, to jest što veći stepen sl ičnosti u korišćenim registrima, sociolektima, tonu, rit- mu – govorićemo o stilskoj ekvivalenciji . U teorijskim raspravama rela- tivno često srećemo i termin tekstualne ekvivalencije, ko ji obično podra- zumeva sličnost na komunikativnoj ravni celine izvornog i prevodnog teksta; tako Mona Bejker smatra da se tekstualna ekvivalencija usposta- vlja na ravni uspešnog prenosa informativnog toka i svih kohezivnih komponenti globalno sagledanog teksta. Najzad, pojam ekvivalencije može prvenstveno biti fokusiran na kulturološku ravan korelacijâ između tekstova, u smislu nepostojanja il i prevazilaženja mogućih različi tosti u kodovima – moralnim, intelektualnim, afektivnim – dveju sredina; tada ćemo govoriti o kulturološkoj ekvivalenciji tekstova. Iz ovoga se vidi da je ekvivalencija u raspravama postao krajnje re- lativizovan pojam, utoliko što uključu je, naročito ako se uspostavlja iz- među književnog dela u celini i njegovog prevoda, či tav niz istorijskih i kulturoloških okolnosti. Procena ostvarene ekvivalencije na pragma tičkoj ravni mora da integriše razne, potencijalno sukobljene uticaje dveju sredi- 109 na: jezičke, ideološko-političke, kulturološke i tako dalje. Poseban čini- lac predstavljaju razlike na istorijsko-književnom planu, u smislu drukči- jih st i lističkih i este tičkih normi, drukči jih prevodi lačkih tradicija, druk- či jih izdavačkih i t ržišnih zakonitosti u oblasti književne produkcije. Nu- žnu selektivnost u odabiru elemenata za građenje ekvivalencije srećemo u Njumanoj definiciji navedenoj u Enciklopediji Mone Bejker: „Nisu sve vari jable u prevodu relevantne u svakoj situaciji; prevodioci moraju od- lučiti čemu će da ti priori tet u svakom trenutku, čime se uspostavlja neka vrsta funkcionalne ekvivalencije“ (Baker 2001 : 77, naš kurziv). Uostalom, dodaje Njuman, prevodna ekvivalencija je zdravorazumski termin koji slu- ži za opisivanje idealnog odnosa koji bi či talac očekivao da postoji između izvornika i njegovog prevoda (idem . : 79). Zdravorazumski dakle pojam, a ne egzaktni; idealan i prospektivan pojam, a ne realno uspostavljen; vari ja- bilan i zavisan od spoljnih činilaca, a ne stabilan i autonoman. Upravo u tim različi tim nivoima sa kojih autori sagledavaju ekvi- valenci ju često leži koren nesporazuma: jer, oni jednom imaju u vidu njenu fonetsku il i sti lsku dimenziju, drugi put kulturološku, treći put is- ključivo denotativnu, če tvrti put konotativnu, i tako dalje. Kada se kaže da je „nađen dobar ekvivalent“, kao da takav iskaz odmah izaziva slede- će pi tanje: dobar – ali na kojoj od mogućih ravni? Svaki razgovor o ekvi- valenciji zahteva, zato, precizno određenje vrste ekvivalencije koja se ima u vidu; svaka upotreba pojma „ekvivalentnog“ termina, izraza i li teksta zahteva određenje ne samo zajedničkog seman tičkog jezgra na osnovu kojeg je uspostavljena denotativna i konotativna ekvivalencija iz- među njih, nego i uključenje sociokulturnih, afektivnih, moralnih i dru- gih značenjskih komponenti koje takođe ulaze u procenu valjanosti ekvi- valencije i donošenje vrednosnog suda o njoj. Ponovo je reč, znači, o onom skupu velikog broja varijabilnih parametara na osnovu kojih prevo- dilac donosi odluku o ekvivalentnosti prevodne jedinice, bila ona lek- sem, klauza, perioda ili veća tekstualna celina. 110 Ovakvo preciziranje vrste parametara koji ulaze u procenu ekviva- lencije, ili dobijaju primat pri likom njenog ustanovljenja, nužno je za određivanje kvaliteta prevoda, ali i za izbegavanje nesporazuma kada se govori o ulozi prevodioca i vrsti njegovih intervencija u pravcu jedne ili druge prevodne strategije. Jer, ta intervenci ja često namerno isključu je, ili prosto gubi iz vida, či tav skup značenjskih komponenti koje nisu je- zičke, pa ni tekstualne prirode, već pripadaju domenu paratekstualnog, to jest istorijsko-kulturnoj, si tuacionoj, ideološkoj podlozi nastanka teksto- va. Sagledana iz toga ugla, rasprava o poštovanju „duha ili slova“ izvor- nika često je mogla biti razgovor gluvih: branitelji prvog pristupa obično su mogli imati u vidu kulturološku i pragma tičku ekvivalenciju, a da to jasno ne formulišu, dok su zastupnici drugog pristupa mogli imati u vidu denotativnu i konotativnu ekvivalenciju; ili , prvi su mogli biti fokusirani na primat tekstualne ekvivalencije, a drugi na primat stilske. 2.2.2. De Bograndova tekstualno-komunikativna i ekspresivna ekvivalen- cija; Bermanova ekvivalencija slojevitih označi telja Osamdesetih godina prošlog veka tekstualna lingvistika i diskursna analiza postaju glavni izvori modela promišljanja prevoda i prevođenja. U ovim disciplinama, pojam komunikativnog konteksta postaje ona stra- teška konfiguracija u kojoj se konstruišu značenja; prevodna jedinica je ili tekst u celini, ili „bilo koji segment teksta koji funkcioniše kao kohe- rentna i kohezivna jedinica u kontekstu u kojem se ispoljava“ (De Beau- grande 1978 : 98); podela značenja na formu i sadržinu više nije prime- rena ovoj vrsti analize (idem . : 94), usredsređenoj na implikacije. Jedan od predstavnika takvog pravca u teori ji prevođenja je austrijski teoreti- čar Robert de Bogrand za koga se vezuje pojam tekstualne ekvivalencije: to znači da se ekvivalencija ne uspostavlja na nivou rečenice, već celine teksta. Ta celina teksta više nije samo prenosnik poruke, nego je opera- 111 tivna u širem smislu: tekst pripada diskurzivnoj praksi koja ima skrivene ciljeve (kamufliranje pravih interesa, izražavanje rasističkih stavova na uvijen način , na primer). Za prevođenje tekstova postaje veoma važno definisanje žanrovski profi lisanih tekstova 56 i određivanje onoga što dis- kursi impliciraju; tek puna svest o pravim ciljevima teksta i njegovim implikacijama omogućava potpuni transfer i olakšava uspostavljanje ekvivalencije. Svaki ključni pojam u diskursu mora se razmatrati tekstu- alno i intertekstualno, pošto upotreba pojedinih stilski obeleženih termi- na u poli tičkom govoru postaje specifično konotirana; prevodilac mora o tome da vodi računa i da dešifruje sve konotacije. Konotativna ravan značenja može imati krajnje negativni ci lj , može implicirati fašistoidne ideje; za razliku od toga, ono što je eksplicirano ostaje u okvirima poli- tičke korektnosti. Tekst prevoda, sagledan kao celina, dobija važnu ulogu iz perspek- tive socijalnih odnosa i interakcije s ciljnom grupom. Pitanja analize dis- kursa su uglavnom sociopoli tička pitanja, dok se tekstualna lingvistika okreće pi tanjima registra i analize registra, shvaćenog kao podjezički ni- vo zavisan od si tuacije i funkcije jezika. Definisanje registra postaje preduslov dobrog prevoda. Analiza diskursa i tekstualna analiza povezu- ju gramatiku, pragmatiku i sti listiku; stil ima kohezivnu tekstualnu kom- ponentu koja postaje, takođe , nosilac skrivenih značenja. Tekstovi se ne mogu tumači ti bez šireg konteksta, a oštra podela na pojedine tipove ne- moguća je zbog njihovog hibridnog karaktera. Prevodilac ima zadatak da odredi strukturu teksta i tip socijalne transakcije do koje dolazi na osno- vu teksta. Sažeto izloženo, ovako bi izgleda le ključne tačke De Bogran- 56 Funkcije teksta , određene na osnovu žanrovske pode le i k l jučne za funkcio- na lni t ip ekviva lenci je , obrazloži la je Katar ina Raj s u knj izi Kri t ika prevoda – mo- gućnosti i ograničenja , prvobitno izdate 1971. godine na nemačkom jeziku: Kathar i - na Reiss (2000) Translat ion cri t ic i sm – the poten tials and l imi tat ions (ca tegories and cr i teria for t ransla t ion quali ty assessment) , London, St . Je rome publi shing. 112 dove koncepcije o tekstualnoj ekvivalenciji: 1. tekst postaje relevantna prevodna jedinica; 2. prevođenje se proučava ne samo kao skup sličnosti i razlika između izvornog i cil jnog teksta, nego i kao proces interakcije između autora, prevodioca i či taoca prevoda; 3. bitni činioci nisu više odlike teksta po sebi, nego skrivene strategije jezika koje leže ispod tek- sta; 4. te strategije moraju se razmatrati u kontekstu komunikativne funkcije; 5. činom prevođenja rukovodi nekoliko strategija koje su u tek- stu naznačene, a odnose se na jezičke razlike, razlike u registru ili žan- rovske razlike; 6. selekcija ekvivalenata vrši se u okviru relevantnih konteksta, pa može biti denotativna ili konotativna ekvivalencija. Tek- stualna ekvivalencija uključu je sve te faktore, socijalne, istori jske, poli- tičke, ideološke, a definiše se kao valjano predstavljen original u komu- nikativnom aktu (Hatim 2001 : 32). Pored ekvivalencije u tekstovima koji nisu književnog tipa, De Bo- grand je ekvivalenciju razmatrao i na metaforičkom jeziku poezije u knjizi Sastavni činioci teorije prevođenja poezije . 57 Ono što je De Bo- grand rekao za jezik poezije, nesumnjivo važi i za poetsku dimenziju proznog teksta. On smatra da se prevođenje poetskog žanra sastoji od ne- koliko faza, a to su: 1. prevođenje pisanog teksta u mentalne predstave; 2. povezivanje instanci neočekivane upotrebe jezika sa mogućnim očeki- vanim ekvivalentima; 3. preuređivanje manjih il i većih sekvenci u skladu s njihovom komunikativnom sadržinom; 4. sakupljanje i prenos informa- cije sadržane u kontekstualnom i vankontekstualnom (makro) okruženju sa tumačenjem problema tičnih elemenata; 5. nalaženje na ciljnom jeziku onih izražajnih sredstava koja prenose celokupnu mentalnu predstavu oformljenu u prethodnim fazama; 6. povezivanje izvornog teksta sa mno- gobrojnim instancama mentalne predstave i samim prevodnim procesom; 7. ako je moguće, konsultovanje informanata o njihovoj reakciji na pre- 57 Robert de Beaugrande (1978) Factors in a theory of poetic t ransla t ing , As- sen, Van Gorcum. 113 vod. De Bogrand smatra sve ove aktivnosti vidovima prevodne operacije; to su sve oblici „jezičke medijacije“. Sasvim je nevažno, kaže on, da li je prevodilac njih svestan ili ni je; nevažno je i da li se ove faze odvijaju istovremeno ili sukcesivno; jedino što jeste važno, to je izostanak neke od njih; u tom sluča ju dolazi do fragmentaci je či tavog procesa i komuni- kacija se može završiti neuspehom. Poetskim tekstovima, smatra De Bogrand, treba da bude svojstven što verniji prenos izvornika, to jest formalna ekvivalencija; drugim reči- ma, kalkiranje forme u što većoj meri nameće se kao primeren način pre- nosa poetskog teksta utoliko što je upravo forma glavna njegova odlika, pa i nosilac značenja. Prevodiočeva dužnost je da odrazi stilske i estet- ske osobenosti poetskog teksta, kao i njegovu metaforičnost , izgrađene zahvaljujući gusto strukturisanom jezičkom materi jalu; ujedno, on ne sme da zanemari komunikativnu ekvivalenciju, što znači da prevod mora da uobličava sve dok ne postigne i razumljivost sa estetskim dejstvom, i visok stepen formalne korespondencije (idem . 98-99). Komunikativna ekvivalencija, koja je i pragma tička i estetska utoliko što ostvaruje estet- sko dejstvo na či taoca ciljne sredine ravno dejstvu poetskog teksta u iz- vornoj sredini, ostaje primarna u odnosu na formalnu ekvivalenciju. „Prevodne strategije moraju se povezati tako što će se među njima sve- sno uspostaviti prioriteti“ (idem . : 99). U njih autor ubraja kontekstuali- zaciju, strukturaciju, redistribuciju, a takođe i proširivanje uobiča jene gramatike i leksike. Bermanov etički pristup prevođenju dodiruje ista ova pitanja i uključu je mnoge već navedene komponente i uticaje. Kao uvod u Berma- novo viđenje ekvivalencije, koja podrazumeva različi te ravni – denota- tivnu, stilsku, formalnu, kulturološku – može da posluži primer prevoda jedne poslovice. Naime, kaže Berman, poslovice su karakteristične po to- me što im poruka sadrži neku od osnovnih životnih mudrosti ; ta poruka najčešće postoji, u različi toj formi, u raznim jezicima. Šta uraditi ako se 114 neka poslovica nađe unu tar romana? Da li poslovicu treba prevesti do- slovnije, i li joj potražiti ekvivalent na jeziku prevoda? Upravo zbog opštosti i važnosti poruke koja predstavlja sažeto izrečenu životnu mu- drost, poslovicama je obično lako naći ekvivalent na drugom jeziku: tada je, najčešće, istovetna mudrost iskazana u donekle različi toj formi. Ako bi se poslovica prevodila izolovano, van nekog konteksta, na primer tek- sta romana, verovatno bismo je preveli njenim ekvivalentom; značaj de- notativne ravni bi prevagnuo. Među tim, u kontekstu romana, forma po- slovice bar je jednako važna kao i njena sadržina, ako ne i važnija: s dru- ge strane, poznato je da formu poslovica odlikuju jezgrovitost, rima, eventualne ali teracije, ri tam. Zato Berman savetuje drugu mogućnost, a to je prevod poslovice u duhu slova originala; takav prevod „istovremeno je i doslovan i slobodan“ (Berman 2004 : 16). Doslovan je utoliko što ni- je posredi ekvivalent koji bi samo globalno dao istu ideju i poruku, nego što se verno, gotovo bukvalno, prenose korišćeni termini izvornika, uz poštovanje čak i bro ja slogova; a opet, slobodan je utoliko što su nađene odgovarajuće zamene za ali teraciju, rimu, ri tam, što nije posredi puka formalna ekvivalencija. 58 Berman to ovako komentariše: „To dakle nije ropski prevod reč za reč, nego se ali teraciona struktura izvorne poslovice 58 Pr imer ko j i navodi Berman je poslovica na španskom A cada día su pena, a cada año su daño , ko ju prevodi f rancuskim A chaque jour su ff i t sa pe ine, à chaque année sa déve ine . Ako b i se po traži la ana logna s i tuaci ja u f rancusko-srpskoj var i jan- t i , francuska poslovica Le vent de prospér i té change be in souvent de côté ima svoj ekviva lent u srpskoj pos lovici „Kolo sreće se okreće“. Među t im, ako zbog ko relaci je sa kontekstualnim činiocima treba postupit i kao Berman, pa prevest i „ i doslovno i s lobodno“, to jest sačuvati i formalnu vrednost date francuske poslovice, onda je iz - bor adekvatnih mogućnost i zna tno ši r i . Jedan od prevoda može da glasi , na pr imer, „Danas mu hi ta p ramac, sutra mu po topljen čamac“, al i su i razne druge var i jante na temu ve tra moguće i poželjne, pod us lovom da poš tuju r i tam, r imu, s imetr ičan broj slogova, i td . 115 iznova pojavljuje u drugači joj formi. Takvim mi se čini rad na slovu: niti kalk, niti (problema tična) reprodukcija, već pažnja usmerena na igru označi telja“ ( ibid .) . I još Berman dodaje, ustajući pro tiv zastupnika interpretativne teo- ri je 59 koji ekvivalenciju svode na denotativnu, referencijalnu ravan, na smisao koji za njih ima isključivu važnost i koji je, po njima, jedino po- trebno prevesti: „Videćemo dalje koja je osnova tog nepopustljivog ube- đenja koje ih vodi dotle da odbacuju svaki rad na slovu, svako njegovo promišljanje. Slučaj poslovica može izgledati sasvim sitan, ali je veoma simboličan. Uključuje u igru či tavu problematiku ekvivalencije“ (idem . : 16-17). Zajednički imenitelj prikazanih viđenja nivoa ekvivalencije – tekstualnog, komunikativnog, ekspresivnog, formalnog, sti lističkog i prozodijskog – jeste u tome što prevodilac pravi dubinsko istraživanje, a ne površinsko. Njegov posao više l iči na razgrtanje denotativnih slojeva da bi stigao do skrivenih dimenzija označenika ili označi telja. Ekviva- lencija se više ne svodi na denotativnu nego se umnogostruči la i predsta- vlja sadejstvo raznih nivoa. Strategije koje prevodilac primenjuje da bi postigao ovaj ili onaj vid ekvivalencije nisu doslovan ili slobodan pre- vod već i jedno i drugo – postale su mnogostruke i složene. 2.2.3. Bermanova i Šlajermaherova kritika etnocen tričnog i hipertekstu- alnog nače la u književnom prevođenju Kao Šlajermaher bezmalo dva veka ranije, ili Benjamin nekoliko decenija ranije, 60 tako i Berman ustaje protiv imperativa „či tljivosti“ pre- 59 Berman tu ima u vidu autorke Se lesković i Lederer, ko je i iz r iči to navodi malo da lje u tekstu, doduše drugim povodom. 60 Šla jermaher je svo ju raspravu napisao 1813, a Benjamin svo ju 1923. godi - ne. Berman je držao seminar iz prevođenja osamdese tih, a knj iga Prevođenje i s lovo i l i Konačiš te za da lekog nas ta la je na osnovu t ih predavanja. 116 voda; kri tikuje, to jest, onu prevodnu strategiju koja izlazi u susret cil j- noj grupi, koja či taocima olakšava razumevanje „prevođenjem stranosti izvornika“ na njima poznate „domaće“ kodove. Ovakav asimilujući etno- cen trični prevodni metod podrazumeva eksplici tacije i slobodnije inter- vencije u tekstu, a njihovo umnožavanje vodi u hipertekstualnost – u onu vrstu tekstualnih izmena i dopuna koje prevod stavljaju u istu ravan sa pastišem, parodijom, parafrazom, komentarom, slobodnom preradom ili reprodukcijom. To više nije prevod, smatra Berman, jer je prevodilac ne- vidljiv; u takvoj strategiji, prevođenje kao operacija nije upisano u „pi- smo“ prevedenog teksta: ono je, kao proces i postupak, izbrisano. Dakle, u tekstu prevedenom u skladu sa načelom „či tljivosti“ i sa nače lom poštovanja normi ciljne kulture, svaki trag izvornog jezika ne- staje; kada se kaže da je takav prevod napisan normativnim jezikom, to znači da on ne sme bosti oči “tuđicama”, ni leksičkim ni sintaksičkim. Takav prevod mora da ponudi tekst koji bi autor napisao da je pisao na ciljnom jeziku, a delo mora ostaviti isti „utisak“ na či taoca cil jnog jezika kao na či taoca izvornog jezika. Ako je autor, dakle, koristio sasvim jed- nostavne reči, i prevodilac mora pribegavati sasvim običnim rečima, ka- ko bi proizveo isti „efekat“ na či taoca (Berman 2004 : 36). Ova nače la imaju ozbiljnu posledicu utoliko što od prevođenja prave operaciju u ko- joj, smatra Berman, l iteratura i „li terarizacija“ učestvuju u ogromnoj me- ri: otuda takav prevod postaje hipertekstualan, zbog korišćenih li terarnih postupaka koji ga udaljavaju od izvornika. Ideju da se smatra „dobro na- pisanim“ samo ono prevedeno delo koje se ne oseća kao prevod i koje „bi napisao autor da je pisao ciljnim jezikom“ jednako ogorčeno napadaju i Berman i Šlajermaher. Dok Berman to naziva etnocen tričnim prevodom koji postaje hipertekstualan (ibid . ), Šlajermaher smatra da na tom mestu prevodu preti opasnost da postane reprodukcija ili parafraza. Evo Šlajermaherovog komentara: 117 „Reprodukcija više nije isto ono delo, u njoj nikako i ne treba da se prikaže i da deluje duh jezika originala; delo te vrste, uzimajući u obzir različitost jezikâ, običajâ, obrazovanja, treba svo jim čitao- cima da pruži isto ono što je i uzor pružao svojim prvobitnim či ta- ocima; čuvajući istovetnost utiska, reprodukcija se odriče identi te- ta dela . Tvorac reprodukcije, dakle, uopšte ne želi da spoji pisca izvornog teksta i či taoca reprodukcije, jer smatra da je između njih svaki neposredan odnos ionako nemoguć, nego on či taocu re- produkcije samo želi da omogući utisak sličan onom koji su o iz- vornom tekstu ima li či taoci jezika originala i njegovi savremenici“ (Šlajermaher 2003 : 35, naš kurziv). U parafrazi i reprodukciji „neke od navedenih [prevodnih] teškoća nasilno se uklanjaju, a neke mudro zaobilaze; ali se, sve u svemu, u oba sluča ja napušta ideja o prevođenju“ (idem . : 33). Prevod, dakle, nije ono što se dobija strategijom „slobodnog“ pre- nosa kulturoloških i jezičkih kodova na ciljni jezik, to jest „dovođenjem pisca či taocu“. I Berman i Šlajermaher nedvosmisleno smatraju da samo prva prevodna strategija obezbeđu je da rezultat prevodiočevog rada dobi- je status prevoda. Ukoliko je književno delo, kaže Šlajermaher, više pro- žeto nacionalnim kolori tom, pa još ako govori o drugoj vremenskoj epo- si, nedoumice ne može biti, pošto se sva ta svojstva i ne mogu preneti drukčije nego doslovnim prevodom, metodom „odvođenja či taoca ka pi- scu“: „Naime, što se više pojedinačne misli nekog dela i njihov spoj od- likuju osobenošću jednog naroda, a osim toga nose možda još i obeležja nekog davno proteklog vremena, to više ovo pravilo [da treba prevoditi kao da je izvornik napisan na ciljnom jeziku] gubi na znača ju“ (idem . : 73). Slično kaže i Berman, navodeći slučaj vernog prenosa izvornika: vernost podrazumeva da je prevodiočevo ponašanje u skladu sa etičkim viđenjem operacije prevođenja; a to znači „dovesti na obale jezika kojim 118 se prevodi strano delo u njegovoj čistoj stranosti, svesno žrtvujući sop- stvenu poetiku“ (Berman 2004 : 42). I Šlajermaher i Berman smatraju da osnovna teškoća prevođenja leži u činjenici da su misao i slovo neodvojivi, da samo u spoju, kao ce- lina, daju jezičku i smisaonu punoću . Utoliko se operacija prevođenja či- ni težnjom ka ostvarenju nemogućeg zadatka: jer, uprkos neodvojivosti duha i slova, uprkos celovitoj formalno-sadržinskoj punoći stranog dela u njegovoj „stranosti“, prevodilac ipak nastoji da to izvorno delo „dove- de na obale drugog jezika“, to jest da razdvoji njegovu jezičku „tele- snost“ od njegove misaone dimenzije. Kako da se, uz to, još i ta izdvoje- na misaona dimenzija pretoči u tuđu formu, u tuđe slovo, a da se ipak za- drži jezička punoća? Naravno, koliko god teorijski posmatrano taj zada- tak bio nemoguć i unapred osuđen na neuspeh, dobri književni prevodi predstavljaju žive dokaze da je u praksi ovaj poduhvat ipak ostvariv. Berman se uvek izražava slikovito i afektivno obojeno: „Prevođenje se namerilo na prisnost smisla i slova“, kaže. Poziva se i na Deridu, koji je istu tu ideju, po njegovom mišljenju, izvanredno formulisao kada je ka- zao da „jezičko telo ne dopušta da bude prevedeno i li preneto u neki dru- gi jezik“; a ipak, „prevod sebi nauštrb otkriva da su slovo i smisao isto- vremeno razdvojivi i nerazdvojni“ (idem. : 42-43). Upravo zbog te organske povezanosti smisla i slova teksta, često se govori da prevođenje može samo da bude izdaja; 61 Berman ga čak na- ziva „sumnjivim, lažljivim i neprirodnim zahvatom“ (idem . : 44). Za Šla- jermahera, prevođenje je sulud poduhvat. Kako, naime, prevodilac da po- deli s či taocima uživanje koje je sâm imao či tajući izvornik napisan na stranom jeziku, kada takvo uživanje predstavlja nerazličivi deo tog stra- nog jezika? Kako da prevodilac to uživanje postigne kod či talaca svojim vlasti tim sredstvima, na svome maternjem jeziku, pita se Šlajermaher. On či taocima može ponuditi samo svoje razumevanje pisca, manje ili više 61 Upor. i ta l i jansku iz reku „ t raduttore t radi tore“. 119 pronicljivo, i to na njihovom jeziku koji se nigde ne podudara sa pišče- vim. Spoj tih nepovezivih, gotovo apsurdnih pokušaja čini se neostvari- vim, i zato očajnički uzvikuje: „Ne izgleda li prevođenje, ako se tako po- smatra, kao sulud poduhvat?“ (Šlajermaher 2003 : 31). I dalje: „Ko je uveren u to da su misao i izraz u suštini i u svojoj dubini jedno te isto . . . može li taj poželeti da nekog čoveka odvoji od je- zika koji mu je prirođen i pomisli ti da bi on, ili makar samo jedna njegova misao, mogli da budu isti na dva jezika? A čak i ako se te misli u nečemu razlikuju, može li taj da se drzne da neki jezički izraz razloži do njegove srži, da iz njega izdvoji udeo jezika i da u nekom novom, gotovo hemijskom procesu ponovo sjedini tu srž sa bićem i snagom nekog drugog jezika? Štaviše, može se reći da je želja da se prevodi onako kako bi sam pisac prvobitno pisao na je- ziku prevoda ne samo neostvariva nego i bespredmetna i isprazna“ (idem . : 67). Zato nije neobično što se često ču je da je prava književnost „ne- prevodiva“, naroči to poezija. Berman kaže: „Neprevodivost pesme uspo- stavlja njenu vrednost: reći za neku pesmu da je neprevodiva, u suštini znači reći da je to ’istinska pesma’. I u drugim oblastima pisanog teksta postoji težnja da se neprevodivost doživi kao vrednost. Neprevodivost tako postaje jedan od modusa samopotvrđivanja teksta“ (Berman 2004 : 43). Iako vidimo da je Berman sklon krajnostima i isključivim tvrđenji- ma dovedenim ad absurdum , on ipak priznaje da je izvesna mera hiper- tekstualnosti, to jest odstupanja od doslovnosti, nužna u svakom prevodu: “Svaki prevod u sebi nosi i deo hipertekstualnog preobražavanja, da bi izbegao opasnost da bude ono što španski jezik zove traduc- cion servil , utoliko što se ostvaruje polazeći od određenog književ- 120 nog horizonta. I to horizonta sopstvene kulture u ovom ili onom istorijskom trenutku … Ali to ne znači da je prevod potpuno zavi- san od tog horizonta, niti da se sme mešati s uobiča jenom intertek- stualnom praksom. Teškoća ni je u tome da se poriče da prevod pri- pada književnom prostoru, nego je u tome da se odredi koje mesto u njemu zauzima” (Berman 2004 : 41). 2.2.4. Sinteza i sinkretizam: uspešan il i neuspešan pokušaj nalaženja prave mere Tu meru hipertekstualnosti, meru između slobode i doslovnosti, ili duha i slova teksta, veoma je teško odrediti; osim toga, sinkretizam može da dovede do “odsustva vlastite koherencije’’ prevodnog teksta: „Narav- no, kao što sam rekao, prevod uglavnom na sebe navlači diskretnije obli- ke, sinkre tičke oblike, utoliko što prevodilac prevodi čas ‘doslovno’, čas ‘slobodno’, čas pravi pastiš , čas adap tira i tako dalje’’ (idem . : 39). Pra- va opasnost vreba, s pravom kaže Berman, kada takav sinkretizam „uhva- ti zalet“, u želji da pomiri estetske zahteve ciljnog jezika sa jezičkim ograničenjima; to je slučaj kada posao „preuobličavanja“ pređe onu teško odredivu meru, pa hipertekstualnost , isprva diskretna, uhvati maha. To se veoma često događa u prevođenju romana, gde ovo preuobličavanje preti da ostane neprimećeno. Trebalo je mnogo vremena dok ono nije uočeno u sluča ju Kafke (ibid .). Kao ilustraciju, Berman navodi primere sitnih “ulepšavajućih” in tervencija Kafkinog prevodioca Vjalata, za razliku od druge dvojice prevodilaca koji su Kafkin tekst prevodili doslovnije. U tome se ogleda “či tavo rastojanje između li terarizacije i doslovnosti . Primenjeno na svaku rečenicu u delu, ‘blago’ li terarno doterivanje Vjala- tovo na kraju proizvodi nekog drugog Kafku, i svakako precrtava njegov jezik“ (idem . : 40). 121 Šlajermaher je, za razliku od Bermana, nepomirljivi protivnik sva- ke mogućnosti kombinovanja dveju strategija, a još je veći skep tik u po- gledu ideje da izvornik u prevodu treba da zvuči kao napisan na ciljnom jeziku: „Na tom polju, dakle, ova formula, ako se strogo poštuje, vodi do pukog reprodukovanja ili , pak, do još odurnije i zbunjujuće meša- vine prevoda i reprodukcije, ko ja či taoca kao loptu nemilosrdo ba- ca od njegovog sveta do tuđeg, od piščeve domišljatosti i humora do prevodiočevog, tako da on nigde ne može da uživa čisto, a od svega mu konačno ostaju samo vrtoglavica i iznurenost . [ . . .] Ova dva primera . . . jasno pokazuju koliko slabo prava svrha svakog prevođenja, dakle neiskvareno uživanje u stranim delima, može da se postigne metodom koji prevedenom delu po svaku cenu želi da udahne duh jezika koji mu je stran. Uz to još svaki jezik ima osoben ri tam, kako u prozi, tako i u poeziji , te ako već treba da se održi fikcija da je pisac mogao da piše i na prevodiočevom jeziku, tada bi on morao da se pojavi i u ritmovima tog jezika, čime bi se nje- govo delo još više unakazilo, a poznavanje njegovih osobenosti, ko- je prevod može da dočara, bi lo bi još više ograničeno“ (idem . : 83). Za metod ko ji čuva stranost izvornika, dakle ne-etnocen trični me- tod prevođenja, Šlajermaher smatra da je neophodno koristi ti jezik koji ne samo što nije svakodnevan, nego se kod njega nazire da nije nastao sasvim slobodno. „On se približio nekakvoj stranoj sl ičnosti; i moraćemo priznati da je najveća po teškoća ko ju naš prevodilac ima da savlada upravo ta, da ovo čini sa umećem i sa merom , ne škodeći ni sebi ni jezi- ku. Takav se poduhvat čini kao najčudnije uniženje koje može da zadesi nekog ne lošeg pisca“ (idem . : 55, naš kurziv). Jer, 122 „ko bi pristao na to da se prikazuje manje veštim i ljupkim pokre- tima, pa da povremeno čak izgleda i nezgrapno i kruto, samo da bi time či taocu postao onoliko neprijatan koliko je to potrebno, samo zato da bi ovaj i dalje bio svestan same stvari? Ko bi istrpeo da ga smatraju nespretnim dok se on trudi da ostane onoliko blizak stra- nom jeziku koliko to njegov jezik uopšte dozvoljava, pa da ga još kude što navikava svoj maternji jezik na strana i neprirodna išča- šenja. .?“ (idem . : 55). U svetlu ovakvog Šlajermaherovog objašnjenja prevodiočevog na- pora da ostane veran izvornom duhu i jeziku, takav trud i poduhvat – u kojem prevodilac svesno i namerno sebe prikazuje kao nespretnog i ne- pri jatnog pisca ne bi li bio što bliži stranom jeziku – deluje kao pravi mazohizam. Ipak, mora se izneti jedna rezerva u odnosu na opisana Bermanova i Šlajermaherova preterivanja. Često ovi autori „kolorišu“ svoju ideju da bi im ona, u tom svom ekstremnom vidu, poslužila kao „jači“ argument u zalaganju za doslovnost kao jedinu primerenu prevodnu metodu. Treba imati u vidu da je Šlajermaher svoj tekst pisao na izmaku epohe klasici- zma i na samom početku romantizma, kada je prevodni metod još uvek bila bezobzirna adaptacija; deo njegove žestine može se pripisati borbi za prevrat , za obaranje vladajuće etnocentrične norme. I potonji teoreti- čari kri tikovali su hipertekstualizaciju, svesni zastranjivanja u koja ona može da odvede, ali na manje ogorčen i manje isključiv način, upravo za- to što se doslovno prevođenje odavno već bilo ustali lo kao jedina etički prihvatljiva norma. Setimo se da je Mišel Balar na pozitivan način sagle- davao onaj udeo hipertekstualnosti koji je nužan u prevodu i prevodioca koji se, imajući ulogu drugog pisca, s ponosom svrstava u tvorce hiper- tekstualnog teksta. Il i , setimo se Levijeve osude preterane hipertekstuali- zacije, ali izrečene s merom, suzdržano i bez afektivne žestine: „Prevodi- 123 lac se odnosi prema tekstu kao interpretator: on ne samo da prevodi već izlaže tekst, to jest logicira ga, dopunjava, intelektualizira i time često lišava tekst estetski delatnog činioca – one napregnutosti između misli i njenog izraza“ (Levi 1982 : 147). Levi je takođe , dakle, bio svestan opasnosti od estetskog osiroma- šenja prevoda ukoliko dođe do zastranjivanja; među tim, on je s pravom smatrao deo prevodiočevih intervencija nužnim zlom, manje lošim izbo- rom: bez mehanizama eksplici tacije i „logizacije“, preti opasnost od ne- razumevanja ili otežanog razumevanja teksta. Bila je to kod Levija ona hijerarhija mogućih nedostataka prevoda, gradirana skala mana na kojoj se bira što manje zlo. I prevodiočevu „nevidljivost“ Levi je razmatrao samo relativno, kao jednako nepoželjnu dimenziju stavljenu u istu ravan sa njoj suprotnom negativnom težnjom ka preteranom prevodiočevom eg- zibicionizmu. On nije postavio kao imperativ korenito brisanje prevodio- čevog vidljivog prisustva; samo je smatrao njegovu „nevidljivost“ ma- njim zlom od onog prevodiočevog isticanja koje bi narušilo sklad pre- vodne celine. Bila je to osuda prevodiočeve „preterane vidljivosti“, osu- da nepotrebnog pokazivanja stilske virtuoznosti i mahanja vlastitim izra- žajnim sredstvima, isto onako kao što je za osudu pokazivanje „glumiči- ne noge“ na sceni jer narušava harmoniju scenskog komada. U istom smislu, i Berman nalazi da je za svaku osudu preterani et- nocentrizam: on „nevidljivim“ prevodiočevim udelom smatra onaj prevod koji se i ne oseća kao prevod zbog izbrisanih svih tragova svake „strano- sti“ – a takvih prevoda danas više gotovo i nema. Isto važi i za preteranu hipertekstualnost: primeri dopisivanja koji su više parafraza nego pre- vod, više komentari i objašnjenja nego verni prenos, odavno nisu dopu- stivi. Upravo da bi imao dobar argument, Berman navodi čuveni primer 124 kitnjastog i nesuvislog 62 Volterovog prevoda Hamletove dileme „ to be or not to be, that is the question“: Demeure, il faut choisir, et passer à l’instant De la vie à la mort et de l’être au néant . 63 Dakle, čini se da i nema tako velikog raskola iza, naizgled, sasvim polarizovanih viđenja: Levijevog prizivanja „nedvidljivog“ prevodioca i, s druge strane, Bermanove osude njegove „nevidljivosti“ kao vida etno- cen tričnog anektiranja izvornika 64. Svaki od njih dvojice kri t ikovao je samo ekstremne sluča jeve; gotovo se može reći da se oni, po lazeći sa su- protnih polova, susreću negde na sredini . Bermanova terminologija uvek je za nijansu emotivno snažnija, gnevnija; tako manje-više iste mehani- zme koje Levi naziva načinima „siromašenja“ izvornika, nalazeći im u nekim sluča jevima i opravdanje, Berman zove „izopačenjima“, „izobliča- vanjima“, „iskrivljavanjima“ – što stvara, naravno, pojačani utisak nega- tivnog. 62 I na s rpskom posto j i jednako nesuvis l i „slobodan“ prevod Hamle tove d i le - me iz i šao iz pera Laze Kostića, prevod čuven po svo joj nakaradnoj jezgrovi tost i : „Trt mrt , ž ivo t i l i smr t“ . 63 Navedeno prema Yves Bonnefoy (1966) „Idée de la t raduc tion“, pos t face à Hamlet , Par is , Mercure de France. 64 Berman će kasni je umnogome ub laži t i svoj stav o ulozi i v idl j ivost i p revo- dioca u prevodu, ostavlj a jući mu punu slobodu da izabere ne samo kako će po jedina mesta preves t i – slobodni je i l i manje s lobodno – nego mu prepušta jući i opredeljenje za jedan i l i drugi prevodni metod. Ovo „odusta janje“ od s tra tegi je slova i doslovno- st i po svaku cenu vidl j ivo je u njegovo m radu objavljenom posthumno, Pri log jednoj kr i t ic i prevoda (podaci u b ibl iograf i j i ) . 125 2.2.5. Bermanovih trinaest deformišućih težnji u prevođenju Berman predlaže da se bliže ispita sistem iskrivljavanja tekstova, to jest izopačavanja slova izvornika; taj sistem izobličavanja nužno je prisutan u svakome prevodu i onemogućava da se dopre do istinskog ci- lja izvornika (Berman 2004 : 49). On je, naglašava Berman, sasvim il i skoro sasvim nesvestan; otuda se i psihoanalitička dimenzija mora uklju- či ti u ovu vrstu razmatranja. Svojom analizom Berman ima nameru da iz- nese na videlo si le koje deluju na svakog prevodioca: „one su deo njego- vog prevodi lačkog bića i a priori predodređuju njegovu želju da prevodi; zabluda je misliti da bi ih se on mogao osloboditi naprosto tako što će ih postati svestan“ (idem). 65 Analitika koju Berman preduzima tiče se samo izobličavajućih si la koje deluju u oblasti „književne proze“, jer smatra da je ova oblast prevođenja bila neopravdano zanemarena. Odmah treba naglasiti da Berman i u ovoj „analizi“ zadržava sasvim subjektivan, ni- malo egzaktan pristup; isključivost i težnja ka uopštavanju navode ga da „deformišuće“ mehanizme nikada ne sagledava iz drugog mogućeg ugla, kao nužne ili kompenzacione, i to u okviru konkretnih prevodnih jedini- ca. Zato se ovi mehanizmi, u Bermanovoj klasifikaciji i interpretaciji , moraju uzeti samo kao informacija, neutemeljena na naučnoj osnovi, ali ipak korisna za dalja razmatranja. Evo premise od koje Berman polazi: pošto se proza smatra manje vrednom od poezije, izobličavanja u prevodu lakše se prihvataju u prozi, čak i ako su primećena – jer, najčešće, njih ni je lako uoči ti . Za razliku od poezije, gde se brže i bez teškoća može uoči ti da je pesma unakažena u prevodu, Berman tvrdi da nije lako videti u kojoj meri i na koji način 65 Bermanove „s i le“, nužno pr i sutne kod svih p revodi laca, neodolj ivo podse- ća ju na ono š to traduktologi ja naziva „univerzal i jama“; prevodne univerza l i je već smo pomenuli u poglavl ju o J irži ju Levi ju i njegovoj kr i t ic i mehanizama logizaci je , eksplici taci je i norma tivizaci je kao postupcima osi romašenja duha i s lova izvornika. 126 se to dogodilo u prevodu nekog Foknerovog romana, na primer – naroči- to ako prevod izgleda „dobar“, to jest estetski uglađen. Izobličavanja o ko jim je reč čine sistema tičnu celinu koja razara slovo izvornika u korist „smisla“ i „lepog oblika“. Jasno je koliko su te težnje štetne ukoliko se pretpostavi da suština proze upravo i jeste odbacivanje i „lepog oblika“ i smisla – budući da se razuđenim grananjem sintakse u antologijskim proznim delima namerno maskira smisao, kaže Berman (idem . : 52). Sprovodeći sistema tično suprotnu težnju razotkrivanja tog smisla i „ulepšavanja“ sti la, prevodilac interveniše protivno toj osnovnoj pišče- voj nameri: utoliko je njegov prekršaj teži. Deformišuće težnje t iču se svakog prevoda, ma koji jezik bio u pitanju (idem . : 53); one su univer- zalne. Prva je racionalizovanje , i ono se odnosi na sintaksičke strukture izvornika: rečenica se preuređuje u skladu s prevodiočevom idejom reda u tekstualnoj celini. Berman nabraja elemente razgranate strukture – po- navljanja, stepenasto umnožavanje relativnih klauza i participa, umetnute rečenice, defektne fraze, veoma duge periode; sve to se protivi linearnoj logici diskursa. Racionalizovanjem se izvornik iz svoje razgranatosti na- silno vraća u linearnost (idem . : 53). Zatim, namerna značenjska bezo- bličnost romana predstavlja piščev stav: ona je znak da proza uranja u višejezičke dubine. Racionalizovanjem se ova piščeva poruka zanemaru- je, a Berman to još odlučnije formuliše: time se sve to uništava. Osim što racionalizovanje uništava „uranjanje u višejezičke dubi- ne“, njime se poništava i okrenutost konkretnom; drugim rečima, raciona- lizovanjem se konkretno prevara u apstraktno. Berman se poziva na Pru- stovu prozu: „ona čak uspeva da učini konkretnim brojne apstraktne ele- mente i elemente refleksije koje njen talas nosi“ (idem . : 54). Kako pre- vod poništava ravan konkretnog? Tako što se, na primer, glagoli prevode imenicama, i to onom imenicom koja je opšti ja, kaže Berman, ne pitajući se da li se ovaj mehanizam, koji odgovara postupku transpozicije i hipe- 127 ronimizacije, možda kontekstualno nametnuo prevodiocu kao neizbežan u njegovom mukotrpnom odlučivanju ko jem će od mnogih parametara dati prednost, kada pipavo uspostavlja ravnotežu između značenjskih, grama- tičkih i stilskih činilaca – i to ne samo u okviru određene prevodne jedi- nice, nego i šire celine. Sve tri odlike velike proze – namerna neuređe- nost, namerna bezobličnost, namerna konkretnost – postupak racionalizo- vanja izvrće u njihove suprotnosti: u red, u uobličenost, u apstraktnost, čime izigrava osnovnu težnju i u potpunosti menja „znak“ romana. Druga iskrivljujuća težnja je pojašnjavanje , mehanizam koji može odgovara ti i već pomenutom postupku eksplici tacije, ali i postupku koji je Levi nazvao „logizacijom“. Berman kaže da je pojašnjavanje nužna i očigledna posledica racionalizovanja, naroči to u pogledu čulne jasnoće reči i njihovog smisla. Tamo gde je izvornik namerno neodređen, po jaš- njavanje teži da u prevodu nametne određenost (idem . : 55). I pojašnja- vanje je univerzalija; Berman ga određu je kao „inherentno prevođenju“, utoliko što je, zapravo, svako prevođenje neka vrsta razjašnjavanja. Me- đu tim, ovaj mehanizam deformisanja izvornika podrazumeva eksplici ta- ciju, ispoljavanje nečega što u njemu ni je očigledno, nego je namerno skriveno ili potisnuto. Berman je svestan da je jedna strana pojašnjava- nja pozitivna, jer kaže da moć rasvetljavanja predstavlja vrhunsku moć prevoda. Među tim, njegovu drugu stranu, a to je na lič je, predstavlja či- njenica da ovo nače lo čini „jasnim“ i nešto što ne želi u izvorniku da bu- de pojašnjeno. Na primer, jedan od modusa pojašnjavanja je prelaz iz po- lisemije u monosemiju; drugi modus je prevod parafrazom, a to vodi u treću izobličavajuću tendenciju. Treća deformišuća težnja je produžavanje , i ponovo je reč o uni- verzaliji , pa Berman izriči tom tvrdnjom počinje ovo svoje poglavlje: „svaki prevod teži da bude duži od originala“ (idem . : 56). Produžavanje je prirodna posledica racionalizacije i eksplici tacije; to je rasplinjavanje onoga što je u originalu „zgusnuto“. Time se, među tim, ne dobija ni na 128 smislu, ni na reči tosti, ni na važnosti, tvrdi Berman; ovaj mehanizam vo- di u hipertekstualnost, u ono što se kod francuskih teoretičara zove sur- traduction , nepotrebno uvećan prevod. Naime, upravo suprotno nače lo sažetosti može obuhvatiti „beskonačno mnogo smisla“, kaže Berman. Če- tvrta težnja je oplemenjivanje , koje dovodi do toga da prevod biva „lep- ši“ od izvornika. „Na kraju to više nije engleska veština govora, onako utegnuta i zbijena, bri ljantna, dragocena i snažno zagonetna“, navodi Berman Alenove reči (idem . : 57). Izvornik se koristi samo da bi bio gra- đa za do terivanje u pravcu što veće elegancije teksta; tako prevod posta- je neka vrsta „sti lske vežbe“ na osnovu – i nauštrb – izvornika. Obično se ova vrsta intervencije pravda t ime što oplemenjivanje oslobađa tekst njegovih „tromih“ elemenata, pa tako „rasterećen“ tekst jasnije ističe svoj „smisao“. Utoliko je ovaj mehanizam čest i u naučnoj i publicistič- koj prozi, ne samo u književnosti; međutim, u umetničkoj prozi njime se uništava višejezička dimenzija dela. Nače lo suprotno oplemenjivanju je vulgarizacija teksta, ona vrsta nepotrebnog pribegavanja uličnom žargo- nu koja se danas često, u vidu mode, sreće u prevodima savremene proze. Peta izopačavajuća težnja je kvalitativno osiromašenje: pri ovom mehanizmu izvesni slikoviti termini, izrazi ili obrti zamenjuju se drugi- ma, koji im nisu ravni po bogatstvu zvuka i značenja, po njihovoj ikonič- koj slojevitosti (idem. : 59). Jer, kao što smo videli, neki slojevi znače- nja nalaze se i u zvučnoj upeča tljivosti reči, posebno kada su posredi oni termini koje nazivamo „sočnim“, „živim“, „slikovitim“: to je telesnost reči (idem . : 59). Ukoliko se praksa ovakvog zamenjivanja termina manje slojevitim i manje živopisnim prevodnim ekvivalentima primeni od po- četka do kraja, kroz prevod izvornika u celini i u svim izvorima njegove ikoničnosti, onda se može reći da je razoren dobar deo ne samo rečitosti originala, nego i njegovog značenjskog sloja (idem . : 59). Šesta težnja je kvantitativno osiromašenje , a odnosi se na leksički gubitak nastao tako što se za isti označenik, za koji u izvorniku postoje različi ti označi telji , 129 u prevodu javlja samo jedan. Na primer, u francuskom za označenik „lice kao deo ljudske glave“ mogu postojati visage, face, physionomie, figure, tête, frimousse, mine; ako se oni zamene u prevodu samo jednim označi- teljem, a to je „lice“, nesumnjivo se umanjuje važnost koja je u izvorni- ku data upravo ovim mnogostrukim terminološkim određenjima. „To je nasrtaj na leksičko tkivo dela, na njegov leksički modus, na njegovu buj- nost“ (idem . : 60). Pri tom, dodaje Berman, kvanti tativno osiromašenje može naporedo postojati zajedno s povećanjem ukupne količine, „bruto“ mase teksta, to jest s njegovim produžavanjem. Produžavanje nastaje usled dodavanja raznih demonstrativa, ornamentalnih označi telja i nepo- trebnih eksplikativnih konektora, koji nisu nastali neposredno na osnovu izvornog leksičkog tkiva. „Tako prevod daje istovremeno i siromašniji i duži tekst . Produžavanje često služi tome da zamaskira kvalitativne gu- bitke“ (idem . : 60). Sedma izobličavajuća težnja je ujednačavanje koje se javlja, po Bermanu, kao rezultanta svih prethodno navedenih: iako je tkivo izvorni- ka raznorodno, ono se u prevodu uniformiše. Razbarušenost i neujedna- čenost originala odlika su njegove slojevite proze, posebno romaneskne; usklađivanje ove raznorodnosti, njeno nereprodukovanje, Berman naziva „začeš ljavanjem“ či je korene treba tražiti duboko u prevodiočevoj psiho- logiji. Osma težnja je razaranje ritmova; Berman s pravom smatra da je ova vrsta deformisanja izvornika jedna od najvažnijih, a samim tim i ona koja može da mu najviše šteti. Roman, ogled il i neki treći prozni žanr ni- su ništa manje ritmični od poezije. Štaviše, u njima se prepliću mnogo- strukosti ritmova. Na svu sreću, kaže Berman, masa proze ima svoj tok, ona je „stalno u pokretu“, pa ritmički naboj nije lako razoriti . Otuda čak i loše preveden roman i dalje ima svojevrsnu moć apsorbovanja či taoca; uprkos tom otporu same teksture romana, oštećenja ritma ipak mogu da budu su znatna, pogotovo ako prevodilac zameni osnovni tonalitet roma- na nekim drugim i naroči to ako postoji mimetički ri tam fraze (podržava- 130 nje i podražavanje neke radnje i li događa ja u romanu); on tada biva obezvređen, a samim tim je uništena i funkcija mimetičke „podrške“ rad- nji (idem . : 61). Ovome uveliko može da doprinese promena interpunkci- je: Berman navodi primer prevoda Foknerovog teksta u kojem je dvade- set dva znaka interpunkcije na mestu gde je, u originalu, postojalo njih svega če tiri; od tih dvadeset dva znaka, osamnaest je zapeta (ibid). Deveta težnja je razaranje podastrtih mreža označi telja; te su mre- že organizovane tako, pokazuje Berman, da postoji ulančanost ključnih označi telja koja ostvaruje svoje dejstvo na či taoca „ispod površine sa- mog teksta“. Ta vrsta podteksta takođe ima svo ju ritmičku i značenjsku funkciju koja se ne sme narušiti , a či je restituisanje može da predstavlja istinski izazov za prevodioca, tim pre ako se izvesne reči, ko je se ulan- čavaju u mrežu, nalaze u velikim razmacima jedne od drugih. Njih je – u toj tekstualnoj podstrukturi – teško i uočiti , a tek onda se pred prevodio- ca postavlja dodatna teškoća njihovog prestrukturiranja u ciljnom jeziku. Povezanost leksema ne mora da se organizuje po nače lu njihove repeti- tivnosti, nego ih može povezivati neko drugo svojstvo – na primer, orga- nizovani su kao augmentativi u primeru koji daje Berman, gde simboli- zuju jednu od suštinskih dimenzija romana, košmarnu predimenzionira- nost zla. Ne treba naroči to naglašavati koliko je velika značenjska uloga ovakve podstrukture, koja se pruža kroz razna poglavlja knjige i ni je ne- posredno kontekstualno uslovljena; upravo ta prividna nemotivisanost daje indiciju za prevodiočevo istraživanje u kom pravcu da se dalje usmeri , ne bi li otkrio „podastrtu označi teljsku mrežu“. Prevod koji nju ne bi preneo, razorio bi jedno od važnih označi teljskih tkiva dela; doga- đa se da te vidove sistema tičnosti, koji su piščeva idiosinkrazija (Berman navodi kao primer činjenicu da Beket koristi za ču lo vida samo izvesne glagole, prideve i imenice – i ni jedne druge), tradicionalni prevodi čak i ne primeću ju (idem . : 62-63). 131 Deseta izobličavajuća težnja je razaranje sistematičnosti , a pod si- stema tičnošću jednog književnog dela Berman podrazumeva okvir koji nadilazi označitelja i širi se na tip rečenice i konkstrukcije kakvu autor koristi. Kao primer ovako shvaćene formalno-strukturne sistema tičnosti Berman navodi upotrebu određenih glagolskih vremena svojstvenih pi- scu, il i učestalo korišćenje nekog t ipa zavisnih rečenica (kao uzročna klauza uvedena veznikom because kod Foknera). Ovu vrstu proučavanja sproveo je Leo Špicer na Prustovom i Rasinovom delu. Berman iznosi te- zu da postupci kao što su racionalizovanje, pojašnjavanje i produžavanje razaraju ovu vrstu sistema, budući da uvode elemente koji mu nisu inhe- rentni; to proizvodi paradoksalni rezultat koji se svodi na sledeće: u pre- vodu tekst biva ujednačeniji nego što je to izvornik, a upravo zato posta- je i nekoherentan, nedosledan. To je oksimoronski spoj: takav prevod sjedinjuje dve međusobno suprotstavljene težnje, a to su ujednačenost i nedoslednost . Tekstura odiše nesistema tičnošću, ali je ta nesistema tič- nost prikrivena onim ostatkom sistematičnosti izvornika. Ujednačavanje ne može da prikri je nesistematičnost , kao što ni produžavanje ne može da sakrije kvantitativno osiromašenje (idem . : 63-64). Jedanaesta težnja je razaranje vernakularnih jezičkih mreža , a Berman je naziva „suštinskom“, budući da sma tra kako svako veliko pro- zno delo stoji u tesnoj vezi s vernakularnim jezicima. Poziva se na Mon- tenjevu preporuku da gaskonjski jezik treba da izrazi ono što francuski nije u stanju; višejezičko usmerenje proze uključuje često, ako ne i oba- vezno, mnoštvo vernakularnih i di jalekatskih elemenata. Oni imaju viši stepen konkretnosti, telesnosti, čulnosti i sočnosti od strandardnog, kul- tivisanog jezika. Preuzimanje vernakularnih elemenata iz usmene nacio- nalne književne tradicije svojstveno je mnogim književnostima 20. veka, na primer latinoameričkoj. Utoliko veće ogrešenje o izvornik predstavlja brisanje takvih vernakularnih slojeva; bi lo da je reč o izbacivanju demi- nutiva, zameni određenog glagola višesegmentnim glagolskim izrazima 132 ili di jalekatske imenice ekspliciranom imeničkom grupom, svi ti mehani- zmi narušavaju jezgrovitost vernakularnih termina. Način da se oni saču- vaju je da se „egzotizuju“. Egzotizacija se pravi tako što se ti termini podvuku kurzivom i ostave u svom nepromenjenom obliku, a svi drugi načini samo doprinose razaranju: na primer, ako se vernakularni element dodatno naglasi nadogradnjom, ako se istakne u vidu stereotipa; najzad, egzotizaciji preti opasnost i od toga da postane vulgarizacija, ukoliko se strani vernakularni izraz prevede domaćim vernakularnim izrazom: ilu- stracije radi, Berman navodi slučaj da se u francuskom prevodu za govor ruskih seljaka koristi normandijski dijalekat. Takva vrsta egzotizacije, koja bi prevela spoljašnji strani element unutrašnjim stranim elementom, samo unosi notu humora koja unižava original (idem . : 65). Dvanaesta izobličavajuća težnja je razaranje frazeologije: Berman smatra da upravo iz vernakularnog jezika proza preuzima obil je slika, iz- reka i li poslovica koje su odraz onih narodnih mudrosti kakve postoje i u drugim jezicima. Zamena takvih izreka i poslovica njihovim ekvivalenti- ma iz cil jnog jezika predstavlja etnocentrizam, kaže Berman, ko ji či taocu stvara utisak, ako se prečesto ponavlja u raznim svojim vidovima, da li- kovi u romanu ne samo što govore ciljnim jezikom, nego se i služe slika- ma i metaforama, poslovicama i izrekama tipičnim za taj ciljni jezik. Ti- me je napravljen pun krug do početne Bermanove ideje o potrebi i do- slovnog i slobodnog prevoda poslovice: jer, prosto nalaženje ekvivalenta ne samo da osiromašu je na zvučnom i slikovnom planu njenu prvobitnu punoću unu tar konteksta, nego dovodi či taoca u zabunu i razara samo- svojnu frazeologiju izvornog jezika. „Igrati na ekvivalencije znači po- vrediti jezik dela. Ekvivalenti neke izreke ili poslovice ih ne mogu zame- niti. Prevođenje nije traženje ekvivalenata. Štaviše, želja da se one za- mene znači previđanje činjenice da u nama postoji svest-o-poslovici koja će u nekoj novoj poslovici odmah primetiti sabrata izvorne poslovice“ (idem . : 66). Berman navodi sledeći lanac: 133 „Svet pripada onima koji rano ustaju“ (francuska poslovica) „Jutarnji vazduh ima zlato u ustima“ (nemačka) „Jutarnja ptica peva najjače“ (ruska) „Ko rano rani, dve sreće grabi“ (dodajemo srpsku). Trinaesta deformišuća težnja je brisanje preklopljenih slojeva jezi- ka . Berman se ovde poziva na Bahtinov zaključak da se svaka romanesk- na proza odlikuje preklapanjem raznih jezičkih slojeva; otuda je romanu svojstvena i heterologija (raznovrsnost tipova diskursa), i heteroglosija (raznovrsnost jezikâ) i heterofonija (raznovrsnost glasovâ). Berman na- vodi primer heteroglosije u Čarobnom bregu Tomasa Mana, gde i Hans Kastorp, glavni junak, i Madam Šoša, u koju je zaljubljen, govore fran- cuski koji im nije maternji jezik; otuda francuski ovoga momka Nemca nije isti kao francuski mlade Ruskinje. Ta dva različi ta francuska jezika nalaze se unutar trećeg francuskog, a to je jezik prevoda iz pera prevodi- oca Morisa Beca, za koji Berman kaže da je „ostavio dovoljno odjeka Manovog nemačkog, tako da sva tri francuska jezika mogu da se razliku- ju i da svaki od njih sačuva svoju naroči tu stranost“ (idem . : 67). Upravo zato što prosečan prevod najčešće neumorno briše jezička preklapanja, ovaj prevod Morisa Beca predstavlja redak uspeh. 2.2.6. Deformacije kao nužnost i li kao izbor U svetlu prisustva il i odsustva ovih trinaest iskrivljujućih prevod- nih težnji sagledaćemo i postojeće prevode Prustovog dela na srpskom i hrvatskom govornom područ ju; one su uoč ljivi je tim pre što su uzajamno povezane: najčešće čine celinu i u tom združenom dejstvu brišu „slovo“ izvornika. Da li je, i koliko, u prevodima Prusta razoreno slovo njegovog izvornog teksta? Kakav je odnos između t ransformišućih kompenzativnih postupaka koje smo opisali, poželjnih i nužnih u borbi protiv entropije – 134 i, s druge strane, ovih deformišućih Bermanovih, nepoželjnih i nepotreb- nih, koji su posledica preterane usmerenosti ka ciljnom jeziku i nedo- voljnog poštovanja nače la doslovnosti, to jest slova izvornika? Da l i je za „razaranje“ slojevitosti o kojima Berman govori presudan prevodiočev izbor, njegova unapred doneta odluka o strategiji ko ju će primeniti i ko- jom će se rukovoditi, svaki put kada je na delu mehanizam nalaženja ekvivalencije u okviru pojedinih prevodnih jedinica? Ili se, naprotiv, prevodilac pri likom svake nedoumice u pojedinim segmentima teksta upravlja onim imperativom uklapanja seman tičkih, sintaksičkih, leksič- kih, ritmičkih i drugih vari jabli – tako da ga ta vrsta ulančavanja po ra- znim osama, kao igra „sudoku“ il i kao „Rubikova kocka“, tera da nužno i fatalno žrtvuje neku od jezičkih slojevitosti izvornika? Berman na kraju svoga ogleda o anali tici prevođenja i sistematici izobličavanja 66 iznosi sledeće tvrđenje: „Svaka teorija prevođenja je teo- retizovanje razaranja slova u korist smisla“ (idem . : 67). Na prvi pogled, čini se da ovim tvrđenjem Berman osuđu je svaku teoriju prevođenja kao zakulisno opravdavanje jezičkog siromašenja, a u korist prenosa gole in- formacije. Među tim, on odmah precizira značenje svoga iskaza o teori ji prevođenja, objašnjavajući šta podrazumeva pod ikonoklastičkom priro- dom prevođenja kao operacije: naime, činom prevođenja „rastavlja se svojevrsni odnos koji je delo uspostavilo između slova i smisla, odnos u kojem je slovo to koje ’upija’ smisao. Prevođenje ga rastavlja kako bi uspostavilo obrnut odnos, gde iz ruševina izmeštenog slova izbija jedan ’čisti ji’ smisao“ (idem . : 68). Da li su prevodioci Prusta na srpskom i hr- 66 Kod nas ob javljena Bermanova knj iga Prevođenje i s lovo i l i Konačiš te za dalekog predstavlja skup sledećih ogleda: „Etnocen t r ično prevođenje i h iper tekstual - no prevođenje“, „Ana li t ika prevođenja i s i stematika izobličavanja“, „Etika p revođe- nja“, „Helder l in, i l i prevođenje kao manifestaci ja“, „Ša tobri jan, prevodilac Mil tona“ i „Enejida Klosovskog“; sve ove ese je , iz ko j ih su uze ti navodi za svrhe našeg tek- sta , vr sno je preve la dr Aleksandra Mančić . 135 vatskom područ ju uspeli da „vaspostave“ takav „čisti ji“ smisao izvorni- ka? Da li smisao koji u njihovim prevodima u ogromnoj meri poštuje slo- vo izvornika „isi java“, ujedno, i sve ono što je od izvornog Prustovog dela i jezika pre toga „upio“? U svakom sluča ju, Berman zaključu je da njegova nabrojana izopačenja nisu banalne „deformacije“ niti „greške“ u tradicionalnom značenju reči – već da kod njih postoji, kao što kaže, „neka vrsta nužde“. „Moguće je i da delo priziva takvo razarenje.. . Po- stoje, osim toga, i drugi načini da se delo razori: parodija, pastiš, imita- cija i – naroči to – kritika“ ( idem . : 68). Ove dve završne ideje Bermano- vog ogleda, da su deformacije neka vrsta nužde i da kritika , takođe, raza- ra delo, zaslužuju dalje razmatranje. Napomenimo još da u svojoj prvoj knjizi 67 Berman pronicljivo iz- nosi jedan od manje vidljivih uzroka nametnute dileme povodom izbora između dve ju prevodnih strategija, dakle pitanja izbora između slova i smisla – a možda, dodajemo mi, i povodom pitanja nužde ili slobode iz- bora. Taj manje vidlj iv uzrok u današnje vreme, kada je reč o „teoretizo- vanju razaranja slova u korist smisla“, jeste „sakralizacija“ maternjeg je- zika. Ova vrsta davanja apsolutne prednosti maternjem jeziku predstavlja pojavu koja nije postojala u srednjem veku, u doba kada je višejezičnost bila prirodna u svim evropskim sredinama. Značaj ma ternjeg jezika i pre- voda na maternji jezik novijeg je datuma; ta njihova važna uloga otkrive- na je u vreme formiranja nacija i ozvaničenja nacionalnih jezika, tako da je od tog trenutka i prevođenje na maternji jezik dobilo poseban status i pokrenulo teorijske rasprave (Berman 1984 : 15). Značaj koji se daje ciljnom, dakle maternjem jeziku, kao i strategiji udovoljavanja či taocu, cil j- noj kulturi i domaćim kodovima, treba povremeno videti i u tom svetlu. Zatim, zanimljivo je i Bermanovo zapažanje da je kulturološka di- menzija ograničavajuća za prevod, jer je nužno etnocen trična; suprotno tome, et ička dimenzija prevoda je obogaćujuća jer usmerava ka drugome, 67 U knj izi I skušenje st ranca (1984) , podaci u bibl iografi j i . 136 ka stranosti; ona je nužno kosmopolitska. Među tim, gde je danas mesto etike u sistemu vrednosti? Osnovni današnji imperativ je munjeviti pre- nos informacije; ako se posmatra iz tog ugla, poseban značaj dobija i drugi deo Bermanovog iskaza o „teoretiziranju“ razaranja slova, a u ko- rist prenosa smisla. Jer, taj prenos smisla može se razumeti i kao puki prenos informacije: kao prenos golog značenja koje je, u svojoj nepo- srednoj primenljivosti odnosno upotrebljivosti, jedino važno u svako- dnevnoj gladi za informacijama i mogućnostima one njihove primene ko- ja može doneti neku korist. U tome svetlu, rekonstituisanje slova radi vaspostavljanja još „čistijeg smisla izvornika“ 68 nije u „duhu vremena“, nije više ono što je na ceni: na ceni su brzina, efikasnost, lukrativna eks- ploatacija. Otuda prevođenje koje traga za vaspostavljanjem slova u svim njegovim formalnim i seman tičkim slojevitostima deluje kao sasvim ana- hron i „sulud“ zahvat; ako je tako izgledao Šlajermaheru pre tačno dva veka, bez obzira na činjenicu da je upravo tu prevodnu strategiju ovaj nemački fi lozof i pisac intimno odobravao i podržavao, koliko li tek za- ludno taj posao izgleda današnjem posmatraču? Koliko je kri tika u stanju da vrednuje prevodnu književnost koja se rukovodi Bermanovim etičkim nače lima poštovanja slova, i to u svim njegovim jezičkim slojevitostima? Koliko je i sama kadra da prizove ra- zaranje slova, kao što je upozorio Berman? Postoji Bermanova opaska o vezi između prevođenja i kri tike, podstaknuta rečima Ezre Paunda: „Pre- vod je osobeni vid kri tike, utoliko što iznosi na videlo skrivene strukture teksta“ (Berman 1984 : 20). 69 Iznošenje na videlo skrivenih struktura znači da prevod doprinosi oživljavanju originala u novome svetlu; tako 68 O č istom jeziku kao nekoj vr st i jezičke esenci je , suš t ine ko ju prevod t reba da iznese na videlo – što je glavni prevodiočev zadatak – govori i Benjamin, nazna- či l i smo, u svome is to imenom ogledu. 69 J irži Levi je izneo, takođe, ide ju da je prevodi lac prvi i najbolj i kr i t ičar iz - vornika; kasni je su tu zamisao i drugi precizira l i . 137 se u prevodu pojavljuje nešto što nije bilo vidljivo u izvorniku. Berman navodi da je i Gete imao istu intuiciju kada je spomenuo „regeneraciju“ izvornika u prevodu. Zato se može reći da su kritika , razumevanje i pre- vođenje t ri operacije veoma bliske po svojoj psihološkoj suštini (idem . : 30). Prevođenje je neodvojivo od promišljanja, kaže Berman. Upravo će kritika prevoda, sagledana kao mentalni proces sličan razumevanju teksta i procesu njegovog prevođenja, i bi ti predmet našeg daljeg razmatranja u trećoj glavi – uz punu svest da, u jednom opšti jem smislu, kri tika svaka- ko može doprinositi i razaranju kvaliteta prevoda, i njegovom očuvanju. Ali će očuvanju vrhunskih vrednosti prevoda, onako kako je to Berman opisao, doprineti samo onda ako je kri tičar primenjuje kao čin neodvojiv od promišljanja i strogog, iscrpnog poređenja prevoda i izvornika. 2.3. Teorija smisla u spoju sa „iskušenjem stranca“: Fortunato Israel Proces prevođenja književnih dela, viđen iz perspektive teorije smisla, nastoji da iznova stvori istu onu magiju kakvu su iznedrile sve afektivne i pojmovne komponente izvornika. Prevod kao nova jezička građevina autnomno je delo, budući da poš tuje sve vrednosti i prinude ciljnog jezi- ka; istovremeno, ono je i verno izvorniku po svome ukupnom izgledu, po svojoj estetskoj funkciji i po proizvedenom dejstvu. 2.3.1. Teorija smisla ili interpretativni model ESIT-a U svojoj knjizi Prevođenje danas. Interpretativni model 70 Marijana Lederer precizira takozvanu „teoriju smisla“ koju je, zajedno s Danicom 70 Marianne Lederer (1994) La Traduction au jourd’hui . Le modèle in terpré ta- t i f , Par is , Hachet te . 138 Selesković, i praktično i akademski 71 razvijala počev od sedamdesetih godina 20. veka. Polazeći od činjenice da su interpretacija smisla i nje- govo preizražavanje na ciljnom jeziku zajednički imenitelj svih oblika prevođenja, i pisanih i usmenih, autorka se poziva na definiciju Edmona Karija koju smo već naveli. U toj definiciji prevođenje se sagledava kao uspostavljanje ekvivalencija između dva teksta na dva razna jezika, a ekvivalencije nužno zavise od prirode tih tekstova, njihove namene, ra- znih kultura u okviru kojih postoje, njihovih moralnih, intelektualnih, afektivnih dimenzija, kao i svih okolnosti svojstvenih mestu i vremenu njihovog nastanka i pri jema. Postoji još nekoliko ključnih elemenata ko- jima je „teori ja smisla“ dopunila ova osnovna nače la od kojih polazi. Najpre, priroda prevođenja je dvostruka , utoliko što je to proces kojim se uspostavljaju, između dva teksta: 1. korespondencije i 2. ekvivalencije . Zatim, operacija prevođenja nije ista na tri razna nivoa: onda kada se prevode samo reči, onda kada se prevode rečenice i onda kada se prevode tekstovi . Prvi nivo možemo smatrati jezičkim u sosirovskoj smislu; drugi je nivo aktuelizacije u govoru il i pisanom tekstu, gde uži kontekst bliže uslovljava značenje, a samim tim i prevod pojedinih leksičkih segmena- ta; treći nivo prevoda teksta podrazumeva još širi kontekst i opšta prevo- diočeva znanja potrebna za njegovo tumačenje, kao i uključenje idiosin- krazijskih odlika autora teksta koje se moraju u prevodu preneti. Zato se, u okviru „teori je smisla“ ili interpretativnog modela, jezičkim prevođe- njem ili t ranskodiranjem – kojim se uspostavljaju korespondencije i koji je, zapravo, doslovni prevod – naziva prevođenje na dva prva nivoa. Za razliku od toga, interpretativnim prevođenjem, jedinom vrstom prevođe- nja u pravom smislu reči, naziva se prevođenje tekstova. Ova poslednja vrsta prevođenja je složeni proces sastavljen iz tri faze: tumačenja, de- verbalizacije i uspostavljanja ekvivalencija na ciljnom jeziku, što podra- 71 U okvi ru prevodi lačkih speci ja l ist ičkih studi ja na Visokoj ško li za usme no i p isano prevođenje (ESIT) pr i Univerzi te tu Sorbona II I u Par izu. 139 zumeva uključenje svih užih i širih kontekstualnih i si tuacionih okolno- sti, aktiviranje opštih enciklopedijskih i posebnih jezičkih prevodiočevih znanja u tumačenju smisla i određivanju ekvivalencija , a onda i primenu spisateljskih kompetencija pri fazi preizražavanja na cil jnom jeziku. Pri određivanju razlike između pisanog i usmenog prevođenja, Marijana Lederer podseća na Karijevu začuđenost pred činjenicom da pi- sani tekst ne otkriva tako lako svoj smisao prevodiocu kao što to biva sa sadržinom iskaza u situaciji usmenog prevođenja. Jedan deo objašnjenja leži u tome što je prevodilac lišen si tuacionog konteksta prisutnog u usmenom prevođenju, a koji mu olakšava tumačenje iskaza. Iako je ko- munikacija u sluča ju pisanog prevođenja posredovana, izvornik ipak za- država i svoju komunikacionu funkciju. Ovo važi i za književno delo: mada pisac prvenstveno piše nezavisno od eventualnog utiska, estetskog ili drugog, koji može proizvesti kod publike, činjenica je da delo sa njom ostvaruje komunikaciju, već samim tim što je objavljeno ili i prevedeno, a samim tim dostupno či taocima u izvornoj sredini ili i drugim jezičkim sredinama na či je je jezike prevedeno. Otuda se ostvarena komunikativna funkcija, pored estetske i informativne, mora takođe uvrsti ti kao rele- vantna za procenu uspelosti prevoda književnog dela. Književnom delu inherentno je još jedno važno svojstvo, a to je neeksplicirani smisaoni sloj; njega je, zbog obilja kontekstualnih i si tuacionih pretpostavljenih i podrazumevanih značenja, nužno valjano interpretirati. Evo šta tim povo- dom kaže Marijana Lederer: „Pojava implicitnog značenja veoma je raši- rena. Da bi se izrazila, misao odabire često složene, nikad sasvim ekspli- citne oblike; ona implicira isto koliko i eksplicira. [ . . .] Prevodilac pisa- nog teksta . . . kombinuje implicitna i eksplicitna značenja da bi razumeo tekstove“ (Lederer 1994 : 27). To je još jedan razlog iz kojeg pisani tekst, po- gotovo književni, teže otkriva svoj smisao od usmenog iskaza. Ovo znači da prevodilac mora da tumači – na osnovu opštih znanja i specifičnog poznavanja teksta i autora – i ekspliciranu i impliciranu ravan teksta. 140 Još jednu, ništa manje važnu odliku teksta predstavlja spoj poj- movnog i emotivnog elementa na kognitivnoj ravni; iako se ti elementi ne mogu razdvojiti , ipak jedan od njih ima prevagu zavisno od t ipa teksta: u književnim delima, emotivna dimenzija često preteže. Kako prevodilac da protumači pretpostavljene i podrazumevane slojeve značenja, sve što je u tekstu samo implicirano? Kako da prenese emotivnu dimenziju iz- vornika? Interpretativni model koristi dve sintagme pomoću ko jih objaš- njava prevodiočeve instrumente za tumačenje svih navedenih značenjskih slojeva: prvi instrument su njegova enciklopedijska znanja koja je aku- milirao u dugom vremenskom periodu, a koja se nazivaju „kognitivnim prtljagom“; poput neke kutije iz koje vadi odgovarajuće alatke, prevodi- lac poseže za prikupljenim znanjima radi valjanog tumačenja teksta. S druge strane, on svoju interpretaciju kraćih segmenata temelji na onome što se zove „kognitivnim kontekstom“; ova druga sintagma podrazumeva kratkoročna znanja o samome tekstu, koja prevodilac stiče dok ga išči ta- va u fazi pripreme za operaciju prevođenja. Najzad, prevodilac se oslanja i na vlasti to afektivno iskustvo da bi postigao izvestan stepen empatije sa autorom, što mu takođe pomaže da eksplicira neeksplicirano i da valjano protumači navedene značenjske slojeve (Lederer 1994 : 29-30). Posle dve prve faze, interpretacije i takozvane deverbalizacije, prevodilac uspostavljanjem ekvivalencija postiže uspešnu ekspresiju na ciljnom jeziku; a taj proces je, prema Marijani Lederer i ne samo njoj , veoma sličan činu pisanja. Naime, deverbalizovana sadržina, da bi bila formalno uobličena, zahteva isti stepen majstorstva u ekspresiji kao i spisateljski proces. Da se ne bi izgubilo ništa od informacije, ali ni od onog afektivnog dejstva koji ima izvorna forma, prevodilac ne koristi samo doslovan prevod odnosno transkodiranje; ne služi se isključivo korespon- 141 dencijama , već prvenstveno pojmovnim i afektivnim ekvivalencijama 72. Tek primenom dvostrukog mehanizma inherentnog prirodi prevođenja, dakle primenom i korespondencija i ekvivalencija, prevodilac postiže istovetnost sadržine i ekvivalentnost forme, što su dva preduslova valja- nog prevoda. Ekvivalencija je rezultat i racionalne metode, to jest prevo- diočevog napora da vidi i da oseti, ali i intuicije pomoću koje izražava to što je video i osetio. „Svaki prevod sadrži korespondencije između reči; među tim, on postaje tekst samo zahvaljujući ostvarenim ekvivalencija- ma“ (idem . : 44). Koja je jedinica ekvivalencije u interpretativnom mo- delu? To je najmanja jedinica uobličenog smisla na kojoj se može uspo- staviti ekvivalencija na drugom jeziku. Prevodna jedinica, to jest jedini- ca smisla, promenljive je veličine: može imati formu trenutno stvorene vizuelne predstave, a može se uobličavati postepeno, dok kumulativni skup reči ne stvori kod prevodioca vezu između njihovog značenja na osnovu „kognitivnog prtljaga“, to jest svih akumuliranih jezičkih i va- njezičkih znanja. 2.3.2. Sinegdoha kao operativni pojam u „teoriji smisla“ i evaluacija prevoda Jedna od važnih komponenti „teori je smisla“ je i pomenuto tvrđe- nje da će i izvornik i prevod imati uvek i svoje eksplicirane, i svoje im- plicirane elemente; eksplicirani elementi izvornika ne moraju se pokla- pati sa ekspliciranim elementima u prevodu, kao što se ni ono što prevo- dilac ostavlja impliciranim ne mora poklapati sa neizrečenim u izvorni- ku. Jezički ekspliciran deo teksta, kao i prevodiočevo neverbalno znanje potrebno za tumačenje impliciranih značenja, spajaju se u činu izgradnje 72 „Moramo zaključi t i da se u teor i j skim sp isima o prevođenju, ako ne uvek i u samom prevođenju, semantizam dugo name tao na uš trb smisla ; verovatno za to š to , u svakom prevodu, uvek posto je korespondenci je“ (Lederer 1994 : 53) . 142 smisaone jedinice na ciljnom jeziku. Ovo znači da jezički nosilac smisa- one jedinice funkcioniše po principu sinegdohe: deo za celinu. Deo je, dakle, ekspliciran sinegdohom; ostalo je implicirano. Da bi se ono što je implicirano razumelo, prevodi lac ili či talac unose znanja pertinentna za njegovo razumevanje: „Svaki je tekst kompromis između ekspliciranog elementa, dovoljno sažetog da iskaz ne optereti onim što je poznato i , s druge strane, impliciranog elementa, dovoljno očiglednog da či taoca ne ostavi u neznanju u pogledu smisla označenog onim što je eksplicirano“ (idem . : 46). Pogledajmo šta „teorija smisla“ kaže o poslovicama i izre- kama, o kojima je već bilo reči kod Bermana, kod kanadskih autora Vi- nea i Darbelnea, kod Najde i Tejbera, ali i tolikih drugih autora koji su upravo prevod poslovica i izreka oseti li kao izazov. Poslovice i izreke imaju, u terminologiji interpretativnog modela, isti implicirani smisao na raznim jezicima; međutim, eksplicirane su različi tim sinegdohama, pa stoga dobijaju različite forme. Već opisanom „lancu“ poslovica kod Ber- mana ovde priključu jemo, ilustracije radi, „lanac“ izreka navedenih kod Marijane Lederer: francuska izreka kojom se, implicitno, označava suvi- šan gest, či ja nepotrebnost proističe iz činjenice da željeni rezultat već postoji, glasi „sipati vodu u reku“; ekvivalent ove izreke na engleskom je „nositi ugalj u Njukastl“; na arapskom je „prodavati datule u Ažaru“ 73. Različi te sinegdohe za isti implicirani smisao pokazuju odsustvo izomor- fizma između ide ja i načina na koji su one izražene (ibid.), što može da posluži kao argument u pri log pobornicima „teori je smisla“, to jest nužde prevođenja ekvivalencijama, a ne korespondencijama. Za razliku od Bermana, koji sma tra da se očuvanjem izvorne forme i slike u poslovicama može očuvati i „duh“ izvornog jezika, ona potrebna „stranost“ koja slici daje njenu slasnu egzotiku, Marijana Lederer misli da sinegdoha svojstvena izreci na izvornom jeziku daje loš rezultat uko- liko se zadrži i u cil jnom jeziku. Osim toga, postoji tu i jedna, rekli bi- 73 Njukast l je poznat po ugljenokopima, Ažar po datu lama. 143 smo, prvenstveno logička doskočica kojoj autorka pribegava: ne može se tražiti očuvanje „stranosti“ a ne zapitati se da li je ta „stranost“ bila pri- sutna u izvorniku (idem . : 65). Razume se, či talac izvorne sredine nije osećao „stranost“ teksta, pa se može zaključi ti da bi doslovnim prevo- dom i očuvanjem izvorne sinegdohe bilo narušeno nače lo funkcionalne, pragma tičke i estetske ekvivalencije. Čini se da ne može doći do sagla- snosti oko „pravog rešenja“: odluka o zadržavanju izvorne sinegdohe ili nalaženja njenog ekvivalenta podložna je subjektivnom vrednosnom sudu i uslovljena kontekstom u kojem su poslovice i izreke date, uz nezane- marljiv značaj njihovih prozodijskih elemenata kao što su ritam, rima, ali teracije, i slično – a koji se u ekvivalentu nužno moraju promeniti. Uz to, u donošenju odluke da li ih prevesti manje-više doslovno, dakle ko- rišćenjem korespondencija, ili pak slobodno, dakle korišćenjem ekviva- lencija – učestvuju i drugi parametri relevantni za njihovo uklapanje u globalno tkivo teksta. Najzad, „teori ja smisla“ takođe uključu je u raspravu i ono što se naziva „duhom“ pojedinih jezika; među tim, za razliku od Bermanovog principijelnog stava da treba očuvati „duh“ izvornog jezika, Marijana Lederer daje prednost „duhu“ cil jnog jezika. Osim ako ni je reč o veoma sličnim jezicima i kulturama, teško je zamisli ti primer u kojem bi poslo- vica i li izreka koja zadrži „duh“ izvornog jezika bila u jednakoj meri i „u duhu“ ciljnog jezika. Jasno je da postoje mnogi argumenti kojima „teori- ja smisla“, zalažući se za in terpretativni model i prvenstveno korišćenje ekvivalenata na nivou prevoda tekstova, može da brani svoj stav o nu- žnosti „slobodnog“, a ne doslovnog prevoda. Naravno, prevodiočeva slo- boda ima i u „teori ji smisla“ svoja ograničenja, al i su ona vezana samo trećinskim delom za vernost piscu i izvorniku, dok druge dve trećine pri- padaju ograničenjima koja nameću či talac i cil jni jezik. Ograničenja na- metnuta ciljnim jezikom podrazumevaju postojanje „nepisanih pravila za sastavljanje rečenica i za načine strukturisanja teksta koje autohtoni go- 144 vornik intuitivno koristi. Iako zadržava stilsku slobodu uobličavanja, on poštuje ova pravila kada programira svoj diskurs; ne samo u pogledu ve- ze označenika i označi telja [ . . . ] već i u pogledu pertinentnih aspekata zahvaljujući ko jima će izroniti celokupna ideja“ (idem . : 50). Šta onda omogućava, u okviru „teori je smisla“, da se kaže kako je prevod ekvivalentan izvorniku – ako ni reči , ni grama tičke strukture, ne odgovaraju tom izvorniku? U evaluaciji validnosti prevoda književnog teksta Marijana Lederer se poziva na Kolerove razne vrste ekvivalencija koje smo nabrojali. Budući da se književni tekst, kao što smo videli, raz- matra i u okviru estetske i komunikacione funkcije, njegov prevod je us- peo ukoliko je na svih pet nivoa ekvivalentan izvorniku. Ovo znači da je prevod uspešno ostvario ekvivalenciju ne samo na denotativnoj ravni, prenoseći sve elemente informacije, nego i na konotativnoj ravni, pokre- ćući kod či talaca na ciljnom jeziku iste asocijacije kao izvornik; to je postigao pravilnim prenosom stilskih odlika izvornika, to jest korišće- njem ist ih jez ičkih registara, istih sociolekata i sl ično. Zatim, potrebno je da on postigne i žanrovsku ekvivalenciju, poštovanjem tekstualne nor- me zadate izvornikom; uz to, mora uspostaviti u okviru komunikacione funkcije i pragma tičku ekvivalenciju, uspešno pri lagođavajući kognitiv- nu sadržinu izvornika znanjima ciljne grupe či talaca. Najzad, prevod ostvaruje i estetsku ekvivalenciju onda kada je uspešno pokrenuo isto afektivno i estetsko dejstvo kod či talaca ciljne grupe koje je izvornik us- peo da pokrene kod svoje publike. I sami prevodioci prilikom procene valjanosti svog prevoda, ali i kri tičari njihovog rada, uzimaju intuitivno ili svesno sve ove nivoe ekvi- valencije u obzir kada prave procenu uspelosti prevoda, bilo u okviru po- jedinih prevodnih jedinica, bilo na nivou celine teksta. Ne treba zabora- viti, ipak, da „teori ja smisla“ nipošto ne gubi iz vida potrebu korišćenja korespondencija, to jest doslovnog prenosa značenja monosemičnih lek- sema. Uspelost prevoda podrazumeva i to: strogo vođenje računa o pri- 145 meni korespondencija na onim mestima gde se u književnom delu koriste stručni termini iz pojedinih oblasti . Reč je o onim invari jantnim elemen- tima koje je pisac smišljeno odvagao i tek onda uvrstio u teksturu dela kao leksičke elemente lišene konotativne slojevitosti. Oni imaju vlastitu značenjsku težinu nezavisnu od konteksta, za razliku od ostalih reči ko je pripadaju „svakodnevnom“ rečniku i gde prevod korespondencijama ne- kada jeste moguć, al i često i ni je, jer bi to dovelo do iskrivljavanja smi- sla (idem . : 55). I već pomenuti Piter Njumark, iako pobornik doslovne strategije prevođenja koja se suprotstavlja „teori ji smisla“, ali i Amparo Hurtado Albir, na koga se poziva Marijana Lederer, uvode tri hi jerarhizovane rav- ni kojima književni prevod mora biti veran da bi valjano reprezentovao izvornik. 74 Redosled tih tri ju ravni je sledeći: 1. vernost onome što je pi- sac hteo da izrazi; 2. vernost cil jnom jeziku; 3. vernost či taocu. „Ovaj trostruki odnos vernosti piščevoj nameri, ciljnom jeziku i primaocu pre- voda ne može se rasklopiti na sastavne elemente. Ako prevodilac ostane veran samo jednom od ovih parametara a izda druga dva, on neće bi ti ve- ran smislu“ (navedeno kod Lederer 1994 : 68). Ovo znači, nastavlja Le- derer, da je prevodilac slobodan u pogledu forme, to jest preformulisanja izvornika; ta sloboda u odnosu na slovo izvornika svojstvena je svim vr- stama prevođenja. Štaviše, ona je – možda paradoksalno s obzirom na do sada izložene teori je – još izraženija u književnom prevođenju, ali je pri- sutna i u prevodima stručnih tekstova. Jedino, posredi su različi ti stepeni slobode, zavisno od broja mogućih korespondencija i nužnih ekvivalenci- ja; jer, književno i vanknjiževno prevođenje samo su dva vida iste delat- nosti kojom se prenosi ono što je pisac teksta nameravao da izrazi. Zato Lederer navodi reči Žan-Rene Ladmirala: „I tu i tamo treba istovremeno zadovoljiti dva naizgled protivrečna zahteva koja su, zapravo, dva lica 74 Njumarkov iden t ični redosled „vernost i t r ima c i l jevima“ navodi Laroz (La- rose 1992 : 187) . 146 istog i samo jednog, ali dvostrukog zahteva. Ujedno je potrebna i vernost i elegancija, i duh i slovo“ (idem . ) Nije naodmet ponoviti ono što smo već pomenuli iznoseći osnovna nače la „teori je smisla“: prevodiočeva spisateljska sloboda dobija kri la u pogledu forme izvornika koju je dužna da preoblikuje; s druge strane, ograničena je utoliko što mora što vernije da reprodukuje smisao i dej- stvo na či talaoce. Najveći stepen prevodiočeve slobode, kaže Marijana Lederer, ogleda se u prevođenju poezije, gde su ograničenja nametnuta mehanizmima ciljnog jezika labavija nego u drugim književnim žanrovi- ma. „Prevod poezije nameće stalnu borbu za resti tuisanje duha pesme. A da bi se iznova stvorio njen duh, neophodna je sloboda“ (idem). Ovo je samo prividni paradoks, i evo kako on izgleda u formulaciji Fortunata Israela, koji se u okviru „teorije smisla“ posebno bavio teori jom književ- nog prevođenja: „Što je reč nezavisnija, suverenija, to je prevodiočeva kreativnost veća“ (navedeno kod Lederer 1994 : 69). 2.3.3. Književni prevod viđen kroz prizmu interpretativnog modela: For- tunato Israel Slično De Bograndu, Leviju i drugim teoretičarima, smisao teksta u okviru interpretativnog modela ne shvata se u opoziciji prema slovu, već kao „globalno dejstvo na primaoca“ (Lederer 1994 : 69). Marijana Lederer ovako razmatra ključnu traduktološku dihotomiju: „Mislim da će kon troverze između pobornika vernosti i zastupnika slobode trajati sve dok se o prevođenju bude govorilo neizdiferen- cirano, dok se globalno bude zahtevala vernost ili sloboda, slovo ili duh; a zapravo, korespondencije su potrebne za prenošenje slo- va, kao što su ekvivalencije potrebne za prenošenje duha teksta“ (idem . , naš kurziv). 147 Svaki uspeli prevod, pa tako i književni, odlikuje se primenom i ekvivalencija i korespondencija (idem). Lederer još dodaje da su neke korespondencije očigledno nužne već a priori , kao što je to slučaj sa po- menu tim stručnim terminima prisutnim u svakom obimnijem književnom delu, budući da su oni deo vokabularâ vezanih za pojedine oblasti života. Druge korespondencije rađa ju se a posteriori , u prevodnoj operaciji; za njih se ne može reći da se načelno moraju koristiti u ovim ili onim situa- cijama. U nekom drugom kontekstu, naime, prevodilac može doneti odlu- ku da isti leksem koji je ranije preveo korespondencijom u drugoj pri lici prevede ekvivalencijom, rukovođen imperativom da uklopi sve prisutne vari jable ne samo na leksičkom, nego i na morfosintaksičkom, stilskom, fonetskom planu. Uvek je prevod oslobođen strogih jezičkih okvira, i uvek prevodiočevo preizražavanje zavisi od stanja stvari koje treba ozna- či ti hic et nunc . Ne može se dogoditi da jedan tekst bude isključivo pre- veden ili slobodno, i li verno; ili ekvivalencijama, ili korespondencijama. Uvek je nužno njihovo kombinovanje: najčešće u stručnim tekstovima preovlađuju korespondencije, a u književnim ekvivalencije. Kao predavač na pomenutoj Visokoj školi za pisano i usmeno pre- vođenje (ESIT), Fortunato Israel je podrobnije opisao primenu opštih na- če la „teori je smisla“ na književna dela. Već smo videli da prevođenje književnih tekstova odlikuje odsustvo si tuacionog okruženja svojstvenog usmenom prevođenju, kada su svi učesnici u komunikacionom lancu uži- vo prisutni. Videli smo i da činjenica prostorno-vremenske razdvojenosti autora od primaoca književnog teksta usložnjava komunikaciju i čini pre- vodiočevu operaciju težom. U odsustvu neposrednog si tuacionog kontek- sta, instrumentari jum za tumačenje smisla više nije isti . Prevodilac mora više da se oslanja na ono što interpretativni model naziva „kognitivnim prtljagom“, to jest opštim znanjima pomoću ko jih se tumače složeni zna- čenjski slojevi izvornika; osim toga, prevodilac mora uporište naći i u vlasti tom afektivnom iskustvu i empati ji sa piscem. Ipak, uprkos činjeni- 148 ci da je književni tekst u ovom smislu složeniji za prevod od stručnog teksta, olakšavajuću okolnost predstavlja činjenica da i u književnom tekstu postoji značenjsko jezgro koje svi na ist i način tumače ( Israel 1990 : 36). Kako je Fortunato Israel pomirio karakteristike književnog prevoda sa glavnim postavkama „teori je smisla“? Specifikum književog teksta leži u činjenici da je tu sama forma jedan od ključnih nosilaca značenja; ukoliko u „teori ji smisla“ napušta- nje forme izvornika u fazi deverbalizacije predstavlja nužni trenutak „di- sociranja“ smisla od „telesnosti“ slova, čini se da taj proces razdruživa- nja pravi određeni – bar teorijski – problem preko kojeg je Marijana Le- derer prešla ne razradivši ga u dovoljnoj meri. Naime, videli smo da je ona iznela tvrđenje kako se problem razrešava ekvivalencijom estetskog i afektivnog dejstva prevodnog i izvornog teksta na njihove respektivne publike; ako je prevodilac književnog dela postigao isti umetnički uči- nak, a pri tom je slobodno preformulisao formu tako da su svi značenjski slojevi uspešno preneti u ciljni tekst, može se smatrati, po Marijani Le- derer, da je prevod uspešan. Među tim, kako izmiri ti slobodno preobliko- vanje forme sa činjenicom da je upravo forma nosilac značenja? U knji- ževnom delu, forma je od prvorazredne važnosti. Da li je, na primer, mo- guće iole izmeniti meandrirajuću Prustovu rečenicu, koja ima osobeni ri- tam, izrazitu dužinu i specifična vezivna sredstva, 75 a pri tom ne okrnjiti smisao koji je inherentan tim njenim formalnim elementima? Svaki ele- ment forme, uključu jući prozodiju, utiče na stvaranje estetskog dejstva i emotivnog naboja; ako je to tako, logično sledi da njihov što doslovniji, što verniji prenos predstavlja jedini mogući način da se očuva umetnički i estetski smisao dela. Nije li to onda u suprotnosti sa glavnom postav- kom „teori je smisla“? 75 Kao što je Šp icer i scrpno ana lizi rao u svo joj knj izi : Leo Šp icer (2012) O st i lu Marse la Prusta , Beograd , S lužbeni glasnik. 149 Evo šta o tome kaže Israel: „ Izborom reči i ustrojstvom sekvenci stvara se organska celina u lancu či je se sve sastavne jedinice udružuju da bi obrazovale sistem. Osim u retkim izuzecima, li terarnost se ne rađa iz samih reči, već iz njihovog ulančavanja u značenjske jedinice koje ne dopuštaju nikakvo iskrivljavanje“ (idem . : 38, naš kurziv). Prema tome, piščev idiolekt pokazuje se kao složeni agregat gde forma i supstanca, međusobno se prožimajući i zajednički delujući, s tvaraju određeni ton, osobeno pismo, jedinstven inovatorski stil . Ako se prihvati stanovište primata forme i njene ključne uloge u konsti tuisanju smisla, izvodi se za- ključak da je književni prevod neka vrsta izdaje: jer, različi tost jezičkih sistema, njihovo nepoklapanje u izvornom i ciljnom jeziku, onemogućava doslovno reprodukovanje originala. Ovakav zaključak , među tim, prak tič- no i zdravorazumski opovrgava činjenica da postoje prevodi sasvim rav- nopravni sa izvornikom i po svojim jezičko-estetskim svojstvima, i po snazi umetničkog dejstva na či taoce ciljne sredine. U donošenju navede- nog zaključka o izdajničkoj prirodi svakog književnog prevoda odigrala je izvesnu ulogu, dakle, sporna teorijska pretpostavka po kojoj forma književnog dela ima ne samo primat u hijerarhiji estetskih vrednosti, ne- go predstavlja i cilj po sebi u prenosu na drugi jezik. Za razliku od toga, forma po Israelu ipak je samo sredstvo , doduše prvorazredno, za konstru- isanje smisla i za postizanje dejstva (idem . : 39, naš kurziv). Zbog toga formu izvornog književnog dela, kaže Israel , treba po- smatrati sa stanovišta njene funkcije , a ne isključivo u njenoj telesnosti, u njenoj materi jalnoj dimenziji. Israel se služi sledećim dokazom za ovu svoju tvrdnju: kada bi muzika reči postojala nezavisno od značenjskog sloja znakova i nj ihove upotrebe, svi bi je opažali na isti način. Među- tim, ispitivanja su dokazala suprotno: neka nemačka ili kineska reč , koja zvuči skladno i ostvaruje estetsko dejstvo na govornike tih jezika, osta- vlja potpuno ravnodušnim one koji te jezike ne znaju. Isto tako, dokaza- no je da fonetski simbolizam ne zavisi toliko od intrinsične prirode zvu- 150 kova, koliko od njihove aktuelizacije u tekstu. Aliteracija glasa „s“ u Ra- sinovom stihu, kojom se postiže utisak siktanja i li zmijskog šištanja, u različi tom kontekstu imaće sasvim različito značenje (ibid.). Zato formu treba shvatiti , sugeriše Israel, kao skup afektivnih, ekspresivnih i estet- skih vrednosti ko je učestvuju u stvaranju smisla i postizanju umetničkog dejstva (ibid.). Ako se pođe od sledećih pretpostavki: 1. da je forma instrument u izgradnji smisla; 2. da se upravo taj smisao „hvata“ i preuobličava u pre- vodnoj operaciji; 3. da napuštanje forme izvornika ne znači de formisanje smisla – onda interpretativni model s pravom odbacuje nače lo doslovno- sti či ji bi cilj bio prenos jezičke, materi jalne, telesne ravni teksta. Naiz- gled paradoksalno, da bi se uspostavila korelacija između izvornika i prevoda, a upravo zbog ogromnog znača ja sti la u poetskom tekstu, nužno je odbaciti ovako shvaćenu doslovnost , čak i u sluča jevima kada su iz- vorni i ciljni jezik vrlo srodni. Naime, kaže Israel, značenjske mreže ka- kve je i Berman opisao suviše su složene; zbog idiosinkrazijske upotrebe konotacija, ritma, zvučnosti, svih stilskih osobenosti izvornika, odnos forma-smisao ne može ostati isti u ciljnom tekstu kao što je bio u izvor- niku, ukoliko se primeni metod njegovog doslovnog prenosa . Čak i tamo gde se čini mogućim zadržati istu formu, dogodi se da je različi ta njena upotreba u izvornom i ciljnom jeziku; zbog te različi te upotrebe, doslov- nim prenosom odnosa forma-sadržina neće se postići že ljeni cilj . Tako se još jednom pokazuje da je navedena vrsta doslovnosti neprimerena u književnom prevođenju, čak još više nego u prevodu drugih vrsta teksto- va. Kao ilustraciju, Israel razmatra prevod na engleski onog ključnog mesta u Rasinovoj Fedri gde junakinja, u obraćanju Ipolitu, prelazi sa „vi“ na „ti“. Doslovan prevod thou na engleskom nema, među tim, istu upotrebnu vrednost kao „ti“ na francuskom; nužno je, zato, korenito drukčije rešenje u kojem bi se „uhvatili“ svi značenjski slojevi ovoga ta- ko važnog „ti“ (idem . : 40). 151 Ovaj jednostavan primer pokazuje da prevodilac, polazeći od slova teksta, mora preoblikovati svoj estetski predmet tako da postigne, osim značenjske, i istu asocijativnu, ekspresivnu ili emotivnu snagu koju je imao izvornik; drugim rečima, prevod mora postati umetnički ekvivalent izvornika. Da bi ovaj cilj bio ostvaren, da bi ova vrsta funkcionalne ekvivalencije bila postignuta, prevodna operacija pri likom prenosa knji- ževnog teksta postaje stvara lački čin koji je, po inventivnosti, ravan pro- cesu nastajanja izvornika, ali i teži – utoliko što je jezički i tematski nji- me ograničen . Kako konkretno izgledaju faze prevodne operacije knji- ževnog teksta? 76 Najpre prevodilac izdvaja u tekstu izvornika ono što je piščev idiolekt, to jest osobena upotreba jezika; zatim, pošto su nađeni elementi idiosinkrazije, t reba da odredi njihovu funkciju u celini knji- ževnog dela. Najzad, treću fazu čini otkrivanje onih jezičkih resursa ka- drih da u ciljnom jeziku i u okvirima cil jne kulture uspostave takav od- nos smisao-forma ko ji će ima ti isto estetsko dejstvo kao što ga je imao izvornik (Israel 1990 : 41). Traganje za onom formom ko ja će u ciljnom jeziku objediniti, po- red svih drugih, i potrebna zvučna i ri tmička svojstva predstavlja veoma složen zada tak či ja priroda jeste i jezička – ali je, prvenstveno, spisatelj- ska, književna. Ponovo ilustracije radi, Israel navodi francuski prevod naslova romana Emili Bronte Wuthering Heights, koji glasi Les Hauts de Hurlevent . Po njegovom mišljenju, on predstavlja sugestivni ri timički i zvučni ekvivalent engleskog izvornog naslova; taj argument možemo upotrebiti i za uspelo nađen srpski prevod Orkanski visovi čija dva ele- menta, osim istog završnog vokala, imaju i isti broj slogova koji na pro- zodijskoj ravni proizvode odgovarajući magijski efekat. 76 Ove faze predstavlja ju uprošćen vid pr ikaza faza prevodne operaci je kod De Bogranda za poezi ju. 152 2.3.4. Estetska ekvivalencija i umetničko dejstvo kao činioci integrisanja u ciljnu sredinu Još jedna posebna ravan na kojoj se ogleda specifičnost književnog prevoda, za razliku od prevoda ostalih vrsta tekstova, jeste slojevitost smisla i namerna višeznačnost umetničkog dela. Ovo njegovo svojstvo omogućava različita „či tanja“ i doprinosi njegovoj vanvremenskoj di- menziji. Da bi se ta slojevitost značenja zadržala i u prevodu, nužno je da prevodiočev udeo subjektivnog i ličnog bude ograničen : preterana eksplikacija narušiće to dragoceno nače lo. Zato je nužno da prevodilac skromno „služi“ izvorniku: interpretiraće ga taman toliko da doprinese razotkrivanju smisla, al i ne toliko da otkloni različi te mogućnosti či ta- nja; drugim rečima, ista interpretativna višestrukost mora se zadržati. To podrazumeva očuvanje svih impliciranih svojstava odnosa forma-smisao, pa se utoliko Israelov zahtev poklapa sa Bermanovim „iskušenjem stran- ca“ u ciljnom tekstu (Israel 1990 : 42). Ako se ovo nače lo poštuje, ciljna kultura se bogati elementima izvorne; ponovo se, međutim, i ovde mora postupati s merom. Po Israelu, ne sme doći do onog „decentriranja“ koje su, kao poželjno, pominjali i Benjamin i Berman; jer, snažan utisak stra- nosti kod či taoca prevoda ne bi se uklapao, naravno, u osnovne postavke interpretativnog modela. Israel koristi afektivno obojen termin magijskog dejstva svih afektivnih i pojmovnih komponenti književnog dela, tako da je prevodiočev cilj da stvori istu onu čaroli ju koja je odlikovala i izvor- nik. „Nova jezička konstrukcija, nastala na temelju poštovanja vrednosti ciljnog jezika i njegovih ograničenja, predstavlja autonomni predmet koji ostaje sličan izvorniku po izgledu u celini, po estetskoj funkciji i proiz- vedenom dejstvu ( idem . : 43). U čemu su, međutim, razlike između te „nove jezičke konstrukci- je“ i izvornika? Israel je, razmatrajući vezu između originalnog književ- nog dela i prevoda, ustanovio če tiri nivoa na kojima se razlike uočavaju: 153 osim novog jezika, koji uvodi sve strukturne promene o kojima je bilo reči u prvoj glavi, različi tost se ogleda i na planu diskurzivnih obrazaca budući da svaki jezik ima sopstvene; treba se setiti završnih formula uč- tivosti u francuskim pismima, frazeologije karakteristične za sudska re- šenja, kitnjastog jezika administrativnih instanci. Videli smo da različi- tost uslovljena kulturnim, istorijskim, geografskim i drugim nacionalnim specifičnostima biva prevaziđena prevodnim mehanizmima, postupcima kao što je, na primer, eksplici taciju; najzad, subjektivnost prevodioca ta- kođe uvodi različi tost u odnosu na prvobitni tekst (Israël 2002 : 85-87). Kada se to ima u vidu, kaže Israel, onda postaje jasno da je veza između izvornika i prevoda posredna, implicitna, bez konkretne korelacije – uostalom, ovo je naroči to upadljivo u poeziji ili igri reči. Upravo zbog nemogućnosti postojanja veze na osnovu formalne sličnosti, izvornik i prevod uspostavljaju ekvivalenciju koja, kada su posredi književna dela, postaje sve kompleksnija. Ona je tekstualna, a to znači da dva teksta imaju, pored iste pojmovne sadržine, iste registre, istu funkciju, isto dejstvo, isti estetski i afektivni naboj; dakle, povezuju ih neverbalne datosti. Formulisano na uprošćen način, Israelovo nače lo koje povezuje Bermanove imperative sa „teori jom smisla“ moglo bi da glasi ovako: u književnom prevodu treba očuvati stranost izvornika taman toliko da to či taocu na ciljnom jeziku ne zazvuči kao egzotičnost ili kao „hrapavost“, kao neobičnost koja bi mu odvukla pažnju sa bitnog na sporedno. Israel se izriči to ne slaže sa Hose Ortega i Gasetom, kada ovaj traži od prevoda da bude ogoljen do te mere da se može osetiti njegova „hrapavost“, ako ne i ružnoća (Israel 1990 : 43). Jer, ako se u odnos forma-smisao „uvu- ku“ elementi koji mogu izgledati kao bizarnost, narušava se ravnoteža u tom dvojstvu. Jednostavan argument protiv preterane egzotizacije je onaj ko ji smo već pomenuli: merilo uspešnosti prevoda je i njegova ekviva- lencija sa izvornikom u pogledu ostvarenog umetničkog dejstva, estet- skog učinka koji treba da je isti kod publike na ciljnom i na izvornom je- 154 ziku. Međutim, on ne može biti isti ako publika u izvornoj sredini tu neobičnost nije oseća la: njoj vlastiti jezik i kultura nisu mogli, po priro- di stvari, da „zvuče“ ni hrapavo ni egzotično. Preterana egzotičnost ne može predstavljati pogodno tle za pri jem u ciljnoj kulturi. Israel ističe kako je bilo potrebno da prođe više od dva veka da bi Šekspir najzad bio prihvaćen u francuskoj književnosti: nepo- stojanje sl ičnog pozorišnog modela na francuskoj sceni zadugo je onemo- gući lo engleskim komadima da „zažive“ na kontinentu – možda baš zbog tog preteranog udela neobičnosti engleskog teksta, doživljenog kao deo strane kulture. Isto je važilo za Rasina i Korneja u Engleskoj: francuska klasična tragedija, sa svojim strogim pravilima i prozodijom, nije imala ekvivalent u engleskoj književnosti, tako da nije mogla da se prenese i razvije na pozorišnim scenama sa one strane Lamanša, osim u prevodima koji su oponašali jezik tamošnjih dramaturga, Drajdena i Poupa (Israel 1991a : 25 i 1995 : 117). Ovo je, jednim delom, povezano sa horizontom očekivanja koji nastaje zahvaljujući postojećim žanrovskim matricama u pojedinim nacionalnim književnostima. Ako takve žanrovske matrice ne- ma, recepcija književnog dela ne odvija se lako. Drugi razlog otežane recepci je je činjenica da su književna dela uvek sastavni elementi određene kulture, to jest segmenti polisistema ka- kve je uočio i opisao Even-Zohar 77; potrebni su vreme i adaptacioni me- hanizmi da bi se strani autori i dela prevodne književnosti integrisali u ciljnu kulturu, da bi počeli i u estetskom smislu da funkcionišu unutar novog sistema (Israel 1991a : 24). Otuda mehanizam „prisvajanja i pri la- gođavanja“ teksta, 78 naizgled negativno obeležen, ima svoje objašnjenje, 77 „Polažaj prevodne knj iževnosti unutar knj iževnog po li s i stema“ in Mostovi 2007, prevod Slavica Mile t ić . 78 Upravo taj termin (appropriat ion ) I srae l kor ist i u naslovu jednog svog članka , iz r iči to upuću jući na njegovo dvostruko značenje „pr i sva janje i pr i lagođava- nje“ („Traduction l i t téra ire , l ’appropriat ion du texte“, podaci u b ibl iograf i j i ) . 155 ako ne i opravdanje. To prisvajanje i pri lagođavanje postaju nužni da bi književnog delo, sa svojom komponentom „stranosti“ ili uprkos njoj, bi lo prihvaćeno u ciljnoj kulturi: „U velikom broju sluča jeva, to ’prisvajanje’ i pri lagođavanje nije stvar izbora: ono je nametnuto prirodom književnog teksta. Reči su na izgled svakodnevne; među tim, sa nabojem kulturnih i afektivnih vrednosti koje u sebi nose, one često imaju simbo ličku i meta- foričku funkciju...“ (Israel 1991a : 18). Tu osobenu simbo ličku funkciju, proisteklu iz kulturoloških vrednosti određene nacije ili civilizacije, ni je lako razumeti u drugoj sredini. Stoga su prevodioci, ali i urednici i izda- vači , prinuđeni da prave određene ustupke či ta lačkoj publici : nastoje da „utru put“ stranom autoru, da olakšaju razumevanje njegovog dela kada se on prvi put pojavljuje pred či taocima; ovo naroči to onda kada postoje različi te književne tradicije i korenito drukči je kulture u izvornoj i cilj- noj sredini. U tim okolnostima, čak i u drugoj polovini 20. veka, a naro- či to kada je posredi prevođenje deči je i pozorišne književnosti, ni je neo- bično sresti „domesticirajuću“ prevodnu strategiju, to jest odomaću juću, asimilujuću, normativizujuću. Razume se, takvi se postupci kose sa prevodilačkom etikom i poš- tovanjem izvornog teksta i njegovog autora. Ni je čudo što Berman revol- tirano zaključu je u svom eseju „Etika prevođenja“ 79: „To znači da postoji neravnoteža svojstvena komunikaciji, koja dovodi do toga da se ona a priori upravlja prema primaocu, ili prema sl ici koju o njemu imamo. Otuda je komunikacija koja ima za ci lj da ’olakša’ pristup nekom delu nužno manipulacija.. .“ (Berman 2004 : 71). Tako se pokazuje da pred- stavnici dveju suprotnih „škola“ prebacuju jedni na druge krivicu za na- rušavanje estetske i afektivne ekvivalencije; Berman za neravnotežu umetničkog dejstva optužuje prevodioca koji tekst uobličava usmeravaju- ći ga prema horizontu očekivanja ciljne grupe, dok Israel smatra da je 79 „Etika prevođenja“ je jedan od ogleda okupljenih u knj izi Prevođenje i s lo- vo (podaci u b ibl iograf i j i ) . 156 bermanovska preterana „stranost“ prevoda, previše uoč ljivo i hrapavo prisustvo izvornika u njemu, onaj uzročnik koji dovodi do neravnoteže u recepciji umetničkog dela u izvornoj i ciljnoj sredini. Druga glava: zaključak U drugoj glavi predstavljeni su opšti i specifični normativi za knji- ževno prevođenje, onako kako su to sagledali, pored ostalih, Jirži Levi, Antoan Berman i Fortunato Israel. Levijev pristup je najkonkretniji i naj- korisniji, budući da je svo jom tabelom invarijantnih elemenata, to jest onih komponenti informacije koje je nužno u transferu zadržati za poje- dine žanrove, postavio temelj ne samo tekstualno normativnoj ekvivalen- ciji i evaluaciji, nego i teorijskoj razradi problema vezanih za odnos in- vari jantno-vari jantno, što je naroči to primenljivo u evaluaciji više prevo- da istoga teksta. S druge strane, Levijeva ponuda obilja primera na ra- znim jezicima i iz raznih razdoblja, kao i pedantno razrađena tematika koja probleme prevođenja sistematizuje i razvrstava u različi te kategorije – čine ovu knjigu neprolaznim udžbenikom iz traduktologije. Levi prevo- dilačku delatnost vidi kao nešto što nadilazi ravan uporedne gramatike i stilistike: ona je svojevrsni kreativni čin zbog kri tičke procena dejstva prevoda u ciljnoj sredini; zatim, zbog prevodiočevog slobodnog izbora interpretativne taktike ; dalje, zbog njegove sposobnosti da prenese umet- ničku stvarnost izvornika i piščevog sti la u novu kulturnu sredinu; sve su to, zapravo, umetničke komponente. Književno prevođenje je, po Leviju, reproduktivna umetnost. Slično onome što će tri ili če ti ri decenije kasni- je Israel takođe reći , Levi smatra da na formalnoj ravni književni prevo- dilac obavlja originalnu kreativnu delatnost: on stvara, u oblasti jezika, novo delo. Razmotri li smo zatim teze dvojice pripadnika sukobljenih teorij- skih „škola“: Bermana kao predstavnika doslovnog metoda, to jest usme- 157 renja koje prednost daje izvorniku, spram Israela kao pripadnika „inter- pretativne“ škole smisla, dakle zastupnika ciljno orjentisane strategije. Zajednički teren na kojem oni grade svoje teorije je umetnička forma de- la: ona je nosilac slojevitih značenja i estetskog, umetničkog dejstva. Ipak, mada forma ima primat kod obojice teoretičara, razlike u njihovim stavovima odnose se na ulogu i na značaj ko je joj pripisuju. Berman do- kazuje da je kobno svako prevodiočevo nastojanje da formu „deformiše“ u skladu sa horizontom očekivanja ciljne či ta lačke publike; Israel, pak, formu sagledava pre svega kao sredstvo za postizanje značenjskih i estet- skih efekata na ciljnu grupu; otuda je njemu materijalnost jezika manje važna od funkcije. Israel, uz to, naroči to naglašava spisateljske kompetencije prevo- dioca, slobodnog da u formi novog jezika napravi svojevrsno prevodno književno delo; da postane neka vrsta koautora. Tako se ispostavlja da kod Israela, pa i u čitavoj interpretativnoj teori ji , ekvivalencija između izvornika i prevoda podrazumeva složenu, implicitnu, fleksibilnu vezu; oni nisu povezani jezički i formalno, već tekstualno i na osnovu recepci- je. Dok kod Bermana napuštanje forme izvornika znači deformisanje smi- sla, kod Israela to nije slučaj: naprotiv, napuštanje forme izvornika upra- vo je jedni put da se rekonstruišu značenjske, estetske i sti lske vrednosti izvornika. U ravni književnih prevoda, Bermanova strategija doslovnosti ima za cilj prenos jezičke, materijalne, telesne ravni teksta; tome nasu- prot , strategija interpretativne teori je smisla i slobodnog preformulisanja korenito napušta izvornu jezičku i materijalnu ravan teksta, u težnji da postigne ekvivalentni umetnički efekat na cil jnom jeziku; njen neoboriv argument je česta nemogućnost doslovnog prevođenja metaforike, igre reči , idiomatike, poetskog teksta i sličnog. Premda je i Bermanu važno estetsko dejstvo prevoda na či taoca, on je ipak usredsređen na izvorno delo i njegovog pisca; on ne razdvaja for- mu i sadržinu. S druge strane, Israel daje izvesnu autonomiju smislu u 158 odnosu na formu, u nastojanju da teorijski obrazloži estetsku i funkcio- nalnu ekvivalenciju. Teoretičarima književnog prevođenja kao da je ja- snije koliko je neophodno razmatrati duh i slovo, istovetnost i različi- tost, formu i sadržinu sinkre tički, i insistirati na njihovoj sintezi. Nazad, sa književnim prevodom povećava se broj ravni na kojima ciljni tekst mora biti ekvivalent izvornom: ekvivalencija je ujedno denotativna, ko- notativna, žanrovska, stilska, pragma tička, estetska, pa i afektivna. Po- stizanje estetske i afektivne ekvivalencije, a u okviru komunikacione funkcije prevoda, uključu je prevodiočevu sposobnost za empatiju sa iz- vornim tekstom i njegovim autorom; za tumačenje i uspešno stvara lačko preoblikovanje početne forme, potrebno je da prevodilac investira celo- kupno svoje emotivno iskustvo. Kritika književnog prevoda moraće da uključi i ove elemente, afektivne i empati jske, u skup parametara za eva- luaciju. 159 Treća glava Evaluacija i kritika prevoda 3.1. Pregled neegzaktnih pristupa evaluaciji kvaliteta prevoda „Idealni kri tičar prevoda bio bi u stanju da proceni jezičke, književne, estetske dimenzije izvornog jezika; ne samo da bi bio znalac stranog je- zika, nego bi poznavao i osobene načine posmatranja i slušanja usađene u jezičku strukturu toga jezika, pa bi na osnovu toga uočavao razlike u percepciji između izvornog i ciljnog jezika. Tek tada bismo mogli očeki- vati realističnu raspravu o nijansama izvornog teksta koje su uspešno ili neuspešno rekonstruisane u novom jeziku. Time bi kri tičar uspostavio vredan dijalog između originala i njegovog prevoda“ (Rajner Šulte, Kri- tika prevoda) 3.1.1. Anegdotski, biografski i neohermeneutički pravac u proceni valja- nosti prevoda Kao što su pojedina shvatanja ključnih traduktoloških pojmova uslovljena globalnim teorijskim pristupom u okviru kojeg se ti pojmovi primenjuju, tako je i procena kvaliteta prevoda određena različi tim teo- rijskim usmerenjima, to jest uslovljena pripadanjem ovoj i li onoj školi. U svom „revidiranom“ modelu za procenu kvali teta prevoda 80, Julijane Haus ističe da je ova tema nužno povezana sa sledećim pitanjima: 1. od- nosom između izvornog teksta i prevoda; 2. vezom između svojstava iz- 80 Jul i jane Haus je prvu knj igu (pr i lagođenu doktorsku tezu o modelu proce- nj ivanja kva li te ta prevoda) ob javi la 1977. godine. Dve deceni je kasni je , 1997. godi- ne, ponudila je njenu „revidiranu“ verzi ju. 160 vornog teksta i načina na koji ih sagledavaju pisac, prevodilac i či talac; 3. granicom između prevoda i drugih operacija na tekstu (House 1997 : 1). Pogledajmo kako izgleda istorijat različi tih pravaca u evaluaciji kva- liteta prevoda či ji opis ova teoretičarka kri tički iznosi. Anegdotski i biografski pristup proceni kvaliteta, bi lo da ga pri- menjuju teoretičari, kri tičari il i sami prevodioci, odlikuju metaforički obojeni izrazi kao što su „vernost/nevernost izvorniku“, „očuvanje oso- benog mirisa/ukusa/sočnosti izvornika“, „uživanje u či tanju prevoda“, „moć prevodioca da zadrži ’duh’ izvornog jezika“ , „tečnost ili grubost prevoda“ i nj ima slični (House 1997 : 1). Kao ilustraciju proizvoljnosti i kontroverzi koje vladaju ne samo na polju evaluacije prevoda, nego i u određivanju cilja i suštine prevodne operacije, dobro je poslužio mnogim teoretičarima – pa i ovoj autorki – čuveni spisak od petnaestak teza koje je prvi popisao i objavio Tiodor Savori 81. Upravo zbog apsurdnog spoja niza međusobnih suprotnosti, zbir tih protivrečnih imperativa često je ci- tiran („prevod treba da zvuči kao da se čita original“ i “prevod treba da zvuči kao prevod“; „prevod treba da ponudi reči izvornika“ i „prevod treba da ponudi ideje izvornika“; „prevod treba da zvuči kao savremenik izvornika“ i „prevod treba da zvuči kao savremenik prevodioca“; „prevod nije objašnjavanje teksta“ i „prevodiočeva metoda jeste objašnjavanje teksta“; „prevod treba da je odraz sti la izvornika“ i „prevod treba da je odraz prevodiočevog sti la“, itd). Već iz pregleda ovih razilaženja po svim ključnim traduktološkim pitanjima, postaje jasno da subjektivne procene cilja i validnosti prevoda nisu proizvod transparentnih, empirij- ski zasnovanih kri terijuma. Biografski pristup u proceni kvaliteta prevoda usmeren je prven- stveno na ličnost prevodioca; po ovom viđenju, prevodilac na osnovu in- tuicije, iskustva, književnih kompetencija, širokog znanja i obrazovanja tumači izvornik u nastojanju da ga optimalno prenese na ciljni jezik. Ovo 81 Theodore Savory (1968) The Art of Transla t ion , Boston, The Wri ter. 161 subjektivističko nače lo, koje se uzima kao presudno i jedino valjano, i danas se često sreće , naroči to u okviru neo-hermeneutičkog pravca koji promoviše stav da je u prevodiočevoj delatnosti, pre svega u književnom prevođenju, presudna kreativna, individualistička komponenta; time se i neo-hermeneutika implicitno protivi svakom sistematizovanju i objekti- vizaciji merila za procenu prevoda (idem . : 2). Štaviše, dobar prevod bio bi po zastupnicima ovog pravca pre svega posledica prevodiočevog idej- nog i emotivnog poistovećivanja sa tekstom koji prevodi, a intencije iz- vornika ionako se ne mogu, smatraju oni, precizno utvrditi. Razume se, Haus se protiv takvom relativizovanju sadržine i ci lje- va izvornika; njihovo tumačenje i preoblikovanje, smatra ona, nipošto ne može biti privatna i subjektivna stvar pojedinca. Po ovoj autorki, u pro- ces su uključene tri komponente – pisac, či talac (a prevodilac je takođe či talac) i tekst . S obzirom na tri pomenuta pitanja, koje uzima kao nezao- bilazna u svakom valjanom teorijskom prilazu proceni prevoda, Haus za- ključu je da je subjektivni neo-hermeneutički stav kadar da osvetli jedino proces uspostavljen između teksta i načina na koji prevodilac sagledava njegova svojstva. Prema tome, sva tri pristupa – anegdotski, biografski i neohermeneutički – ne rasvetljavaju dovoljno ostale aspekte koje Haus uzima kao itekako važne. Ovi pristupi zanemaruju izvorni tekst, ne ulaze u suštinu prevodne operacije, ostavljaju neanaliziran odnos između iz- vornika i prevoda, ne uključu ju očekivanja cil jne publike; najzad, zaobi- laze pitanje razlikovanja između prevoda i srodnih obrada izvornika. U njima je prevodi lačka operacija svedena na proizvoljni subjektivni pro- ces doduše kreativne, ali sasvim netransparentne prirode. 3.1.2. Bihejvioralni pristupi proceni kvaliteta prevoda Drugi pravac na polju evaluacije prevoda u prikazu koji daje Juli- jane Haus predstavljaju zastupnici bihejviorističke škole, usredsređene 162 na prevodiočevu reakciju. Oni sasvim isključu ju iz svojih razmatranja kreativnu komponentu prevođenja; sa predstavnicima prethodno opisanog pravca zajednički su im samo jednako uopšteni stavovi, neutemeljni na proverenim i proverivljim ocenama. Tako kod Najde nalazimo tri merila u evaluaciji prevoda: 1. globalno delotvornu komunikaciju; 2. pravilno shvaćenu nameru; 3. ekvivalentnu reakciju ciljne grupe (House 1997 : 4). Ta reakcija postiže se na osnovu već opisane dinamičke ekvivalencije ko- ja, treba naglasiti , ne znači istovetnost dejstva izvornika i prevoda, i to zbog činjenice da uvek postoje jezičke, kulturološke i si tuacione razlike između dveju sredina. Kako se, međutim, može empirijski izmeriti reak- cija či ta lačke publike? Posmatrana iz tog ugla, kaže Haus, ekvivalentna reakcija predstavlja naučno neutemeljeno merilo, jednako kao i hermene- utičko „hvatanje duha izvornika“ ( ibid). Pošto su i sami uvideli da nemogućnost objektivne provere pred- stavlja glavni nedostatak ponuđenih kri teri juma, Najda i Tejber sugerisa- li su če ti ri prak tična testa većeg stepena egzaktnosti koje ovde prenosi- mo onako kako ih prikazuje Julijane Haus: 1. test: reč je o takozvanoj „cloze“ tehnici pomoću ko je se stepen razumljivosti teksta meri na osnovu stepena predvidljivosti namerno izo- stavljenih reči; naime, či talac u prevodu koji dobije treba da nadomesti nedostajuće reči , a razumljivost prevoda onda se meri na osnovu broja tačnih termina koje je ispitanik uneo. Ovakva procena prevoda primenji- va je prvenstveno na ne-književnim tekstovima i uglavnom služi za pore- đenje či tljivosti i razumljivosti većeg broja prevodnih verzija istoga iz- vornog teksta; s druge strane, nije podesna za iole podrobniju i sveobu- hvatniju evaluaciju kvali teta prevedenog teksta, kao ni za prosuđivanje složenog odnosa između izvornika i prevoda; 163 2. test: od ispitanika kojima je jezik prevoda maternji mere se re- akcije na nekoliko prevodnih mogućnosti; zatim se prema ishodu merenja – slično prethodnom testu – procenjuje uspešnost prevedenog teksta; ipak, ni ovaj test ne sadrži valjane kri terijume, budući da izvornik ostaje izvan testiranja; 3. test: organizuje se glasno či tanje prevoda osobi od ko je se oče- kuje da sadržinu teksta posle toga objasni trećim licima, odsutnim prili- kom či tanja; ovaj je test kadar da iznijansira različi te prevode, ali mu pouzdanost počiva isključivo na osobi koja izveštava o prevodu, a ne na prevedenom tekstu; 4. test: prevod se či ta naglas pred publikom; svako mesto na kojem či talac ima teškoću pri či tanju, naznaka je da postoji neka nejasnoća u prevodu; među tim, i ovaj test pati od nedostatka veze sa izvornikom i odsustva ikakve norme (House 1997 : 5). Bihejvioristi su predlagali i druge eksperimentalne metode za pro- cenu kvaliteta prevoda koje Haus nabraja: sud kompetentnih procenjiva- ča, testiranje prevoda prema kri terijumima „dokazane izvrsnosti“, testi- ranje dveju grupa ispitanika tako što se prva testira na osnovu proči tanog odlomka originala, a druga na osnovu prevoda tog odlomka; ukoliko su odgovori dveju grupa isti , izvornik i prevod su ekvivalentni. Najveća sla- bost svih testova zasnovanih na odgovorima ispitanika leži u tome što se zanemaruje prisutni negativni učinak „ljudskog faktora“: meri la stručnja- ka uzimaju se bezrezervno, iako bi se morala objasniti i podrobnije odre- diti. Haus još zamera bihejviorističkim testovima to što se procena kvali- teta svodi na informativnost i razumljivost prevoda, dok ostala njegova svojstva nisu uključena; zatim, pojam „kriteri juma izvrsnosti“ više unosi zabunu nego što doprinosi rasvetljavanju problema, budući da je oform- 164 ljen na osnovu procene stručnjaka, umesto na iznijansiranoj vrednosnoj skali; najzad, ne postoji ni norma prema kojoj će se odgovori sameravati. U odnosu na tri na početku nabrojane teme koje se moraju uključi ti u razmatranje, i bihejvioralni pristup, poput svih pristupa zasnovanih na reakciji ispitanika, previđa ključni raison d’être svakog prevoda – a to je njegov izvorni tekst. On ništa ne kaže o međusobnom odnosu originala i prevoda, niti daje odgovor na pitanje kakva je razlika između prevoda u užem smislu reči i drugih verzija, na primer adaptacije, rezimea ili para- fraze. Dok je subjektivistički neohermeneutički pristup u fokus postavio prevodioca, bihejvioristički je usredsređen na primaoca teksta (idem : 6). Za razliku od ovog, prvenstveno američkog pravca u evaluaciji prevoda, predstavnici nemačke škole, počev od sedamdesetih godina prošlog veka, fokus evaluacije stavljaju na izvornik kao najvažniji element celovito sa- gledanog procesa analize. Elementi u tom procesu su sledeći : 1. određi- vanje tipa teksta, 2. njegovo prevođenje zavisno od svojstava inherentnih pojedinim tipovima teksta, 3. procena kvaliteta prevoda u skladu sa ta- kvom tipologijom. 3.1.3. Usmerenje evaluacije na izvornik: Katarina Rajs U knjizi objavljenoj 1971. godine Kritika prevoda – mogućnosti i granice 82, sa podnaslovom „kategorije i merila u proceni kvaliteta prevo- da“, nemačka teoretičarka Katarina Rajs pokušala je da nadoknadi nedo- statke na polju metodologije prevođenja i kri tike prevoda. Oni su, po ovoj autorki, sledeći : 1. nepostojanje tipologizacije tekstova, 2. nepostojanje odgovarajućih metodâ za njihovo prevođenje, 3. nepostojanje parametara za evaluaciju prevoda. 82 Engleski prevod iz 2000. godine, podaci u bibl iograf i j i . 165 Reč je, zapravo, o nastojanju da se dotadašnji subjektivizam zameni što objektivnijom analizom na sve tri naznačene ravni. Svoju tipologizaciju, u kojoj svaka vrsta teksta postavlja prevodiocu specifične prevodne zah- teve, Katarina Rajs pravi na osnovu Bilerovog 83 viđenja trostruke funkci- je jezika: 1. informativne (i li referencijalne, denotativne); 2. ekspresivne (ili estetske); 3. konativne (ili podsticajne, persuazivne). Iako su sve tri funkcije prisutne u većini tekstova, informativna dominira u tekstovima fokusiranim na sadržinu, to jest onima gde je najvažnije prene ti činjenice i informacije: takvi su, recimo, stručni tekstovi. Ekspresivnom funkcijom prvenstveno se odlikuju književni tekstovi, dakle oni u kojima je forma značajna koliko i sadržina, ako nije i važnija. Najzad, konativna funkcija prisutna je i preovlađu je u tekstovima či ja je svrha da se primalac pokre- ne na reakciju; iako je i u takvoj vrsti teksta – na primer, reklamnom – informativna sadržina takođe važna, ipak je presudna persuazivna funk- cija, to jest podsticaj ci ljne grupe na kupovinu reklamiranog proizvoda. Kao i svaka tipologizacija, i ova pati od nedovoljne preciznosti; ovo je vidljivo, recimo, kod petparačke li terature: takav tekst nema ekspresivnu funkciju, a ne može se reći ni da su mu svojstvene druge dve. Uprkos grubosti podele na pojedine vrste tekstova i ponekad nedo- voljno jasne funkcije proistekle iz takve tipologizacije, ovako sistemati- zovano polazište nužno je prevodiocu koliko i kri tičaru prevoda. Po hi- potezi Katarine Rajs, standardi za procenjivačevu evaluaciju prvenstveno se zasnivaju, dakle, na odlikama pojedinih tipova tekstova i na proceni uspelosti prenosa tih odlika iz izvornika u prevod (Reiss 2000 : 17). Ovaj stav podrazumeva, između osta log, i nužnost razlikovanja književ- nih od stručnih tekstova kako u pogledu primenjene prevodne strategije, tako i u pogledu evaluacije rezultata. Da bi se pristup iznijansirao, Kata- rina Rajs smatra da je ništa manje važno žanrovski definisati pojedine ti- pove teksta: svaki od žanrova – esejistika, lirika, dramska ili prozna 83 Kar l Bi ler (1879-1963) nemački psiho log ko j i se bavio i l ingvist iko m. 166 književnost – ima svoje konvencije; otuda se od procenjivača uspe losti prevoda očekuje da primeni merila svojstvena svakom žanru ponaosob. I tekstovi koji pripadaju sadržinski usmerenoj grupi, u kojima dominira in- formativna funkcija, takođe ima ju svoje žanrovske osobenosti (na pri- mer, vesti, korespondencija, komentari , uputstva za upotrebu, ugovori, izveštaji, naučne teze i slično). Kvalitet prevoda sadržinski ori jentisanih tekstova kri tičar proce- njuje ne samo na osnovu preciznog prenosa njihove informativne vredno- sti , već i na osnovu seman tičkih, grama tičkih i stilskih karakteristika ko- je takođe moraju ostati sačuvane u prevodu; uz to, potrebno je da se ta- kav prevod odlikuje vrhunskom preciznošću stručne terminologije, po- sebno u sluča jevima kada autorovu ciljnu grupu čine st ručnjaci za odre- đene oblasti. Ako je tekst namenjen široj publici , veću težinu nego u prethodnom primeru imaju stilska svojstva; kri tičar najpre utvrđuje u ko- joj meri je denotativna ravan dosledno predstavljena u prevodu, a onda procenjuje i njegovu formalnu uobličenost. Naime, či taoci takav tekst moraju dobiti u jezičkoj formi koja im je bliska, bez ikakvih prepreka u razumevanju (Reiss 2000: 30-31). Imperativ „pitke“ forme na ciljnom je- ziku presudan je i u evaluaciji kvaliteta prevoda persuazivnog tipa tek- sta, zato što se bez pune usmerenosti na ciljni jezik ne može obezbediti željeni učinak privlačenja pažnje i podsticaja na akciju. Tome nasuprot, prevod onog t ipa teksta gde je ekspresivnost domi- nantna funkcija mora se usmeriti prvenstveno na izvornik i na prenos idi- osinkrazijskih crta piščevog sti la i jezika; nosioci estetskog dejstva upra- vo su ti elementi, pa je baš njih nužno očuvati – i to uprkos strukturnim ograničenjima kakva nameće prenos u cil jni jezik. Kritičar tada u prevo- du procenjuje stepen uspelosti prenosa estetskog dejstva kakvo je imao izvornik; ekspresivna funkcija jezika, koja je ključna za ovaj tip teksto- va, mora naći svoj ekvivalentni izraz u prevodu (idem . : 32). Da bi to bi- lo ostvareno, važno je preneti ne samo sti lske figure nego i ri tam, prozo- 167 diju, fonetsku ravan, sintaksičke osobenosti; fonostilistički elementi , čak i zatvorenost ili otvorenost vokala, značajni su činioci po Katarini Rajs ne samo u poeziji, nego i u književnoj prozi: „Neki zvuk, uzet po sebi, u umetničkom delu ima značenjsku teži- nu utoliko što je u vezi sa ostalim elementima formalne strukture (al i teracijom, asonancom, rimom...); tada i on postaje nosilac zna- čenja. U tom smislu, i jedna jedina estetska pojedinost može posta- ti veoma važan element kompozicije kao deo šire matrice“ (ibid .) . Razume se, i kri tičar mora imati u vidu da je ekspresivni tip teksta prirodno usmeren na izvornik; osim u sluča ju nemogućnosti doslovnog fonološkog prenosa pojedinih glasova, na svim drugim ravnima ovaj t ip teksta teži što vernijoj formalnoj resti tuciji izvornika, pa je to parametar koji mu služi kao osnova za evaluaciju: „U tom slučaju, či ta lac će ose ti ti da mu se obraća stranac: moraće da nauči nove ideje i izraze koji mu ni- su bliski; umesto da se oseća kao kod kuće, osećaće se kao na tuđoj ze- mlji“ (idem . : 23). Ovakav komentar čini se da je ponudio dobru osnovu kasnijim teoretičarima, Venutiju i Bermanu na primer, za dalju razradu prevodne strategije nazvane „postranjivanje“ ili „egzotizacija“. Za razliku od prevoda ekspresivnog tipa teksta, gde kri tičar treba pozitivno da vrednuje strategi ju očuvanja odlika izvornika , u proceni prevoda persuazivnog i sadržinskog tipa teksta on mora pozitivno ocenji- vati postupak usklađivanja prenetih svojstava sa osnovnim funkcijama – a to su podsticanje na reakciju i informisanje o sadržini. Kao ilustraciju tri ju različi tih mogućnosti prevoda zavisno od tipa teksta, Katarina Rajs navodi prevod idioma „a tempest in a teapot“. U stručnom tekstu, gde je prenos informacije primaran, on se može prevesti ekvivalentom „mnogo buke ni oko čega“. Među tim, u tekstu gde prvenstvo imaju forma i eks- presivna funkcija slike, treba ga preneti slikovitim ekvivalentom kao što 168 je izraz „bura u čaši vode“. U persuazivnom, to jest konativnom tipu tek- sta, gde treba privući pažnju i gde je cilj reakcija či taoca, poželjno je ostvari ti što delotvorniji retorički efekat koji može uključivati humornu ili ironičnu notu: tu se ovaj idiom može prevesti izrazom „tresla se gora, rodio se miš“. 3.1.4. Usložnjavanje kri teri juma za evaluaciju: put ka većem stepenu eg- zaktnosti U svojoj drugoj knjizi, zapravo skupu predavanja iz traduktologije održanih u Beču 84, Katarina Rajs zadržava stanovište da dominantna funkcija, koja se izvodi na osnovu tipa teksta, određu je prevodiočeve priori tete u prenosu pojedinih elemenata na sadržinskoj, formalnoj ili pragma tičkoj ravni. Evaluacija prevoda i dalje je utemeljena na određi- vanju i sameravanju funkcija prevoda i izvornika, s obzirom na specifič- nosti pojedinih tipova tekstova i uspešnost prenosa relevantnih elemena- ta. Među tim, taj se odnos između funkcija prevoda i izvornika sada sa- gledava kao složeniji: naime, ukoliko prevod dobije neku novu funkciju, različi tu od one koju je imao izvorni tekst, među njima više neće moći da bude uspostavljena pragma tička ekvivalencija. Zato Katarina Rajs uvodi razlikovanje između pojmova ekvivalencije i adekvatnosti: ukoliko je, na primer, cil j prevodne operacije da se uskoj ci ljnoj grupi prikaže isključi- vo leksička ravan nekog teksta, prevod „reč za reč“ je adekvatan, ali ne i ekvivalentan cilju izvornika. Dakle, adekvatnost je pojam koji treba ko- ristiti s obzirom na cilj prevodne operacije , i može se definisati kao od- nos između tog cilja i sredstva kojim se on postiže (Reiss 2009 : 144). S druge strane, ekvivalencija je vezana za odnos između izvornika i prevo- 84 Okupljenih u knj izi Problemi prevođenja , francusko izdanje iz 2009 , vide t i u b ibl iograf i j i . 169 da, što uključu je i pragma tičko-funkcionalnu ekvivalenciju, kao i ekviva- lenciju na raznim drugim nivoima. Pojmovi adekvatnosti i ekvivalencije moraju se jasno razlikovati, kaže autorka, zbog toga što procenjivač kva li teta treba da ima u vidu, da bi pravilno evaluirao rezultat prevodne operacije, i tu mogućnost posto- janja različi tih ci ljeva prevoda i izvornika, a samim tim i primenu razli- či tih prevodnih strategija. Recimo, takozvani „fi lološki“ prevod nekog dokumenta nema isti cilj koji je taj dokument imao u izvornoj sredini; fi- lološki prevod odlikovaće se visokim stepenom „vidljivosti“ prevodnog procesa, pa zato neće ostvari ti pragma tičku ekvivalenciju, to jest ono dejstvo na cil jnu grupu koje bi bilo ekvivalentno dejstvu izvornika u nje- govoj ma tičnoj sredini. Te različi te ci ljeve izvornika i prevoda, koji uslovljavaju različi te prevodiočeve metode, kri tičar mora uključi ti u raz- matranje da ne bi neopravdano zamerio prevodu nedostatak ekvivalencije na jednoj od procenjivanih ravni uspelosti prevoda (Reiss 2009 : 145) 85. 85 Iako ne koris t i termine ekviva lencije i adekvatnost i , č ini se da je naš kr i t i - čar i teoret ičar prevoda Svetozar Ignjačević b io svestan da raz l iči te prevodne s tra te - gi je mogu odgovarat i r azl iči to shvaćenim c i l jevima prevoda. Reč je o njegovoj ana li - zi Vinaverovog i Semenovićevog prevoda Kerolove Alise u zemlj i čuda, ana lizi ko ja počiva, kaže autor, na određenim teor i j skim postavkama [ . . . ] o l ičenim u pet osnovnih zahteva u prevođenju romana: a) poš tovanje in tegr i te ta izvornika, b) očuvanje speci - f ičnog r i tma izvornika, c) adekvatno prenošenje značenja izvornika , d) pos t izanje st i lske č isto te u jeziku odredišne knj iževnost i , e) dočaravanje osobene atmosfere iz - vornika“ ( Ignjačević 1979 : 49) . Ovaj poslednj i c i l j dva prevodioca shvata ju sasvim raz l iči to : Semenović pr imenjuje, po Ignjačeviću, „f i lo loški“ prevod, dok Vinaver pr imenjuje „asoci jat ivno-kreat ivni metod“, što su dva „disparatna teor i jska pr i stupa prevodi lačkom činu“ (Ignjačević 1979 : 48) . Ignjačević ne sma t ra da je Vinaver ispu- nio zahtev ekviva lenci je na svim nivo ima, posebno ne na značenjskom nivou (radije bismo rekli na re ferentnoj ravni) , i to zbog posrbljavanja l ičnih imena , mernih jedi - nica za dužinu, real i ja (cherry- tart Vinaver p revodi kao s la tko od trešanja, a mustard kao alevu papriku) . Š taviše, Vinaverov tekst Ignjačević ne sma t ra prevodom, al i n i 170 Katarina Rajs uvodi još jedno razlikovanje koje nije novina, ali se takođe mora imati u vidu pri likom procesa evaluacije . Reč je o ekviva- lenciji između po jedinih elemenata izvornika i prevoda te, s druge stra- ne, ekvivalenciji dvaju tekstova u celini. Naime, postojanje ekvivalencije između pojedinih tekstualnih elemenata izvornika i prevoda nije dovolj- no da bi se uspostavila i golobalna ekvivalencija između tekstova. Važi i obrnuto: ekvivalencija uspostavljena između dva teksta na globalnom ni- vou ne podrazumeva nužno ekvivalenciju između po jedinih prevodnih je- dinica manjih od celine teksta (idem . : 151). Razlika između ekvivalenci- je na nivou leksema i na nivou celine poruke naroči to je vidljiva pri li- kom prevođenja igre reči , budući da su ekvivalencija poruke i ekvivalen- cija leksemâ uzajamno isključive: naime, da bi se postigla seman tička i komunikativna vrednost igre reči , po pravilu izgrađene na polisemiji po- jedinih leksema izvornog jezika, nužno je pronaći u ciljnom jeziku lekse- me koji bi bili , takođe, nosioci polisemije – ali se, zbog različi tih jezič- kih struktura, čak i kod srodnih jezika, t i leksemi najčešće ne mogu po- klapati i značenjski, i formalno-sintaksički: postizanje vrcavog efekta zahteva korenito različi tu, novu jezičku tvorevinu napravljenu po istoj adap taci jom – „ta ka tegori ja bi se mogla nazva ti jednostavno vari jaci ja na temu . . . “ ( idem . : 56-57) . Uprkos tome, iako ekviva lenci je na deno ta t ivnoj ravni čes to nema, Ignjačević sma t ra Vinaverov prevod adekvatnim, čak ga naziva „kongeni jalnim“. Osim š to je implici tno razdvoj io kr i te r i jume ekviva lencije i adekvatnost i , vidimo da je Ignjačević dao i svoj model za eva luaci ju prevoda knj iževnog teksta ko j i pr ipada žanru romana, kao i da j e razma trao prevod u odnosu na njemu srodne prerade teksta , kao što su adap taci ja i var i jaci ja . Ovim je dokazao da je o nekim traduktološkim te - mama (re tradukci ja , eva luaci ja , prevodne s tra tegi je , prevod i srodne intervenci je na tekstu, žanrovsko određenje izvornika) razmiš l jao lucidno i de tal jno. Napomenimo da je reč o njegovoj ana lizi Vinaverovog prevoda pod naslovo m Alisa u čarobnoj ze- mlj i , Beograd, Vreme,1923. godine i Semenovićevog prevoda ob javljenog pod is t im nas lovom u prvom izdanju „Deč je knj ige“ 1951 . godine, a kasni je promenjenom kod drugih izdavača u Alisa u zemlji čuda . 171 idejnoj matrici , ali pomoću značenjski i leksički neekvivalentnih reči . Ekvivalencija celine poruke u takvom sluča ju postiže se, dakle, odstupa- njem od težnje da se uspostavi ekvivalencija na nivou leksema; do odstu- panja je došlo na osnovu uočavanja glavne funkcije, a to je u sluča ju igre reči ludički i humoristički efekat. Kao što je poznato, pitanje ekvivalen- cije, a posebno pragma tičke ekvivalencije, dodatno se usložnjava kultu- rološkim činiocem. Postoje bar tri polja na kojima je Katarina Rajs uoči- la nužnost žrtvovanja ekvivalencije leksemâ radi postizanja globalne pragma tičke ekvivalencije, to jest komunikativne funkcije celine poruke: to su 1. prevod igre reči , to jest ludička dimenzija; 2. prevod pojma spe- cifičnog za određenu sredinu, to jest socio-kulturološka dimenzija; 3. prevod glasovnih vrednosti književnog teksta, to jest ekspresivna funkci- ja 86. Otuda nije suvišno ponovo naglasiti , smatra ova teoretičarka, da je dominantna funkcija teksta presudna za definisanje vrste željene ekviva- lencije, što onda podrazumeva žrtvovanje nekih drugih, manje važnih funkcija i za njih relevantnih elemenata. Ista ta merila važe i za evalua- ciju uspelosti prevoda. 86 Opet se vraćamo Ignjačeviću i njegovoj ana liz i dva ju prevoda Alise : mada ni je formulisao svo ju tezu u ovim terminima, smatramo da je morao imati u vidu ove tr i komponente – igre reči , r eali je , a l i te raci je – kao segmente teksta gde ni je mogao bi t i doslovni p revod; o tuda je na takvim mest ima, a Kerolov teks t obi luje upravo ovakvim e lementima, moralo do lazi t i do „izneveravanja“ deno ta t ivne ravni . Uzgred budi rečeno, i ste ove komponente pominju i mnogi d rugi teoret iča r i , na pr imer Nju- mark, b i lo kao dokaze o „neprevodivost i“ , b i lo kao pr imere onih de lova teksta gde prevodi lac pr ibegava transl i te raci j i , neo logizmima, kompenzaci j i , ob jašnjenju i l i ko - reni to novoj kreaci j i . Razume se, Ignjačević je mo rao imati u vidu kul turološke, is to r i j ske, soci jalne i druge raz l ike u izvornoj engleskoj sredini i c i l j no j jugosloven- skoj , a posebno srpskoj iz dvadese tih godina 20. veka ; te raz l ike na laga le su Vinave- ru ci l jno usmeren prevod, pogo tovo s obzi rom na č injenicu da je posredi deči ja knj i - ževnost , i inače pod ložna adap taci jama. 172 Rajs još dodaje da se, pri formulisanju merila za ekvivalenciju iz- među originala i prevoda, moraju uvrstiti dva nače la: 1. selekcija i 2. hi- jerarhizacija. Prevodilac primenjuje nače lo selekcije kada analizira iz- vornik, jer bira na osnovu glavne funkcije teksta one elemente koje sma- tra najvažnijim za prenos u ciljni jezik; nače lo hijerarhizacije tiče se re- dosleda prioriteta komponenti koje valja sačuvati pri likom prenosa, onda kada ciljni jezik ne omogućava resti tuciju svih njih. Prevodiočev izbor određen je tada: 1. funkcijom pojedinih elemenata teksta u ostvarenju globalnog smisla prevoda; 2. stepenom komunikativnosti koji prevod tre- ba da poseduje. Ako se razmotre primeri ali teracije u književnom tekstu s jedne strane i, s druge, u persuazivnom, na primer reklamnom tekstu, videćemo da je u književnom tekstu ali teracija ekspresivni i estetski ele- ment; kao takva, ona ima važnu simbo ličku funkciju. U drugom sluča ju, ali teracija je retorički element sa podsticajnom, ubeđivačkom funkcijom – tu je najvažnija njena komunikativna komponenta. Prema tome, nužno je u fazi pripreme za prevođenje i li za evaluaciju da se odredi glavna funkcija teksta kao i pojedinih jezičkih, stilskih ili prozodijskih eleme- nata. Osim toga, treba utvrditi i stepen potrebne komunikativnosti teksta, ne samo s obzirom na žanrovsku tipologizaciju nego i s obzirom na po- sebnu namenu koju prevod može dobiti, dakle različitu od one koju je imao izvornik. Sve ovo kri tičar treba da ima na umu, uz činjenicu da pri procesu selekcije i hijerarhizacije krupnu i nezaobilaznu dodatnu vari ja- blu predstavlja prevodiočeva subjektivnost, koja se nikako ne sme poi- stovetiti sa proizvoljnošću (Reiss 2009 : 169). Kritičar prevoda mora da proveri jesu li , uz sve već nabrojano, i implikacije našle svoje mesto u ciljnom jeziku. Mora videti da li su je- zička sredstva kojima se prenose humor i ironija, jetkost i sarkazam, uz- buđenje i emfaza prepoznati u izvorniku i preneti u ciljni jezik. On mora, pored implicirane ravni, voditi računa i o činjenici da postoji semantika ne samo reči, nego i semantika sintakse i sti la; osim toga, da postoji sti- 173 listika ne samo fonetskih i leksičkih, nego i gramatičkih formi. Sti listič- ki problemi najčešće su , ipak, prisutni u književnim prevodima; poput drugih teoretičara, i Katarina Rajs je svesna da će im značaj biti utoliko veći što je piščev jezik osobeniji, to jest što više odstupa od standardne jezičke upotrebe. U čemu se ogledaju ograničenja kri tike prevoda? Rajs smatra da kritičareva subjektivnost predstavlja ključno ograničenje; da bi svoj sud utemeljio objektivno, kri tičar mora i sam, kao što je učinio prevodilac pre njega, obaviti analizu: 1. književne ravni (to je određenje tipa i žanra teksta); 2. jezičke ravni (to su vokabular i sintaksa); 3. prag- ma tičke ravni (vanjezički činioci i uticaj prevoda u ciljnoj sredini). Kada izvornik i prevod imaju različi te ci ljeve, kri tičar se mora usredsrediti na analizu postignute svrhe prevoda, i može zanemariti prethodno iznete ravni. Ovakvom objektivno zasnovanom „rešetkom“ kroz koju „provlači“ prevod u činu evaluacije, kri tičar bar donekle izbegava zamku subjektiv- nosti. Druga vrsta ograničenja nametnuta je kri tičaru udelom prevodioče- ve individualnosti: svaki prevod, bio dobar ili loš, nosi pečat individual- nog; nikada neće postojati dva istovetna prevoda jednoga teksta, kojem god tipu on pripadao (Reiss 2000 : 91). Ta prevodiočeva individualnost ogleda se i u hermeneutičkom pristupu, dakle u fazi tumačenja, a ne sa- mo u fazi preoblikovanja teksta na ciljni jezik. Kritičar treba da prouči prevodiočeve motive za određeno tumačenje koje se, pri evaluaciji, može učiniti neobičnim; takođe , mora da istraži sve implikacije i posledice ko- je prevodiočevi postupci imaju u pogledu rezultata prevodnog čina. Ako prevodilac nije naveo svoje pobude i ni je izložio svoj pristup u pogovoru ili u uvodu, kri tičar mora sam pokušati da ih otkri je. Jedino tada kri tika prevoda može težiti najvišem stepenu objektivnosti (Reiss 2000 : 92). Iz svega navedenog mogu se izvući sledeći zaključci o stavovima koje Katarina Rajs iznosi o kri tici prevoda, ne samo u istoimenoj knjizi iz 70. tih godina nego i u tezama razrađenim kroz kasniju predavačku de- 174 latnost, a objavljenim u knjizi Problemi prevođenja: 1. kri tička evaluaci- ja prevoda temelji se na tipologizaciji tekstova i ključnim funkcijama ko- je svaki od tipova ostvaru je, iz čega proističu osnovna svojstva koja tre- ba preneti u prevodni tekst; u ta svojstva spadaju ne samo jezički, nego i nejezički elementi (ri tam, prozodija, si tuacione dimenzije); 2. funkcija izvornika ne mora se poklapati sa funkcijom prevoda, pa kri tička evalua- ci ja ovu činjenicu takođe mora uzeti u obzir, zbog čega je važno razliko- vati ekvivalentan i adekvatan prevod; 3. s obzirom na pragma tičku funk- ciju i mogući imperativ komunikativnosti, nužno je da kri tičar raz likuje ekvivalenciju pojedinih prevodnih jedinica od globalne ekvivalencije teksta; 4. kri tičar prevoda mora imati u vidu prevodiočevu primenu nače- la selekcije i hijerarhizacije elemenata relevantnih za prenos u ciljni je- zik; 5. evaluacija prevoda mora uključi ti , pored svega ostalog, i procenu uspelosti prenosa osobenog sti la autora i svih njegovih idiosinkrazijskih elemenata, posebno u književnom prevodu usmerenom na izvornik; 6. oba prevodna metoda, i onaj izvorno kao i onaj ciljno usmeren, podložni su uticaju subjektivnog faktora , kako prevodiočevog tako i kritičarevog; 7. kri tičar treba da je svestan uticaja individualnosti prevodioca, kako u fazi tumačenja tako i u fazi preoblikovanja izvornika u novi jezik; 8. kri- tika prevoda objektivnija je ako uzima, uz sve gore navedene činioce, i spoljne – si tuacione – okolnosti vezane za nastanak prevoda; ako ih već nije izložio sam prevodilac, potrebno je da kri tičar napravi malo istraži- vanje o autoru prevoda, njegovim motivima, namerama i teorijskim sta- vovima. 3.2. Prvi egzaktni model procene kvaliteta prevoda: Julijane Haus „Kao što postoje dve osnovne funkcije jezika – idejna i komunikativna – tako i u modelu za procenu kvaliteta prevoda postoje dve osnovne dimen- zije. Prva je idejna, vezana za analizu, deskripciju i eksplanaciju, a te- 175 melji se na poznavanju jezičkih konvencija i na empirijskom istraživanju. Druga je zasnovana na ličnim vrednosnim sudovima, na socijalnim i mo- ralnim pitanjima kao što su relevantnost i adekvatnost, na subjektivnim preferencijama i ukusu. Obe dimenzije implicitno su prisutne u evaluaciji prevoda. Suditi je lakše, razumeti je teže“ (Julijane Haus) 3.2.1. Uobličenje funkcionalno-pragma tičkog pristupa u proceni prevoda Funkcionalistički pristup evaluaciji prevoda, prikazan u knjigama Katarine Rajs, nadogradila je krajem sedamdesetih godina 20. veka Juli- jane Haus 87, koja je ponudila svoj celoviti, egzaktno utemeljen model za procenu kvaliteta prevoda – prvi te vrste i obima. Budući da je u poto- njim traduktološkim radovima ovaj model izazvao mnoge komentare i za- merke, Haus je dvadeset godina kasnije objavila još jednu knjigu posve- ćenu tom pitanju, pod naslovom Procena kvali teta prevoda, revidirani model 88. Kritikujući „simplicističko“ viđenje Katarine Rajs, koja je iz Bilerove podele na tri jezičke funkcije izvela tri osnovna tipa teksta, Ju- lijane Haus ističe da se jezičke funkcije ne mogu poistovetiti sa funkcija- ma teksta: iako je tačno da tekst može neku od jezičkih funkcija imati kao dominantnu, ona nipošto ne može biti i jedina (House 1997 : 35). Događa se doduše, kaže ova autorka, da zaista postoje tekstovi gde u ve- likoj meri dominira samo jedna jezička funkcija; ali to su ipak ekstremni sluča jevi, budući da u ogromnoj većini tekstova koegzistiraju različi te jezičke funkcije, istovremeno delatne u većoj i li manjoj meri. Zato sim- plicistička tipologija tekstova, koja bi počivala na samo jednoj pretežnoj jezičkoj funkciji, ne može biti korisna ni pri utvrđivanju glavne funkcije 87 Naziv njene prve knj ige iz 1977. posvećene evaluaci j i prevoda je Model za procenu kva li te ta prevoda (A Model for Transla t ion Quali ty Assessment ) . 88 Jul iane House (1997) Transla t ion quali ty assessment: a model revisi ted , Tübingen, Gunter Narr Ver lag. 176 izvornog teksta, ni pri određivanju odnosa ekvivalencije između origina- la i prevoda. Julijane Haus stoga odbacuje navedenu trodelnu tipologiju Katarine Rajs, opredelivši se za Halidejevu podelu na dve osnovne jezič- ke funkcije: 1. referencijalnu to jest sadržinski usmerenu, povezanu s kognitivnom i denotativnom komponentom; 2. komunikativnu to jest in- terpersonalno usmerenu, povezanu sa ekspresivnom, konotativnom kom- ponentom. Druga premisa Julijane Haus svodi se na si tuaciono utemeljenje funkcijâ teksta , to jest na razmatranje teksta u okviru njegovog korišće- nja u konkretnoj si tuaciji. Na osnovu dve osnovne jezičke funkcije i si tu- acionog okvira, Haus je izgradila eklek tički model za koji smatra da omogućava egzaktno poređenje izvornika i prevoda. Parametre za njiho- vo poređenje daju si tuacione dimenzije, koje jezičkom materijalu teksta daju određeni „profil“ (House 1997 : 36). One su podeljene u dve grupe: prvu čine si tuacione dimenzije vezane za korisnika jezika, dok drugu či- ne dimenzije vezane za korišćenje jezika. U prvi skup parametara ulaze: 1. geografsko poreklo (npr. regionalni dijalekat ili standardni jezik); 2. socijalna ravan (npr. klasno obeležen jezik ili s tandardna varijanta); 3. vremensko određenje (istorijsko razdoblje – savremeni jezik il i ranije je- zičke faze). U drugi skup si tuacionih dimenzija ulaze: 1. medijum (npr. tekst namenjen či ta lačkoj publici il i gledaocima/slušaocima pri izvođe- nju na sceni); 2. učešće aktera (npr. monološki ili di jaloški oblik); 3. so- cijalni odnosi (npr. autoritet autora teksta u odnosu na ciljnu grupu); 4. stilski nivoi (npr. negovani, formalni, neformalni, kolokvijalni); 5. oblast korišćenja jezika (npr. profesionalno polje, specijalizovani jezik). Uticaj svih ovih parametara, to jest si tuacionih dimenzija, izučava se na građi teksta, to jest na njegovoj 1. sintaksičkoj, 2. leksičkoj i 3. tekstual- noj ravni. Situacione dimenzije i njihovi jezički korelati predstavljaju sredstva pomoću ko jih se određuje funkcija teksta . Drugim rečima, funk- cija teksta proističe iz analize izvornika izvršene pomoću navedenih pa- 177 rametara, a postignuti stepen ekvivalencije, kao mera procene kvaliteta prevoda, određuje se prema tome da li je funkcija izvornika preneta u prevodu istim sredstvima, sa svim navedenim situacionim dimenzijama. Situacione dimenzije odredile su, dakle, profil teksta i predstavlja- ju normu za procenu kvaliteta prevoda. Svako nepoklapanje u jednoj od situacionih dimenzija između izvornog i ciljnog teksta predstavlja tako- zvanu „skrivenu“ grešku (covertly erroneous error), manje vidljivu i te- žu za procenu od „neskrivene“ greške, oličene u neadekvatnom prenosu elemenata na denotativnoj ravni ili u ogrešenju o grama tičku ili stilsku normu ciljnog jezika (overtly erroneous error). „Skrivene“ greške, „koje zahtevaju podrobniju kvalitativno-deskriptivu, pa i dubinsku analizu, če- sto su bile zanemarivane“, smatra autorka (House 1997: 45). Na ovaj na- čin sistematizovani su izvesni nedostaci prevoda uočeni i ranije, ali sa- mo sporadično i van okvira celovitog modela koji bi ih objedinio. Tako bi „skrivena“ greška u prevodu bilo neadekvatno korišćenje jezičkog re- gistra (standardni umesto kolokvijalnog), ili strukovno neprilagođena terminologija, ili zamena dijalekta izvornog jezika geografski neprimere- nim nareč jem ciljnog jezika – a na takve mane u prevodima upozorili su, ne koristeći doduše ove stručne i pomalo herme tične termine, između ostalih Berman i Jirži Levi. U svojoj prvoj knjizi iz 1977. godine, Julijane Haus je svoj model prikazala i isprobala na korpusu od osam kraćih tekstova, od kojih je ne- ke prenela i u drugu knjigu : če tiri su prevod sa engleskog na nemački, a če ti ri sa nemačkog na engleski. U grupu koju odlikuje referencijalna funkcija, dakle sadržinsko usmerenje, ušli su naučni, ekonomski, novin- ski i turistički tekst . U drugu grupu tekstova, za koju je karakteristična interpersonalna funkcija, dakle komunikativno usmerenje, ušli su verska propoved, politički govor, moralna anegdota i di jalog iz komedije. Kor- pus nije uključio poetsko-estetske tekstove u kojima se, smatra autorka, forma ne može razluči ti od značenja; stoga bi svaka promena forme nu- 178 žno promenila i značenjsku ravan. Kao argument za stav da označi telji u poeziji imaju autnomnu vrednost, te da je njihov prevod necelishodan, Haus se poziva na Najdu i Tejbera: „Sve izrečeno na jednom jeziku može se izreći i na nekom drugom, osim u slučaju kada je forma suštinski ele- ment poruke“ (Nida & Taber 1969 : 4, naš kurziv). Doduše, dodaje Haus, u tekstovima uključenim u korpus javljaju se elementi gde je forma bitni element poruke, recimo ali teracija i igra reči; njihova funkcija, među tim, tu nije isključivo ekspresivna, nego uvek podređena komunikativnoj; drugim rečima, ovi elementi samo su sredstvo za fokusiranje pažnje na sadržinu. Tome nasuprot, „u tekstovima gde preovlađu je poetsko-estetska funkcija, pokazuju se granice prevodivosti; ciljni tekst više nije prevod, nego neka vrsta kreativne transpozicije“ (House 1997 : 48-49). Ovo svakako predstavlja krupno ograničenje evaluacionih dometa modela koji predlaže Haus; drugo ograničenje je nemogućnost da svojim modelom parira u egzaktnosti prirodnim naukama, budući da eva luacija prevoda, kao i svaki hermeneutički poduhvat, nužno sadrži udeo subjek- tivnosti (idem . : 49). U svakom sluča ju, odlika njenog modela nesumnji- vo je veći stepen objektivnosti, egzaktnosti i sistematizovanosti nego u prethodnim pokušajima izgradnje evaluacionih nače la , čak i kada su ta nače la bila detaljna kao kod Levija, ili pak organizovana u nacrt modela, kao kod Katarine Rajs. Haus naznaču je da je određivanje funkcije na osnovu tipa izvornog teksta predstavljalo osnovu za evaluaciju i kod Ka- tarine Rajs (idem . : 66), al i da je ta osnova bila ne samo nedovoljno raz- rađena nego se Rajs u svojim kasnijim radovima, posebno sa Hansom Vermerom, okrenula analizi ciljnog teksta u okviru takozvane „scopos te- ori je“, zanemarivši sasvim izvornik. Prednost modela Julijane Haus sva- kako je i „razbijanje“ ekvivalencije na niz različi tih si tuacionih dimenzi- ja; pošto se izvrši analiza prirode i funkcije izvornika, procena kvaliteta prevoda nesmetano se obavlja na osnovu evaluacije broja uspešno prene- tih dimenzija; one koje nisu valjano prenete u prevodu, ukazuju na „skri- 179 venu“ grešku. Definicija „skrivenih“ grešaka u sluča ju nepoklapanja si- tuacionih dimenzija otvorila je put uvođenju još jedne distinkcije, a to je podela na „skrivenu“ (covert) i „neskrivenu“ (overt) prevodnu strategiju. 3.2.2. Neskrivena prevodna strategija Neskriveni prevod je onaj tekst koji nosi obeležja prevoda, koji ja- sno pokazuje da je njegov original „dubinski povezan“ sa izvornom je- zičkom zajednicom i njenom kulturom (House 1997 : 66). Među tim, kaže Haus, uprkos te povezanosti, originalni tekst istovremeno nosi i univer- zalna svojstva; on potencijalno ima opšte civilizacijske vrednosti. U ta- kvom sluča ju primeren je otvoreni, neskriveni prevodni metod, budući da je posredi tekst koji ima poseban status u izvornoj zajednici, a potenci- jalno i u drugim zajednicama. Takve tekstove, koji zahtevaju neskriveni , otvoreni prevodni metod, Haus deli na dve grupe; u prvu spadaju istorij- ski tekstovi, koji su svedočanstva posebnih pri lika u kojima su napisani i predati izvornoj publici. Kao ilustraciju takvog teksta, autorka analizira jednu poznatu propoved upućenu zatvorenicima i jedan Čerči lov govor iz 1942. godine. U drugu grupu tekstova kojima je primeren neskriveni pre- vodni metod spadaju oni koji su vanvremeni utoliko što, kao vredna knji- ževna i estetska dela, prevazilaze epohu svoga nastanka – iako pokazuju, razume se, istorijske i kulturološke specifičnosti razdoblja i kulture za koju su poreklom vezani. Da bi ilustrovala ovu drugu grupu tekstova, Haus je u korpus uvrstila jednu nemačku moralnu anegdotu iz 19. veka i dijaloški odlomak iz jedne irske komedije. Mada oba teksta nose univer- zalnu poruku, oni istovremeno imaju duboka obeležja svojih izvornih kultura, to jest jasno geografsko poreklo sa osobenim dijalektom i dru- gim jezičkim pokazateljima svoje epohe i regionalne pripadnosti. Oba spadaju u književne tekstove i opisuju fiktivnu stvarnost, bez unutartek- stualnih referenci na neku jedinstvenu istorijsku si tuaciju: otuda svaki 180 či talac tu stvarnost svojstvenu tekstu može povezati sa vlastitom istorij- skom realnošću i si tuacijom. Izvornik koji pripada fikciji u sebi sadrži sve što je potrebno za njegovo tumačenje, nezavisno od spoljašnjih čini- laca (idem . : 67). Obe vrste tekstova, kako istorijski dokumenti tako i književni tek- stovi univerzalne vrednosti, prirodno traže neskrivenu (overt) prevodnu strategiju. Specifični zahtevi kakve ona nameće nužno menjaju model evaluacije prevoda: u takvom prevodu nije moguće direktno poklapanje funkcije izvornog teksta sa funkcijom prevoda, bilo zato što je original vezan za neponovljiv istorijski događaj u ma tičnoj kulturi (zatvorska propoved ili Čerči lov govor), bi lo zato što original, kao delo fikcije, ima jedinstven status u svojoj sredini. U sluča ju istorijskih dokumenata, ja- sno je da prevodilac ne može svojim prevodom ponoviti specifične isto- rijske okolnosti i funkciju koju je izvornik imao pri likom prvobitne re- cepcije; umesto toga, mora nastojati da ostvari poklapanje na „drugoste- penoj“, to jest si tuaciono „izmeštenoj“ ravni (idem . : 67) . Slično važi i za vanvremenske tekstove univerzalne vrednosti: na primeru moralne anegdote, Haus pokazuje da današnji prevodilac mora da postigne pokla- panje na „drugostepenoj“, vremenski i situaciono „pomerenoj“ ravni, s obzirom na recepciju kod modernih či talaca – i to tako što će otvoreno pokazati obeležja arha ičnosti jezika (reč je o tekstu s početka 19. veka). Razume se, ako prevod sadrži arhaizme i druge stilske i jezičke naznake ranijih epoha, onda je jasno da kod savremene publike njegova recepcija ne može bi ti sl ična pri jemu koji je original doživeo u ma tičnoj kulturi, u vreme svoga nastanka i objavljivanja. S druge strane, irska komedija no- si obeležja regionalnog dijalekta, to jest postoji „topikalizacija“ funkcije originalnog teksta; ovo predstavlja, a videli smo da Haus nije prva koja je to uoči la, veliki ne samo jezički nego i kulturološki problem pri tran- sponovanju u ciljni jezik. Naime, jedinstvene jezičke vari jacije na „ir- skom“ engleskom, jako konotirane poli tički i istorijski, u ma tičnoj sredi- 181 ni imaju pri jem sasvim drukči ji od onoga u ciljnoj. Pragma tička funkcija koju original ostvaruje kod savremene obrazovane srednje klase engle- skog govornog područ ja ne može biti ekvivalentna funkciji prevoda, pa se u proceni njegovog kvaliteta kao i ovde mora poštovati „drugostepe- nost“ funkcije, to jest odmeriti valjanost nove „topikalizacije“ funkcije teksta. Tom funkcijom na „drugi stepen“ Haus je dala odgovor na klasično pitanje prevoda dijalekatskog govora u književnim delima, to jest raskola između pragma tičke i seman tičke ekvivalencije. U neskrivenoj prevodnoj strategiji, koja je razrađeniji model „postranjujućeg“, „seman tičkog“, „neasimilujućeg“ me toda, književno delo posebnih vrednosti treba da ostane što celovitije očuvano pri transferu u ciljni jezik, tako da bude vi- dljivo da je reč o prevodu. S druge strane, međutim, na primeru konkret- nog irskog teksta pred prevodiocem je teškoća adekvatne „topikalizacije“ u cil jnoj kulturi – njeno razrešenje zahteva unos krupnih promena u pre- vodni tekst . U toj „dijalek tičkoj vezi“ očuvanja i promena, smatra Haus, leži ključni stvara lački izazov za prevodioca kada primenjuje neskrivenu strategiju ( idem . : 68). Tako u sluča ju irske komedije, gde je dijalekat folklorno i politički obojen (poli tički u smislu separatističkih težnji Se- verne Irske), Haus predlaže u prevodu na nemački jezik, kao mogući ekvivalent koji bi nosio bar deo potrebnih konotacija (folklornu i auto- nomašku), bavarski dijalekat . Ova obeleženost kao svojstvo si tuacione dimenzije geografskog porekla često predstavlja, naznaču je Haus, nere- šiv problem za nalaženje prevodnog ekvivalenta i uvek podrazumeva „drugostepenu“ funkciju. Slično je i sa devetnaestovekovnom moralnom anegdotom, gde se svojstvo obeleženosti nalazi u si tuacionoj dimenziji epohe ; dakle, istorijska topikalizacija takođe uključu je nalaženje drugo- stepenog ekvivalenta u neskrivenoj prevodnoj strategiji, naravno zbog je- dinstvenosti kulturno-istorijskog konteksta i njegove neprenosivosti u ciljni jezik. 182 I istorijski dokumenti postavljaju problem topikalizacije, ali u ma- njoj meri nego što je to slučaj sa književnom fikcijom; stoga Haus pred- laže da se u prevodnoj strategiji kod njih ne nastoji na nalaženju pribli- žnih ekvivalenata za kulturno specifična vremenska i geografska obeležja unutar teksta, već da prevodilac ponudi objašnjenja u vidu fusnote (idem . : 69). 3.2.3. Skrivena prevodna strategija i kulturološki fil ter Skriveni (covert) prevod je onaj koji u ciljnoj kulturi uživa status „originalnog“ teksta, budući da ne nosi obeležja prevoda 89; izvornik u njemu nije jasno „vidljiv“. Original od kojeg „skriveni“ prevod nastaje nije specifično vezan za izvornu kulturu i jezik; izvornik i njegov prevod u ovom sluča ju imaju ekvivalentne ciljeve i uporedivu recepciju u upore- divim ciljnim grupama; otuda je u „skrivenom“ prevodu poželjno i mo- guće zadržati funkciju ekvivalentnu funkciji izvornika. Udžbenik iz ma- tematike naučnog tipa, turistička brošura, novinski tekst iz antropologije i pismo predsednika kompanije za finansijsko poslovanje upućeno akcio- narima – sve su to primeri tekstova koji nalažu „skrivenu“ prevodnu stra- tegiju. Ona podrazumeva neposredno obraćanje ciljnoj grupi za koju je taj tekst relevantan isto onako kako je to bio original za izvornu sredinu. Haus pod tim podrazumeva da je jedina razlika jezik obraćanja: matema- tički tekst ima istu relevantnost i isto dejstvo na izvornom i ci ljnom jezi- ku. Pošto je jasno da ove vrste tekstova nisu specifično obeležene izvor- nom kulturom, „skrivena“ prevodna strategija pred prevodioca postavlja više teškoća sup tilnijeg tipa u pogledu kulturne transpozicije nego što postavlja „neskrivena“ strategija, u kojoj su kulturološke specifičnosti najčešće ostavljene u neokrnjenom vidu i predstavljene kao kulturološko 89 „Ponovni prevod Apolinera na finski značio je da je najzad pr imećeno kako ovaj pesnik ni je Finac, kako ne pr ipada loka lno j t radici j i“ (Gambier 1994 : 415) . 183 i istorijsko svedočanstvo (House 1997 : 70). Za razliku od toga, u skrive- nom prevodu ekvivalencija funkcije podrazumeva da prevodilac mora uzeti u obzir različi te kulturološke pretpostavke dveju kultura da bi iz- vornu pri lagodio ciljnoj; a Julijane Haus pod kulturom podrazumeva skup navika i običa ja i celokupno nebiološko nasleđe pretpostavki, vred- nosti i preferencija. U skrivenom prevodu prevodilac nadomešću je te kulturološke raz- like, i to umetanjem takozvanog kulturološkog „fi l tera“ između izvornika i prevoda; on kroz „naočare“ cil jne grupe analizira izvorni tekst . Prevo- dilačko iskustvo pokazuje da se ovim pristupom mogu prevazići sve po- teškoće ko je je na jezičkom planu donela kulturološka različitost. Haus posebnu pažnju obraća na raz liku između prevoda i drugih srodnih inter- vencija pri prenosu sadržine iz jednog jezika u drugi, pošto je prethod- nim redukcionističkim modelima evaluacije zamerila da su ovo pitanje po pravilu zanemarivali. Pre nego što se prevodilac odluči za postavlja- nje ili nepostavljanje takvog „fil tera“, on mora pažljivo da prouči da li su razlike između kultura zaista tolike da je njegovo umetanje potrebno; naime, neodgovarajuća primena fil tera dovodi do sumnje da je prevod smišljeno odstupio od izvornika u nekim situacionim parametrima, pa i da više ni je reč o prevodu nego o adaptaciji , koju Haus naziva „verzi- jom“ 90. 90 Već smo pomenuli da Haus korist i te rmin verzi ja u značenju adap tac i je: s pravo m naglašava da se skr ivena verzi ja mora jasno raz l ikova ti od neskr ivene verzi - je , do koje dolazi svaki put kada se neka posebna funkci ja otvoreno pr idoda prevodu (na pr imer, pr i lagođavanje pr ipovetke za izvođenje na sceni i l i adap taci ja romana pr - vobitno napisanog za odras le – kao što su Svi f tova Guliverova pu tovanja – deč i jem uzrastu) . Sasvim jasan s lučaj pos to j i onda kada je prevod usmeren na neku posebnu ci l j nu grupu (na pr imer, popula r izaci ja naučnih dost ignuća namenjena naj ši roj novin- skoj publici) . 184 Kontrastivnom analizom pragma tičke funkcije Haus je utvrdila da su nemački prevodi engleskih i američkih tekstova uvek manje diplomat- ski intonirani, direktniji, manje uč tivi, manje apstraktni, manje sugestiv- ni, više naredbodavni i više autoreferencijalni. U podrobnoj analizi koju je izvrši la u svojoj prvoj knjizi, zaključila je da je najčešće si tuaciona dimenzija socijalnih odnosa neadekvatno preneta iz engleskog u nemački tekst: njen zaključak je bio da je fil ter neodgovarajuće primenjen, da vi- še ni je reč o skrivenom prevodu nego o skrivenoj adaptaciji . U drugoj knjizi su analize novih tekstova potvrdile istu težnju ka većem bro ju na- izgled „nemotivisanih“ nepodudarnosti, i to po svim parametrima koriš- ćenja teksta; među tim, ovoga puta će ob jašnjenje koje Haus daje biti raz- liči to. Naime, prevod američkog novinskog članka iz oblasti antropologi- je, gde su nađene nepodudarnosti u svih pet si tuacionih dimenzija (medi- jumu, učešću ak tera, socijalnim odnosima, stilskim nivoima, oblasti ko- rišćenja), više se ne smatra skrivenom verzijom, to jest adaptacijom , već skrivenim prevodom primenjenim zbog horizon ta očekivanja nemačke či- ta lačke publike, naviknute na određene komunikacijske normative speci- fične za tu sredinu. Zato Haus u svom revidiranom modelu, gde je uzela u obzir rezul- tate mnogih kontrastivnih analiza pragma tičke funkcije na polju poređe- nja nemačkog i engleskog, daje veću ulogu nego ranije ciljnoj grupi; ko- liko su za književne prevode i istorijska dokumenta bili važni autor i iz- vornik, toliko je za ostale tekstualne žanrove važna ciljna grupa. Prevo- dilac odlučuje da li će i u ko joj meri, u okviru skrivenog metoda, prime- niti kulturološki fi l ter na osnovu, dakle, samostalne procene socijalno- komunikacijskih normi ciljne grupe, a t ime i na osnovu procene očekiva- nja koje ta grupa ima u odnosu na tekstove i njihove funkcije. Upravo iz tih razloga nemački prevod američkog antropološkog teksta bio je znatno suvlji, precizniji, naučno egzaktan, manje personalizovan i manje drama- tizovan, manje novinski atraktivan i zabavan; jer, on je u prvi plan ista- 185 kao sadržinsku, a ne interpersonalnu funkciju (House 1997 : 116). U svom revidiranom modelu procene kvaliteta prevoda, Haus smatra da nije reč o nepodudarnosti situacionih dimenzija usled neodgovarajuće prime- ne fil tera, već da su nepodudarnosti prirodna posledica komunikacijskih normi u dve različi te jezičke i kulturološke sredine (ibid .) . Prevod samo odražava te razlike u komunikacionim normama i u očekivanjima nemač- kog či taoca (idem . : 117). Osim toga, treba imati u vidu da se priori tetna funkcija može pro- meniti, a zavisno od promene funkcije menja se i primerenost prevodne strategije: na primer, ako cirkularno pismo akcionarima postane predmet sudskog procesa, adekvatni prevodni metod više neće bi ti skrivenog, ne- go neskrivenog t ipa; to pismo će na sudu biti viđeno kao dokument sa nezavisnim statusom, smatraće se dokazom; ili , njegov autor može posta- ti poznati političar čiji se pisani dokumenti istražuju i prevode. U takvim sluča jevima, tekst bi promenio svoju namenu i funkciju, a njegov nov status uticao bi na prevodiočevu odluku o adekvatnom prevodnom meto- du. Primena jedne il i druge metode podložna je i subjektivnim prevodio- čevim preferencijama ili perspektivom iz koje posmatra tekst; on bajku može uzeti kao folklorni proizvod određene kulture, pa će primeniti ne- skrivenu prevodnu strategiju. Tome nasuprot, može je smatrati materi ja- lom podesnim za obradu, tekstom koji treba prirediti za deči ju cil jnu grupu; tada će mu prići kao kul turno nespecifičnom tekstu i odabrati skriveni prevodni metod. Budući da se u otvorenom prevodnom metodu funkcionalna ekvi- valencija – zbog nužno različi te recepcije – ne može neposredno ostvari- ti , pa je zato uveden pojam ekvivalencije „na drugi stepen“, Haus zaklju- ču je da to prak tično znači da je funkcionalnu ekvivalenciju moguće po- stići samo u sluča jevima skrivenog prevodnog metoda . Otežavajuću okol- nost u tom poduhvatu predstavljaju kulturološke i jezičke razlike: baš za- to i jeste česta primena kulturološkog fil tera. On je nužan svaki put kada 186 original ima snažan pečat in terpersonalne komponente tekstualne funkci- je, jer upravo ona nosi najteže prevodne probleme u pogledu ekvivalenci- je; stoga najmanje problema u prevodu zadaje naučni tekst, budući da je interpersonalna komponenta tekstualne funkcije neobeležena. U ostalim tekstovima koji su nalagali skriveni prevod (komercijalno pismo, turi- stička brošura i novinski članak) upravo su najsuptilniji problemi ležali u dimenziji socijalnih odnosa. Za razliku od stava koji je imala u svojoj prvoj knjizi, gde je osudila primenu fil tera kao nepotrebnu i neadekvat- nu, u revidiranom modelu procene Haus se prema fil teru odnosi afirma- tivno: smatra da njegova primena nije bila neodgovarajuća već, naprotiv, nužna. Sa stanovišta evaluatora, nedostatak znanja o razlikama u socio- kulturološkim normama otežava adekvatnu procenu promena nastalih usled primene fil tera, pa se empirijsko interkulturološko istraživanje na pragma tičkoj ravni pokazuje od ključnog znača ja u funkcionalno-prag- ma tičkoj teori ji evaluacije prevoda. 3.2.4. Relativizacija egzaktnosti: neizbežni udeo subjektivnosti u donoše- nju vrednosnog suda Iako nije globalno odstupila od prvobitnog modela, Haus je neke kategorije korišćene u prvobitnoj analizi „revidirala“, a neke je uvela po prvi put – na primer, kategoriju žanra koju neki izjednaču ju sa registrom: „Žanrovi, kao što su akademski članak ili izveštaj s pijace, shvaće- ni su kao kulturološki tipovi diskursa sa različi tim konfiguracija- ma leksičkih i grama tičkih jedinica koje karakterišemo kao regi- stre; različi tim izborom registra, ostvaruju se različiti žanrovi. Drugim rečima, žanrovi su vezani za upotrebu il i funkcionisanje teksta u društvenim okolnostima, dok su registri rezultat odluka koje se donose unutar određenog žanra“ (House 1997 : 105-106). 187 Tako je napravljena hijerarhija u kojoj je žanr nadređen registru, a registar nadređen tekstu. Pojam žanra predstavlja dodatno i korisno pro- širenje funkcionalno-pragma tičkog modela za procenu kvali teta prevoda, pa Haus nagalašava da žanrovsko određenje teksta mora ostati neprome- njeno u prevodu; ono je nužan deo ekvivalencije, bi lo da je reč o skrive- nom ili neskrivenom metodu. Žanr je u inoviranom modelu društveno ustanovljena kategorija sa upotrebnom i komunikacionom svrhom koja povezuje registar i tekst. Mnogobrojne primedbe, koje je posle objavljivanja svoga modela za procenu kvaliteta prevoda dobi la od stručnjaka i od korisnika modela, Haus sistematizuje u novoj, revidiranoj varijanti modela, u nastojanju da neke od t ih zamerki opovrgne, a druge da usvoji. Na primer, Piter Nju- mark zamerio joj je „rigidnost“ kategorizacije i nepotrebno hermetičan stručni žargon (House 1997 : 101), dok mnogi kri tičari žale zbog toga što je izostavila poetsko-estetske tekstove iz analize. Mada smatra da je po- nuđeni model primenljiv i na ovu vrstu tekstova, Haus priznaje da knji- ževnost ostaje van fokusa njenog primarnog interesovanja. Ponovo Nju- mark, a sa njim Katarina Rajs i Hans Vermer, iznose jednu primedbu koju Haus smatra važnijom: a to je da skriveni i neskriveni prevodni metod nisu dovoljno jasno i precizno opisani i razgraničeni; da često izvornik i prevod imaju različi te funkcije; da bi rafiniranje modela za evaluaciju moralo da podrazumeva i sti lističku ravan. Zato Njumark ostaje uveren da njegova podela na komunikativnu i seman tičku prevodnu strategiju nudi celishodniju aparaturu za procenu prevoda: „Haus je, na nesreću, propustila da uvede stilske razlike osobene za dva prevodna metoda“ (House 1997 : 104). U nemogućnosti da opovrgne Njumarkovu primedbu, Haus se usredsređu je na odgovor Rajsovoj i Vermeru, za koje smatra da nisu shvatili osnovno nače lo „neskrivenog“ prevodnog metoda: „Oni su pogrešno razumeli pojam neskrivenog prevoda koji ima drugostepenu funkciju – a ona nije različi ta već je, zapravo, blisko povezana sa funkci- 188 jom izvornika, utoliko što či taocima ciljne kulture omogućava da tu funkciju originala upoznaju“ (idem . ). Ipak, osnovno svojstvo revidiranog modela smatramo da leži u re- lativizovanju nastojanja da se procena kvaliteta prevoda izgradi isključi- vo na egzaktnim i naučnim temeljima. Sama analiza si tuacionih parame- tara ostaje egzaktna, al i posle i na osnovu nje sledi procena kvaliteta prevoda – a to je vrednovanje koje ne može biti egzaktno i naučno, već subjektivno i bazirano na socio-političkim, et ičkim i ličnim sudovima. Stoga Haus otvoreno kaže je svoje stavove iz prve knjige relativizovala (idem . : 117), utoliko što joj procena kvaliteta nije „apsolutno evaluacio- na“ (idem . : 118). Jednom reč ju, analiza je u revidiranom modelu ostala ista, ali je procena prevoda drukči ja: subjektivnija i relativnija. Haus, ipak, odbacije Gutovu primedbu da njen model daje osnovu isključivo za poređenje , a ne i za vrednovanje prevoda, smatrajući da on ide u potpuni relativizam kada tvrdi kako prevodilac uvek bazira odluke na svojoj intu- ici ji ili na verovanjima u pogledu toga šta je relevantno za ciljnu grupu či talaca prevoda (ibid .) . Umesto intuicije i verovanja, Haus je dala para- metre za egzaktno „situaciono“ utemeljenje prevodiočevih odluka, a u okviru široko shvaćenog lingvističkog modela u halidejevskom smislu reči; time je smanji la proizvoljnost u odlučivanju – i prevodiočevom, i procenjivačevom. Haus odbacuje i Vilsovu primedbu da se detaljna hije- rarhija grešaka u prevodu mora praviti za svaki pojedinačni slučaj, zavi- sno od cilja evaluacije (ibid . ). „Teško je doneti ’konačni sud’ o kvalitetu prevoda koji bi ispunio zahtev objektivnosti [ . . .] Kao oblast istraživanja, kri tika prevoda će uvek morati da fokus sa makro-analitičke ravni premesti na mi- kro-analitičku, to jest sa razmatranja ideologije, funkcije, žanra i registra na komunikativnu vrednost indvidualnih jezičkih jedinica, a u nastojanju da omogući što objek tivniju rekonstrukciju prevodi- 189 očevih izbora i njegovog procesa odlučivanja [. . .] Odbijanjem pre- skriptivnih, dogma tičkih i globalnih sudova, nastojanjem da tačno pokažemo odnos prevoda i originala u svakom pojedinačnom slu- ča ju, dokazujemo da imamo poštovanje i prema prevodu i prema prevodiocu“ (idem . : 119). Sve u svemu, čini se je Haus smatrala najvažnijim da odbrani mo- del neskrivenog i skrivenog metoda kao podesnog za procenu kvaliteta prevoda, al i u jednom užem i posebnom smislu reči . Naime, prevodilac slobodno odlučuje da l i će, na osnovu analize izvornog teksta, primeniti jedan ili drugi metod. Pošto je doneo tu odluku, on na tekstove književ- nog, istorijskog ili poli tičkog karaktera primenjuje „neskrivenu“ prevod- nu strategiju, pri kojoj pravi „što je moguće manje izmena“ (House 1997 : 164). Uspelost prevoda s primenjenom „otvorenom“ prevodnom strate- gijom meriće se stepenom vidljivosti izvorne funkcije teksta. U tome Ha- us nalazi svojevrsni „paradoks“: prevod nije skriven, vidljiv je, a ipak podrazumeva što manji broj intervencija. S druge strane, „skriveni“ pre- vod znači da je prevodiocu dopušteno da pravi „supstancijalnije“ izmene, onako i onoliko koliko smatra potrebnim, a uspelost prevoda – uprkos ra- dikalnijim intervencijama – meri se njegovom „neprimetnošću“ (idem . ). Prema tome, konzistentnost i t ransparentnost predstavljaju dva parametra nužna u proceni kvaliteta; uloga modela nije da ponudi procenu adekvat- nosti metoda, već da što objek tivnije odmeri ishod analize onih si tuacio- nih okolnosti koje određuju cilj prevoda. Model omogućava jezičku ana- lizu, deskripciju i poređenje izvornika i prevoda, povezujući ih sa njiho- vim situacionim i kulturnim kontekstima i – preko kategorije žanra – sa drugim tekstovima koji imaju istu komunikativnu svrhu. Julijane Haus zaključuje da je pokušala na sva tri prvobitno postavljena pitanja da od- govori, ponudivši model koji uključu je kako unutrašnje komponente ana- lize i poređenja, tako i spoljašnje okvire koji se tiču jezičko kulturnih 190 normi i očekivanja. Povezala je zatim te dve perspektive i integrisala ih u jednu teori ju, s tim što je zadržala razlikovanje između dve prevodne strategije; najzad, empirijski utemeljen model analize razdvoji la je od subjektivnih osnova za vrednovanje prevoda koje uključu ju socijalne, moralne i ideološke stavove. 3.3. Kanadska traduktometrija „Ne može se tvrditi da je neki prevod dobar il i loš a da se pri tom ne uzme u razmatranje ogroman broj činilaca, koji se svaki ponaosob mora vagati na mnogo raznih načina, uz mogućnost da se dobiju izrazito razli- či ti odgovori. Stoga će na ovome polju, na pitanje ’da li je ovo dobar prevod?’, uvek biti mnogo relevantnih odgovora“ (Judžin Najda) 3.3.1. Rober Laroz Videli smo da je Julijane Haus otišla predaleko u nastojanju da svom funkcionalistički usmerenom evaluacionom modelu da što obuhvat- niji i što egzaktniji karakter, podesivši ga tako da pokriva i situaciju ka- da se funkcije izvornika i prevoda razlikuju. Predaleko je otišla utoliko što se, zbog mnoštva parametara, zbog drugostepenosti funkcija i zbog herme tičnosti tautoloških termina, praktičar može zapitati da li je njen model uopšte u praksi primenljiv. Či tava njena postavka može se drastič- no pojednostaviti: u tom sluča ju, „overt“ to jest neprikrivena strategija odgovarala bi tradicionalnoj doslovnoj strategiji, podesnoj prvenstveno za prevod književnih dela, a prikrivena „covert“ strategija interpretativ- nom, ciljno usmerenom metodu, pri lagođenom pre svega prevodu struč- nih tekstova. Kulturološki fil ter, primenjen u okviru ovog drugog meto- da, kao nužni instrument radi postizanja pragma tičke ekvivalencije, ni je ništa drugo do onaj preko potrebni adaptativni mehanizam koji podrazu- 191 meva niz odavno korišćenih prevodnih „tehnika“ kojima se prevazilaze kulturološke razlike u dvema jezički i drugojako nepodudarnim sredina- ma. To je „odomaću juća“, „asimilujuća“ stra tegija koja, budući da ni je reč o književnim prevodima nego stručnim, zaslužuje afirmativni sud Ju- lijane Haus; ako bi bila reč o književnom prevodu, skriveni „fil ter“ zna- čio bi grešku, ili podvalu. Podrazumevao bi ono manipulisanje prevodom koje je Berman s pravom osudio, ili nametanje ideološko-poli tičkih im- perativa ciljne sredine o kojem je Venuti napisao či tavu knjigu 91. Uprkos tome, model Julijane Haus doživeo je ogromnu popular- nost. Njegova preciznost i egzaktnost dobili su podršku prvenstveno u Kanadi, kao zemlji u kojoj se, zbog dvojezičnosti, evolucioni modeli kvali teta prevoda stalno dorađuju i usavršavaju. Kao predavač u oblasti traduktologije, posvećen najviše izučavanju pitanja procene valjanosti prevoda, kanadski teoretičar Rober Laroz 92 podelio je radove na ovom polju u dve velike grupe: u prvu ulaze oni kojima je cilj da odgovore na neke didak tičke il i industrijske, u svakom sluča ju prak tične potrebe; dru- gu grupu čine čisto teorijski radovi. Naime, kanadskoj državi preko je bio potreban lako upotrebljiv model za brzu procenu valjanosti prevoda, zbog ogromne količine stalno prevođenih stručnih materi jala, uključu jući zakonske tekstove, administrativne odluke, i slično. Stoga je razumljivo da su mnogi radovi nastojali da ponude kvantifikativne, a ne tekstološke modele procene kvaliteta; budući da su potčinjeni imperativu brzog oce- njivanja, kvantifikativno utemeljeni modeli odlikuju se sledećim svoj- 91 Lawrence Vennuti (1998) The Scandals of Transla t ion , London and New York, Routledge. 92 Prvi deo svo je knj ige Savremene teori je prevođenja , č i je je prvo izdanje iz 1989, Laroz posveću je iscrpnom pregledu ključnih teor i j skih problema; u drugom, znatno kraćem de lu, tematski nepovezanim s p rethodnim, najpre pr ikazuje dotad ko- r išćene modele za procenu kva li te ta prevoda (pre svega kanadski „Sical“ i model Ju- l i jane Haus) a za t im nudi vlas t i t i eva luacioni pr i stup. 192 stvima: 1. oni prave evaluaciju na uzorcima teksta, a ne na celini teksta; 2. broj parametara za procenu ne sme im biti preveliki; 3. usmereni su na mikrotekstualnu ravan. Za razliku od ove prak tične ori jentacije, teorijski radovi iz oblasti evaluacije nude tekstološke modele či je su karakteristike da, pod jedan, analiziraju tekst globalno, dakle u celini; i da, pod dva, mnogobrojnim parametrima procenjuju ne samo mikrotekstualnu , već prvenstveno ma- krotekstualnu, ali i peritekstualnu ravan. Primer takvog teorijskog mode- la tekstološkog usmerenja, sa precizno razvrstanim parametrima na ra- znim nivoima analize, dala je kako smo videli Julijane Haus. Laroz će na osnovu njenog razraditi i ponuditi vlastiti evaluacioni model, takođe tek- stološki. Međutim, Laroz ističe da njemu nije bio cilj da stvori, zahvalju- jući svom modelu, nekakav idealni instrumentari jum za procenu kvaliteta prevoda; prvenstveno je želeo da poređenjem izvornika i prevoda pokaže kako pojedini tekstualni nivoi (fonografemički, morfološki, sintaksički) istovremeno i u sadejstvu učestvuju u procesu proizvodnje i razumevanja diskursa. Kao i Julijane Haus, Laroz smatra da najpre treba odrediti profil teksta i njegovu dominantnu funkciju koju je prevodilac dužan da prene- se, zajedno sa svim komponentama koje su je uslovile. Evaluacija prevo- da treba da se vrši na osnovu sameravanja prevodiočevog i autorovog ci- lja . Ekvivalencije što se t iče, Laroz tvrdi da je ona asimetričan po jam zbog razlika u jezicima i kulturama; zato je prevod uvek aproksimativan, a entropija pri prenosu uslovljena je ne samo tekstualno, nego i kulturo- loški. Ipak, koliko god prevod bio približan i nužno relativan, Laroz smatra da je moguće izmeriti stepen adekvatnosti između njega i izvorni- ka; evaluacija može i treba da bude rezultat kompetentnih merenja, a ne subjektivnih intuicija. Pri tom, evaluator mora imati u vidu celinu teksta i njegovog prevoda pre nego što donese bilo kakav sud; umesto da postu- pa linearno, analizirajući jednu prevodnu jedinicu za drugom, evaluator 193 svaku od njih treba da smesti na neku od ravni diskursa. „Konfrontiranje izvornika i prevoda omogućava da se otkri ju sve sličnosti i razlike na svim nivoima analize, što je preduslov za svaki dalji traduktometrijski postupak“ (Larose 1992 : 289). Kritikujući me todu deskriptivne analize, Laroz ističe da se ne slaže sa stanovištem „imanentnosti“ koje joj je svojstveno; zato je svoj pristup utemeljio na evaluativnim osnovama, iz perspektive konkretne si tuacije u kojoj je tekst nastao (idem . : 290). Ta situacija uslovljava i definisanje prevodne jedinice, koju Laroz naziva „traduktemom“; nju određu ju jezički ili tekstualni kri teri jumi, ali i van- tekstualni – a to znači meri la vezana za cilj poruke, kao i za njenu infor- mativnu, materi jalnu i kulturološku sadržinu. Tekst nema smisao, dakle, ukoliko je izdvojen iz svoga vanjezič- kog okruženja; zato je potrebno segmentirati ga na šest nivoa koji izveš- tavaju o mikrostrukturnim, makrostrukturnim i funkcionalnim odnosima u tekstu, inkorporiranim u si tuaciju . Evaluator treba najpre da ispita na- vedene vantekstualne parametre a tek onda elemente teksta, to jest njego- vu superstrukturu, makrostrukturu i mikrostrukturu. Superstruktura, bilo narativna ili argumentativna, označava šematski model teksta u celini; to je globalna forma sadržine makrostrukturne, to jest sintaksičke ravni, a označava posebne funkcije teksta i njegovu tematsku organizaciju; kon- cept mikrostruktre podrazumeva sam materi jal teksta, oblikovan prema formi izraza i formi sadržine poruke (idem . : 230). Pri evaluiranju pre- vodnih strategija, Laroz u svom modelu ne primenjuje nače lo njihove su- protstavljenosti, već komplementarnosti; u svakom pojedinačnom tekstu koji treba prevesti, prevodne strategije ispunjavaju potrebu približavanja ili udaljavanja dveju kultura (idem . : 229, kurziv u originalu). „One se, sem toga, najčešće simultano nalaze u istom tekstu , bi lo da je on ekspre- sivnog, informativnog ili operativnog karaktera“ (ibid). Na vantekstualnoj ravni, kvali tet prevoda zavisi od uspele ravnote- že u prenosu vanjezičkih elemenata: ci lja autora, informativne vrednosti 194 teksta, njegove materi jalne komponente i njegove sociokulturne pozadi- ne. Na tekstualnom nivou, u hijerarhijskom poretku superstrukture, ma- krostrukture i mikrostrukture, kvalitet prevoda određu je se prema funkci- onalno i strukturno uspelom reprodukovanju nivoa pertinentnosti: „Teži- na greške je veća ako zauzima neki od viših nivoa pertinentnosti u tek- stu“ (Larose 1992 : 237). Pojedini kri tičari zameraju Larozu što se ne- dovoljno bavi interdiskurzivnim aspektima prevoda; i zaista, odnos izme- đu izvornika i prevoda svodi se kod Laroza na poređenje pojedinih nivoa, a ne na globalni „intersemiotički“ odnos među tekstovima. Larozu se za- to zaista može staviti primedba da mu nedostaje deskripcija i analiza in- terdiskurzivnih interakcija na svim nivoima pertinentnosti. Analitička re- šetka kakvu predlaže Laroz pokazuje da mu polazište jeste bilo u interse- mio tičkoj koncepciji, ali da tu ideju nije produbio. Osim toga, nije doka- zao upotrebljivost svoga modela na nekom konkretnom prevodu: u njego- voj knjizi nije napravljeno poređenje izvornika i ciljnog teksta po para- metrima koje nudi njegov model procene prevoda. Ipak, Larozova ideja ostaje korisna utoliko što je zainteresovanima ostavio na dalju razradu jedan nesumnjivo visoko organizovan i metodično koncipiran model za procenu kvaliteta prevoda. U svom radu „Metodologija evaluacije prevoda“ iz 1998. godine, Laroz zauzima korenito različit pristup evaluaciji. Polazeći od premise Pjera Giroa da se poruka razliva sa većim bro jem primalaca (i obrnuto: stepen preciznosti joj je veći što je primalaca manje), Laroz teorijske pristupe prevođenju postavlja na kontinuumu koji ide od autističke her- me tičnosti teksta (to jest , neprevodivosti osobenih crta izvornika) do neograničenih prevodnih mogućnosti (udovoljavanje što široj ciljnoj gru- pi). Prevodilac je u situaciji da stalno donosi odluke na nekoj od tačaka te ose, pokušavajući da samosvojne karakteristike origina la što tačnije i što potpunije prenese što većem bro ju osoba; u tom odlučivanju, slobo- dan je da se rukovodi sasvim različi tim parametrima. Kvantitativno ili 195 kvali tativno procenjivanje prevoda uključuje i kri tiku prevoda, a metoda uzoraka jedan je od mogućih vidova evaluacije. Pri tom ne treba brkati, naglašava Laroz, kri teri jume procenjivanja prevoda sa, na drugoj strani, preduslovima za prevođenje (to su prevodiočevo poznavanje dvaju jezika i dveju kultura, kao i oblasti iz koje prevodi i tehnikâ prevođenja). Najpodesnijim za evaluaciju Laroz smatra takozvani Sical metod, i to njegovu treću verziju (u prvoj, s kraja 70-tih godina 20. veka, merenja su vršena isključivo na jezičkoj ravni). Druga verzija iz 80-tih bila je vi- še nijansirana, a treća je rođena krajem te decenije. U ovoj poslednjoj, presudni činilac bila su očekivanja koja ima naruči lac prevoda; merenja su vršena pre nego što mu se prevod isporuči , pa je procenat prihvatlji- vosti prevoda znatno porastao. Kao glavni kri terijum uspešnosti prevoda uzimaju se komunikaciona funkcija i efikasnost; uz to, ključno je da pre- vodilac ima dve strane koje pokušava da pomiri: zahteve koje mu nameće izvornik, i zahteve koje mu nameće ciljna grupa. Prevodni metod zavisi- će, na jednoj strani, od žanrovske vrste teksta i stepena vernosti origina- lu; gradiranje ide od najveće doslovnosti, pa do slobodne adaptacije. S druge strane, prevodilac mora voditi računa o ci ljnoj grupi i njenom pro- fi lu: mora znati prevodi li za stručnjake, ili za najširu publiku. Postulat dvostruke vernosti pred prevodioca postavlja niz protivrečnih zahteva, zapravo istih onih koji oduvek čine osnovnu teškoću prevodi lačke delat- nosti; izvornik daje prevodiocu podlogu za reprodukciju sadržine, dok mu ciljni jezik i ciljna kultura nameću svoje norme na nivou forme odno- sno izraza; ipak, tržišni mehanizmi i očekivanja naručilaca posla javljaju se kao nov zahtev postavljen pred prevodioca, ali i kao parametar u pozi- tivističkoj metodologiji procene njegovog proizvoda koji odsad odgova- ra, pre svega, uzusima komunikacione delotvornosti i strogog profesiona- lizma. 196 3.3.2. Malkolm Viljems Drugi od dvojice poznatih kanadskih traduktologa koji su se bavili procenom kvaliteta prevoda, Malkolm Viljems, naglašava u uvodnom de- lu svoga teksta 93 da su prevodne studije nužno evaluativne prirode: one uvek procenjuju izvore, njihovu korisnost i auten tičnost, kao i autore i prevodioce (njihovu estetiku, uticaje), a pre svega izvorni i prevedeni tekst. Prema vodećem is traživaču u oblasti aksiologije Majklu Skrivenu koga Viljems navodi, „evaluacija je određivanje zasluge, vrednosti i zna- ča ja“ (Willams 2009 : 4). Razume se, odmah se postavlja pitanje defini- sanja vrednosti, bi le one estetske, moralne ili pragmatične prirode. U po- kušajima konkretnog određivanja vrednosti na polju prevoda, već smo vi- deli kako nije slučajno što se baš u Kanadi pojavila prva komparativna „stilistika“ engleskog i francuskog jezika Vinea i Darbelnea. Iz istog raz- loga dvojezičnosti, najrazrađeniji modeli kvantitativne evaluacije prevo- da takođe su nastali u ovoj zemlji (Sept 1979. i Sical 1986. godine), pri Vladinoj kancelari ji za merenje valjanosti prevoda. Radi lakše evaluacije ogromnog broja tekstova – zakona, propisa i drugih administrativnih do- kumenata koji se svakodnevno prevode – ova agencija napravila je „re- šetku“ od 15 parametara grupisanih u tri kategorije. Prvu čine parametri vezani za transfer , a to su: smisao 94, terminologija 95, struktura 96, dej- stvo 97 i odstupanje 98; drugu grupu čine spisateljski parametri, a to su gra- 93 Malcolm Wil l iams (2009) „Transla t ion Quali ty Assessment“, in Muta ti s mu- tandis , vo l . 2 , n o 1 . 94 Vrednovanje prenosa smisla uze to je ovde iz „klasičnog“ francuskog s is te - ma za p rocenu ko j i č ine tr i osnovne ka tegori je: non-sens , con tre sens i faux-sens . 95 Posebno: s tručna termino logi ja . 96 Pojedinih rečenica i teksta u ce l ini . 97 Reč je o st i lskom dejstvu i muzika lnost i teks ta . 98 Jezičko odstupanje od norme i l i misaona nepoveznost , ne jasnoća. 197 fički izgled teksta, sintaksa, govorni nivo (idiomatika, arhaizmi, regiona- lizmi), stil , tonalitet , logička koherentnost celine; treću grupu čine para- metri vezani za odnos između izvornog i ciljnog jezika, a to su postupak saobražavanja jezika i kultura, nijansiranje, dodavanje („ništa osim iz- vornika“) i oduzimanje („sav izvornik“). Da bi se prevod smatrao potpu- nim, on mora zadovoljiti sve navedene parametre. Osim na ovakvim preciznim mernim parametrima, kvantitativna analiza može se temeljiti i na odgovorima ispitanika, intervjuima il i upit- nicima kakve su sugerisali Najda i Tejber. Ona može biti preskriptivna , tako što će prevod sameravati prema kri terijumima estetskog dejstva, upotrebljivosti ili poštovanja načela tačnosti i vernosti (Willams 2009 : 4). Na drugome polu stoji deskriptivna analiza, koja izbegava apsolutna merila i odbacuje vrednosne sudove i mogućnost evaluacije; zastupnici toga stava su, na primer, teoretičari Gideon Turi i Endru Česterman. Po- stavlja se ipak pitanje, kaže Viljems, da l i je ikada procena kvaliteta pre- voda zaista l išena vrednovanja; pozivajući se na reči traduktologa Serđa Vjađa, autor sma tra da je preskriptivnost u evaluaciji prevoda neizbežna, jer se u suprotnom procena može svesti na puku proizvoljnost evaluatora koji se rukovodi isključivo vlastitim sklonostima i preferencijama. Vi- ljems zato smatra da svaka evaluacija prevoda mora sadržati i aksiološko utemeljenje, a da bi bila korisna treba da se rukovodi kri teri jumima va- ljanosti i pouzdanosti. Šta je to što čini model za procenu tako teškim za formulisanje i primenu? Viljems odgovara da je razloga mnogo, a nabraja najznačajnije (idem . 5-7): a) evaluator: ostaje dilema treba li da evaluator ima jezičko zna- nje, ili pak znanje iz oblasti iz koje prevodi; b) nivo strogosti i uobličenosti ciljnog jezika: stil t reba da bude elegantan, smatraju mnogi evaluatori, dok drugi to vide kao sporedno i ne uvršću ju u procenu; 198 c) težina greške pri transferu: dok jedni misle da treba zanemariti manja odstupanja u značenju ako je glavna poruka uspešno pre- neta, drugi insistiraju na potpunoj vernosti; d) evaluacija na uzorku ili na celini teksta: pošto analiza celine zahteva puno vremena i energije, metoda slučajnog uzorka nosi rizik da evaluator ne uzme u obzir kompenzatorne mehanizme koje je prevodilac umetnuo dalje u tekstu; osim toga, on ne pro- cenjuje na osnovu šireg konteksta, nužnog za shvatanje global- nog smisla; najzad, mnoge greške mogu ostati izvan razmatra- nog odlomka; e) kvantifikovanje kvaliteta: taj postupak, u spoju sa metodom odabira slučajnog uzorka, omogućava brojčanu prezentaciju grešaka kao opravdanje za ocenu koja se tada čini objektivnom i argumentovanom; među tim, da bi bila upotrebljiva, skala gre- šaka ima gradirani maksimum pa prevod s jednom greškom vi- še, kvalifikovan kao neprihvatljiv, globalno može biti jednako dobar ili bolji od drugog koji je ocenjen kao zadovoljavajući, zbog svega jedne greške manje; f) nivoi gradiranja grešaka: uspostavljanje skale težine grešaka podrazumeva konsenzus oko toga šta predstavlja veću a šta ma- nju grešku, a takav konsenzus teško je postići; g) mnogobrojni nivoi procene: razni autori, pa tako i Haus (1997), identifikuju veći broj parametara koji služe za procenu kvalite- ta; ostaje pitanje, među tim, kako na osnovu njih izvršiti global- nu procenu? h) cilj i funkcija modela za procenu: instrumentarij za procenu kvali teta prevoda u didak tičke i univerzitetske svrhe značajno se razlikuju od onoga kojim se evaluira profesionalni prevod; ocenjivanje studentskih prevoda, kri tika objavljenih prevoda i 199 kontrola kvaliteta prevoda tri su razna polja koja imaju svako svoje zahteve, a time i specifičnosti evaluacije. Iz nabrojanih nedoumica i specifikacija postaje jasno da nije moguće na- praviti celoviti model evaluacije prevoda kojim bi se trajno razrešile sve nedoumice i zadovoljila sva očekivanja. Čak i u sluča jevima vrlo izdife- renciranih evaluacionih modela, procena kvali teta t iče se po pravilu pre- vodnih jedinica – reči, rečenica, pasusa, a ne teksta u celini; to je jedna od većih zamerki koja se, gotovo redovno, postavlja „rešetkama“ za pro- cenu kvaliteta prevoda. Viljems navodi i model Kristi jane Nord u okviru scopos teori je, koja polazi od premise da je prevođenje intencionalna među jezička ko- munikacijska delatnost; njena analiza zasniva se na funkciji i svrsi cilj- nog teksta u ciljnoj kulturi i podesna je, smatra Vi ljems, i za stručne i za književne prevode. U ciljno usmerenoj evaluaciji valjanost prevoda odre- đu je se prema ispunjenju funkcije koju mu je naruči lac zacrtao, pa se ta- ko radikalno relativizuje važnost izvornika, a sa njim i pojam ekvivalen- cije – budući da prevod može biti čak i puka informacija o izvorniku. Ipak, po Kristijani Nord, ovo ne znači da se meri lo tačnosti izobličava; imperativ funkcionalnosti ona naprosto dopunjava pojmom vernosti, na- značujući da je prevodilac posvećen i izvorniku , i si tuaciono utemelje- nom ciljnom tekstu . Zavisno od funkcije pripisane prevodu, prevodilac odluču je hoće li zadržati sva značenjska i formalna obeležja originala ili će materi jal izvornika ekstenzivno prilagoditi cilju. Time je prak tično uvedena mogućnost gradirane skale, to jest niza različi tih stepena verno- sti u prenosu tekstualnog materi jala s jednog jezika na drugi, a zavisno od t ipa prevoda koji se očekuje s obzirom na propisanu funkciju (Wil- lams 2009 : 10-11). Takvo poimanje stepenovanja nema ničega zajedničkog sa onima koje smo sretali u kvanti tativnim evaluacionim modelima, kaže Viljems, 200 pošto ovde o stepenu doslovnosti ili s lobode odluču je prevodilac na osnovu vlasti te procene i odluke ko ji će tip prevoda biti celishodan za zacrtani cilj , a ne iz nemara ili nemoći da ponudi precizniji prevod. Ova ideja kontinuuma, a ne polarizacije na ekstreme kakve čine doslovan i slobodan prevod, svakako je dragocena i u daljem razmišljanju o evalua- ciji . Nord naglašava da analiza grešaka u „scopos“ teoriji ni je dovoljna po sebi, nego se posmatra koliko tekst funkcioniše kao celina ; zatim, po- trebno je razmotri ti i kako su preneti njegovi funkcije i ci ljevi, budući da upravo oni predstavlja ju ključno merilo prevodne kri tike (navedeno u Williams 2009 : 11). Stoga je na osnovu izbora relevantnih obeležja tek- stualne funkcije prevodilac slobodan da odbaci one elemente koji optere- ću ju, il i ih može kompenzovati na drugom mestu; zato odstupanja od značenja, kada se evaluira prevod rađen u okvirima scopos teori je, nema- ju istu vrednost kao ranije, ni ti predstavljaju ikakvu grešku. U svakom sluča ju, u evaluaciji prevoda rađenog prema nače lima scopos teori je, mi- kroanaliza se pokazuje, iz mnogih razloga, neprimerenom. Kod Nord se procena vrši globalno, na osnovu specifičnih parametara za komparaciju; među tim, Viljems postavlja pitaje kako se to čini – budući da se sud za- sniva na prirodi grešaka, a ne na njihovom broju. Evo nekoliko rezimira- jućih zaključaka koje Viljems donosi povodom traduktometri je Sical-a i specifične evaluacije u scopos teori ji , da bi ukazao na njihove manjkavo- sti i predložio vlastitu, argumentativno zasnovanu evaluacionu metodu (idem . : 10-11). a. Sical je kvantitativna metoda koja ima svoje standarde; prven- stveno je mikrotekstualno usmerena; procena se uglavnom vrši na ispod-rečeničkom nivou; b. svođenjem standarda kvaliteta na „nulti broj grešaka“, odbacuje se mogućnost skale prihvatljivih grešaka i mogućnost ikakve konzistentne, objektivne, pouzdane mere kvali teta; 201 c. model koji nudi Kristijana Nord zasniva se ne samo na mikro- tekstualnoj nego i na diskursnoj analizi funkcije, namene i t ipa teksta; ipak, ne predlažu se jasno definisani nivoi globalne pro- cene kvaliteta, ni ti su ocene utemeljene na nekoj skali merljivih vrednosti; osim toga, nema sugestije koji se broj grešaka i koje težine može tolerisati da bi se prevod u celini smatrao adekvat- nim; d. Nord i Laroz, kao predstavnici tekstološkog pristupa, priznaju i naglašavaju međusobnu povezanost prevodne jedinice i makro- teksta; ipak, ni oni ne predlažu definiciju greške na naučnom, teorijskom, tekstološkom osnovu; evaluatori moraju da se oslo- ne na nejasne iskaze kao što su „nemogućnost prenosa smisla i ključnog dela poruke“; kako, među tim, odrediti šta je „ključni“ deo poruke? Zbog ovih nedostataka koje sagledava u predstavljenim modelima evaluacije, Viljems predlaže svoj, takozvani „argumentativni“ pristup. Svaki izvorni tekst sadrži argumentativnu makrostrukturu, onu koja je osnova za obrazloženje ključne tvrdnje: kao najvažnija, ta argumentativ- na makrostruktura ne sme biti okrnjena u prevodu, što ne isključu je po- trebu prenosa i drugih važnih funkcija i tekstualnih obeležja. Među tim, u evaluaciji kvaliteta prevoda, od ključnog znača ja je procena da li je oču- vana podloga za iznošenje najvažnije teze ili zaključka, to jest da li je, u nenarušenom vidu, preneta argumentativna makrostruktura. Kri tična greška u prevodu je ona koja prevod čini neupotrebljivim zato što naru- šava koherentnost ključnog obrazloženja, argumentaciju na kojoj se za- snivaju glavna tvrđenja, o kojoj god vrsti teksta da je reč (idem . : 13). Ovo znači da se neće svi nedostaci u prevodu smatrati krupnim greška- ma, kao što je u dotadašnjim procenama kvali teta bio slučaj ; jer, one ni- su uzimale u obzir šta je manje značajno a šta zaista važno: a to je, po 202 Viljemsu, osnovna argumentativna podloga teksta. Dakle, greške u pre- vodu koje ugrožavaju koherentnost argumentativne makrostrukture i one koje to ne čine – ne smeju se vrednovati isto. Ovo podrazumeva analizu i hijerarhizaciju iskazâ u tekstu, gradaciju po ulozi koju ti iskazi imaju u pogledu argumentativne podloge teksta. Ovakva vrsta gradacije nije bila prisutna ni u kvantitativnim (Sical) ni u tekstološkim pristupima evalua- ciji (Laroz i Nord). Po tome se Viljemsov model procene kvaliteta prevo- da razlikuje od konvencionalnih modela: on uvodi pojam kri tične greške za razliku od krupnih i manjih grešaka: kri tična greška je ona koja naru- šava argumentativnu makrostrukturu kao osnovnu svrhu i funkciju bilo kog t ipa teksta. Dakle, Viljemsov model ulazi u okvir funkcionalističkih pristupa evaluaciji utoliko što za podlogu uzima glavnu namenu i funkciju teksta, a to je da či taoca ubedi u nešto. Ukoliko greška u prevodu onemogućava ispunjenje te glavne funkcije, time što ključnu argumentaciju ne prenosi u potpunosti, ona je kri tična, i na toj trećoj ka tegoriji greške počiva ino- vativnost Viljemovsovog modela. U njemu su zadržane ranije definicije krupne greške, one koja na planu transfera narušava smisao (non-sens, contresense, faux sens) i sitnije greške, na nižim nivoima od predočenih: sitnije greške nalazimo na nivou mikrostrukture teksta. Time je dat mini- mum standarda u prevodu: prihvatljiv je onaj prevod koji u potpunosti prenosi argumentativnu makrostrukturu izvornika i ne sadrži kri tičke greške (idem . : 13-14). U odgovoru na nedoumicu treba li evaluacija da obuhvati tekst u celini ili samo uzorke teksta, Viljems iznosi sledeći predlog: procenjivač kva liteta treba da proči ta celinu teksta, ali detaljnu evaluaciju vrši samo na odlomcima prevoda koji sadrže komponente ar- gumentativne makrostrukture (idem . : 14). Viljems na osnovu toga predlaže evaluacionu rešetku koja bi sadr- žavala dve grupe parametara: prva je opšteg, a druga posebnog karaktera. Prva se odnosi na argumentativnu makrostrukturu i primenljiva je na sve 203 stručne prevode, bilo da ih rade profesionalci ili studenti, nezavisno od krajnje svrhe prevoda. Posebna grupa parametara primenljiva je u evalu- aciji prevoda iz pojedinih oblasti, shodno uverenju procenjivača, a uklju- ču je parametre kao što su terminologija, stilske i jezičke osobenosti, re- toričke figure i slično. Zavisno od namene teksta, stil (redundantnost , re- gistri, konciznost) nije toliko važan za prevod administrativnog izvešta- ja, ali jeste za prevod instrukcija ili direktiva. Tipografske greške nisu presudne u dokumentima za internu upotrebu, ali jesu u onima koji se objavljuju za javnost (idem . : 14). Viljems naglašava da su cil j njegovog modela dve osnovne stvari: prvo, da se ukupni broj grešaka u prevodu svede na minimum; drugo, da sve greške koje se svrstavaju u manje va- žne, kao maločas navedene, budu diferencirane zavisno od glavne funkci- je i namene teksta, umesto što sve imaju isti status odnosno težinu, kako je slučaj u konvencionalnim modelima procene. Viljems posebno navodi Laroza i njegovo oslanjanje o izomorfe , koji prisi ljavaju analitičara da odredi formalna i seman tička obeležja teksta kao preliminarni postupak, da bi potom mogao da meri i opisuje stepene saobraženosti prevoda izvorniku. Pošto je za izomorfe karakteri- stičan konglomerat obeležja, evaluatori prevoda prinuđeni su da se usredsređu ju na uzorke teksta, a ne na pojedinačne sličnosti i razlike. Vi- ljems zatim adaptira Larozovu traduktome tričku skalu kri teri juma, koja nije pogodna za evaluaciju vrhunski prevodenih književnih tekstova, gde nije reč o eva luaciji kvali teta na osnovu pojedinih grupa parametara, ne- go na osnovu razlika suptilnije prirode. Prvenstvena Viljemsova zasluga je uvođenje jednog nivoa više, distinkcije kakvu predstavlja kri tična, kardinalna greška: a to je narušavanje „argumentativne makrostrukture“, ključne teze teksta na osnovu koje se izvode zaključci. U manjem tekstu, jedno takvo ogrešenje bilo bi dovoljno za negativnu ocenu; drugi nivo či- ne krupne greške, one koje se tiču prenosa smisla (to su tri navedena ogešenja o smisao); svaka od njih predstavlja jedan bod manje. Treći, 204 najniži nivo, tiče se mikrostrukture, a to su nedoslednosti i manjkavosti jezičkog i stilskog tipa; okarakterisane kao sitne, ove greške ne nose pun bod manje. Maksimalni standard za objavljivanje bilo bi nepostojanje kri tičkih i smisaonih, dakle krupnih grešaka. Viljems smatra da njegov model otklanja nedostatke prethodnih, kako kvantifikativnog, tako i tekstualnog modela: prednost mu je što ob- uhvata procenu obeležjâ ne samo na nivou makrostrukture, nego i na tek- stualnom i mikrotekstualnom nivou; zatim, izbegnuta je idealistički shvaćena rešetka s „nultim brojem grešaka“, a ipak su uvedeni vrlo viso- ki standardi, zavisno od osnovnog cilja i svrhe prevoda. Kvanti tativni model je imao merila, tekstualni model je imao standarde, a Viljemsov uspešno spaja i jedno i drugo. Naime, on kombinuje evaluaciju globalno sagledanog prevoda (tekstualnog, Nord) sa evaluacijom specifičnih para- metara (Sical). Pri lagodljiv je raznim svrhama, pa tako je primenljiviji na procenu sadržine u studentskim prevodima nego što su to konvencio- nalne kvanti tativne rešetke. Dopuna koju ovaj model nudi, a to je kri tič- ka greška kao još jedan, i to ključni nivo iznad mikro-tekstualnog i tek- stualnog, primenljiv je u proceni kvaliteta za industrijske, al i i za aka- demske potrebe; osim u prak tične svrhe, može se koristi ti i za razradu u teorijskim okvirima. 3.4. Evaluacija specifično književnih prevoda Životvornost prevodi lačke delatnosti počiva na nepredvidljivom mnoštvu sukcesivnih ili istovremenih verzija istoga dela; kri tičaru je dužnost da, svojom konstruktivnom kritikom, to ohrabruje i podstiče (An toan Ber- man) 205 3.4.1. Bermanova hermeneutika prevoda U posthumno objavljenom eseju Prilog jednoj kri tici prevoda 99 Berman iznosi tvrđenje da prevodilac književnog dela obavlja i posao kri tičara, utoliko što je prevođenje proces razumevanja i tumačenja, da- kle kri tički proces par excellence: gledano iz tog ugla, kri tikovati prevod znači kri tikovati tekst ko je je već po sebi kri tičko delo (Berman 2008 : 4). Uprkos toj strukturnoj povezanosti prevodilačkog i kri tičarskog po- sla, između njih postoji, po Bermanu, napetost i raskol: pre svega, sam pojam kritike prevoda nosi negativni naboj, kao da se veči to „sudi“ pre- vodu, kao da se proverava njegova „istinitost“ u odnosu na izvornik. Osim toga, stvoren je utisak da u svakom prevodu nužno postoje ne samo pojedinačne greške nego i nekakva opšta „defektnost“, nekakva nužna nedostatnost koja priziva kri tički sud. Kao što je Žorž Munen 100 već na- glasio, i Berman ponavlja da je „prvobitni greh“ svakog prevoda u tome što „nije original“ ( idem . : 6). Već sama ta činjenica stavlja prevod u drugi red, uspostavlja prema njemu odnos nepoverenja, daje mu nižera- zrednu vrednost. Ipak, uočena je i pozitivna strana prevodne književnosti koja u ciljnoj sredini obogaću je jezik i kulturu, kao što su metodično po- kazali predstavnici teori je polisistema i telavivske škole, posebno Turi i Even-Zahar. Iako veči ta „grešnost“ prevoda u odnosu na original opstaje kao opšti, svesni ili nesvesni stav i kod kri tike i kod najšire publike, po- stoje i oni prevodi koji postaju samostalna, nova književna dela, doseg- nuvši status izvrsnosti i iz jednačivši se sa velikim ostvarenjima domaće beletristike (idem . : 7). Po Bermanu, traduktologija sebi treba da zacrta kao jedan od ciljeva i to da vrati dignitet ne samo prevodnoj književno- 99Antoine Berman (1995) Pour une cri t ique des t raductions: John Donne , Pa- r is , Édi t ions Gal l imard, b ibl iografska jedinica u engleskom prevodu. 100 U Lepim nevernicama: Georges Mounin (1996) Les Bel les In f idèles , Pres- ses Univers i ta ires de Lil le . 206 sti, nego i kri tici prevedenih književnih dela; upravo zato u ovom eseju, polazeći od navedenih predstavnika teori je polisistema iz Tel Aviva, uče- nja Anrija Mešonika i Benjaminovog ogleda o zadatku prevodioca, Ber- man daje svoj nacrt metode za kri tiku pojedinačnih prevoda i prevodne književnosti uopšte. Zasnovana zdravorazumski i iskustveno, Bermanova kri tička meto- da veoma je daleko od preciznosti kanadske traduktometri je; sastavljena je iz nekoliko faza čija se opravdanost , među tim, ne može osporiti . Ber- man podvlači da je njegov pristup opšteg karaktera i da se mora uvek pri lagođavati ne samo posebnim žanrovskim vrstama, nego i pojedinač- nim delima. Prvi korak u njegovoj metodi je či tanje prevoda i sve rele- vantne li terature koja se na njega odnosi . Na osnovu vlastitog prevodi- lačkog iskustva, Berman smatra da kri tičar t reba prevod da či ta i išči tava sa određenim stavom, ni negativnim ni neutralnim, nego sa merom otvo- renosti, to jest „pri jemčivosti i zdravog skepticizma“, bez prebrzih sudo- va bilo koje vrste, naoružan strpljenjem i bez originala pri ruci (idem . : 9). Kritičarevo prvo či tanje prevoda je suočavanje sa stranim karakterom dela, a tek je njegovo drugo či tanje suočavanje sa samim prevodom. Je- dino se bez uvida u izvornik, sa ovakvim gotovo „egzaktnim“ i višekrat- nim pristupom tekstu, može obezbediti, smatra Berman, objektivni sud: taj sud je procena da li je prevod „proradio“ ili ne, i to u dvostrukom smislu: da li je delotvoran kao tekst na ciljnom jeziku, i da li ostvaruje svoje dejstvo kao tekst po sebi (kao celoviti organizam, sa potrebnom koherencijom i kohezijom, kao nosilac imanentne konzistentnosti). Ova- kav pristup svakako otkriva, u velikom broju prevoda, negativnu interfe- renciju, to jest kobni uticaj pojedinih obrta svojstvenih izvornom jeziku; mestimično će bi ti previše či tak, ravan, bezukusan; negde može da izgubi ri tam, negde delovi rečenice nisu valjano uklopljeni. Pravo majstorstvo, tvrdi Berman, sastoji se u mogućnosti da prevod „prodrma“ ciljni jezik, postigavši pravu meru „stranosti“ i obogaću jućeg zvuka na cil jnom jezi- 207 ku. Uprkos analitičkom pristupu, nužna je, smatra autor, i impresionistič- ka komponenta – bar u ovoj prvoj fazi kritičkog istraživanja prevedenog književnog teksta. Tek pošto je stekao prvi utisak o prevodu, kri tičar se okreće izvor- niku; to je drugi korak u Bermanovom nacrtu kri tičke metode. Pri likom či tanja i iščitavanja izvornika, kri tičar traga za njegovim ključnim reči- ma, kohezivnim činiocima, ritmičkim celinama. Kao i prevodiocu, kri ti- čaru su takođe za njegovu delatnost potrebna svakovrsna znanja, koja može steći iz srodne literature; u svakom sluča ju, Berman smatra da puka tekstualna analiza nipošto ne može biti dovoljna za utemeljenje valjanog kri tičkog suda, kao što ne može biti dovoljna ni za dobar prevod, kako su „naivno pretpostavili Vine i Darbelne“ (Berman 2008 : 14). Među tim, koliko god joj bili korisni srodni teorijski ili prak tični pristupi, kri tika prevoda, kao ni samo prevođenje, ne sme biti potčinjena drugim lingvi- stičkim ili književnim disciplinama – tekstualnoj analizi, ostalim grana- ma l ingvistike ili teori ji književnosti i književnim disciplinama. Treći korak u Bermanovoj metodi, onaj ključni, sastoji se iz „mukotrpnog“, minucioznog poređenja izvornika i prevoda pri kojem kritičar bira perti- nentne primere, relevantne i stilski i značenjski. Osim u sluča ju kada je analizirani prevod kratak i kada se „sve“ u njemu može kri tički raščlani- ti, u svim drugim prilikama poređenje se mora temeljiti na velikom broju uzoraka. Njihov odabir, kaže Berman, predstavlja ose tljiv a ključni deo metodološkog nacrta analize prevoda. Te uzorke treba uzimati iz onog dela teksta koji je „najgušći, reprezentativan, značenjski važan ili simbo- lički“ po kri tičarevom sudu, a na osnovu tumačenja koje je primenio. Ovi uzorci su „značenjski važna mesta gde delo ima svoje težište i gde dose- že svoj cilj , koji se ne mora poklapati s piščevim ciljem (Berman 2008 : 15-16). Kritičar mora prouči ti sve što je vezano za prevodioca , ne bi l i bli- že odredio njegov odnos prema delu koje je preveo; u tom smislu, za 208 analizu prevoda nije zanemarljivo prevodiočevo shvatanje ili „percepci- ja“ delatnosti kojom se bavi, njenih ci ljeva, značaja, tehnika. Taj lični pogled podložan je socio-istorijskim, ideološkim, teorijskim ili književ- nim uticajima či je se paradigme menjaju. Po Bermanu, prevodiočev stav je neka vrsta kompromisa između tih opštih postojećih normi vezanih za prevođenje koje je svesno ili nesvesno usvojio i , s druge strane, njego- vog subjektivnog „poriva“ da prevede određeno delo. To „pozicioniranje prevodioca u odnosu na prevod“ uslovljeno je, smatra Berman, prven- stveno karakterom prevodioca: utoliko su biografski podaci o njemu vrlo značajni. Ponekad prevodilac svoj odnos prema tekstu izloži u predgovo- ru ili pogovoru knjige, a ponekad u intervjuima koje daje medijima: „Prevodiočev stav može se rekonstituisati na osnovu samog prevoda, gde je implicitno sadržan, kao i na osnovu izjava koje daje o svojim prevodi- ma i prevođenju uopšte“ (idem. : 20-22). Prevodiočev odnos prema delu koje prevodi obojen je njegovim pogledima na jezik, maternji i strani, kao i pogledima na književno delo i književnost uopšte. Tek pošto kri ti- čar uključi u razmatanje prevodiočeve stavove o prevođenju, jeziku i književnosti, moći će da stekne predstavu o onom što Berman naziva „te- ori jom prevodi lačkog subjekta“ (idem . : 21). Sa prevodiočevim profi lom povezana je njegova profesionalna za- misao, takozvani „projekt“: svesna namera da se lati prevoda određenog dela, što je uslovljeno njegovim subjektivnim stavovima i karakterom, kao i specifičnim zahtevima koje tekst nameće. S jedne strane, „projekt“ definiše način na ko ji prevodilac obavlja transfer sa izvornog na cil jni jezik, to jest uobličava prevod, a s druge način na ko ji prolazi kroz pro- ces prevođenja. Kritičar treba da sagleda prevod, dakle, i iz perspektive prevodiočevog „projekta“, budući da je prevedeni tekst njegovo ostvare- nje. Najzad, pored stavova i projekta, kri tičar treba da poznaje i ono što ih objedinjuje, a to je prevodiočev horizont, termin koji je Berman preu- zeo iz savremene hermeneutike. Horizont se može definisati kao konste- 209 lacija svih jezičkih, književnih, kulturoloških i istorijskih parametara ko- ji određu ju prevodiočev način miš ljenja, osećanja i delanja ( idem . : 26- 27). Pomoću pojma horizonta Berman želi da se ogradi od funkcionali- stičkih i strukturalističkih pristupa koji prevodioca svode na pukog „pre- nosnika“ teksta, u potpunosti uslovljenog socijalnom i ideološkom kom- ponentom, a stvarnost sagledavaju kao niz zakona i sistema. Umesto to- ga, Berman smatra da pojmovi kao što su „horizont“, „iskustvo“, „svet“, „dekontekstualizacija“ i „rekontekstualizacija“ daju potreban dignitet prevodiocu: oni ga promovišu kao jedinstvenog subjekta či ji proces odlu- čivanja u izboru prevodnog metoda i u operaciji prevođenja ima neza- menljivu individualnu dimenziju. Berman je svestan da njegovi pojmovi ne vode ka izgradnji celovitog hijerarhizovanog modela, niti su operativ- ni za strogu formalnu analizu – ali smatra da daju uvid u prevođenje kao iskustvo koje pokazuje svoja dijalek tička svojstva. Prevodiočevi stavovi, projekt i horizont deo su pripremne faze koja pomaže kri tičaru da sveo- buhvatnije pristupi analizi prevoda. 3.4.2. Kritičarev sud o retradukciji i dva merila prevoda: poetika i etika Iako svoj model evaluacije iznosi nedovoljno sistematizovano i govori jezikom fi lozofije a ne lingvistike, videli smo da Berman zapravo pledira za to da kri tičar svo ju analizu podupre vanjezičkim parametrima, sličnim onima koje predlaže, pored drugih teoretičara, i Juli jane Haus. Među tim, nema sumnje da je Berman usredsređen samo na one parametre koji pomažu uspostavljanju kri tičkog suda prema književnom tekstu; za- tim, kod ovog francuskog teoretičara postoji još jedan važan činilac, koji nije ušao u razmatranja ostalih autora . Taj činilac, neophodan u svakoj kri tičkoj evaluaciji, vezan je za pitanje postojanja prethodnih prevoda istog teksta. Naime, kri tičareva analiza ne može biti ista u sluča ju retra- dukcije kao i u sluča ju kada postoji samo jedan, prvi prevod izvornika: 210 “Ovo stoga što je svaki prvi prevod nesavršen, nedovoljno čist; ne- savršen je zato što postoji defektnost inherentna prevodu; osim to- ga, uticaj normi je vidljiviji i snažniji u prvom prevodu; prvi pre- vod je nedovoljno čist za to što je on i uvod i prevod istovremeno. Zbog toga svaki ’prvi prevod’ traži novi, drugi prevod – iako do tog drugog prevoda ne dođe uvek. Prevod se razvija kroz retraduk- ciju, kroz niz uzastopnih ili istovremenih novih prevoda istoga de- la“ (idem . : 32). Treba imati u vidu, kaže još Berman, da prevod podrazumeva ne samo prenos na jedan ciljni jezik i u jednu ciljnu kulturu, nego i na sve druge ciljne jezike i u sve druge kulture u kojima je isto delo kroz svoj prevod prisutno. Prevod neke nemačke pripovetke na francuski jezik uključivao bi, po Bermanu: 1. sve njene ranije prevode na francuski, 2. eventualne istovremene prevode na francuski, 3. postojeće prevode te ne- mačke pripovetke na ostale jezike (ibid .) . Ovo znači da se prevodiočeva vizura (stavovi, projekt, horizont) menja saznanjem da nije prvi prevodi- lac, čak i kada nemačka pripovetka postoji samo u prevodu na druge jezi- ke, a ne i na francuski. Drugim rečima, dovoljno je da prevodilac zna ka- ko izvornik čijeg će se prevođenja latiti postoji u prevodu na bilo koji drugi jezik, pa da mu odnos nije isti kao kada taj prevod ne bi postojao. Dakle, svaki prevod koji dolazi iza nekog postojećeg prevoda, makar bio na drugom jeziku, može se smatrati – po Bermanu – retradukcijom. Po- smatrano iz tog ugla, postoji znatno veći broj re tradukcija nego prvih prevoda. Tako se pokazuje da je analiza nekog prevoda gotovo uvek ana- liza retradukcije (Berman 2008 : 33). Najzad, Berman uopštava svoju hermeneutiku prevođenja zaključ- kom da su etika i poetika , uzete u najširem značenju reči, dva ključna merila kojima treba svaka kri tika da se rukovodi (idem . : 41). Poetika prevoda „pokazuje se u tekstualnosti prevodiočevog dela; on je napisao 211 tekst koji se poklapa, u većoj ili manjoj meri, sa tekstualnošću izvorni- ka“ (ibid . , kurziv piščev). Jasno je da Berman ovde naglašava samostalno i samosvojno izveden poduhvat, kao i spisateljsku, književnu, kreativnu prirodu prevodiočeve delatnosti; kreativna crta prevodiočevog rada na- glašena je i u daljem tekstu: „Činjenica da prevodilac uvek mora da napi- še tekst, nipošto ne predodređu je ni način ni cilj prevoda“ (idem . : 41- 42, kurziv u originalu). Način na koji će svoj poduhvat ostvariti , sve po- sebne metode ko je će pri tom primeniti, prevodilac određu je u skladu sa parametrima koje smo naveli: u tom smislu, on gradi vlastitu poetiku. Berman izriči to podvlači da pod ciljem podrazumeva predstavljanje pu- blici nekog stranog teksta, a pod načinom s trategiju koju prevodilac, s tim ciljem u vidu, primenjuje. Svim francuskim prevodima koje Berman ovde nabraja kao primer, a reč je o an tologijskim prevodima an tičkih ili klasičnih pisaca, bilo da su prevodioci primenili postranjujući ili odoma- ću jući prevodni metod, zajedničko je, kaže autor, sledeće obe ležje: „to je posao koji se sastoji u pisanju teksta [ .. . ] i stvaranju istinskih književnih dela“ (idem . : 42, kurziv je piščev). „Čak i ako prevodilac smatra svoj rad tek ’bledim odrazom’ ili ’odjekom’ onoga ’pravog’ teksta, cilj mora uvek da bude stvaranje književnog dela“ (ibid . , piščev kurziv). Ovaj zaključak kao da predstavlja glavnu razliku između prevoda književnog i ne-knji- ževnog teksta, uprkos večito otvorenom pitanju granice među njima. Etika prevoda, po Bermanu, počiva u poštovanju – u „određenoj vrsti poštovanja prema izvorniku“ (ibid . , kurziv u originalu). Berman na- vodi reči Žan-Iva Masona: „Ako prevod poštuje izvornik on može, i čak mora, ući u di jalog sa njime, suoči ti se, suprotstaviti mu se. [ . . .] Preve- deni test pre svega je, i ponajviše, žrtva podneta izvorniku“ (ibid . ). Za prevodioca je, kaže Berman, ova vrsta poštovanja najteža moguća stvar. Prevodiocu se nanosi nepravda stavom da se prevod svodi na poštovanje „drugosti“ izvornika; jer, to znači poništavanje uloge, ličnosti i poetike prevodioca, svedene na „servilnu“ privrženost tekstu. Etika nije puko 212 služenje izvorniku, niti njegova jednostavna reprodukcija; s druge strane, odsustvo etičnosti znači prevodiočevu neiskrenost u smislu manipulacije tekstom, dakle nepošten, obmanjivački odnos ne samo prema originalu, nego i prema či taocima. O nečasnom odnosu prema izvorniku i ciljnoj grupi može se govoriti samo onda kada prevodilac manipulaciju pravi ne- primetno, budući da on ima sva prava – pa i pravo da primeni koju god hoće me todu, ali pod uslovom da to čini neskriveno . Zadatak kri tičara je da prikrivenu manipulaciju otkri je, da je iznese na videlo i strogo osudi (idem . : 43). Stoga prevodilac mora javno da iznese svoju zamisao, da iz- riči to odredi metod koji će primeniti ili koji je u prevodu primenio. Ovde se Bermanov stav ukršta sa stavom Julijane Haus, koja je takođe, kao što smo videli, pomenula manipulativnu primenu kulturološkog fil tera na prikriven način, onda kada to nije nužno i kada je neprimereno vrsti i funkciji teksta, u ovom sluča ju književnog. Berman smatra da je ovim položio temelje za najopšti ju, najpravič- niju i najnesporniju moguću eva luaciju književnog prevoda, sa kri teriju- mima primenljivim i na klasične i na moderne tekstove. Pri tom, s pravom je uveren da ovaj nacrt evaluativnog pristupa ostavlja prevodiocu slobo- du da samostalno definiše metod i ci ljeve prevoda za svaki pojedinačni tekst. Izneta nače la etike i poetike obezbeđuju, smatra Berman, spoj (ko- nekciju) prevoda sa originalom i korespondentni odnos između jezika iz- vornika i prevoda. Iako je svestan da su pojmovi korespondencije i ko- nekcije polisemični te, samim tim, nedovoljno određeni, Berman na nji- ma insistira zato što smatra da prevod treba da sadrži, u odnosu na izvor- nik, mnoštvo suglasja i spojeva; stoga mu više odgovara značenjska mnogostrukost ovih pojmova, nego jednodimenzionalnost koju bi pose- dovali neki stručni termini, egzaktnije određeni. Etika i poetika obezbe- đu ju u jeziku prevoda prisustvo onih stvara lačkih procesa koji ciljni je- zik šire, inoviraju i obogaću ju na svim mogućim ravnima. Berman je sve- stan da ne unosi ništa novo ovim svojim metodološkim nače lima i evalu- 213 acionim kriteri jumima, da ostaje u okviru tradicionalnih rasprava na va- zda iste traduktološke teme; među tim, smatra da nije naodmet ponoviti nešto što bi kri tičar i eva luator književnog prevoda uvek morao imati na umu, a to je činjenica da se „stvaranje književnog dela korespondentnog izvorniku oduvek smatralo najvišim ciljem prevoda“ (idem . : 45, kurziv autorov). Sve druge srodne rasprave, smatra Berman, na primer svađe oko strategija (doslovne ili slobodne), nisu bile bez izvesnog znača ja za traduktologiju; ipak, si tuaciju koja je usledila nakon tih diskusija on sa- žeto kvalifikuje izrekom „tresla se gora, rodio se miš“ (ibid .) . Za razliku od t ih tematski uopštenih rasprava o prevođenju, kritika prevoda po Bermanu treba da je konstruktivna. Njen prvenstveni zadatak je da postavi temelje za retradukciju; ukoliko prvi prevod nije dostojan izvornog književnog dela, kri tičar prevoda mora argumentovano da izne- se ona nače la kojima budući prevodilac istoga izvornika treba da se ru- kovodi ne bi li taj original dobio svoje valjano, odgovarajuće književno delo na ciljnom jeziku. Berman tako podstiče re tradukciju: što više pre- voda istoga izvornog teksta postoji, to bolje. Prevodna operacija prirod- no nosi, spontano generiše različi te verzije: one su inherentne prevod- nom procesu. U uskoj vezi s tom činjenicom stoji zadatak kritičara pre- voda: kri tika dobija svoje puno i dragoceno značenje kada je produktivna i obogaću juća, stimulišuća za stvaranje novih, uvek boljih prevodnih va- ri janti. U sluča ju pozitivne kri tike, kada je prevod postigao izvrsnost, kri tičar treba da objasni u čemu je kvalitet prevoda; drugim rečima, da obrazloži svoj sud. Zatim, njegov je zadatak i da či taocu ukaže na krea- tivnu crtu prevodiočevog posla, na njegovu spisateljsku, a ne samo pre- vodilačku kompetentnost; najzad, dužnost mu je i da valorizuje egzem- plarni status ne samo njegovog prevoda, nego i prevodilačke delatnosti uopšte (idem . : 48). Zanimljivo je da u ovom svom eseju o kri tici prevoda Berman iz- nosi stav korenito različit od onoga koji je zastupao u ogledu Prevođenje 214 i slovo , gde prevodiocu nije bila ostavljena sloboda izbora prevodnog metoda – nego je, naprotiv, izriči to zahtevana postranjujuća strategija, koja je jedina obezbeđivala „konačiš te za dalekog“. Koliko se u tom svom ranijem eseju postavio kao branilac prava autora i izvornog knji- ževnog teksta, toliko se u Prilogu jednoj kri tici prevoda potrudio da re- habilituje položaj prevodioca, da dokaže njegovu samostalnost i nezavi- snost pri likom niza krupnih odluka: jer, prevodilac je taj koji odluču je ko je će delo odabrati za prevod, zatim odluču je o ci lju ko ji će prevodu dati, o načinu na ko j i će svoj „pro jekt“ ostvari ti , o strategiji ko ju će tom prilikom primeniti. Uz punu slobodu koja je poklonjena prevodiocu u ovom Bermanovom ogledu, zahteva se od njega i puna odgovornost za odluke koje je doneo. Novo, izmenjeno teorijsko stanovište koje nalazi- mo kod Bermana znači napuštanje simplicističkog viđenja standardnih normativa i odbacivanje evaluacione rešetke koja bi „pokrivala“ sve vr- ste prevoda. Ono što Berman predlaže u svom „prilogu za neku buduću kritiku“ podrazumeva vrlo zahtevnu metodologiju za procenjivanje ali i širok dijapazon mogućnosti, budući da postoji sledeće ključno nače lo: kri tičar će sma trati da je prevod dobar, bez obzira na primenjenu strate- giju , ukoliko je prevodilac uz poštovanje svih opštih i specifičnih normi i standarda u prevođenju, uspostavivši vlastitu etiku i poetiku, izbegavši uobiča jene „deformišuće“ težnje, uspeo da stvori istinsko književno delo . Po Bermanu, kri tičar zapravo vrednuje, pre svega, kreativne spisateljske potencijale prevodioca. 3.4.3. Njumarkova kritika prevoda U poglavlju „Kritika prevoda“ 101 svoje didaktički usmerene knjige o prevođenju, Njumark polazi od tvrđenja da se uvek i svuda vrednosti moraju preispitivati zavisno od epohe i različi tih sociokulturoloških kon- 101 U knj izi A Tex tbook of Transla t ion , poglavlje 17, podaci u bibl iografi j i . 215 teksta, pa tako i vrednosni normativi u prevođenju. Na primer, klasici- stičke vrednosti uravnoteženosti i otmenosti izraza prenele su se i na prevodne norme; promena paradigme u epohi romantizma donela je nove standarde u prevođenju, kao što su jezičko bogatstvo i egzotičnost „ma- lih“ književnosti; ta norma podrazumevala je, u prevodu, očuvanje njiho- ve lokalne boje i jezičkog folklora. Nezavisno od prevodnih i evaluacio- nih normativa određene epohe, kri tičar prevoda mora u današnje vreme, po Njumarku, da uspostavi vlasti ti vrednosni sistem; osim toga, mora da ukaže i na one vrednosne parametre kojima se rukovodio prevodilac da- tog dela. „U tom smislu, dobra kri tika prevoda je istorijska, dijalek tička i marksistička“, kaže ovaj autor (Newmark 1988 : 185). Kritika prevoda predstavlja važnu komponentu traduktologije jer koristi prevodiocima, poboljšavajući njihove kompetencije; zatim, ona širi njihova jezička i druga saznanja; najzad, time što ukazuje na različi- te prevodne mogućnosti, kri tika osvetljava pojedine traduktološke poj- move i teme. Kri tičko vrednovanje prevoda postoji na raznim nivoima: u izdavačkim kućama, taj posao obavlja redaktor prevoda; u velikim kom- panijama, delatnost evaluacije prevoda vrši nadležno lice, obično ruko- vodilac prevodilačkog sektora; kontrolu kvali teta prevoda može da oba- vlja i naruči lac posla, to jest kli jent; profesionalni kri tičari prevodne književnosti ili profesori u školama prevođenja takođe se bave ovim po- slom; najzad, či ta lačka publika prevedenog dela takođe je svojevrsni kri- tičar. Neke od nabrojanih „kri tičarskih instanci“ nemaju potrebnu kom- petenci ju: čak i profesionalni kri tičari sude o prevodu često ne znajući jezik izvornika; njihova usmerenost na ciljnu grupu ogleda se u kvalifi- kativnima koje daju, poput „prirodnost“, „pitkost“, „uglađenost“, „či tlji - vost“, „odsustvo interferencije“ – što su pogrešni standardi ( ibid . ). Nai- me, Njumark postavlja isto pitanje koje su i drugi teoretičari izvorne ori- jentacije, zastupnici nače la doslovnosti, postavljali – obraća jući se, im- plicitno, protivničkom taboru: zašto prevod ne bi zvučao kao prevod, kad 216 već či talac zna da je posredi delo prevodne književnosti? Suprotno težiš- te ima pitanje ko je često postavljaju zastupnici interpretativne teorije smisla, cil jno usmereni: koliko daleko prevodilac sme da se udalji od do- slovnog prevoda, usredsređujući se na prenos smisla i duha poruke, a da ne bude optužen za adaptiranje i prikrivenu manipulaciju? Može l i kri ti- ka da na ta pitanja odgovori? U nastojanju da nađe odgovore na ova i druga pitanja, Njumark smatra da kri tičar mora da se drži sledećeg plana: 1. da analizira izvor- nik, njegove ciljeve, nameru autora; 2. da odredi prevodiočevo tumačenje svrhe izvornika, njegov prevodni metod i potencijalnu ciljnu či talačku grupu; 3. da na selektivno ponuđenom, ali reprezentativnom broju uzo- raka, napravi poređenje prevoda sa izvornikom; 4. da vrednuje prevod: a) sa stanovišta prevodioca, b) sa stanovišta vlastitog kri tičkog aparata; 5. da napravi procenu moguće uloge prevoda u ciljnom jeziku i kulturi. Analiza izvornika može da uključi svaku izjavu koju je pisac dao o svo- jim ciljevima, kao i stav koji je zauzeo prema temi; zatim, treba pristupi- ti analizi či ta lačke grupe, odrediti njenu vrstu i profil . Upravo takva pro- cena jezičkih i tekstualnih svojstava izvornika, veoma slična Bermano- voj, omogućava da se odredi koliki stepen slobode prevodilac sme sebi da dozvoli; a on je uslovljen vrstom teksta, pa tako u informativnom tipu menjanje registra može biti dozvoljeno, a u književnom ne. I vrednovanje prevodiočevog tumačenja izvornika predstavlja je- dan od aspekata evaluacije prevoda koji je, dosad, uglavnom bio zanema- ren. Na primer, Njumark smatra da se mora posebna pažnja obrati ti na arhaizovanje jezika, bilo samo na narativnoj ravni, ili i u dijaloškoj for- mi; kri tičar treba da razmotri da li su sti lske figure verno prenete, ili su zamenjene standardnim ili kolokvijalnim jezikom; potom, da li je sliko- vitost izbledela u prevodu; najzad, važno je ustanoviti stepen „dekultura- lizacije“ izvornika, to jest njegovog asimilovanja u ciljnu sredinu. Nju- mark naglašava da ova vrsta nijansirane analize nema za prvenstveni cil j 217 vrednovanje prevoda; tumačenje autorovih namera i prevodnih postupaka služi da bi se prevodiočeve odluke bolje razumele. Dobri prevodi nužno sadrže, i mogu valjano da istrpe, veći broj grešaka; ukoliko je prevodilac odlučio da se drži određenog „tonaliteta“, po svoj pri lici je to uradio smišljeno: kri tičarev je zadatak da predloži moguće raz loge za takvu odluku. Njegova dužnost je i da napravi siste- matizaciju grešaka; na primer, jednu klasu predstavljaju one greške koje su posledica nekompetencije (nedovoljnog poznavanja jezika i teme); drugu klasu mogu činiti one koje proističu iz prevodiočevog metoda; tre- ću grupu mogle bi oformiti one koje doprinose pogrešnom „tonalitetu“, na primer za kri tičarev ukus previše akademski obojenom jeziku, ali do- sledno primenjenom kroz či tav prevod (idem . : 187). Minucioznom kom- paracijom kritičar razmatra načine na koji je prevodilac rešavao pojedine probleme pri likom prevođenja izvornika. Po Njumarku, potrebno je da se problemi sistematizuju; naslov, struktura dela, vezivne rečenice i pasusi, odstupanja od izvornika, metafore, realije, vlastita imena, neologizmi, „neprevodive“ reči, dvosmislena mesta, registri, metajezik, igre reči, zvučni efekti – sve su to elementi podsticajni za kri tičarevu pažnju, jer se u njima ogleda prevodi lačka veština i maštovitost. Njumark stalno insistira na tome da kri tičar pokuša da nađe odgo- vor na pitanje zašto je prevodilac odabrao ovo, a ne ono rešenje. Faza minucioznog poređenja je najvažnija, jer čini suštinu kri tike prevoda; svaki segment teksta koji se udaljava od doslovnog prevoda – grama tič- ki, stilski, leksički ili fonološki – otvara kri tičaru mogućnost analize. Takva mesta imaju više prevodnih mogućnosti i zahtevaju od kri tičara obrazloženje za odluku koju je prevodilac doneo (idem . : 188). Tek pošto je kri tičar završio sa tumačenjima i ovom vrstom obrazloženja, ima smi- sla da pristupi evaluaciji prevoda. I Njumark, kao i ostali teoretičari či je smo standarde i li parametre za evaluaciju opisali, smatra da je najvažnije odrediti ono što je invari jantni element, a to su ključne činjenice il i ideje 218 teksta, za koje treba napraviti proveru i videti jesu li valjano prenete. Međutim, često ide je ili činjenice nisu najvažnije: prevodiocu kao invari- jantni element treba da služi ono što je glavna namena i funkcija teksta, šta god to bilo; drugim rečima, on je dužan da tu namenu i funkciju tek- sta, pre svega ostalog, sačuva u prevodu. Utoliko je Njumark rezervisan prema Najdinom tvrđenju da je forma drugorazredna u odnosu na sadrži- nu, ili prema Tajtlerovom 102 komentaru da potpuni prenos ideja originala treba da prethodi sti lu i načinu izražavanja. Naprotiv: kod velikih, anto- logijskih izvornih dela, možda je najvažnije da kri tičar proceni koliko je prevodilac „uhvatio“ idiolekt originala (idem . : 189). Njumark, poput mnogih drugih, takođe smatra da je poželjan prevodiočev predgovor u ko jem će ob jasniti razloge za izbor dela koje je ponudio u prevodu. Njumark daje, kao što vidimo, neku vrstu spoja funkcionalnog i analitičkog modela procene prevoda; funkcionalni pristup je uopšten – njime kri tičar procenjuje da li je prevodilac ostvario svoju nameru, izno- si generalne stavove bez ulaženja u pojedinosti; ovakav metod procene, uz veliku ulogu subjektivnog i impresionističkog, kao da nema željenu pouzdanost. Anali tički pristup je detaljan: baš kao što je loš prevod lakše prepoznati nego dobar, tako je i grešku lakše uoči ti od valjano prevede- nog mesta. Sve če tiri komponente prevodilačkog posla, naučnička, zanat- ska, umetnička i osećajna, prisutne u svakoj pojedinačnoj odluci koju književni prevodilac donosi na mikrotekstualnom planu, potrebne su i kri tičaru da bi te izbore mogao pravilno da vrednuje. Naučnički egzaktni pristup povezan je s onim što Marijana Lederer naziva „kognitivnim pr- tljagom“, to jest enciklopedijskim znanjima nužnim za sud o tačnosti ko- rišćenih referencijalnih i jezičkih kategorija. Zanatska komponenta po- 102 Aleksander Frej zer Taj t ler (1747-1813) , škotski pisac , advokat i univerzi - tet ski profesor, autor eseja objavljenog 1790. o pr incipima prevođenja (Essay on the Principles of Transla t ion ) ; t i pr incipi se , po redosledu važnost i , svode na prenos: 1 . ide ja , 2 . s t i la , 3 . lakoće, to jes t na vernost , e leganci ju i ja snoću prevoda. 219 trebna je kri tičaru da bi lako i brzo procenjivao upotrebu izražajnih sred- stava, njihovu prihvatljivost po sebi ili u kontekstu , da bi uočio in terfe- rencije, vrednovao stilske odlike i s lično. Njumark revalorizuje stil , iz- noseći sme lo tvrđenje da on nije od drugorazrednog znača ja: „Istina je da upravo stil obezbeđuje da činjenice budu efektno prikazane – a treba imati na umu da, kada kažem stil , ne mislim na lepotu. ..“ (idem . : 190). Treća komponenta, a to je umetnička, omogućava prevodiocu da intuicijom ide „ispod“ površinskih nivoa, da razotkriva implicirana zna- čenja i konotacije, da ih kreativno preoblikuje i eksplicira u ciljnom jezi- ku, da prodire u figurativnu ravan i metaforičke izraze te da im nalazi ekvivalente, da procenjuje kako će prevesti realije, da vešto prenosi zvučne efekte, da nalazi ekvivalente za kolokvijalni govor ili odgovara- juće idiome na ciljnom jeziku – a sve to, po Njumarku, pripada umetnič- koj i kreativnoj dimenziji prevodi lačkog posla, koja se nipošto ne svodi na srećno nađena elegantna rešenja. Njumark nabraja odlike kreativnog prevoda: 1. kod njega „površno“ prevođenje nije moguće; 2. kod njega postoji niz rešenja, i svaki prevodilac prevešće delo na svoj način; 3. kod njega je dato u ci ljnom jeziku ono što je pisac mislio, a ne ono što je na- pisao. Sličnu kri tičku umetničku crtu mora imati i evaluator, upravo da bi sve ovo valjano uočio i pozitivno vrednovao. Najzad, posto ji i če tvrta komponenta prevođenja: ona je vezana za pitanje prevodiočeve osećajnosti, ukusa, individualnih crta; kri tičarev pristup mora stoga da bude, kaže Njumark, nedogmatičan. Ana litička me- toda u njegovom modelu, koja podrazumeva naučničku i zanatsku kom- ponentu, usmerena je na greške i negativnosti; ona kao da je pretežnija u odnosu na pozitivnu funkcionalističku metodu, koja podrazumeva uvid u kreativno prevođenje zahvaljujući umetničkoj i osećajnoj komponenti; ipak, ove dve poslednje odlike jedine su u stanju da prevod učine ne sa- mo tačnim, nego i efektnim, ekspresivnim, estetski relevantnim. Među- tim, udeo ovih komponenti čini evaluacione standarde u prevođenju nu- 220 žno relativnim, koliko god teoretičari pokušavali da svoje modele uteme- lje na kri teri jumima, a ne na normama. Za Njumarka, tenzija između eks- presivne i estetske funkcije jezika, a samim tim adekvatni a ne doslovni prevod, mogu sadržinski, idejni nivo da istaknu preciznije nego što bi to učinio prevod lišen ovih izražajnih komponenti. Zato dobar književni prevod, smatra Njumark, mora iza sebe imati izuzetno osećajnog, umet- nički nadarenog prevodioca. 103 A činjenica da u svakom kri tičkom sudu o književnom prevodu uvek postoji udeo neizvesnosti i individualnosti ne umanjuje, smatra Njumark, nužnost i korisnost kri tike prevoda; jer, ona je sredstvo da se prevodni standardi poboljšaju i da se postigne veći ste- pen teorijske saglasnosti oko toga šta je priroda prevođenja (idem . : 192). 3.4.4. Mandejeva sveobuhvatna studija o evaluaciji prevoda Svakako najsveobuhvatniju studiju o evaluaciji prevoda, ali onoj koju pravi sam prevodilac a ne lektor, urednik ili neko sa strane, nedav- no je objavio Džeremi Mandej, engleski profesor i t raduktolog, pod nazi- vom Evaluacija u prevođenju 104. Već njen podnaslov „Kri tična mesta u procesu prevodiočevog odlučivanja“ ukazuje na središte autorovog inte- resovanja – a to su ona osetljiva pitanja i ključni trenuci u kojima prevo- 103 Njumark smatra u to m smis lu egzemplarnim vrsni prevod na engleski An- dreasa Mejora, ko j i je prevodi lac samo poslednjeg toma Prus tovog romana Pronađe- no vreme u izdanju Vintage Books 1971. godine . Reč je o obnovljenom izdanju Mon- kr i fovog prevoda prvih šest tomova š tampanih 1970. godine , a godinu dana kasni je štampan je i poslednj i tom u Mejorovo m prevodu. U idućim revidi ranim edici jama Monkri fov supotpisnik u prevodu je najpre će bi t i Terens Ki lmar t in, a za t im i Denis Džozef Enraj t . 104 Jeremy Munday (2012) Evaluation in Transla t ion: cr i t ical points o f t ran- sla tor decision-making , London and New York, Routledge. 221 dilac procenjuje ekvivalenciju i podešava je prvenstveno prema mikro- kontekstu, a u skladu sa značenjskim, sintaksičkim i stilskim osobenosti- ma ciljnog jezika u prevodnoj jedinici . Ovaj proces odlučivanja događa se pri likom usmenog prevođenja prospektivno i munjevitom brzinom, dok se u pisanom prevođenju odvija najčešće re trospektivno i neretko u više navrata, a podrazumeva pipavo i traga lačko pri lagođavanje svakog, i najsitnijeg segmenta prevodne jedinice mikrotekstualnoj celini i njenoj pragma tičkoj ulozi kod publike, a ako je reč o književnom prevodu onda i estetskom dejstvu na či taoca. U uvodnom delu knjige Mandej je nastojao da ponudi što opširniji pogled na odnos između eva luacije i prevođenja, uključu jući njihove ide- ološke i aksiološke dimenzije, sa nizom zanimljivih primera iz recentne prevodi lačke prakse. Ovaj pristup dalje je razvio u drugom poglavlju, posvećenom tumačenju i prevođenju poli tičkih govora, da bi se u trećem delu svoje knjige usredsredio na prevođenje stručnih tekstova i pojedinih žanrovskih specifičnosti, uključu jući prevod kulturno-specifičnih termi- na i, uopšte, terminologije kao najvažnijeg aspekta vanknjiževnog prevo- đenja. Zanimljiva hipoteza koju u ovom odlomku svoga rada predlaže kao polje za dalja traduktološka istraživanja jeste da su epiteti, kao pro- totipska realizacija evaluacije, podložniji gradiranju i manipulisanju, da- kle subjektivnom prevodiočevom uticaju, od ostalih vrsta reči – na pri- mer, od imenica koje pokazuju veću meru stabilnosti, to jest nepodesno- sti za individualne transformacije. Če tvrto poglavlje, za nas značajnije od prethodnih, za temu ima književno prevođenje i revidiranje prevoda kako klasika tako i savreme- nih autora, a sa posebnim osvrtom na odnose između pisca, prevodioca i či taoca. Izuzetnu vrednost ovog segmenta Mandejeve studije predstavlja objavljivanje rukopisnih svedočanstava o ispravkama koje su na osnovu vlasti tih evaluacija pravili prevodioci Tacita, Vargasa-Ljose i Žorža Pe- reka na engleski jezik. Zadržaćemo se na potpoglavlju posvećenom Dej- 222 vidu Belosu, engleskom prevodiocu Perekovog romana Život: uputstvo za upotrebu; ovo intrigantno delo u Francuskoj je objavljeno 1978, dok se prevod na engleski pojavio deceniju kasnije, 1987. godine. Belosovo re- vidiranje sopstvenog prevoda, sa pisanim tragovima njegovih intervenci- ja i svim nedoumicama oko leksičkih i stilskih al ternativa, uz dnevnik koji je vodio naporedo s radom na prevodu, Mandeju je omogući lo onu vrstu uvida u proces odlučivanja koja najčešće ni je dostupna ni istraživa- čima, a još manje široj javnosti. Mandej je najpre Belosov engleski prevod Perekovog dela upore- dio sa italijanskim i nemačkim prevodom: dok je italijanski prevod obja- vljen 1984. iz pera Danijele Selvatiko Estense nastojao da sistema tično eksplicira skrivena značenja originala 105, nemački prevodilac Eugen Helmle, koji je blisko sarađivao sa piscem, težio je funkcionalnoj ekvi- valenciji 106, ponudivši znatno slobodniji prevod (Munday 2012 : 121). 105 Ovaj se roman uzima kao pro to t ip algori tamske strukture knj iževnih dela eksper imenta lnih in tenci ja , kakvu su promovisa l i matema tičar i i p i sc i okupljeni še - zdese t ih godina 20 . veka u grupi „OuLiPo“ („radionici za stvaranje potenci jalne knj iževnosti“) . Pored Pereka, i s taknuti predstavnici grupe bi l i su I ta lo Kalvino (Ako jedne z imske noći neki putnik . . . ) i Remon Keno (Sti l ske vežbe) . U Perekovom romanu Život: uputstvo za upo trebu posredi je lavi r intska nara t ivna s truktura koja povezuje mnogobrojne s tanovnike jedne par iske višespra tnice, u pokuša ju da se prate nj ihove sudbine kroz prostor i vreme; ujedno, to je neka vrs ta nasto janja na š to i scrpni jem inventa r isanju jednog segmenta stvarnost i . Teško odgonetl j ive uza jamne veze među l ikovima i zb ivanj ima uspostavljene su po matema t ičkim algori tamskim nače l ima; otuda prevodiočeva potreba za pr ibl ižavanjem teks ta č i taocu i za s talnim dopunskim objašnjenj ima. 106 Na neophodnost da se p r imeni funkcionalna a ne deno ta t ivna ekviva lenci ja , zbog strogih formalnih zakoni tost i francuskog izvornika ko je bi se doslovnim prevo- dom izgubi le , ukazuje – pr imera radi – i način na ko j i je uob ličena, poput akrost iha, jedna stranica 51. poglavlja u Perekovom romanu. Na njoj se s lovo e j avl ja na raz l i - 223 Nemogućnost doslovnog prenosa Perekovog izvornika ogleda se, između ostalog, i u značenjskoj mreži „intertekstualnih referenci“ koje su, zapra- vo, „skriveni ci tati bezbrojnih autora“; iako te reference i ci tati zauzima- ju 10 % izvornog francuskog teksta, oni u prvim kri tičkim čitanjima, u francuskoj sredini, nisu uopšte bili primećeni (ibid . ). Kako je postupio prevodilac na engleski? Mada je Perek namerno prikrio ova svoja „namigivanja či taocu“, Belos je te reference u prevodu izneo u ekspliciranom vidu, često umećući unu tar teksta i ona razjašnje- nja i podatke koji u izvorniku ne figurišu. Ovaj njegov postupak ekspli- ci tacije i amplifikacije izazvao je oštru kri tiku, štaviše jasnu osudu pre- voda: Bernar Manje , stručnjak za Perekovo književno delo, nazvao je ovakvo ekspliciranje impliciranog „tekstualnim egzibicionizmom“ (ibid . ). Belosova strategija iznošenja na površinu podastrtih aluzivnih slojeva može se braniti stavom da je mreža skrivenih citata teško uoč lji- va i francuskom obrazovanom i informisanom či taocu, a gotovo je sa- svim neuhvatljiva publici na jezicima prevoda, ukoliko prevodilac ne po- nudi neko pomoćno sredstvo. Takva sredstva najčešće se kod Be losa svo- de, pored pomenutih dopunskih informacija umetnutih u tekst , na meha- nizam kompenzacije; u svome pismu američkom izdavaču, on kaže: „Po- kušao sam da primenim kompenzaciju kako se u prevodu ne bi izgubilo značenje mnogobrojnih šala i aluzija“ (idem . : 122). Mandej zaključu je da nije jasno koristi li Belos termin „kompenzacija“ u najopštijem vidu, ili kao prevodi lački postupak u užem smislu reči kakav se sreće u traduk- tološkim, strogo teorijskim okvirima. U svakom sluča ju, pojedinosti iz Belosovog pisma koje je on uputio svome izdavaču pokazuju da se sve- sno opredelio za određenu strategiju; dokaz su da je prevodilac promiš- ljeno donosio izvesne odluke, sa namerom da razreši probleme na kri tič- nim mestima u prevodu (ibid . ). či t im mest ima u svakom redu tako da obrazuje d i jagonalu, od desnog gornjeg ugla do levog donjeg, oponaša jući kre tanje f igure „lovca“ po šahovskim po lj ima. 224 Na osnovu podrobne analize Belosovih ispravki vlasti tih prvobit- nih rešenja, Mandej zaključu je sledeće: osim u dva izuzetka, razlozi za unete ispravke nisu vezani za revidiranje prvobitnog značenja, nego se intervencije svode na izbegavanje leksičkih kalkova i standardnih, nedo- voljno ekspresivnih ekvivalenata. Drugim rečima, prevodilac je novom evaluacijom nastojao da unese ona rešenja koja idu u pravcu prirodnijeg izražavanja na ciljnom jeziku i upotrebe tipičnih engleskih kolokacija; zatim, povećavao je koheziju engleskog teksta, to jest pravio prepravke u smislu „odomaćenja“ jezika. Onda kada je „pojačavao“ pojedine izraze, činio je to onako kako inače rade iskusni i kompetentni književni prevo- dioci, uvereni u svoje kreativne sposobnosti (idem . : 125-126). Prerade su se odvijale na ravni sintakse, gramatike i redosleda reči , a rad na us- postavljanju većeg stepena kohezije podrazumevao je dodavanje i oduzi- manje članova, posesiva i slično. Kada je posredi leksika, najveći broj zamena u Belosovoj reviziji otpada na sinonimska intenziviranja i li do- davanja kohezivnih elemenata. Mandej upravo ovu pojedinost smatra za- nimljivom naznakom da proces prevodiočeve evaluacije možda nema svoj puni značaj i ulogu u „prvoj ruci“ prevoda, nego dolazi do izražaja tek u „drugoj ruci“. Osim toga, iako prevodilac toga ne mora biti svestan, in- tenzifikacija se pokazuje, uočava Mandej, kao ključna komponenta meha- nizma eksplici tacije. U jednom ličnom saopštenju, Belos je otkrio Man- deju da su se postupci kojih je najviše bio svestan ticali strukture: sin- takse, redosleda reči i sličnih intervenci ja či ji je cilj bio, kako je analiza i pokazala, veći stepen kohezije. Peto poglavlje Mandej je posvetio empirijskom istraživanju jedne teme koja zaslužuje posebno poglavlje, i ko joj ćemo se vratiti u analizi prevoda Prusta: to su, kako smo već pomenuli, priroda vari jantnih i inva- ri jantnih elemenata pri prenosu s izvornog na ciljni jezik i subjektivna prevodiočeva evaluacija kao činilac presudan za njihov izbor. U svome ispitivanju, Mandej je ustanovio da područ ja osećanja i stavova pružaju 225 najbolju podlogu za različi te prevodne varijante; to su oblasti najpodlo- žnije uticaju individualnih prevodiočevih tumačenja i različi tih uobliče- nja na ciljnom jeziku. Ovaj aspekt evaluacije – mogućnost da dva ili više prevodilaca, nezavisno jedan od drugog, prenesu na isti ciljni jezik isti izvorni sadržaj, ali različi tim rečima i različi tim strukturama – čini te- melj retradukcije. Treća glava: zaključak U trećoj glavi izneli smo različi te evaluacione modele kao osnovu za skup parametara primenljivih u svakoj analizi, pa i u analizi dva pre- voda Prustovog romana na srpski i hrvatski jezik. Predstavljeni modeli mogu se razvrstati po nekoliko osnova: po prvoj, podela bi se napravila između onih prvenstveno usmerenih na ne-književne prevode i onih is- ključivo namenjenih analizi književnih prevoda (Berman, Njumark i u većoj meri Mandej). Po drugoj osnovi, postoje kvantifikativni i teksto- loški modeli; prvima je cilj procentualno merenje grešaka i ocenjivanje prihvatljivosti , u čemu je najdalje otišla kanadska traduktometri ja; njeni predstavnici su Rober Laroz i Malkom Viljems. U tekstološke modele procene kvaliteta prevoda spadaju oni koje su ponudile Katarina Rajs i Julijane Haus. Najzad, po trećoj osnovi, modeli se mogu razvrstati na preskriptivne i deskriptivne; dok Mandej oličava deskriptivni pristup, Berman i Njumark zastupaju preskriptivni odnos, jer vrlo autori tativno predlažu normative kojih bi prevodioci morali da se drže. Po još jednoj podeli kakvu sugeriše Njumark, funkcionalistički modeli suprotstavljaju se analitičkom; ovaj teoretičar uzima, naime, termin „funkcionalistički“ u sasvim specifičnom i užem smislu, kao model fokusiran isključivo na jednu komponentu prevoda, a to je njegova funkcija. Za razliku od tog uopštenog funkcionalističkog modela, podložnog po Njumarku impresio- nizmu i subjektivnosti, analitički model je kod ovog teoretičara shvaćen 226 kao pouzdaniji, detaljniji i primereniji preciznoj evaluaciji književnog prevoda. Ovo mnoštvo podela, a uz to i terminološka zbrka u ko joj se često ne razlikuju standardi i normativi od kriteri juma i parametara, odraz su činjenice da problem evaluacije nije, u traduktološkim okvirima, dovolj- no obrađen i sistematizovan; osim toga, kao što mnogi teoretičari nagla- šava ju, činjenica da svaki prevod, a posebno književni, ostavlja mnogo mesta subjektivnom tumačenju, kreativnoj komponenti i nužno neegzakt- noj proceni kvaliteta, uslovila je nepostojanje jedinstvenog, opšteprihva- ćenog modela za evaluaciju. Na kraju, postoji krupna mana čak i kod onih modela koji, kao kod Julijane Haus, daju stabilan skup brojnih para- metara primenljivih za procenu i književnih i neknjiževnih tekstova: pre- glomazni su i samim tim nepodesni za praktične svrhe. U svakom sluča ju, ni jansirani obrasci za evaluaciju nužno uključu- ju mirktotekstualnu, makrotekstualnu i vantekstualnu ravan u razmatra- nje; vantekstualna ravan podrazumeva uspešan prevodiočev prenos va- njezičkih elemenata kao što su cilj autora teksta, informativna vrednost teksta, njegova sociokulturna pozadina i tako dalje. Književni model evaluacije, kao što je Bermanov „prilog za neku buduću kri tiku“, podra- zumeva takođe vrlo zahtevnu metodologiju za procenjivanje: kri tičar će smatrati da je prevod dobar, bez obzira na primenjenu strategiju , ukoliko je prevodilac poštovao sve opšte i specifične norme u prevođenju, ukoli- ko je uspostavio vlastitu etiku i poetiku, ukoliko je izbegao uobiča jene „deformišuće“ težnje i, pre svega, ako je uspeo da stvori ist insko književ- no delo . Po Bermanu, kri tičar zapravo vrednuje, pre svega, prevodiočeve kreativne spisateljske potencijale. Najzad, videli smo da je Mandej pokušao da ponudi do sada naj- sveobuhvatniju studiju o evaluaciji u procesu prevođenja, ograničivši se isključivo na onu koju sprovodi prevodilac. Najveći značaj Mandejevog poduhvata u tome je što se njegovo ispitivanje temelji lo na rukopisima i 227 dnevnicima koji su pružili uvid u sam proces prevodiočevog rada i nje- gov postupak donošenja odluka, što je dalo autoru ove studije utemeljene argumente za zaključke koje je doneo. Ti argumenti odnose se prvenstve- no na dve vari jable – sintaksičku i st ilsku – koje predstavljaju istaknuto polje dorade i podešavanja u prevodnoj operaciji, za razliku od leksičke i seman tičke, koje za profesionalne prevodioce nisu „kri tična“ polja evalu- acije. Osim kohezivnih elemenata, koji su se pokazali u fokusu prevodio- čeve produbljene pažnje pri likom uobličenja teksta prevoda, postupak in- tenzifikacije, kao komponenta šireg mehanizma eksplici tacije, takođe je uočen kao element koji se primenjuje češće od svih drugih prevodnih po- stupaka. Sigurno nije slučajno što je on primećen kao izrazito zastupljen u tematski i strukturno najzahtevnijem prevodu od nekoliko analiziranih, a to je prevod Perekovog eksperimentalnog, postmodernističkog romana lavirintske strukture. Na kraju, egzaktno istraživanje koje je Mandej sproveo ispitujući karakter invari jantnih i vari jantnih elemenata u preno- su na ciljni jezik, predstavlja nezamenljiv doprinos ovog traduktologa proučavanju problema ne samo evaluacije, nego i retradukcije. 228 Če tvrta glava Retradukcija 4.1. Hipoteza o retradukciji Osim zastarevanja postojećeg prevoda i l i njegovog nezadovoljavajućeg kvaliteta, postoje mnogi izdavački, tržišni, sociopolitički, istorijski i drugi činioci koji mogu uticati na odluku da se neko književno delo izno- va prevede. Čini se da je presudni činilac – subjektivnost prevodioca, njegovo uverenje da može svojom retradukcijom da nadiđe postojeći pre- vod i ponudi novi, ko ji će nositi pečat njegove individualnosti. Poređenje dvaju ili više prevoda može ne samo da posluži za proveru validnosti ta- kozvane „hipoteze o retradukciji“, nego i da ukaže na različite parame- tre kojima se prevodioci rukovode u određivanju opšte prevodne strategi- je i svih pojedinačnih mikro-rešenja. 4.1.1. Bensimonovo, Bermanovo i Gambjeovo viđenje retradukcije Iako se pod pojmom retradukcije ponekad podrazumeva i prevod sa drugog prevoda, to jest sa jezika posrednika, termin „retradukcija“ danas se ustalio u značenju koje je precizirao Berman: reč je o novom prevodu dela či ji su jedan ili više prevoda na isti ciljni jezik 107 već ob javljeni; re- tradukcija je neka vrsta reaktuelizovanja izvornog teksta. Novi prevodi 107 Berman je , kao i J ir ži Levi , u re tradukci ju u š i rem smislu reči uvrst io i po- sto janje prevoda jednoga de la na druge s trane jezike, smatra jući da se prevodilac može nj ima služi t i za svoj prevod i sto onako kako b i konsul tovao već posto jeći pre - vod na njegov ci l jn i jezik; među t im, ovo ši re značenje re tradukcije mi nećemo ovde razmatra t i , jer se ograničavamo samo na re tradukci je u okvi ru i stog ci l jnog jezika. 229 origina la či ji prevod već postoji na ciljnom jeziku mogu nastati istovre- meno 108 ili sukcesivno 109. Razlozi za preduzimanje novog ili novih prevo- da istoga dela su mnogobrojni: ukoliko je između već ob javljenog prevo- da i retradukcije veći vremenski raspon, razlog može biti „zastarevanje“ jezika prevoda; jezičke navike či ta lačke publike mogle su da evoluiraju. Ako su različi ti prevodi nastali u kraćem vremenskom razmaku i pojavili se manje-više istovremeno u ciljnoj kulturi, motiv za retradukciju ne mo- že biti promena normativa prihvatljivosti leksike il i , u širem smislu, „za- starevanja“ jezika . Često razlog naporedne pojave dvaju prevoda nije ni u nezadovoljavajućem kva li tetu prethodno objavljenog prevoda. 110 U tom sluča ju, motive za retradukciju treba tražiti ili u činiocima koji su spo- ljašnje prirode i tiču se sredine pri jema prevedenog teksta, il i u činioci- ma vezanim za prevodiočevu ličnost i za komponentu subjektivnosti u književnom prevodu. Prva grupa uzroka može biti istorijsko-ideološke, izdavačko-tržišne ili kulturološke prirode, dok se druga grupa tiče odno- sa prevodioca prema izvorniku. Ako za sada odložimo po strani tržišne razloge i izdavačku politiku, razlozi za retradukciju vezani za prevodio- čev odnos t iču se doživljaja prevođenja kao kreativnog čina i njegove spisateljsko-umetničke dimenzije. U onoj meri u kojoj je prevod odraz individualnog, subjektivnog kreativnog potencijala, retradukcija pruža najpodesnije tle za njegovo ispoljavanje, a kri tičaru nudi podlogu za po- ređenje različi tih mehanizama odlučivanja pri likom prevodne operacije i uspostavljanja ekvivalencije. U če tvrtom bro ju časopisa Palimpsestes (1990), u celosti posveće- nom pitanjima retradukcije, Pol Bensimon u uvodnoj reči iznosi već po- menutu hipotezu po kojoj bi prvi prevod književnog dela težio umanjenju 108 Istovremene re tradukci je razma traće, kako ćemo vide ti , E lžbjeta Skibinj ska. 109 Sukces ivno nasta le re tradukci je razma traće, između osta l ih, Ana-Luiz Milni . 110 Na pr imer, nezadovoljava jući kva l i te t prvog prevoda b io je raz log za re tra - dukci ju Kunderine Šale na f rancuski jezik . 230 „stranosti“ izvornika, njegovom „odomaćivanju“ u skladu s jezičkim i kulturnim normama ciljne sredine, a u želji da delu „prokrči put“ u no- vom književno-kulturološkom sistemu (Bensimon 1990 : IX). Za razliku od toga, prevodilac drugog ili svakog potonjeg prevoda više ne mora da umanjuje razlike između dve ju kultura; štaviše, može nastojati da ih stvori ili potencira ( ibid.). Ovo znači da Bensimon pretpostavlja kako re- tradukcija ne samo da teži doslovnijem prevodu i većem poštovanju iz- vornika, nego i svesnom il i nesvesnom „postranjivanju“, to jest „egzoti- zovanju“ prevoda na leksičkom, sintaksičkom i sti lskom planu. Ideju re- tradukcije samosvojno je u istom broju ovoga časopisa 111 razvio i Ber- man, pošavši od pojave koju naziva tajanstvenom: reč je o „zastareva- nju“ velike većine prevoda, za razliku od izvornih književnih dela koja ostaju veči to „mlada“. Prevodi se okamenjuju na nekom stupnju svoga razvoja: kulturološkog, jezičkog, književnog, komunikacionog. Berman objašnjenje nalazi u osobenosti situacije: pošto nijedan prevod ne može pretendovati da bude onaj „pravi“ i konačni, mogućnost i neminovnost retradukcije „upisana“ je u samu srž prevodnog čina (Berman 1990 : 1). Nezavršenost i zastarevanje su, dakle, odlike svakog prevoda. Prevod u nače lu teži ka savršenom prenosu izvornika, ali ta težnja najčešće osta je osujećena – pogotovo ako je reč o prvom prevodu koji utire put nepozna- tom autoru i u tu svrhu se podređu je, u izvesnoj meri, imperativima cilj- ne sredine. Otuda se retradukcija javlja i kao potreba da se umanje even- tualni nedostaci prethodnog prevoda: „Na tom područ ju suštinske neo- stvarenosti svojstvene prevodu, s vremena na vreme neka retradukcija uspe da se vine do punog ostvarenja“ (ibid.). Takvi prevodi nazivaju se „velikim“ i ne zastarevaju, kao što ne zastareva ju ni čuvena originalna književna dela. 111 U tekstu naslovljenom „Retradukci ja kao pros tor za prevod“, gde na sa - mom početku Berman is t iče da pod „prosto rom“ podrazumeva pros tor potpunog pre- vodiočevog os tvarenja, „dovršenosti“ u najboljem smislu reči . 231 Šta je zajednička odlika, pita se Berman, velikih prevoda kao što su Šatobrijanov prevod Miltona, Bodlerov prevod Poa, Georgeov prevod Bodlera, Šlegelov prevod Šekspira, Helderlinov prevod Sofokla? U tre- nutku kada su se pojavili, bio je to pravi događaj na područ ju ciljnog je- zika; njihova odlika je velika sistematizovanost jezičke strukture, ravna originalu; zatim, odlika im je i da su umnogome uticali na ciljnu kulturu, da su ostavili neku vrstu neizbrisivog traga; stoga ti prevodi postaju, za prevodi lačku delatnost, nezaobilazne reference. Takva ostvarenja prevod- ne književnosti, kaže Berman, ne sreću se među prvim prevodima, već gotovo isključivo među re tradukcijama: „Svaka retradukcija nije veliki prevod, ali svaki veliki prevod jeste retradukcija“ (idem . : 2). 112 Prvi pre- vod uvek istražuje teren, opipava puls; svaki prevod je entropijski, a prvi je to još više od potonjih. Jer, izvorni tekst opire se prevodu, naroči to prvom. Retradukcija se javlja kao pokušaj da se ta entropija i taj otpor izvornika smanje. I kod velikih prevoda postoje nedostaci 113, ali pored njih i nekakvo tekstualno, jezičko, značenjsko bogatstvo, nekakav splet mnogostrukih i složenih veza sa izvornikom (idem . : 5). Zato veliki pre- 112 Suvišno je podvući ko l iko je ovo Bermanovo tvrđenje pre te rano i ne tačno , budući da po sto je mnogi vrsni pr imeri izvanrednih de la prevodne knj iževnosti ko j i nisu re tradukcija , već prvi p revodi – u s rpskoj prevodnoj knj iževnosti to je slučaj , re - cimo, sa Vinaverovim prevodom Gargantue i Pantagrue la . Uosta lom, i sam Berman odmah po tom kaže da ovo tvrđenje ne treba uze ti u doslovnom, apso lutnom smislu. 113 Nedosta tke Ša tobri janovog prevoda Mil tonovog Izgubljenog ra ja podrobno je ana lizi rao Arman Imi u tekstu ob javljenom 2004. godine (Armand Himy, „Retradu- ire Paradise los t après Chatobriand“ in Palimpsestes no 15, p . 25-38) . On sma tra da na kl jučnim mestima Ša tobri janova leksika ni je adekvatna, da se meša ju registr i , da ima nepotrebnih eksplic i taci ja , da se ne poš tuju prozodij ski e lementi , da ni je prenet st i l ski e fekat ko j i Mil ton post iže redundancom i posebnim redosledom reči (udarno mesto je na početku st iha) , da je preustro jen sintaks ički poredak, izmenjena Mil tono- va punktuaci ja i tako da lje . Uprkos tome, Berman je smatrao ovaj Ša tobri janov pre- vod – arhe tipskim. 232 vodi navode kri tičara da govori o njihovom jezičkom izobilju, pre nego o nedostacima. Veliki prevodi javljaju se „u pravom trenutku“. 114 Po Ber- manu, taj pravi čas, kairos , utiče na to da se smanji otpor izvornog tek- sta; kairos ni je ograničen na sociokulturološke činioce koji samo mogu da otvore mogućnost za pojavljivanje dobrog prevoda, ali nisu dovoljni za njegov nastanak. Drugi preduslov je da se nađe odgovarajući , ve liki prevodilac, koji ima snažan poriv da prevede baš to delo (idem . : 6). U članku „Retradukcija kao povratak i obilaznica“ 115 Iv Gambje ta- kođe problematizuje retradukciju, smatrajući da u nauci o prevođenju ona gotovo uopšte nije istražena – pogotovo ne egzaktno, na korpusu do- voljno velikom da bi se mogli doneti bilo kakvi relevantni zaključci. Gambje najpre retradukciju smešta u središte kontinuuma na či jem jed- nom kraju stoji revizija prevoda, koju uslovno određu je kao zahvat na postojećem prevodu u koji se unosi manji broj modifikacija, dok bi na drugom kraju toga kontinuuma bila adaptacija, kao intervencija sa toli- kim i takvim modifikacijama da se original doživljava samo kao izgovor za nov spisateljski poduhvat. Među tim, Gambje retradukciju sagledava, neosnovano, prvenstveno preko njene vremenske dimenzije; iako sva ova tri vida intervencijâ imaju za cilj efikasnije komuniciranje sa izvorni- kom, smatra on, jedino retradukcija pridodaje socio-kulturološkoj dimen- ziji i istorijsku ravan: „ona unosi promene zato što su se vremena prome- nila“ (Gambier 1994 : 413). Poput ostalih autora koji su se bavili pita- 114 Kao i lus traci ju za ovu Bermanovu tezu moglo bi se reći da je Živojnovićev prevod Prus ta , ob javljen 1983, do šao u času nes ta janja jednog sve ta , soci ja l ist ičkog, pre nego š to je uspostavljen novi druš tveno-po li t ički i ekonomski s i stem. Dakle, po- javio se u nekoj vr s t i vakuuma, u času umora jedne države ko ja je pokaziva la znake agoni je , kao što se u Prustovom de lu č i tav jedan od lazeći svet ar istokrat i je suočava sa svo j im konačnim krahom. 115 Yves Gambier (1994) „La Retraduc tion, re tour et détour“ in Meta 39 (3) , s tr . 413-417. 233 njem retradukcije, i Gambje nalazi niz mogućih raz loga za pojavu novog prevoda: on može da bude, recimo, izdavačev argument za bolju prodaju dela ko je je već ima lo dobru recepciju kada se pojavilo u prvom prevodu. Temeljeći svo je razmišljanje na Bensimonovoj i Bermanovoj ideji da je prvi prevod asimilujućeg karaktera a da je retradukcija povratak iz- vornom tekstu, ovaj autor kri tikuje pretpostavku koja leži iza takvog sta- va, a svodi se na ideju da postoji smisao imanentan izvorniku i da se pre- vodilac koji se latio retradukcije može osloboditi uticaja svih interpreta- cija originalnog teksta nastalih posle objavljivanja bilo originala, bilo prevoda. Dakle, Gambje zastupa stav da je prevodilac pri retradukciji nu- žno opterećen ideološkim „či tanjima“ dela do kojih je u međuvremeno došlo; ne postoji, kaže, nekakav smisao izvornika koji bi bio stabilan i nepromenljiv, a kojem bi se autor pri retradukciji približio nezavisno od postojećeg prvog prevoda. Naprotiv: „Približavanje izvorniku moguće je upravo zato što postoji prvi prevod“ (idem . : 414). I dalje: „Retradukcija je zaobilazni, posredni povratak izvorniku: nov prevod je moguće napra- viti tek posle perioda asimilacije koji omogućava da se prvi prevod oceni kao neprihvatljiv“ ( idem . : 414-415). Gambje uzima kao primer reviziju engleskog prevoda Prustovog romana; njeno pojavljivanje uslovila je, smatra, najpre nova i upotpunjena edicija ovog dela u Francuskoj, a onda i činjenica da je već bi la izvršena recepcija Prusta na engleskom govor- nom područ ju. Zato zaključu je: „Ako postoji [zahvaljujući retradukciji] povratak [izvorniku], to se odvija obilaznim putem, preko prvog prevo- da“ (idem . : 415). Autor nabraja tih nekoliko činilaca koji mogu uticati na pojavu retradukcije, a to su: 1. novo revidirano izdanje originala u njegovoj izvornoj sredini i evolucija do koje je došlo u tumačenju tog originala, to jest produbljena analiza autorovog rukopisa ili novi momen- ti u vezi s tim rukopisom; 116 2. novi književno-teorijski okviri u kojima 116 Ovo je mogao b i t i presudan raz log za ob javlj ivanje na srpskom govorno m pod ruč ju, u izdanju kuće Pa ideia , novog prevoda šes toga toma Prusta pod nas lovom 234 se izvornik može razmatrati; 3. sociološka analiza recepcije prvog prevo- da koja stvara podlogu za retradukciju; 4. promene jezičkih normi, to jest mogućnost da se prihvate one stilske, leksičke ili sintaksičke forme koje su ranije bile neprihvatljive (ibid . ). Gambjeov je zaključak da retradukcije u nekim sluča jevima vraća- ju one delove koji su bili izbačeni ili cenzurisani u prvom prevodu; da se njima ponekad poboljšava stil , ton, ri tam prethodnog prevoda, i slično. Da li svi ti izmenjeni elementi prvoga prevoda, bilo da su posledica upotpunjenog novog izdanja originala, promenjenih očekivanja ciljne pu- blike i li novog, sasvim subjektivnog prevodiočevog tumačenja izvornika, omogućavaju definisanje neke posebne strategije pri retradukciji? U na- šoj analizi dvaju integralnih prevoda Prustovog romana pokušaćemo da odgovorimo pre svega na ovo, ali i neka druga pitanja koje je postavio Iv Gambje. Prvo njegovo pitanje tiče se vremenskih raspona u kojima se ja- Iščezla Alber t ina u prevodu Ane Mora l ić , naporedo sa novim izdanjem integralnog Živojnovićevog prevoda kod is toga izdavača, gde je ovaj tom preveden kao Nesta la Alber t ina . Srpski izdavač ovako je obrazložio ovaj svoj potez : „Tokom le ta i jeseni 1922. godine , Marsel Prust je uneo neke p resudne izmene u rukopis I ščez le A lber t i- ne . Izuzev re tkih savremenika - njegovog bra ta Robera, Žaka Rivi jera , Žana Po lana - niko, do danas, za to ni je znao. Bio je po treban srećan s t icaj oko lonost i pa da taj tekst bude ponovo o tkr iven 1986. godine. To je upravo teks t ko j i ovde objavlju jemo. Prustovci će iz njega sazna ti da je sam Prust že leo da poslednja verzi ja njegove Išče- zle A lber t ine bude kraća , sažet i ja od one ko jom smo do danas raspolaga l i . S neko liko ispravki , dopuna, izos tavljanja , on je pre inačio smi sao knj ige ubrizgaš i u nju one "atome ist ine" ko j i , samim svo j im posto janjem, doprinose s trogosti neke kompozici - je i da ju joj njen završni izgled. Godine 1925, profesor Rober Prus t n i je bio u mo- gućnosti da ob javi "pravu" Iščezlu Alber t inu . Bilo je krajnje vreme da se po tomstvo upozna sa konačnim ob liko m jednog remek-de la. Ovo izdanje Iščezle Alber t ine pr i re- di l i su Nata l i ja Morijak, praunuka Robera Prusta , i Etjen Volf” (saj t izdavačke kuće Paide ia) . 235 vljaju novi prevodi istoga dela na istom jeziku; drugo pitanje odnosi se na one elemente cil jnog jezika i kulture koji određu ju izvesni pogodni trenutak (kairos kod Bermana) koji uslovljava pojavu retradukcije; treće pitanje vezano je za motive njenog pojavljivanja, kao što je promena književnih ili sociokulturoloških okvira ciljne sredine; če tvrto pitanje stavlja u fokus strategije, odlike i dejstvo novog prevoda; peto se odnosi na pokušaj nalaženja nekih zajedničkih obeležja retradukcijâ, ukoliko uopšte takva obeležja postoje – a to bi mogla biti različita shvatanja ekvivalencije, vernosti i slobode u prevodu (idem . : 416). Sve u svemu, Gambje smešta svoje viđenje retradukcije u iste one okvire koje su zacrtali njegovi prethodnici, Bensimon i Berman; u novom prevodu ogleda se, i po Gambjeu, „napor približavanja slovu izvornika: njime se otkriva izvorno pismo skriveno pod normama i konvencijama ciljnog jezika“ (idem . : 415). „Retradukcija preko jezika prevoda osloba- đa prvobitnu zarobljenu, potčinjenu formu, vraća značenje, otvara put originalnim specifičnostima...“ (ibid . ). Gambjeov stav o takozvanim „ve- likim prevodima“ poklapa se u još jednom segmentu sa već navedenim Bermanovim mišljenjem: „Veliki prevodi čine vidljivim razlike između izvornog i cil jnog jezika teksta; umesto da sakriju proces prenosa od prvog do dru- gog, oni omogućavaju da se taj proces jasno sagleda, da se uoči tenzija među jezičkog dodira koja se može definisati uvođenjem ’stranosti’, neobičnosti u tekst prevoda“ ( idem . : 416). Ova hipoteza – da retradukcija preciznije vraća slovo izvornika i njegov ton „stranosti“ koji je prvi prevod pokušao da umanji – nametnula se kao nedovoljno obrađena a izazovna tema u novijim traduktološkim istraživanjima. Devedesetih godina 20. veka ona je pokrenula istraživače na akciju. 236 4.1.2. Dva primera analize naporednih prevoda istog izvornika Nekoliko autora pokušalo je da ispita validnost hipoteze o retra- dukciji – bar njene ključne pretpostavke koja, kako ćemo videti – nije potvrđena, ali ni oborena. Tako je Poljakinja Elžbjeta Skibinjska analizi- rala šest postojećih prevoda na francuski poljskog epa Pan Tadeuš Ada- ma Mickjeviča, napravljenih u rasponu od sto pedeset godina. Dva po- slednja prevoda, či je je poređenje najzanimljivije jer isključu je dijahro- nijsku ravan, nastala su istovremeno septembra 1992. tako što prevodioci nisu znali da naporedo rade na prevodu istoga dela, niti su imali uvid u proces i rezultat rada onoga drugog. Ova dva prevoda, oba u aleksandrin- cu, indikativna su utoliko što je Skibinjska pokazala kako je jedan od dvojice prevodilaca 117 znatno vernije očuvao:1. me tričku, i šire formalnu strukturu epa; 2. njegovu značenjsku ravan; 3. sve leksičke i prozodijske elemente koji zajedno doprinose dimenziji „stranosti“. Između osta log, efekat prisustva jednog vremenski i prostorno različi tog sveta u odnosu na francusku civilizaciju postigao je upotrebom pozajmica , či ji zvuk ili izgled daju „egzotičan ton“ tekstu. Drugi prevodilac 118 povećao je ukupni obim epa za 1500 st ihova; osim toga, „pofrancuzio“ je leksiku sistema- tičnim korišćenjem prevodnih ekvivalenata za poljske kulturno-specifič- ne pojmove 119 (Skibinjska 2007 : 9). Na osnovu ove analize, „hipoteza o retradukciji“ nije dokazana, ali ni opovrgnuta; pokazalo se da u dva opi- sana prevoda razlike idu u pravcu što doslovnijeg i egzotizujućeg me toda s jedne strane, a s druge u pravcu odomaću jućeg, asimilujućeg pristupa. Međutim, kao što je već naznačeno, oba prevoda pojavila su se posle ra- nije objavljenih verzija istoga epa nastalih sukcesivno u intervalu od vi- še od sto godina, što znači da je recepcija Mickjeviča u francuskoj knji- 117 Roger Legras . 118 Robert Bourgeois. 119 „Supa od kupusa“ za „boršč“, i td . 237 ževnosti već postojala: novi prevodi došli su na davno „utaban teren“. Upravo ta činjenica dovodi u sumnju onaj aspekt hipoteze o retradukciji po kojem bi vremenski činilac uticao na sve veće oslobađanje od impera- tiva ci ljne sredine; jer, u skladu sa hipotezom o retradukciji, svi potonji prevodi poštovali bi u većoj meri doslovnost izvornika i sve više se pri- bližavali autoru, što ovde nije bio slučaj sa prevodom nastalim iz pera Robera Buržoa. Po Skibinjskoj, izrazite razlike u pristupima prevodilaca koji su devedesetih godina 20. veka istovremeno na francuski preveli poljski ep iz epohe romantizma, posle već postojećih ranijih prevoda, ukazale su na samo jednu važnu stvar: a to je velika uloga prevodiočeve subjektivnosti. Ona se ogleda najpre na makrostrukturnom planu, to jest u opredeljenju za jednu od dve prevodne strategije. Prevodilac Rože Legra odlučio se za strategiju što revnosnijeg poštovanja slova izvornika, a time i za očuva- nje specifičnosti kulturoloških i jezičkih kodova poljske nacije; u svom prevodu jasno je dao prednost izvorniku, umesto da se prikloni jezičkim i drugim uzusima francuske ciljne grupe. Tome nasuprot, prevodilac Ro- ber Buržoa kao da se pre svega rukovodio procenom prijema kod francu- ske publike i idejom da jedan pomalo anahroni žanr već po sebi postavlja izvesnu prepreku između či taoca i teksta; zato je primenjivao mehanizam eksplici tacije, čime je kvantitativno prevod proširio. S druge strane, po- kušao je da jezički i kulturološki „olakša“ njegovu recepciju izbegava- njem reali ja i prebacivanjem teksta na kodove poznate francuskim či tao- cima. Razume se, dva suprotna strateška opredeljenja uslovila su i bez- brojne različi te izbore u svakom segmentu mikrostrukture. Iz jednog drugog ugla posmatrano, postoje prema Skibinjskoj dve oblasti u kojima prevodilac ispoljava subjektivnost: najpre u oblasti tu- mačenja teksta , kada stavlja u pogon svoje razne jezičke, st ilske, enci- klopedijske i kognitivne kompetencije – onako kako to radi kri tičar. Me- đu tim, kri tičar svo ju interpretaciju daje izvan samog dela, dok prevodi- 238 lac upisuje u prevod tumačenje koje mu je svojstveno. Zatim, druga oblast ispoljavanja subjektivnosti je uobličavanje interpretacije u skladu sa pretpostavljenom predstavom o prosečnom či taocu; jer, prevodilac ne- izbežno ima u vidu komunikativnu ravan teksta, njegovog primaoca, to jest či taoca u ciljnoj sredini (idem . : 6-7). Ni u ovoj drugoj oblasti, pre- vodiočeve kompetencije nisu samo jezičke i stilske prirode; one su inte- lektualne u najširem smislu, jer prevodilac u pogon stavlja svo ju moć procenjivanja, suđenja, pri lagođavanja, što je sve u funkciji uspešne ko- munikacije sa publikom. Gledano iz tog ugla, prevodilac nije samo tvorac novoga teksta; on postaje i neka vrsta stručnjaka za kulturne specifičnosti ciljne sredine i za odnose s javnošću. Na osnovu pretpostavljenog horizonta očekivanja i znanja o mogućnostima recepcije, on stvara tekst koji ga u procesu pisa- nja poistoveću je ne samo sa autorom, nego i sa sociologom, istoričarem, političkim anali tičarem. Sve njegove estetske i intelektualne odluke „upisane“ su u tekstu i bar donekle su u njemu vidljive i na makrostruk- turnom planu, kao opšte poetičko i et ičko opredeljenje, ali i u svim bez- brojnim mikrostrukturnim rešenjima gde je bio prinuđen da uspostavi iz- vesnu hijerarhiju prioritetâ među varijabilnim činiocima leksike, morfo- sintakse, sti listike, prozodije. Pošto je retradukci ja očigledan dokaz ove dvostruke prevodiočeve subjektivnosti, kako na interpretativnom tako i na spisateljskom i komunikacionom planu, ima razloga za pretpostavku da svaki novi prevod istoga dela može biti prvenstveno motivisan željom da se publici ponudi vlasti ta interpretacija izvornika, njegova samosvoj- na „prerada“ u medijumu novog jezika. Skibinjska, kao i pre nje Jirži Levi, poredi tu želju sa onom koju pokazuju pozorišni reditelji ili pi janisti kada daju svoja tumačenja već izvođenih pozorišnih i muzičkih komada (idem . : 9). Time dobijamo je- dan od mogućih odgovora na pitanje o uzroku pojave novog prevoda isto- ga dela; taj je uzrok psihološke prirode i tiče se prevodioca i njegove in- 239 dividualnosti. U analizi či ji prikaz sledi razmotriće se druga grupa moti- va, onih koji su spoljašnji u odnosu na prevođenje i koji takođe ima ju veliki značaj u od luci da se dva ili više puta, u kraćem rasponu, prevede isto izvorno delo: ti paratekstualni motivi vezani su za političke, istorij- ske, ekonomske ili ideološke okolnosti, naroči to onda kada nije reč o za- starevanju niti o manjkavostima prvog prevoda. Ovakav primer analize prevoda istog izvornika, nastalih u kraćem vremenskom rasponu, daje nam Marta Marin-Domine 120 poređenjem dvaju engleskih prevoda katalanskog romana Marse Rudurede Dijamantski trg, objavljenog 1962. godine u Španiji. Njegov prvi engleski prevod napra- vljen je za bri tansko govorno područ je i objavljen je 1967. godine 121; drugi prevod na „američki“ engleski pojavio se 1981. godine pred ame- ričkom či ta lačkom publikom, 122 što je razmak od če trnaest godina. Autor- ka koja analizira ovaj slučaj re tradukcije posebno se usredsređuje na pre- nos i preobražaj istorijskih i kulturnih referenci prisutnih u romanu i na recepciju koju su one imale u dvema ciljnim sredinama. Zadatak analize bio je da se iznese na videlo proces kojim su dva prevoda katalanskog romana uobliči la njegove različi te recepcije; iz te perspektive posmatra- no, smatra autorka, retradukcija uvodi nove elemente u čin prevođenja i time proširuje njegovu klasičnu definiciju. Jer, na osnovu hipoteze o re- tradukci ji , u članku se iznosi polazište da je pri novom prevodu istoga izvornika „prevodilac usmeren na modifikacije teksta a ne na njegovo globalno predstavljanje, pošto je to postojećim prevodom već učinjeno. 120 Mar ta Mar ín-Dò mine (2003) “At f ir st s ight: paratextual e lements in the en- gl i sh transla t ions of La Plaça del d iamant”, Cadernos de Tradução, Vol . 1(11): 127– 140. 121 Prevodi lac je b i la Ida O’Ši l (Eda O’Shiel) za br i tanski engleski . 122 Prevodilac je bio Dejvid Rozental (David Rosentha l) . Pet godina kasni je (1986) upravo je ovo izdanje p reuze to i š tampano za br i tansko tržiš te , tako da je pre - vod Ide O’Šil sasvim zaboravljen (Marin-Domine 2003 : 127) . 240 Iz toga ugla gledano, retradukcijama se – za razliku od prvih prevoda – ističu postojeće nepodudarnosti na putu prenosa informacije i tako one postaju tekstualni dokazi višeslojnih interakcija između izvornika i nje- govih prevoda“ (Marín-Dòmine 2003 : 127). Svoju analizu autorka temelji velikim delom na spoljašnjim činio- cima koji utiču na prijem prevoda, a povezani su sa glavnim prevodioče- vim strateškim opredeljenjem. Reč je o takozvanim paratekstualnim ele- mentima pod kojima se podrazumevaju svi oni si tuacioni faktori koji uslovljavaju nastanak teksta i nalaze se „oko njega“. Podrobnom anali- zom paratekstualnih elemenata koji su uticali na recepciju prvog, bri tan- skog prevoda, objavljenog neposredno pošto je štampan izvornik (a ti či- nioci su uključili , na primer, korespondenciju između spisateljice i bri- tanske prevoditeljke, između spisateljice i izdavača), Mar ta Marin-Domi- ne pokazuje kako je bri tanski prevod istakao ličnu, introspektivnu notu kao osnovni „ton“ romana gde glavna junakinja govori u prvom licu. Ovaj ton podvlači i naslov koji su prevoditel jka Ida O’Šil i engleski iz- davač da li u saglasnosti sa spisateljicom Merse Rudureda bri tanskom prevodu: on je glasio Golubica . Američki prevod Dejvida Rozentala, nastao če trnaest godina kasni- je, pošto je spisateljica doživela međunarodno priznanje, imao je sasvim drugu intenciju. Ta namera, kao i u sluča ju bri tanskog prevoda, postala je vidljiva iz analize pratećih van tekstualnih činilaca (prevodiočevog predgovora, korica sa komentarima krit ičarâ i urednikâ, mnogobrojnih kri tika u štampi, itd.). Pomenuti paratekstualni parametri pripremili su sasvim drugi horizont očekivanja američke či ta lačke publike: naime, ro- man nije lansiran kao introspektivno već kao narativno štivo; to više nije bio prvenstveno ljubavni tekst u kojem se ogleda ženska sudbina, već istorijsko-politički roman reprezentativan za period posle španskog gra- đanskog rata. Navodeći Ženetovu klasifikaciju za tri osnovne funkcije naslova – da označi, naznači i zavede – autorka analize tvrdi da je upra- 241 vo ova poslednja uloga, zavođenje potencijalne publike, prevagnula u odabiru prevodnog naslova za američko izdanje (idem . : 137). Naznaka koju naslov daje, odnosi se na „ključ“ u ko jem treba či tati tekst; naslov izaziva konotacije koje stvaraju određeno raspoloženje potencijalnog konzumenta. Ujedno, naslov upuću je na glavnu tematsku dimenziju knji- ge, ističe neke od implikacija, daje kohezivnu nit celini teksta. Za razli- ku od bri tanskog prevodnog naslova Golubica, koji je naglasak stavio na glavni ženski lik i sudbinu žene, američki prevod svojim naslovom Vre- me golubova pomera tematsko težište na epohu (frankističku) i na istorij- sko-ideološke implikacije toga razdoblja. Time je na korenito drukči ji način uob ličen horizont očekivanja američke či ta lačke publike. Marta Marin-Domine opisanu analizu smatra dokazom o nesumnji- vom utici ju prevoda na recepciju izvornika: američka publika imala je sasvim drukčija očekivanja od Ruduredinog romana u odnosu na recepci- ju bri tanske publike deceniju i po ranije: tada roman nije bio predsta- vljen kao narativno štivo sa političkom pozadinom. Izdavačko-tržišni razlozi poduprli su Rozentalovu prevodnu strategiju, u kojoj je vernost slovu žrtvovana (a time su, po autorki, donekle prenebregnute nacionalne osobenosti katalonske kulture i zanemarene oštre podeljenosti unutar španskog društva 123). Uprkos tome, američka prevodna i izdavačka strate- gija pokazala se toliko uspešnom u pogledu recepcije da se Rozentalov prevod sa američkog preneo na bri tansko tle: naime, pet godina posle ob- javljivanja Vremena golubova u SAD-u, ovaj prevod objavljen je i u Ve- likoj Britaniji; njegovu osnovnu tezu naglasio je i grafički urednik, koji je na koricama iskoristio sliku goluba, insistirajući na simbolici mira. Tako se potvrdila polazna teza autorke Marin-Domine da paratekstualne okolnosti nastanka prevodâ (istorijske, političke, socijalne, ideološke, ekonomske, tržišne, izdavačke) „mogu poslužiti za otkrivanje namere 123 Mar ín-Dòmine 2003 : 137. 242 prevodioca kada je rešio da predstavi svoj donekle izmenjeni tekst“ (idem . : 128, naš kurziv). 4.1.3. Zastarevanje prevoda i analiza muzikalnosti: tri prevoda Džojso- vog Fineganovog bdenja U svome radu objavljenom u časopisu Palimpsestes 124 povodom pi- tanja retradukcije, Andre Topja razmatra pomenutu tezu o „zastarevanju“ prevoda brže od originala, i to na Džojsovom jeziku u završnim pogla- vljima Fineganovog bdenja . Na primedbu da jezik francuskog prevoda zvuči „zastarelo“ može se odgovoriti , kaže Topja, da ništa manje arha ič- no ne zvuči ni Džojsov jezik, koji takođe nosi obeležja epohe kada je na- stao, to jest dvadesetih godina 20. veka. Da li postoje, kao što izgleda, dvostruka merila u pogledu vremenske distance za izvornik i za prevod? U odgovoru na to pitanje čini se da leži, smatra Topja, „čvor problema“ (Topia 1990 : 45-46). Naime, jezik Fineganovog bdenja organski je po- vezan ne samo sa celokupnim Džojsovim opusom, nego i sa čitavom en- gleskom književnošću te epohe. Zato se, po mišljenju autora ovog član- ka, vremenska si tuiranost Džojsovog jezika, iz aspekta današnjeg kri tiča- ra njegovih prevoda, ne sagledava na isti način kao prevod: jezik origi- nala viđen je uvek kroz te svo je mnogostruke veze, kao plod globalnog razvoja piščevog jezika i njegove ukorenjenosti u određenu književnost , u mreži odnosa koja je, istovremeno, i sinhronijska i di jahronijska. Pre- vodu nedostaje upravo ta mreža, takva organska povezanost, ta vrsta „in- teraktivnog“ odnosa između teksta i svih elemenata koji ga okružuju. Ono nema svoj „fidbek“, bar ne onoliko koliko to ima izvorno delo, koje se stalno „hrani“ novim či taocima, kri tikama i novim prevodima na razne jezike. Zbog toga izgleda kao da izvornik i njegov prevod postoje u na- 124 André Topia (1990) „Finnegan’s wake: la t raduction parasi tée“ in Pa limp- sestes no 4 , s tr. 45 -61 . 243 poredim i različi tim vremenskim prostorima; dok je izvornik u stalnom kretanju, prevod kao da ostaje „nepomičan“ (idem . : 46). Otuda paradoksalni zaključak: umesto uobiča jene sl ike o izvornom književnom delu kao stabilnom i postojanom, a o prevodu kao prola- znom, treba u svetlu rečenoga izvorni tekst sagledati u pokretu, kao stal- no promenljiv entitet koji se obogaću je odgovorima koje dobija kroz vre- me, dok se prevod sagledava kao čvrsto ukorenjen u svoju epohu, kao ne- adaptabilan i okamenjen; on najčešće ne pro lazi kroz onu evoluciju koju doživljava original . Razume se, ovoj tezi odmah se može suprotstaviti slučaj mnogih izvanrednih prevoda koji, poput njihovog originala, „žive“ kroz vreme i opiru se novim prevodima. Tako je Vanda Mikšić, kao što ćemo videti, pokazala da je jedan raniji hrvatski prevod Prustovog prvog toma izdržao probu vremena i sameravanje s novim prevodima, od kojih se pokazao boljim 125. Topja se poziva i na T. S. Eliota da bi dokazao ne- minovnost pojave intertekstualnosti: naime, svako novo delo uključu je se u sistem već postojećih, modifikujući da tu književnost i utičući na ce lo- kupnu njenu strukturu; može se, stoga, zaključi ti da ne samo što jedan književni sistem utiče na po jedino delo, nego to delo dovodi i do „geo- loških“ pomeranja svih njemu prethodećih slo jeva književnog sistema; ne samo što prošlost utiče na sadašnjost, nego i sadašnjost utiče, re troaktiv- no, na prevrednovavanje i preustrojavanje celokupnog već postojećeg književnog sistema. Svojstvo velikih književnih dela i jeste u tome što ostaju otvorena za takva retroaktivna či tanja i promene, što sadrže zna- čenjsku višeslojnost: neki od t ih slojeva bivaju rasvetljeni i počinju da komuniciraju sa publikom znatno kasnije u odnosu na period kada su na- pisana i objavljena. Za razliku od toga, prevod ostaje najčešće povezan, 125 Reč je o če t i r i prevoda samo prvoga de la prvoga toma, a to je Combray. Prevod Zlatka Crnkovića autorka je oceni la kao bolj i u odnosu na potonj i prevod Svevlada Slamniga. Analiza je s loženi ja za najs ta r i j i prevod Miroslava Branta i naj - novi j i Mate Marasa. 244 reklo bi se, samo sa svojim izvornikom; on je tek jedna od njegovih mnogobrojnih verzija na raznim jezicima. Ipak, Tobja priznaje da izuze- tak od toga pravila predstavljaju takozvani „veliki“ prevodi ( idem . : 48); u njihovom sluča ju takođe do lazi do intertekstualnosti; i oni dobijaju svoj „fidbek“. Postaju, zapravo, neka vrsta „norme“; njihova vrednost može se meriti prema uticaju koju su imali na ostala dela u „polisiste- mu“, a ne samo u odnosu prema svom izvorniku. 126 Topja u svojoj daljoj analizi Fineganovog bdenja pokazuje koliko je usmena komponenta ovoga dela, ko je je i sam Džojs često či tao na- glas, važna – ako ne i važnija – u odnosu na njenu pisanu, vizuelnu vari- jantu. Značaj glasovne dimenzije dolazi od uticaja koji je Džojs dao rit- mu, muzikalnosti i fonetskim elementima teksta, kao i sintaksičkoj struk- turi či ja je uloga da „neutrališe“ simboličku i značenjsku dimenziju, bu- dući da Fineganovo bdenje obiluje „anomalijama“ usled dvosmislenosti leksike. Muzikalnost Džojsove rečenice gradi se na višezvuč ju ne samo različi tih jezika nego i mnoštva pesama, balada, deči jih razbrajalica, ri- movanih poslovica i narodskih izreka. Ova muzikalnost rečenice ostaje u sećanju nezavisno od njene značenjske sadržine, jer se uvek dublje uko- reni melodija neke pesme od njenih reči; upravo se na tom akustičkom nivou Džojsova rečenica, koja se u prvi mah čini izveštačenom, neči tlji- vom i nerazumljivom, konkretizuje i strukturiše; ona se „pripitomljava“ tek kada se či ta naglas (idem . : 50). Topja navodi reči Fi lipa Lavernja, poslednjeg u nizu prevodilaca Fineganovog bdenja na francuski, inače akustičkog inženjera, koji tvrdi da je ovaj roman razumljiviji za naučni- ke nego za stručnjake književnosti, i da njegove slučajne varijable kakve su primerene informatici više odgovaraju ravni eksperimentalne akustike, nego uobiča jenom načinu književnog strukturisanja teksta: kao da je 126 Još jednom podsećamo na ut icaj ko j i je imao Vinaverov prevod Rableovog dela Gargantua i Pan tagrue l na srpski jezik, š to je pokazala Tatjana Đu r in u svo joj doktorskoj tezi ( još neobjavljenoj ) . 245 Džojs glasove svoga jezika ubacio u kompjuter i principom slučajnog odabira sastavljao reči ko je nemaju svoje značenje, al i liče na druge reči tog jezika. Topja je zatim analizirao tri prevoda poslednje glave Fineganovog bdenja objavljena u razmaku od po deset godina (1962, 1973. i 1982). 127 Po mišljenju autora članka, prvi prevodilac Andre di Buše najbolje je „uhvatio“ i preneo muzikalnost izvornika i njegove ritmičke tokove. Di Bušeova rešenja su najzanimljivija tamo gde se poigrava arhaizmima koji podseća ju na renesansnu i srednjevekovnu poeziju koju Džojs namerno oponaša (idem . : 55). Drugi prevod Filipa Solersa i Stivena Hita više je nastojao da na leksičkoj ravni bude kreativan i parira Džojsovoj inventi- vosti; u sluča jevima neprevodivih leksema, ovaj prevod pribegava kom- penzativnom mehanizmu rukovodeći se globalnom ekonomijom teksta. Treći je nastao iz pera Filipa Lavernja koji je, kao što smo videli, dao zanimljivu akustičku analizu „slučajnih odabira“ ambivalentnih Džojso- vih leksema i njihove akustičke slojevitosti na nivou fraze. Osim velike uloge koju je dao fonetskoj, muzikalnoj i ritmičkoj ravni u razmatranju prevoda Džojsovog teksta, budući da se upravo ona pokazuje kao presudna za strukturisanje značenjskog nivoa, Andre Topja nudi u ovome svom članku i zanimljivo objašnjenje za utisak „bržeg za- starevanja“ prevoda od izvornika. Smatramo da je prihvatljivo njegovo mišljenje da prevod ostaje, najčešće, vezan isključivo za izvornik; da sa- mo veliki prevodi, kao što tvrdi i Berman, uspevaju da se oslobode svoje ukorenjenosti u razdoblje kada su nastali i dosegnu hipertekstualnost u pozitivnom (Balarovom a ne Bermanovom) značenju te reči . Kada u tom smislu svoje nastojanje uspešno ostvare, oni postaju sastavni deo knji- ževnog „polisistema“, gde ostvarenja prevodne književnosti ravnopravno stoje uz dela domaće li terature. 127 Odeljak Ana Livi ja pos toj i i u prevodu još sedmorice pisaca i prevodilaca ko j i su se na njemu oprobali , a među ko j ima su b i l i i Beket i Fi l ip Supo. 246 4.1.4 . Revizije engleskog prevoda Prustovog Traganja Ideju da retradukcija uključu je sve prethodne prevode, koju je pro- movisao Berman, iznosi i Lilijan Rodrigez u članku „U znaku Merku- ra“ 128 objavljenom u istom broju pomenu tog časopisa: „Svaka retradukci- ja hrani se prethodnim prevodima da bi i sama postala oznaka na dugom putu, ukazujući na da lji pravac i na broj dotad pređenih kilometara“ (Ro- driguez 1990 : 75-76). Ovu svoju metaforu dinamičnosti izvornika, koji zahvaljujući prevodima putuje u raznim pravcima, a što implicitno pod- razumeva kretanje ka ciljnim grupama, autorka dalje razvija: „Retraduk- cija pokazuje jedan od pravaca kojim je krenuo izvorni tekst od svoga prvog objavljivanja i svoje prve verzije“ (idem. : 76). Postavlja se među- tim pitanje, kaže ona, kako se retradukcija može preciznije definisati; manji broj intervencija novog prevodioca, koji revidira prethodni prevod, autorka smatra retradukcijom-revizijom, dok bi veći broj krupnijih modi- fikacija bila retradukcija-adaptacija. Ovo razlikovanje ne čini se metodološki utemeljenim; ne samo da ga nije moguće egzaktno potvrditi, nego i ne otvara put ka daljim uvidi- ma u karakter prevodilačkih intervencija pri retradukciji – a u odnosu na prethodno postojeći prevod. Smatramo da je relevantnije razmotri ti ravni na kojima se prevodilac drugog prevoda „udaljio“ od prvog; u analizi Marte Marin-Domine videli smo da je došlo do pomeranja na ravni para- tekstualnih elemenata američke retradukcije u odnosu na engleski prevod romana Golubica (či ji je naslov promenjen u Vreme golubova). Američki prevodilac pomerio je žanrovsko određenje romana od ljubavnog ka isto- rijsko-političkom; suprotno hipotezi o retradukciji, prvi prevod poštovao je slovo teksta i rađen je u saradnji prevodioca i autorke, dok je drugi išao u pravcu „odomaćivanja“ i pri lagođavanja teksta američkim tržišnim 128 Li l iane Rodriguez (1990) „Sous le signe de Mercure“ in Palimsestes , no 4 , s t r. 63-80. 247 i izdavačkim navikama. Držeći se svo je terminološke distinkcije, Lilijan Rodrigez analizira kao retradukciju-reviziju onu vrstu intervencija koje je na prvom engleskom prevodu Prustovog romana U traganju za izgu- bljenim vremenom izvršio prevodilac Terens Kilmartin. Naime, punih po- la veka jedini postojeći prevod Traganja na engleski jezik bio je onaj koji je napravio Skot Monkrif; prvih šest tomova štampani su sukcesivno od 1922. do njegove smrti 1930. godine, dok je sedmi potpisao Andreas Mejor; roman je za naslov imao deo Šekspirovog stiha iz 30. soneta Re- membrance of Things Past 129. Godine 1981. objavljena je retradukcija ko- ju je napravio Terens Kilmartin, kao prvu reviziju na osnovu novog fran- cuskog izdanja iz 1954. godine; sa novim revidiranim engleskim prevo- dom, naslov je promenjen u doslovniji In Search of Lost Time . Deset go- dina kasnije, 1992, štampana je nova „revizija revidiranog“ prevoda koju potpisuje Denis Džozef Enrajt . Ovaj dvostruko revidiran Monkrifov pre- vod smatra se neprevaziđenim: tako su ga ocenili izdavači i kritika. 130 Li lijan Rodrigez daje veoma svedenu analizu načina na koji je Te- rens Kilmartin revidirao Monkrifov prevod, bez primera i bez valjano si- stematizovanih zaključaka. Produbljujući svoju metaforu o oznaci na pu- tu, uopšteno ocenjuje da je Kilmartin „zadržao samu oznaku, ali je pro- menio broj pređenih kilometara“ (idem . : 76); intervencije je pravio na 129 Prust je posle ob javlj ivanja prevoda prvoga toma 1922. u Engleskoj čes t i - tao u jednom p ismu Monkr i fu na njegovo m uspelom prevodu, a l i mu j e zamerio ne- posto janje ambiva lentnost i u nas lovu, s obzi rom na č injenicu da glagol perdre ozna- čava ne samo proš lo , nego i pro traćeno vreme. 130 Izdavačka kuća Pengvin UK na javi la je 1995. novi in tegra lni prevod Tra- ganja na osnovu francuskog izdanja iz 1987-89 . godine ; raz l iči t i prevodioci b i l i su zaduženi da prevedu svaki po jedan to m; među t im, zbog problema sa autorskim pravi - ma, š tampanje ovog izdanja oteglo se sve do 2002. godine; budući da je teks t Li l i jane Rodrigez pisan pre 1990 . godine, n i ta j novi engleski prevod Prus ta , kao ni Enraj to- va „re tradukci ja retradukci je“ nisu mogl i da budu predmet ana lize Li l i jane Rodrigez. 248 leksičkoj, morfo-sintaksičkoj i stilskoj ravni. Budući da je sma trao Mon- krifov st il previše „ružičastim i precioznim“, odbacio je sve što je sma- trao „kitnjastim“; zatim, otklonio je galicizme, inverzije prideva i imeni- ce 131, kao i veliki broj odnosnih zamenica nesvojstvenih engleskom; slo- ženo prošlo vreme sistema tično je zamenjivao preteri tom (idem . : 76-77); nastojao je da „preciznije prenese Prustovu složenu i razgranatu sintak- su, lišavajući je Monkrifovih nepotrebnih stilskih naslaga“; približio se izvorniku i utoliko što je strože razdvojio indirektni, direktni i slobodni indirektni govor nego što je to Monkrif učinio (idem . : 77). Rodrigez za- ključu je da je Kilmartin dao „angliciziranu“ verziju Traganja t ime što je eliminisao upravo ono što je Monkrif hteo da pokaže: neobičnost i stra- nost francuskog (ibid .) . Iz ovoga proizlazi da je Kilmartinova retradukci- ja išla, naizgled paradoksalno i suprotno pojednostavljujućoj me tafori o „oznaci na putu“, u dva različita pravca: asimilujućem, to jest odomaću- jućem, uto liko što su tipični francuski morfo-sintaksički obrti i galicizmi zamenjeni engleskim normama. Uprkos toj, reklo bi se, opštoj strategiji, naporedo je prisutna i suprotna težnja: veća vernost izvornom tekstu na planu „složene i razgranate sintakse“, punktuacije, prenosa upravnog i neupravnog govora. Mada ne argumentuje dovoljno svoj zaključak, Rodrigez smatra da je Monkrif generalno težio egzotizaciji koju je Kilmartinova revizija na- stojala da iskoreni, rukovodeći se nače lom „domesticiranja“ – što nije is- ključi lo naporednu težnju ka većoj doslovnosti u pogledu nekih od vari- jabli na planu sintakse. U svakom sluča ju, Kilmartinova retradukcija kao neka vrsta „normiranja“ Monkrifovog prevoda na planu jezičke forme 132, 131 Pr idevi su kod Monkri fa po pravi lu ostavljani i za imenice, š to u englesko m ni je uob iča jen redosled. 132 Kao š to će pokaza ti Ana-Luiz Milni , te izmene na planu forme kr i ju zadira - nje u seman t ičku ravan i pr ikr iva ju stra tegi ju „oplemenj ivanja“ i „pr ipi toml javanja“ Prustovog teksta . 249 kao i američka retradukcija Golubice koju je prikazala Marin-Domine na planu paratekstualnih elemenata, opovrgavaju Bensimonovu i Bermanovu pretpostavku o retradukciji kao nužnom približavanju izvorniku; obe su, naprotiv, originalni tekst nastojale da približe i „dovedu“ cil jnoj grupi, umesto da publiku odvedu ka Prustovom originalu 133; u oba ova sluča ja retradukcije su, u odnosu na prethodni prevod, uglavnom umanjile „ver- nost slovu“ u Bermanovom smislu reči . Zamisao da se sa svakim novim prevodom prevodilac primiče originalu možda je validna za poređenje prevoda nastalih u velikim vremenskim rasponima; u predmodernoj eposi prevodi lačke discipline, videli smo da su standardi date epohe i sredine bili odluču jući za prevodni metod; prvi prevodi nekog dela iz 19. veka mogli su se rukovoditi danas zastarelim običa jima i normama, koje retra- dukcije nastoje da promene i prevaziđu . 134 Čini se da u savremenoj eposi, među tim, vremenski činilac više nije presudan za „primicanje“ originalu, što je pokazala i analiza simultano nastalih retradukcija epa Pan Tadeuš ; Skibinjska je, među raz ličitim činiocima, samo subjektivni prevodiočev stav smatrala relevantnim za izbor „postranjujućeg“ karaktera jednog i „odomaću jućeg“ karaktera drugog prevoda ovoga epa. Sve gore rečeno ne znači , međutim, da hipoteza o retradukciji nema svoju vrednost; ona ostaje zanimljiva pretpostavka koja se uvek iznova može preispitivati. Takođe, termini egzotizacije i domestikacije itekako su i dalje podesni, valjani i operativni; oni svakako ostaju primenljivi i za opštu prevodio- čevu strategiju, zavisnu od ličnih intencija i njihovog usklađivanja sa spoljašnjim činiocima, i za pojedinačna rešenja na mikro-tekstualnom planu, u mehanizmu odlučivanja koji je suština prevodilačke operacije. 133 Aluzi ja na Šla jermaherovu me taforu, ko ja se čini da je pos luži la kao model Li l i jani Rodrigez . 134 I kod nas je pre prvog sve tskog ra ta bio korišćen me tod posrbljavanja stra - nih teks tova, posebno nemačkih dramskih de la . 250 Produbljeniju, prvenstveno značenjsku analizu formalnih promena kroz dva revidirana Monkrifova prevoda dala je Ana-Luiz Milni. 135 Ova teoretičarka skreće pažnju na jednu specifičnost engleskih revidiranih iz- danja Monkrifovog prevoda u pogledu prevodi lačkog autorstva: a to je zajedničko potpisivanje autorâ prevoda. U prvom revidiranom izdanju engleskog prevoda Traganja potpisani su kao suprevodioci Monkrif i Kilmartin, a u drugom je dodat i t reći prevodilac, Enrajt . Milni smatra da u ovim retradukcijama nije reč o po trebi za modernizacijom jezika zbog „zastarevanja“ prevoda; na izvestan način , Monkrifov prevod ne može da zastari jer je dostigao svojevrsno savršenstvo, uobličenost i kvalitet koji nadilaze svoju epohu; ipak, upravo ta njegova dorađenost i “uobličenost” omogućavaju, paradoksalno, da se on dalje pri lagođava i da integriše po- boljšanja (Milne 2004 : 109). Autorkina teza je jednostavna: Kilmartin nije zadirao u osnovnu rečeničku strukturu toga prevoda: ona je ostala, kao celina, nedirnuta. Njegove intervencije odnosile su se na detalje unu- tar te celine, prvenstveno na leksiku i idiomatiku; međutim, za razliku od prethodne analize, ova koju pravi Ana-Luiz Milni ukazuje na to da nije reč o otklanjanju bezazlenih stilskih ukrasa, nego o prikrivenoj strategiji ispravljanja Monkrifove “deformišuće” težnje ublažavanja, koju je Ber- man nazvao “oplemenjivanjem”. Naime, Milni pruža dokaze da Monkrif nije imao snage ili želje da prenese otvorenost i prirodnost Prustovog jezika kada su u pitanju bar dve teme: kri tički odnos prema visokim društvenim slojevima i homosek- sualnost . U Kilmartinovoj reviziji , oštrina na nivou leksike i idiomatike je vraćena, tako da posredi nije bilo – za razliku od pretpostavke koju je iznela Lilijan Rodrigez – otklanjanje sti lskih kitnjastih suvišnosti, nego 135 Anna-Louise Milne (2004) „Obscuring the Sense , Sensing the Obscure: Est rangement in the Transla t ion and Re transla t ion o f À la recherche du temps perdu“ in Palimpses tes 15, s tr. 109–119. 251 vaspostavljanje onih značenjskih slojeva koji su ostali prekriveni velom koji je Monkrif svesno prebacio preko Prustovog izvornika: drugim reči- ma, to je demistifikacija izvornika. S druge strane, Monkrif je veoma us- pešno očuvao vijugavost rečenice koja daje osnovni ton, ono što Milni naziva „glasom“: u to Kilmartin nije zadirao. Njegova retradukcija, zna- či, Monkrifov prevod nije izmenila “iz temelja”. Autorka to ovako for- muliše: “Ono što je dalo prevodu Skota Monkrifa njegovu osobenost , nje- gov život, ostalo je neizmenjeno. U tom smislu, čini se korisnim da se zadržimo na razlikovanju koje su sukcesivne edicije romana U traganju za izgubljenim vremenom zamutile, a to je razlikovanje revizije i retradukcije. Ako prihvatimo mogućnost opšte sti lske procene teksta – nešto što duž redova teksta čini da kažemo ’ovo je čisti Zo la’ ili ’čisti Mil ton’ ili ’čisti Skot Monkrif ’ – ne možemo zanemariti detalje koji, u sluča jevima najboljih dela, stvaraju po- stojeći književni glas . U tom smislu, sve retradukcije mogu se či- tati kao revizi je na nivou tekstualnih detalja , čak i ako nisu bile pravljene u odnosu na prethodni prevod. Svojstvo Kilmartinovih intervencija je da dobijamo samo detalje , bez one snage novog, nadmoćnog glasa koji bi parirao Skotu Monkrifu. Nisu svi detalji koje je on izmenio značajni ali ostali, koji to jesu, otkrivaju da u sadejstvu pojedinih reči , asocijacija i izraza tekst proizvodi svoje najveće izazove“ ( idem . : 115-116, kurziv je naš). Stav Ane-Luiz Milni mogao bi se sažeti ovako: Monkrif je „kapitu- lirao“ pred Prustovom nemilosrdnom kritikom visokih slojeva i „zama- glio“ je smisao Traganja (Milne 2004: 110). Zamagljivanje može biti po- sledica i značenjskog viška, to jest mehanizma dodavanja, a ne samo manjka, odnosno oduzimanja (idem . : 110). Tako je oplemenjivanjem i 252 viškom značenja, dopisivanjem sentimentalnih elemenata, Monkrif zama- glio i ogoljena seksualna značenja romana (idem . : 111). Primere za takva iskrivljavanja nije teško naći, kaže Milni. U tom smislu, Kilmartinove intervencije bile su dobrodošle. Među tim, njegovo angliciziranje Mon- krifovog prevoda autorka smatra neadekvatnim; ono je bilo, štaviše, za žaljenje. Na tom nivou, nažalost , Kilmartin se udaljio od izvornika, od one slikovitosti Prustovog teksta koja je bila jedan od elemenata ogrom- ne inovatorske snage ovog romana sadržinski i formalno, što je korenito promenilo postojeća shvatanja u književnosti prve polovine 20. veka. U nizanju revizijâ Monkrifovog prevoda Milni tvrdi da se, kao i u procesu svake retradukcije, dobija mnoštvo „refrakcija“, to jest preloma, odblesaka istoga teksta; nijedan od revidiranih prevoda, uzet ponaosob, ne može savršeno da „mapira“ original, ali svaki od njih otkriva novi je- zički ili značenjski sloj, čak i kada zamagljuje neki drugi. Korist od re- tradukcija baš i jeste u tome što će svaka osvetljavati neku od mnogo- brojnih značenjskih dimenzija i time bogatiti razumevanje izvornog tek- sta, iako ga nikada neće kompletirati. I zato, umesto težnje ka transpa- rentnom prevodu koji bi omogućio jasno sagledavanje izvornika, Milni sugeriše novu metaforu za prevod: sliku rupičastog tkanja, neke vrste ve- la, kroz koji se neki slojevi jasno vide, a neki ne. Retradukcija ne može biti puko popunjavanje rupica u tom tkanju, već sagledavanje tekstualne potke izvornika iz novog ugla, u novom svetlu, ali tako da su vidljivi i svi elementi osvetljeni prethodnim prevodima. Hipoteza o retradukciji ovim se posredno poništava utoliko što o novom prevodu, smatra Milni, više ne treba govoriti u kategorijama vernosti originalu ili jeziku; uspe- lost retradukcije valja sameravati u odnosu na prethodni prevod po snazi novog svetlosnog efekta ( idem . : 119). U Predlogu za jednu kritiku pre- voda Berman je izneo slično tvrđenje: „Kada je prevod retradukcija, on je implicitno ili eksplicitno kri tika prethodnih prevoda na dva načina: ’eksponira’ u fotografskom smislu njihove sastavne elemente (epohu, 253 stanje književnosti, jezika, kulture), a uz to može da ukaže na manjka- vost ili zastarelost tih prevoda“ (Berman 1995 : 4-5). 4.2. Leksički parametri za procenu zastupljenosti postranjujuće ili odomaćujuće strategije „Paralelno će moći da postoji više različitih prevoda jednoga istog dela, nastalih sa različi tih stanovišta, pa za njih neće moći da se kaže da je jedan u celini bolji i li da zaostaje za drugima, nego će u jednom neki de- lovi biti uspešniji a u drugom drugi, i tek će svi za jedno i međusobno po- vezani u potpunosti ispuniti zadatak, pošto jedan posebno drži do ovog, a drugi do onog približavanja jeziku originala ili do brižljivosti prema sopstvenom, ali će svaki zasebno imati samo relativnu i subjektivnu vred- nost“ (Šlajermaher) 4.2.1. Reali je kao parametar za procenu primenjene prevodne strategije kod Njumarka Očigledno je da se pojedini teoretičari prevođenja – bilo klasici kao Šlajermaher, bilo moderni poput Bermana ili Ane-Luiz Milni – slažu u pogledu mogućnosti da retradukcija osvetli izvorno delo iz nekog no- vog, subjektivnog ugla. Ovakva pretpostavka, s jedne strane, isključu je i prevodiočev, i kri tičarev vrednosni sud; jer, ni je reč o proceni valjanosti prethodnog prevoda, niti nužno o pokušaju da se on „popravi“; s druge strane, prednost ovakve pretpostavke je u tome što ona zabilazi vremen- sku dimenziju koja, po hipotezi o retradukciji, nužno podrazumeva „pri- bližavanje“ novog prevoda slovu izvornika – a što smo videli da se poka- zalo nerelevantnom, pa i ne tačnom komponentom hipoteze o retradukciji. Kako je već Šlajermaher naglasio, svaki novi prevod, uzet za sebe, ima samo relativnu i subjektivnu vrednost. 254 Zato smatramo da je potrebno, naroči to s obzirom na činjenicu da su prikazane studije delom opovrgle hipotezu o retradukciji, poštovati sledeće premise u svakoj daljoj analizi prevoda i retradukcije: 1. kada su u pitanju književna dela, svi parametri za procenu kva- liteta prevoda treba da budu korišćeni i u vrednovanju retradukci- je; među tim, vrednosni sudovi koji se na osnovu t ih parametara donose ne treba da budu cilj , ili bar ne primarni cilj , procene kva- liteta novog prevoda u odnosu na prethodni; 2. pokazalo se da za savremene prevodilačke normative više ne va- ži hipoteza o retradukciji kao prvenstveno izvorno orjentisanom prevodu, za razliku od prethodnog prevoda koji bi bio ciljno usme- ren; prihvatljivija je pretpostavka da svaki prevod sadrži i ciljno, i izvorno usmerene prevodi lačke postupke; 3. potrebno je razgraniči ti analizu retradukcije na bar dve ravni, jezičku i sadržinsku; videli smo da na prvoj može u retradukciji postojati težnja ka doslovnijoj izvornoj orjentaciji , dok se istovre- meno na sadržinskom planu ispoljava težnja ka ciljnom usmerenju, ili obrnuto; 4. čak se i u okviru iste, jezičke ravni, mogu u retradukci ji oči to- vati naporedne suprotne težnje kad su posredi različi te jezičke komponente: tako leksika može pokazivati usmerenost ka ci ljnoj grupi (ekvivalenti umesto očuvanja izvornog oblika realija), dok sintaksa ukazuje na veći stepen zadržavanja rečeničkih obrta i struktura svojstvenih izvornom tekstu; 255 5. iz razmotrenih analiza proizlazi da je, u retradukciji kao i u pr- vom prevodu, ključni činilac u procesu odlučivanja, to jest izbora karakteristikâ jedne ili druge strategije – prevodiočeva subjektiv- nost; ona je presudna i za tumačenje izvornika, i za proces njego- vog preoblikovanja na ciljni jezik; 6. taj individualni prevodiočev pristup tekstu može uključivati raz- liči te motive, pa i one koji su spoljašnji, vantekstualni – kao što su socio-kulturološki, poli tički, ideološki, t ržišni, izdavački, književ- no-teorijski i slično. Da bi se odgovorilo na pitanja koja je Iv Gambje postavio – a pre svega na pitanje da l i se globalna prevodiočeva strategija može pokazati preko elemenata izmenjenih u retradukcij i u odnosu na prvi prevod – mo- ra se najpre odrediti koji bi bili ti elementi kadri da ukažu na presudni udeo bilo postranjujućeg, bi lo odomaću jućeg prevodnog metoda; drugim rečima, kojim se elementima može postići u prevodnom tekstu učinak udaljenosti, to jest egzotizacije, a kojima učinak bliskosti, to jest natura- lizacije. Kao parametar za takvu procenu istraživači su najčešće uzimali realije: pojmove i termine kulturno-specifične za sredinu u kojoj je na- stalo originalno delo, a koji se javljaju kao problem u prevodu na ciljni jezik i kulturu jer tu ili ne postoje, ili nemaju isti smisao i iste konotaci- je u trenutku nastanka prevoda. Pozivajući se na Najdu, u svom najči ta- nijem delu Udžbenik iz prevođenja Njumark 136 realije razvrstava u pet osnovnih kategorija: 1. ekološke reali je, to jest one koje pripadaju flori , fauni, geografskim specifičnostima (panda, tundra, široko, savana); 2. realije koje pripadaju materijalnoj kulturi to jest artefaktima, kao što su hrana, odeća, vrsta kuća i naselja, prevozna sredstva (taljatele, makaroni, 136 Peter Newmark (1988) A Textbook of Transla t ion , Prentice Hal l In ternatio- na l , Her t fordshi re 256 sarong, dača, rikša); 3. realije koje pripadaju socijalnom životu a odnose se na vrste poslova, sportova, običa ja (si tar, rege, tenis, prelo); 4. reali je koje pripadaju političkom , verskom , administrativnom ustrojstvu (premi- jer, kominterna, sejm, karma, ajatolah); 5. reali je koje se svode na po- stupke i pokrete (gestikulacija svojstvena pojedinim kulturama). Sve ove grupe realija (Newmark 1988: 95-103), iako se može sta- viti primedba na njihov kri teri jum razvrstavanja 137, po Njumarku se pre- vode nekima od prevodnih postupaka na gradiranoj ska li či je polove predstavljaju dve globalne strategije postranjivanja i odomaćivanja. Prvu strategiju oličavao bi prenos realija u manje-više neizmenjenom vidu, transliteracijom ili t ranskripcijom, što „književnim tekstovima daje lo- kalnu boju i atmosferu“ (Newmark 1988 : 96); ovaj postupak ima pred- nost utoliko što je koncizan, ali mu je mana što blokira razumevanje i naglasak stavlja na element kulture, a ne na značenje same poruke. Na suprotnom kraju skale, drugu strategiju oličavao bi postupak njihove komponencijalne analize; prevodilac prenosi realiju tako što, recimo, po- jam dače prevodi pojmom „letnje kuće“, uzimajući one komponente za- jedničke izvornoj i ciljnoj kulturi ili dodajući vankontekstualne značenj- ske elemente; već na prvi pogled, jasno je da ova strategija ne može ima- ti ekonomičnost i delotvornost izvornika. Njumark još dodaje da se pri prevodu kulturno-specifičnih termina, koji su uvek manje vezani za kon- tekst od ostalih značenjskih termina, mora imati na umu i piščeva motiva- cija, tema i svrha teksta, jezički nivo cil jne publike i slično (idem . : 96). I u svojoj sledećoj knjizi O prevođenju 138 Njumark naglašava da „prevodilac mora utvrditi priori tete u odabiru vari jabli značenja ko je će preneti, zavisno od svrhe teksta i piščevih l ičnih intencija“ (Newmark 137 Jasno je da se broj ovakvih grupa po nekim drugim parametr ima može bi lo poveća t i , b i lo smanj i t i . 138 Peter Newmark (1991) About Transla t ion , Clevedon, Phi ladelphia, Ada la i- de, Mul t i l ingual Mat ters . 257 1991 : 35). Razmatrajući kreativnu komponentu prevođenja, onda kada standardni prevodni postupci nisu dovoljni, kada je prevod „nemoguć“, Njumark uzima kreativnost kao sredstvo kojem se može i mora pribeći; tekstovi izazovni za prevod puni su takvih mesta (idem . : 14). Upravo re- alije ovaj teoretičar izdvaja kao prvi u grupi elemenata koji zahtevaju kreativni pristup u prevođenju, a taj spisak izgleda ovako: 1. kulturno-specifični pojmovi za predmete ili aktivnosti (npr. koa – havajski ručno rađen nameštaj); 2. transkulturni termini sličnih referenata al i različi tih konotacija (npr. hleb); 3. osobene sintaksičke strukture; 4. kulturološki obojene metafore, idiomi, poslovice, igre reči , neo- logizmi; 5. reči sa fonoestetskim efek tom i slično ( idem . : 15). Razume se, poezija je i po Njumarku specifično polje kreativnosti zbog slikâ, metra, ritma, zvukova; još jednom, prevodiočeva kreativnost naro- či to se ispoljava tamo gde original korist i kulturno-speci fični jezik (npr. pojam „glasnosti“). „Tako se pravila narušavaju igrom, ograničenom kre- ativnošću, slobodom u određenim okvirima“ (idem . : 13). Na mestima gde postoji koncizni simbol, neobična metafora, devijantna struktura ili reč ko ja nema svoj leksički ekvivalent, prevodilac može da improvizuje ili stavi pozajmljenicu, a oba postupka predstavljaju kreativni čin. Na taj način on nagriza, menja ciljni jezik, odstupa od prevodnih normi, ubacu- je drugu kulturu (idem . : 14). Njumark podvlači i uslovni karakter svoje podele na seman tički i komunikativni prevod; ta podela je, zapravo, novi naziv za doslovniju i, s druge strane, slobodniju, to jest kreativniju metodu u prevođenju; druk- či je rečeno, posredi je klasično razdvajanje između izvorno i ciljno 258 usmerene strategije koje Njumark relativizuje . Već smo naveli njegov stav da nema isključivo komunikativne il i seman tičke metode u prevodu, budući da se one preklapaju i spajaju. Ovaj autor tvrdi da prevod može biti samo više ili manje seman tički, samo više ili manje komunikativan; štaviše, i pojedini delovi teksta ili čak rečenice mogu se prevesti na je- dan pa na drugih način, kombinovanjem (idem . : 17). I malo dalje: „Ne- ma razloga da u osnovi seman tički prevod ne bude, ujedno, strogo komu- nikativan“ (idem . : 18). Ovo izmirivanje dve globalne prevodne strategi- je, uz opisanu gradiranu skalu prevodnih postupaka 139, izdvajamo kao na- roči to važne elemente koje je Njumark predložio, a koji mogu poslužiti u daljim poređenjima dvaju ili više prevoda istoga književnog dela. 4.2.2. Načini prenosa reali ja kod Ajksele Havijer-Franko Ajksela 140 modifikovao je i upotpunio opisani kon- tinuum, či ji se polovi u Njumarkovoj terminologiji nazivaju komunika- tivnom i seman tičkom metodom a reč je, zapravo, o izvorno i cil jno usmerenoj strategiji; na jednoj strani su postupci kojima je zajednička odlika egzotizacija, dok se na drugoj strani skale nalaze postupci či je je glavno obeležje odomaću juća težnja. Ajksela ne daje svoju kategorizaci- 139 Svo ju zamisao o kl izno j ska li Njumark je ponovio i u knj izi O prevođenju (1991): „Moj pred log je kl izna ska la ko ja iskl juču je bi lo kakvu l ini ju podele između dva suprotstavljena pr i s tupa. Nasto jao sam da pokažem kako pr i rodne suprotstavlje - nost i na ko je ukazu ju kl jučne reči – kao što su lepota spram is t ine, tekst spram reči , poruka spram značenja, č i ta lac spram p isca, soci jalno spram l ičnog, geš tal t spram segmenta, globalno spram po jedinačnog – nipoš to nisu nepomir l j ive, te da se mogu preklapa ti i l i spa jat i“ (Newmark 1991 : 11) . 140 Javier-Franco Aixe la (1996) „Cul ture-Speci f ic I tems in Transla t ion“ in: Al - varez, R. & Vidal , C.A. (eds .) Transla t ion, Power, Subversion , Phi ladelphia, Mul t i - l ingual Mat ter s, s t r. 52 -78. 259 ju realija, ali navodi kao primere toponime, institucije, istorijske figure, umetnička de la i slično (Aixelá 1996 : 57). Pošto su ovakve kulturne specifičnosti izvorne kulture često nepoznate ciljnoj publici, njihov pre- nos pri likom prevodne operacije može da im umanji estetsku, informativ- nu i/ili emotivnu vrednost; otuda su realije najkrupniji i najčešći pro- blem za prevodioca. Ukoliko ih prevodilac ostavi u izvornom obliku, on ih prepuš ta či taočevoj intuiciji i proizvoljnom tumačenju; zato su se ja- vili , kao što smo u više navrata videli, razni predlozi za postupak preno- sa kulturno-specifičnih termina i pojmova na ciljni jezik. Radi veće me- todološke efikasnosti, Ajksela je grupisao ove prevodne postupke, u želji da tako dobije okvir koji omogućava brzo određivanje opšte prevodne te- žnje, to jest globalne prevodiočeve strategije, a s obzirom na postojeću dvostruku „tenziju“; naime, ovaj autor podvlači da su kul turno-specifični pojmovi ujedno i deo izvorne kulture, i novog teksta prevoda (idem . : 60). Primenjeni postupak predstavlja, po Ajkseli, „možda najvažniju pre- liminarnu opciju“ kada hoćemo da otkrijemo tip prevoda primenjen u ciljnom tekstu (ibid . ). Razume se, Ajksela je svestan da u takvoj klasifikaciji mora biti graničnih i nedovoljno određenih sluča jeva, kao i sluča jeva preklapanja. Ovi prevodni postupci, koji su deo prevodiočevog procesa odlučivanja na mikro-segmentima teksta, uvek se kombinuju; nema ničeg čudnog, s pra- vom smatra ovaj autor, u tome što prevodilac koristi različi te postupke u tretiranju istih kulturno-specifičnih pojmova i termina u okviru istoga ciljnog teksta (ibid . ) . Jer, postoji mnogo vantekstualnih i tekstualnih či- nilaca koji imaju odluču juću ulogu u prevodiočevom odabiru u svakom pojedinačnom sluča ju; uprkos nače lu doslednosti u primeni izabranih re- šenja u istom tekstu, odstupanja od toga nače la itekako su prisutna, i mo- ra se o njima suditi na osnovu relevantnosti koju imaju i mikro-kontek- stualno, i makro-kontekstualno. 260 Dugi spisak Ajkselinih prevodnih postupaka (idem. : 61-64) za kulturno-specifične elemente izvornog teksta podeljen je u dva dela; prvi podrazumeva metodu očuvanja izvornog oblika realije, uz određene pre- vodiočeve modifikacije ili intervencije; postupci koji spadaju u tu pre- vodnu metodu odgovarali bi postranjujućem tipu, to jest prevodu koji je na jezičkoj ravni izvorno ori jentisan. Drugi deo spiska podrazumeva me- tod supstitucije , to jest zamene izvornog oblika reali je pojmovima iz ciljne kulture; u ovaj okvir spadaju i prevodne tehnike kojima se kultur- no-specifični termin izostavlja, kompenzuje i slično; postupci iz ove dru- ge grupe odgovarali bi odomaću jućem t ipu, to jest ciljno ori jentisanoj prevodnoj strategiji. Evo skale Ajkselinih postupaka očuvanja izvornog oblika reali je, od manjeg ka većem stepenu prevodiočevih intervencija: 1. repeticija , dakle nepromenjena grafi ja, u najvećoj mogućoj meri zadržava originalni referent; paradoksalno, kaže Ajksela, toponimi koji se prenose očuvanjem izvorne transkripcije za rezultat imaju porast eg- zotičnosti zbog stranog karaktera jezičkog oblika; ujedno, ova pojava po- kazuje u čemu se ogleda nedostatak tradicionalnog shvatanja ekvivalen- cije; 2. ortografska adaptacija , t rankripcijom odnosno transli teracijom, predstavlja za nijansu manje egzotičan prevodni postupak, zbog bliskosti pisma; 3. jezički (ne-kulturološki) prevod, kada prevodilac koristi referent blizak originalu, al i daje verziju u ciljnom jeziku koja se prepoznaje kao deo kulturnog sistema izvornika; na primer, to bi bili referenti kao što su strane merne jedinice i valute: fun ta, inč, jard, franak; 4. ekstratekstualno objašnjenje koje prati neki od prethodno nave- denih oblika očuvane realije; takvo objašnjenje prevodilac daje u fus-no- ti, glosaru na kraju teksta, zagradama i tako dalje, a najčešće ga prime- njuje za delove teksta na trećem jeziku ili za neprevodive igre reči; 261 5. intratekstualno objašnjenje koje prati neki od od tri prva nave- dena oblika očuvane realije dato unutar teksta, da se vantekstualnim in- tervencijama ne bi ometa la či taočeva pažnja; na primer, Four Seasons prevodi se kao „hotel Four Seasons“. S druge strane, u skalu supsti tucionih prevodnih postupaka za rea- lije, ponovo od manjeg ka većem stepenu intervencionizma, ulaze po Aj- kseli: 1. sinonimija , to jest zamenjivanje jedne reči izvornog jezika dru- gom, sinonimnom; recimo, rakija od šećerne trske i njen sinonim rum; 2. ograničena univerzalizacija; na primer, zamena jednog referenta izvornog jezika drugim referentom izvornog jezika koji je prihvaćen kao standard, dakle i poznatiji ciljnoj publici: američki fudbal prevodi se kao ragbi; 3. apsolutna univerzalizacija; sl ično prethodnom postupku, s tim što prevodilac koristi hiperonim; na primer, prevod pojma Chesterfield sa sofa, Margarita sa koktel; 4. naturalizacija; postupak zamenjivanja izvornog termina onim koji je svojstven ciljnom jeziku; na primer, prevod termina iz američkog slenga buck sa dolar; 5. brisanje je postupak izostavljanja onog dela informacije koji prevodilac ne smatra relevantnim za či taoca, a procenjuje da bi njegovim prenosom mogao izazvati nedoumicu; na primer, Cadillac sedan prevede- no samo kao Kadilak; 6. autnomna kreacija je postupak dodavanja, u vidu opisa il i eks- plicitacije radi otklanjanja nejasnoće. Kao posebne prevodne mehanizme koji mogu a ne moraju ići dalje u pravcu odomaćivanja, Ajksela još navodi: a. kompenzaciju , to jest 262 kombinovanje postupka brisanja na jednom mestu i autnomne kreacije na drugom delu teksta, sa sličnim učinkom; b. dislokaciju , to jest transpo- novanje nekog referenta u drugi deo teksta; c. ublažavanje , to jest postu- pak zamene termina onim koji smatra primerenijim očekivanjima ciljne grupe. Ovom svojom listom prevodnih postupaka, razvrstanih na precizno diferenciranoj osi koja gradi kontinuum, Ajksela je donekle ponovio, a u svakom sluča ju sistematizovao i gradirao, one mehanizme koje smo vide- li da su ranije već bili razmatrani u analizama mnogih teoretičara prevo- đenja, naroči to kod Njumarka (Newmark 1988 : 103). U okviru hipoteze o retradukciji, Ajkselina skala može se koristi ti za proveru zastupljenosti postranjujuće odnosno odomaću juće težnje, utoliko što bi kod prve preo- vlađivali postupci očuvanja izvornog oblika realija, dok bi kod druge po- stojala veća zastupljenost postupaka njihove supsti tucije. Ispitujući u di- jahroniji tri prevoda Malteškog sokola Dešijela Hemeta na španski iz 1933, 1969. i 1992. godine, Ajksela je utvrdio da prvi prevod ide u prav- cu domestikacije, sa većom zastupljenošću supsti tutivnih mehanizama, dok se druga dva okreću originalu , to jest očuvanju izvornog oblika rea- lija i većem ude lu „stranosti“, odnosno egzotičnosti na jezičkom nivou. Istovremeno je to znak, po ovom teoretičaru, „većeg stepena tolerantno- sti kulture pri jema“ u retradukcijama nego što je bio slučaj u prvom pre- vodu (Aixelá 1996 : 54). 141 Ajksela navodi Venutijev zaključak da jezička prihvatljivost pre- voda kod ciljne grupe stvara „narcisoidni utisak da se prepoznaje u kul- turološki različi tom drugom“ (ibid . ). Iako pitanja manipulacije prevod- nim strategijama traže posebne analize stručnjaka za sociolingvistiku i 141 Sa rastućim ut icajem medi ja i tehno logi je , kao i mogućnošću da se svako- me vizuelno pr ibl iže najudaljeni je i naj izolovani je kul ture, p i tanje kul turoloških raz- l ika i nj ihove uza jamne tole rancije danas je svakako posta lo zna tno s loženi je nego što je b i lo tr idese t ih godina 20. veka. 263 psiholingvistiku, ipak se može uopšteno zaključi ti – na osnovu Ajkseli- nih komentara o mogućim reakcijama či ta lačke publike na postupke po- stranjujućeg prenosa realija – kako se različi te prevodne metode, koje odgovaraju različitim težnjama ka egzotizaciji ili domestikaciji, moraju diferencirati na dve rani, na jezičkoj i kulturološkoj. Jer, globalne pre- vodne strategije mogu na ove dve ravni ići u suprotnim smerovima , na prvi pogled paradoksalno, na šta ukazuje i Ajksela: naime, prema istraži- vanju koje je napravio na osnovu odnosa postupaka očuvanja i supsti tu- cije, pokazalo se da je u prvom prevodu Malteškog sokola iz 1933. posto- jala jasna težnja ka domestikaciji. Prevodilac je pretežno primenjivao postupke supsti tucije (najčešće mehanizme brisanja i apsolutne univerza- lizacije), pa je na socio-kulturološkoj ravni ondašnji či talac mogao steći utisak da či ta tekst nastao u njegovoj vlastitoj sredini. Istovremeno, me- đu tim, prevodilac je toponime , l ična imena i nadimke zadržao u izvor- nom obliku, što je u tom segmentu jezičke ravni stvorilo jak egzotizujući efekat (idem. : 75). Takvu protivrečnost uoči li smo, uostalom, i u Kilmartinovoj retra- dukciji Monkrifovog prevoda gde je, obrnuto, na jezičkoj ravni nađena težnja ka domestikaciji (anglicizmi), dok je na socio-kulturološkoj ravni uočeno nastojanje da se povrati pečat izvornosti u mnogim tematski „osetljivim“ si tuacionim okruženjima; nađena je jasna težnja ka egzoti- zaciji na socio-kulturološkoj ravni. Prema tome, prevod može ići u prav- cu l ingvističke naturalizacije, tako da se či ta u ci ljnoj grupi s lakoćom, „kao da je pisan na ciljnom jeziku“; s druge strane, među tim, na sadržin- skoj socio-kulturološkoj ravni može postojati naporedna težnja ka egzo- tizaciji , tako da cil jna grupa ima utisak da „či ta original“, to jest da se či tajući kreće po kulturološki samosvojnom, neobičnom, stranom, kore- nito drukči jem univerzumu književnog dela. 142 Ajksela ne nudi objašnje- 142 Miš l jenja smo da upravo takvo dvojs tvo danas i č ini pr ivlačnim one izda- vačke bes tse le re či ja je radnja smeštena u neku kul turološki raz l iči tu sredinu. 264 nje za tu protivrečnu težnju, ali je već dovoljno što je na nju ukazao; re- lativna asime tričnost kulturâ, kao i u današnje vreme složeniji, a možda i sukobljen odnos jezičke i kulturološke ravni u okviru globalnih prevod- nih strategija – izražen naroči to na polju prevoda kulturno-specifičnih pojmova – svakako predstavlja ju činioce koji se moraju takođe uključi ti u razmatranje pri likom poređenja retradukcije s prethodnim prevodom. Postoji još jedan činilac na koji je Ajksela ukazao, jednako važan u retradukciji kao i ovaj o kojem je bilo reči: a to je status izvornika. Po- zivajući se na Andre Levefera i telavivsku školu, to jest Even-Zohara i Gideona Turija, Ajksela ponavlja stav da „centralni ili periferni položaj dela u ciljnoj kulturi predstavlja presudni činilac u prevodu“ ( idem . : 76). Iako navedeni autori prevod književnog dela razmatraju iz specifič- nog ugla, u okviru teori je polisistema, posredi je gotovo trivijalan za- ključak već mnogo puta ponovljen: što delo ima ugledniji status, što je bliži „središnjem“ položaju u polisistemu, to je jači imperativ njegovog što vernijeg prevoda. Drugim rečima, prevodilac je dužan da se „drži“ iz- vorno usmerene strategije pri prevođenju; zadatak mu je da bude što „bliži“ originalu. Uostalom, ovo je danas postala norma za sve prevode, čak i za poeziju 143. Kada je u pitanju Dešijel Hemet, njegov Malteški soko bio je rela- tivno nepoznat u vreme prvog prevoda na španski, početkom tridesetih; među tim, posle druge filmske ekranizacije 1941, koju je režirao Džon Hjuston i u kojoj je glumio Hemfri Bogart, on je postao „kanonski tekst“ (ibid . ). Sa kanonizacijom, kaže Ajksela, pošto je tekst Malteškog sokola na osnovu prvog prevoda postao deo ciljnog jezika i kulture, porasla je 143 Ovo je pokazao Leon Kojen poredeći če t i r i prevoda Bodlerove poezije u ese ju „Prevodi t i Bodlera“ iz knj ige Ogledi o poez i j i (podaci u bibl iograf i j i ) . Sl ična poređenja raz l iči t ih prevoda i ste pesme pravi l i su i Žorž Munen („Un poème e t c inq traduc tions“ in Linguist ique e t traduc tion ) , J i rži Levi , Umberto Eko, De Bogrand i drugi . 265 prihvatljivost svih egzotizama, bilo jezičkih bilo kulturoloških, koje će zato izvorno usmerene retradukcije ostaviti u neizmenjenom ili što manje promenjenom vidu ( ibid.). Zbog toga ovaj autor smatra da različi ti pre- vodni metodi, koje je ispitivanjem utvrdio u analizi tri ju prevoda preko postupaka primenjenih na prenos realija, nisu posledica idiosinkrazije prevodilaca, već rezultat poštovanja postojećih normi u svakome od peri- oda nastanka prevodâ (tridesetih, šezdesetih i devedesetih godina 20. ve- ka). Ajksela zaključuje da se „prevodiočeva idiosinkrazija pokazuje na pojedinačnim rešenjima, a da gubi na znača ju pri razmatranju prevoda u celini“; ovo stoga što celinom teksta dominiraju prevodne norme i uzusi prihvatljivosti koje diktira ciljna grupa“ (ibid . , naš kurziv). „Ciljna gru- pa odluču je u svakom istorijskom razdoblju da li će, i u ko joj meri, pri- hvati ti ograničenja koja sadrži svaki izvornik“ (idem . : 77). Na kraju, Ajksela je istakao različite eksplanatorne varijable koje treba uvrsti ti pri analizi kako prevodiočevih pojedinačnih mikro-odluka, tako i globalnog metodološkog usmerenja pri prevodu književnog dela. Te vari jable nalaze se na skali koja polazi od vantekstualnih činilaca u koje spadaju: 1. jezički preskriptivizam, to jest vrsta i stepen lingvistič- kih i prevodilačkih normi, uvek strožih za književnost nego za audiovi- zuelne medi je; 2. očekivanja potencijalne ciljne grupe; 3. želje i ci ljevi izdavača, naruči laca posla itd; 4. prevodiočev profil , socijalni status, uslovi u kojima radi. Zatim, središnji deo ska le čine makrotekstualni či- nioci vezani za piščev opus i njegov profil; najzad, na drugoj polovini skale srećemo tekstualne parametre kao što su 1. materijalna ograničenja teksta (žanrovske odrednice, na primer); 2. postojanje prethodnih prevo- da; 3. kanonizovanje teksta. Na drugom kraju skale nalazimo vari jable inherentne samom tekstu a koje su, kako smo videli u prvoj glavi, po se- bi veoma složene. Tek će kombinovanje svih ovih mogućih uticaja dati koliko-toliko potpunu sliku o prevodiočevim motivima za pojedine odlu- ke; više je nego očigledno da su ti motivi veoma kompleksni pri likom 266 prevoda svakog teksta; da raste njihova složenost pri književnom prevo- du jednoga dela; da se konglomerat motiva koji rukovodi prevodiočevim izborima dodatno usložnjava ako je tekst kanonizovan; a kada takav tekst uđe u proces retradukcije – onda smo suočeni s najvišim stepenom kom- pleksnosti faktora koji deluju, sinhrono, na svaku pojedinačnu prevodio- čevu opciju, kao i na globalnu odluku o odabranoj strategiji. 4.2.3. Ženevjev Ru-Fokar i njeno viđenje uloge realija u retradukciji U svome članku „Transtekstualnost i prevod – prevođenje sveta pripovedne proze“ 144, autorka se bavi isključivo književnim narativnim tekstom i njemu primerenim sve tom; reč je o onim aspektima prevođenja koji se odnose na samosvojni svet književnog dela kao autonomni uni- verzum koji ne mora da odražava stvarni svet . Ipak, odnosi između ova dva sveta postoje i oči tuju se, prema autorki, na tri ravni, u tri razna vre- mena (Roux-Faucard 2000: 277-278, kurziv je naš): 1. u trenutku pisanja teksta, kada fragmentima njemu poznatog sveta pisac gradi univerzum fikcije; 2. zatim, te su veze prisutne i onda kada či talac koristi slike svoga sveta da bi vizuelizovao univerzum pripovedne proze; 3. najzad, a to je za našu temu najvažnije, veze između ta dva sve- ta moraju da se uključe u času prevodne operacije, kada prevodilac nužno ima u vidu či taočeva očekivanja i mogućnost razumevanja teksta u drukči jem svetu kojem pripada potencijalna či ta lačka pu- blika i cil jna kultura. 144 Geneviève Roux-Faucard (2000) „Transtextua li té et t raduc tion: t radui re le monde du réci t“ in Col loque ESIT 2000 , s t r. 277 -292. 267 Naime, videli smo da je element asimetričnosti kulturâ, to jest raz- like između sve tova izvorne i ciljne sredine, itekako presudan za prevo- diočeve odluke o globalnoj strategiji i pojedinačnim rešenjima problema koji se pri likom prevođenja teksta pred njega postavljaju. Ženevjev Ru- Fokar razmatra svet pripovedne proze kao ono mesto na kojem se ukršta- ju veze između ta tri sve ta, to jest kao prostor na kojem dolazi do susreta sličnosti i razlika, bliskog i dalekog, domaćeg i stranog; to je prostor razmene iskustava svojstvenih navedenim subjektima: piscu, prevodiocu i či taocu. Autorka polazi od dva utiska ko je či talac može imati u odnosu na svet pripovedne proze: to su utisak bliskosti i , njemu suprotan, učinak udaljenosti . Ti či taočevi utisci ne zavise toliko od „označenog“, referent- nog sveta, koliko od „označenika“; na primer, utisak bliskosti može stvo- ri ti tekst i u onim sluča jevima kada je či taocu prikazana sredina nepo- znata, kao što se utisak udaljenosti može izgraditi tekstom koji govori o či taocu dobro poznatoj sredini, na primer onoj koja je deo njegovog sva- kodnevnog okruženja (idem . : 280). Stoga se moraju u svakom tekstu ot- kri ti oni znaci, bi lo da pripadaju sti listici, leksici ili gramatici (na pri- mer, demonstrativi i određeni članovi u francuskom jeziku, koji pretpo- stavljaju postojanje referenta), kadri da izgrade učinak bliskosti; njega može potkrepiti, na primer, i korišćenje l ičnih imena bez dodatnih objaš- njenja (idem . : 280-281). Nezanemarljiv značaj ovde ima i mehanizam projekcije koji se nužno uključuje kod či taoca: on projektuje vlastite predstave u tekst, „uči tava ih“, ima utisak da ih prepoznaje u svetu pri- povedne proze (idem. : 281). Tome nasuprot, znaci koji su sposobni da stvore učinak udaljenosti mogu biti neodređeni članovi i pridevi; karakterizacija l ikova svedena na neki sporedni atribut ili predmet; sti lski i značenjski efekat osujećenja či taočevih očekivanja; odsustvo eksplicitnih vremenskih i prostornih od- rednica; odsustvo objašnjenja uz prenos stranih pojmova koji nisu razu- 268 mljivi prosečnom či taocu i slično (ibid . ). Svi oni blokiraju mehanizam či taočeve projekcije, to jest prepoznavanja; tada ciljna publika oseća svet teksta kao udaljen i stran. Budući da pomenute „znake“ nije teško otkri ti i u tekstu izvornika i u tekstu prevoda, zaključu je se da je moguće, njihovim uočavanjem i poređenjem, sameriti utisak stvoren univerzumom originala sa utiskom izgrađenim na osnovu univerzuma prevoda (idem . : 282). Pošto ekviva- lencija među njima može biti grama tičke, tekstualne i pragma tičke priro- de, autorka smatra da ova prva, koja bi podrazumevala jezičko i stilsko poređenje dvaju tekstova, ne može biti dovoljna; otuda je nužno analizu sprovesti i na osnovu tekstualne i, naročito, pragma tičke ekvivalencije, dakle u ravni proizvedenog dejstva na či taoca. Pošto je napravila poređe- nje dvaju francuskih prevoda (iz 1931. i 1981. godine) nemačkog pisca Teodora Fontanea, Ženevjev Ru-Fokar svoje razmatranje usložnjava na psiholingvističkoj ravni: tekst izvornika, na primeru koji je obrađen, sa- drži nedovoljno precizne prostorne i vremenske odrednice, na osnovu če- ga autorka zaključuje da je reč o mehanizmima ko ji či taoca „uvlače“ u tekst; stvara se utisak da on sve to već poznaje i bez dodatnih objašnje- nja, da se suvereno kreće unutar tih odrednica iako one nisu dovoljno precizne, što podrazumeva utisak bliskosti i uključenosti. Kako izgledaju dva prevoda ovoga primera? Prvi prevod iz 1931. na tom mestu eksplicitacijama „popunjava“ namerno ostavljene praznine; takav prevodni mehanizam polazi od pret- postavke da či talac nije dovoljno upućen, da ne poznaje okruženje, da mu se mora eksplici tacijama odagnati utisak stranog prostora i vremen- ske neodređenosti. Za razliku od toga, prevod istoga segmenta koji je usledio pola veka kasnije, 1981. godine, sadrži znatno manje eksplici ta- cija. To znači da je čitalac doveden u drukči ji položaj spram sveta teksta; prevodilac ga je si lom stavio u kožu nekoga ko taj svet poznaje, iako za- pravo nije tako. Dakle, retradukcija je na korenito različit način „mani- 269 pulisa la“ či taocem, približivši se efektu ostvarenom u izvorniku. Nema sumnje da je to zanimljiv paradoks: što je naturalizacija jača , to je impli- cirani efekat stranosti u odnosu na svet teksta veći; što je egzotizacija jača, a naturalizacija manje zastupljena, to je snažniji implicirani efekat bliskosti spram sveta teksta. Autorka daje sledeće upozorenje: „Primetimo da ovakav tip analize zahteva mikrokontekstualno ispi- tivanje, ali je lako zamisliti kakvo kumulativno dejstvo imaju sve te sitne izmene pojedinosti gledano u celini; i zaista, Berlin je za či taoca prevoda iz 1931. godine svet na distanci, dok je znatno ma- nje distanciran u prevodu iz 1981. Treba takođe naglasiti da se francuski či talac u tom međuvremenu promenio, i da či talac iz 1981. godine na različit način sarađu je sa prevodiocem u odnosu na či taoca iz 1931. To novo i drukči je kadriranje učinka može biti sasvim dovoljan razlog za retradukciju“ (idem . : 283, kurziv je naš). Primerima iz dva francuska prevoda 145 jednog odlomka Kafkinog Zamka , autorka potkrepljuje svoj zaključak da se objek tivnim, egzaktnim načinom mogu analizirati vari jaci je učinka indukovane prevodiočevim oblikovanjem prevodnog teksta. Već na samom početku Zamka , smatra ona, pojavljuju se znaci udaljavanja sveta romana od glavnog junaka; či- talac stiče utisak da se o tom svetu nešto kri je, da on odbija štošta o sebi da kaže, pa se tako čak ostavlja nejasnim jezik kojim se u selu govori; ovo postaje frustrirajuće po glavnog junaka koliko i po či taoca. Ne zna- mo zašto K. ne razume decu dok govore: da l i zato što govore brzo, ili zato što govore nekim stranim jezikom. Vjalatov prevod, među tim, uvodi neosnovano – i kobno – uzročno-posledičnu vezu, otklanjajući namerno stvorenu nedoumicu: u njegovom prevodu brzina govora kod dece postaje 145 Prvi je Vjala tov iz 1938. godine, a drugi Goldšmi tov iz 1984. 270 razlog iz kojeg K. ne uspeva da ih razume („ les enfants parlaient si vi te que K. ne comprenait rien“). Time namerna neodređenost nesta je, učinak distance se poništava. U drugom prevodu, Goldšmitovom, promišljeni utisak skrivanja i udaljavanja je zadržan („K. ne comprenait pas du tout leur parler rapide“). Ženevjev Ru-Fokar uvodi rezervu: razume se, ne znači da re tradukcija uvek nudi adekvatniji učinak u odnosu na prvi pre- vod; jer, u igri su i drugi parametri koji utiču na variranje težnje ka po- stranjivanju i li približavanju, a time i na či taočev utisak distance ili bli- skosti prema svetu teksta ( idem . : 284). Sa teorijskog stanovišta, kaže autorka, stvari su još složenije: po- stoje tri međuzavisna činioca u tekstu zato što se, pored elemenata roma- nesknog univerzuma i proizvedenog učinka, nužno javlja i či talac kao treća komponenta. Ovako bi glasi la formulacija koja ih povezuje: „po- stignut je izvestan efekat zato što pripovedač izvesnom či taocu pripoveda o izvesnom svetu“ (idem . : 285). Taj či talac uzima se sada u sasvim razli- či tom smislu u odnosu na prethodni deo analize: on je apstraktni entitet, nosilac izvesnih znanja, vrednosti i očekivanja koja pripovedač pretpo- stavlja da ima ciljna grupa za koju piše; taj zamišljeni model či ta lačke publike znača jan je utoliko što daje specifični „ton“ književnom tekstu. Takva figura či taoca predstavlja, po ovoj teoretičarki, tekstualni element nezavisan od stvarnog či taoca – koji je vantekstualan. Za razliku od ovog drugog , či talac kao tekstualna komponenta važan je u samoj prevodnoj operaciji jer uslovljava „tonalitet“ dela (idem . : 286); prevodilac prema njemu, dakle, „kadrira učinak“. Autorka se vraća nemačkom piscu Teodoru Fontaneu: tri junaka slave uz tipično nemačko piće, mešavinu belog vina i šampanjca s vo- ćem; prevodilac se opredelio za pozajmljenicu s fus-notom, što znači da strani pojam za to piće, a to je bowle, figuriše u francuskom tekstu; nje- gova očuvana originalna grafija uvodi notu stranosti i distance. Dodatni učinak egzotizacije ostvaru je se zbog činjenice da francuskom či taocu 271 nedostaju asocijacije u vezi s t im pojmom koje nemački či talac svakako ima; to su one konkretne sl ike i konotacije koje su vezane za konzumira- nje ovog pića – dobro raspoloženje, veselje, druželjubivost, pri jatnost. Da bi ovo kompenzovao, prevodilac je malo dalje u tekstu napravio „autonomnu kreaciju“: dodao je prizor spravljanja ovog pića, da bi na- doknadio živost predstave vizuelizacijom, čime je učinak distance kod francuskog či taoca smanjen; teoretičarka smatra da je ovo diskretno do- davanje ostvarilo željenu funkciju i da predstavlja veoma uspelo rešenje (ibid . ). Njegova loša strana, među tim, kri je se u sledećem: prevod se drukčije ophodi prema či taocu u odnosu na original: jer, či talac koji je u izvorniku bio ravnopravni činilac, piščev saučesnik, partner koji samo- stalno vidi stvari, postao je u prevodu nesamostalna figura, predmet pre- vodiočeve brige i asistencije, objekt kojem je potrebna pomoć, neka vr- sta učenika ko jim učitelj upravlja; njemu se stvari objašnjavaju (idem . : 286-287). Ženevjev Ru-Fukar smatra da se sudbina književnog prevoda odi- grava u trouglu označenik-dejstvo-či talac; među njima uspostavljena rav- noteža daje smisao teksta, njegov „identitet“ (idem . : 287). Na primerima koje je razmotri la, autorka nalazi tri tipa odnosa između ova tri činioca, zavisno od toga koji su elementi sačuvani kao invarijante, a koji su iz- menjeni: 1. ukoliko su invari jantni elementi označenik i či talac (princip doslovnosti), a to znači primenu postupaka očuvanja (pozajmljenica, kalk, doslovni jezički prenos), onda će se nužno promeniti učinak , to jest narušiti pragma tička ekvivalencija; 2. ukoliko su invari jantni elementi označenik i učinak, što odgovara denotativnoj i pragma tičkoj ekvivalen- ciji (princip eksplici tacije kao supsti tuišućeg postupka), onda će se nu- žno promeniti figura či taoca kao inkarnacije tonali teta teksta, to jest bi- će narušena tekstualna ekvivalencija; 3. ukoliko su invari jantni elementi učinak i či talac, što odgovara adaptaciji , onda će se nužno promeniti označenik , to jest narušiće se denotativna ekvivalencija (idem . : 287- 272 288). Autorka dodaje da se ove modifikacije odigravaju na mikrokontek- stualnom nivou, da mogu biti bezazlene i lako nadoknađene mehanizmom kompenzacije. Međutim, ukoliko su često zastupljene i idu uvek u istom pravcu bilo stranosti bi lo bliskosti, dolazi do izneveravanja i slova i du- ha teksta (idem . : 288). Upravo se to dogodilo sa Vjalatovim prevodom Kafke, gde je preterani unos eksplicitacija oduzeo tekstu njegovu namer- nu nedorečenost, zagonetnost, neizvesnost, udaljenost. Autorka na kraju naglašava da se njeni zaključci odnose samo na književni tekst, a u okvi- ru njega na pripovednu prozu; trinom koji je uvela ne kosi se sa drugim tipologijama, kao što je binom izvorno-ciljno usmeren prevod; najzad, zaključci su dati iz perspektive deskriptivnog metoda i važe za izučava- nje retradukcije, posebno za njen aspekt „odstupanja“ u odnosu na raniji prevod ili prevode (idem . : 288). 4.2.4. Osporavanje egzotizacije kao auten tične prevodne metode i „odmi- canje“ u odnosu na prethodni prevod Jedan od zanimljivih uvida koje je dala Ženvevjev Ru-Fokar sva- kako je sintagma „kadriranja učinka“ prema či taocu kao tekstualnoj kom- ponenti , što po autorki uslovljava niz pojedinačnih prevodiočevih reše- nja; kada, među tim, njihov broj kumulativno poraste u okviru istoga tek- sta, menja mu se „tonali tet“, a t ime i tekstualna ekvivalencija. Ono što smatramo takođe veoma značajnim u njenom prilogu, jeste svojevrsni pa- radoks koji se javlja kao posledica primene dveju strategija, bilo postra- njujuće bi lo odomaćujuće. Na ime, videli smo da je retradukcijom seg- menta Fontaneovog romana – gde je primenjena strategija postranjivanja utoliko što su za razliku od prvoga prevoda izostavljene eksplicitacije – postignut učinak implicirane bliskosti; naime, iako pretpostavljeni či ta- lac, kao tekstualni element prevodne operacije, zapravo ne poznaje Ber- lin, on je ovom strategijom doveden u položaj nekoga kome je već sve 273 unapred u tom gradu poznato, baš zato što nema dodatnih objašnjenja. Autorka je to komentarisala ovako: što je egzotizacija jača, to je snažniji implicirani efekat bliskosti či taoca spram sveta teksta; što je, pak, natu- ralizacija jača, to je veći implicirani efekat stranosti či taoca u odnosu na svet teksta. Podsećamo i na činjenicu da je autorka napomenula kako nije nužno da u retradukciji uvek postoji adekvatniji pragma tički učinak u odnosu na izvorno dejstvo teksta, jer postoje i drugi parametri koji vari- raju restituciju u jednom smeru ili u drugom (Roux-Faucard 2000 : 284). Koliko presudna po opšti tonali tet i tekstualnu ekvivalenciju mogu da budu i ovakva „variranja resti tucije“, a pogotovo kumulativni efekat koji bi išao u samo jednom smeru, pokazala je naturalizujuća stra tegija koja je nastojala na primeni efekta veće bliskosti u prvom, Vjalatovom prevodu Kafkinog Zamka na francuski. Ženevjev Ru-Fokar je iznela na videlo način na ko ji pretpostavljenom či taocu postaje blisko i razumljivo ono što, po intencijama pisca, nije trebalo da mu bude ni blisko ni razu- mljivo: jer, težnja izvornika kretala se ka suprotnom učinku , čime je na- rušena pragma tička ekvivalencija između originala i prevoda. U svakom sluča ju, izgleda nam ne samo opravdan, nego i nesumnjiv autorkin za- ključak da su bi lo prvi prevod, bilo retradukcije, kadri da manipulišu či- taocem: mogu ga približiti efektu ostvarenom u izvorniku ili udalji ti od njega, prema potrebama i namerama kako prevodioca, tako i izdavača i tržišta. Videli smo da je nova dihotomija „postranjivanje-odomaćivanje“ postepeno zamenila, kod mnogih teoretičara prevođenja, tradicionalni par suprotnih pojmova „doslovno-slobodno“ u raspravama o prevodioče- vim globalnim strategijama. Taj novi binom egzotizacija-domestikacija, bez obzira na to što je prikazan u radovima nijansirano, fleksibilno i po- mirljivo, kao utisak bliskosti ili stranosti koji prevodilac postiže pribe- gavajući čas postupcima na jednom delu gradirane ska le a čas onima na drugom delu kontinuuma, ipak je izazvao osporavanja i rezerve. Tako 274 Katarina Barbi 146 ističe , takođe s pravom, da je prenos na ciljni jezik nu- žno i uvek neka vrsta odomaćenja, kakve god postupke i mikro-odluke prevodilac donosio; uvek je to, kaže Barbi, nekakvo „pripitomljavanje“ teksta izvornika (Barbe 1996 : 333). Suprotna strategija postranjivanja, uz svu svoju plemenitu funkciju širenja vidika i bogaćenja jezika, to jest podsticanja či taoca na razumevanje i prihvatanje stranog elementa u tek- stu, ne može biti auten tični prevodiočev poriv, smatra Barbi. Evo iz ko- jih razloga: „Postranjivanje (egzotizacija) može se primeniti samo ako prvo prevedemo tekst, ako ga najpre pripitomimo (domestikacija), a on- da preradimo prevedeni tekst da bismo ga napravili takvim da zvu- či ’strano’. Samo tekst koji već postoji na ciljnom jeziku može da se ’egzotizuje’. Naravno, postranjivanje implicira da prevod treba da ostane blizak izvornom jeziku, što je drugi način da se opiše nače lo doslovnosti, možda onako kako je to učinio Šlajermaher. Dihotomija postranjujuće-pripitomljujuće zvuči privlačno, ali za- pravo nije korisna u opisivanju šta treba uraditi sa tekstom“ (Bar- be 1996 : 333, naš kurziv). Po mišljenju Barbijeve, postranjivanje je intelektualna iluzija. Pre svega, autorka osporava tezu postranjujuće or jentisanih traduktologa po kojoj prevodi predstavljaju polje širenja granicâ jezika; jer, jezici su „ži- vi“ organizmi koji se menjaju i rastu sami od sebe, na mnogo načina, a ne samo pod uticajem prevoda i postranjujućeg prevodnog metoda. Pre- vodilac uvek ostaje unutar granica ciljnog jezika, jer se ne može nadati da bi našao či taoce za prevod u kojem bi do te mere poštovao gramatiku izvornika da bi pri likom prenosa rizikovao čak i ogrešenja o gramatiku 146 Kathar ina Barbe (1996) „The Dicho tomy free and l i te ral t ransla t ion“ in Meta , XLI, 3 , s tr. 328-337. 275 jezika na koji prevodi. S druge strane, uvođenje novih metafora i koloka- cija, skovanih u ci ljnom jeziku na osnovu izvornog, ne usporava nužno či tanje i razumevanje, čak i onda kada je potrebno da či talac uloži izve- stan napor da bi ih razumeo (Barbe 1996 : 334). Stoga Katarina Barbi predlaže, kao i Njumark 147, određenu ravnotežu između strategija postra- njivanja i odomaćivanja pri prenosu na ciljni jezik: onu meru koja znači poštovanje njegovih stilskih, leksičkih, grama tičkih i drugih obeležja; to pomirljivo stanovište svodi se na stav da ni previše „neutralan“, kao ni previše idiosinkrazijski prevod, ne mogu biti dobri. Jedini ustupak u osporavanju strategijske dihotomije Katarina Bar- bi pravi sledećim tvrđenjem: „Uspešan prevod možda može imati uticaj na dalje korišćenje ciljnog jezika, preko pozajmljenica ili širenja znače- nja pojedinih reči“ ( idem . : 335). Ako Berman, na primer, zastupa ver- nost slovu i što veći stepen „postranjenosti“ teksta, pitanje je da l i je to uopšte doslovan i postranjen prevod ukoliko ga ciljni jezik prihvata, smatra Barbi. Naime, ugao posmatranja može se obrnuti: može se reći da je to istovremeno i slobodan prevod, pošto je oslobođen stega ciljnog je- zika; tada ćemo kazati, po Barbijevoj, da se izvorni tekst „egzotizuje“, da se on „postranjuje“ u operaciji transfera na strani jezik ( idem . : 335). Katarina Barbi osporava i tezu da određena vrsta teksta nameće ovu ili onu metodu: samo vantekstualni činioci vrše nekakav uticaj i prinudu u tom pogledu – izdavači, tržište, ciljna grupa; uz to, i razdoblje u kojem se objavljuje prevod takođe nameće izvesne promene, na primer neke no- ve setove metaforâ. Jednom reči, svaki tekst nameće svo je vlastite zahte- ve i sebi svojstvene prevodne strategije, nezavisno od bilo kakve žanrov- ske podele. Kao što su doslovan i slobodan prevod prevaziđene i neade- kvatne, ne tačne kategorije, tako i binom postranjujuće-odomaću juće mo- 147 Se t imo se da je Njumark rekao kako je svaki prevod „više i l i manje“ se - man t ički i „više i l i manje“ komunika tivan (Newmark 1991 : 17) . 276 ramo uzeti s rezervom i maksimalno ga relativizovati, smatra autorka (ibid . ). Postoji, međutim, još jedan momenat kadar da relativizuje, pa i dovede u sumnju, nače lo postranjivanja kao auten tični prevodiočev me- tod u retradukciji: to je svesno, željeno, „odmicanje“ od prvog prevoda. Evo kako je to formulisala Jarmila Loukotkova, obrazlažući svoj prevod poezije Fransoa Vijona na češki jezik: „Kada sam pasaž koji sam prevela sravnila sa Fišerovim prevodom, ispostavilo se da se na mnogim mjestima susreću izrazi, obrti i ri- me – slični obrtima i rimama u Fišerovom prevodu, jer nas je obo- je, nezavisno jedno od drugog, doveo do njih sâm original. Pone- gdje sam ostavila prevod onakav kakav je; na drugim mjestima, gdje je sl ičnost bila isuviše primjetna, prevela sam stihove nanovo – da me ne bi optužili za plagijat“ (Levi 1982 : 89, naš kurziv). Među tim, ovome Jirži Levi suprotstavlja sledeći stav: „Sličnost iz- među dva teksta susreće se tamo gdje je [ .. .] bi lo nemoguće drugači je rješenje; bilo bi pogrešno izbjegavati takvo podudaranje, jer ono znači da su oba prevodioca postigla optimalno rješenje“ (idem . : 89). Evo nje- govog uopštenog suda o retradukciji: „U prevođenju se svaki sljedeći in terpretator obazire na djela svo- jih prethodnika [.. .] a ponekad sli jedi njihove zablude“ (idem . : 88). I dalje: „Zavisnost od rada prethodnika samo onda obezvređu- je prevod kad prevodilac po inerciji preuzima stara rješenja i u ta- kvom broju – da dovodi u sumnju originalan karakter svoga rada [.. .] Uopšte se može reći: da bi nova reprodukcija postala umjet- ničkom pojavom, ona u cjelini mora da bude novo tretiranje, a ne ponavljanje prethodnih verzija. Plagijat se u prevođenju susreće 277 mnogo češće, i teže ga je definisati nego u originalnoj književno- sti“ (idem . : 89-90). 4.3. Elementi strukture prevodiočeve „književne individualno- sti“ u retradukciji „Dok je staro rješenje živo, a novi obrt nije mnogo bolji, besmisleno je i štetno odstupati od starine i time poljuljati već usta ljene predodžbe – utoliko više što je ponekad tradicija toliko snažna da je prevodilac i ne može prevladati. U većini sluča jeva takvu tradiciju stvaraju već prvi pre- vodioci“ (Jirži Levi) 4.3.1. Jirži Levi o sti lskim nijansama u proceni subjektivnosti kod prevo- da i retradukcija Sećamo se da je Levi naglasio da je stvaralaštvo u prevođenju ograničeno, kada su književni prevodi posredi, na jezičko-stilske tran- sformacije. Ta vrsta prevodilačkih idiosinkrazijskih intervencija može biti za osudu, ukoliko je nametljivo i nepotrebno prisutna 148; među tim, ona je ujedno i dragocen parametar za procenu valjanosti svakog književ- nog prevoda, a posebno razlika između prvog prevoda i retradukcija. Po- put Bermana, i Levi smatra da u retradukcije u širem značenju reči t reba uvrsti ti i prevode izvornika ko ji već postoje na drugim ciljnim jezicima, zato što uvek postoji mogućnost kompilacije takvih ranijih prevodi lačkih rešenja. 149 Recimo, češki prevodilac Jungman koristio se u prevodu Mil- 148 Se t imo se da je pre te ranu prevodiočevu „vidlj ivost“ ovog t ipa Levi upore- dio , je tko i posprdno, sa glumičinim is t icanjem vlast i te noge na sceni . 149 Levi is t iče da taj me tod rada, iako nema umetničku vrednost , n i je nužno za osudu – pogotovo onda kada prevodi lac programski iz javi da mu je p revod sas tavljen od rani j ih verzi ja: tako se navodi pr imer Šinemanovog prevoda na nemački Bomarše- 278 tonovog Izgubljenog raja nemačkim prevodom Justa Fridriha Zaharije ra- di dešifrovanja sadržaja, Birdeovim nemačkim prevodom u traganju za stilskim rešenjima i poljskim prevodom Pšibilskog pri stvaranju neologi- zama. 150 U svakom sluča ju, smatra Levi, važno je da se u ocenjivanju stvara lačkog doprinosa prevodioca rastumači njegova veza sa prethodnim verzijama prevoda izvornika; drugim rečima, mora se prouči ti u kojoj se meri on oslanjao na stari je prevode, a koja je rešenja samostalno našao. Ovako Levi formuliše prevodiočeve muke pri retradukciji: „Čak i najbolji prevodilac ponekad nije u stanju da izbjegne uticaj svojih prethodnika – tamo gdje je stari ji prevod dao rješenje s ko- jim bi novom prevodiocu bilo teško da se takmiči, ili pak u sluča- jevima kad naprosto zakaže njegov pjesnički ili kombinatorni dar“ (Levi 1982 : 216). Među tim, s pravom se možemo zapitati gde je onda granica između plagijata i valjane retradukcije. Po svoj pri lici , iako to izriči to ne kaže, Levi smatra – i ne samo on – da se ta granica može povući na osnovu kvantifikativnog merila: onda kada se u retradukciji „po inerciji“ preuzi- maju stara rešenja „u takvom broju“ da je doveden u sumnju njen indivi- dualni, samostalni karakter. Razume se, ova aproksimativna naznaka, upotrebljena u značenju „velikog broja preuzetih rešenja“, ne može biti teorijski relevantna. Među tim, teško se na ovom polju može naći neki drugi validniji parametar, osim onoga što smo videli da se zove prevodi- ove Figarove ženidbe iz 1939. godine, kada je prevodi lac naznačio da je kompil i rao tekstove rani j ih prevoda (Levi 1982 : 216) . 150 Is tražujući ovaj prevod , Cejp je našao na jednom ana lizi ranom mestu 50% rešenja po Birdeu, 25% rešenja po Zahari j i , 20% rešenja po Pšibi l skom i 1% samo- stalnih Jungmanovih rešenja, to jest onih ko ja prenose izvornik „bo lje od svakog upo trebljenog pomoćnog teksta“ (Levi 1982 : 215-216) . 279 očevim „profi lom“: skupom činjenica koje svedoče o njegovim drugim profesionalnim ostvarenjima. Pošto odredi prevodiočev profil i ustanovi kojim se izvorima pre- vodilac služio 151, kri tičar ili eva luator prevoda može, po Leviju, da pri- stupi „glavnom zadatku svoga istraživanja: analizi osnovnih nače la sa- mog stvara lačkog precesa, to jest prevodilačkog metoda i prevodilačke koncepcije“ ( idem . : 216-217). Ta analiza temelji se proučavanju kvali ta- tivnih odlika koje tekstu pridaje prevodilac; njegova odstupanja od iz- vornika „najbolje pokazuju metod“ koji je primenio. Brižljivo poređenje sa izvornikom i „maltene statističko izračunavanje primećenih odstupa- nja u detaljima“ može, po Leviju, da ukaže na prevodni „stil razdoblja“, ali i na individualni prevodiočev stil (idem . : 217). Ovde veliki češki te- oretičar prevođenja ističe da slučajne greške, čak i smisaone, iako mogu biti merilo prevodiočeve jezičke nekompetentnosti ili nebrižljivog odno- sa prema tekstu, nisu preterano poučne za istori ju prevođenja – uprkos tome što najčešće privlače pažnju recenzenata i kri tičara prevoda. Dodali bismo, s naše strane, da ta vrsta pogrešaka nije, osim u sluča ju kada ih mnogo ima, ni najvažniji činilac za procenu kvaliteta prevoda ili retra- dukcije. Koja su to onda odstupanja, s jedne strane od sadržine a s druge od forme izvornika, koja po Leviju vode do objašnjenja prevodiočevih glavnih stvara lačkih nače la? U analizi prevodilačkog procesa, da bi se otkri la „struktura prevo- diočeve književne individualnosti“, analitičar treba da se usredsredi na izmene i li odstupanja nastala „usled oduzimanja ili dodavanja izvesne količine smislenih jedinica , njihovog pregrupisavanja ili menjanja struk- turnih veza među njima“ (idem . : 217). Ove sitne značenjske elemente, koje prevodilac dodaje il i oduzima, koje preustrojava il i im modifikuje uzajamne odnose, Levi razmatra na dva nemačka prevoda Verlenove pe- 151 Ovo drugo sma tramo da ni je lako utvrdi t i ; ponekad je to , napros to , nemo- guće. 280 sme Spleen; ipak, njegovi uvidi relevantni su i za analizu proznih dela, pogotovo onih č i ja sadržinsko-formalna struktura svedoči o autorskoj po- etici bliskoj poetici lirskih ostvarenja. Nećemo ovde ulaziti u Levijevu tananu analizu, tim pre što poezija – sa metrikom, rimom i drugim svo- jim osobenostima – ostaje izvan polja našeg razmatranja. Prenosimo sa- mo njegov zaključak da se u svim etapama ispitivanja ponavljaju ista osnovna nače la svojstvena različi tim prevodi lačkim poetikama dvojice prevodilaca, ostvarena različi tim umetničkim sredstvima; jer, u pitanju su osobeni sistemi koji imaju vlastitu unutrašnju logiku ispoljenu u svim fragmentima analiziranog dela i u različit im stilskim okruženjima i uslo- vima (idem . : 222). Dok je jednom prevodiocu bilo svojstveno nače lo ra- stavljanja seman tičkog sistema originala na prostije elemente, dakle na- če lo usitnjavanja, fragmentiranja, kao i narušavanja formalnih i značenj- skih veza, za drugoga je bilo karakteristično to što je pojedine značenj- ske jedinice povezivao u celinu i sentimentalizovao ih. Dakle, kod dvoji- ce prevodilaca jezička sredstva kojima su se služili imala su različi te funkcije, uključene u različite sisteme (idem . : 222-223). Levi smatra kako se retko događa da se prevodilačke koncepcije oči tuju u tako izrazito drukči jim vidovima; među tim, ukoliko je analiti- čareva analiza dovoljno podrobna i brižljiva, „u svakom prevodu može se odrediti kakvi su bili estetski pogledi prevodioca [.. .] , koja je intonacija proze njemu svojstvena i na šta je on najviše osjetljiv“ (idem . : 223). U svakom sluča ju, istraživanje prevoda zahteva vrlo skrupuloznu metodiku, pošto su u pitanju teško shvatljivi ali važni detalji; o t ipu prevodilačkog stvaralaštva valja suditi po tananim stilskim nijansama (ibid . ). Lakše je analizirati i kri tikovati stvara lački metod prevodilaca poezije, nego onih koji se bave prevođenjem književne proze; ovo stoga što je prevođenje stihova manje precizno nego prevođenje proznog dela; ali im je zajednič- ko, nije naodmet još jednom podvući, da pristup usredsređen na bro janje značenjskih grešaka i stilskih omaški ne može biti poželjan ni za jedan, 281 ni za drugi književni rod. Samo su najsitnije pojedinosti, koje se povezu- ju u celovit i dosledan sistem sa unutrašnjom logikom, kadre da izveste analitičara o prevodiočevoj osobenoj poetici. Treba primeti ti da Levi naj- češće koristi pojmove kao što su prevodiočeva „poetika“ i „koncepcija“, ređe „me toda“, ali gotovo nikada pojam „strategije“; koliko god ta nje- gova tri manje-više sinonimna termina imala naglašenu komponentu raci- onalnosti, oni ipak nisu stilski obeleženi onako kako je to slučaj sa meta- foričkim pojmom „strategije“ koji asocira na vojno komandovanje u rat- nim prilikama, lišeno primesa kreativne spontanosti i umetničkog senzi- bili teta. S obzirom na činjenicu da je svoju Umetnost prevođenja Levi napi- sao početkom šezdesetih, dakle znatno ranije nego što je izneta hipoteza o retradukciji, možda ni je čudno što ovaj teoretičar pažnju usredsređuje na poređenje različi tih prevoda ne-dijahronijski, iako govori da je veoma važno sagledati koliko se retradukcija „oslanja“ na prethodne prevode. Po Leviju, poređenje retradukci je sa već postojećim prevodima istoga teksta potrebno je samo da bi se odredili udeo i vrsta prevodiočeve indi- vidualnosti i subjektivnosti, a ne da bi im se pripisale odgovarajuće me- tode „domestikacije“ ili „postranjivanja“ koje bi bile globalno primenlji- ve na sve prve prevode i na sve retradukcije. Kao i u pristupu ostalim traduktološkim pitanjima, Levi je i u pogledu razmatranja retradukcije veoma precizan, prefinjen, samosvojan: on se okreće mukotrpnoj i mak- simalno iscrpnoj analizi, izbegavajući sve generalizacije. U njegovom poređenju prevoda i retradukcije više nije, dakle, važan vremenski redo- sled među njima, već ona struk tura teksta ko ja će, kada se bude ponovila dovoljno često da se može dokazati njena organizovanost u celovito pre- vodno nače lo, ukazati na subjektivne osobenosti pojedinih prevodilaca i njihovih rešenja. Tako se još jednom valorizuju individualne, autonomne, kreativne sposobnosti prevodilaca, či ji odraz nalazimo u razlikama u pre- vedenom tekstu upravo za to što je reč o umetnosti prevođenja i jedinstve- 282 nosti prevodi lačkog rukopisa. Viđena iz Levijeve perspektive, retraduk- cija služi kao dokaz neprolazne kreativne suštine prevodi lačkog posla. 4.3.2. Sintaksa i ri tam kao parametri za analizu prevoda i retradukcija U zborniku Diskurzivni odnosi i prevođenje , 152 či ji je bio urednik i priređivač, Ba lar je objavio i vlasti tu opsežnu studiju o prevodu engle- skog veznika and na francuski jezik 153. Cilj mu je bio da na korpusu fran- cuskih prevoda savremenih engleskih pisaca (Orvel, Kerol, Konrad, Men- sfild, Vels, Merdok, Pričet) prouči i sistematizuje sve oblike sintaksičkih kalkova ili restrukturacija uočenih pri prenosu ovog veznika na francu- ski, kod različi tih prevodilaca u retradukcijama istoga dela. Svako pre- formulisanje grama tičke strukture uslovljeno je, smatra Balar, s jedne strane prevodiočevim tumačenjem njenog značenja, a s druge njenom funkcijom u diskursu; autor naglašava da veznik and povezuje ne samo verbalne, nego i neverbalne elemente, sa osnovnom ulogom da se ponudi dodatna informacija na istoj ravni na kojoj je i prethodna. Iz ove osnov- ne uloge izvode se i druge funkcije veznika and: on je naznaka vremen- skog nizanja, kao i posledičnih ili finalnih odnosa. Uočavanje semantizovanih diskurzivnih relacija između dve reče- nice zavisi pre svega – Balar to smatra najvažnijim i zato ponavlja u više navrata – od načina na koji prevodilac tumači tekst; tu svoju interpreta- ciju on zatim preformuliše. Njegovo preoblikovanje na ciljni jezik može biti doslovnije, kalkiranjem engleske strukture; razume se, to se odvija uz nužne promene koje nameće francuska sintaksa. Prevodiočevo prefor- 152 M. Bal lard (éd.) (1995) Rela tions discursives et t raduction , Li l le , Presse s Univers i ta i res de Lil le 153 M. Bal lard (1995) „La traduc tion de la conjonction and en français“ in Bal lard , M. (éd .) Relations d iscurs ives et t raduction , Li l le , Presses Univers i ta i res de Lil le , s tr. 221-293. 283 mulisanje na cil jni jezik može da bude i slobodnije, korišćenjem mehani- zama segmentacije i hi jerarhizovanja; ovaj postupak podrazumeva da umesto veznika and i koordinacije – ko ja se čini primerenijom engleskoj rečeničkoj strukturi nego francuskoj – prevodilac na francuski koristi složenu periodu sa glavnom i zavisnim rečenicama. Taj postupak za po- sledicu ima to da francuski prevod sa engleskog ostavlja utisak izgrađe- nijeg i dorađenijeg teksta nego što je izvornik, sa odnosima strože hije- rarhizovanim nego u originalu. Balar se poziva na rezultate sličnih istra- živanja dvoje traduktologa, Žakline Gijmen-Flešer i Žana Delila, koji su takođe ispitivali sintaksička nepoklapanja na korpusu englesko-francu- skih i francusko-engleskih prevoda; istraživanje odnosa jukstapozicije, koordinacije i subordinacije u dva jezika dovelo ih je, najopštije govore- ći, do zaključka da se veoma često ove tri mogućnosti povezivanja reče- nica pri likom transfera uzajamno zamenjuju. Balar jedan od svojih zaključaka o sintaksičkim odnosima i njiho- vim sti lskim efektima pri prevodu sa engleskog na francuski ovako for- muliše: „Nema sumnje da su engleski i francuski retoričari i lingvisti primetili slične vrednosti vezane za koordinaciju u odnosu na jukstapozi- ciju. Izgleda da se obični stilski efekat postignut u engleskom ne može uvek preneti u svome izvornom obliku na francuski jezik. Primeri koje daje Fontanje a koji se odnose na višekratno korišćenje veznika et zvuče u francuskom više retorički, više oratorski od engleskog and; tu je posre- di jedno napadno et , pre nego et koje povezuje; ono se pojavlju je već od prvog elementa u nizu a ne tek kod drugog elementa, kao u engleskom“ (Ballard 1995 : 281). Ova procena o vrednosti i učestalosti koordinacije pomoću veznika i u dva jezika navela je Balara da prouči tvrđenje koje je često implicitno bilo prisutno u komparativnim istraživanjima, a tiče se problema određene forme koja je „više u duhu“ jednog jezika nego dru- gog. Njena vrednost uvek se dovede u pitanje posle iole iscrpnijih prove- ra na korpusima; tako su Žaklin Gijmen-Flešer i Žan Delil došli do pro- 284 tivrečnih zaključaka. Po Deli lu, engleski je taj koji ispoljava sklonost ka jukstapoziciji i koordinaciji, tamo gde francuski teži artikulaciji i subor- dinaciji (idem . : 281). Gijmen-Flešer, pak, iznosi tvrđenje da se u francu- skom jukstapozicija sreće učestalo na onim mestima gde engleski ima eksplicirane odnose, bilo da se odnosi ekspliciraju veznicima ili nekim drugim vrstama reči . Retradukcije pružaju, i u ovoj oblasti, izvanrednu podlogu za istraživanje; zato ni je čudno što je Balar na Kerolovoj Alisi u zemlji čuda, kao tekstu koji ima velik broj prevoda na francuski, napra- vio poređenje različitih transfera rečenica koordiniranih veznikom and . Rezultati se mogu svrstati u dve velike grupe: prva je kalkiranje koordi- nacije, a druga je njeno restrukturisanje . Ove dve mogućnosti prevoda sintaksičkih struktura, kalkiranjem i preoblikovanjem, svakako ostaju re- levantne za sva dalja istraživanja distinktivnih vrednosti sintaksičkih obrta pri analizi individualnih osobenosti prevoda i retradukcije u stvara- nju stilskih i , naroči to, ritmičkih efekata teksta. U istom zborniku, i Džon Galaher 154 objavljuje slično istraživanje u kojem poredi prevode na engleski i nemački onih francuskih autora ko- ji koriste jukstapoziciju sa implicitnim značenjem opozicije i koncesije. U francuskom tekstu jukstapozicija je nosilac ritma, a njena eksplici taci- ja pri transferu uvodi entropiju utoliko što nestaje ri tam kao „simbo lički nosilac smisla“ (Gallagher 1995 : 202). U izvorniku jukstapozicija dopri- nosi, dakle, rečeničkoj dinamici; ta dinamika prati na nivou forme uzbu- dljivu sadržinu radnje, neopozivost nekih kobnih događa ja. Izostavljanje veznika ravno je „učinku giljotine“ (ibid .) . Galaher zaključuje kako je jukstapozicija, kada je dosledno primenjena u tekstu, kadra da proizvede mnogobrojne i raznovrsne stilske efekte, u velikoj meri povezane sa zna- čenjskom sadržinom poruke. Na suprotnom polu jukstpozicije kao sred- 154 John D. Gal lagher (1995) „L’effacement des connec teurs adversa t i fs e t concessi fs en f rançais moderne“ in Bal lard , M. (éd.) Rela tions discursives et traduc- t ion , Li l le , Presses Univers i ta i res de Lil le , s t r. 201-221. 285 stva za „učinak giljotine“ stoji postupak redundantnog ponavljanja ve- znika; u primerima koje navodi, Galaher ukazuje na afektivnu vrednost veznika mais, što omogućava postizanje efekta gradacije i one vrste ži- vosti koja savršeno odgovara ekspresivnim intencijama negovanog sti la izražavanja (idem . : 206). Autor izvodi nekoliko zaključaka: 1. iako previše dosledna prime- na jukstapozicije kao mehanizma izostavljanja veznika i postizanja „iseckanog sti la“ može da ome ta či tljivost teksta, moderni jezik lako je prihvata ukoliko je jasno koja vrsta odnosa je posredi; 2. izostavljanje opozitivnih i koncesivnih veznika često se kompenzuje korišćenjem dru- gih vezivnih reči i obrta sa t im značenjem; 3. u izvornim francuskim tek- stovima ispoljene su u primerima dve naporedne sasvim suprotne težnje: jedna u pravcu implici tacije, a druga eksplicitacije; pošto je reč o idio- lektima pisaca kao što su Moroa i Sartr, Galaher smatra da se ne mogu praviti generalizacije o francuskom kao jeziku či joj bi prirodi, ili „du- hu“, odgovaralo izostavljanje veznika; 4. u prevodima onih francuskih tekstova za koje je karakteristična jukstapozicija, nedostatak veznika po pravilu se eksplicira i to ne samo uključivanjem pri prevodu odgovaraju- ćih veznika, nego i drugih vezivnih reči ko je ih mogu zameniti; 5. jasna je neosnovanost teze po kojoj bi engleskom bio primereniji intuitivni il i čulni način govora i pisanja, a francuskom racionalni (kako su smatrali Vine i Darbelne); uz to, mora se relativizovati generalizacija po kojoj bi francuski bio sklon povezivanjima, a nepodesan za onu vrstu impulsivno- sti i isprekidanosti koje bi karakterisale nemački jezik. Vrste rečeničkih obrta koje mogu da se u francuskom jeziku kori- ste kao vezivna sredstva za postizanje određenih stilskih efekata prika- zao je u jednom od poglavlja svoje knjige Leo Špicer 155 na mnogobrojnim primerima Prustovih rečenica. Jedan od mehanizama koje Prust upotre- 155 Leo Šp icer (2012) „Vezivna sredstva“ in O sti lu Marse la Prusta , Beograd, Službeni glasnik, prevod Drinke Gojković, s t r. 65 -84. 286 bljava sa stilskim dejstvom uvećanja tenzije je „isturanje“ prideva koji služi kao najava imenici na samom početku fraze, tako da se imenica na koju se pridev odnosi nalazi na što većoj udaljenosti od njega; sličan me- hanizam manipulisanja vezivnim sredstvima je i upotreba, sa istim efek- tom, odnosne zamenice dont u posesivnom značenju, takođe maksimalno razdvojene od reči na ko ju se odnosi, a sa ci ljem da se „postigne zateza- nje elemenata sklonih rasturu“ (Špicer 2012 : 68). U okvirima tog Pru- stovog nastojanja da ostvari napetost unutar rečenice, Špicer klasifikuje nekoliko sintaksičkih osobenosti. Najpre, „lažnu“ hipotezu sa nizom „uzglobljenih“ klauza i glavnom rečenicom na kraju („ako x .. . onda.. . . je y“), kao i konsekutivni rečenički sklop umesto koordinacije: dok bi prirodnije bilo povezati „dogodilo se x“ i „dogodilo se y“, stoji „dogodi- lo se x u takvoj meri da je to za posledicu imalo y“ ( ibid .) . Špicer ističe još jedno omiljeno Prustovo vezivno sredstvo: to je neutralna pokazna zamenica ce , či ja je uloga da „ukaže na pojavu koja tek treba preciznije da se odredi“ i koja „apeluje na či taočevu uobrazi- lju“ (idem . : 72). Autor zaključu je: „Naravno, u ovom ce , koje zahteva jednu i li više definitornih relativnih rečenica, Prust dobija izvrsno sred- stvo za vezivanje glavne i sporednih rečenica“ (ibid . ). Posredstvom tog ce predstava se polako i postepeno opredmeću je tako što se gotovo mate- ma tičkom preciznošću, kaže Špicer, utvrđuje samo jedna njegova moguća vrednost; dakle, i to ce ima istu onu ciljevitost koja je tako važna karak- teristika Prustovog rečeničkog ritma; „zato ono i jeste toliko pogodno da bude vezivno sredstvo u rečenici“ (idem . : 73). U ravni sintakse, Špicer naroči to naglašava participske i odnosne obrte koji, smatra, predstavljaju vrlo elegantna sredstva francuskog jezika a Prustu služe da „skrati i kon- denzuje svoje rečeničke tvorevine“ (ibid . ). Nalazimo i da su posebno za- nimljiva razmatranja nemačkog teoretičara vezana za afektivne vrednosti subjunktiva. Naime, njemu se čini da subjunktiv „unosi u Prustove reče- nice duh ljudske čežnje, konačnosti, strahovanja, sumnje, želje, a isto- 287 vremeno, ukazujući na subjektivnost tih uzbuđenja, označava autorovu objektivnost i njegovo distanciranje od svih tih fikcija i varki“ (idem . : 77). Špicer je uveren da Prustovo nalaženje duševnosti u svim moguć- nim, pa i naizgled beznačajnim čovekovim uzbuđenjimaa, nužno sobom nosi učestalije korišćenje subjunktiva, upravo zbog njegovih nabrojanih afektivnih vrednosti (idem . : 79). Zavisne rečenice koje su irealna hipo- teza za prošlost, a koje Prust izražava subjunktivima a ne složenim kon- dicionalima, „naglašavaju roman tično sanjarenje, parodiraju ga, dovode ab ab- surdum . Prust, uopšte, voli zavisne rečenice, pošto one – to nije puka igra reči – očigledno prikazuju, u neku ruku akustički-arhi- tektonički odslikava ju čovekovu zavisnost od sluča ja, zavisnost pojedinca od celine, itd. Svakom či taocu mora pasti u oči ko liko su kod Prusta česte zavisne rečenice drugog stupnja , to jest spo- redne rečenice koje zavise od neke nadređene sporedne rečenice. One su uglavnom tesno spojene, umetnute, upletene u sporedne re- čenice prvog stupnja“ (ibid . ). Špicer dodaje da se može primetiti kako nadređene sporedne reče- nice prvog reda sadrže glagole koji izražavaju duševna stanja ili neki privid, ili i jedno i drugo; to su, zapravo, modifikacije objektivnog činje- ničnog stanja, neki vid izražavanja fiktivne ili prividne si tuacije, ono što se implicira i subjunktivom; to je jedno „još tešnje jezičko zaplitanje u zavisnost“ (idem . : 81). Čak i ako se može učiniti preteranim seman tički „naboj“ koji Špicer pripisuje grama tičkim formama – sintaksi zavisnih rečenica, njihovim vrstama, glagolskim načinima i vremenima, mestu prideva i zamenica – nema sumnje da se na njihove značenjske slojeve uvek mora obraća ti pažnja. A kada su u pitanju književna dela kao što je U traganju za izgubljenim vremenom , kao model romana gde je spoj for- 288 me i sadržine dosegao svojevrsno savršenstvo, onda prenos svih nijansi grama tičko-stilskih aspekata mora postati jedan od ključnih parametara za procenu uspešnosti transfera na ciljni jezik pri likom sameravanja pre- voda i retradukcija. 4.3.3. Govor l ikova kao činilac za procenu i poređenje kvaliteta prevoda i retradukcije Pre nego što prikažemo način na ko ji Leo Špicer razmatra korišće- nje jezika u govoru Prustovih likova, zadržaćemo se još malo na ulozi koju pripisuje rečeničkom ritmu 156, koji smatra najupadljivijim elemen- tom Prustovog sti la. U svetlu Špicerovog tvrđenja da či talac mora da „raspliće i konstruiše“ prustovske rečenice složene strukture, onako kako stručnjak za klasične jezike tumači starogrčke i rimske tekstove, uloga Prustovih prevodilaca – kao najpažljivijih i najzaslužnijih njegovih či ta- laca – čini se još značajnijom, neprocenjivo teškom i vrednom. Špicer se poziva na Kurcijusa i njegovo zapažanje da Prustova rečenica stvara ten- ziju koja stremi rasterećenju, pojačavajući tu napetost do gotovo bolnog stepena, posle čega završetak rečenice pruža delotvorno razrešenje (idem . : 9). Kao što je već primećeno, ta rečenica često prati promene duševnih stanja likova 157, donosi nagoveštaje tih promena, odgađa ih na neko vreme, a svojom delotvornošću utiče na či taočevu pažnju i izaziva empatiju sa učesnicima radnje i li naratorom. Špicer Prustovu veštinu da ukroti rečenicu koja se stalno otrže i razliva u pobočne rukavce pripisuje piščevoj snazi da najrazliči tije stvari i pojave vidi kao povezane, da raz- luču je njihovu nadređenost i podređenost , da postavlja glavne i sporedne 156 Leo Špicer (2012) „Rečenični r i tam“ in O sti lu Marse la Prusta , Beograd, Službeni glasnik, prevod Drinke Gojković, s t r. 9 -32. 157 „Njegove per iode nisu niš ta drugo do jezički der iva t tog unutarnjeg buja- nja doživl ja ja“ (Šp icer 2012 : 19) . 289 stvari na njihova mesta (idem . : 11). Ono što je na prvi pogled haotično, dobija svoj smisleni poredak; taj poredak postiže se ponekad umetanjem interpunkcije (zgradama, povlakama) ili ponavljanjima dela rečenice; drugi put, efekat se postiže namernim rasplinjavanjem izazvane tenzije, što može da posluži za ironičnu karakterizaciju lika 158; treći put, rečenica može da se završi detonacijom, eksplozivno. Špicer ovako zaključu je: „Zahvaljujući tome što se perioda produžava znatno preko granice normalnog trajanja ljudskog daha, kraj rečenice u svim ovim razli- či tim rečeničnim tipovima (eksplozivnom, slojevitom, lučnom) na- stupa kao neko izbavljenje; drugim rečima – dugo željeni završe- tak deluje utoliko konačnije“ (idem . : 25). Zahtevni prevodiočev zadatak, koji se ogleda u tome da se uspešno prenesu sve ove finese Prustove rečenice, uključu jući ri tam i osobenu simboliku ritma 159, naroči to je otežan onda kada treba preneti direktni i indirektni govor. Prvi sadrži dramski efekat dok drugi, kao vid naratoro- vog izveštavanja, i li izveštavanja nekog drugog lika, daje tekstu notu „doživljenog govora“ naglašenu „pseudosubjektivnim“ elementima kao što su usklici koji prenose ton govornog l ica (uzvik dame!). Idiosinkrazi- je u govoru pojedinih likova, među ko jima je Fransoazin način izražava- nja svakako najupeča tljivi ji , otkrivaju socijalni, intelektualni i emotivni vidokrug t ih likova. Kao što je na jednom mestu već bi lo pomenuto po- vodom Monkrifovog prevoda Prusta, veoma je čest i slobodni indirektni govor: to su ona mesta gde autor neće da „na sebe uzme“ argumentaciju i govor lika, ali „ne želi ni da ga izriči to okarakteriše kao tuđ“ (Špicer 158 „Možemo to uporedi t i sa žabom ko ja se naduvava i – prsne. Ali d ivovska per ioda nema uvek parodis t ičku poentu“ (Špicer 2012 : 21) . 159 Njegov š to verni j i prenos na ci l jn i jezik važan je i zato š to r i tam predsta - vl ja , po Mešoniku, „subjektivnu organizaci ju kre tanja teksta“. 290 2012 : 82). Međutim, po Špiceru, razlozi za korišćenje slobodnog indi- rektnog govora još su složeniji nego što pretpostavljamo: „Može bi ti da Prust često izbegava direktni govor i zbog toga što je navikao da nam reči svo jih likova ne saopštava samo doslovno već da do ista prenese i zvuk i gest koji ih prati, jer on ne voli izo- lovanu, apstraktnu, emocionalno hladnu reč na har tiji , pa hoće da je opet natopi toplinom, punoćom, emocionalnom svežinom govo- ra. Kad prenosi živu reč, Prust je ne izdvaja iz konteksta lika, već je tretira kao biološki izraz či tave ličnosti“ (idem . : 85). Kao što kod Prusta postoji sinkretizam čula i utisaka, tako i izgo- vorena reč, sma tra Špicer, ima svoj korelativni gest, korelativnu mimiku, „a pre svega dušu – akcenat“ (ibid . ). Čak i ar tikulisanje u svom čisto tehničkom vidu postaje kod njega izraz „duše“: način na ko ji likovi arti- kulišu glasove odraz je njihovih psiholoških i socijalnih karakteristika. „Otuda i impresionistički pedantni opisi glasova karakterističnih za je- dan lik“: na primer, izgovor glasa „š“ jednog od likova ne samo da či tao- cu nudi podatke o njegovom karakternom profi lu na osnovu te osobene artikulacije, nego implicira i či tavu mrežu socijalnih odnosa kakva oko toga lika postoji, sa određenim posledicama i događa jima na spoljašnjem planu. Individualni jezici postaju predmet najistančanijih i najpodrobni- jih mogućih Prustovih op tičko-akustičkih analiza, upravo zato što su od- raz „melodije duše“ (idem . : 86). Špicer te analize naziva „grafologijom ili fiziognomijom individualnog jezika“, jer poput grafologa i li fiziogno- mičara pisac „traga“ za značenjima iza pukih reči, na osnovu izvorne me- lodije koja ne može tako lako zavarati kao što to je to kadra verbalna veština. „Može se reći da je či tava Prustova umetnost prikazivanja ljudi ci tiranje, ponovno stvaranje ’govornog totaliteta’, pravljenje ’pastiša’“ (idem . : 92). Jedna od specifičnosti njegove proze posledica je želje da 291 spoji reči ko je likovi izgovaraju sa atmosferom u kojoj ih izgovaraju: u tome Špicer nalazi objašnjenje zašto Prust „rado unosi direktni govor u svoju dugu periodu, čime se opet stvara jedan oblik grama tičke zavisno- sti“ (idem . : 93). Idiolekti pojedinih likova takođe su deo slojevitih seman tičkih vrednosti ko je čine veličinu Prustove proze; Špicer nalazi tri načina koje pisac primenjuje da bi leksici dao poseban značaj (idem . : 96 i dalje). Pr- vo, on pojedina osećanja likova vezuje za pojmove koji do tada nisu ima- li implikacije ko je će im ov i likovi pripisati: to je slučaj sa pojmom „ka- tleje“ i „nameštanjem katleje“, što u govoru Svana i Odete postaje neka vrsta „lozinke“ za ljubavni čin. Drugo, unose se osećanja u reči ko je nisu pojmovno utvrđene: to je slučaj sa piščevim tumačenjem, na primer, po- jedinih toponima i ličnih imena (Parme, vojvotkinje de Germant, Svana, Žilberte) a koja se tumače kao nosioci elegancije, boja, emocija i slično. Treće, unosi se zagonetnost u reči ko je jesu čvrsto pojmovno utvrđene, da bi se njihova postojeća vrednost produbila il i izmenila. Ovakvi meha- nizmi predstavljaju jedan od najvećih izazova za prevodioce, pošto opisi semantizma pojedinih zvukova reči i asocijacije koje ti zvuci izazivaju ne mogu da se u datom obliku preslikaju na ekvivalent u ciljnom jeziku; novi zvukovni sklop, a samim tim i nova fonetska simbolika, predstavlja- ju za prevođenje jedan od svakako najtežih problema. Na kraju, želeli bismo da zajedno sa Špicerom ukažemo na još dve specifičnosti leksike Prustovog jezika (idem . : 115-116). Prva se odnosi na vrednost prefiksa „re“, za koji nemački teoretičar sma tra da je pun afektivnog i značenjskog naboja: on označava ponovno pojavljivanje, oživljavanje, vaskrsavanje, ponavljanje; reči ko je ga sadrže predstavljaju ključne pojmove u romanu, od imenice „traganje“ (recherche) u naslovu ovog višetomnog dela u celini pa do naziva za poslednji tom „pronađeno vreme“ (temps retrouvé), a preko niza značajnih glagola i imenica (re- connaissance , reconquête , se remettre , recréer , i tako dalje). Među tim, 292 tu će se prevodilac suoči ti sa nemogućnošću prenosa tih emotivnih i se- man tičkih vrednosti ovog prefiksa, za koji nema sumnje da poseduje vi- šestruke slojevitosti. Evo zbog čega: u primerima koji su navedeni, pre- vodni ekvivalenti ne zadržavaju taj prefiks; čak i ako se za neke termine mogu naći iste te tuđice fonetski pri lagođene srpskom ili hrvatskom, one ostaju nepoželjne u jeziku književnosti zato što su reči stranog porekla. Ovakva mesta dokaz su, dakle, nemogućnosti prevoda svih implikacija Prustove leksike. Druga specifičnost tiče se socijalno-kulturološke di- menzije leksike: jer, trenutku nestajanja či tavog jednog sveta i epohe, zajedno sa aristokratijom koja se stapa i izjednačava sa građanstvom, pi- sac je uspešno našao izraz na jezičkom planu. Naime, on u više navrata naglašava činjenicu da iščezava arha ična lepota francuskog kakvu voli i neguje, prisutna na svojevrstan način u govoru sluškinje Fransoaze, da- kle ne samo kod najviših i obrazovanih slojeva; njen živopisni jezik po- lako se povlači pred jedno ličnijim i bezbojnijim govorom nove klase i novih vremena. Gube se stari izrazi i obrti , nestaju pojedine reči, Franso- aza pod utica jem ćerke prihvata da govori onako kako joj nije ranije bilo svojstveno. Ne treba naglašavati koliko je za prevodioca teško da na dru- gi jezik prenese sve ilustracije, sve konkretne primere ovog „novogovo- ra“, a u konstrastu sa sentimentalno-arhaizovanim načinom izražavanja kao zamirućim, poslednjim odrazom jezičke kulture drevne Francuske. Pokušaćemo da nabrojimo one aspekte morfosintakse koje su prou- čavaoci Prustovog jezika istakli kao nosioce značenjskih slojeva; smatra- mo da se u prevodu ti elementi moraju sačuvati, naravno u onoj meri u kojoj ih može integrisati morfosintaksa ciljnog jezika. Treba ih zadržati zato što bi njihov gubitak „osakatio“ ne samo formalnu nego i sadržinsku ravan dela, s obzirom na činjenicu da su te dve ravni i inače u književno- sti neodvojive – a posebno je njihov spoj u nerazlučivu celinu očigledan kod Prusta. Otuda smatramo da ih možemo nazvati „stilskim invarijanta- ma“, to jest elementima koje je nužno zadržati u prevodu, i na kojima je 293 moguće procenjivati individualnost i kreativni potencijal različi tih pre- vodilaca. Zato su „stilske invarijante“ naroči to podesne za poređenje prevoda i retradukcije. U njih spadaju, a l ista sigurno nije konačna: 1. ri tam i, u širem smislu, rečenička dinamika, zbog simbolike ko- ju smo videli da nosi; 2. odnos glavnih i zavisnih rečenica, zbog njihovog hijerarhizova- nja kao odraza određenog idejnog ustrojstva i vrednosnog sistema; 3. pojedine vrste zavisnih rečenica, posebno hipote tičke i posle- dične, kao tipične za Prustovu strategiju usporavanja ritma, usposta- vljanja tenzije i njenog razrešenja; 4. indirektni, direktni i slobodni indirektni govor, bilo da u izdvo- jeni u posebnu celinu ili umetnuti u periodu; 5. vrednosti subjunktiva i kondicionala spram indikativa, kao i vrednosti glagolskih vremena, zbog svog impliciranog semantizma; 160 6. istaknuta mesta prideva i zamenica u rečenici, zbog napetosti koja se smišljeno uspostavlja njihovim udaljavanjem od reči na ko je se odnose; 7. leksika uopšte, posebno reali je i idiolekti svojstveni likovima, zbog karakterizacije osoba i si tuacija, sredine i epohe; 8. usklici , takođe zbog funkcije sentimentalnog ili , opšti je, afek- tivnog kolori ta teksta, kao i zbog značenjskog profi lisanja likova koji- ma su svojstveni; 161 160 O vrednost ima po jedinih glagolskih vremena, aspeka ta i načina u francu- skom i nj ihovim prevodnim ekviva lentima u engleskom vide ti u Dai r ine O’Kelly (2003) „Tradui re le temps, t raduire l ’aspec t; pe t i t préc is de sys tématique comparée“ in Bal lard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traducto logie, l inguis t ique et t raduc- t ion , Ar ras, Ar tois Presses Universi té , s t r. 177-200. 161 O zameni uskl ika iz izvornika ne-uskličnim segmentima teksta u knj ižev- nom prevodu i eksplici ranju a fektivnih vrednost i uskl ika vide ti instruktivni rad Ber - 294 9. prefiksi, u onoj meri u kojoj je nužna njihova značenjska entro- pija pri prevodu; 10. glasovi, njihov izgovor, fonološka ravan u celini, zbog veoma važne estetske funkcije i muzikalnosti kakvu Prustova rečenica često ima. 4.3.4. Simbolička vrednost naslova kao činilac u retradukciji i revidira- nje vlastitog prevoda Još jednu značajnu komponentu u nizu grama tičko-stilskih aspeka- ta složene romaneskne forme kao što je Prustova predstavljaju naslovi svih tomova i njihovih pojedinih delova. U pismu upućenom Skotu Mon- krifu, či ji se prvi tom u prevodu na engleski 1922. godine upravo poja- vio, Prust zahvaljuje svome prevodiocu; ujedno, on iznosi primedbu na odabrani naslov za À la recherche du temps perdu , koji je na engleskom glasio Remembrance of Things Past . 162 Naime, uč tivo se izvinjavajući zbog svoga „nedovoljnog“ znanja engleskog jezika, Prust ipak otvoreno zamera Monkrifu što je ovakvim prevodnim naslovom neopravdano zane- mario drugu komponentu značenja participa perdu – a to nije samo ono što je prošlo, kako „ things past“ sugerišu, nego i ono što je protraćeno: t rana Rišea (Ber trand Riche t (2003) „La traduc tion au cœur de l ’analyse l inguist i - que : l ’exemple de la t raduc tion non in ter ject ive des inter jec t ions“ in Bal lard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguis t ique e t t raduction , Ar ras, Ar to is Presses Univers i té , s tr. 83-97) . 162 Ovaj naslov je deo Šekspirovog st iha iz 30. soneta : When to the sessions of sweet si len t thought, I summon up remembrance o f things pas t , I s igh the lack of many a thing I so ught, And with o ld woes new wail my dear t ime' s waste . . . 295 „both lost time and wasted time“. 163 Simbolika i poe tičnost Monkrifovog naslova, koji se zadržao punih šezdeset godina sve do Kilmartinove revi- zije iz 1981. godine, svakako su doprinele pozitivnoj recepciji Prustovog dela na engleskom jeziku. Preuzet kao deo drugog stiha Šekspirovog 30. soneta, Monkrifov naslov je po sudu mnogih predstavljao izvanredan po- tez. A opet, nema sumnje da je i Prustova primedba tačna: njegova sim- bolika, sadržana upravo u participu perdu , ni je više bila dvoznačana, ka- ko je autor romana želeo u skladu sa jednom od ključnih poruka romana. U svakom sluča ju, Prustovo delo pod ovim šekspirovski obojenim nazi- vom postalo je slavno kod mnogih generacija engleskih či talaca, između ostalog zahvaljujući asocijacijama na poznati sonet i izuzetno uspeloj lirskoj noti sa inverzijom redosleda prideva i imenice. Kilmartinova revi- zija iz 1981. godine podrazumevala je i promenu na doslovnije In Search of Lost Time ; danas je na engleskom govornom područ ju Prustovo delo još uvek, čini se, poznato pod oba svoja naslova. Isto ovo zapažanje – o nemogućnosti da se naslovom ukaže, isto- vremeno, na oba značenja participa perdu – izneo je prevodilac Živojin Živojnović 2008. godine u svom pisanom obraćanju 164 povodom izlaska redigovane verzije prevoda Prustovog romana. Za razliku od engleskih retradukcija, gde smo videli da su revizije Monkrifovog prevoda pravili drugi prevodioci (Kilmartin i Enrajt), srpska redigovana verzije specifič- na je utoliko što je isti prevodilac sâm napravio reviziju vlastitog prevo- da. Živojnović najpre ukazuje na glavni razlog iz kojeg se poduhvatio re- tradukcije svoga prvobitnog prevoda: na to ga je podstaklo francusko re- vidirano izdanje Prustovog romana objavljeno u Francuskoj 1987. godi- 163 Prustovo p ismo od 10. oktobra 1922. godine. 164 Izvor : Živojnovićevo p ismo ob javljeno na saj tu UKPS i proči tano kao za- pis u audio -arhivu Biblioteke grada Beograda, c iklus „Fi lozofski razgovori“: razgo- vor povodom ob javlj ivanja novog, redigovanog prevoda Prusta , održan 28. ma ja 2008, fo rmat mp3. 296 ne. Naime, Živojnović se u svom prvom prevodu iz 1983. služio verzijom Traganja objavljenom davne 1954. godine, pa je novo izdanje izvornika i ovoga pu ta, kao što je često slučaj , podstaklo izdavača i prevodioca da prema njemu načine retradukciju. Pošto je dao to prvo objašnjenje, Živojnović u svom pismu ulazi u seman tičku analizu naslova, nastojeći da opravda izmene koje je napra- vio: jer, njegov prvi prevod integralnog dela na srpski iz 1983. nosio je naziv U traganju za iščezlim vremenom; novo, redigovano izdanje iz 2007. godine Živojnović je naslovio U traganju za minulim vremenom . 165 To obrazlaže tvrđenjem da je delo odavno prevedeno 166 doslovno, U tra- ganju za izgubljenim vremenom , ali na francuskom to „.. . može imati dva značenja: vreme izgubljeno, propušteno, protraćeno i vreme nestalo, iš- čezlo , jer je zauvek prošlo. Na srpskom izgubljeno vreme znači samo protraćeno vreme, pa se ne može reći da Prust oživljava izgubljeno vre- me svog detinjstva i mladosti, nego samo zauvek nestalo, minulo vreme svoje prošlosti“ (Živojin Živojnović, pismo objavljeno na sajtu UKPS i zabeleženo kao audio-zapis Biblioteke grada Beograda, proči tano 28. maja 2008). 167 Nema sumnje da je prevodilac prevideo prostu istinu: to vreme nije „zauvek nestalo, minulo“ (kako je particip perdu preveden u revidiranom izdanju iz 2007.), ni ti je „iščezlo“ (kako glasi prevod prvog izdanja iz 165 Prvo je izdato kao za jednički poduhvat Matice srpske , Noli ta i Narodne knj ige ; drugo, povodom ko jeg Živojnović obrazlaže t r i izmene ko je je napravio u nas lovima, ob javi la je Paideia . 166 Prvi in tegralni prevod Prusta na srpsko-hrva tskom govornom pod ruč ju ob- javl jen je 1965. u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom U traganju za i zgubljenim vremenom , dok su rani j i tomovi ovog romana , š tampani kod i stog izdavača sukcesiv- no između 1951. i 1965, no si l i naslov U traženju izgubljena vremena . 167 U najmanju ruku je d iskutabilno da l i , za ista , izgubljeno vreme na srpskom znači samo pro traćeno vreme. 297 1983.), čim je moglo da bude prizvano, ponovo „nađeno“ (upravo tako i glasi naslov Živojnovićevog prevoda poslednjeg toma Le temps retrouvé u prvom izdanju, Nađeno vreme) i čim je moglo da „vaskrsne“ (isti sedmi tom u Živojnovićevoj retradukciji nosi naziv Vaskrslo vreme). 168 Najzad, Živojnović je izmenio i jednako poznat naslov drugog toma, À l’ombre des jeunes fil les en f leurs , koji u redigovanoj verziji glasi U seni devoja- ka cvetova , dok je u njegovom prvom prevodu glasio U senci devojaka u cvetu 169. Ovako to Živojnović ob jašnjava: „.. . kao da se hoće reći: devoj- ke u cvetu mladosti – a i mnogi Francuzi to tako razumeju, al i pogrešno. A to su ustvari devojke kao cvetovi, prosti je rečeno, devojke cvetovi, kao sto ih Prust na šest-sedam mesta u tekstu izriči to i naziva, možda kao veliki poklonik Vagnera, inspirisan devojkama-cvetovima u operi Parsifal“ (ibid . ). 170 Nije lako prihvatiti Živojnovićevu argumentaciju, kao ni nove, ne- sumnjivo „poe tičnije“ naslove: jer, čini se da nije toliko reč o izmenjenoj simbolici (minulo umesto iščezlo i vaskrslo umesto nađeno vreme, u seni 168 „Još je gor i s lučaj sa poslednj im odelj kom, kome sam u prvobitnom prevo- du ostavio doslovan prevod (a vr lo loš) : Ponovo nađeno vreme – uosta lom re trouver na srpskom se ne kaže ponovo naći , nego prosto – naći (neš to što je bi lo izgubljeno) , a zapravo je smisao : ponovni susre t i s vremenom, i l i prosto – susre t i s vremeno m, doživlja j i vremena i nj egovih dej stava. Da ne bih u toj me ri “izmiš l jao”, pomi r io sam se s t im da dam jedan s imboličan naslov, Vaskrslo vreme , sma tra jući da naslov teško može da označi i l i sažme sadržaj de la , nego pre da ga samo sugeri ra , s imboli- še“ ( ib id . ) . 169 Ovaj nas lov je pre toga imao dve svo je var i jante: kod prevodioca Bore Gli - šića, u prevodu ko j i je objavio Noli t 1957. godine, on je glas io Pod senkom devojaka u cve tu ; u prevodu Tina Ujevića iz 1955, štampanom u zagrebačkoj Zori , on je glas io U sjeni procvalih d jevo jaka . 170 Levi upravo U senci devojaka u cve tu uzima kao pr imer za pre te ranu težnju ka što „iz razi t i jem“, to j es t š to upeča t l j ivi jem naslovu, „na granici između umetnosti i neukusa“ (Levi 1982 : 157) . 298 devojaka cvetova, umesto u senci devojaka u cvetu). Pre se može reći da je posredi „poetizovanje“ naslova, dodavanje one sentimentalne note ka- kva je postojala u Monkrifovom prevodu. Ova težnja ka poetizovanju, prisutna i u prvom Živojnovićevom prevodu u odnosu na već postojeći hrvatski iz 1965, a još naglašenija u novim naslovima njegove retraduk- cije, dokaziva je u nizu primera. Osim lirizma, glagol „vaskrsnuti“ nosi i nesumnjive religiozne, hrišćanske konotacije; one imaju svoj odjek i u promeni naziva čuvene Prustovske „madlenice“, koja je u retradukciji postala „magdalenica“ pa asocira na ime iz hrišćanske mitologije, to jest na Mariju-Magdalenu. Francuski glagoli perdre i retrouver pripadaju svakodnevnom jeziku, deo su standardnog registra; prema tome, naslov či tavog romana (À la recherche du temps perdu), kao i naslov posled- njeg, značenjski verovatno najvažnijeg toma u kojem se nudi ključ za sve pokrenute teme (Le temps retrouvé) nemaju onaj poetski i metafizički na- boj koji im pripisuje Živojnović, nudeći kao ekvivalente „minulo“ i „vas- krslo“ vreme. Gledana iz tog ugla, njegova prvobitna rešenja („iščezlo“ i „nađeno“ vreme) čine se ako ne uspelijim, ono bar adekvatnijim; kao da je prevodilac žudeo, možda i nesvesno, da se „odmakne“ od vlasti tog prevoda – a to nastojanje možda je bilo prisutno, posebno kada je reč o glavnom naslovu de la, već i u prevodu iz 1983, samo tada u odnosu na hrvatsko izdanje Traganja za izgubljenim vremenom iz pera prevodilaca Branta, Ujevića i Tecilazića. Taj prvobitni naslov, koji su nosila razna Zorina izdanja od 1965. pa nadalje, zamenio je onaj od pre 1965. godine sa pomalo arha ičnim pri- zvukom zbog genitiva: U traženju izgubljena vremena. Po svoj pri lici, i na srpskom i na hrvatskom govornom područ ju, uprkos retradukcijama, U traganju za izgubljenim vremenom nameće se kao naslov koji spontano izgovaramo ako bi nam neko zatražio da bez premišljanja kažemo kako glasi ime Prustovog romana. Menjanje ustaljenog naslova, onog koji se uvrežio u kolektivnom podsvesnom, bi lo da je reč o nazivu poznatog 299 književnog ili , šire, svakog umetničkog dela, pokazuje se nezahvalnim i neizvesnim poduhvatom, ako ne i unapred osuđenim na neuspeh. O tome svedoči i podatak koji navodi Jirži Levi u svojoj knjizi Umjetnost prevo- đenja . Naime , češki izdavač če tvrtog po redu prevoda Stendalovog roma- na Crveno i crno , u prva tri sluča ja objavljenog pod tim naslovom, poku- šao je da ove prideve prebaci u ženski rod, radi slaganja sa imenicom bo- ja. Pokušaj nije uspeo: pobedio je prvobitni naslov, uvrežen u svesti či ta- lačke publike i javnosti uopšte, pa verovatno i kod onih koji nisu ni či ta- li ovaj roman. Levi nalazi još jednu dimenziju u analizi prevoda naslovâ: nacio- nalnu. On tvrdi da svaka književnost ima svoje specifično-nacionalne forme za naslove knjiga; a „ . . . pošto u prevodu valja sačuvati nače la ko- ja stvaraju formu (to jest aforističnost konstrukcije i izražajnost slike), nacionalnu formu originala u naslovu treba zamijeniti formom koja je za- stupljena u domaćoj književnosti“ (Levi 1982 : 157). Tako Francuzi rado upotrebljavaju pogodbeni način, Englezi infini tiv, Česi upitnu formu; prevodilac mora znati te razlike, kaže Levi, jer je tuđ naslov često zgod- nije prevesti formulacijom ustaljenom na maternjem jeziku (ibid . ). Na prevod naslova utiče raz lika među kul turama, kao i razlika u informisa- nosti dve ju či ta lačkih sredina; izbegavaju se u prevodu naziva delâ ona lična imena ili toponimi koji ciljnoj publici nisu poznati. Levi smatra opravdanom promenu ustaljenog tradicionalnog naslova samo ako je no- vo rešenje, koje nudi retradukcija, „bitno bolje“ od prethodnog. Drugo pravilo koje ističe je sledeće: poš to je naslov idejni ključ de la, njegova razumljivost važnija je od njegove slikovitosti (idem . : 161). Levi za- ključu je da se u prevođenju naslova oseća i idejni stav prevodilaca; neki od njih će, na primer, istaći socijalnu dimenziju dela u naslovu, dok će drugi naziv izvornika modifikovati tako da pojača ju njegovu roman tičnu komponentu. 171 171 Pr imer za ovo videli smo kod Mar te Marin-Domine. 300 Če tvrta glava: zaključak Na osnovu svega iznetog u ovoj glavi zaključu jemo da hipoteza o retradukciji ni je validna u poređenju više prevoda istoga izvornika nasta- lih u današnje vreme, kada svuda važe iste prevodi lačke norme. Ovo zna- či da se ne može, nužno i uvek, održati gruba podela na cil jno ori jentisa- nu strategiju „domestikacije“ izvornika koja bi bila karakteristična za pr- vi prevod, te na „egzotizujuću“ stra tegiju potenciranja piščeve idiosin- krazije koja bi bila svojstvena retradukciji. Postupci primereni jednoj il i drugoj strategiji svrstani su na kontinuumu između dva po la i primenjuju se kako u prvim prevodima, tako i u retradukcijama. Njima stvoreni glo- balni utisak bliskosti ili udaljenosti či taoca u odnosu na svet književnog dela daleko je složeniji nego što se u prvi mah čini, a parametri po koji- ma sudimo o udelu metoda postranjivanja i li odomaćivanja mnogobrojni su i podeljeni između bar dve ravni, jezičke i sadržinske. Tako se odoma- ćivanje može sistema tično sprovoditi na jezičkom planu, dok se u ravni sadržine može dosledno primenjivati strategija postranjivanja; za to je karakterističan, na primer, postupak očuvanja realijâ u njihovom neizme- njenom obliku, bez umetnutih objašnjenja. Komparativnim analizama prevoda i retradukcija pokazalo se da je presudni činilac za razlike na- stale pri tumačenju i preoblikovanju izvornika – prevodiočeva subjektiv- nost. Budući da je reč o kreativnom činu spisateljske prirode, retradukci- je i prvi prevodi ne treba da se sameravaju u vrednosnom smislu. Ono što čini upeča tljivim i osobenim svaki prevod, pa i retradukci- ju, jesu „odstupanja“ kadra da ukažu na izvesnu „unutrašnju logiku“ pre- vodilačkih rešenja; zahvaljujući tome, prevodilac je prisutan u tekstu prevoda u vidu individualno obojenog „glasa“ ili „tonaliteta“. Među tim, autor retradukci je čini se da je uvek u prednosti jer njegov tekst predsta- vlja savršeniji odraz prethodnog prevoda, a uz to nudi i dodatni, nov, autonomni kvali tet; ipak, baš zato što nije lako postići vlastiti tonalitet i 301 nametnuti svoj glas, postoje mnogi sluča jevi kada retradukcije nisu uspe- le da dosegnu kvalitet prvog ili prethodnih prevoda. 172 Događa se da se prevodiočev individualni „glas“, idejni stavovi i sistem vrednosti, bi lo da je reč o prvom prevodu ili retradukciji, srećno poklope sa postojećom paradigmom na jezičkom i ideološkom planu. Ovo je dodatni podsticaj za pozitivnu recepciju prevoda; mnogo je više izgleda da on tada traje u prevodnoj književnosti kao „veliki prevod“ koga je teško nadmašiti. Isto važi, a fortiori , za prevodne naslove. Idiosinkrazijske prevodiočeve odlike vidljive su ne samo u ravni stila i leksike, nego i u prenosu sintakse: na primer, u njegovom oprede- ljenju za jednu od varijanti mogućeg prenosa, a to je izbor između juk- stapozicije, koordinacije, subordinacije, participske ili imeničke rečeni- ce. Simboliku nose i morfološka svojstva reči, glagolski načini i vreme- na, indirektni i direktni govor likova, mesto zamenica i prideva, ri tmička i fonetska ravan, usklici, prefiksi, naslovi pojedinih poglavlja. Svaka i najmanja nijansa značenjski je i simbo lički obojena, pa predstavlja mo- gućnost iskazivanja individualnih prevodiočevih izbora. Retradukcije, u komparativnoj analizi spram prvog prevoda, nude idealno područ je za proučavanje procesa odlučivanja kojem se prevodilac podvrgava kada uspostavlja priori tete prenosa i kada određuje vrstu ekvi- valencije kojoj teži pri uobličenju svake prevodne jedinice ponaosob. Ako je cilj estetska i pragma tička ekvivalencija, nekada se u proznom tekstu i njegova muzikalnost, sa prozodijskim svojstvima, može namet- nuti kao najvažniji reper za procenjivanje kvaliteta prevoda u odnosu na izvornik. Budući da integriše sva prethodna uspela rešenja, retradukcija 172 Ovo je , između os ta l ih , dokaza la i Vanda Mikšić na korpusu od če t i r i hr - va tska prevoda prvoga dela prvoga toma Prustovog Traganja za i zgubljenim vreme- nom , a to je Combray. P revod Zla tka Crnkovića autorka je oceni la kao bolj i u odnosu na po tonj i prevod Svevlada Slamniga. Analiza je složeni ja za najs ta r i j i prevod Miro- slava Branta i najnovi j i Mate Marasa. 302 ima i tu prednost da može – kada i koliko želi – da se smišljeno „odmi- če“ od prethodnog prevoda. Poseban slučaj re tradukcije je kada prevodi- lac pravi novu, revidiranu verziju vlasti tog prevoda, pa pravi svesni od- mak od sopstvenih prvobitnih rešenja. To je bio slučaj sa Živojnoviće- vom prvom retradukcijom iz 1983. godine, a onda i sa vlastitom revizi- jom te retradukcije u novu, dakle redigovanu verziju iz 2007. godine, ka- da je ovaj čuveni roman doživeo treću prevodnu naslovnu vari jantu: od prvobitnog ustaljenog naziva u hrvatskim izdanjima, koji je glasio U tra- ganju za izgubljenim vremenom , modifikacija prve retradukcije glasi la je Traganje za iščezlim vremenom , da bi Živojnović če tvrt veka kasnije to ponovo izmenio u Traganje za minulim vremenom . 303 Peta glava Gramatičko-stilski aspekti integralnih prevoda Prustovog romana 5.1. Prevodi Prustovog romana na srpskom i hrvatskom govor- nom području „Kada je prošlo dvadeset godina od prvog izdanja (1983.) mog prevoda Prusta, koji sam radio za Maticu srpsku, pomislio sam kako već to like generacije naših či talaca nemaju priliku da na svome jeziku nabave to veličanstveno delo, te da bi bilo dobro da svoj prevod pregledam i u nje- mu možda štošta popravim za jedno novo izdanje“ (Živojin Živojnović, povodom revidiranog izdanja Traganja) 5.1.1. Mesto i uloga prevoda Prustovog Traganja u sistemu domaće knji- ževnosti Nema sumnje da se lingvisti, t raduktolozi, teoretičari i istoričari književnosti slažu oko činjenice da prevodna književnost bogati kulturu pri jema ne samo na književnoj ravni, unoseći nove ideje, pravce i sti lo- ve, nego i na jezičkoj; u svakom sluča ju, ona već samim svojim postoja- njem „doprinosi unutrašnjoj diferencijaciji nacionalne književnosti“ (Le- vi 1982 : 229). Sa stanovišta svetske književnosti, pak, upravo opet za- hvaljujući prevodima, naporedo je primetna i suprotna, objedinjujuća te- žnja. Naime, umetnička i književna dela, kako je bezbroj puta rečeno, govore „univerzalnim jezikom“; brže nego ikada do sada, ona danas po- staju globalno uticajna, delatna u onome što se može nazvati planetar- nom kulturom i civilizacijom. Levi zaključu je da je prevod jedan od sa- 304 vremenih činilaca koji, dakle, ujedno doprinose i raznolikosti i monolit- nosti svetske književnosti (idem . : 230). Antologijska književna dela, na kojem god jeziku da su napisana, postaju svetska baština; s druge strane, deo pojedinih nacionalnih baština svakako su i „veliki prevodi“ kakav je na srpskom, na primer, već pominjani Vinaverov prevod Rableovog Gar- gantue i Pantagruela . Među tim, kod nas je i taj vid nacionalne baštine imao svojih speci- fičnosti, ko je su ga učinile složenijim nego drugde. Prevodna književnost na teri toriji bivše jugoslovenske države nije mogla da ostane izvan utica- ja promenljivih ideoloških okvira, nestabilne istorijsko-političke si tuaci- je i odsustva kontinuiteta na polju zajedničke, osmišljene kulturne politi- ke. Ako se razmotri recepcija Prusta u poslednjih gotovo sto godina, uoč- ljivo je da od početka postoje dva naporedna toka u ključnim centrima na tlu bivše države: Beogradu i Zagrebu. Drugim rečima, već od objavljiva- nja prvih članaka o ovom piscu i njegovom delu, odvija se neka vrsta „unutrašnje diferencijacije“ na planu jezika, književnosti i izdavaštva. Na područ ju novoformirane Kraljevine Jugoslavije izlaze 1922. dva prva članka o Prustu, ujedno i jedina koja su te godine štampana: Slobodan Jovanović objavljuje prvu kri tiku Traganja dok je Prust još živ, a Rastko Petrović piše tekst krajem godine, povodom piščeve smrti. Kao što je po- kazao Veselin Marković u svo joj knjizi o recepciji Prusta 173, o njemu su do početka drugog svetskog rata pisali Antun Branko Šimić, Marko Ri- stić, Stanislav Vinaver, Miroslav Krleža, Tin Ujević, Đorđe Jovanović i drugi, najviše tokom dvadesetih godina kada se pojavljuju i prvi prevodi pojedinih odlomaka romana 174 u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. 173 Vese lin Marković (1996) Marsel Prust i drugi reali s t i , Beograd, Zadužbina Andrejević. 174 Indika tivno je da su Marko Rist ić i An tun Branko Šimić – a to su , t reba podvući , bukvalno prvi prevodi Prusta ob javljeni na srpskom i hrva tskom govorno m pod ruč ju – preve li i s t i odlomak: Rist ić ga je nas lovio „Gledati je kako spava“ (Bu- 305 Ipak, tek pedesetih, naporedo sa početkom izlaska iz štampe prvih tomova dela koje je planirano da bude izdato integralno 175 kod zagrebač- ke Zore, raste istinsko interesovanje za ovog francuskog pisca. U to vre- me, na samom početku pedesetih, i Eli Finci u Beogradu objavljuje u ča- sopisu Književnost prevode niza ključnih odlomaka Prustovog romana ko ji će bi ti okupljeni i štampani u jednoj knjizi 176, a krajem iste decenije izlazi prevod drugog toma Pod senkom devojaka u cvetu iz pera Bore Glišića. Naporedo se prevode i pišu kri tički tekstovi o Prustu i njegovom romanu u Zagrebu, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu i Titogradu: pede- setih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Dve godine pošto je, 1965, za- grebačka Zora objavila integralno izdanje u trinaest svezaka, pojavljuje se 1967. Živojnovićev prevod drugog dela prvog toma Jedna Svanova ljubav u izdanju Matice srpske iz Novog Sada. A onda će se ovaj prevo- dilac poduhvatiti , samostalno, džinovskog zadatka, pa 1983. izlazi nje- gov integralni prevod u dvanaest svezaka kao zajednički izdavački podu- dućnost , Beograd, 15.4 .1923, I I I , 8 , s t r. 378 -382) a Šimić je ovaj naziv modif ikovao u „Gledajući je kako spava“ (Knj iževnik , Zagreb , jun 1924, I , 2 , s t r. 53 -57) . 175 Prvi deo Combray prvog toma Put k Swannu romana U traženju i zgubljena vremena preveo je Miroslav Brant i on je ob javl jen 1952; drugi deo prvog toma Jed- na Swannova l jubav i t r eći njegov deo Zavičajna imena – ime preveo je Tin Ujević, a objavljeni su 1953; naredni tomovi, to jest drugi U sjeni procvalih d jevojaka i t reć i tom Vojvotkinja Guermantes I i I I , pojavljuju se u Ujevićevom prevodu 1955; od če - tvr tog toma Sodoma i Gomora I i I I , objavljenog 1958, prevodi lac je Vinko Tecila - zić ; on je autor prevoda i pe tog toma Zatočenica 1963, kao i Bjegunice i Pronađenog vr i jena, ko j i iz laze 1965. Pod modif ikovanim nazivom U traganju za izgubljenim vremenom , 1965. ob javl jeno je in tegra lno Prustovo de lo u t r inaes t svezaka ova tr i prevodioca pa će tako i nada lje bi t i preš tampavano, sa greškom u Zorinom izdanju iz 1977. i izdanju Gra f ičkog zavoda Hrvatske iz 1981, gde je kao jedini p revodi lac pr - vog toma Put k Swannu naveden Tin Ujević umesto Miros lava Branta. 176 Marsel Prust (1953) U traganju za i zgubljenim vremenom: f ragmenti , pre - vod Eli F inci , Beograd, Prosve ta. 306 hvat Matice srpske, Nolita i Narodne knjige naslovljen U traganju za iš- čezlim vremenom . Ovo izdanje, sa hrvatskim iz 1965, poslužilo je za for- miranje korpusa na kojem smo poredili prevod Branta, Ujevića i Tecila- zića sa Živojinovićevom retradukcijom. Recepcijom Prusta u Hrvatskoj bavila se Jasna Plevnik 177, koja u bibliografi ji navodi 53 rada o Prustu zaključno sa 1984. godinom na teri- tori ji Hrvatske, dok Marković svo ju listu bibliografskih jedinica zaklju- ču je deset godina kasnije, beležeći na područ ju srpskohrvatskog jezika, koje je tada pored Srbije i Hrvatske obuhvatalo teri tori ju Bosne i Crne Gore, ukupno 170 objavljenih naslova (Marković 1996 : 15). Ovaj autor pokazuje da je većina kri tičara „Traganju pristupila kao realističnom de- lu“, kao i da je većina „bila zavedena formom fiktivnih memoara koju je Prust odabrao za Traganje“ ( idem . : 65). Marković to ob jašnjava pretpo- stavkom da između dva svetska rata domaći kri tičari nisu prepoznali Pru- stov roman kao paradigmatski za modernu književnost, zajedno sa Džoj- sovim i Kafkinim delom, zato što su još bili pod uticajem devetnaestove- kovnog realizma; novi vid realističkog pristupa podstrekivala je i komu- nistička ideologija, pa su pisci i kri tičari koji su joj bili naklonjeni tuma- či li neke od modernista u tom ključu. Ovo se pro teglo i na razdoblje po- sle drugog svetskog rata, kada su u kri tici promovisani socijalistički rea- lizam i teori ja odraza (ibid . ). Proglašavanje realizma za naprednu li teraturu obojilo je, dakle, i tekstove iz perioda sukoba na levici, kao i one napisane pedesetih godina u kojima je tema bila društvena dimenzija Traganja . Ovome je doprinela činjenica da su mnogi anali tičari roman sagledavali kroz memoarsku pri- zmu a ne kao fikciju, stavljajući znak jednakosti između Prusta i pripo- vedača – a time i između Traganja i društva u kojem je ono nastalo (idem . : 66). Tako su ideološki kri terijumi umesto estetskih, sa dogmat- 177 Jasna P levnik (1990) Prustovsko p i tanje (Recepci ja „U traganju za i zgu- bljenim vremenom“) , Zagreb , Nakladni zavod Matice hrvatske. 307 skim tumačenjem Traganja , za posledicu imali kod većine kritičara osu- du pisca: od njega se očekivalo da žigoše dekadentnu sredinu koju opisu- je, što on ni je učinio. Ovakav stav imali su, po Markoviću, oni kri tičari, pisci i prevodioci (među osta lima Dušan Ma tić, Rade Drainac, Tin Uje- vić, Đorđe Jovanović) koji su normativno prišli delu, smatrajući da knji- ževnost mora da podrazumeva jasan angažman i svrsishodno, aktivno opredeljenje za „bolje društvo“ (idem . : 69). U drugom periodu recepcije, smatra Marković, naporedo sa obja- vljivanjem pojedinih tomova Traganja na srpskom i hrvatskom govornom područ ju – a naroči to posle prvog integralnog prevoda 1965. godine – pojavljuju se i kri tičari koji uspevaju da prepoznaju prave vrednosti ovog romana. Marković zaključu je: „Recepcija Prusta u Jugoslaviji reči to po- kazuje koliko je značaj dobrih i blagovremenih prevoda za kulturu jedne zemlje“ (idem . : 101). Pošto punih jedanaest godina o Prustu uopšte nije pisano, u vreme drugog svetskog rata i poratne cenzure, kri tika na srp- skohrvatskom je izgubila mnogo vremena za obuhvatniji pristup Traga- nju . „U vreme kada su u sve tu već pisane sjajne analize Traganja , u kri tici na srpskohrvatskom jeziku tek je počinjala rasprava da li je Prust realista, zašto je dekadentan, da li je njegovo delo osuđeno na propast zajedno sa druš tvom či ji je odraz, kao i o drugim po- grešnim ili ideološki instrumentalizovanim problemima. [ .. .] Čak i oni kri tičari kojima je bilo jasno da Prust nije realista morali su da svoje tekstove ili njihove značajne delove posvete rušenju te pred- rasude; na taj način i oni su prinudno ostali u okvirima takvog konteksta“ (idem . : 102). Ovo kobno zakašnjenje u pravilnoj recepciji Prustovog romana, a time i u oslobađanju od jednoumlja u vrednovanju književnosti i umetnosti 308 uopšte, čini utoliko dragocenijim one analize koje su nadišle skučene dnevno-političke okvire i postavile estetska a ne ideološka merila kao je- dina relevantna za procenu umetničkih ostvarenja. Takav zaključak važi pogotovo za delo toliko slojevito kao što je Prustovo, inovatorsko i pre- bogato u jezičkom, stilskom, fi lozofskom, psihološkom i mnogo kom drugom smislu. Dva integralna prevoda Prusta na hrvatskom i srpskom govornom područ ju sigurno su doprinela uspostavljanju novog sistema vrednosti u umetnosti socijalističke Jugoslavije, što je u uslovima tadaš- njeg autori tarnog režima imalo revolucionarni karakter. 5.1.2. Analiza če tiri prevoda Kombrea na hrvatskom govornom područ ju Među izuzetno retkim radovima koji se bave poređenjem prevoda i retradukcija nalazimo esej Vande Mikšić „Traganje za ’zastarjelim’ pri je- vodima (komparativna analiza če tiri pri jevoda Combraya“ 178. Kao vrsna teoretičarka prevođenja, ali i osoba sa velikim prevodi lačkim iskustvom italijanskih i francuskih pesnika i proizaista, Vanda Mikšić u ovom radu postavlja nekoliko ključnih pitanja: 1. da li vreme utiče na „zastareva- nje“ prevoda; 2. treba li iznova prevoditi i ona de la či ji dobar prevod već postoji; 3. šta čini suštinsku razliku između raz liči tih prevoda istoga de- la na isti jezik. Slično Markoviću, i Mikšić zaključu je da svaki novi pre- vod potvrđu je i jača poziciju izvornika, jer utiče na njegovu recepciju i „jača kri tički aparat prema njemu“ (Mikšić 2011 : 138). U tom smislu, če ti ri različita postojeća prevoda prvog odlomka prvog toma Traganja na hrvatskom jeziku dokaz su nesumnjivog ugleda Prustovog dela u Hrvat- skoj, gde je Kombre uvršćen i u obaveznu školsku lektiru. 178 Ovaj rad, ob javljen uz još šes t drugih ese ja većinom posvećenih prevodima i prevođenju, š tampan j e najpre u zagrebačkom časopisu Tema iz 2008 (3/4) , s tr. 28 - 37, a onda u knj izi Vanda Mikš ić (2011) In terpre taci ja i pri jevod , Zagreb, Meandar- media. 309 Poređenjem izvornika i prevoda, a onda i različi tih prevoda istoga de la, pa čak i raz liči tih verzija istoga prevoda (kao što je slučaj s verzi- jama Brantovog prevoda), kri tičar dobija potpuniji uvid u izvorno delo; on time izoštrava svoj kri tički odnos i st iče saznanja o dijahronijskoj re- cepciji dela u svom okruženju; otuda je svaki novi prevod uvek i nesum- njivo dobrodošao ( ibid .) . Razloge za retradukciju, među tim, autorka ni- pošto ne nalazi u „zastarevanju“ prevoda; štaviše, smatra da nisu prevodi ti koji zastarevaju; „ako išta u pri jevodu može biti zastarjelo, onda je to samo prevodiočev odnos prema tekstu , a taj će odnos rezultirati neade- kvatnim, neuspjelim, lošim, promašenim prijevodom“ ( idem . : 137, kur- ziv je naš). Posle podrobnog poređenja odlomaka iz Kombrea u če tiri hr- vatska prevoda, Brantovom (iz 1952. sa verzijama iz 1977, 1981. i 1989.) 179, Crnkovićevom (iz 1996.), Slamnigovom (iz 1997.) i Maraso- vom (iz 2004.), Vanda Mikšić donosi neopoziv zaključak: iako je logično da noviji prevod ima veće šanse da bude uspeo, to ne biva nužno tako; naprotiv, on može da reafirmiše onaj već postojeći – pa se tako Brantov prevod, iako je najstari ji , pokazao u analizi uspelijim od Slamnigovog. Između osta lih kri teri juma koje je primenila, Mikšić izdvaja jedan kao naročito važan: a to je način na ko ji prevod „funkcioniše“ kao celina, kao diskurs, kao novi književni tekst 180. Zato nezavisno od ponekog ana- 179 U za jedničkom izdanju Zore i GZH iz 1977, kao i u izdanju GZH iz 1981, pogrešno je umesto Branta naveden Ujević kao prevodi lac Kombrea ; u izdanju GZH iz 1989. ova je greška i spravljena. 180 Razume se, ovaj te rmin „funkcionisanje teksta“ previše je uopšten, nedo- voljno određen; autorka ga ne precizira . Po jašnjenja radi , navodimo tr i uslova ko ja iznosi f rancuski teoret ičar prevođenja Andre Žoli , a ko ja se nameću kao nužni za „funkcionisanje“ teksta na ci l jnom jeziku. To su: 1 . jezička pouzdanost ( tačan prenos informaci je) ; 2 . diskurzivna pro točnost ( laka či t l j ivos t teksta) ; 3 . st i l ska ekviva lent- nost (dosledna ekspresivna uob ličenost) . Vide ti André Joly (2003) „Linguist ique e t t raduc tion: de la grammaire du texte à la grammaire du contexte“ in Michel Bal lard 310 hronog elementa u ravni leksike il i sintakse, Brantov prevod „globalno funkcionira na ravni diskursa, što sa Slamnigovim nije uvek slučaj“ (idem . : 135). Utoliko se pojam adekvatnosti nikako ne može poistovetiti sa za- starelošću; adekvatnost se meri u svakom prevodu i svakoj retradukciji prema načinu na koji oni prenose izvornik i sve njegove „intenci je“, čak nezavisno od namere pisca; zatim, njihova adekvatnost se procenjuje i s obzirom na pragma tičku ekvivalenciju, to jest podudarnost utiska koji prevodilac postiže kod ciljne publike i utiska kakav ostvaruje izvornik; procenjuje se uspelost prenosa svih komponenata izvornika, uključu jući ri tam kojem autorka u svojoj analizi, pozivajući se na Mešonika i Um- berta Eka, opravdano daje veliki značaj (idem . : 136). S lično mnogim te- oretičarima či ja smo merila za kvalitetan prevod književnog dela prika- zali, i Mikšić podvlači nedeljivost svih formalnih i sadržinskih elemena- ta koji izvornik čine auten tičnim i neponovljivim, ali i otvorenim za niz različi tih tumačenja: upravo u toj mogućnosti različi tih interpretativnih pristupa i leži kreativnost prevodi lačke operacije; to je ono područ je na kojem prevodilac primenjuje svoja znanja, sposobnosti i kri tički aparat , e t Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguis t ique e t t raduction , Ar ras, Ar to is Presses Universi té , s tr. 21-39. Miš l jenja smo da, uko liko prevodi lac i spuni ova tr i uslova, prevodni tekst može va ljano da „funkcioniše“ i bude dosto jan reprezent iz - vornika; drugo je p i tanje , među t im, načina i sreds tava ko je prevodilac mora da pr i - meni kako b i ova t r i us lova i spunio. U svakom sluča ju, on mora da pronađe drukči j i r i tam, drukči j i „glas“, dakle raz l ičit od Prustovog zbog č injenice da je us lovljen i ograničen novim jezičkim s istemo m, a l i takav da ga, tome uprkos, verno odražava u tom drugom s istemu miš l jenja i osećanja kakav predstavlja ci l jni jezik. Mora se po- trudit i da p ruži sve one elemente kadre da prenesu, dakle, speci f ični Prustov tonali- te t , ono š to Jakobson naziva „poetsko m funkci jom jezika“. Uto liko prevodi lac mora da ima spisa tel j ske i umetničke ko mpetenci je i t a lente , jer u pro tivnom neće bi t i sposoban da izgradi ono š to Žo li naziva „ekspresivnom s istematikom ci l jnog jezika“ (Joly 2003 : 36) . 311 područ je na kojem izdvaja pojedine dimenzije dela kao specifične, domi- nantne il i neutralne. Čak i ako se izbor tih dimenzija kod dva prevodioca podudari , oni će ih opet, u stvara lačkoj operaciji prevođenja, preneti na ciljni jezik različito (idem . : 120). Time je odgovoreno na sva tri pi tanja: 1. vreme ne utiče na zasta- revanje prevoda; 2. iako postoji dobar prevod, retradukcija je uvek do- brodošla; 3. suštinsku razliku između raz liči tih prevoda čini kreativni in- dividualni momenat prisutan u svakom činu prevođenja, kako pri tumače- nju, tako i pri spisateljskom preoblikovanju. Mikšić u svom radu ukazuje na još nekoliko važnih stvari: kada je reč o dužini i „razvedenosti“ Pru- stovih rečenica, kao stilskoj karakteristici prisutnoj u č i tavom Traganju , autorka smatra da forma ne služi pukom prenosu sadržine, nego tu sadr- žinu „čini prisutnom“, gradi je i intenzivira. Na samom početku romana, već u njegovoj trećoj rečenici koja ima karakterističnu dužinu, ta sintak- sička forma služi za to da učini či taocu bliskim, dodali bismo vizuelno pa i opipljivo prisutnim, onaj tok svesti kakav postoji „između sna i ja- ve, kada se brišu prostorno-vremensku rubovi“ (idem . : 122). U pri log te- zama koje iznosi Mikšić, dodajemo da nam se čini kako je upravo tu pla- stičnost sadržinsko-formalnog spoja kod Prusta najteže preneti u prevo- du. U svoje razmatranje ravni na kojima če ti ri različi ta prevoda ostvaru- ju prenos, autorka je uvrsti la, razume se, bezmalo sve one sastavne čini- oce koje smo nabrojali i o kojima je govorio Špicer (4.3.2. i 4.3.3.). To su ri tam, sintaksa, direktni govor, glagolska vremena, leksičke vrednosti, promena vrste reči; s druge strane, međutim, fonetska ravan i muzikal- nost 181 Prustovog teksta nisu zastupljene u komparativnoj analizi Vande 181 Koliko da leko u „uč i tavanju“ muzikalnost i u tekst može da se ode pokazuje jedno me sto iz članka Armanda Himi ja (podaci u b ibl iograf i j i ) o re tradukci j i Mi l to- novog Izgubljenog ra ja . Naime, iznoseći zaključak da Ša tobr i jan u svom prevodu ni - je uspeo da uhva ti „muzičku nit“ Izgubljenog raja , Himi dodaje kako je Mil ton, po- put Debisi ja , „vo leo d isonantnost“ . Ma kako bi l i spremni da se složimo oko muzika l - 312 Mikšić, iako osim ritmovane rečenice svakako ima i mnogih mesta karak- terističnih po svo joj zvučnosti i muzikalnosti na početku Kombrea . Još jedno svojstvo prevoda i retradukcije, na koje autorka s pra- vom ukazuje, jeste nemogućnost da se sitnim intervencijama, lektorskim ili preovodiočevim, revidiraju to jest „poprave“, „poboljšaju“, ona mesta koja nisu bila dovoljno dobra i ranije, a time i prevod u celini. Samo kvali tetan prevod, smatra Mikšić , može biti neznatno dorađen na taj na- čin , a mi bismo dodali – onda kada već poseduje vlastiti ton i odlike koje ga čine valjanim predstavnikom izvornika. Za Brantov prevod ona kaže sledeće: „Da ni je bio dobar 1952. godine, ne bi mogao biti dobar ni 2001. nakon lektorskih (ili prevodiočevih) minimalnih intervencija“ (idem . : 135). I zaključu je: „lektorski zahvati na pri jevodu neće pri jevod učiniti uspjelim, ako on to i pri je tih zahvata nije bio“ (ibid .) . Element koji takođe valja izdvoji ti u prikazu ovog kratkog ali sa- držajnog poređenja če ti ri prevoda Prusta jeste isticanje diskursa kao je- dine relevantne ravni za procenu uspelosti prevoda i retradukcija. Ukoli- ko se, pogotovo kod Prusta, u razmatranje uzmu manje prevodne jedini- ce, onda se prevod svodi na čin prenošenja informacije; učinci teksta se sužavaju i banalizuju: jednom reči, krivotvori se tekst (idem . : 137). Ra- van diskursa, a ne malih izdvojenih celina koje bi bile kraće od meandri- rajuće, tipično duge prustovske rečenice, neophodna je kao etalon u sva- kom poređenju i zato što se na sitnijim prevodnim jedinicama ne može uoči ti kompenzativni mehanizam; poš to učinak izvornika diktira prevodi- lačke odluke, taj učinak često prevodilac nastoji da postigne na nekoj drugoj ravni, pa je potrebna veća uporedna celina. Na samom kraju, Mik- šić sma tra i da prevodiočevom radu često mora da prethodi kri tički i is- traživački posao, na osnovu koga prevodilac donosi odluke tokom čina nost i kao sastavnog činioca nekih proznih tekstova, ovakva poređenja sa Debis i jevim disonantnim kompozici jama svakako su ne samo pre te rana , nego i iz raznih raz loga nesuvisla . 313 prevođenja. Sve što je nabrojano kao preduslov za valjan prevod otkloni- lo bi, ako se dosledno primeni, bar deo mogućih opasnosti koje vrebaju prevodioca, a to su: 1. promašivanje učinka teksta (prevod ili , naroči to, retradukcija, mogu biti i maštoviti; ali, ako ne čine isto ono što čini iz- vorni tekst, posredi je promašaj); 2. iskrivljavanje teksta (autorka daje primer pribegavanja arhaizmima tamo gde to izvornik ne čini niti t raži); 3. redukovanje teksta (si tuacija u kojoj se prevodilac fokusira na jedan ili više određenih učinaka, zapostavljajući neke druge). Novi prevodi uvek su potrebni već i zbog toga što su antologijiska dela dovoljno slojevita i „otvorena“ da stalno podstiču, kao što je i Ber- man naglasio, na nove prevode; njihova višeznačnost uvek je nepresušni izazov prevodiocima. Ta „pri jemčivost“ izvornika za bezbrojna tumače- nja kroz retradukcije ima za posledicu to da svaki novi prevod preispitu- je, zapravo, aktuelnost i adekvatnost prethodnih (idem . : 119). A takvo preispitivanje adekvatnosti nužno je i zato što su pomenute deformacije u retradukcijama česte, budući da prevodioci nastoje da se „udalje“, ma- kar i po svaku cenu, od prethodnih prevoda; usredsređeni na inovacije u sitnim pojedinostima, skloni su da previde krupne mane: promašivanje, iskrivljavanje i li redukovanje – bilo teksta, bilo njegovog učinka. 5.1.3. Eksperimentalno istraživanje invarijantnih i varijantnih elemenata u prevodima i retradukcijama Kao doprinos koristan u sistematizovanju i evaluaciji elemenata na kojima se porede prevodi i retradukcije proznih književnih tekstova 182 može da posluži okvirna podela na pretežno invari jantne i pretežno vari- 182 Onih elemenata s t i la , mor fos intakse, leksike, r i tma i td . ko je su u svoj im ana lizama i poređenj ima korist i l i , recimo, Leo Špicer i Vanda Mikšić . 314 jantne elemente kakvu je ponudio Džeremi Mandej 183. Već smo pomenuli da je on u poglavlju posvećenom prevodnim vari jantama, inače najviše vezanim za područ je stavova i osećanja 184, obradio zaključke egzaktnog istraživanja kakvo je napravio na engleskom prevodu i retradukciji Bor- hesove pripovetke Ema Cunc. Naime, ci lj mu je bio da odredi prirodu elemenata koji se javljaju kao varijantni, za razliku od invari jantnih; a da bi potkrepio svoje istraživanje na dva objavljena prevoda 185, dodatno je formirao uporedni korpus sastavljen od petnaest engleskih prevoda istih odlomaka ove Borhesove pripovetke, ali sada poteklih od studenata prevodi lačkih master studija, a ne od profesionalnih prevodilaca (Mun- day 2012 : 140 i dalje). Suprotno hipotezi o retradukciji, prvi prevod Borhesa, iz pera Do- nalda Jejtsa, bio je izvorno usmeren; u izvodima iz beležaka koje je to- kom prevođenja pravio, Jejts izriči to izlaže svoj prevodilački credo: „Ako je izvornik hrapav i nesavršen, prevodilac ne sme pokušavati da ih prikri je kozme tičkim intervencijama; umesto toga, mora nastojati da ih verno prenese na cil jni jezik“ ( idem . : 132). Ne čini se da je suprotnog usmerenja ni retradukcija Borhesove pripovetke iz pera Endrua Harlija, koji je svoj „programski“ stav izneo u predgovoru sabranim proznim de- lima argentinskog pisca: „Moj se pristup .. . svodi na to da nastojim da reprodukujem elemente koji nose stilska obeležja, a koje identifikujem u izvornom tekstu“ (ibid .) . Podvukavši da Borhes nema neka izrazita sti l- 183 Jeremy Munday (2012) Evaluation in Transla t ion: cr i t ical points o f t ran- sla tor decision-making , London and New York, Routledge. 184 Naziv poglavlja je „Transla t ion var ia t ion and i t s l ink to a t t i tude“, st r. 131- 152. 185 Prvi prevod Borhesove pr ipovetke ob javljen je 1962. iz pe ra Donalda Jej - tsa (Donald Yates) . Drugi je napravio Endru Harl i (Andrew Hur ley) , profesor engle- skog i t r aduktologi je na Univerzi te tu u Por tor iku; ta j prevod je štampan 1998. godi- ne. 315 ska svojstva, da mu je rečenica mirna i koncizna, klasično oblikovana i uravnotežena, Harli jedinu piščevu idiosinkraziju vidi u izmeštanju pri- deva, to jest „oneobičavanju“ pridevsko-imeničkih kolokacija: naime, sa imenicom se povezuje pridev ko ji uz nju obično ne stoji. Iz ovih pisanih svedočanstava dalo bi se zaključiti da se i u prevodu i u retradukciji insi- stira na onome što smo nazvali „stilskim invarijantama“; oba prevodioca upravo te komponente stavljaju u središte svoje pažnje i nastoje da ih što vernije prenesu na ciljni jezik. S obzirom na činjenicu da retradukciju u ovom sluča ju deli od pr- vog prevoda skoro če trdeset godina, a u tom je periodu Borhesova pripo- vetka objavljena u više navrata i kod drugih izdavača, Mandej je pretpo- stavio kako je Harli svojim varijantnim elementima pre svega nastojao da izbegne „optužbu da je prethodni prevod plagirao, ili da je prosto repro- dukovao već prevedeno“ (idem . : 133); drugim rečima, da je nastojao „da se po svaku cenu udalji od prethodnog prevoda“. Ovo tvrđenje, međutim, Mandej precizira: takvo udaljavanje ne mora da znači specifične leksičke odabire prosto variranja radi, nego „nalaženje i preoblikovanje [na ciljni jezik] narativnog glasa svojstvenog piscu“ (ibid . , naš kurziv). Videli smo da su i drugi teoretičari pominjali taj „narativni glas“, nedovoljno precizno definisan i stoga pomalo tajanstven, gotovo ezoteričan; za to smo mišljenja da nije naodmet ezgaktno sprovesti vrlo konkretnu analizu kakvu je napravio Mandej, jer ona statistički pokazuje udeo vari jantnih elemenata u različi tim prevodima istoga teksta. Ujedno, ovakva analiza razlaže onaj zagonetni piščev „glas“ na njegove prevodne komponente, razmatrajući ih u njihovim materi jalnim realizacijama koje mogu biti „bliže“ ili „dalje“, po svom estetskom i pragma tičkom dejstvu na či taoca prevoda, onom učinku koji je imao original na svoju izvornu sredinu. Ovakvo istraživanje, u osnovi krajnje jednostavno, primenljivo je svaki put kada je potrebno ispitati na kojim se mestima prevodi poklapaju, a na kojima se razilaze u pogledu standardne ekvivalencije. 316 U svome metodološkom pristupu, Mandej je odlomke za analizu odabrao tendenciozno: naime, rukovođen pretpostavkom da će najveći broj vari jantnih elemenata pronaći u onim de lovima teksta koji sadrže stavove i emocije, izdvojio je iz pripovetke tri izrazito emotivno i vred- nosno obojena odlomka. U razmatranju kako da definiše varijaciju, suo- čio se sa sledećim metodološkim problemom: ukoliko dva prevodna ele- menta pripadaju različi tim vrstama reči ali sadrže isti značenjski koren, treba li ih smatrati varijantnim ili invari jantnim, budući da nisu istovet- ni? Mandej je takve sluča jeve (na primer, zaogrnuti i ogr tač , i l i pun i punoća) smatrao invarijantnim elementima različi tih gramat ičkih struk- tura. Sličan problem postavio se i u obrnutom smeru: kako tretirati reči koje pripadaju istoj grama tičkoj kategoriji al i imaju različi te značenjske realizacije, što je neka vrsta sinonimije (na primer, razobliči ti i raskrin- kati); takve elemente Mandej je smatrao varijantnim . Najzad, kako se po- staviti prema onim rečima koje su iden tično prevedene i pripadaju istoj grama tičkoj kategoriji , ali zauzimaju različi ta mesta u rečenici? Takve elemente Mandej je smatrao varijantnim , iako je ovakav stav sporan. Na osnovu analize varijantnih elemenata po vrstama reči, a ruko- vođen navedenim metodološkim distinkcijama, Mandej daje globalnu procenu uspelosti prenosa „narativnog glasa“ karakterističnog za Borhe- sa. To čini, između osta log, i na segmentu sastavljenom od tri rečenice završnog odlomka; kao jedan od presudnih parametara služi mu i redo- sled reči u prevodima. Jejtsova težnja da što doslovnije prenese izvornik je očigledna: ona se ogleda u kalkiranju frastičke strukture španskog ori- ginala, što nesumnjivo uključu je komponentu egzotizacije: posredi je, naime, za engleski jezik neobična antepozicija prideva, ponovljena u više navrata na početnom mestu u rečenici; ona svojom neobičnošću, svo jom nesumnjivom „stranošću“ , ostavlja upeča tljivo dejstvo na či taoca. Za razliku od toga, Harlijeva retradukcija „zvuči“ sasvim obično, plitko, go- tovo bezbojno: narativni glas ovde liči na glas savremenog engleskog pi- 317 sca i li govornika; uprkos programskoj izjavi kako nastoji da verno prene- se sti lske invarijante , ovaj odlomak pokazuje da kod Harlija ipak preo- vlađu je normalizujuća stra tegija, nače lo „odomaćivanja“ teksta; to se ogleda u konvencionalnom redosledu reči (struktura subjekat-glagol ili kopula-atribut, dok je kod Jejtsa upravo obrnut slučaj). Uz to, specifič- nost kombinacije jezika (španski-engleski) omogući la je prvom prevodio- cu da svoju egzotizujuću stra tegiju ojača izborom leksike: naime, on je koristio one engleske prevodne leksičke ekvivalente koji imaju latinsko poreklo, ne odmičući se time od španskih izvornih termina (na primer, englesko opaque za špansko opacos i li adventure za aventura). Drugi prevodilac je u retradukciji na takvim mestima nalazio engleske sinoni- me nelatinskog porekla (u prvom sluča ju gloomy a u drugom mission), čime je svakako doprineo domestikujućem utisku na leksičkoj ravni. Prvi zaključak koji je doneo Mandej rukovodeći se poređenjem dvaju profesionalnih prevoda sa uporednim korpusom studentskih verzija je sledeći: u uporednom korpusu došlo je do „drama tičnog“ smanjenje in- vari jantnih elemenata, to jest onih reči ko je su ostale nepromenjene u svim radovima. Dok je u prevodima Jejtsa i Harlija bilo 208 invari jantih elemenata, u novih petnaest studentskih prevoda bilo ih je svega 58; iz- raženo u procentima, u dva profesionalna prevoda invarijantni udeo bio je oko 33%, dok je u studentskim prevodima on iznosio 18%. Osim ovog očekivanog zaključka – da sa porastom broja različitih prevodilaca zastu- pljenost invari jantnih elemenata radikalno opada, što je još jedan dokaz odluču juće uloge prevodiočeve subjektivnosti u preoblikovanju teksta – Mandej iznosi sledeće rezultate: za razliku od vari jantnih elemenata, koji su se t icali vrednosnih stavova, afektivnog područ ja i apstraktnih procesa izraženih glagolima, sve nađene invari jantne imenice označavaju nešto što je konkretno, zajedničko i materi jalno; takve imenice najčešće nema- ju prave sinonime u kontekstu gde se javljaju. Zatim, među invarijantnim elementima udeo glagola bio je mali (svega tri); ti glagoli se odnose na 318 konkretne radnje, na materi jalne procese. Osim toga, nađen je samo je- dan predstavnik invari jantnih elemenata među pri lozima i nijedan pridev. Prethodno izloženo pružilo je Mandeju još jednu potvrdu da su pri- devi, kao kvalifikativi podložni subjektivnom vrednovanju, t ipični pred- stavnici vari jantnih elemenata, zajedno sa imenicama koje izražavaju sta- vove i afektivna stanja. Iz toga se može zaključiti da ona rečenica koja je prouzrokovala najveći broj varijacija ujedno predstavlja segment koji te- matski izražava najemotivnija stanja il i naj ličnije stavove. Poređenje sa studentskim prevodima, daleko manje raznovrsnim, pokazalo je i jedin- stvenost odabira leksičkih jedinica kod profesionalnih prevodilaca, to jest svesnu ili nesvesnu selekciju idiolekata, što je doprinelo idiosinkra- zijskoj dimenziji njihovih prevoda. Najzad, Mandej iznosi tvrđenje da upravo ona mesta koja su nosioci Borhesovih specifičnih književnih odli- ka, bilo kolokacijskih, bilo sintaksičkih, bilo stilskih, otvaraju prostor za dodatni interpretacijski napor prevodilaca i nj ihovu kreativnost: tu je „veći po tencijal varijacija u gradiranju, posebno u pogledu intenziteta“ (idem . : 147). Među tim, iako je gradiranje intenziteta, to jest vid ampli- fikacije, postupak koji odlikuje profesionalni prevod za razliku od nepro- fesionalnog, on se nije pokazao kao presudan za uspešnost prenosa origi- nalnog Borhesovog „narativnog glasa“; presudnim se, u tom pogledu, po- kazalo egzotizujuće kalkiranje sintaksičke strukture i njenog ritma, kao i korišćenje one leksike koja je, takođe, doprinela egzotizaciji prevoda. Ukoliko se usudimo da iznesemo i vrednosni zaključak ko ji je Mandej namerno izbegao da ponudi, rekli bismo na osnovu njegovih uvida slede- će: iako su oba profesionalna Borhesova prevodioca eksplicitno stavila u središte svoga nastojanja što verniji prenos stilskih invarijanti, prvi pre- vod iz šezdesetih godina 20. veka pokazao se uspešnijim od retradukcije s kraja devedesetih, utoliko što je taj cilj preciznije ostvario. Ovaj zani- mljivi Mandejev eksperiment sproveli smo, u istom obliku i sa istim ci- 319 ljem ali uz donekle izmenjena područ ja ispitivanja, na jednom odlomku Prustovog teksta. 5.1.4. Invarijantni i varijantni elementi morfosintakse u prevodima jed- nog odlomka Prustovog Traganja Da bismo formirali uporedni korpus sličan Mandejevom, dali smo da jedan odlomak francuskog izvornika prevede devetoro studena ta če- tvrte godine studija francuskog jezika i književnosti 186 koji su želeli da učestvuju u eksperimentu i posebno su zainteresovani za prevođenje; na tekstu su radili uz potrebna pomagala, al i bez uvida u postojeća dva ob- javljena prevoda. Za razliku od Mandeja, koji se pre svega fokusirao na leksičku ravan istražujući vari jantne i invari jantne elemente među vrsta- ma reči , uz nastojanje da ponudi na kraju i statističku analizu njihove va- ri jantne zastupljenosti, nama će u ovom delu prvenstveno područ je ispiti- vanja biti morfosintaksička ravan. Cilj nam je bio da proučimo koliko slobode profesionalni prevodioci sebi dozvoljavaju u prevodu grama tič- kih struktura; zatim, da njihova rešenja razmotrimo u svetlu uporednog korpusa; najzad, da ispitamo postoje li neke idiosinkrazije koje se kod njih mogu uoči ti spram verzija prevodilaca početnika. Ovakvo istraživanje nije teško sprovesti kada god se želi uvid u odstupanja od standardnih rešenja kakvima teži doslovniji prevod – a po- sebno smatramo da je korisno za poređenje dvaju ili više prevoda istoga teksta. Dakle, od Mandejevog eksperimenta zadržali smo metodološku podelu na vari jantne i invari jantne elemente, smatrajući da su vari jantni elementi svi oni koji se javljaju kao leksički različi ti u odnosu na upo- redni korpus; zatim, oni koji se u odnosu na njega javljaju kao drukčija grama tička struktura koja je posledica slobodnog prevodiočevog izbora; najzad, i oni koji se javljaju u drukči jem redosledu u rečenici u odnosu 186 Fi lo loškog fakul te ta u Beogradu. 320 na uporedni korpus. Ne treba posebno naglašavati da je, zbog Prustove daleko duže i složenije rečeničke strukture nego što je Borhesova, odlo- mak pružio znatno više materi jala za pronalaženje vari jantnih elemenata, posebno na područ ju morfosintakse koja upravo i jeste u fokusu našeg interesovanja na ovom mestu. Jednom reči , prvenstvena korist ovog Man- dejevog eksperimenta pri lagođenog našoj svrsi bi la je uočavanje različi- tih interpretacijskih nijansi pojedinih grama tičkih struktura na osnovu njihovih različitih preoblikovanja u cil jnom jeziku, pošto Prustova reče- nica često otvara mogućnost za interpretativne vari jacije. Uporedni kor- pus služio je da pokaže kako izgleda „većinsko“ tumačenje t ih struktura; u odnosu na njega, oba prevoda – i hrvatski i srpski – pokazaće znatno veći stepen interpretativnih sloboda; uz to, Živojnovićeva retradukcija odlikuje se , kao što ćemo videti, i stalno prisutnom težnjom ka idiosin- krazijskim rešenjima i na nivou idiomatike, i na nivou st i la. U Prilogu 1 . dali smo celinu Prustovog odlomka iz Zarobljenice či je delove navodimo u analizi, kao i integralni prevod tog odlomka Vin- ka Tecilazića i njegovu retradukciju kod Živojina Živojnovića . Uporedni korpus sa devet prevoda nismo uvrstili u ovaj pri log jer bi to predstavlja- lo njegovo nepotrebno opterećivanje; ovde dajemo samo one izvode iz tog korpusa koji su relevantni za morfosintaksičku analizu pri kompara- ciji profesionalnih i studentskih prevoda. Ta analiza uključu je glagolska vremena i moduse, direktni i slobodni indirektni govor, slaganje vreme- na, optativnu eksklamaciju, pseudo-rascepljenu sintaksičku strukturu s dislociranom kompletivnom zavisnom, perifrastičku relativnu rečenicu. 321 Primer S1 (slaganje vremena u kompletivnoj rečenici, slobodni indirekt- ni govor) [P : 205 LP] Après le dîner, je dis à Albertine que j’avais envie de profi- ter de ce que j’étais levé pour aller voir des amis [.. .] je ne savais t rop, ceux que je trouverais chez eux. [VT : 7-8 Z1] Posli je večere rekoh Albertini da mi se prohtjelo iskori- stiti pri liku i da sam ustao kako bih posjetio pri jatelje [ .. .] nisam zapra- vo znao koje – one koje ću naći kod kuće. [ŽŽ : 11-12 Z2] Posle večere rekao sam Albertini da bih voleo da iskori- stim što sam ustao pa da posetim neke pri jatelje [ .. .] ne znam ni sam, koga već budem zatekao kod kuće. U ovom primeru VT francuski passé simple prevodi aoristom, a ŽŽ perfektom, svojstvenim govornom jeziku; dalje, u kompletivnoj rečenici , umesto upotrebe prezenta kojim se standardno prevodi francuski imper- fekat pri slaganju vremena, oba prevoda, i hrvatski i srpski, odstupaju od norme: VT koristi perfekat a ŽŽ potencijal; infinitiv u finalnoj reče- nici obojica prevode standardno adekvatno, iako ŽŽ uvodi idiosinkrazij- sko „pa“; u slobodnom indirektnom govoru koji sledi (iza uglaste zagra- de) dolazi do većih vari jacija, te je zanimljivo tu iskoristiti uporedni korpus. Naime, VT prevodi glagol glavne perfektom , a glagol u relativ- noj – futurom I; ŽŽ je znatno slobodniji u formulaciji jer oponaša go- vorni jezik, ponovo nalazeći neobičniji obrt: glagol glavne prevodi pre- zentom , a glagol relativne – futurom II . Izvodi iz uporednog korpusa za slaganje vremena u kompletivnoj rečenici: a) da želim da iskoristim; b) želeći da iskoristim; c) da želim da iskoristim; d) želim da to i iskoristim; e) da želim da iskoristim; f) da 322 želim da iskoristim; g) da sam želeo da iskoristim; h) da želim da iskori- stim; i) da želim da iskoristim. Sedam puta se javlja prezent, što je ko- rektni prevod u skladu sa pravilom o slaganju; jednom se javlja perfekat, i jednom glagolski pri log za sadašnjost. Zaključak : profesionalni prevodi sigurno i od lučno odstupaju od norme; VT odstupa ne samo upotrebom perfekta umesto prezenta koji se standardno koristi za prevod imperfekta u slaganju vremena, nego i na nivou leksike („prohtjelo mi se“), dok ŽŽ tu koristi potencijal i oponaša spontani govor („rekao sam da bih voleo da“). Ukratko, može se zaklju- či ti da se, u odnosu na uporedni korpus studentskih prevoda, korektnih i doslovnih, ovde profesionalizam oči tuje, naizgled paradoksalno, u slobo- di kršenja normi. Izvodi iz uporednog korpusa za slobodni indirektni govor koji sledi iza uglaste zagrade, sa uklopljenom relativnom rečenicom: a) ne znam još koga, uostalom one koje budem zatekao.. . b) ne znam koje, sve one koje bih sreo . . .c) nisam znao koga ću sve sresti . . . d) ili kako već , one koji će se zateći . . . e) koga god zateknem . . . f) nisam naroči to znao , one koje ću zateći . . . g) ne znajući koga ću od njih naći . . . h) ni- sam znao koji bi mogli biti . . . i ) šta znam , one koje bih sreo . . . /u glav- noj rečenici tri puta se javlja prezent , jednom glagolski pri log za sadaš- njost , dva puta je glagol glavne izostavljen, i t ri puta perfekt , što znači da svaki od dva prevodioca koristi vreme koje je jednak broj puta koriš- ćeno u uporednom korpusu; u relativnoj zavisnoj rečenici VT koristi fu- tur I , a ŽŽ futur II; u uporednom korpusu u relativnoj rečenici če ti ri puta se javlja futur I , jedanput futur II, jedanput prezent i t ri puta po- tencijal. Zaključak : VT prevodi glagol relativne rečenice iza uglaste zagra- de onim vremenom koje je prevagnulo u uporednom korpusu – futurom I; ŽŽ taj glagol prevodi futurom II, koji se u uporednom korpusu javio sa- mo jedanput, što je nesumnjivo znatno ređi izbor, a ukazuje ponovo na 323 veći stepen težnje ka oponašanju ciljnog jezika i formulacije kakva bi se spontano izrekla u govoru: „koga već budem zatekao“. Primer S2 (eksklamacija/optativni subjunktiv, gerundivi, izmeštanje kompletivne kao komponente pseudo-rascepljene strukture i perifrastička relativna kao glavna) [P : 205 LP] „Puisse sa tante dire vrai!“ pensai-je. Qu’Albertine, en ayant l ’air d’une enfant, fasse paraître Mme Bontemps plus jeune, c’est tout ce que celle-ci demande, et qu’Albertine aussi ne lui coûte rien, en attendant le jour où, en m’épousant , el le lui rapportera. [VT : 7-8 Z1] „Dao bog da njezina tetka govori istinu!“ pomislih. Neka Albertine izgleda kao djevojčica, a uz nju neka i gospođa Bontemps iz- gleda mlada, to je što gospođa Bon temps zahtijeva, i još to da je Alberti- ne ne košta ništa dok se ne uda , da bi zatim imala koristi od nje. [ŽŽ : 11-12 Z2] „Kamo sreće kad bi tvoja tetka imala pravo!“ pomislio sam ja. Gđa Bon tan nije želela ništa drugo do da pored Albertine, time što bi ova izgledala kao dete, i sama izgleda mlađa, a i da je Albertina ne košta ništa dok jednog dana, time što će se udati za mene, počne i da joj donosi neke koristi. Primer je karakterističan uto liko što sadrži zanimljive prevodne vrednosti za optativni subjunktiv u eksklamaciji; zatim, slede dve koor- dinirane kompletivne rečenice u takozvanoj pseudo-rascepljenoj struktu- ri, gde je dodatno dislocirana glavna rečenica koja sadrži parafrastičku konstrukciju, tako da su kompletivne rečenice razdvojene njenim umeta- njem u središnji deo strukture što stvara neobičan stilski efekat; i jedna i druga kompletivna sadrže gerundive; ovakvu rečeničku strukturu dva 324 prevodioca prenose sasvim drugačije, kao što različi to tumače vrednosti subjunktiva i gerundiva. Idiomatska vrednost eksklamacije . U sluča ju eksklamacije sa op- tativnim subjunktivom, jasno je da se ona mora idiomatski preneti. VT prevodi izrazom “dao bog da”, što odgovara kolokvijalnom “daj Bože da” i ukazuje na mogućnost ostvarenja želje; tu eksklamaciju idiomatski prevodi i ŽŽ, kolokvijalnim izrazom “kamo sreće”. Među tim, sklonost idiosinkraziji kod ŽŽ ovde se oči tuje u izobličenju tog idioma; naime, u svom punom obliku, ovaj izraz obično glasi “kamo sreće da”, budući da se njime pre izražava neostvariva želja, nego realna mogućnost ostvare- nja. Uprkos tome, ŽŽ drugi deo izraza prevodi potencijalom: “kamo sre- će kad bi”, što je svakako neuobiča jeno i najblaže rečeno zvuči čudno. Ovo ogrešenje ne samo o jezičke norme nego i o logiku, što je jedan od primera Živojnovićeve idiosinkrazije, ima ipak izvesnu sti lsku vrednost “oneobičavanja” za koju se ne može reći da je uvek neumesna. Izvodi iz uporednog korpusa za eksklamaciju sa imperativom: a) “Možda je njena tetka u pravu” pomislih; b) „Eh, da joj je tetka u pra- vu!“, pomislih; c) „Samo da je njena tetka u pravu!“ pomislio sam; d) “E, da je još i tačno što njena tetka kaze!”, pomislih; e) „Samo da je nje- na tetka u pravu!“ pomislio sam; f) „Kad bi tetka bila u pravu!“ pomi- slih; g) „Kada bi se samo tetkine reči mogle ostvari ti!“, pomislio sam; h) “Kamo sreće da je njena tetka u pravu!” pomislih; i) „Tetka pravo zbo- ri!“, pomislio sam. Zaključak : uporedni korpus pokazuje izobilje vari jantnih eleme- nata; u većini prevoda korišćen je veznik “da”, što može znači ti da je u većini prevoda (njih pet) ova eksklamacija doživljena kao neostvariva želja, dok se u tri sluča ja javlja veznik “kada” sa potencijalom (“kada bi”), ali se i tu može oseti ti primesa neverice u mogućnost ostvarenja že- lje (“kada bi se samo tetkine reči mogle ostvari ti!” i “Kad bi tetka bila u pravu!”). U poslednjem sluča ju, prevod je neadekvatan, što važi i za prvi 325 prevod pod a). I ovde se može reći , kao i u primeru S1, da profesionalni prevodi za razliku od neprofesionalnih odlučnije koriste idiomatiku; jer, samo u jednom studentskom prevodu idiom je sasvim adekvatno upotre- bljen (“Kamo sreće da je tetka u pravu!”). Upravo je taj prevod po našem sudu i najbolje rešenje, bolje od Živojnovićevog utoliko što ne sadrži de- formišuću težnju “kamo sreće kad bi”, ko ja je posledica prevelikog na- stojanja na oneobičavanju jezika u pravcu mogućnosti ostvarenja želje u izrazu koji se isključivo koristi za irealnost, u obliku “kamo sreće da”. Druga rečenica iz primera S2 veoma je zanimljiva, utoliko što joj je struktura pseudo-rascepljena rečenica koja je kod Prusta dodatno „pre- lomljena“: glavna rečenica, koja sadrži perifrastičku konstrukciju s re- lativnom , izmeštena je iz svog uobiča jenog inicijalnog položaja tako da razdvaja dve koordinirane kompletivne ; najzad, svaka od kompletivnih sadrži gerundive . Prevodilac VT dvostruko je kalkirao ovu strukturu: bez izmena je preneo i izmeštenu prvu kompletivnu, i perifrastričku kon- strukciju koja sledi. Ovakva antepozicija kompletivne sa subjunktivom, uslovljenim inače glagolom demander iz glavne rečenice, zavarala ga je grama tički, pa i značenjski: naime, VT je subjunktiv protumačio kao im- perativ za treće lice; zajedno sa kalkom francuskog prezentativa i peri- frastičke relativne rečenice, prevodna celina ostavlja utisak smisaone na- tegnutosti i stilske neadekvatnosti: “Neka A. izgleda kao djevojčica [.. .] to je što gđa B. zah tijeva”. Nema sumnje da je ovakva struktura na ci lj- nom jeziku, osim što predstavlja tipični primer nedopustive interferenci- je, posledica pogrešno protumačenog veznika i subjunktiva. Drugo, ge- rundiv koji ima vrednost načinske rečenice (en ayant l’air d’une enfant) preveden je tu imperativom i u istom obliku ponovljen i za drugi subjekt (“a uz nju neka i gđa B. izgleda...”), dok u izvornoj rečenici stoje sinoni- mi (faire paraître i avoir l ’air). Koordiniranu kompletivnu rečenicu VT pomalo izveštačeno pode- šava prema glavnoj (“to je što gđa B. zah tijeva, i još to da je. . .”). Njena 326 dva gerundiva (en attendant i en m’épousant , ovaj drugi ponovo s vred- nošću načinske rečenice) spajaju se u jedan glagol unutar vremenske re- čenice (“dok se ne uda”); najzad, VT proizvoljno uvodi finalnu rečenicu (“da bi zatim imala koristi“). Upravo tamo gde je trebalo izmeniti redo- sled jer „prelomljena“ pseudo-rascepljena struktura nije zadrživa u pre- vodu na hrvatski, VT je konstrukciju pokušao da preslika; tamo, pak, gde ju je trebalo što vernije preneti, on ju je radikalnije izmenio, neopravda- no i sa seman tičkog i sa stilskog stanovišta: jer, smisao ne izranja nimalo jasnije, a st ilske nedorađenosti više su nego upadljive. U retradukciji ŽŽ menja redosled glavne i anteponirane kompletiv- ne rečenice, vraća jući pseudo-rascepljenoj strukturi njen kanonički ob- lik, sa glavnom u inicijalnoj poziciji; osim toga, perifrastičku konstruk- ciju ne preslikava nego primenjuje postupak modulacije (obrt sa „ništa drugo do da“); najzad, načinskom rečenicom prevodi gerundiv („Gđa Bontan nije želela ništa drugo do da pored Albertine, time što bi ova iz- gledala kao dete, i sama izgleda mlađa“). Uz to, ŽŽ primenjuje postupak amplifikacije dodajući predlog “pored”, kao i postupak eksplici tacije ideje poređenja tetke i Albertine; doduše on ne nalazi, kao ni VT, sino- nim za dva francuska glagola koja se t iču spoljašnjeg izgleda, pa i on po- navlja glagol “izgledati”; u drugoj kompletivnoj rečenici prvi gerundiv (en attendant) prevodi vremenskom zavisnom rečenicom koja uključu je načinsku kojom je preveden drugi gerundiv (en m’épousant); da bi struk- turno i smisaono uobličio završetak periode, ŽŽ ponovo uvodi eksplici ta- ci ju (“počne i da”) proširujući opet tekst („dok jednog dana, t ime što će se udati za mene, počne i da joj donosi neke koristi“). Ovakvo rešenje u retradukciji svakako je stilski uobličenije i smi- saono funkcionalnije, utoliko što je jasnije i razumljivije od prvog pre- voda; može mu se staviti primedba da je predugačko, a da se imeničkom konstrukcijom u prevodu drugog gerundiva moglo dobiti na konciznosti; zatim, čini se da bi više u duhu našeg jezika bila vari janta sa ekspletiv- 327 nim „ne“ ispred glagola „poče ti“: jedna od mogućnosti bi glasila, dakle, ovako: „dok jednog dana, udajom za mene, ne počne i da joj donosi ne- ke koristi“. Naposletku, izraz „donositi neke koristi“ kao ekvivalent za rapporter, a kao vari jacija prvog prevoda gde je kraj rečenice glasio „da bi zatim imala korist i od nje“ čini se da predstavlja t ipično „odmicanje“ retradukcije na onim mestima gde postoji pri lika da se postojeći prevod iskoristi, i to tako što će se poboljšati minimalnim modifikacijama; nai- me, završavajući ovako složenu rečenicu imenicom „neke koristi“ ume- sto zamenicom „od nje“, ŽŽ kao da „poentira“. Njegove poslednje reči su efektne, kraj je koncizniji i elegantniji. Izvodi iz uporednog korpusa za pseudo-rascepljenu strukturu sa antepozicijom kompletivne u izvornom tekstu: a) Sve što ona traži je da Albertina, koja izgleda kao devojčica, učini da gospođa Bon tan izgleda mlađe… b) Sve što gospođa Bon tan želi jeste da je Albertina, koja izgle- da kao detence, učini mlađom.. . c) Da Albertina, izgledajući kao de te, utiče na to da gđa Bon tam izgleda mlađe, to je sve što je ova že lela.. . d) Sve što gđa Bon tan traži jeste da Albertina, već s izgledom kakvog dete- ta, izgleda mlađe... e) Jer, da Albertina podseća na de te, i time čini da gospođa Bon tan izgleda mlađe, bi lo je to sve što je ta žena želela.. . f) Da se Albertina, izgledajući kao de te, prikaže mlađa, to je sve što je ova tra- žila.. . g) Kada bi Albertinin detinji izgled podmladio izgled gđe Bon- temps, koja jedino to i želi. . . h) Sve što gospođa Bon tan želi je da Alber- tina, imajući lik de teta, izgleda mlađe... i ) Sve što je ova tražila je da Al- bertina, koja je bila mladolika, učini gđu Bon tan mlađom... Zaključak : izokretanje redosleda glavne i zavisne kompletivne re- čenice, to jest vraćanje pseudo-rascepljene strukture na njen uobiča jeni oblik, svakako zbog „prirodnijeg“ logičkog sleda rečeničkih elemenata, primenjeno je u uporednom korpusu pet puta, onako kako nalazimo u prevodu ŽŽ. Če tiri puta zadržana je neobična Prustova dislokacija glavne rečenice, to jest anteponirani položaj zavisne, onako kako stoji u prevo- 328 du kod VT. Gerundiv u sklopu anteponirane finalne rečenice tri puta je preveden relativnom rečenicom („koja je izgledala kao devojčica“, „koja je bila mladolika“), što je svakako jedno od mogućih prevodnih rešenja za taj gerundiv; tri puta je on preveden glagolskim prilogom za sadašnje vreme, što deluje stilski neadekvatno; u jednom prevodu data je imenička konstrukcija za gerundiv („s izgledom deteta“). Osim u jednom sluča ju („koja jedino to i želi“), u preostalih osam uporednih prevoda kalkirana je francuska formula za isticanje, to jest perifrastička konstrukcija („sve što je želela.. . jeste da“), što je mogući doslovan prevod, ali ne i najsreć- nije rešenje. Retradukcija ŽŽ, uz male sti lske nedorađenosti (dva puta se pona- vlja isti glagol „izgledati“, dva puta se ponavlja načinsko „time što“), imala je tu prednost u odnosu na postojeći prevod VT što je izbegla kal- kiranje francuske pseudo-rascepljene strukture ne samo u pogledu ante- poniranja prve od dve koordinirane kompletivne rečenice i postponiranja glavne, što deluje na ciljnom jeziku grubo i jedva razumljivo, nego i u pogledu perifrastičke konstrukcije sa relativnom, či ji bi doslovni prevod ukazao na interferenciju. Tako je ŽŽ uspeo da izbegne sve što bi stilski bilo neprimereno, a da ipak ostane dosledan izvorniku. Odustajanje od prenosa redosleda u francuskoj rečenici možda znači da je ŽŽ u ovom sluča ju procenio, uostalom kao i većina studenata prevodilaca iz upored- nog korpusa, kako bi kalkiranje izvorne strukture dovelo do nedopustive deformacije grama tičko-stilskih standarda u sintaksičkim konstrukcijama ciljnog jezika. Videli smo u primeru S1 da se, inače, Živojnović ne usteže da na- pravi manja kršenja normi („kamo sreće kad bi“); međutim, kao što po- staje jasno iz Tecilazićevog prevoda gde je rečenička struktura kalkirana, u ovom sluča ju kršenje stilsko-sintaksičke norme zahvata pozamašni deo rečenice, pa je utoliko teže takvu deformaciju prihvatiti . Na kraju, retra- dukcija koja ovde nesumnjivo ide u pravcu poštovanja standarnih jezič- 329 ko-stilskih nače la cil jnog jezika, to jest „odomaćenja“ Prustove rečenice, podrazumeva izvesne slobode ne samo u preoblikovanju strukture, nego i u prevodu glagolskih vremena: „c’est tout ce que celle-ci demande“ VT prevodi doslovno, to jest prezentom; za razliku od njega, ŽŽ koristi per- fekat („gđa Bontan nije želela ništa drugo do da.. .“). Nepotrebno je na- glasiti da je sloboda izmene redosleda zavisne i glavne rečenice u prime- ru S2 zahtevala i druge vrste promena: na primer, lično ime stavljeno je namesto zamenice i obrnuto; drugim rečima, promene su zahvatile goto- vo sve elemente rečenice, i na leksičkoj i na morfosintaksičkoj ravni. S druge strane, upravo su te radikalne izmene otvorile mogućnost da Živoj- novićev prevod ove rečenice dosegne stilsku, estetsku i funkcionalnu ekvivalenciju sa izvornom rečenicom: onu koju Tecilazić ne uspeva ovde da postigne. Analiza rasta obima teksta u prevodu, pogotovo u retradukciji, više je nego upadljiva: broj rečeničkih elemenata u francuskom izvornom tek- stu je 41, dok je u prevodu VT njihov broj porastao na 48, a u retradukci- ji ŽŽ na 57. Ovo veliko povećanje teksta u odnosu na prvi prevod (za jednu petinu je ŽŽ uvećao tekst u odnosu na VT), a naroči to u odnosu na original (skoro za 50%), neka je vrsta cene koju je Živojnović morao da plati za ekvivalenciju postignutu na navedenim ravnima zahvaljujući, iz- među osta log, restrukturisanju morfosintaksičkih elemenata i njihovom povremenom ekspliciranju. Tako je izbegao narušavanje jezičko-stilskih normi ci ljnog jezika, a povećao je razumljivost, prirodnost i eleganciju svoga prevoda. Globalni utisak je, dakle, da Živojnović tačnije prenosi onaj „pri- povedačev glas“ nego što to čini prvi, Tecilazićev prevod – i to baš zato što se odlučio na radikalnije menjanje morfosintaksičke strukture i na preokretanje redosleda pojedinih delova rečenice. Osim redistribucije, kod Živojnovića se češće sreće primena postupaka amplifikacije i modu- lacije. Osim toga, primer S1 pokazuje i da je ovaj prevodilac sklon da 330 bliže oponaša govorni jezik i njemu svojstvene obr te, kao i da češće ko- risti idiomatiku cil jnog jezika. Naratorov glas vernije je prenet u retra- dukciji možda i zato što Prust često prelazi iz direktnog u slobodni indi- rektni govor, a takvo kazivanje u prvom licu, koje oponaša prirodno gla- sno obraćanje, nosi svoje osobenosti koje je Živojnović uspešno otelo- tvorio zahvaljujući osobenim rešenjima svojstvenim govornom jeziku („ne znam ni sam“, „koga već budem zatekao“, „kamo sreće“). To uspeš- no imitiranje onoga što bismo spontano izgovorili zahteva veći stepen slobode, kako na leksičkom tako i na morfosintaksičkom planu, pa je ra- zumljivo što je udeo varijantnih u odnosu na invari jantne elemente izu- zetno mali (u prevodima su invari jantni elementi podvučeni): postoji svega 8 invari jantnih elemenata u dva prevoda, što je oko 14%; da je uvažen Mandejev kri teri jum redosleda u rečenici, broj invarijanti bio bi još manji. 5.2. Komparativna analiza gramatičko-stilskih aspekata prevodâ Prustovog romana U književnom tekstu, pogotovo poetskom, invarijantni element je i neki aspekt asocijativnog značenja. Prevodilac je taj koji odlučuje šta će mu biti invarijantni a šta varijantni elementi u svakom tekstu pojedinačno (Piter Njumark) 5.2.1. Stilska ekvivalencija kao razlog za primenu „odomaću juće“ stra te- gije u prenosu morfosintakse Proširivanje invari jantnih elemenata na ono što Njumark naziva „aspektima asocijativnog značenja“, to jest na ravan implikacijâ i konotacijâ, predstavlja staru temu u traduktologiji, iako uvek formulisa- nu na nov način . Njumark se zalaže za nešto što iskusni prevodioci, kako 331 smo videli na prethodnim primerima, redovno rade: procenjuju kojim va- ri jabilnim elementima – sti lskim, estetskim, denotativnim, eskpresivnim, konotativnim, sintaksičkim, leksičkim, ritmičkim ili drugim – treba da daju priori tet tako što će ih zadržati kao invari jante, prepuštajući deli- mičnoj entropiji neke druge, za svaku prevodnu jedinicu ponaosob. Živo- jinović je od lučio, recimo, da invarijantama u primeru S1 smatra osobe- nosti govornog jezika; u primeru S2 prednost je dao stilskim invarijanta- ma. U istom tom primeru, možemo reći da je invarijantom smatrao i je- dan aspekt asocijativnog značenja: onda kada je ekspliciranjem poređe- nja tetke i Albertine proširio tekst u prevodu, dodavši reč „pored“ („gđa Bontan nije želela ništa drugo do da pored Albertine, time što bi ova iz- gledala kao dete, i sama izgleda mlađa“) , što se može tumači ti asocijaci- jom na izgled dveju datih ženskih osoba, vizuelizacijom njihove spoljaš- njosti kada ih neko posmatra dok stoje zajedno, jedna „pored“ druge. Drugim rečima, svaki prevodilac procenjuje u književnom tekstu mesta na kojima asocijativna ili konotativna značenja dobijaju na važnosti: ta- da im daje prvenstvo, smatrajući ih invarijantnim elementima – onima, dakle, koji se u prevodu moraju zadržati, a nekad i dodatno naglasiti . Budući da su značenja, pa i asocijativna značenja, neodvojiva od formalnih i stilskih dimenzija teksta, grama tičke strukture pokazale su se kao veoma plodno tle za preoblikovanja pomoću ko jih ta značenja „izra- njaju“ na površinu. Utoliko pojam ekvivalencije, iako može biti teorijski izdeljen na svoje komponente – stilsku, estetsku, denotativnu, funkcio- nalnu, formalnu, ekspresivnu i mnoge druge – ipak treba razmatrati i glo- balno: uspešno postignuta ekvivalencija između prevoda i izvornika pod- razumeva ostvarenost većeg bro ja tih dimenzija u njihovom nerazlučivom konglomeratu 187. Videli smo kako je Živojnović nastojao da dosegne, na- 187 Čes terman pred laže jednu zanimlj ivu i , po svemu sudeći , pr ihvatl j ivu teo- r i j sko-termino lošku inovaci ju pr i razmatranju pojma ekviva lenci je , koj i je osporavan kao suviše neodređen i l i zas ta reo kod mnogih savremenih teoret iča ra . Naime, Čes ter - 332 roči to u primeru S2, što veći stepen sti lske ekvivalencije sa izvornikom; da bi to postigao, morao je da žrtvuje formalnu ekvivalenciju, to jest prenos morfosintaksičkih struktura u njihovom neizmenjenom obliku – za razliku od Tecilazića , koji je te strukture kalkirao. Štaviše, Živojnović je redosled elemenata gramatičkih konstrukcija, kao i pojedine glagolske oblike, načine i vremena, menjao iz korena; eksplicirao je implicirano, pojašnjavao je asocijativna značenja, pribegavao je kompenzativnim po- stupcima amplifikacije i modulacije. Da bi što vernije očuvao upeča tljive Prustove sti lske osobenosti, uvodio je – opet za razliku od Tecilazića – „odomaću juću“ strategiju svaki put kada bi osetio da će kalkiranje mor- fosintaksičke strukture za rezultat imati stilske grubosti, interferencije ili nesavršenosti. Ako tu ideju uopštimo i razvijemo do njenih krajnjih konsekvenci, možemo zaključi ti da cilj ostvarenja pune stilske ekviva- lencije – u tako složenoj formi kakva je Prustova rečenica – često zahte- va primenu odomaću juće a ne postranjujuće strategije pri prenosu morfo- sintaksičkih struktura. Globalno uzev, postranjujućom stra tegijom na pla- nu sintakse smatrali bismo težnju ka kalkiranju grama tičkih konstrukcija, dok bismo odomaću jućom stra tegijom smatrali težnju ka njihovom preo- man suger iše da se po jam ekviva lenci je ne razmatra više u svom tradiciona lnom zna- čenju i s tovetnost i p revoda i izvornika, nego da se u fokus stavi po jam sl ičnost i ko j i ne bi značio ni is tovetnost ni raz l iči tost , nego to dvo je za jedno: i i s tos t , i raz l iči tost . Ekviva lenci ja ko joj b i u središ tu b io po jam sl ičnosti znači la bi delom is t i , a delom raz l iči t i tekst prevoda u odnosu na izvornik: „U procesu prevođenja, neki aspekti iz - vornog teksta menjaju se više od os ta l ih“ (Chesterman 1998 : 93) . Ovo sagledavanje ekviva lenci je iz donekle pomerenog ugla odgovara prak t ičnom stanju stvar i u opera- ci j i i r ezul ta tu prevođenja: deno ta t ivni , s t i l ski , funkcionalni , es te t ski aspekti izvor - nog teksta menjaju se, recimo, u dobrim prevodima manje od formalnih i kono ta t iv- nih aspeka ta, na pr imer . Drugim rečima, s t i l ska ekviva lenci ja pos t iže se po cenu žr - tvovanja formalne ekvivalenci je . 333 blikovanju, onako kako smo to već analizirali pri likom razmatranja pret- hodnih primera. Sada ćemo ovu hipotezu proveriti na kraćim odlomcima Prustovog teksta na osnovu iscrpno analiziranih prevoda, dok dopunski uvid nudi- mo u Prilogu 2 gde su dati duži primeri krakterističnih morfosintaksič- kih elemenata i lapidarni komentari stilskih vrednosti njihovih prevodnih ekvivalenata. Primer S3 (predloško-imenička konstrukcija, hipote tička rečenica, infi- nitivna konstrukcija, funkcije subjekta i direktnog objekta) [P : 354 AOD] Mais la nichée de jeunes fil les que M. de Charlus, avec son horreur de tout efféminement, aurait été si navré d’avoir l’air d’abri ter ainsi dans sa voix… [TU : 122 USP2] Ali sve ono djevo jačko što bi gospodina de Charlusa, koji se toliko zgražao na svaku mekoputnost , duboko rastužilo, ako bi se činilo da se razabire u njegovu glasu… [ŽŽ : 134 USD2] Ali to jato devojačkih glasova, kao gnezdo puno ptiči- ca, zbog koga bi g. de Šarlis, sa svojim zgražanjem od svega ženstve- nog, bio ucveljen kad bi se primetilo da ih kri je u svom glasu… U ovom primeru ni Ujević ni Živojnović ne primenjuju dosledno bilo koju od dve strategije, nego ih kombinuju; TU predloško-imeničku konstrukciju avec son horreur prevodi relativnom rečenicom „koji se to- liko zgražao“, a uz to menja funkciju imeničke grupe „la nichée de jeu- nes fil les“, time što je od direktnog objekta u izvornoj rečenice prebacu- je u funkciju subjekta u prevodu – kao što g. de Šarlis, koji nosi funkciju subjekta navedene rečenice u originalu, dobija u Ujevićevom prevodu 334 funkciju objekta; najzad, infinitiv tumači u korelaciji sa složenim kondi- cionalom i prevodi ga kondicionalnom rečenicom kao realnu hipotezu, primenivši postupak modulacije to jest promene tačke gledišta: „ako bi se činilo da se razbire u njegovu glasu“ podrazumeva, naime, da bi se drugima tako moglo učiniti, da bi nekom slušaocu sa strane moglo izgle- dati da on ima feminiziran glas, da se u njemu razabire „sve ono devo- jačko“. Živojnović u retradukciji zadržava ovo Ujevićevo neodgovaraju- će rešenje za prevod složenog kondicionala kao realne hipoteze za sadaš- njost , iako je posredi neostvariv uslov za prošlost; jer, značenje je „da bi bio oča jan da se drugima učinilo kako njegov glas kri je. . .“. U odnosu na izvornik, Živojnović nastoji da bude bliži: ostavlja funkciju subjekta za g. de Šarlisa i zadržava predloško-imeničku konstrukciju („sa svojim zgražanjem“ za avec son horreur). Među tim, njegovi su zahvati u tkivo izvornog teksta na drugim mestima još dublji nego Ujevićevi: osim iste vrste modulacije, on uvodi i poređenje u vidu imeničke grupe „kao gne- zdo puno ptičica“ naporedo sa već postojećom imeničkom grupom „jato devo jačkih glasova“. To jato, ili gnezdo, koje je proizvoljna i nepotrebna amplifikacija, više nema funkciju direktnog objekta nego postaje kauzal- na dopuna: „zbog koga bi g. de Šarlis.. . bio ucveljen“; upravo ta inter- vencija, gde se zamenica „koga“ može se odnositi na „jato“ i li na „gne- zdo“, dovodi do nejasnoće u kompletivnoj „da ih kri je“ pošto njen di- rektni objekat sada postaje neka imenica u množini, neko „ih“ koje mogu biti devo jački glasovi ili ptičice, čime rečenica na srpskom dobija ne- spretan obrt. Zaključak : rukovođeni nače lom stilske ekvivalencije, koja ima i svoju estetsku vrednost zbog elegancije Prustove forme, i Ujević i Živoj- nović kombinovali su postupak kalkiranja rečeničke strukture sa strategi- jom odomaćivanja onih grama tičkih obrta koje su ili bi li prinuđeni da transformišu (zbog nepostojanja iste morfosintaksičke strukture kao što je infinitivna konstrukcija avoir l’air), i li su svesno izabrali da „prera- 335 de“, tragajući za većim stepenom zvučnosti, sklada ili razumljivosti. Ne- ma sumnje da je u ovom poduhvatu, kada je posredi navedeni primer, Ujević bio uspešniji: njegova težnja ka zgušnjavanju, za razliku od Ži- vojnovićevog postupka amplifikacije, u svome rezultatu ima ne samo ele- gantniji, nego i precizniji, a time či taocu shvatljiviji ekvivalent. S obzi- rom na neodvojivost leksičkih od grama tičkih rešenja, Živojnovićevo proširivanje i dodavanje („jato devojačkih glasova, kao gnezdo puno pti- čica“) koje kod Ujevića ima pandan u težnji ka ekonomisanju pa i ogolja- vanju („sve ono djevojačko“) za la nichée de jeunes fil les , dovelo je do haotične i či taocu nejasne objekatske redistribucije u retradukciji ŽŽ. Na kraju, ako zanemarimo neadekvatnost veznika („ako“ i „kada“ umesto „da“) i neadekvatnost potencija la („ako bi se činilo“, „kad bi se primeti- lo“ umesto „da se učinilo“, „da se primetilo“), postupak modulacije koji oba prevodioca primenjuju za prevod infinitivne konstrukcije neodređe- nim subjektom prihvatljiv je u ciljnom jeziku („se činilo“, „se primeti- lo“). Odomaćivanje kao poželjnija strategi ja za očuvanje stilskih vredno- sti potvrđu je se ovde činjenicom da Ujević postiže bolji rezultat izmenom odnosa funkcija u rečenici, dok Živojnović , zadržavanjem istog subjekta kao u izvorniku, nudi nezgrapno rešenje. Primer S4 (hipote tička rečenica, anteriorna vremenska, faktitivna kon- strukcija se laisser sa infinitivom, dvostruka emfaza) [P : 71 AOD] Si Swann était arrivé alors avant même que je l’eusse re- prise, cette lettre de la sincérité de laquelle je trouvais qu’il avait été si insensé de ne pas s’être laissé persuader , peut-être aurait-il vu que c’était lui qui avait raison. 336 [TU : 67 USP1] Da je Swann stigao tada, još pri je nego što sam uzeo natrag to pismo – a ja sam držao da je postupio bezumno što nije htio da ga moja iskrenost uvjeri – on bi možda vidio da ima pravo. [ŽŽ : 75 USD1] Da je Svan tada naišao , pre no što ću uzeti to pismo u či ju iskrenost nisam nalazio da je tako besmisleno ne biti ubeđen , mo- žda bi video da je od nas dvojice on bio u pravu. Iako temporalnu rečenicu prevode različi to, TU perfektom a ŽŽ fu- turom, oba su prevoda adekvatna; problem se postavlja sa ovim što sledi. Naime, prevod faktitivne konstrukcije, koja ne postoji u srpskom i hrvat- skom, postavlja teškoće pred prevodioce i inače , a ovde t im pre što pozi- ciono naglašen direktni objekat cette let tre ima dopunu koja je, da tako kažemo, specifično prustovskim potezom dobila svoje „kružno uobliče- nje“. Jer, dopunu glagolu „uveri ti se“ (tačnije: „dopusti ti da se čovek u nešto uveri i li osvedoči“) predstavlja imenica sincérité (dakle, „osvedo- či ti se u iskrenost tog pisma“), koja opet ima vlasti tu dopunu u vidu gla- gola mišljenja (trouver), koji ima objekat u vidu kompletivne rečenice, a ta kompletivna je u vidu unipersonalnog glagola koji ima svoju dopunu u odričnoj formi glagola se laisser persuader , to jest faktitivne rečenice. Ne moramo posebno naglasiti koliko je ova kružna zatvorena struktura teška za prevod; Ujević je teškoću razrešio, bar kad se prvog koraka tiče, uvođenjem povlaka i umetanja koordinirane rečenice sa veznikom za ko- ordinaciju „a“. Treba reći da se idiosinkrazija ovog prevodioca ogleda u tome što on često smiruje i kanališe bujicu Prustove rečenice tako što „umeće“ povlake ili tačku-zapetu tamo gde ovi znakovi interpunkcije ne figurišu u izvornom tekstu; napomenimo da je ovakvo rešenje na granici dopustivog, primenljivo eventualno u onim sluča jevima kada bi smisao, bez takve intervencije, ostao nerazumljiv. A upravo je to ovde slučaj: Ži- vojnović, ko ji je kalkirao sve što se u ovoj „kružnoj strukturi“ može kal- 337 kirati, uključu jući infinitiv, napravio je uz to i omašku, stavljajući u od- ričnu formu glagol „nalaziti“; tako je dobijen sledeći rezultat : „to pismo u či ju iskrenost nisam nalazio da je tako besmisleno ne biti ubeđen“ . Mo- žemo se složiti da taj rezultat nije razumljiv či taocu. Uz postupak redistribucije i izbegavanje infinitiva u srpskom, ako se pri tom usredsredimo samo na „kružnu“ strukturu nezavisno od pret- hodnog i potonjeg dela rečenice, prevod bi mogao da izgleda ovako: „smatrao sam da je bilo tako nerazumno što Svan nije hteo da dopusti da se osvedoči u iskrenost mog pisma“. Ujević je otišao još korak dalje u slobodi interpretacije, time što je postupkom modulacije , to jest promene stanovišta, umesto „da se Svan uveri u iskrenost“ ponudio „da ga moja iskrenost uveri“; zatim, mehanizmom dodavanja , proširio je prvi deo strukture glagolom „postupiti“; tako je dobijen sledeći rezultat : „a ja sam držao da je postupio bezumno što nije htio da ga moja iskrenost uvjeri“. Najzad, u glavnoj rečenici , gde je istaknut subjekt, Ujević ne in- sistira ne emfazi dok Živojnović uspeva da je prenese, i to mehanizmom eksplici tacije: „možda bi video da je od nas dvojice on bio u pravu“. Zaključak : iako je tvrđenje ko je ćemo izneti smelo, primer S4 do- kazuje da u graničnim sluča jevima, gde kalkiranje dovodi do potpunog zamagljivanja smisla, primena radikalnijeg registra odomaću juće stra te- gije postaje ne samo poželjna, nego i nužna; ovoga puta, ona uključu je i zahvat kojim se kružna Prustova struktura modulira i izdvaja iz ostatka rečeničkog totaliteta koji je time presečen i segmentiran. U specifičnim složenim frastičkim strukturama kao što je ova iz primera S4, odomaću- juća stra tegija više nije samo u funkciji postizanja sti lske ekvivalencije; štaviše, ona se pokazuje nužnom pre svega radi razumljivosti teksta. Nai- me, kalkiranje izvornika ovde više nije moguće: mehanizmi postranjuju- će strategije dovode , očigledno, do takvih iskrivljavanja grama tičko-stil- ske celine da se smisao gubi. S druge strane, odomaću juća stra tegija koju je primenio Ujević uključi la je, pored radikalnog zahvata kakav predsta- 338 vlja uvođenje znakova interpunkcije, i niz mehanizama kao što su redi- stribucija, modulacija, transpozicija, dodavanje i eksplicitacija. Primer S5 (idiomatika: mettre sa gloire, faire les frais pour qqn; konce- sivna vrednost veznika si ; dvostruka negacija: vouloir ne pas ignorer , n’en a pas moins tenu ; faktitivna konstrukcija sa faire; vrednost participa) [P : 222 AOD] Car ces ri tes, s’ils étaient souverains, mettaient leur glo- ire [ . . .] à obéir avec condescendance au matin, au printemps, au soleil, lesquels ne me semblaient pas assez flattés qu’une femme si élégante voulût bien ne pas les ignorer et eût choisi à cause d’eux une robe d’une étoffe plus claire, faisant penser , par son évasement au cole et aux manches, à la moiteur du cou et des poignets, fît enfin pour eux tous les frais d’une grande dame qui s’étant gaiement abaissée à al ler voir à la campagne des gens communs et que tout le monde, même le vulgaire, connaît, n’en a pas moins tenu à revêtir spécialement pour ce jour-là une toilet te champêtre. [TU : 205-206 USP1] Jer ti obredi, ako su i bili samovlasni, polagali su svoju slavu [ . . .] u to da se snishodljivo pokoravaju jutru, proljeću, sun- cu, kojima mi se činilo da ne laska dovoljno to što jedna tako elegantna žena izvolijeva da ih ne omalovaži , te je zbog njih izabrala haljinu od svjetli je tkanine, koja svojim proširenjem na ovratniku i na rukama na- govještava lako znojenje vrata i zaglavaka, i što je napokon zbog njih uložila sva nastojanja velike dame koja je, pošto se veselo ponizila da pođe na se lo pohodi ti obične ljude, koje poznaje svatko, pa čak i prostak, ipak htjela da naročito za taj dan odjene poljsku toaletu. [ŽŽ : 230 USD1] Jer ti ri tuali, premda jesu bili neprikosnoveno vrhov- ni, nisu za sebe tražili druge slave [ . . .] do što su se blagoizvoleli povi- 339 novati jutru, proleću, suncu, ko ji , činilo mi se, kao da još i nisu bili do- voljno polaskani što je jedna tako elegantna žena izvolela obratiti pa- žnju na njih i što je zbog njih izabrala haljinu od svetlije tkanine, koja je, razmičući se ka okovratniku i na rukama dočaravala vlažnost vrata i ruku, što se ona, jednom reč ju, zbog njih potrudila kao kad neka velika dama, kad veselo pristane da poseti na selu neki običan svet ko ji svi po- zna ju, čak i prost narod, ipak se zato nimalo manje ne postara da naro- či to za taj dan obuče toaletu za šetnju po polju. Ovaj primer, kao i prethodni S3, pokazuje koliko Šlajermaher (1.5.1) nije bio u pravu kada je zastupao tezu da je nužno primeniti, do- sledno i isključivo, samo jednu od dve prevodne strategije. Naime, oba prevoda kombinuju postupke prisutne na kontinuumu većeg ili manjeg stepena postranjivanja, odnosno većeg il i manjeg stepena odomaćivanja. Tako Ujević odrični infinitiv iza glagola htenja, prvu od dve dvostruke negacije voulût bien ne pas les ignorer ostavlja u odričnom obliku, pa sasvim nespretno prevodi kao “izvolijeva da ih ne omalovaži“; Živojno- vić primenom modulacije i pretvaranja u pozitiv, kao postupka svojstve- nog odomaću jućoj stra tegiji, prevodi sa stilski znatno prihvatljivijim i značenjski adekvatnijim „izvolela obratiti pažnju“. U sluča ju druge dvo- struke negacije n’en a pas moins tenu upravo je suprotno: Ujević pre tva- ra u afirmativno i ne samo stilski primerenije „ipak htjela da“, dok Ži- vojnović kalkiranjem dobija „ipak se zato nimalo manje ne postara“, što je sti lski toliko nezgrapno da se ne može opravdati ni strategijom postra- njivanja, ni željom za „odmicanjem“ retradukcije od prvog prevoda. Te- žnju ka ostavljanju izvornog obrta kod ŽŽ srećemo u učestalom korišće- nju konstrukcije „ne drugo...do“, pa je to i ovde slučaj sa prevodom idio- matskog mettre sa gloire à , koje dobija svoj ekvivalent u stilski nepode- snom „nisu za sebe tražili druge slave [ . . .] do“; jednako nepodesan je i prevod ovog izraza kod TU, ali ne više iz stilskih nego iz leksičkih raz- 340 loga budući da „polagati svoju slavu u nešto“ u najmanju ruku nije uobi- ča jen izraz, nije sklop koji bismo spontano na ciljnom jeziku izgovorili ili napisali. U sluča ju retoričke, zapravo prividne hipoteze sa koncesiv- nom značenjskom vrednošću Ujević je taj ko ji u prevodu pribegava kal- kiranju francuskog s’ils étaient , prevodeći sa „ako su i bi li“, dok Živoj- nović slobodnije i direktnije koristi dopusni veznik „premda“. Odmica- njem retradukcije od prvog prevoda i onda kada to nije nužno može se tumači ti prevod složenog participa za prošlo vreme s’étant abaissée, koji TU prevodi kauzalnom rečenicom i u perfektu „pošto se ponizila“, dok ŽŽ nepotrebno insist ira na udaljavanju od postojećeg rešenja i leksički i grama tički, pri tom slabeći seman tički naboj glagola s’abaisser postup- kom ublažavanja; jer, glagol „pristati“ nema istu asocijativnu težinu; osim toga, particip prošlog vremena koji ima kauzalnu vrednost prevodi temporalnom rečenicom i u prezentu: „kad pristane“. Najzad, faktitivna konstrukcija sa participom prezenta faisant penser kod Ujevića je preve- dena kao „nagoviještava“ dok je kod Živojnovića to u perfektu: „dočara- vala je“. Drugi idiom „faire les frais pour qq’un“ jednako adekvatno pre- vode oba prevodioca: TU sa „uložiti nastojanja“ a ŽŽ sa „potruditi se“. Zaključak : iako S5 može da posluži i kao ilustracija za tipična „odmicanja“ retradukcije od prvog prevoda na mestima gde to nije nu- žno, on je pre svega koristan kao dokaz u pri log tvrđenju da prevodioci nužno upotrebljavaju različi te segmente kontinuuma između eks tremnih vrednosti dveju strategija, pošto pribegavaju rešenjima ko ja su čas bliža egzotizovanju, a čas odomaćenju. Grama tičko-stilski aspekti njihovih iz- bora svedoče, između osta log, o nerazlučivosti morfosintaksičkih kompo- nenti od stilskih, jednako kao što svedoče o nerazlučivosti forme od te- matske sadržine; jer, kao što smo se uverili , korenitim menjanjem grama- tičkih struktura izvornika i primenom odomaću jućih postupaka prevodi- lac ne postiže samo stilsku ekvivalenciju, nego i onu neophodnu značenj- 341 sku jasnoću teksta na cil jnom jeziku koja je preduslov za denotativnu, asocijativnu, ekspresivnu, funkcionalnu, pa i estetsku ekvivalenciju. Primer S61 (pseudo-rascepljena struktura, varijanta sa si) [P : 229 AOD] Et si ces effets de l’Habitude semblent contradictoires, c’est qu’elle obéit à des lois multiples. [TU : 8 USP2] A ako se te posljedice Navike čine protuslovne, to je zato jer se ona pokorava mnogostrukim zakonima. [ŽŽ : 9 USD2] A ta suprotna dejstva Navike čine se protivrečna zato što se ona vlada po mnogostrukim zakonima. U primeru S61 sti lska ekvivalencija kao da je jedini je imperativ kojim se rukovodi Živojnović u izboru odomaću juće stra tegije, za razliku od Ujevića ko ji kalkira pseudo-rascepljenu strukturu sa vari jantom uvod- nog si . Primer S62 (poziciono naglašeni, anteponirani direktni objekt) [P : 251 TR] . . . le petit sil lon que la vue d’une aubépine ou d’une église a creusé en nous, nous trouvons trop diffici le de tâcher de l’apercevoir. [VT : 10 PV2] . . . smatramo da je odviše teško otkri ti onu malu brazdu koju je pogled na neki glog i li na neku crkvu izdubio u nama. [ŽŽ : 225 NV] .. . onu malu brazdu koju je u nama zaparao prizor žbuna gloga ili kakve crkve nalazimo da je odviše teško potruditi se da je zapa- zimo. 342 U primeru S62 Živojnović bira egzotizujuću stra tegiju, kalkirajući francusku strukturu sa poziciono istaknutim direktnim objektom koji se u vidu zamenice ponavlja u glavnoj rečenici; ovo na srpskom zvuči krajnje neobično, tim pre što je ta zamenica, u svojoj enkli tičkoj formi za jedni- nu ženskog roda, homonimna sa enkli tikom glagola „jesam“ za treće lice jednine prezenta; najzad, neobičnosti doprinosi i infinitiv „potruditi se“. Dok Tecilazić primenjuje mehanizam zgušnjavanja („teško je otkri ti“, gde jedan glagol sažima značenje dvaju francuskih glagola tâcher i aper- cevoir), Živojnović postranjujućom me todom prenosi doslovno sve neiz- menjene elemente u završnom delu rečenice („nalazimo da je odviše teš- ko potruditi se da je zapazimo“). Primer S7 (pseudo-rascepljena struktura, aktivno i pasivno stanje, re- strikcija, vrednost participa) [P : 28 AD] Ce qui le prouve bien, c’est (plus encore que l’ennui qu’on éprouve dans le bonheur) combien voir ou ne pas voir cette même per- sonne, être estimé ou non d’elle , l’avoir ou non à notre disposition, no- us paraîtra quelque chose d’indifférent quand nous n’aurons plus à no- us poser le problème (si oiseux que nous ne nous le poserons même plus) que relativement à la personne elle-même – le processus d’émotion et d’angoisses étant oublié , au moins en tant que se rat tachant à el le, car il a pu se développer à nouveau, mais transféré à une autre. [VT : 19 B] To doista dokazuje (još više nego dosada koja nas obuzima u sreći) ko liko će nam se činiti ravnodušnim vidjeti ili ne vidjeti tu istu osobu, biti il i ne biti poštovan od nje , imati je i li ne imati na raspolaga- nju, kada ne budemo više morali sebi postavljati taj problem (tako bez- vri jedan da ga nećemo više ni postavljati) nego samo s obzirom na samu 343 osobu – zato što je proces emocija i tjeskoba zaboravljen, bar koliko je vezan za nju, jer se mogao ponovo razviti, ali prenesen na neku drugu. [ŽŽ : 22 NA] Dokaz je tome i to (još i više nego i dosada koju osećamo u sreći) što će nam jednom biti toliko ravnodušno hoćemo li tu istu oso- bu videti ili ne, hoće li nas ona ceniti il i neće , hoćemo li je imati na ras- polaganju ili ne, što će nam to bi ti toliko ravnodušno kad budemo imali da sebi postavljamo taj problem (tako izlišan da ga nećemo ni postavlja- ti) još samo u odnosu na samu tu osobu – kad taj proces emocija i strep- nji bude zaboravljen, bar kao proces vezan za nju, jer se u međuvremenu mogao razviti ponovo, ali prenet na neku drugu. U ovom primeru ŽŽ postupa upravo obrnuto nego što je postupio pri prevodu u primeru S6: drugim rečima, kalkira pseudo-rascepljenu strukturu sa stilski nesrećnom reduplikacijom pokazne zamenice, tako da dobija „dokaz je tome i to što“ za francusko ce qui . . . c’est , za razliku od Tecilazića ko ji ovu francusku formulu za isticanje ne prevodi doslovno. U pri log pretpostavke da je kod ŽŽ posredi težnja ka postranjujućoj stra- tegiji svedoči izbor arha ične vari jante konstrukcije sa dativom a ne sa predlogom „za“ uz akuzativ („dokaz tome“, umesto danas uobiča jenog „dokaz za to“). Svakako iz stilskih razloga, ali pre svega iz razloga olakšavanja praćenja smisla či taocu na ciljnom jeziku, oba prevodioca pribegavaju postupku redistribucije rečeničkih elemenata: prebacuju glagol glavne rečenice paraître odmah iza zagrade, dok njegovu dopunu stavljaju tek potom, prateći logički uobiča jen redosled izlaganja. U vidu kompenzativ- nog mehanizma za ovo odstupanje od redosleda u izvorniku, ŽŽ ponavlja kohezivni element „što će nam bi ti toliko ravnodušno“ na malom razma- ku, kao sponu sa vremenskom zavisnom klauzom koja sledi. Povratak na- če lu što doslovnijeg praćenja originala, što je kod Živojnovića u sprezi 344 sa težnjom ka primeni postranjujuće strategije, mogući su raz log što ovaj prevodilac kalkira konstrukciju sa modalnom vrednošću avoir à u znače- nju „morati“. Premda ponekad egzotični prizvuk Živojnovićevih rešenja dobro pristaje, čini se da ovde egzotizacija nije stilski primerena: „kad budemo imali da sebi postavljamo taj problem“. Razume se, kalkiranje ove konstrukcije može se objasniti i željom udaljavanja retradukcije od postojeće Tecilaziće vari jante, koliko i težnjom ka egzotizaciji. Tome na- suprot, ŽŽ preuzima rešenje koje nudi VT neobičnom varijantom bez lič- ne konstrukcije „ravnodušno je“ u kojoj je pravi subjekt u dativu („nama je ravnodušno“), iako je lični oblik „mi smo ravnodušni prema nečemu“ jedini zastupljen u današnjem govornom i pisanom srpskom jeziku, a na- roči to s obzirom na činjenicu da postoji, i široko je upotrebljavana, sino- nimna konstrukcija „svejedno nam je“. Već je Tecilazićeva vari jan ta „či- ni nam se ravnodušnim“ teško prihvatljiva, a Živojnovićeva ide još korak dalje u kalkiranju francuske strukture; stoga ovaj slučaj pokazuje da kod Živojnovića težnja ka postranjivanju odnosi prevagu, i u ovom i u nizu drugih primera, nad željom za udaljavanjem retradukcije od postojećeg prevoda. Restrikcija ne.. . que koja sledi srećnije je prevedena kod ŽŽ sa „još samo u odnosu na“, spram verzije VT gde nalazimo „nego samo s obzirom na“; isto važi i za prebacivanje pasivne konstrukcije u aktivnu, to jest postupak modulacije koji je u paru jezika francuski-srpski ili hr- vatski uvek uslovljen st ilskim razlozima; naime, Tecilazićevo kalkiranje pasiva „biti ili ne biti poštovan od nje“ bez sumnje je sti lski rogobatno. Najzad, particip étant oublié može se tumači ti i kauzalno i temporalno, pa oba tumačenja izgledaju sasvim adekvatna, uprkos činjenici da VT prevodi prezentom („zato što je zaboravljen“) a ŽŽ futurom II („kad bu- de zaboravljen“). Zaključak : Živojnovićevo kalkiranje pseudo-rascepljene strukture, bez lične francuske konstrukcije il nous est indifférent , modalnog avoir à 345 sa infinitivom pokazuju, po svoj pri lici, bar dve stvari. Prvo, osnovana je pretpostavka da stilska ekvivalencija može biti glavni razlog za primenu odomaću juće strategije kod prevodilaca; drugim rečima, ako je prevodio- cu priori tet da postigne one značenjske vrednosti stilskog uobličenja ko- je ima Prustova rečenica i na koje je ukazao Leo Špicer, onda će ne samo stilska nego i estetska, pa i funkcionalna ekvivalencija zahtevati od pre- vodioca da se oslobodi stega izvornika i da postavi zakonitosti cil jnog jezika kao svoj prvenstveni cilj . I obrnuto: ako se prevodilac odluči za postranjujuću stra tegiju, či je su komponente neobični prizvuk teksta ka- kav je moguće postići arhaizovanjem ili poetizovanjem leksičke ravni i kalkiranjem morfosintaksičkih struktura , to često za posledicu ima stil- ske nesavršenosti na ciljnom jeziku uočene u ovom i prethodnim primeri- ma. Drugo, pokazalo se da postranjujuća težnja kod Živojnovića može da bude i posledica: 1. želje za „razlikovanjem“ od postojećeg prevoda; 2. auten tičnog tumačenja slojevitih značenjskih komponenti Prustove for- malno-sadržinske rečeničke celine; 3. idiosinkrazijske prevodiočeve sklonosti ka konzervisanju anahronih obrta ci ljnog jezika; 4. svega ovo- ga zajedno. Primer S8 (koncesivna vrednost veznika si , reduplikacija imenice, ireal- na hipoteza za sadašnjost) [P : 266-267 TR] En effet, si on dit que les amours, les chagrins du poè- te lui ont servi, l’ont aidé à construire son œuvre, si les inconnues qui s’en doutaient le moins, l’une par une méchanceté, l’autre par une raille- rie, ont apporté chacune leur pierre pour l’édification du monument qu’elles ne verront pas, on ne songe pas assez que la vie de l’écrivain n’est pas terminée avec cette œuvre, que la même nature qui lui a fait avoir tel les souffrances, lesquelles sont entrées dans son œuvre, cette nature continuera de vivre après l’œuvre terminée, lui fera aimer 346 d’autres femmes dans des conditions qui seraient pareilles, si ne les fai- sait légèrement dévier tout ce que le temps modifie dans les circonstan- ces, dans le sujet lui-même, dans son appétit d’amour et dans sa résistan- ce à la douleur. [VT : 20-21 PV2] Zaista, ako se kaže da su ljubavi i patnje poslužile pjesniku, da su mu pomogle da napiše djelo, ako su neznanke koje su najmanje slutile, jedna nekom pakošću, druga kakvim izrugivanjem, obje pridonijele po kamen izgradnji spomenika koji one neće nikada vidjeti, odviše lako smećemo s uma da se književnikov život ne svršava tim dje- lom, da će ista narav zbog koje je on podnosio te patnje koje su ušle u njegovo dje lo, da će ta narav nastaviti da živi pošto djelo bude završe- no, da će zbog nje voljeti druge žene u uvjetima koji će biti slični, ako ih malo ne promijeni sve ono što vri jeme mijenja u okolnostima, u sa- mome subjektu, u njegovoj gladi za ljubavlju i u njegovoj otpornosti pre- ma boli. [ŽŽ : 238-239 NV] Naime, mada se kaže da su pesniku koristile njegove ljubavi, njegovi jadi, da su mu pomogli da sazda svoje delo, mada su one nepoznate žene, koje su to same najmanje slutile, jedna nekom pa- košću, druga kakvim podsmehom, doprinele svaka po koji kamen za iz- gradnju spomenika koji same neće videti, ne pomišlja se dovoljno na to da se život piščev ne završava s tim de lom, da će ista ta njegova priroda zbog koje je iskusio takve i takve patnje, koje su ušle u njegovo delo, nastaviti da živi pošto delo bude dovršeno, da će on zahvaljujući njoj vo- leti još i druge žene, u uslovima koji bi bili slični kad ih ne bi pomalo menjalo sve ono što vreme menja u okolnostima, u samome čovekovom biću, u njegovoj gladi za ljubavlju i u njegovoj otpornosti prema bolu. 347 I u ovom primeru ŽŽ koncesivno prevodi veznik si koji nema pra- vo hipote tičko značenje, kao što je to učinio i u primeru S5; za razliku od Tecilazića, Živojnović ne poš tuje reduplikaciju imenice nature; i real- na hipoteza za sadašnjost nije adekvatno prevedena kod VT veznikom „ako“ i prezentom u zavisnoj, a futurom u za nju glavnoj rečenici , dok je kod ŽŽ ta hipoteza adekvatno preneta potencijalom sa veznikom „kad“, koji ovde ima značenjsku vrednost veznika „da“. Među tim, u ovoj Prustovoj rečenici mogu se primeti ti , ako se ona razmotri u celini, dve stvari koje joj daju izuzetnu stilsku uobličenost i veliku ekspresivnu snagu, čime nesumnjivo ostvaru ju na či taocima izvor- ne sredine jak estetski učinak. Prvi element koji doprinosi tom snažnom utisku je njena ritmičnost, postignuta nekom vrstom „zadihanog“ nasto- janja da se na malom prostoru od svega sto trideset reči sažme jedna od ključnih ide ja či tavog Traganja , a to je oreol kakav pisac dobija ukoliko nadiđe sebe samog i svoju sredinu ostvarenjem i okončanjem književnog dela koje gradi. Ova vrsta tri jumfa ujedno je i način da se pobedi Vreme – a nije potrebno naglasiti koliko je sam Prust uneo autobiografskog u ovu rečenicu, koja u neku ruku predstavlja ključ za razumevanje romana. Stoga ni je čudno što se upravo ova rečenica može uzeti kao jedan od pri- mera tematsko-stilskog jedinstva, pa i neke vrste formalno-sadržinskog savršenstva, između osta log i zato što otkrivamo drugi element koji do- prinosi delotvornosti, a to je gradiranje intenziteta postignuto time što je formalno rečenica sastavljena od dva jednaka dela: u prvom se niže naj- pre sedam sasvim kratkih celina odvojenih zarezima, kao da su to neka- kve prepreke koje rečenička dinamika i njen tvorac savladavaju – poput odizanja i uglavljivanja kamenja da bi se izgradila ta građevina o kojoj je reč , taj spomenik kakav pisac sebi podiže svojim delom. A onda, upravo sa onim rečeničkim segmentom koji govori o tome da se piščev život nastavlja i pošto je delo završeno, dolazi do produža- vanja segmenata koji slede, pa tako svaki od osam idućih rečeničkih ele- 348 menata ima dvostruku dužinu u odnosu na prethodne sa izuzetkom pret- poslednjeg, ponovo kratkog, koji se čini da je tu kako bi svojom kratko- ćom nagovestio i naglasio završnu ideju, sintagmatski sklop koji glasi: „otpor prema bolu“. Da bismo idejno zaokružili ovo potpoglavlje o gra- ma tičko-stilskim aspektima Prustovog romana i načinima prevođenja nje- gove rečenice, vratićemo se na trenutak Tejberu. Sećamo se da je on u odeljku „stil kao nosilac značenja“ (1.4.2) formalnu ekvivalenciju video kao pogubnu za postizanje stilske i funkcionalne ekvivalencije; pledirao je, naime, za zlatni spoj vernosti izvorniku i stilskog efekta koji bi bio ravan onom kakav ostvaruje original na izvornom jeziku, u izvornoj sre- dini. Da bi se to postiglo, smatrao je da se analitički moraju raščlaniti konotativne vrednosti i sve druge stilske odlike izvornika, budući da one naglašavaju i povezuju značenjsku ravan. Denotativno i konotativno čine globalni i nedeljivi smisao teksta u celini, ali i svakog leksema pojedi- načno; bez njihovog „zlatnog spoja“ došlo bi do velikog osiromašenja asocijativne mreže svakoga teksta. Njumarkovim rečima formulisano, ko- notativno-asocijativna ravan u svim svojim elementima mora, u ovoj vr- sti književnog teksta, da bude invari jantni element; najprostije kazano, bez poštovanja i prenosa čak i vrlo suptilnih njenih komponenti, suoča- vamo se sa neuspelim prevodom. Ako se kao primarni cilj postavi kono- tativno-asocijativna ekvivalencija u rečenicama koje imaju centralni zna- čaj za tumačenje celokupnog Prustovog romana, a u navedenom primeru S8 upravo je to slučaj, onda je jasno da treba poštovati oba ključna ele- menta: prvo, izvanredni ri tam rečenice i gradaciju koju ona sadrži; dru- go, njenu podelu na dve celine sa takoreći istim bro jem segmenata, se- dam kratkih i osam dugih, tako da je poslednji element nosilac značenj- skog težišta. Iz ove perspektive posmatrano, uspeliji je Živojnovićev prevod; iako je kod njega ri tam globalno bolje prenet, ipak postoje mesta na koji- 349 ma rečenica „gubi dah“ i to posebno pri kraju, gde bi trebalo da dosegne savršenu uobličenost i dobije na kompaktnosti i snazi. Utoliko Živojno- vićev doslovan prenos hipotetičke klauze, iako na denotativnom planu precizniji od Tecilazićevog, na stilskoj ravni nije adekvatan; njegova je verzija ritmički slabija i razvodnjenija. Rukovođeni Tejberovom sugesti- jom i opštim nače lom da je st ilska ekvivalencija u ovakvim sluča jevima nesumnjivo dovoljan i nužan razlog za primenu odomaću jućeg mehani- zma, iznosimo predlog za slobodniji prevod samoga kraja: „u uslovima koji bi bili isti , da nema onih sitnih promena kakve vreme nužno unosi u okolnosti, u čoveka, u njegovu glad za l jubavlju, u njegovu otpornost na bol“. 5.2.2. Uloga ritma, ali teracije, asonance i rime u postizanju ekspresivne ekvivalencije Videli smo u prethodnom poglavlju da prevodioci nipošto nisu do- sledni (ilustrativali smo to primerima S61 i S62, gde je Živojnović sa- svim sličnu strukturu preveo prvi put odomaću jućom, a drugi put postra- njujućom stra tegi jom). Čak i u okviru iste rečeničke celine, prevodioci kombinuju međusobno suprotstavljena nače la: postupak kalkiranja nekih elemenata francuske morfosintakse sa postupkom radikalnog preobliko- vanja nekih drugih. Opšte uzev, ako priori tet daju ostvarenju stilske ekvivalencije – a to bi morao biti imperativ u prevodima velikih sti lista poput Prusta – onda se u prenosu morfosintakse, kao što je uočeno, for- malna ekvivalencija mora žrtvovati. Pokazali smo da su bolja prevodna rešenja (videti Prilog 2) ponuđena tamo gde se, zahvaljujući primeni odomaću juće strategije i odustajanju od formalne ekvivalencije, oči tovao veći broj stilskih komponenti izvornika, nerazlučivo povezanih sa kono- tativnom i asocijativnom ravni. Tome nasuprot, kalkiranje izvornih mor- fosintaksičkih struktura davalo je mestimično prevodima – bi lo da je reč 350 o hrvatskim prevodiocima ili Živojnovićevoj retradukciji – egzotični i li anahroni prizvuk. Iako takva neobična ekspresivnost ostvaruje određeni efekat , ona nije mogla da nadomesti stilsku neprimerenost pojedinih pre- vodnih rešenja koja su na ciljnom jeziku bila na ivici razumljivosti. U nastojanju da ne zanemare nijednu od mnogobrojnih ravni ekvi- valencije, prevodioci u analiziranim primerima čas prednost daju formal- noj ekvivalenciji pa kalkiraju francusku morfosintaksu, bilo nesvesno il i iz težnje ka postranjivanju, a čas prvenstvo daju stilskoj ekvivalenciji kada slobodno prerađu ju francusku grama tičku strukturu i primenjuju na- če la odomaću juće strategije. Obim romana je takav da se ne mogu, na- ravno, statistički utvrditi nikakve zakonitosti za celinu teksta; ipak, mo- že se uoči ti jedna pravilnost ko ju ćemo veoma uopšteno formulisati: u analiziranim primerima postignuti su bolji rezultati u pogledu stilske, a time često i denotativne ekvivalencije – zahvaljujući primeni odomaću ju- će stra tegije u prenosu morfosintakse. Ova metoda uključivala je niz mo- difikujućih prevodnih postupaka, od kojih su najzastupljeniji u iznetim primerima bili modulacija, redistribucija, eksplici tacija i t ranspozicija. U uskoj vezi sa st ilskom ekvivalencijom stoji ekspresivna ekviva- lencija, koja podrazumeva pre svega ri tam i fonetsku ravan: kod autora kao što je Prust veliki značaj ima ju, naime, zvučnost i muzikalnost reče- nice, osobenost izgovora pojedinih glasova u funkciji karakternog profi- lisanja likova, povremeni ci tati stihova iz klasičnih komada i li narodnih pesmica, rimovane poslovice i li pošalice i slično. Stavovi teoretičara ko- ji su razmatrali ekspresivno značenje teksta uglavnom se podudaraju: ono se ne može ocenjiva ti kao tačno ili pogrešno, za razliku od denotativnog. Uprkos tome, značajna uloga prozodijsko-fonetske dimenzije zahteva od nas pažljivu analizu načina na koji se ostvaruje ekspresivna ekvivalenci- ja. Cilj nam je da, kao i u sluča ju morfosintakse, razmotrimo na nizu pri- mera da li su, i kada, prevodioci smatrali ri tam, ali teraciju ili r imu inva- ri jantama koje se moraju zadržati u ciljnom jeziku. Osim toga, pokušaće- 351 mo da odredimo da l i su se u ostvarenju ekspresivne ekvivalencije prven- stveno rukovodili kalkiranjem ili postupcima odomaću juće stra tegije. Primer R1 (sime trična rečenica sastavljena od šest kratkih uzlazno gra- diranih ritmičkih segmenata, razdvojenih glavnom rečenicom i pratećom posledičnom klauzom od drugih šest kratkih, sada si lazno gradiranih rit- mičkih segmenata; upadljiva ali teracija l ikvida r i l i glasa d) [P : 435-6 TR] Depuis le jour de l’esca lier, rien du monde, aucun bonhe- ur , qu’i l vînt de l’amitié des gens, des progrès de mon œuvre, de l’espérance de la gloire, ne parvenait plus à moi que comme un si pâle grand so leil, qu’il n’avait plus la ver tu de me réchauffer, de me faire vi- vre, de me donner un désir quelconque; et encore était-i l trop bril lant , si blême qu’il fût, pour mes yeux qui préféraient se fermer, et je me reto- urnais du côté du mur . [VT : 143-144 PV2] Otkako mi se ono dogodi lo na stubištu, sve je na svijetu, svaka sreća, makar potjeca la iz pri jateljstva ljudi , iz napredova- nja moga d je la i iz nade u slavu, dopira lo do mene samo kao ve liko, ali tako bli jedo sunce da nije ima lo više snage da me zgri je, da mi ul i je ži- vot, da u meni potakne bi lo kakvu želju; štaviše, ma ko liko bi lo bli jedo, još je bi lo suviše jarko za mo je oči ko jima je godilo da budu zatvorene, te sam se okretao prema zidu. [ŽŽ : 241 NV] Od onoga dana na stepenicama, ništa na svetu, nikakva sreća, ma po tekla od neči jeg pr i jatel jstva, od napredovanja mog de la, od nade u slavu, nije više dopira la do mene do kao jedno tako bledo i ve liko sunce da više nije bilo kadro da me ogreje, da me održi u životu, da u meni probudi bi lo kakvu želju; pa i takvo je još, ma ko liko da je bi lo 352 bledo, bi lo suviše sjajno za mo je oči, ko je su više vo le le da se sk lope, te bih se okrenuo zidu. Slično kao u prethodnom primeru S8, i u ovoj rečenici ri tam se na- meće kao ključna komponenta formalno-sadržinske celine; ona svoje te- žište ima u glavnoj, središnjoj rečenici , posle koje se uvodi novi skup ujednačeno kratkih ritmičkih celina koje asociraju na opadajuću snagu naratora, na njegovo gubljenje daha, što je eksplicirano u tekstu nemo- gućnošću da se u njemu „probudi bilo kakva želja“; ova ideja simbo lično je podvučena tačkom-zapetom, u vidu male stanke; posle nje u izvorniku dolaze če tiri kratka ritmički snažno uobličena segmenta odvojena zapeta- ma, sada na si laznoj putanji, što ima svoj korelat u ekspliciranoj nemo- gućnosti naratora da podnosi dalje ikakvu količinu svetla i toplote, pa „okretanje zidu“ oličava slabljenje i konačno gašenje vitalne, ali i rit- mičke energije. Nema sumnje da su oba prevodioca uspešno rekonstruisa- la ovu ritmičko-značenjsku, snažnu ekspresivnu celinu, uključu jući pre- nos svih ali teracija sa manje-više istim brojem konsonanata. Ipak, čini se da dve sasvim sitne pojedinosti uvode bitnu razliku: prva se tiče ritmičke fragmentacije, a druga glagolskog aspekta. Naime, u pretposlednjem segmentu frastičke celine, VT ne odvaja relativnu rečenicu „kojima je godilo da budu zatvorene“ od njenog ante- cedensa, imeničke grupe „mo je oči“; budući da Tecilazić osta je veran iz- vorniku u kojem takođe nema zareza na ovom mestu, ali i zbog redistri- bucije rečeničkih elemenata u završnom delu odlomka, ovaj prevodilac ponudio je duži segment u prevodu nego što je bio izvornik; upravo zbog te svoje dužine, ekspresivnost originala je razvodnjena. Ta ekspresivnost u izvorniku asocira na sve slabije otkucaje, na zamiranje klatna časovni- ka koji je pre toga ravnomerno udario više puta; štaviše, naratorovo odu- stajanje od života eksplicirano je u poslednjem segmentu rečeničke celi- ne: et je me retournais du côté du mur. Glagol retourner dat je u imper- 353 fektu, pa je Tecilazić još jednom veran originalu: tumači taj imperfekat kao iterativni, i prevodi ga kao učestalu radnju: „ja sam se okretao“. Na- ravno, takvim prevodom gubi se značenjska dimenzija konačnosti, svrše- nosti, prekidanja spone sa životom. Za razliku od toga, Živojnović uvodi zarez i tamo gde on u izvorniku ne postoji, odvajajući an tecedens od re- lativne zamenice i koristeći svršeni aspekt glagola, pa njegov prevod glasi: „za mo je oči, ko je su više volele da se sklope, te bih se okrenuo zidu“. I izbor leksike („sklopi ti oči“) takođe doprinosi željenoj konotira- noj dimenziji značenja, opet za razliku od Tecilazićevog rešenja „kojima je godilo da budu zatvorene“ jer je asocijaci ja či taoca, u ovom drugom slučaju, da će narator prvom prilikom, čim se odmori, opet otvoriti oči . Zaključak : u primeru R1 vidimo da se kalkiranjem ritma i al itera- cije postigao željeni efekat jednako uspele ekspresivnosti. Ipak, ovo kal- kiranje svojstveno postranjujućoj stra tegiji ponekad uključu je i elemente domestikacije (uvođenje zareza, promena glagolskog aspekta), to jest sa- svim sitna prevodiočeva udaljavanja od izvornika koja doprinose formal- no-sadržinskoj efektnosti. U datom segmentu videli smo da se Živojino- vićeva intervencija svela na zanemarivanje doslovnog prenosa samo jed- nog interpunkcijskog znaka i slobodnijeg tumačenja imperfekta. A ipak, naizgled neznatne pojedinosti kao što su umetanje jednog zareza više ili uvođenje svršenog glagolskog aspekta kojim je u retradukciji – neade- kvatno iz perspektive formalne ekvivalencije – preveden francuski im- perfekt, očigledno su doprinele jačanju pretpostavljenog emotivnog na- boja; time je iskristalisana i značenjska, a ne samo ekspresivna poenta teksta. Primer R2 (inici jalna vremenska klauza, sedam kratkih ritmičkih segme- nata bez glagola, glavna rečenica, osam kratkih ritmičkih segmenata; ali- teracija glasa r , rimovanje pridevskih završetaka na el) 354 [P : 61 DCS] Mais, quand d’un passé ancien rien ne subsiste, après la mort des êtres, après la destruction des choses, seules, plus frêles mais plus vivaces, plus immatériel les , plus persistantes, plus fidèles , l’odeur et la saveur restent encore longtemps, comme des âmes, à se rappeler, à at tendre, à espérer, sur la ruine de tout le reste, à por ter sans fléchir , sur leur gouttelet te presque impalpable, l’édifice immense du souvenir . [MB : 96 PKS] Ali kad od neke davne prošlosti, poslije smrti bića, posli- je razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvar- ni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje , očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sit- nim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena. [ŽŽ : 101 USK] Ali kad iz neke davne prošlosti ništa ne postoji više, po- sle smrti bića, posle uništenja stvari , jed ini , krhki ji ali dugovečniji , ne- materijalniji , istrajniji , verni ji , miris i ukus ostanu još dugo, kao duše, da se sećaju , da čekaju , nadaju se, na ruševinama svega ostalog, da nose bez klonuća, na svo jim gotovo neopipljivim kapljicama, ogromno zdanje uspomene. Slobodno se može izneti tvrđenje da je Živojnović u ovoj rečenici, za razliku od Branta, ostvario uzoran sklad svih prozodijskih elemenata, da je preneo sve značenjske slojeve i da je, kratko rečeno, ponudio pre- vod či ja je stilska besprekornost ravna izvorniku – a možda ga, po većoj gustini i konciznosti , čak i nadilazi. Zahvaljujući pridevskom sufiksu za komparativ, Živojnović je postigao rimu na istom mestu kao u izvorniku; s druge strane, u nemogućnosti da ponovi u istom obimu ali teraciju glasa r , kompenzovao je to asonancom sa i , kao i ali teracijom glasa d, tako što 355 je kombinovao lekseme koji ga sadrže („dugo“, „duše“, „nadati se“) sa veznikom „da“. Zatim, nemogućnost da prenese izvornu ali teraciju sa r kompenzovao je na još jedan način, a to je ponovnom rimom, ovoga puta zahvaljujući glagolskom nastavku za treće lice množine indikativa pre- zenta u našem jeziku. Među tim, najjači utisak postigao je ritmičkim uob- ličenjem celine, koja u potpunosti oponaša ri tam izvorne rečenice. Miro- slavu Brantu nije bio ci lj da postigne ekspresivnu ekvivalenciju, a sa njom i estetsko-funkcionalnu; stoga su u njegovom prevodu ovog odlom- ka prisutni prevodni mehanizmi koji imaju obrnuto dejstvo od željenog, budući da razbijaju i ri tam i emotivni naboj. Ti mehanizmi, čija motivi- sanost nije jasna, su sledeći: redistribucija elemenata (dopuna rien ne subsiste ne samo da je odvojena od d’un passé ancien nego je glomaznija nego što mora biti , budući da glasi „više nema ničega“, a onda je proši- rena sa „tad“); osim redistribucije i dodavanja, kao postupaka či ja prime- na nije opravdana, neopravdano je presečena i celina pomoću tačke-zape- te; sledi nepotrebna eksplici tacija koncesije pomoću veznika „premda“ i posledice pomoću veznika „pa“; još jedan nepotreban mehanizam je tran- spozicija svih infinitiva u imenice („sjećanje, očekivanje i nada“); pono- vo sledi redistribucija, to jest menjanje redosleda za glagolsku dopunu „na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama“, stavljenu ispred gla- gola „nose“; „zgrada uspomena“ nije najsrećniji leksičko-registarski iz- bor za édifice i nesumnjivo reč „zdanje“ predstavlja adekvatniji termin; na kraju, još jedno suvišno dodavanje i razvodnjavanje nalazimo u pride- vu „cijelu“. Zaključak : u ovom primeru pada u oči pre svega gusti ri tam izvor- nog odlomka, sa jakom tenzijom postignutom tako što se niže osam krat- kih segmenata odvojenih zarezima pre glavne rečenice, koja je neka vrsta „uzimanja daha“ za dalji rast naboja u sledećih če ti ri segmen ta od po če- tiri sloga (comme des âmes, à se rappeler, à attendre, à espérer) iza ko- jih slede če tiri malo duža segmenta s većim bro jem slogova, u kojima 356 dolazi do razlivanja i, Špicerovim rečnikom kazano, „oslobađanja nape- tosti“ (Špicer 2012 : 13). Dok je Brant nepotrebno koristio prevodne me- hanizme dodavanja, eksplici tacije, redistribucije i t ranspozicije, čime je „razvodnio“ izuzetno kompaktnu Prustovu rečeničku celinu, Živojnovi- ćev prevod, za jednu petinu kraći od Brantovog, u potpunosti je kalkirao redosled svih elemenata teksta, što je gotovo neverovatna veština kod ovako duge rečenice i u kombinaciji francuski-srpski jezik. Pri tom, upr- kos ostvarenoj formalnoj ekvivalenciji, uspeo je istovremeno da postigne i ekspresivno-estetsku ekvivalenciju, i to tako što je primenio kompenza- ciju uvođenjem dodatne rime i asonance (glas i); pre toga, preneo je us- pešno i prvu rimu, na istom mestu kao u izvorniku; najzad, preneta je do- sledno i ali teracija, doduše s drugim konsonantom u odnosu na izvornik. Da bi ritmički uobličio rečenicu na isti način kao što je to učinio autor originala, da bi postigao paralelu njenog rasta a onda i istovetnog opadanja tenzije, Živojnović je kalkirao sve rečeničke segmente sa uglavnom istim brojem slogova kao u izvorniku („kao duše, da se seća ju, da čekaju, nadaju se“: samo drugi od ova če tiri segmenta ima jedan slog više, dok ostala tri imaju, kao u izvorniku, po če ti ri sloga); poslednji segment ima i u izvorniku, i kod Živojnovića , devet slogova (l’édifice immense du souvenir – „ogromno zdanje uspomene“). Time je izbegao sve Bermanove „deformišuće težnje“ koje su se ispoljile kod Branta, bu- dući da ovaj prevodilac nije ekspresivnost odredio kao invari jantu, dakle kao dimenziju koja se u sluča ju ovakve ritmičnosti i muzikalnosti izvor- nika mora preneti i na ciljni jezik. Te izopačavajuće tendencije koje je Živojinović maestralno u svojoj retradukciji otklonio su – da se podseti- mo: pojašnjavanje, produžavanje, kvalitativno i kvantitativno siromaše- nje, razaranje ritmova, razaranje podastrtih mreža označi telja, razaranje formalno-strukturne sistema tičnosti (2.2.5). A upravo se to može zameriti prvom prevodu. Ukratko, retradukcija je ovde dala zadivljujući spoj ver- nosti izvorniku i , s druge strane, odomaću juće stra tegije. Jer, ona se 357 ogleda u uspešnom preoblikovanju prozodijskih komponenti tako da jed- nako pregnantno zvuče i na srpskom; zahvaljujući rimi, ri tmu, ali teraci- jama i asonancama, postignuta je takva muzikalnost da Živojnovićev pre- vod ima ekspresivnost bodlerovske pesme u prozi, one nerazdružive for- me-smisla za kakvu se zalagao Fortunato Israel (2.3.3); takva strukturna celina otelotvorenje je onog ritmičkog sklada koji je čak , po Mešoniku, ključna komponenta umetničkog dela. Primer R3 (metrika, al i teracije: zvučan/bezvučan konsonant d/t , l ikvide r/l) [P : 11 DCS] Un homme qui dort / tient en cercle / autour de lui /le fil des heures /, l 'ordre des années et des mondes. [MB : 56 PKS] Kad čovjek spava, on posredstvom s tvari oko sebe održa- va vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova. [ŽŽ : 57 USK] Čovek kad spava / drži u krugu / oko sebe / nit časova / , redosled godina i svetova. Tvrđenje da pojedine Prustove rečenice imaju takav stepen muzi- kalnosti da zvuče kao poezija potvrđuje se u ovom primeru, gde ponovo Živojnović poš tuje ritmičko-ekspresivnu ekvivalenciju, dok Brant to ne čini. Iako MB uspeva da ostvari ali teraciju glasa s , pa donekle i glasa r , njegov prevod u pogledu ritma ponovo remeti eleganciju Prustove zvučne forme koja kao da sadrži ravnomerne otkucaje, poput metronoma. Brant ovu ujednačenost ri tma narušava zarezom koji je dodat si lom prilika, zbog izmenjenog redosleda elemenata. Ovo nije slučaj kod Živojnovića, gde je redosled u potpunosti kalkiran ; kod Branta, među tim, pošto je tim zarezom vremenska klauza izdvojena kao zasebna celina, a uz to je gla- 358 gol glavne rečenice udaljen od nje nepotrebnim dodacima, morao se uve- sti za glavnu rečenicu eksplicirani subjekt. On je dat u vidu l ične zame- nice „on“ – a to je još jedan pridodat element iza koga sledi predugačak a značenjski mutan, sasvim suvišan segment „posredstvom stvari“. I na samom kraju rečenice ri tam je kod Branta poremećen: naime, broj reči opet je povećan dodavanjem sinonimno korišćenih leksema „red“ i „pore- dak“; osim što je rečenica produžena, metrika je korenito izmenjena. U izvornom obliku, broj slogova u ritmičkih celina izgleda ovako: 4/4/4/4/5 /3 a kod Živojnovića to je samo donekle modifikovano: 5/5/4/4/6/4. Šematska struktura ostala je, dakle, kod Živojnovića ista, uz sitnu nužnu izmenu: prve dve i poslednje dve celine imaju po jedan slog više. Primer R4 (zarez kao distinktivni činilac u metrici) [P : 9 DCS] Longtemps, je me suis couché de bonne heure. [MB : 55 PKS] Dugo sam vremena li jegao rano. [ŽŽ : 55 USK] Dugo sam, nekada, legao rano. Poredeći nekoliko prevoda Kombrea, Vanda Mikšić (2011 : 123) je pokazala da je Brant uneo u ovu čuvenu početnu rečenicu „drukči ji ritam [u odnosu na ri tam izvornika], koji svejedno dobro funkcioniše (—I—I— I–I)“. Živojnović je dao veoma sličan prevod, ali je s pravom osetio Brantovo „dugo vremena“ kao pleonazam; zato je izbacio drugi element („vremena“) i eksplicirao trenutak odvijanja radnje („nekada“ u značenju ranije, davno, u nedovoljno određenoj prošlosti kada je narator – kako će se odmah zatim videti, a ovde se tek nasluću je – bio dete). Ovakvu eks- plicitaciju bilo je nužno uneti zbog potrebe lokalizacije u prošlosti, ali i 359 zbog nužnosti očuvanja ri tmičko-stilske dimenzije; jer, ona bi bila osa- kaćena da je izostavljen leksem „vremena“, a da za njega nije nađena adekvatna zamena. To stoga što je Brantova ritmička šema nesumnjivo uspela, kako je Vanda Mikšić istakla, pa nije bilo potrebe da se ona kore- nito menja; reč je o strukturi sastavljenoj od tri istovetne celine sa po tri sloga, dok je naglasak na če tvrtoj celini , to jest na poslednjem kraćem , dvosložnom segmentu. Ovu šemu je valjalo u retradukci ji očuvati, i u to- me je Živojnovićeva prednost: jer, u retradukciji prevodilac bira da li će se, kada i koliko udaljiti od prvog prevoda, imajući tu prednost da može: 1. sačuvati ono što je najbolje; 2. odbaciti neuspela rešenja; 3. poboljšati ona koja su podložna doterivanju. U ovom slučaju, naizgled sitno pobolj- šanje – svedeno na naglašavanje predloga „nekada“ pomoću zareza – do- datno je „intenziviralo“ postojeći ri tam i vizuelno segmentiralo rečenicu; ti zarezi nisu izmenili metriku, ali oličavaju onu distinktivnu pojedinost kojom se, kao malim potezom retuširanja na fotografi ji , ističu lepe crte a prikrivaju nedostaci. Primer R5 (umnožavanje zareza u prevodu na ciljni jezik radi jačanja dinamike, sa kolateralnim egzotizujućim efek tom) [P : 5-6 AOD] Puisque (tout en continuant à fréquenter seul ses amis personnels, à qui il ne voulait pas imposer Odette quand ils ne lui de- mandaient pas spontanément à la connaître) c’était une seconde vie qu’il commençait, en commun avec sa femme, au milieu d’êtres nouveaux, on eût encore compris que pour mesurer le rang de ceux-ci, et par conséqu- ent le plaisir d’amour-propre qu’il pouvait éprouver à les recevoir, il se fût servi comme point de comparaison non pas des gens les plus bri l lants qui formaient sa société avant son mariage, mais des relations antérieu- res d’Odette. 360 [TU : 7-8 USP1] Budući da je tako (premda je i nadalje posjećivao svo- je osobne pri jatelje kojima nije htio nametati Odettu, ako oni nisu vlasti- tom pobudom zatražili od njega da je upoznaju), počinjao nov život u za- jednici sa svojom ženom usred novih bića, još bismo razumjeli da se on, kako bi odmjerio njihovu cijenu, a prema tome i nasladu samoljublja ko- ju bi mogao osjeća ti što ih prima, poslužio kao mjerom za usporedbu, ne najblistavijim ljudima koju su predstavljali njegovo društvo pri je njego- va braka, nego pri jašnjim Odettinim poznanicima. [ŽŽ : 8 USD1] Pošto je tako (viđa jući se , doduše, i dalje, ali sam , sa svo jim ličnim prijateljima, kojima nije hteo da nameće Ode tu ako ga ne bi oni sami zamolili da ih upozna s njom) započinjao jedan drugi život, u zajednici sa svojom ženom, okružen novim bićima, još se i moglo razu- meti što je u odmeravanju ugleda tih osoba, pa sledstveno i zadovoljstva za svoje samoljublje, što ih prima, uzimao, kao tačku poređenja, ne one najotmenije osobe koje su sačinjavale njegovo društvo pre njegove že- nidbe, nego ranija Odetina poznanstva. Osim što podvlači ili jača već postojeću dinamiku, preterano umnožavanje zareza može se razmatrati kao jedan od postupaka svojstve- nih postranjujućoj strategiji, kao vid egzotizacije. To je slučaj u primeru R5, gde kod Živojnovića na lazimo dvostruki broj zareza (14) u odnosu na izvornik (7). Kako do toga dolazi? Treba najpre istaći da se gerundiv i aspektualni glagol sa infinitivnom dopunom (tout en continuant à fréqu- enter) ne mogu na francuskom razdvajati zarezima. Međutim, ukoliko se oni prevedu, kao što je kod ŽŽ slučaj, tako što se koncesija izrazi pri lo- gom „doduše“ a aspektualni glagol pri loškim izrazom „i dalje“, uz eks- plicitaciju i naglašavanje implicitne značenjske vrednosti prideva seul („ali sâm“) – a pri tom se svi ovi elementi međusobno razdvoje zarezima – dobijamo si tuaciju u kojoj je samo ta jedna jedina gerundivsko-infini- 361 tivna struktura nakupila u prevodu če tiri zareza („viđajući se , doduše , i dalje , ali sâm , sa svo jim ličnim prijateljima , kojima.. .“). Razume se, pre- vod je mogao istu celinu, uz malo izmenjeni redosled elemenata, da po- nudi i bez zareza; otuda se može izneti tvrđenje da ovakvo naglašeno umetanje zareza odaje postupak oneobičavanja, stilskog markiranja 188. Berman je (2.2.5) govorio o očuvanju pojedinih osobenosti izvornika ta- ko što bi se, u prevodu, naglasili njegovi stereotipi; ni je nesuvislo pret- postaviti da je Živojnović upravo ovakvu težnju pokazao koristeći se, na- izgled preterano, mogućnostima kakve nudi interpunkcija. Primer R6 (zarezi kao sredstvo za fokusiranje pažnje na pojedine tekstu- alne segmente) [P : 6 AOD] Mais, même quand on savait que c’était avec d’inélégants fonctionnaires, avec des femmes tarées, parure des bals de ministères, qu’i l désirait se lier, on était étonné de l’entendre, lui qui autrefois et même encore aujourd’hui dissimulait si gracieusement une invitation de Twickenham ou de Buckingham Palace, faire sonner bien haut que la femme d’un sous-chef de cabinet était venue rendre sa visite à Mme Swann. [TU : 8 USP1] Ali su čak i onda kad se proču lo da želi sklopiti poznan- stva s neotmjenim činovnicima, s poročnim ženama, ukrasom plesova po ministarstvima, ljudi bili zapanjeni kad su ču li kako on – koji je neka- da, pa još i danas, tako tankoćutno prešućivao pozive iz Twickenhama ili Buckingham Palacea – glasno izjavljuje da je žena nekog podšefa ka- bineta došla u posjet gospođi Swann. 188 Ne možemo a da se ne se t imo početka pesme Straži lovo Mi loša Crnjan- skog: „Lu tam, još vi tak, sa srebrnim lukom, rascve ta le t rešnje , iz zaseda, mamim.. . “ 362 [ŽŽ : 8 USD1] Ali čak i onaj ko je znao da on sad že li da se zbliži sa či- novnicima bez ikakve otmenosti, sa izvikanim ženama kojima se krase balovi po ministarstvima, čudio se kad bi ga čuo, njega, koji je nekada, pa i sada još, tako ljupko krio da je pozvan u Tvikenhem il i u Bakin- gemsku palatu, kako na sva zvona objavljuje da je žena nekog pomoćni- ka šefa kabineta uzvratila pose tu gđi Svan. U ovom odlomku broj zareza u Živojinovićevom prevodu je isti kao u francuskom izvorniku, ali se njihova učestalost ne javlja na istom mestu. Dok su zarezi u Prustovoj rečenici ravnomerno raspoređeni u pr- vom delu rečenice, ponajviše u okviru pseudo-rascepljene strukture koja emfazom ističe dopunu glagola se lier , u Živojinovićevom prevodu naj- veća gustina zareza sreće se u glavnoj rečenici koja, pozicionim naglaša- vanjem, ističe direktni objekat – a taj direktni objekat glagola entendre , ujedno i subjekat glagola faire sonner , nije niko drugi do Svan, glavni junak ovog dela romana. Zbog čega je prevodilac povećao dinamiku na drugom mestu, a ne na onom koje odgovara originalu? Rešenje kao da se samo nameće: ta dinamika ujedno usmerava či taočevu pažnju sa onog elemen ta či ja je uloga sporedna po prevodiočevoj proceni – na glavnog junaka koji je subjekt glagola faire sonner („rastrubiti“, svima „obznani- ti“); ovaj glagol i svojom karikaturalnom, ironičnom, hiperboličnom di- menzijom, kao svojevrstna metafora, predstavlja tematsko žarište odlom- ka (utoliko je Živojnovićev ekvivalent objaviti „na sva zvona“ bolji od Ujevićevog neutralnog „glasno izjaviti“. Zaključak : osim što služe za podvlačenje ritma ili jačanje dinami- ke, znakovi interpunkcije kao što su zarezi pokazuju se kao sredstvo za fokusiranje značenjskog težišta teksta. Naime, pomoću njih se či taočeva pažnja na suptilan način izmešta sa elementa koje prevodilac smatra ma- nje važnim (vrsta ljudi s kojom Svan želi sada da se zbliži) na onaj ele- ment koji prevodilac nastoji da dovede u fokus (karikaturalno socijalno 363 strmoglavljivanje glavnog junaka, oličeno u njegovim grotesknim napori- ma da valorizuje suprugu u tuđim očima). Potvrdu da Živojinović sma tra upravo ovaj rečenički segment ključnim za razumevanje Svanovog psiho- loškog profi la, kao i njegovog socijalnog položaja, nalazimo i u naglaše- nom obliku lične zamenice („njega, koji je nekada...“) za razliku od ne- naglašenog oblika kod Ujevića („on – koji je nekada...“). Povlake koje je uveo TU slabe rečeničku koheziju i razbijaju ri tam – a nisu svrsishodne za razumevanje; uz kvali tativno osiromašenje do kojeg je došlo zbog od- sustva stilske, konotativne i asocijativne ekvivalencije (faktitivna kon- strukcija faire sonner prevedena kolokacijom „glasno izjaviti“ koja pri- pada standardnom registru), Ujevićev prevod ovog odlomka pokazuje se na stilskoj ravni manje dorađenim od Živojnovićevog. Primer R7 (rima i me tar, če tverac) [P : 140 SG] - Mangeons mon pain. - Je le veux bien. - Mangeons le tien. - Je n’ai plus faim. [VT : 132 SG I-II] - Jedimo moj kruh; - Hoću, vr lo rad. - Jedimo tvoj kruh . - Ne osjećam više glad. [ŽŽ : 160 SG1] 364 - Evo moga hleba. - Zbilja, jesti t reba. - Daj sad tvoga malo. - Nije mi ostalo. Dok Tecilazić prvi i treći stih prevodi nedovoljno maštovito, pona- vljajući isti leksem u obgrljenoj rimi, uz doduše veću inventivnost u dru- gom i če tvrtom stihu s neparnim brojem slogova (peterac i sedmerac na kraju), u retradukciji je ujednačeno primenjen šesterac; njena je upadlji- va odlika kreativnost, a Živojnović se pokazuje kao prevodilac koji ne samo što ima veliki potencijal za prevođenje rimovane poezije, nego i kao talentovani tvorac duhovitih, pa i jetkih pošalica u duhu narodnih umotvorina. Zaključak : kao što se može pretpostaviti , u poeziji je – makar bi la reč o ša ljivim stihovima u kratkoj rimovanoj formi – najva- žnija ekspresivna ekvivalencija koja podrazumeva efektnost rime i metra. Da bi ovo ostvario, Živojnović je žr tvovao denotativnu i formalnu ekvi- valenciju u znatno većoj meri nego što to čini u prozi; odomaću juća stra- tegija ovde se ogleda u pažljivom biranju obrta t ipičnih za razgovorni re- gistar cil jnog jezika. Primer R8 (petosložni stih sa obgrljenom rimom) [P : 216 SG] O Dieu de nos pères , Parmi nous descends, Cache nos mystères À l’œil des méchants! 365 [VT : 230 SG I-II] O, otaca naših bog, Među nas siđi, Oku čovjeka zlog Naše tajne skrij! [ŽŽ : 270 SG1] Bože praotaca , Siđi među nas, Od oči ju zlobnih Ti nam budi spas! Pomoću manjih intervencija koje se svode na doradu Tecilazićevih rešenja (kao što su dodavanje jednog sloga: „praotaca“ umesto „otaca“ ili promena redosleda istih reči) , ali i sa većim zahvatom u poslednjem stihu, prevedenom znatno slobodnije radi poštovanja rime, Živojnović je u retradukciji ponovo uspeo da ponudi muzikalniju verziju. Varirao je še- stosložni i petosložni stih (za peterac u izvorniku) i ostvario izuzetno ri t- mički upeča tljivu vrstu molitve. 5.2.3. Egzotizujuća stra tegija: arhaizovanje i oneobičavanje leksike radi poetizovanja prevoda Videli smo da u prevodima književnog teksta, stilski tako osobeno uobličenog kao što je Prustov, ekspresivna i konotativna ekvivalencija – kao nužne za očuvanje estetske funkcije dela u cil jnom jeziku – često do- bijaju ravnopravnu ulogu sa denotativnom i formalnom ekvivalencijom. Da bi ostvari li jednako uspelo stilsko uobličenje celine kao što je Prusto- 366 va često duga rečenica, prevodioci su u prenosu njenih morfosintaksičkih elemenata dobijali bolja rešenja primenom onih prevodnih postupaka koji pripadaju registrima odomaću juće strategije. Za razliku od toga, da bi postigli ekspresivnu ekvivalenciju, a naroči to muzikalnost kakvom se od- likuju pojedini segmenti Prustovog teksta, prevodioci su bolje rezultate postizali onda kada su kalkirali izvorne prozodijske i fonetske kompo- nente kao što su ri tam, ali teracija i asonanca, a u stihovima metar i rima (Prilog 3). Zvučnu ekspresiju, a posebno ri tam Prustove fraze, Živojino- vić je prenosio nesumnjivo vernije, ostvarujući estetski efekat ravan iz- vorniku; otuda se može reći da su mu rešenja, na planu ekspresivnosti fraze, gotovo redovno uspelija. Međutim, treba imati u vidu, kao što po- kazuju primeri R4 i R8, da je autor retradukcije uvek u prednosti utoliko što ima mogućnost da iskoristi već postojeći prevod i usredsredi se samo na ona mesta koja traže doradu. Razume se, prevod stihova – gde je Ži- vojnović sma trao invarijantom rimu i metar – nužno je zahtevao odstupa- nje od denotativne ekvivalencije, to jest od vernog prenosa značenja po- jedinih leksema. S obzirom na to da su istoj rečenici prevodioci pribegava li čas re- gistrima odomaću juće, a čas registrima egzotizujuće stra tegije, kao i s obzirom na činjenicu da grama tičko-sti lski elementi rečeničke celine ostvaruju globalni utisak, stvoren na osnovu kontekstualne celine u kojoj se prozodija, a naroči to ri tam, ne mogu razdvojiti od morfosintakse, iz- nete zaključke treba prihvati ti s rezervom. Prvi je glasio da se odomaći- vanjem (dakle, što slobodnijim preoblikovanjem) morfosintakse bolje po- stiže, generalno uzev, sti lska ekvivalencija. Drugi je glasio da se kalki- ranjem (što doslednijim prenosom) prozodijsko-fonetskih elemenata (rit- ma, metra, ali teracije, asonance) uspešnije postiže, opet uopšteno govo- reći , ekspresivna ekvivalencija. Uz to, ne sme se smetnuti s uma i jedan s tim povezan a važan činilac: naime, prevodni postupci kao što su ekspli- ci tacija, t ranspozicija ili amplifikacija predstavljaju dragoceno oruđe u 367 postizanju stilske ekvivalencije, ali su se pokazali nepotrebnim, pa i kobnim, tamo gde je prvenstveni cilj bio prenos ritma i melodije rečeni- ce. Jer, na tim mestima najsvrsishodnije za postizanje ekspresivne ekvi- valencije bilo je kalkiranje izvorne rečeničke forme, dakle njene nepro- menjene strukture , bez intervencija kakve uvode postupci redistribuira- nja, moduliranja il i delokalizovanja njenih elemenata. Svako odstupanje od kalkirane strukture pokazalo se da razara ri tam i dovodi do kvalitativ- nog siromašenja teksta. Najzad, u prethodnom potpoglavlju mogla se uoči ti još jedna osobenost: kao što postoje mehanizmi kompenzovanja entropije na denotativnoj i stilskoj ravni, postoje i načini kompenzovanja entropije na planu zvučne ekspresivnosti (uvođenje dopunske rime i li asonance kao u primeru R2, učestalo korišćenje zareza kao u R4 ili R5). U više navrata naglasili smo da su elementi prozodije, posebno zvučna ekspresivnost i fonetska ravan, usko povezani sa leksikom i me- taforikom, sa st ilski obeleženim izborom reči , sa emo tivnim i konotativ- nim slojem značenja. Cil j nam je sada da bliže odredimo način na koji leksika utiče na ostvarenje stilske i ekspresivne ekvivalencije; pored to- ga, razmotrićemo izbor leksike kao merila za procenu prevodiočeve te- žnje ka egzotizaciji ili domestikaciji. Još jednom treba naglasiti , posle Bermana, Mone Bejker i Miodraga Sibinovića, da se sastavni elementi književnog dela ne mogu hijerarhizovati; estetski sadržaji često se nalaze „u prostoru između denotativnih i konotativnih značenja“, a asocijacije se „ponekad uobličavaju [.. .] u sisteme“ (Sibinović 2009 : 128-129). Za- to smatramo da sintaksa, prozodija i leksika imaju ist i značaj i globalno sadejstvo; umrežavanje njihovih komponenti u tkivu teksta upravo i jeste ono što prevodiočev zada tak čini toliko složenim i dvosmernim: on naj- pre tu višestruku isprepletenost raspliće, a onda njene niti ponovo upliće na ciljnom jeziku. Najzad, mnoga pitanja vezana za leksiku ostaju uvek s protivreč- nim odgovorima; na primer, kako treba preneti u druge jezike kolokvijal- 368 ni registar: da li doslovnim prenosom ili adaptacijom (primenom onih iz- raza i načina oslovljavanja koji su u skladu sa običa jima ciljne kulture)? Mona Bejker ističe da prevodilac, uglavnom, pri lagođava registar cilj- nom jeziku i očekivanjima ciljne grupe – osim u sluča jevima kada mu je, izuzetno, namera da ukaže na egzotiku izvornog jezika i kulture (Baker 1992 : 13 i dalje). Autorka naglašava još jednu dimenziju leksike: a to je činjenica da, pored denotativnog, i sve ostale vrste značenja – ekspresiv- no, konotativno, pretpostavljeno – svakako doprinose opštem smislu tek- sta, ali na suptilniji način; ta njihova tanana priroda čini ih težim za ana- lizu. Događa se da prevodilac mora da žrtvuje neko od navedenih znače- nja, u nemogućnosti da ih sve jednako celovito prenese; ipak, uprkos teš- koći da se ove ravni značenja egzaktno tumače , po njima se kritički vred- nuje kvalitet profesionalnih književnih prevoda. Najpre ćemo istražiti stilski obeležene lekseme, zatim metaforiku, jezičke registre i idiomati- ku. Poput fonetske, ritmičke ili muzikalne komponente ekspresivnosti Prustove rečenice, postoje i komponente leksičke ravni zahvaljujući ko ji- ma prevodni ekvivalenti dobijaju poetska obeležja. U Živojnovićevoj re- tradukciji izrazito je uoč ljivo nastojanje da se bržljivo prenese upravo ona dimenzija poetskog tona koja odgovara uobiča jenoj, pa i stereotipnoj predstavi o glavnim odlikama Prustovog sti la. Već smo u primeru S7 ukazali na upotrebu dativa („dokaz tome“ umesto „dokaz za to“) u vidu arha ične varijante koja svedoči o Živojnovićevom pokušaju da egzotizu- juću težnju ostvari na ravni morfosintakse, u dativskoj konstrukciji neu- običajenoj za savremeni srpski jezik. Ovaj prevodilac na mnogim mesti- ma koristi glagolsku dopunu dativom tamo gde je danas gotovo isključi- vo u upotrebi dopuna akuzativom: primer je, recimo, često korišćen gla- gol „lagati“ sa dopunom „nekome“ umesto „nekoga“, što se može videti i kao hotimično kalkiranje francuskog glagola i njegovog indirektnog 369 objekta (mentir à quelqu’un – lagati „nekome“) 189. Ovakva arhaizacija kao vid egzotizacije, ne samo morfosintakse nego – kao što ćemo videti – pogotovo leksike, zapravo je postupak poetizovanja teksta. Oneobičavanje kao sredstvo poetizacije analizira Rober de Bo- grand u svojoj izvanrednoj studiji iz teorije prevođenja poezije o kojoj je već bi lo reči (2.2.2), gde pored zvučnih komponenti jezika autor izdvaja različi ta leksička sredstva i mehanizme koji doprinose poetizaciji. Na primer, to je mehanizam reduplikacije, to jest učestalog ponavljanja lek- sema: on je jedan od značajnih činilaca kojima se postiže ekspresivna i ritmička, ukratko – poetska upotreba jezika (De Beaugrande 1978 : 19). 190 Reduplikacija, supstitucija, permutacija ili redukcija leksike grade efekat neočekivanosti i udaljavanja od norme važeće za onu prozu koja u sebi ne sadrži lirsku notu (idem . : 21-22). Tako se potvrđu je da stilska obeleženost leksema i egzotizujući načini njihovog korišćenja (ponavlja- nje, zamena uobiča jenog redosleda pridev-imenica ili glagol-pri log, izo- stavljanje ili dodavanje elemenata u odnosu na standardnu, st ilski neobe- leženu strukturu), predstavljaju elemente inherentne poetizovanoj jezič- koj ravni, bez obzira na to da li su u pitanju stihovi ili proza. Da pogledamo sada kako na primerima izgledaju pomenuta nače la egzotizovanja koja se najviše ogledaju u izboru st ilski obeleženih lekse- 189 Videti Miha i lo Stevanović, „Rekci je glago la i ob lici nj ihove dopune“ u Naš jezik , knj iga XII , 1962, sveska 1 -2, s tr 1 -11. U ovome č lanku Stevanović pravi seman t ičku d ist inkciju između da t ivske dopune glago la „laga ti“ (nekome) onda kada se „laga ti“ svrs tava u glago le govora ( reći ne is t inu nekome, pr iča t i laži nekome) i , s druge s trane, dopune u akuza tivu kada je značenje ovog glago la „obmanj iva t i neko- ga“ ( s tr. 5) . Među t im, ta se smi saona raz l ika izgubila , kaže Stevanović, a akuza tiv je prevagnuo za oba značenja. Otuda nam danas da t iv uz ovaj glago l zvuči arha ično. 190 O ponavljanju leksema (dvostrukoj i t ros truko j reduplikaci j i ) kao od lic i poetske dimenzi je leks ike u romanima Virdžini je Vulf vide t i nedavno objavljenu stu- di ju Sindi Lefevr-Skodelje (podaci u b ibl iograf i j i ) . 370 ma, arhaizovanju, ali i mehanizmima permutacije i reduplikacije. Budući da je reč o prevodnim mehanizmima svojstvenim Živojnoviću u toj meri da to predstavlja idiosinkraziju ovog prevodioca, u zagradama su dati uvodni komentari koji se odnose samo na njegovu retradukciju. Primer L1 (arhaizovanje, izbor sti lski obeležene leksike, poetizujući i postranjujući efekat) [P : 9 DCS] . . . mes yeux se fermaient si vite.. . [MB : 55 PKS] .. . oči [mi se] sklapahu tako brzo... [ŽŽ : 55 USK] .. . oči bi mi se tako brzo svele . . . Zaključak: neobičnim izborom glagola „svesti“ u strukturi „oči bi mi se tako brzo svele“ razvija se kod Živojnovića asocijativna mreža značenja: „svele“ zvuči kao „uve le“ ili „svedene“, a konotacije su sužavanje i za- miranje života. Primer L2 (arhaizovanje, postranjujuće dejstvo vari jante glagola „dunu- ti“ sa glasom h , izbor hiponima „sveća“) [P : 9 DCS] . . . souffler ma lumière.. . [MB : 55 PKS] .. . da ugasim svjetlo . . . [ŽŽ : 55 USK] .. . da duhnem u sveću.. . Zaključak: egzotizujuće nače lo ogleda se u arha ičnoj vari janti glagola sa h (svojstvenoj bosanskom izgovoru nekih turcizama ili hrvatskoj vari- 371 janti, na primer „puhnuti“, „mahala“, mlađahan, kahva), sa asocijativnom mrežom „dah“ i „uzdah“. Primer L3 (izbor stilski obeležene leksike sa poetizujućim efek tom i permutacija redosleda u perfektu) [P : 10 DCS] . . .sous la porte une raie de jour [.. .] et la raie de jour . . . a disparu. [MB : 56 PKS] pod vratima . . . prugu danjeg svjetla [ . . .] i pruga danjeg svjetla . . . nestade. [ŽŽ : 56 USK] ispod vrata traku svetlosti [ . . .] a tračak svetlosti . . . iš- čezao je. Zaključak: reči “traka“ i „tračak“ ukazuju na Živojnovićev dosledan odabir poetski obeležene leksike, spram Brantove „pruge svjetla“; dok „tračak sve tla“ asocira na sintagmu „tračak nade“, „pruga svjetla“ može da asocira, neprimereno, na „železničku prugu“. Glagol „iščeznuti“ kore- spondira sa naslovom U traganju za iščezlim vremenom , kako u izdanju iz 1983. glasi Živojnovićeva prva verzija naziva ovog romana. Konotaci- je glagola „iščeznuti“ mogu biti li rske prirode, što je naroči to slučaj sa imenicom istog korena „iščeznuće“; za razliku od toga, Brant bira znatno frekventniji glagol „nestati“, koji sa imenicom „nestanak“ pripada regi- stru svakodnevnog govora i samim tim ima širu, pa i banalniju upotrebu. U istom odlomku, za izvorno frotter une allumette , nače lo poetizovanja kao stalna Živojnovićeva težnja ogleda se u izboru sintagme „kresnuti ši- bicu“, umesto Brantovog banalnijeg „upaliti“. Najzad, osim upotrebe lir- ski konotiranih termina za egzotizovanje i poetizovanje teksta, Živojno- vić često koristi, kao mehanizam postranjivanja, permutaciju elemenata u 372 perfektu u finalnoj poziciji u rečenici, što joj daje dimenziju ne samo „stranosti“ nego i nekakve suspenzije kretanja, očekivanja nastavka da- ljeg rečeničnog toka. Navodimo, pored datog primera „iščezao je“, još jednu ilustraciju izokretanja uobiča jenog redosleda pomoćnog glagola i radnog glagolskog prideva; taj primer je već u sledećoj rečenici, gde Ži- vojnović za francusko le dernier domestique est parti nudi “i poslednji sluga otišao je“. Primer L4 (takozvani „višestruki prevod“, arhaizovanje, stilski obeležen termin, transpozicija, modulacija, delokalizacija) [P : 14 DCS] Ces évocations tournoyantes et confuses ne duraient jama- is que quelques secondes.. . [MB : 58 PKS] Ta vrtoglava i pobrkana sjećanja nisu trajala nikad dulje od nekoliko sekundi. .. [ŽŽ : 59 USK] Te zbrkane vaskrsle sl ike nisu nikad duže od nekoliko trenutaka kružile tako oko mene... Zaključak: višestruki prevod, to jest prevod jednog termina (évocations) pomoću dva leksema (“vaskrsle slike“) od kojih je jedan snažno religio- zno konotiran, pokazuje koliko veliku pažnju Živojnović posveću je lek- sici; uostalom, to je ravan na ko joj či talac prevoda biva najneposrednije suočen značenjskom dimenzijom, a onda i sa formalno-sadržinskom „stranošću“ izvornog teksta. Ukoliko je prevodilac naklonjeniji strategiji što vernijeg prenosa originala i že li da či taoca, Šlajermaherovim rečni- kom kazano, „dovede piscu“ a ne obrnuto, onda od tri razmatrane ravni – morfosintakse, prozodije i leksike – upravo ova poslednja na najočigled- niji način pokazuje prosečnom či taocu osobenosti piščevog jezika, pa do- 373 nekle i sti la. Iako je glavni nosilac stilskih odlika, zapravo, rečenička struktura koju je uspešnom stilskom ekvivalencijom Živojnović upeča- tljivo preneo i či je je prozodijske elemente maestralno kalkirao, te dve ravni su laiku manje primetne od leksičke. Začudo, i kri tičari prevodne književnosti obično se duže zadržavaju na analizi leksike nego na razma- tranju prozodije i morfosintakse; mišljenja smo kako bi trebalo da bude obrnuto. U svakom sluča ju, izbor leksike direktnije izaziva splet asocija- cija kod či taoca proznog teksta nego njegove druge komponente; upravo zato nije izvesno da je ovaj izbor najsrećniji. Naime, „vaskrsle slike“, koje korespondiraju sa naslovom poslednjeg toma promenjenog u novom Živojnovićevom prevodu iz 2007. godine u „vaskrslo vreme“, svojom re- ligioznom konotacijom ne nude prevodno rešenje koje adekvatno upuću je na Prustove teme i motive. 191 Najzad, svoju zaokupljenost leksičkom di- menzijom imenice évocations , možda i ključne za celokupno Traganje , Živojnović pokazuje i time što primenjuje za njen epitet tournoyantes t ri različi ta prevodna mehanizma: dislokaciju, jer izmešta prevodni ekviva- lent na kraj rečenice i udaljava ga od imenice évocations; t ranspoziciju, jer menja vrstu reči i pridev pretvara u glagol; modulaciju, jer iz sasvim neočekivanog i neobičnog ugla sagledava sintagmu évocations tour- noyantes . U čemu je neobičnost Živojnovićevog tumačenja ove sintagme? Apstraktnu imenicu évocations i pridev tournoyantes, koji oličava su- bjektivni naratorov doživljaj svojstva te imenice, Živojnović ma teri jali- zuje i objektivizuje: to čini glagolom kretanja („kružile oko mene“) i „vaskrslim slikama“ koje postaju spoljašnje u odnosu na pripovedača i opredmećene utoliko što oko njega „kruže“. Za razliku od ovakve inter- pretacije, Brant predikat sintagme, a to je glagol durer , prevodi doslov- 191 Kao š to smo pomenuli u po tpoglavlju o s imbol ici naslova (4 .3 .4) , ovaj ko - no tacioni s loj pre ukazuje na ut icaj ko j i je prevodi lac možda nesvesno pre trpeo u vreme rada na prevodu kada je ver ska, nacionalna i duhovna d imenzi ja u našoj sredi - ni doživl java la svo ju punu reva lor izaci ju. 374 no: „ta vrtoglava . . . sjećanja nisu trajala. ..“, onako kako izvornik izriči to navodi, insistirajući samo na trajanju tih uspomena u naratorovoj svesti. Ukratko, Živojnović je ovde sebi dozvolio neobično veliku slobodu in- terpretacije, za njega sasvim netipičnu, a da to udaljavanje od eksplicira- nih i impliciranih značenja izvornika nije imalo ni svoga razloga, ni opravdanja u dobijenom rezultatu; zapravo, ishod je nedostatak i nužne denotativne, a pogotovo konotativne ekvivalencije. Primer L5 (mehanizam dodavanja, amplifikacija, stilski obeležen ter- min) [P : 243TR] Certains esprits qui aiment le mystère…. [VT : 179 PV1] Neke glave koje vole tajanstvenost… [ŽŽ : 217 NV] Izvesne duše koje vole nedokučiva tajanstva.. . Zaključak: amplifikacija konotativnih vrednosti termina „tajanstva“ do- davanjem prideva „nedokučiva“ ponovo nije opravdana, ali za razliku od prethodnog primera ne izlazi svojim asocijativnim vrednostima iz izvor- nog značenjsko-tematskog okvira. Zanimljivo je uporediti prevodne ekvi- valente koje su našli Tecilazić i Živojnović za imenicu esprits , koja je u francuskom najčešće sinonimna sa gens: misli se na ljude, na osobe, po- jedince. Među tim, VT pomalo nespretno bira termin „glave“, koji može da ima snažnu stilsku markiranost („luda glava“, „glavo jedna!“), ali i da asocira na dimenziju racionalnosti, za razliku od ekvivalenta koji je oda- brao Živojnović („duše“), a koji se svojom mističkom konotacijom ukla- pa u „nedokučiva tajanstva“. 375 Primer L6 (reduplikacija kopule i imenice, snažan ritmički efekat koji na kraju periode uključu je i t ri puta ponovljenu konstrukciju sa restrikci- jom, ojačanu asonancom zatvorenog e i aliteracijom glasa k) [P : 242 TR] Cet étranger, c’était moi-même, c’était l ’enfant que j’éta- is alors, que le livre venait de susciter en moi, car, de moi ne connaissant que cet enfant , c’est cet enfant que le livre avait appelé tout de suite, ne voulant être regardé que par ses yeux, aimé que par son cœur, et ne par- ler qu’à lui. [VT : 179 PV1] Taj stranac bijah ja glavom, to bijaše ono dijete koje onda bijah ja, a kojega je knjiga upravo uskrsla u meni, jer poznavajući u meni samo to dijete , knjiga je odmah dozvala baš to dijete hoteći da je gledaju samo njegove oči, da ga vo li samo njegovo srce i da govori sa- mo njemu. [ŽŽ : 217 NV] A taj tuđin bio sam ja sam, bilo je to ono dete kakvo sam tada bio , koje je knjiga vaskrsnula u meni, jer knjiga je, poznajući u me- ni samo ono dete , odmah njega prizvala, jer je htela da je gledaju samo njegove oči , da je vo li samo njegovo srce i da samo s njim razgovara. Zaključak: u izvornoj rečenici kopula se u istom fonetskom vidu (imper- fekat) ponavlja tri puta, kao i imenica; Tecilazić bira arha ičnu varijantu sa imperfektom (bijah, bijaše, bijah), dok Živojnović zbog složenog per- fekta dobija raznovrsnije ali na nivou zvučnosti jednako neobično varira- nje (bio sam, bilo je, sam bio). VT ponavlja sva tri puta imenicu, dok ŽŽ reduplikaciju primenjuje samo dvaput, a treći put koristi zamenicu „nje- ga“. Oba prevodioca restrikciju prevode pomoću trostrukog „samo“ i oba izostavljaju zarez ispred veznika „i“, koji u izvorniku doprinosi snažni- jem ritmu i vizuelno jasnom odeljivanju tri klauze. Ritmički je Živojno- 376 vićev prevod još jednom uspeliji , sa malo većim bro jem zareza (sedam) u odnosu na Tecilazića (pet). Ulogu reduplikacije prepoznala su i jednako verno prenela, ostvarujući že ljeni estetski efekat, oba prevodioca. Primer L7 (specifična eksplici tacija u vidu hiponima, poetizovanje lek- sike kao strategija oneobičavanja, samostalna kreacija metafore) [P : 268 TR] . . . dans ce cas la l i ttérature , recommençant le travail défait de l’il lusion amoureuse , donne une sorte de survie à des senti- ments qui n’existaient plus. [VT : 22 PV2] . . . u ovom sluča ju književnost , nastavljajući već unište- ni rad ljubavne obmane , daje neku vrstu prekogrobnoga života osjeća- jima koji nisu više postojali. [ŽŽ : 240 NV] .. . u tome sluča ju pisanje , tkajući iznova već rasparano tkanje ljubavne iluzije, kao da produžava i posle njihove smrti život osećanjima ko ja već nisu više postojala. Zaključak: Živojnović koristi kao ekvivalent za l ittérature hiponim „pi- sanje“, za razliku od Tecilazićevog doslovnog „književnost“; razlog za ovakav izbor, koji ipak jeste adekvatan, nalazi se u želji da se, na osnovu kontekstualnog uvida, eksplicira piščeva intencija – jer, u pitanju je kre- ativni čin pisanja kao način „produžavanja osećanja koja više ne posto- je“, a ne bilo kakav vid bavljenja književnošću. Ovaj vid usmeravanja či- taočeve pažnje na samo jedan semem pojma „književnost“ predstavlja mehanizam na granici dopuštenog, a ima kako svoju pozitivnu stranu (onemogućavanje či taočevog pogrešnog razumevanja), tako i negativnu (moguća prevodiočeva pogrešna procena da je či taocu potrebna ova vrsta pomoći). Kod teoretičara koji su se bavili evaluacijom prevoda (Haus, 377 Laroz, Mandej, između osta lih) eksplici tacija piščevih intencija ne samo da je legitiman, nego je i poželjan prevodiočev mehanizam. S druge stra- ne, u svojoj studiji o hiperonimsko-hiponimskim odnosima u prevodu, Balar takođe opravdava prevodiočeve odluke koje idu bilo u jednom sme- ru (hiponim umesto hiperonima) bilo u drugom (hiperonim umesto hipo- nima), svaki put kada to nalažu diskurzivni, subjektivni, eufonijski ili drugi činioci. Particip i njegova objekatska dopuna (recommençant le travail défait de l’il lusion) prevedeni su kod Tecilazića doslovno, a kod Živojnovića autonomnom metaforičkom kreacijom sa jakim poetskim na- bojem. Sa terminom survie upravo je obrnuto: Tecilazić stvara neobičnu metaforu („prekogrobni život“), dok Živojnović nudi nimalo egzotičan ekvivalent, lišen religioznih i poetskih konotacija („posle smrti“). Primer L8 (dodavanje, intenziviranje, egzotizovanje pomoću kalkiranja emfaze) [P : 41 DCS] .. . lui, cette angoisse qu’il y a à sentir l’être qu’on aime dans un lieu de plaisir où l’on n’est pas, où l’on ne peut pas le rejoin- dre, c’est l’amour qui la lui a fait connaître . . . [MB : 80 PKS]… s tom ga je tjeskobom , koja nas obuzima kad znamo da je stvorenje koje ljubimo na nekoj zabavi gdje nas nema i gdje joj se ne možemo pridružiti, upoznala ljubav . . . [ŽŽ : 84 USK] … onu moru koja nas muči kad osećamo da je voljeno biće negde gde se uživa a gde mi nismo, gde mu se ne možemo pridruži- ti , nju je on u ljubavi iskusio . . . Zaključak: Osim što radi egzotizacije koristi kalkiranje emfaze sa pozi- ciono istaknutim direktnim objektom („onu moru“) i odgovarajućom za- 378 menicom ponovljenom u strukturi glavne rečenice („nju je on .. . isku- sio“), što je redosled elemenata koji na srpskom zvuči neobično i jasno odražava postranjujuću težnju, Živojnović primenjuje i mehanizam kvali- tativnog jačanja dajući za angoisse prevodni ekvivalent „mora“, sa asoci- jativnom mrežom „moriti“, „umoriti“ (u oba značenja), „umor“ (u oba značenja). Uz to, ŽŽ intenzivira relativnu klauzu, u izvorniku sasvim ne- utralno formulisanu (qu’il y a) tako što je prevodi glagolom „muči ti“; vr- lo slično, faktitivnu konstrukciju faire connaître pojačava hiponimom „iskusiti“ koji ima svoj negativni konotacioni naboj (na primer, „iskusio je sve i svašta“). Na kraju, intenzifikacija je prisutna i u prevodnom ekvivalentu za lieu de plasir , koji je kod Branta „zabava“ a u retradukci- ji mesto gde se „uživa“. 5.2.4. Pragmatika kao razlog za supstituciju reali ja;konotativne i diskur- zivne vrednosti u prevodu toponima Već smo videli da prenos realija odražava prevodiočevo opredelje- nje za egzotizujuću stra tegiju ukoliko se zadrži izvorni oblik realije, od- nosno opredeljenje za odomaću juću stra tegiju ako se reali ja zameni kul- turno nespecifičnim terminom, primenom mehanizma univerzalizacije, naturalizacije, brisanja dela informacije ili autonomne kreacije. Razmo- trićemo sada šta još, osim subjektivnog i globalnog prevodiočevog opre- deljenja za jednu ili drugu prevodnu metodu, može da bude razlog za supstituciju realija terminom koji je po svojoj značenjskoj širini hipero- nim, a po geografskom poreklu nespecifičan za određenu kulturu. U ana- liziranim primerima, prevodioci su se opredeljivali za različi te prevodne metode i realija, i toponima. Posebno pitanje predstavlja prevodiočev odnos prema vlastitim imenima onda kada ona u književnoj fikciji imaju svoje simbo ličko zna- čenje. Analiziraćemo primere toponima, dok imena likova i nadimci 379 predstavljaju poseban problem za prevodioca zbog pitanja doslednosti u njihovom prevođenju. Po pravilu, imena likova u fikciji ostavljaju se transliteracijom (hrvatsko područ je) i fonetskom transkripcijom (srpsko područ je), sa dodavanjem glasa a u nominativu za ženski rod (Fransoaza, Žilberta, Albertina) osim kada, kao što je nekad slučaj sa nadimcima, sa- drže semem sa simboličkim značenjem – onda je njihov prevod ogledalo prevodiočeve kreativnosti i domišljatosti (2.1.5). I dalje u zagradama da- jemo komentare koji se odnose na Živojnovićevu retradukciju. Primer L9 (prenos realije: supsti tucija kulturološki nespecifičnim ele- mentom) [P : 350-351 AD] Je revenais à pied par de petites calli , j ’arrêtais des fil les du peuple comme avait peut-être fait Albertine et j’aurais aimé qu’elle fût avec moi. [VT : 191 B] Vraćao bih se kući pješice malim callama*, zaustavljao bih djevojke pučanke kao što je možda činila Albertine, i bio bih volio da je bila sa mnom. [ŽŽ : 231-232 NA] Vraćao sam se peške malim uličicama , zaustavljao devojke iz naroda kao što je možda i Albertina radila, a voleo bih da je i ona bila sa mnom. Zaključak : videli smo da se prema načinu prenosa realija može odrediti primenjena strategija; Tecilazić ostavlja realiju specifičnu za Veneciju u njenom izvornom obliku, ali dodaje padežni nastavak sa vantekstualnim objašnjenjem (u fus-noti) za koje ne znamo da li ga je dao prevodilac ili urednik. Iako u originalu realija stoji na stranom jeziku (italijanski dija- lekt specifičan za područ je Veneta) i iako se, po pravilu, reči na trećem 380 jeziku ostavljaju neizmenjene, Živojnović primenjuje naturalizujuće na- če lo („uličice“). Ova supstitucija kulturološki nespecifičnim elementom, kao odlika odomaću juće stra tegije, po svoj pri lici je posledica želje da se ničim ne poreme ti čitaočeva pažnja, to jest težnje da se postigne visok stepen pragma tičke ekvivalencije. Primer L10 (prenos realijâ: supsti tucija kulturološki nespecifičnim ele- mentom i univerzalizacija) [P : 124 DCS] Françoise, regardez-moi ce nuage noir derrière le clocher et ce mauvais soleil sur les ardoises , bien sûr que la journée ne se passe- ra pas sans pluie… mon eau de Vichy ne descendra pas… [MB : 148 PKS1] Françoise, pogledajte, molim vas, onaj crni oblak iza zvonika i to slabo sunce na škriljevcu ; današnji dan posve sigurno neće proći bez kiše. ..moja voda iz Vichyja neće sići .. . [ŽŽ : 159 USK1] Pogledajte, Fransoaza, onaj crn oblak iza zvonika i ono zloslutno sunce po krovovima , sigurno se neće dan svrši ti bez kiše. .. moja mineralna voda ostaće mi u stomaku... Zaključak : u prvom sluča ju, posredi je realija koja je samo na srpskom područ ju kulturno-specifični termin svojstven stranoj sredini, dok u Hr- vatskoj nije tako. Naime, ardoises je vrsta kamena (škri ljac ili škri lje- vac) koji se koristi za izradu crepova za pokrivanje krovova ne samo u određenim krajevima Francuske, nego i u primorskim delovima Hrvatske: u Dalmaciji i Istri , na primer. Pošto je u Srbiji ta vrsta kamena manje po- znata, a kao krovni materijal nikada se ne koristi, Živojnović se u prevo- du opredeljuje za supsti tuciju hiperonimom „krovovi“ kao metodom odo- maću juće strategije, dok Brant koristi prevodni ekvivalent „škri ljevac“. 381 U drugom sluča ju, za pojam eau de Vichy , Brant zadržava kulturno-speci- fični pojam sa nepromenjenim imenom mesta po kojem je voda nazvana, dakle bez ortografske adaptacije – što je i inače način prenosa toponima na područ ju hrvatskog pisanog jezika. Za razliku od njega, Živojnović još jednom koristi nespecifični element uz izostavljanje dela informacije (samo: „mineralna voda“). Primer L11 (prenos toponima, kalkiranje infinitiva) [P : 62-63 DCS] . . . à certains moments, i l me semble que pouvoir encore traverser la rue Saint-Hilaire , pouvoir louer une chambre rue de l’Oiseau – à la vieille hôtellerie de l’Oiseau flesché , des soupiraux de laquelle montait une odeur de cuisine qui s’élève encore par moments en moi aussi intermittente et aussi chaude – serait une entrée en contact avec l’Au-delà plus merveilleusement surnaturelle que de faire la conna- issance de Golo et de causer avec Geneviève de Brabant. [MB : 98 PKS1] . . . i stoga mi se na časove čini, kad bih opet mogao proći Ulicom Saint-Hilaire i l i unajmiti sobu u Ulici Oiseau , u starom svratištu Oiseau flesché , iz či jih se podrumskih prozora dizao neki ku- hinjski miris koji se i sad još, isto tako isprekidan i isto tako topao, ja- vlja u mome sjećanju, bilo bi to mnogo čudesnije i natprirodnije stupa- nje u vezu s Onostranim, nego što bi bilo sklapanje poznanstva s Golom ili razgovor s Genevièvom Brabantskom. [ŽŽ : 103-104 USK1] .. . toliko, da mi se uistinu čini da bi, moći još pre- ći preko Ulice svetog Hilariona , moći iznajmiti sobu u Ptičjoj ulici – u staroj gostionici „Kod prostreljene ptice“, iz či jih se podrumskih pro- zoričića širio kuhinjski miris koji me još uvek na trenutke zapahne u me- ni, isto onako isprekidan, isto onako topao – da bi to bilo stupiti u dodir 382 s onim drugim svetom na jedan još čudesnije natprirodni način no kad bi se čovek upoznao s Goloom i razgovarao s Genovevom Brabantskom. Zaključak: Kazali smo da pravopisna pravila u Hrvatskoj nalažu prenos toponima u njihovom neizmenjenom obliku na latiničnom pismu. U slu- ča ju fikcije, imena mestâ – koja su u Prustovom delu toliko važna da upravo u tom obliku (Imena mestâ – ime) figurišu kao naslov trećeg po- glavlja prvoga toma – imaju značaj jer često nose određenu simboliku. Treba li pravilo transliteracije za hrvatsko područ je i fonetske transkrip- cije za srpsko područ je da važi i za fikciju? Budući da bi odstupanje od pravopisa važećeg za prenos toponima izvan domena književnosti znači lo da se razbija iluzija stvarnosti koju fikcija gradi, logično je pretpostaviti da za roman moraju važiti ista pravila: nazive ulicâ, hotelâ il i mestâ tre- balo bi, dakle, prenositi u hrvatskoj varijanti transli teracijom a u srpskoj fonetskom transkripcijom, onako kako bi ti nazivi, da su stvarni, figuri- sali u nekom dokumentu ili novinama. Među tim, ako bi prevodilac do- sledno poštovao ove zakonitosti, či tanjem njegovog prevoda publika koja ne poznaje jezik izvornika bila bi na gubitku. Naime, entropija bi se tada javila kao nužna posledica onda kada toponimi sadrže simbo lička znače- nja, sememe koji ostaju neprevedeni. U primeru L11, to je slučaj sa onim de lom či ta lačke publike Brantovog prevoda koja ne zna francuski: znače- nje toponima Ulica Oiseau i naziv gostionice Oiseau flesché ostaju ne- transparentna. Da bi to izbegao, rukovođen pragma tičkim razlozima i značenjskim vrednostima tih naziva, Živojnović odstupa od pravila fo- netske transkripcije i toponime prevodi: soba se nalazi u „Ptič joj ulici“ a gostionica ima naziv „Kod prostreljene ptice“. Ipak, i u ovom sluča ju či- talac gubi jednu važnu konotaciju, u ovom sluča ju vezanu za naziv gosti- onice kakav je Prust dao: a to je starinski način pisanja prideva flesché sa grafi jom s ispred ch i osobenom implikacijom ovakve grafije (na pri- mer, ona može da ukazuje na piščevu intenciju da prikaže ovo mesto kao 383 sredinu koja nosi tragove srednjevekovlja, sa drevnim načinom života i neizmenjenim vrednostima). Prenos toponima i ličnih imena u književnoj fikciji ne predstavlja, najčešće , polje na kojem se ogleda prevodiočeva strategija; jer, u prevo- du književnog teksta prevodioci se uglavnom drže istih onih pravila pre- nosa koja važe i van fikcije. Ipak, od t ih pravila odstupaju onda kada procene – a tu je još jednom reč o hi jerarhiji prioriteta uspostavljenoj u svakoj prevodnoj jedinici ponaosob – da prednost treba dati konotativnoj ili diskurzivoj ravni, a ne važećim pravopisnim pravilima. Brant se, u primeru L11, rukovodio nače lom transliteracije; ipak, možda je istovre- meno imao u vidu i činjenicu da bi, prevođenjem naziva gostionice, za či taoca bila izgubljena implikacija kakvu starinska grafi ja sadrži. Na mo- gućnost da je taj argument imao svoju težinu pri donošenju odluke uka- zuje činjenica da ovaj prevodilac, za razliku od Živojnovića, nije dosle- dan: toponime nekada prevodi, a nekada ne. Naime, može se zaključi ti da Brant, ali i drugi prevodioci (Ujević, Tecilazić) , odstupaju od nače la transliteracije toponima u sledećim si tuacijama: 1. radi očuvanja konota- tivnih vrednosti imena mestâ i kontekstualnih implikacija koje ona sadr- že; 2. radi postizanja funkcionalne, estetske, stilske ekvivalencije; 3. ra- di diskurzivne koherentnosti, onda kada značenje toponima pisac razra- đu je dalje u tekstu (stoga je Brant prinuđen da već u sledećem od lomku, na istoj strani, prevede toponim: „za razliku od Male livade, koja se ze- lenjela u sredini grada. ..“ ibid.). Nema sumnje da je egzotizujući efekat jači u sluča ju transliteracije naziva nego u svim drugim načinima prenosa onomastike, pogotovo spram prevodne vari jante imena mesta il i ulica (upor. Champs-Élysées i Jelisejska polja). Kao što je navedeno u studiji Ru-Fokar (4.2.3), ezoti- zujuća stra tegija sa transliteracijom imenâ implicira da je či taocu ta sre- dina unapred poznata i bliska, što je još jedan efekat , na prvi pogled pa- radoksalan, postranjujućeg me toda. Prevođenjem ovakvih toponima, na- 384 protiv, postiže se funkcionalna ekvivalencija, al i to podrazumeva pretpo- stavku da či taocu toponimija stranog romana nije unapred bliska, pa mu je potrebna pomoć da bi se u njoj „snašao“, da bi se kretao kao na „do- maćem, poznatom terenu“. Sve su to naizgled sitni činioci koje prevodi- lac, pri donošenju svojih odluka, uključu je kao elemente ko je čas sma tra invarijantnim, i zadržava u ovom ili onom obliku u prevodu, a čas ih uzi- ma kao manje važne, pa ih žrtvuje. Obe strategije, najzad, imaju svoje prednosti i mane; tu je doslednost gotovo nemoguće održati i veoma je teško uniformno sprovesti ono nače lo za koje se, u okviru svoje globalne strategije, prevodilac opredelio. Jedan od najfrekventnijih toponima u ro- manu je Faubourg Saint-Germain, što je toponim koji Živojnović prevo- di, pomoću mehanizma dodavanja intratekstualnog objašnjenja, kao „ari- tokratska“ ili „otmena če tvrt Sen Žermen“. Ne treba smetnuti s uma, do- duše, mogućnost kompenzacije za neminovno odomaću jući efekat koji ovakve odluke sadrže: upravo kompenzativni mehanizam može biti raz- log iz kojeg ovaj prevodilac, u prenosu drugih elemenata (prozodijskih, morfosintaksičkih), koristi naglašeno egzotizujuću stra tegiju. Otuda u primeru L11 postranjujući me tod kalkiranja infinitiva, tako nesvojstvenih srpskom jeziku; u navedenoj rečenici ima ih pet , i oni nesumnjivo dopri- nose „stranosti“ tona teksta uz „odomaćene“ toponime. 5.2.5. Prenos metaforike, igre reči, idiomatike i jezičkih registara U svim obrađenim primerima, kao i u Prilogu 4 , Živojnović poka- zuje izrazitu težnju ka arhaizovanju i poetizovanju leksike, što je deo njegove strategije jezičkog oneobičavanja koja se na ovoj ravni dosledni- je oči tuje nego na ravni prenosa morfosintakse, kada se čas rukovodi stilskom ekvivalencijom pa odstupa od kalkiranja, a čas „postranjuje“ uobiča jene srpske grama tičke konstrukcije kalkiranjem francuskih. Ipak, na sve tri ravni – morfosintaksičkoj, prozodijskoj i leksičkoj – prisutno 385 je, u vidu zajedničkog imenitelja, isto nastojanje: ostvarenje formalno- sadržinskog jedinstva tako što će svaka stilski uobličena rečenička celina odražavati što vernije ne samo denotativnu dimenziju Prustove fraze, ne- go i njene konotativno i afektivno bogate implikacije. Da bi ovakav cilj postigao, Živojnović se rukovodi stilskom i ekspresivnom ekvivalenci- jom koliko i denotativnom; a to znači da za prenos morfosintakse prime- njuje neretko odomaću juću, a za prenos leksike koristi što češće može – postranjujuću stra tegiju; u prvom sluča ju teži perfekciji stila, a u drugom naglašenoj poetizaciji leksike. Izuzetak od egzotizujućeg nače la u ravni leksike predstavlja, kao što smo videli, prenos realija i toponima: tada se ovaj prevodilac upravlja pragma tičkim razlozima, kojima daje prednost u odnosu na svoj uobiča jeni prosede; kao presudni za odstupanje od glav- ne, postranjujuće strategije, javljaju se i diskurzivni činioci, ali i impe- rativ prenosa onih afektivnih implikacija ili značenjskih konotacija koje bi se izgubile zadržavanjem stranih naziva prenetih fonetskom transkrip- cijom. Na polju treće , prozodijske ravni, Živojnović kalkira ri tam i metar, rimu i zvučnu ravan svuda gde je to moguće , ne bi li dostigao muzikal- nost rečenice i vrcavost variranja jezičkih registara kakvi postoje u iz- vorniku. Tamo gde se, na planu prozodije, ekspresivnost bolje prenosi ta- ko što će se fonetska dimenzija pri lagoditi onoj zvučnosti koju ima na ciljnom jeziku, Živojnović sebi dozvoljava pesničku slobodu: žrtvuje de- notativnu ravan ekspresivnoj, estetskoj, afektivnoj (najilustrativniji su u ovom pogledu primeri R7 i R8). Sada ćemo razmotri ti kojim se prevod- nim metodima prevodioci koriste u prenosu metaforike, jezičkih registara i idiomatike, što su polja na kojima postoji velika nesaglasnost kod teo- retičara prevođenja; doslovnost prenosa metafora, idioma pa i poslovica, kao i tome suprotna metoda – a to je iznalaženje njihovih ekvivalenata na cil jnom jeziku, mogu se braniti jednako snažnim argumentima (1.3.1), (2.2.2) i (2.2.5). U današnje vreme kada je, zbog tehnološki razvijenih 386 medija i jačanja komunikacije na svim ravnima, brzina međujezičkih transfera naglo povećana, isti idiomi i metafore sve češće se javljaju u velikom broju jezika. Ovo znači da ni je više ni potrebno zalagati se za metodu njihovog doslovnog prevođenja, budući da se ona spon tano na- metnula u drugim, neknjiževnim oblicima jezičkih transfera. U svakom sluča ju, nalaženje ekvivalenata za idiomatiku i metaforiku, a najviše za igre reči, predstavlja u književnom tekstu veoma mukotrpan postupak. Prevodilac vodi računa ne samo o značenjskoj ravni nego i o kontekstu- alnim, diskurzivnim, pragma tičkim, sti lskim, konotativnim i afektivnim elementima, ali i o vankontekstualnim činiocima koji se t iču pretpostavki o opštoj informisanosti či ta lačke publike. Da vidimo kakve su odgovore na ovaj problem davali prevodioci Prusta, či ja leksika obiluje idiomati- kom, variranjem registara i metaforikom. Primer L12 (metafora „mrtvo slovo“) [P : 10 AOD] Sauf chez quelques il let trés du peuple et du monde, pour qui la différence des genres est lettre morte , ce qui rapproche, ce n’est pas la communauté des opinions, c’est la consanguinité des esprits . [TU : 11 USP1] Osim kod one nekolicine neobrazovanih u narodu ili u visokom društvu, za koje je razlika među vrstama mrtvo slovo , ono što ljude zbližuje nije istovetnost mišljenja, nego srodnost duhova. [ŽŽ :12 USD1] Sem za neke neobrazovane ljude iz naroda ili iz visokog društva, koji su neosetljivi za razlike u vrsti ljudi, ono što l jude zbližava nisu zajednička ubeđenja nego duhovno srodstvo. 387 Zaključak : Živojnović, za raz liku od Ujevića, ne koristi metaforički iz- raz „mrtvo slovo na papiru“ koji postoji i kod nas, nego eksplicira njego- vo značenje. Primer L13 (dva metaforička izraza, familijarni jezički registar) [P : 5 AOD] . . . mon père répondit qu’un convive éminent, un savant il lu- stre, comme Cottard, ne pouvait jamais mal faire dans un dîner, mais que Swann, avec son ostentation, avec sa manière de crier sur les toits ses moindres relations, était un vulgaire esbroufeur que le Marquis de Nor- pois eût sans doute trouvé, selon son expression, „puant“ . [TU : 7 USP1] .. . moj otac odgovori da odličan gost i čuven učenjak po- put Cottarda ne može nikada biti nezgodan za večerom, ali da je Swann svojim razmetanjem, svojim načinom da se svagdje hvasta i najneznatni- jim poznanstvima, najobičniji razmetljivac kojega bi markiz de Norpois, bez sumnje, proglasio svojim izrazom „smrdljiv“. [ŽŽ :7 USD1] .. . moj otac je odgovorio da jedan ugledan gost , slavan na- učnik kao Kotar, uvek bi bio dobrodošao na večeri, ali da je Svan, sa svojim šepurenjem s kojim na sve strane trubi i o svojim najsitnijim društvenim vezama, razmetljiv prostak, koga bi markiz de Norpoa bez sumnje smatrao, kako on to kaže, „odvratnim naduvenkom”. Zaključak: u sluča ju prvog metaforičkog izraza Ujević koristi prevodni postupak racionalizacije i ublažavanja, ekspliciracijući standardnim regi- strom „hvastati se“, dok drugu metaforu prevodi doslovno i neadekvatno, jer se t ime gubi preneseno značenje ko je rečnik Le Grand Robert defini- še kao odieux de prétention et de vanité , dakle sujetan, nadobudan, uobražen. Živojnović na lazi u prvom sluča ju ekvivalentan metaforički iz- 388 raz „trubiti na sve strane“, či ji se kolokvijalni registar poklapa sa izvor- nikom; u drugom sluča ju on već iskorišćene termine „šepurenje“ i „raz- metljiv prostak“ dopunjava, sasvim adekvatno, terminom „odvratni nadu- venko“, kojim ostaje u istom razgovornom registru. Primer L14 (metaforičko poređenje, dijaloška forma, familijarni regi- star) [P : 143 AOD] – Comment ! vous connaissez Norpois ? me dit Swann. – Oh ! il est ennuyeux comme la pluie , interrompit sa femme qui avait grande confiance dans le jugement de Bergotte… [TU : 134 USP1] – Kako ! Vi poznajete Norpoisa ? – upita me Swann. – Oh! On je dosadan kao kiša – prekine ga njegova žena, koja je imala ve- liko povjerenje u Bergotteov sud.. . [ŽŽ : 150 USD1] „Šta ! Vi poznajete Norpoa?“ upita me Svan. “O, on je smrtno dosadan”, prekide ga njegova žena, koja je imala veliko povere- nje u Bergotov sud... Zaključak: doslovni Ujevićev prevod “dosadan kao kiša” jeste razu- mljiv, ali ni je uobiča jen – za razliku od Živojnovićeve kolokacije “smrt- no dosadan”, koja odgovara dijaloškoj formi i familijarnom registru. Primer L15 (igra reči na osnovu okoštale metafore) [P : 64 DCS] L’air y était saturé de la fine fleur d’un si lence s i nourri- cier , si succulent , que je ne m’y avançais qu’avec une sorte de gour- mandise , surtout par ces premiers matins encore froids de la semaine de 389 Pâques où je goûtais mieux parce que je venais seulement d’arriver à Combray... [MB : 99 PKS1] Zrak je tu bio zasićen finom svježinom tako hranjive i tako sočne t išine da sam onuda prolazio uvijek u nekom gurmanskom raspoloženju; tako je bilo napose za onih prvih, još studenih jutara us- kršnje sedmice, kad sam to još izraziti je osjećao , jer sam tek nedavno stigao u Combray... [ŽŽ : 105 USK1] Vazduh je u tim sobama bio zasićen, kao cvetnim pra- hom, jednom tako hranjivom, tako sočnom t išinom da sam se kroz nju kretao samo s nekom vrstom naslade , naroči to onih prvih, još prohlad- nih jutara Velike nedelje, kada sam u njoj uživao još više zato što sam tek stigao u Kombre. .. Zaključak: ovde je posredi igra reči, ko ja se nadovezuje na idiom la fine fleur tako što razvija samo jednu njegovu značenjsku dimenziju, onu do- slovnu a ne apstraktnu. Preneseno značenje ovog izraza rečnik Le Grand Robert definiše kao „nešto najdragocenije, najprobranije“ (ce qu'il y a de plus précieux , de plus choisi), dakle nešto najtananije, najfinije, najsup- tilnije; doslovno značenje je „tanani cvet“. Teškoća prenosa igre reči je u tome što je pojam „tišine“ i njenog atributa („najdublje, najfinije, najpri- jatnije“ tišine) potrebno nadopuniti pojmovima vezanim za doslovno zna- čenje idioma (pridevi nourricier i succulent, dakle „hranljiv“ i „sočan“), a ne za njegov preneseni smisao, jer se to dalje povezuje sa gurmanskim odnosom naratora prema takvoj tišini. Ovu teškoću Brant rešava postup- kom dodavanja pojma „svežine“, na koji nadovezuje doslovno prenete prideve; dobijamo „zrak zasićen finom svježinom tako hranjive i tako sočne tišine“, da to izaziva gurmansko raspoloženje. Živojnović problem rešava tako što, takođe , dodaje imenicu na ko ju će nadovezati prideve 390 „hranljiv“ i „sočan“: naime, proširuje prevod pojmom „cvetnog praha“ sa kojim poredi tišinu (uvodeći i poredbeni veznik „kao“), a poigravajući se doslovnim značenjem izraza la fine fleur tako što njegovu sočnost i hran- ljivost stavlja u korelaciju sa terminom „naslada“, kojim prevodi gour- mandise . Ovo rešenje čini se boljim iz sledećeg raz loga: zadržava se igra reči , ko ja se u Brantovoj verziji sasvim izgubila; osim toga, kod Branta su pojmovi svežine, sočnosti, hranljivosti i tišine nekoherentno dati: ne- maju zajedničko značenjsko jezgro koje bi ih tematski objedinilo u celi- nu. Poš to je reč o uskšnjoj nedelji i proleću, „cvetni prah“ kao Živojno- vićeva kreativna adaptacija kontekstualno je primeren; dobija se prevod „vazduh .. . zasićen kao cvetnim prahom jednom tako hranjivom, tako sočnom tišinom“; dalju teškoću u povezivanju sa pojmom „naslada“ ovaj prevodilac razrešava ponovo krajnje slobodno, tako što uvodi glagol kre- tanja umesto da za goûter t raži spoj sa gourmandise . Tako se dobija na- stavak rečenice „da sam se kroz nju kretao s nekom vrstom naslade“, što je sasvim slobodan, ali adekvatan i koherentan prevod najveće teškoće u prevodi lačkoj praksi, a to su igre reči . Kod Živojnovića i u ovom sluča ju vidimo uočenu težnju ka poetizaciji leksike, pa nije slučajno što su i ov- de njegove asocijacije išle u pravcu polena i proleća. Primer L16 (metaforičko poređenje) [P : 9 DCS] Elle [cette croyance] ne choquait pas ma raison, mais pesait comme des écailles sur mes yeux et les empêchait de se rendre compte que le bougeoir n 'était plus al lumé... [MB : 55 PKS1] To bi vjerovanje živjelo još nekoliko sekundi poslije bu- đenja; ono mi nije vri jeđa lo razum, ali mi je poput školjki pritiska lo oči i pri ječi lo ih da se uvjere da svijeća više ne gori. . . 391 [ŽŽ : 55 USK1] To uverenje potrajalo bi još nekoliko trenutaka pošto bih se probudio, ono se nije sukobljavalo s mojim razumom, ali mi je kao ka- kva krljušt pri tiska lo oči i sprečavalo ih da uvide da sveća više ne gori .. . Zaključak: poređenje je ovde takođe neka vrsta slobodno razvijene igre reči na osnovu metaforičkog izraza les écail les lui sont tombées des yeux či je je značenje „odbaciti neku zabludu“, „progledati“. Ovoga puta ni je- dan ni drugi prevodilac nisu uspeli da nađu adekvatan prevod i prenesu Prustovo poigravanje doslovnim značenjem jednog metaforičkog izraza. Naime, odbacivši celinu izraza koji ima svoj ekvivalent u našem „skinuti koprenu sa oči ju“, Prust je zadržao samo jedan njegov element a to su les écailles, što znači „kr ljušti“; to doslovno značenje pojma on nadovezuje na glagol peser u značenju „pri tiskati nekom težinom“, tako da narator nema snage da podgine kapke, to jest otvori oči. Brant nudi sasvim nea- dekvatno poređenje „poput školjki“ a Živojnović ostavlja doslovno „kr- ljušt“. Rešenje je moglo da glasi: „to verovanje mi je kao koprena obavi- jalo kapke i sprečavalo me da vidim kako sveća ne gori više“, ili „to ve- rovanje mi je okivalo kapke...“. Primer L17 (dva idioma) [P : 9 AOD] C’est d’abord parce qu’une certaine aristocratie, élevée dès l’enfance à considérer son nom comme un avantage intérieur que rien ne peut lui enlever [ .. .] , sait qu’elle peut s’éviter, car ils ne lui ajouteraient rien, les efforts que sans résultat ultérieur appréciable font tant de bour- geois pour ne professer que des opinions bien portées et ne fréquenter que des gens bien pensants. [TU : 11 USP1] I to ponajpri je zato jer jedna određena aristokracija, od- gojena od djetinjstva u tome da drži svoje ime za neku suštinsku pred- 392 nost koju joj ništa ne može oduzeti [ . . .] , zna da se ona može uzdržavati od onih napora koji joj ne bi ništa koristili , a koje bez znatnoga kasnije- ga ploda čine toliko građani, i to zato da bi ispovijedali samo umjerena mišljenja i da bi posjećivali samo ljude koji su konzervativci u politici . [ŽŽ : 11 USD1] Najpre zato što jedna izvesna aristokratija, od detinjstva vaspitana tako da svoje ime smatra urođenim preimućstvom koje joj ništa ne može oduzeti [ . . .] , zna da sebe može poštedeti – jer joj ništa ne bi do- prineo – onoga truda koji, bez naroči tog rezultata za budućnost, ulažu to- liki građani u to da ispoljavaju samo poželjna ubeđenja i da se druže sa- mo s ljudima ispravnih uverenja . Zaključak: oba idioma odnose se na oportunističko držanje; prvi (opini- ons bien portées) ima značenje „nezameraške“ poli tike, to jest iznošenja mišljenja „dobro odvaganih“ tako da nikoga ne povrede, a da donesu ko- rist onome ko ih propoveda; drugi izraz (bien pensants) i kod nas je od skora prisutan u jetkom, ironičnom spoju koji je doslovno isti : „pravilno misleći“ su oni koji svoje stavove konformistički usklađuju sa većinskim političkim uverenjem. Budući da je reč o periodu kada je konzervativna struja imala vlast u Francuskoj, Ujević slobodnije prevodi i jedan i drugi izraz tako što ih hiponimski precizira i konkretizuje; primenjuje postu- pak ekspliciranja impliciranog, što je naročito očigledno u drugom izrazu gde oni koji „pravilno misle“ postaju „konzervativci u politici“ (hipero- nim bien pensants). Živojnović značenje ne sužava, pa je njegov prevod za oba izraza adekvatniji: nudi „poželjna ubeđenja“ bez konkretizovanja istorijsko-političkog trenutka, kao i sinonimni izraz „ispravna uverenja“. Retradukcija se odluči la da ne pomaže či taocu, čak i ako se s pravom može pretpostaviti da on nije dovoljno informisan o poli tičkoj pozadini svojstvenoj dobu kada se odvija radnja romana. 393 Primer L18 (dijaloška forma, familijarni registar, govorna poštapalica enfin , verbalno omalovažavanje na rasnoj osnovi i pogrdni naziv za rod- nu pripadnost) [P : 115 AOD] Enfin, el le s’adresse à un de ces noirs: „Bonjour, négro!“ — C’est un rien ! — En tout cas ce qualificatif ne plut pas au noir: „Moi négro, dit-il avec colère à Mm e Blatin, mais toi, chameau!“ — Je trouve cela très drôle ! J’adore cette histoire. N’est-ce pas que c’est „beau“? On voit bien la mère Blatin: „Moi négro, mais toi chameau!“ [TU : 108 USP1] Ukratko , ona oslovi jednoga od onih crnaca: „Dobar dan, negeru!“ – Pa to nije ništa! – No, u svakom se sluča ju taj naziv nije svidio crncu. „Ja neger“, reče on srdito gospođi Bla tin, „ali ti chame- au“!* - Ja mislim da je to vrlo smiješno! Meni se ta pričica neobično sviđa. Zar ne, da je to „zgodno“? Tako dobro vidim staru Blatinku: „Ja neger, ali t i chameau!“ *Deva, a znači i ružna p rostakuša. (Prev. ) [ŽŽ : 121 USD1] I tako, obratila se jednom crncu: „Dobar dan, negeru!“ „Pa nije to ništa strašno .“ „U svakom sluča ju, takav naziv se crncu nije svideo: „Ja neger“, rekao je besno gđi Bla ten, „a ti krava!“ „Ja nalazim da je to jako smešno! Obožavam tu priču. Zar ne da je krasna? Možete zamisliti tetku-Blaten: „Ja neger, a t i krava!“ Zaključak: oba prevodioca adekvatno prevode poštapalicu enfin , iako na različi te načine; Živojnović kao pogrdni naziv za crnca koristi Ujevićevo egzotizujuće rešenje („neger“); zanimljivo je da Ujević (transliteracijom) zadržava i original pogrdnog naziva za ženu i dopunjava objašnjenjem u fus-noti, što uz postojeće „neger“ dodatno snaži postranjujući efekat; ŽŽ 394 daje prevodni ekvivalent („krava“). Fraza C’est un rien ! koja je kod Ujevića sažeto preneta razgovornim „Pa to nije ništa!“ kod Živojnovića je u retradukciji proširena eksplici tacijom „ništa strašno“. Završna reče- nica, u izvorniku bez glagola, oličava iskvareni francuski jezik kakvim govore doseljenici iz afričkih kolonija: Ujevićev prevod tu se pokazuje kao bolji stilski ekvivalent jer nota egzotičnosti sa dva strana pojma, uz veznik „ali“ koji bi bio manje adekvatan da rečenicu izgovara neko na čistom francuskom jeziku, ovde daju punu reljefnost i humornu notu ne- spretno formulisanom crnčevom izlivu besa („Ja neger, ali ti chameau!“); u poređenju sa tim, Živojnovićev prevod je bleđi: „Ja neger, a ti krava!“ Ta sitna pojedinost – kao što je ostavljanje pogrdnog naziva u originalu ili njegovo prevođenje – pokazuje se kao moćna poluga u postizanju stil- ske i komunikativne ekvivalencije. 5.3. Sistematizacija zaključaka na osnovu analize primerâ iz- dvojenih u tri priloga: za morfosintaksu, prozodiju i leksiku „Dijalektika svih ovih mnogobrojnih činilaca je dijalektika prevođenja“ (Mišel Balar) U poslednjem primeru analize korišćenog jezičkog registra u dija- loškoj formi videli smo da veliki značaj u ostvarenju sti lske i komunika- tivne ekvivalencije može imati sasvim sitna pojedinost: odluka da se ostavi pogrdni naziv u originalu ili da mu se nađe prevodni ekvivalent. Egzotični prizvuk ostavljene francuske reči u uvredi koju upuću je osoba bez dovoljnog znanja francuskog doprinela je humornoj noti i komunika- tivnosti anegdote. Prevođenje književnog dela sastavljeno je od bezbroj takvih odluka koje tekstu daju njegov manje ili više „uspeli“ oblik; koli- ko god kri tičar prevoda želeo da izbegne vrednosne sudove, on je prinu- đen da – pogotovo ako se bavi poređenjem dvaju il i više prevoda – kori- 395 sti u svojoj proceni postignute ekvivalencije i aksiološke termine. Da bi se to činilo u što manjoj meri, nastojali smo da u prethodnim poglavljima oformimo ne samo operativni pojmovnik (u prvoj glavi rada), nego i sve- obuhvatni model evaluacije prevoda (u trećoj glavi rada): on je uključio varijabilnost nivoa ekvivalencije u skladu sa prevodiočevom procenom kojem od nivoa treba dati prioritet u prevodnoj jedinici. Takav model ko- respondira i sa dinamikom donošenja sudova na nivou mikrotekstualnih segmenata leksike, morfosintakse i prozodije, a samim tim pridaje veću ulogu prevodiočevoj subjektivnosti i kreativnosti. Ovaj model primenili smo u analizi svih datih primera, i to onako kako savetuje Berman: „Kritičar bira pertinentne primere, relevantne i stilski i značenjski“. Njihov odabir, kaže dalje Berman, predstavlja ose- tljiv a ključni deo metodološkog nacrta analize prevoda. Te uzorke treba uzimati iz onog dela teksta koji je po kri tičarevom sudu „najgušći, repre- zentativan, značenjski važan il i simbo lički“. Ovi uzorci su „smisaono va- žna mesta gde delo ima svoje težište i gde doseže svoj cil j , koji se ne mora poklapati s piščevim ciljem“ (Berman 2008 : 15-16). Tako odabrane primere analizirali smo prema modelu najiscrpnije datom kod Mandeja (3.4.4), a koji smo dopunili elementima svojstvenim retradukciji (4.3) i nače lom varijabilnosti nivoa ekvivalencije kojima prevodilac daje pred- nost (1.2.3), a sve to u okviru deskriptivnog pristupa u kri tici prevodne književnosti. Nije nam bio cilj da damo preskriptivnu ili vrednosnu kri ti- ku prevoda i retradukcije, osim u onoj meri u kojoj je to bilo nužno pri poređenju svake prevodne jedinice i njenih elemenata. Istraživanjem smo želeli da damo mali doprinos kri tici prevodne književnosti, što je zami- sao prisutna u proširenoj šemi Holmsove mape translatoloških studija i njihove podele na takozvane „čiste“ i primenjene grane. U nastojanju da u okviru te osnovne šeme prikaže i odnose među po jedinim translatološ- kim disciplinama, Gideon Turi je Holmsovu mapu nadopunio tako što je u mreži tih međusobnih relacija povezao deskriptivnu granu „čiste“ tran- 396 slatologije sa kri tikom prevodne književnosti. Jer, ona je jedna od prime- njenih oblasti gde deskripcija nalazi svoje prirodno polje dejstva i može dati konkretne rezultate. Stoga je osnovano pretpostaviti da će upravo deskriptivni pristup postati nezaobilazni temelj dalje razrade evaluacio- nih kri teri juma u vrednovanju kvaliteta književnog prevoda. U svom tekstu o hipero-hiponimskim odnosima 192, Mišel Balar raz- matra si tuacije u kojima prevodilac bira ekvivalent u okviru mogućnosti koje mu pruža hipero-hiponimska skala. Na primerima pokazuje da hipe- ronimiju ili , obrnuto, hiponimiju, mogu uzrokovati objektivni činioci: diskurzivni, kulturološki ili sti listički. S druge strane, odluka može biti i posledica isključivo subjektivnog elementa: u analizi francuskog prevoda Kerolove Alise u zemlji čuda ne mogu se otkri ti razlozi koji su naveli ne- ke prevodioce da u prevodu zadrže hiperonim, a druge da se opredele za hiponim i time ekspliciraju ono što je u izvorniku samo bilo implicirano. Balar zaključu je: „Dijalektika tih činilaca je dijalektika prevođenja“ (Ballard 2003 : 259). Ovo citiramo zato što upravo pojmove dijalektike i dijalek tičkog spoja suprotnosti možemo uzeti kao i lustrativne za pojedi- ne zaključke na osnovu sprovedenih analiza. U uvodnom delu istakli smo neke od ciljeva ovog komparativnog istraživanja gramatičko-stilskih oso- benosti integralnih prevoda Prustovog Traganja na hrvatskom i srpskom govornom područ ju. Prva tri su glasi la ovako: - ispitati tezu o neodvojivosti značenjskih od st ilsko-formalnih obeležja prevoda; - ispitati ulogu različi tih nivoa ekvivalencije; - ispitati pretpostavku o nužnoj povezanosti strategije doslovno- sti i interpretativne teori je smisla. 192 Michel Bal lard (2003) „Entre cho ix et c réa t ivi té: ba l i sage d ’un parcours de traduc tion“, u Michel Bal lard e t Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguist ique et t raduc tion , Ar ras, Ar tois Presses Universi té , s tr. 247-263 . 397 Smatramo da su u analiziranim primerima ostvarena ova tri ci lja; nema sumnje da se pokazuje kako prvobitne teorijske dihotomije (smisao i forma, funkcionalna i formalna ekvivalencija, doslovnost i slobodno preoblikovanje) nisu održive. I najsitnije stilsko-formalne komponente prevodâ, jednako kao i izvornik, imaju svoju seman tičku težinu; u svakoj prevodnoj jedinici nerazlučive su formalna i pragma tička ekvivalencija, s tim što prevodilac daje jednoj ili drugoj pretežnu ulogu; svaki iole duži segment teksta objedinjuje elemente metode što doslovnijeg prenosa s jedne strane i , sa druge, elemente interpretativne metode koja prenos smisla podređuje stilskim i formalnim odlikama cil jnog jezika. Navedene „dihotomije“ zapravo imaju hibridni karakter: razmatrane na prevodnoj jedinici, one su ujedno i jedinstvena celina, i zasebni enti teti koje je mo- guće , iz prak tičnih razloga, odvojeno analizirati. Stilsko-formalna obe- ležja prevoda, ukoliko ih prevodilac oceni kao priori tet i kao invari jantu, to jest dimenziju koju mora zadržati na ciljnom jeziku, podložna su nje- govim kreativnim intervencijama i slobodnom preoblikovanju. Za razliku od toga, značenjska dimenzija uvek je invari janta i mora se što vernije preneti; ona nije prostor slobode, već predmet strategije doslovnosti: otuda denotativna ekvivalencija mora uvek biti prisutna, osim kada je reč o poeziji gde ju je u manjoj meri moguće žr tvovati rimi i metru, to jest estetskoj i fonetskoj ekvivalenciji. Pokazalo se da je pragma tičku ekviva- lenciju moguće postići čas doslovnom strategijom, često postranjujuće usmerenom, a čas slobodnijom, odomaću jućom metodom, ciljno orjentisa- nom. Ovako je izgledao sledeći skup zacrtanih ci ljeva ovog istraživanja: - ispitati primenu postupaka svojstvenih odomaću jućoj odnosno postranjujućoj stra tegiji najpre u ravni sintakse i prozodije; - ispitati validnost hipoteze o retradukciji; - ispitati retradukciju kao mogućnost „odmicanja“ od postojećeg prevoda, pre svega putem egzotizujuće stra tegije. 398 Smatramo da je validnost hipoteze o retradukciji opovrgnu- ta: pokazali smo da i prvi prevod i retradukcija u jednakoj meri koriste, naroči to u ravni prenosa morfosintakse, postupke koji bi se svrstali bi lo u postranjujuću , bi lo u odomaću juću stra tegiju. Postranjujućom metodom na planu sintakse smatrali smo težnju ka kalkiranju grama tičkih struktu- ra, dok smo odomaćujućom metodom smatrali težnju ka njihovom slo- bodnijem preoblikovanju. Svaki put kada su prevodioci – zbog objektiv- nih ograničenja koje nameće ciljni jezik ili pak iz pragma tičkih, diskur- zivnih, subjektivnih ili nekih trećih raz loga – smatrali da priori tet treba dati stilskoj ekvivalenciji, oni nisu primenjivali kalkiranje kao postra- njujući me tod. U tome nije bilo nikakve razlike u praksi autorâ prvog prevoda i autora retradukcije. Isti prevodilac bi sasvim sličnu ili istu grama tičku strukturu jednom preveo odomaću jućim me todom slobodnog preoblikovanja, a drugi put postranjujućom me todom kalkiranja. Formal- na ekvivalencija na nivou morfosintakse može kao posledicu da ima neo- bičan ili anahroni prizvuk. Iako takva neobična ekspresivnost ostvaruje određeni efekat, ona je često u sprezi sa stilskom neadekvatnošću na cilj- nom jeziku; u pojedinim sluča jevima, takva prevodna rešenja na samoj su granici razumljivosti. Upravo da bi se to izbeglo, prevodioci odustaju od kalka kao postranjujućeg nače la i pribegavaju stilskoj, a ne formalnoj ekvivalenciji. Što se tiče trećeg cilja, to jest udaljavanja retradukcije od postojećeg prevoda, pokazali smo da je i to čest slučaj; uvođenje razlika može da ide bilo u pravcu kalkiranja kao vida postranjivanja, bilo u pravcu odomaćivanja, kada se koristi neki od mehanizama redistribucije, transpozicije, delokalizacije, modulacije i slično. Dalji ci ljevi istraživa- nja bili su sledeći: - ispitati ri tam i prozodiju kao merila subjektivnosti; - ispitati primenu postupaka svojstvenih odomaću jućoj odnosno postranjujućoj stra tegiji u ravni leksike; 399 - ispitati odlike prevodiočevog sti la kao ogledala njegove indivi- dualnosti. Ritam i prozodija, upravo zbog svoje ekspresivnosti i dostupnosti čulnoj proveri , predstavljaju onu ravan na kojoj je prevodiočeva subjek- tivnost izraženija, lakše uoč ljiva. Pokazali smo da je u retradukciji, u ve- likom broju primera, ekspresivna ekvivalencija ostvarena uspešnije nego u prvom prevodu – najčešće u pogledu prenosa ritma i ali teracija; na to- me polju, estetski efekat retradukcije često nimalo ne zaostaje za izvor- nikom, a negde se čak trudi da ga prevaziđe . Ovo samo znači da je autor retradukcije prepoznao elemente prozodije u pojedinim rečenicama kao značajne, ili značajnije od ostalih komponenti: smatrao je ri tam ili ali te- raciju, za razliku od autorâ prvoga prevoda, invari jantnim elementima – dakle, onima koji se moraju zadržati, pa i naglasiti pri likom prenosa. U pri log pretpostavci da je reč samo o svesnoj odluci davanja prednosti prozodiji a ne drugim nivoima ekvivalencije, ističemo činjenicu da je je- dan od prevodilaca hrvatskog izdanja Traganja veliki pesnik Tin Ujević; s pravom se može pretpostaviti da je on, samo da je smatrao nužnim, svakako mogao svojim talentom da u pojedinim segmentima teksta po- stigne vrhunsku melodičnost rečenice. Kod prenosa prozodije javlja se sledeći problem: vrsta transfera primerena prenosu ritma je kalkiranje strukture izvorne rečenice; među tim, takva težnja sukobljava se sa te- žnjom ka stilskom uobličenju prevodne jedinice u skladu sa zahtevima ciljnog jezika. Te protivrečne tendencije u okviru iste prevodne jedinice – primena kalkiranja elemenata ritma i prozodije radi postizanja ekspre- sivne ekvivalencije i, s druge strane, primena odomaću juće stra tegije u morfosintaksi radi postizanja stilske ekvivalencije – predstavljaju za pre- vodioce jedan od najteže rešivih problema. Uspešno pomirenje ovakvih protivrečnosti, kao i uključenje drugih komponenata na leksičkoj ravni te, najzad, uobličenje svih elemenata u 400 značenjsko-formalnu celinu prevodne jedinice, zahteva mnogo iskustva, truda, vremena i energi je čak i od vrhunskih prevodilaca. Tu se još jed- nom ogleda primerenost Balarovog komentara: jer, di jalektika svih ovih vari jabilnih parametara nije ništa drugo do – dijalektika prevođenja. Ona nalaže čak i odstupanje od denotativne ekvivalencije, onda kada su po- sredi stihovi i kada treba preneti rimu i metar, uz ostale fonetske i prozo- dijske komponente. Poetski ton u proznom tekstu, pa i njegova muzikalnost , postižu se i leksičkim sredstvima: mehanizmima reduplikacije, supstitucije, permu- tacije ili redukcije leksemâ , čime se gradi efekat neočekivanosti i udalja- vanja od prozne norme. Zahvaljujući tim mehanizmima i korišćenju stil- ski obeležene leksike, kao i naglašavanju prozodijskih komponenata, po- stiže se upeča tljiv efekat ekspresivnosti. U takvim okvirima, poetizova- nje ili arhaizovanje čak se mogu izjednači ti , kao što smo u velikom broju sluča jeva videli, sa egzotizujućom stra tegijom na nivou leksike. Stilska obeleženost leksema i egzotizujući načini njihovog korišćenja (ponavlja- nje, zamena uobiča jenog redosleda pridev-imenica ili glagol-pri log, izo- stavljanje ili dodavanje elemenata u odnosu na standardnu, st ilski neobe- leženu strukturu), predstavljaju elemente inherentne poetizovanoj jezič- koj ravni, bez obzira na to da li su u pitanju stihovi ili proza. U takvoj konstelaciji , isticanje asocijativne, afektivne i konotativne mreže znače- nja, najčešće mehanizmom eksplicitacije, samo je dodatno sredstvo za ostvarivanje novih nivoa ekvivalencije: konotativne, afektivne, estetske i pragma tičke. Prevodiočeva individualnost najviše se oči tovala kod autora retra- dukcije, i to upravo zahvaljujući stra tegiji poetizovanja i arhaizovanja leksike kao vida postranjivanja. Za razliku od prenosa ritma, rime, ali te- racija – gde se pokazalo da je Živojnović re tradukcijom postigao izvan- redne efekte – nismo sigurni da su postranjivanje i odabrana prevodna simbolika leksike, uz arhaizovanje nekih grama tičkih struktura, uvek da- 401 vali funkcionalna rešenja. I dalje u okviru leksike, dodatni ciljevi istra- živanja bili su: - ispitati reali je kao parametar za procenu primenjenih strategija; - ispitati različi te strategije u prevodu idioma, metafora, igre reči- ma; - ispitati udeo Bermanovih deformišućih težnji. Egzotizujuća i odomaću juća strategija u prenosu realija, toponima, igre reči , me taforike i jezičkih registara ravnomerno su raspoređene kod svih prevodilaca; nisu se izdvoji le nikakve vidljive težnje u naglašenom korišćenju jednog ili drugog metoda. Treba istaći da je nalaženje ekviva- lenata za idiomatiku i metaforiku, a najviše za igru reči, jedan od najslo- ženijih prevodnih postupaka: budući da je značenje u igri reči „dignuto na kvadrat“ i da isti taj efekat treba postići na drugom jeziku, pokazali smo kojim se sve mehanizmima prevodioci služe da bi ovo uspešno raz- rešili . Na igri reči oči tuju se u najvećem stepenu prevodiočevi duh i kre- ativnost , domišljatost i fleksibilnost . Da bi se formalno-sadržinsko jedin- stvo svake prevodne jedinice ponaosob i književnog dela u celini prenelo na cil jni jezik, jedino eklek tički pristup u izboru prevodnih mehanizama, kao i di jalek tički spoj suprotstavljenih strategija, omogućava ono što Berman naziva „velikim prevodima“. Nepostojanje onoga što ovaj fran- cuski traduktolog zove „deformišućim težnjama“ svedoči u pri log za- ključku da hrvatski prvi prevod, bi lo da je reč o Bran tu, Ujeviću ili Teci- laziću, jednako kao Živojnovićeva srpska retradukcija, zaslužuju počasni Bermanov kvalifikativ. 402 LITERATURA: ADAM, Jean-Michel (2011) La linguistique textuelle , Paris, Armand Colin AIXELÁ, Javier Franco (1996) „Cul ture-Specific Items in Translation“ in: Alva- rez, R. & Vidal, M. (eds.) Translation, Power, Subversion , Phi ladelphia, Mul- t i l ingual Matters, str. 52-78. ARCAINI, Enrico (2003) „Réflexions sur la traduction. Proposit ions pour un modèle intégré“ in Michel Bal lard et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 9-19. BAKER, Mona (1992) In Other Words, A Coursebook on Translation , London and New York, Routledge. BAKER, Mona (ed.) (2001) Routledge Encyclopedia of Translation Studies, London and New York, Routledge. BALLARD, Michel (1995) „La traduction de la conjonction and en français“ in Bal lard, M. (éd.) Relations discursives et traduction , Lil le, Presses Univer- si taires de Lil le, str. 221-293. BALLARD, Michel (2003) „Entre choix et créativité: balisage d’un parcours de traduction“ in Michel Ballard et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 247-263. BALLARD, Michel (2006) „La traductologie, science d’observation“ in Bal- lard (éd.) , Qu’est-ce que la traductologie , Arras, Artois Presses Université, str. 179-195. BALLARD, Michel (2009) „La traductologie comme révélateur“ in Ballard (éd.) , Traductologie et enseignement de traduction à l’université , Arras, Artois Presses Université, str. 91-111. 403 BALLIU, Christ ian (2006) „Une autre traductologie pour une autre traduction“ in Bal lard (éd.) , Qu’est-ce que la traductologie , Arras, Artois Presses Univer- si té, str. 227-237. BARBE, Katharina (1996) „The Dichotomy free and l i teral translation“ in Me- ta , XLI, 3, str. 328-337. BELLOS, David (2012) Le poisson et le bananier, une histoire fabuleuse de la traduction , Paris, Flammarion BENJAMIN, Walter (2000) „The Translator ’s Task“ in VENUTI, Lawrence (ed.) The translation s tudies reader , London and New York, Routledge BENSIMON, Paul (1990) „Présentation“ in Palimpsestes , n0 4, Retraduire , Pa- ris, Publications de la Sorbonne Nouvel le, str . IX-XIII. BERMAN, Antoine (1984) L'épreuve de l 'étranger: Cul ture et traduction dans l’Allemagne romantique: Herder, Goethe, Schlegel, Novalis, Humboldt, Schle- iermacher, Hölderlin , Paris, Gal l imard BERMAN, Antoine (1990) „La retraduction comme espace de la traduction“ in Palimpsestes , 4, str. 1-7. BERMAN, Antoan (2004) Prevođenje i slovo i l i Konačiš te za dalekog , Beo- grad, Rad/AOOM, prevela Aleksandra Mančić BERMAN, Antoine (2008) Toward Translation Cri t icism in Cri tical Concepts , vol . I, ed. Mona Baker, for thcoming Routledge, London and New York (prevod Luise von Flotow) http:/ /aix1.uottawa.ca/~vonfloto/_art icles07/Berman.final . with_note_to_translators.doc BLUM-KULKA, Shoshana (2004) „The Shifts in Coherence and Cohesion in Translation“ in Lawrence Venuti (ed), Translation studies reader , London and New York, Routledge, str. 298-313. 404 BOCQUET, Catherine (2009) „Don Juan en France ou l’apport didactique de la cri t ique des traductions“ in Bal lard (éd.) , Traductologie et enseignement de traduction à l’université , Arras, Artois Presses Université, str. 185-216. CACHIN, Marie-Françoise (2007) La traduction , Paris, Edit ions du cercle de la l ibrairie CARY, Edmond (1986) Comment faut-i l traduire?, Lil le, Presses Universitai - res de Lil le. CHESTERMAN, Andrew (1997) Memes of translation, The spread of ideas in translation , Amsterdam, Benjamins CHESTERMAN, Andrew (1998) „Description, explanation, prediction: a re- sponse to Gideon Toury and Theo Hermans“ in Current Issues in Language & Society, vol . 5, no 1-2, str. 91-98. CHESTERMAN, Andrew (2000) „Mimetics and translation strategies“, in: Synapse 5 , s tr . 1 -17. COUTURIER, Maurice (2000) „Traduire Lolita“ in Revue des études slaves , tom 72, sveska 3-4, str . 521-529. DARBELNET, Jean (1977) „Niveaux de la t raduction“ in Babel , XXIII, no 1, str. 6-17. DE BEAUGRANDE, Robert (1978) Factors in a theory of poetic translating , Assen, Van Gorcum DELISLE, Jean (1980) L’Analyse du discours comme méthode de traduction, Ottawa, Édi t ions de l’Université d’Ottawa ĐURIN, Tatjana (2011) Srpski prevod Rableovog dela Gargantua i Pantagruel iz perspektive modernih traduktoloških pristupa: etnocen tričnost , hipertekstual- nost , doslovnost (neobjavljena doktorska teza), Filozofski fakul tet , Novi Sad. 405 ECO, Umberto (2006) Dire presque la même chose , Paris, Grasset GALLAGHER, John (1995) „L’effacement des connec teurs adversa t i fs e t conces- si fs en français moderne“ in Bal lard , M. (éd. ) Relations discurs ives e t t raduction , Li l le , Presses Universi ta ires de Li l le , s tr. 221-293. GAMBIER, Yves (1994) „La Retraduction, retour et détour“ in Meta 39 (3), str . 413-417. http:/ / id.erudit .org/iderudit /002799ar GARNIER, Georges (1995) „Temps du passé et cohésion discursive“ (anglais- français) in M. Bal lard (éd.) Relations discursives et traduction , Lil le, Presses Universitaires de Lil le GENTZLER, Edwin (2001) Contemporary Translation Theories , Cleve- don, Multi lingual Matters GUIDÈRE, Mathieu (2008) Introduction à la traductologie , Bruxelles, De Boeck GUIRAUD, Pierre (1979) La stylist ique , Paris, PUF GUIRAUD, Pierre (1955) La sémantique , Paris, PUF GUTT, Ernst -August (2000 ) Translation and Relevance: Cognit ion and Con- text , St Jerome publisher. HATIM, Basil (2001) Teaching and Researching Translation , London, Long- man HEWSON, Lance (2003) „À propos de la cri t ique de la traduction“, in Ballard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 291-302. HIMY, Armand (2004) „Retraduire Paradise Lost après Chateaubriand“ in Pa- limpsestes 15, str. 25–38. 406 HLEBEC, Boris (2009) Opšta nače la prevođenja, Beograd, Beogradska knj iga HOUSE, Juliane (1997) Translation quality assessment: a model revisi ted , Tübingen, Gunter Narr Verlag HURTADO ALBIR, Amparo & MOLINA, Lucia (2002) „Translation Techniques Revisi ted: A Dynamic and Functionalist Approach“ in Meta: journal des tra- ducteurs , vol . 47, n° 4, str . 498-512. IGNJAČEVIĆ, Sve tozar (1979) „Srpski prevodi Kerolove Alise u zemlji čuda“, Prevodna književnost , Beograd, Udruženje knj iževnih prevodilaca Srbije, str. 46-57. ISRAËL, Fortunato (1990) „Traduction l i t téraire et théorie du sens“ in Marian- ne Lederer (éd.) Études traductologiques , str. 29-43. ISRAËL, Fortunato (1991a) „Traduction l i t téraire, l’appropriation du texte“ in Lederer & Israël (éd.) La Liberté en traduction: Actes du Colloque Internatio- nal à l’ESIT str. 17-41. ISRAËL, Fortunato (1991b) „Sens, forme, effet: pour une approche communi- cative de la traduction l i t téraire“ in TcT 6, st r. 217-226. ISRAËL, Fortunato (1995) „Le trai tement de la forme en traduction“ in Le l in- guiste et les traductions , Université de Paris-Sorbonne, Nouvelle Série no 5, str. 115-124. ISRAËL, Fortunato (2002) „La trace du l ien en traduction“ in Colloque ESIT 2000 , str. 83-92 IVIR, Vladimir (1995) “Teorija prevođenja i znanost o prevođenju” in Miha- ljević Djigunović, Je lena, Neda Pintarić (ur.) , Prevođenje: Suvremena struja- nja i tendencije , Zagreb, Hrvatsko društvo za primijenjenu l ingvistiku, str. 517-522. 407 JAKOBSON, Roman (1963) “Aspects l inguistiques de la traduction” in Essais de l inguist ique générale , Les edi t ions de minuit . JOLY, André (2003) „Linguistique et traduction: de la grammaire du texte à la grammaire du contexte“ in Michel Ballard et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traduc- tologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 21-39. KAPLANSKY, Jonathan (2004) „Outside The Stranger? English Retranslations of Camus ' L 'Etranger“ in Palimpsestes 15, st r. 187–198. KENNY, Dorothy (2001) „Equivalence“ in Mona Baker (ed) , Routledge Encyclopedia of Translation Studies , London and New York, Routledge, str. 77-80. KOJEN, Leon (2012) „Prevodit i Bodlera“ in Ogledi o poezij i , Beograd, Čigoja štampa, str. 177- 233. KRSTIĆ, Nenad (2008) Francuski i srpski u kontaktu, struktura proste rečeni- ce i prevođenje, Sremski Karlovci i Novi Sad, Izdavačka knj ižarnica Zorana Stojanovića LADMIRAL, Jean-René (2010) Traduire: théorèmes pour la traduction [1994] Paris, Gal l imard LANDHEER, Roland (1995) „Relations discursives plurivalentes et traduc- tion“ in Bal lard, Michel (éd), Relations discursives et traduction , Lil le, Pres- ses Universi taires de Lille LARBAUD, Valéry (1946) Sous l’ invocation de Saint Jérôme , Pariz, Gal l imard LAROSE, Robert (1992) Théories contemporaines de la traduction , Québec, Presses de l’Université de Québec LAROSE, Rober (1989) „Présentation: l’erreur en traduction, par delà le bien et le mal“ in TTR : traduction, terminologie, rédaction , vol . 2, n° 2, str . 7-10. 408 LAROSE, Rober (1998) „Méthodologie de l 'évaluation des traductions“ in Me- ta: Translators' Journal , vol . 43, n° 2, str . 163-186. LEDERER, Marianne (1994) La Traduction aujourd’hui. Le modèle interpréta- t i f , Paris, Hachette LEFEBVRE-SCODELLER, Cindy (2008) „Exotisation ou normalisation? Le traitement de la répéti t ion dans les traductions françaises de trois romans de Virginia Woolf : Jacob’s Room , The Waves et Between the Acts“ in Loxias , Lo- xias 22, URL : http:/ /revel.unice.fr/ loxias/index.html?id=2562 LEVI, J irži (1982) Umjetnost prevođenja , Sarajevo, Svjetlost , prevod dr. Bog- dan Dabić MAIER, Carol (2001) „Reviewing and cri t icism“ in Mona Baker (ed), Routled- ge Encyclopedia of Translation Studies , London and New York, Routledge, str. 205-210 MALMKJÆR, Kirsten (2001) „Unit of translation“ in Mona Baker (ed), Rout- ledge Encyclopedia of Translation Studies , London and New York, Routledge, str. 286-288 MARÍN-DÒMINE, Marta (2003) “At first s ight: paratextual elements in the english translations of La Plaça del diamant”, Cadernos de Tradução, Vol. 1(11): str. 127–140. MARKOVIĆ, Veselin (1996) Marsel Prust i drugi realist i , Beograd, Zadužbina Andrejević (sa bibliografi jom prevoda odlomaka i integralnog izdanja romana U traganju za izgubljenim vremenom) MASON, Ian (2001) „Translator behaviour and languge usage: some constraints on contrastive studies“ in Hermes, Journal of Linguistics , no 26, str. 65-80. MESCHONNIC, Henri (1970) Pour la poétique , Gal l imard; Meschonnic, Henri (1973) Pour la poétique II , Épistémologie de l’écriture, Poétique de la traduc- 409 t ion , Gall imard ; Meschonnic, Henri (1973) Pour la poétique III , Une parole écriture , Gal l imard MESCHONNIC, Henri (1999) Manifeste pour un parti du rythme, ht tp:/ / t .co/ 780qH5ai [ &nd http:/ / t .co/PkqD06xH ]. . . MIKŠIĆ, Vanda (2008) „Traganje za ’zastarjel im’ pri jevodima: komparativna analiza četir i pri jevoda Combraya“ in Tema, Zagreb, br. ¾, str. 28-37. MIKŠIĆ, Vanda (2011) Interpretacija i pri jevod , Zagreb, Meandarmedia MILNE, Anna-Louise (2004) „Obscuring the Sense, Sensing the Obscure: Estrangement in the Translation and Retranslation of À la recherche du temps perdu“ in Palimpsestes 15, str. 109–119. MOLINIÉ, Georges (1986) Éléments de stylist ique française , Paris, PUF MOLINIÉ, Georges (2001) La stylist ique , Paris PUF MOUNIN, Georges (1963) Problemes theoriques de la traduction , Paris, Gal l i- mard MOUNIN, Georges (1976) „Un poème et cinq traductions“ in Linguistique et traduction , Bruxelles, Dessart & Mardaga, Bruxelles, str. 173- 189 MOUNIN, Georges (1976) Linguistique et traduction , Bruxelles, Dessart et Mardaga MOUNIN, Georges (1994) Les bel les infidèles , Lil le, Presses Universi taires de Lil le MUNDAY, Jeremy (ed.) (2009) The Routledge Companion to Translation Stu- dies , London and New York, Routledge 410 MUNDAY, Jeremy (2012) Evaluation in Translation: crit ical points of transla- tor decision-making , London and New York, Routledge NEWMARK, Peter (1988) A Textbook of Translation , Prentice Hall Internatio- nal, Hert fordshire NEWMARK, Peter (1991) About Translation , Clevedon, Philadelphia, Adalai - de, Multil ingual Matters NIDA, Eugene (1964) Toward a Science of Translating, Leiden, Bril l NIDA, Eugene (1979) „A framework for the analysis and evaluation of theori- es of translation“ in Richard W. Brisl in (ed.) Translation: Applications and Research , New York, Gardner Press, str. 47-91. NIDA, Eugene & TABER, Charles (1969) The Theory and Practice of Transla- t ion , Leiden, Bril l NORD, Christ iane (2007) Translation as a Purposeful Activi ty , Translation Theories Explained, Manchester, Uni ted Kingdom, St. Jerome NORD, Christ iane (2005) “Making Otherness Accessible Functionali ty and Skopos in the Translation of New Testament”, in Meta : journal des traducte- urs / Meta: Translators' Journal, vol. 50, n° 3, 2005, str . 868-880. O’KELLY, Dairine (2003) „Traduire le temps, traduire l’aspect; peti t précis de systématique comparée“ in Ballard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traduc- tologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 177- 200. ORTEGA I GASET, Hose (2004), Beda i sjaj prevođenja , prevod i predgovor Aleksandra Mančić, Beograd, Rad/AAOM OUSTINOFF, Michaël (2003) La Traduction , Paris, PUF 411 PILETIĆ, Mi lana (1997) Vremenska distanca u prevođenju književnog teksta (na primerima iz i tal ijanskih renesansnih tekstova i nj ihovih savremenih pre- voda) , Beograd, Filološki fakul tet POPOVIČ, An ton i ZAJAC Peter (1985) „Komunikaciona sistematika nauke o knj iževnosti“ u Letopis Matice srpske, god. 161, knj . 436, sv. 6, , prevod sa slovačkog Mihailo Harpanj RAJIĆ, Ljubiša (prir.) (1981) Teorija i poetika prevođenja (zbornik radova), Beograd, XX vek REISS, Katharina (2000) Translation crit icism – the potentials and l imitations (categories and criteria for translation quality assessment) , London, St . Jero- me publishing REISS, Katharina (2009) Problématiques de la traduction , Wien, Economica RICŒUR, Paul (2004) Sur la traduction , Paris, Bayard RICHET, Bertrand (2003) „La traduction au cœur de l’analyse l inguistique: l’exemple de la traduction non interjective des interjections“ in Ballard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 83-98. RODRIGUEZ, Lil iane (1990) „Sous le signe de Mercure“ in Palimpsestes , no 4, str. 63-80. ROUX-FAUCARD, Geneviève (2000) „Transtextuali té et traduction: traduire le monde du récit“ in Colloque ESIT 2000 , s tr. 277-292. SALAMA-CARR, Myriam (2003) „L’implicite en traduction“ in Ballard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguistique et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 99-108. SAVORY, Theodore (1968) The Art of Translation , Boston, The Writer Inc. 412 SELESKOVITCH, Danica & LEDERER, Marianne (1984) Interpréter pour tra- duire , Paris, Publications de la Sorbonne, Didier érudit ion SIBINOVIĆ, Miodrag (2009) Novi život originala , Beograd, Prosveta, Al tera, Udruženje naučnih i st ručnih prevodilaca. SKIBINSKA, Elzbieta (2007) „La retraduction, manifestat ion de la subjecti- vité du traducteur“ in Doletiana , revista de traducció l i teratura i arts http:/ /webs2002.uab.es/doletiana/Catala/Doletiana1/Doletiana1.html SNAUWAERT, Maïté (2012) "Le rythme cri t ique d’Henri Meschonnic", Acta Fabula , En rythme, URL : http:/ /www.fabula.org/revue/document7129.php SNELL-HORNBY, Mary (1988) Translation Studies: An Integrated Approach , Amsterdam and Phi ladelphia, John Benjamins. STEVANOVIĆ, Mihailo (1962) „Rekcije glagola i oblici nj ihove dopune“ u Naš jezik , knj iga XII, sveska 1-2, str 1-11 ŠLAJERMAHER, Fridrih (2003) O različi t im metodima prevođenja , Beograd, Rad/AAOM, prevod Aleksandra Bajazetov-Vučen ŠOLJAN, Nada (1979) „Nekoliko bil ježaka uz adaptaciju“, Prevodna književ- nost , Beograd, Udruženje knj iževnih prevodilaca Srbije, str. 32-34 ŠPICER, Leo (2012) O sti lu Marsela Prusta , Beograd, Službeni glasnik, pre- vod Drinka Gojković TABER, Charles (1972) „Traduire le sens, traduire le style“ in Langages , no 28, Pariz, Didier/Larousse, str. 55-63. TENCHEA, Maria (2003) „L’explicitat ion et réduction dans l’opération tradui- sante“ in Bal lard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguisti- que et traduction , Arras, Artois Presses Université, str. 109-126. 413 TOMASZKIEWICZ, Teresa (2003) „Textologie contrastive et traductologie“ in Ballard Michel et Ahmed El Kaladi (éds.) , Traductologie, l inguistique et tra- duction , Arras, Artois Presses Université, str. 41-55. TOPIA, André (1990) „Finnegan’s Wake: la traduction parasitée: études de trois traductions des dernières pages de Finnegan’s Wake“ in Palimpsestes , no 4 , str. 45-62. TOURY, Gideon (2004) „The Nature and Role of Norms in Translation“ in: Lawrence Venuti (ed), Translation studies reader , London and New York, Rou- tledge VENUTI, Lawrence (1995) The Translator ’s Invisibil i ty , London and New York, Routledge VENUTI, Lawrence (1998) The Scandals of Translation , London and New York, Routledge VENUTI, Lawrence (ed.) (2004) The translation studies reader , London and New York, Routledge VINAY, J . -P. Vinay & DARBELNET, J . (1968) Stylist ique comparée du français et de l’anglais , Paris, Bruxelles, Montréal , Didier. WILLAMS, Malcolm (2009) „Translation quali ty assessment“ in Mutatis mu- tandis , vol . 2 , N0 1, str. 3-23 WU, Guo (2010) “Translating differences – A hybrid model for translation trai - ning” in Translation & Interpreting Vol 2, No 1. 414 Prilog 1 (varijantni i invarijantni elementi) [P : 205 LP] Après le dîner, je dis à Albertine que j’avais envie de profi- ter de ce que j’étais levé pour aller voir des amis, Mm e de Villeparisis, Mm e de Guermantes, les Cambremer, je ne savais trop, ceux que je trou- verais chez eux. Je tus seulement le nom de ceux chez qui je comptais al ler, les Verdurin. Je lui demandai si el le ne voulait pas venir avec moi. Elle allégua qu’elle n’avait pas de robe. „ Et puis, je suis si mal coiffée. Est-ce que vous tenez à ce que je continue à garder cette coiffure ? “ Et pour me dire adieu elle me tendit la main de cette façon brusque, le bras al longé, les épaules se redressant, qu’elle avait jadis sur la plage de Bal- bec, et qu’elle n’avait plus jamais eue depuis. Ce mouvement oublié refit du corps qu’il anima celui de cette Albertine qui me connaissait encore à peine. Il rendit à Albertine, cérémonieuse sous un air de brusquerie, sa nouveauté première, son inconnu, et jusqu’à son cadre. Je vis la mer der- rière cette jeune fi l le que je n’avais jamais vue me saluer ainsi depuis que je n’étais plus au bord de la mer. „ Ma tante trouve que cela me vie- illit “, ajouta-t-el le d’un air maussade. „Puisse sa tante dire vrai!“ pen- sai-je. Qu’Albertine, en ayant l’air d’une enfant, fasse paraître Mm e Bon- temps plus jeune, c’est tout ce que celle-ci demande , et qu’Albertine aussi ne lui coûte rien, en attendant le jour où, en m’épousant , el le lui rapportera. Mais qu’Albertine parût moins jeune, moins jolie, fît moins retourner les têtes dans la rue, voilà ce que moi, au contraire, je souhai- tais. Car la vieillesse d’une duègne ne rassure pas tant un amant jaloux que la vieil lesse du visage de celle qu’il aime. Je souffrais seulement que la coiffure que je lui avais demandé d’adopter pût paraître à Albertine une claustration de plus. Et ce fut encore ce sentiment domestique nou- veau qui ne cessa, même loin d’Albertine, de m’attacher à el le comme un lien. 415 [VT : 7-8 Z1] Poslije večere rekoh Albertini da mi se prohtjelo iskoristi- ti pri liku i da sam ustao kako bih posjetio pri jatelje: gospođu de Vil le- parisis, i li gospođu de Guermantes, ili Cambremerove, nisam zapravo znao koje – one koje ću naći kod kuće. Prešutjeh Verdurinove. Upitah je ne bi li htjela poći sa mnom. Odvratila mi je da nema večernje haljine. – Uz to sam i tako slabo počeš ljana! Zar želite da se nastavim ovako češ- ljati? – I da se sa mnom oprosti, ona mi veoma osorno pruži ruku, izdu- živši je sve do zglavka i uspravivši ramena, kao što je nekoć radila na plaži u Balbecu, ali poslije toga nikada više.Ta zaboravljena kretnja iz- nova stvori od ti jela koje je oživila, ti jelo one Albertine koja me je jedva poznavala. Vratila je Albertini, ukočenoj pod prividnom osornošću, njenu prvotnu novost, nepozna tost, čak i njen okvir. Ukazalo mi se more iza te djevojke koju nisam nikada više vidio da me tako pozdravila otkako ni- smo više bili na moru. – Moja tetka smatra da me ova frizura čini starom – reče ona mrzovoljno. „Dao bog da njezina tetka govori ist inu!“ pomi- slih. „Neka Albertine izgleda kao djevojčica, a uz nju neka i gospođa Bontemps izgleda mlada, to je što gospođa Bon temps zahtijeva , i još to da je Albertine ne košta ništa dok se ne uda , da bi zatim imala koristi od nje.“ Ali sam ja želio protivno: da Albertine izgleda starija, da ne bu- de tako li jepa, da se za njom na ulici manje okreću glave, jer ni starost neke guvernante ne umiruje toliko ljubomornoga ljubavnika koliko sta- rost lica ljubljene žene. Trpio sam samo zbog toga što se Albertini frizu- ra, koju sam tražio da nosi, mogla činiti kao još jedan oblik samostan- skog zatvora. A to je još bio onaj novi domaći osjećaj koji me je, čak i kad sam bio daleko od Albertine, vezivao neprekidno za nju kao kakav lanac. [ŽŽ : 11-12 Z2] Posle večere rekao sam Albertini da bih voleo da isko- ristim što sam ustao pa da posetim neke pri jate lje, gđu de Vilparizi, gđu de Germant, Kambremerove, ne znam ni sam, koga već budem zatekao 416 kod kuće. Preću tao sam samo ime onih kod kojih sam računao da odem, Verdirenove. Upitao sam je ne bi li htela da pođe sa mnom. Ona se izgo- vorila da nema šta da obuče. „A i tako sam loše očeš ljana. Je li vam stalo da ostavim ovakvu frizuru?“ A opraštajući se sa mnom, pružila mi je ru- ku onako naglo, ispruživši celu ruku, podigavši rame, kao što je činila nekada, na plaži u Balbeku, a što otada nije više radila. Taj zaboravljeni pokret pretvorio je telo koje se njime pokrenulo u telo one Albertine koja me je još jedva poznavala. On je povratio Albertini, ceremonijalnoj pod prividom odsečnosti, onu njenu prvobitnu novinu, ono nepozna to, pa čak i onaj okvir. Ugledao sam more iza te devojke koju više nisam video da se tako pozdravlja sa mnom otkako više nisam bio na morskoj obali. „Moja tetka nalazi da ovako izgledam stari ja“, dodala je mrzovoljno. „Kamo sreće kad bi tvoja tetka imala pravo!“ pomislio sam ja. Gđa Bon- tan nije želela ništa drugo do da pored Albertine, time što bi ova izgle- dala kao dete, i sama izgleda mlađa, a i da je Albertina ne košta ništa dok jednog dana, time što će se udati za mene, počne i da joj donosi ne- ke koristi. Ali da Albertina izgleda manje mlada, manje lepa, da se za njom manje okreću na ulici, eto šta sam ja, naprotiv, želeo. Jer starost pratilje koja bdi nad devojkom ne umiruje toliko ljubomornog ljubavnika koliko starost na licu one koju voli. Bolelo me je samo što se frizura ko- ju sam je zamolio da nosi može Albertini činiti kao još jedni okovi više. I opet to novo osećanje nečega domaćeg neprestano me je vezivalo za Al- bertinu, čak i kad sam bivao daleko od nje. 417 Prilog 2 (morfosintaksa) Primer S1 (eksplici tacija vrednosti relativne rečenice) [P : 175 CDG1] .. . moi qui me tenais sans fin des raisonnements verbaux en rêvant, dès que je voulais parler à ces amis je sentais le son s’arrêter dans ma gorge… [TU : 133 VG1] .. . ja koji sam sanjajući sam sebi beskrajno mnogo govo- rio i dokazivao, čim sam htio da progovorim tim pri jateljima, osjećao sam da mi se zvuk zaustavlja u grlu... [ŽŽ : 152 OG1] .. . iako sam, snivajaći, neprestano premišljao pomoću reči , čim bih zaustio da progovorim tim pri jateljima, osećao sam kako mi glas zapinje u grlu... Primer S2 (kalkiranje francuskog participa i njegova transformacija u načinsku zavisnu rečenicu) [P : 11 CDG1] À l’âge où les Noms, nous offrant l ’image de l’inconnais- sable que nous avons versé en eux… [TU : 8 VG1] U dobi kad nas Imena, pružajući nam predodžbu onoga što se ne može spoznati, a što smo mi uli li u njih. .. [ŽŽ : 10 OG1] U uzrastu kad Imena, time što za nas predstavljaju sliku nečega što nam je nedokučivo a što smo u njih uneli.. . 418 Primer S3 (faktitivna konstrukcija sa faire) [P : 73 CDG1] . . . une femme élégante qui était en train de se faire mon- trer des „petit-suisses“… [TU : 56 VG1] . . . neke elegantne žene koja je upravo tražila da joj po- kažu neke male sireve. .. [ŽŽ : 65 OG1] . . . jedne elegantne žene, kojoj su upravo pokazivali male švajcarske sireve. .. Primer S4 (dislocirana kvazi-rascepljena struktura, modulacija glagol- zamenica i eksplici tacija glagola faire kao supstituta) [P : 102 CDG1] Ce qu’on aurait fait le jour, il arrive en effet , le som- meil venant, qu’on ne l’accomplisse qu’en rêve, c’est-à-dire après l’in- flexion de l’ensommeillement, en suivant une autre voie qu’on n’eût fait éveillé . [TU : 77 VG1] Ono što bi čovjek učinio po danu zaista se događa da, kad zaspi, izvede samo u snu, naime nakon skretanja sna, držeći se dru- goga puta nego onoga na javi . [ŽŽ : 89 OG1] Dešava se , naime, da ono što bismo učinili danju izvrši- mo tek u snu, pošto zaspimo, to jest posle onoga skretanja pri usnivanju, pošavši drugim jednim putem nego što bismo pošli budni . 419 Primer S5 (faktitivna konstrukcija, futur II) [P : 8 AD] …avant de vous faire remettre cette let tre par Françoise, je lui aurai demandé mes malles. [VT : 9 B] .. . pri je nego što vam budem dostavila ovo pismo po Françoisi , zatražit ću od nje da mi donese moje kovčege. [ŽŽ : 9 NA] .. . pre nego što Fransoazi dam ovo pismo da Vam ga preda , zatražiću od nje svoje kofere. Primer S6 (eksplicitacija vrednosti participa zavisnom kauzalnom reče- nicom kao odomaću juća me toda, postupak modulacije) [P : 125-126 AD] Comme la constitution de l’imagination, restée rudi- mentaire, simpliste [ .. .] ne nous permet de voir que fort peu de choses à la fois, le souvenir de l’établissement de douches occupait tout le champ de ma vision intérieure. [VT : 70-71 B] Budući da nam ustrojstvo mašte, ostavši u zametku, jed- nostrano [.. .] onemogućava da vidimo više stvari u isti mah, to je sjeća- nje na kupalište ispunja lo či tavo polje moje unutrašnje vizije. [ŽŽ : 85 NA] Pošto nam ustrojstvo naše uobrazilje, zato što je ostala u početnom, nerazvijenom, prostom stanju [.. .] omogućava da vidimo tek vrlo malo stvari odjedanput, to sećanje na kupati lo s tuševima zauzimalo je celo moje unutrašnje vidno polje. 420 Primer S7 (reduplikacija, fakti tivna konstrukcija, transpozicija, prenos glagola tenir de kalkom u okviru odomaćujućeg metoda) [P : 62 AD] Et c’est peut-être une des causes de nos perpétuelles décep- tions en amour que ces perpétuelles déviations qui font qu’à l’attente de l’être idéal que nous aimons, chaque rendez-vous nous apporte, en réponse, une personne de chair qui tient déjà si peu de notre rêve. [VT : 37 B] A možda su ta neprestana skretanja jedan od razloga naših neprestanih razočaranja u l jubavi koja čine da nam, u očekivanju ideal- nog bića ko je volimo, svaki sastanak donosi, kao odgovor, osobu od krvi i mesa ko ja je već tako malo nalik na naš san. [ŽŽ : 44 NA] I to možda i jeste jedan od razloga naših večitih razočara- nja u ljubavi, t i večiti promašaji zbog kojih nam, dok očekujemo ono idealno biće ko je volimo, svaki sastanak donosi jednu telesnu osobu koja već sadrži tako malo šta od sanjanog. Primer S8 (kalkiranje strukture sa relativnom zamenicom i njeno koreni- to preoblikovanje metodom odomaćivanja) [P : 84 AD] … sauf une fois dans la rencontre fortuite d’un rêve dont el le sentait tel lement le prix, quoique endormie, qu’elle s’efforçait , avec ce qui lui restait de forces dans le sommeil, de le faire durer… [VT : 49 B] .. . osim jedanput u slučajnom susretu u snu, kojega je vri- jednost toliko osjeća la, iako je spavala, da se si li la, s ono malo snage što joj je u snu preostalo, da taj susret produlji… 421 [ŽŽ : 58 NA] .. . sem jedanput, jednom slučajnom prilikom u snu, pa iako je spavala, toliko je osetila kako je taj san dragocen da se upela, s onoliko snage koliko joj je u snu ostalo, da ga što duže zadrži… Primer S9 (kalkiranje francuskog participa glagolskim prilogom, spram ekspliciranja kauzalne vrednosti odomaću jućim postupkom) [P : 103 AD] Pour entrer en nous, un être a été obligé de prendre la for- me, de se plier au cadre du temps; ne nous apparaissant que par minutes successives, i l n’a jamais pu nous livrer de lui qu’un seul aspect à la fo- is, nous débiter de lui qu’une seule photographie. [VT : 59 B] Da bi prodrlo u nas, neko je biće bi lo prisiljeno poprimiti oblik, pri lagoditi se vremenskom okviru; budući da nam se pojavljivalo samo u nizu trenutaka, moglo nam je dati u isti mah samo jedan vid sebe, udijeliti samo jednu svoju fotografi ju. [ŽŽ : 70-71 NA] Da bi ušlo u nas, neko biće moralo je da primi oblik, da se povinuje okviru vremena; pokazujući nam se samo u nizu trenutaka, ono nikada nije moglo da nam pokaže više do samo po jedno svoje lice, da nam pruži samo po jednu svoju fotografiju. Primer S10 (različi to eksplicirana vrednost prideva temporalnom i hipo- te tičkom zavisnom, modalna vrednost subjunktiva pluskvamperfekta) [P : 125 AD] Elle vivante , je n’eusse sans doute pu rien apprendre. [VT : 70-71 B] Dok je još bila živa, bez sumnje nisam mogao ništa sa- znati. [ŽŽ : 85 NA] Da je ona bila živa, bez sumnje ne bih mogao ništa sazna- ti. 422 Primer S11 (kalkiranje al ternativne hipoteze spram odomaćivanja) [P : 151 AD] Que ce soient les conditions sociales, les prévisions de la sagesse, en vérité, on n’a pas de prises sur la vie d’un autre être. [VT : 83-84 B] Bilo da su posrijedi društveni uvjeti, bilo mudra provid- nost, čovjek zapravo nema utjecaja na život drugoga bića. [ŽŽ : 101 NA] Uprkos društvenim okolnostima, razložnim predviđanji- ma, život drugoga bića nedostupan nam je. Primer S12 (prevod kondicionala u slaganju vremena, prevodne seman- tičke vrednosti glagolskog aspekta za pripadati-pripasti, prevod idioma avoir prise sur quelqu’un doslovno ili kontekstualno) [P : 150-151 AD] J’avais tremblé quand j’avais aimé Mm e de Guermantes parce que je me disais qu’avec ses trop grands moyens de séduction , non seulement de beauté mais de si tuation, de richesse, el le serait t rop libre d’être à trop de gens, que j’aurais trop peu de prise sur el le. [VT : 84 B] Strepio sam kada sam volio gospođu de Guermantes, jer sam sebi govorio da je ona, svojim i suviše velikim sredstvima zavođenja , ne samo ljepotom nego i položajem i bogatstvom, previše slobodna da pripada mnogim ljudima, da ja imam premalo utjecaja na nju. [ŽŽ : 101 NA] Dok sam vo leo gđu de Germant, strepeo sam zato što sam sebi govorio kako će ona, sa svojom suviše velikom privlačnošću , ne sa- mo po lepoti nego i po položaju, po bogatstvu, biti suviše slobodna da pripadne mnogim ljudima, da ću je suviše ma lo čime moći privući . 423 Primer S13 (neadekvatan i adekvatan prevod veznika za koordinaciju aussi i doslovan te slobodan prevod veznika za subordinaciju si) [P : 187 AD] Aussi , si dans ces moments-là je regrettais de penser que je ne la reverrais jamais, ce regret portait la marque de ma jalousie… [VT : 102 B] Isto tako , ako sam u tim trenucima žalio pri pomisli da je neću više nikada vidjeti, to je žaljenje nosilo biljeg moje ljubomore.. . [ŽŽ : 125 NA] Stoga , dok sam se u tim trenucima žalostio pri pomisli da je nikada više neću videti, ta žalost je nosila pečat mo je ljubomore.. . Primer S14 (stilska ekvivalencija kao imperativ u retradukciji i razlog za odomaću jući postupak) [P : 415 AOD] Peut-être n’en est-il pas de plus complètement subi par nous, que celui qui en vertu d’une force ascensionnelle comprimée pen- dant l’action, fait jusque-là, une fois notre pensée au repos, remonter ainsi un souvenir nivelé avec les autres par la force oppressive de la dis- traction, et s’élancer parce qu’à notre insu il contenait plus que les autres un charme dont nous ne nous apercevons que vingt-quatre heures après. [TU : 175 USP2] Možda nema čina koji nam je potpunije nametnut od onoga koji, kad se jednom naša misao primiri, pomoću neke usponske snage, potlačene za vri jeme djelatnosti, omogućuje da izbije na površi- nu jedna uspomena, dotle izjednačena s drugima zbog tlači teljske snage rastresenosti, i da se uzvine, jer je bez našega znanja sadržavala više od drugih, neki čar ko ji zapažamo tek dvadeset i če tiri sata kasnije. 424 [ŽŽ : 194 USD2] Možda nema nijednog [čina] koji bi nam bio potpunije nametnut nego kad tako jedna uzlazna si la, potisnuta za vreme delanja, iznese na površinu neku uspomenu koju je dotad poravnavala s drugima ugnje tačka si la rastresenosti, pa ta uspomena uzleti zato što je, iako to- ga nismo bili svesni , sadržavala u sebi, više nego druge, neku čar ko ju zapažamo tek dvadeset i če tiri sata kasnije. Primer S15 (arhaizovanje padežne dopune kao vid postranjivanja) [P : 196 CDG2] Chez certains (il faut d’ail leurs reconnaître que c’était l’exception), si le salon Guermantes avait été la pierre d’achoppement de leur carrière, c’était contre leur gré . [TU : 139 VG2] Kod nekih (treba, uostalom, priznati da je to bila iznim- ka), ako je salon Guermantesovih bio zapreka za njihovu karijeru, to je bilo protiv njihove volje . [ŽŽ : 158 OG2] Za neke (treba, uostalom, priznati da su takvi bili izuze- tak), što je salon Germantovih bio kamen spoticanja u njihovoj karijeri, to je bilo mimo njihovu volju . Primer S16 (postupci različi tih orjentacija u okviru iste prevodne jedini- ce; u retradukciji kalkiranje temporalne i „zgušnjavanje“ relativne; u pr- vom prevodu „zgušnjavanje“ temporalne i kalkiranje relativne) [P : 341 AOD] Le lendemain matin du jour où Robert m’avait ainsi parlé de son oncle tout en l’at tendant, vainement du reste, comme je passais seul devant le casino en rentrant à l’hôtel, j ’eus la sensation d’être re- gardé par quelqu’un qui n’était pas loin de moi. 425 [TU : 110 USP2] Dan kasnije od toga dana kad mi je Robert tako govorio o svojemu ujaku, koga je očekivao, uostalom, uzalud, ja sam, prolazeći sam pred kasinom i vraća jući se u ho tel, osjetio da me gleda netko tko nije daleko od mene. [ŽŽ : 121 USD2] Sutradan ujutro pošto mi je Rober tako pričao o svom ujaku, koga je još čekao, uzalud uostalom, dok sam prolazio ispred kazi- na vraća jući se u ho tel, osetio sam kao da me posmatra neko nedaleko od mene. Primer S17 („odmicanje“ retradukcije) [P : 519 AOD] D’une part l’aveu, la déclaration de ma tendresse à celle que j’aimais ne me semblait plus une des scènes capitales et nécessaires de l’amour… [TU : 269 USP2] U jednu ruku, priznanje, izjava moje ljubavi onoj koju sam volio, nije mi se više činilo nekom glavnom i nužnom pojavom lju- bavi.. . [ŽŽ : 298 USD2] S jedne strane, da svoju nežnu ljubav izjavim onoj koju volim nije mi se više činila jednim od bitnih i nužnih ljubavnih či- nova.. . Primer S18 (odomaćujući postupak u prevodu naslova i umetanje vezni- ka za koordinaciju) [P : 7 CDG2] Déclin de ma grand’mère […] Elle n’était pas morte enco- re. J’étais déjà seul. 426 [TU : 7 VG2] Propadanje moje bake […] Ona još nije umrla. Ja sam već bio sam. [ŽŽ : 7 OG2] Baki se bliži kraj […] Nije još bila umr la. Ali već sam bio sam. Primer S19 (arhaizovanje padeža u retradukciji kao egzotizujuća me toda [P : 196 CDG2] Chez certains (il faut d’ail leurs reconnaître que c’était l’exception), si le salon Guermantes avait été la pierre d’achoppement de leur carrière, c’était contre leur gré . [TU : 139 VG2] Kod nekih (treba, uostalom, priznati da je to bila iznim- ka), ako je salon Guermantesovih bio zapreka za njihovu karijeru, to je bilo protiv njihove volje . [ŽŽ : 158 OG2] Za neke (treba, uostalom, priznati da su takvi bili izuze- tak), što je salon Germantovih bio kamen spoticanja u njihovoj karijeri, to je bilo mimo njihovu volju . Primer S20 (dislokacija rečeničkih segmenata, trostruka i dvostruka seg- mentacija povlakama, kalkiranje participa spram odomaću juće me tode u retradukciji, što podrazumeva reduplikaciju imenice sa amplifikacijom i eksplici tacijom participa u vidu relativne rečenice) [P : 141-142 CDG2] Ce que la familiarité d’un Guermantes — au lieu de la distinction qu’elle avait chez Robert, parce que le dédain héréditaire n’y était que le vêtement, devenu grâce inconsciente, d’une réelle humi- lité morale — eût décelé de morgue vulgaire, j’avais pu en prendre con- science, non en M. de Charlus chez lequel les défauts de caractère que jusqu’ici je comprenais mal s’étaient superposés aux habitudes aristocra- 427 tiques, mais chez le duc de Guermantes. Lui aussi pourtant, dans l’en- semble commun qui avait tant déplu à ma grand’mère quand autrefois el- le l’avait rencontré chez Mm e de Villeparisis, offrait des parties de gran- deur ancienne, et qui me furent sensibles quand j’al lai dîner chez lui , le lendemain de la soirée que j’avais passée avec Saint-Loup. [TU : 100 VG2] Koliko je familijarnost jednoga Guermantesa – mjesto one otmjenosti koju je ona imala kod Roberta, jer je u njoj nasljedni pri- jezir, postavši nesvjesnim čarom, bio samo ruho stvarne duševne poni- znosti – odavala vulgarne oholosti, to sam mogao spoznati, ne kod go- spodina de Charlusa – kod kojega su mane karaktera, koje sam dotada lo- še shvaćao, prekrile aristokratske navike – nego kod vojvode de Guer- mantesa. Među tim je i on, u svojoj sasvim običnoj cjelini, koja je bila tako mrska mojoj baki, kad ga je nekada susretala kod gospođe de Vil le- parisis, pokazivao neke pojedinosti starinske veličine, koje mi postaše vidljive kad sam došao na večeru u njegovu kuću, dan poslije večeri koju sam proveo sa Saint-Loupom. [ŽŽ : 114-115 OG2] Koliko je prisnost jednoga Germanta mogla otkri ti prostačke nadmenosti – umesto otmenosti koje je u toj prisnosti bi lo u Robera, zato što je u njega nasledni prezir bio samo ruho istinski duhov- ne smirenosti, ruho koje je postalo nesvesna ljupkost, – toga sam postao svestan ne pred g. de Šarlisom, u koga su se mane naravi, koje sam dotad slabo razumevao, nadovezale na aristokratske navike, nego pred vojvo- dom de Germantom. Pa i on je ipak, uz nešto prosto u celini, što se toli- ko nije svidelo mojoj baki kad ga ono beše srela jednom kod gđe de Vil- parizi, pokazivao i ponešto od drevne veličine, što sam vrlo dobro ose- tio kad sam otišao kod njega na večeru, sutradan po večeri koju sam pro- veo sa Sen-Luom. 428 Primer S21 (ravnomerno smenjivanje odomaću jućih postupaka i, s druge strane, postranjujućeg mehanizma kalkiranja morfosintakse u oba prevoda) [P : 49 CDG2] Quelques heures plus tard, Françoise put une dernière fois et sans les faire souffrir peigner ces beaux cheveux qui grisonnaient seu- lement et jusqu’ici avaient semblé être moins âgés qu’elle . Mais mainte- nant, au contraire, ils étaient seuls à imposer la couronne de la vieil les- se sur le visage redevenu jeune d’où avaient disparu les rides, les con- tractions, les empâtements, les tensions, les fléchissements que, depuis tant d’années, lui avait ajoutés la souffrance. Comme au temps lointain où ses parents lui avaient choisi un époux, el le avait les traits délicate- ment tracés par la pureté et la soumission, les joues bril lantes d’une chaste espérance, d’un rêve de bonheur, même d’une innocente gaieté, que les années avaient peu à peu détruits. La vie en se retirant venait d’emporter les désil lusions de la vie. Un sourire semblait posé sur les lèvres de ma grand’mère. Sur ce lit funèbre, la mort, comme le sculpteur du moyen âge, l’avait couchée sous l’apparence d’une jeune fil le. [TU : 36 VG2] Nekoliko sati kasnije, Françoise je mogla po poslednji put i ne zadavajući joj bola očeš ljati lepu kosu koja je tek pomalo si je- djela i sve do sada izgledala mlađe od nje same. Ali je sada, naprotiv, ona jedina stavljala krunu starosti na njeno podmlađeno l ice s kojega su iščezle bore, stezanja, odebljanja, napetosti i mlohavosti koje joj je već to liko godina nametala patnja. Kao u ono daleko vri jeme kada su joj roditelji izabrali muža, ona je imala crte lica što su ih nježno urezale či- stoća i pokornost, obraze sjajne od čedne nade, od sna o sreći, čak i od nevina veselja koje su godine malo-pomalo razorile. Život, povlačeći se, odnio je sa sobom i razočaranja života. Činilo se da na bakinim usnama počiva smiješak. Na ovaj ju je odar smrti, poput nekog srednjovekovnoga kipara, položila u l iku djevojke. 429 [ŽŽ : 40 OG2] Nekoliko sati kasnije, Fransoaza je mogla još poslednji put i ne nanoseći joj nikakva bo la da očeš lja tu lepu, tek prosedu kosu, koja je dotad izgledala mlađa od bake . Ali sada je ta kosa, naprotiv, jedi- na krunisala starošću lice koje je opet postalo mlado, sa koga su iščezle bore, grčevi, zadebljanja, naponi, klonuća, sve što je na nj već to liko go- dina nanosila patnja. Kao u ono daleko doba kada su joj roditelji izabrali muža, crte joj je nežno vaja la čednost i pokornost, obrazi su joj blistali nekom čudnom nadom, nekim snom o sreći, čak nekom bezazlenom vese- lošću, ko ju su godine malo-pomalo bile uništile. Život je, povukavši se, odneo i razočaranja života. Na bakinim usnama kao da je počivao neka- kav osmeh. Smrt ju je, kao kakav srednjovekovni vajar, na samrtnu po- stelju položila u vidu devojke. Primer S22 („odmicanje“ retradukcije po cenu stilske nesavršenosti) [P : 196 CDG2] Ainsi un médecin, un peintre et un diplomate de grand avenir n’avaient pu réussir dans leur carrière, pour laquelle ils étaient pourtant plus bril lamment doués que beaucoup, parce que leur intimité chez les Guermantes faisait que les deux premiers passaient pour des gens du monde, et le troisième pour un réactionnaire, ce qui les avait empêchés tous trois d’être reconnus par leurs pairs . [TU : 139 VG2] Tako jedan li ječnik, jedan slikar i jedan diplomat nisu mogli doživjeti uspjeh u svojoj kari jeri , za koju su među tim bili kudika- mo sposobniji nego mnogo drugih, jer je njihova intimnost kod Guerman- tesovih uzrokovala da su prva dva smatrali kao mondene ljude, a trećega kao reakcionara, što je spreči lo da ih svu trojicu njihovi drugovi pri- znaju kao sebi ravnima . [ŽŽ : 158 OG2] Tako jedan lekar, jedan sl ikar i jedan diplomata nisu mo- gli da uspeju u svojoj kari jeri, za koju su međutim bili sjajnije obdareni 430 nego mnogi drugi, zato što su zbog prisnog druženja sa Germantovima prva dvojica važila kao otmeni ljudi, a treći kao reakcionar, što je one- mogući lo da ih oni kojima su bili ravni priznaju kao takve . Primer S23 (kalkiranje infinitiva kao odomaću jući postupak u oba pre- voda) [P : 223-224 CDG2] D’ordinaire, ces belles figurantes avaient été ses maîtresses mais ne l’étaient plus (c’était le cas pour Mme d’Arpajon) ou étaient sur le point de cesser de l’être . [TU : 159 VG2] Obično su te li jepe statistice bile njegove ljubovce u prošlosti, ali ne više sada (to je bio slučaj s gospođom d'Arpajon), ili su upravo prestajale biti . [ŽŽ : 181 OG2] Te lepe statistkinje obično su bile njegove ljubavnice, ali sada to nisu više bile (takav je slučaj bio i sa gđom d'Arpažon) ili je tre- balo da to uskoro prestanu biti . 431 Prilog 3 (prozodija) Primer R1 (ritmovanje retradukcije segmentacijom pomoću zareza, tran- spozicija) [P : 141 CDG1] . . . parfois le petit morceau de nature [.. .] les entourait encore, incomestible, poétique et lointain comme un paysage, et faisant se succéder au cours du dîner les évocations d’une sieste sous une vigne et d’une promenade en mer… [TU : 107 VG1] .. . katkad ih je još komadić prirode [. . .] okružavao, neje- stiv, poetičan i da lek kao neki krajolik, te nam je u toku večere naiz- mjence dočaravao podnevni odmor pod lozom i vožnju na moru... [ŽŽ : 122 OG1] .. . ponekad su bila okružena onim malim delom prirode [.. .] i to ih je još uokvirivalo, iako nije bilo za jelo, poe tično i daleko kao kakav pejzaž, pa je, ređa jući se tokom večere, dočaravalo odmor po- sle obeda, u hladu loze, i šetnju po moru... Primer R2 (u izvorniku ali teracija konsonanta d , u retradukciji kompen- zacija asonancom vokala a i u , ali teracijom konsonanata m, r i k , ri tam) [P : 47 CDG1] La beauté qui mettait celle-ci bien au-dessus des autres fil les fabuleuses de la pénombre n’était pas tout entière matériel lement et inclusivement inscri te dans sa nuque, dans ses épaules, dans ses bras, dans sa taille. [TU : 36 VG1] Ljepota koja je nju stavljala kudikamo više od drugih ba- joslovnih kćeri te polutame, nije bi la či tava materi jalno i isključivo une- sena u njezin zatiljak, u ramena, u ruke, u stas. 432 [ŽŽ : 43 OG1] Lepota koje je nju stavljala daleko iznad ostalih mitološ- kih lepotica polumraka nije bila sva materi jalno ucr tana i sadržana u njenom potiljku , njenim ramenima , rukama , struku . Primer R3 (prenos metra, bez rime) [P : 66 AD] Dis si je ne suis pas joyeux Tonnerre et rubis aux moyeux De voir en l’air que ce feu troue Avec des royaumes épars Comme mourir pourpre la roue Du seul vespéral de mes chars. [VT : 39 B] Stihovi su ostavljeni u originalu, s primedbom urednika u fus-noti da je pesma „toliko bazirana na muzikalnim efektima da njen doslovan pri jevod ne i imao gotovo nikakva smisla“ (Red .). [ŽŽ : 47 NA] S točkom od munja, rubina, Gle, kako s radošću gledam Dok oganj taj para vazduh I svetove rasute svud Kako smrt rumeni točak Jedinih mojih poznih kola. 433 Primer R4 (prenos metra, bez rime) [P : 302 AD] Le premier soir qu’il vint ici De fierté je n’eus plus souci. Je lui disais: Tu m’aimeras Aussi longtemps que tu pourras. Je ne dormais bien qu’en ses bras . [VT : 165 B] Stihovi su ostavljeni u originalu, a u fus-noti je priređivač dao doslovan prevod, bez prenosa rime i metra. [ŽŽ : 200 NA] Prvo veče čim ga videh Ponos bacih ja pod noge. I rekoh mu: Volećeš me Dokle god ti srce hoće. S njime samo san je mio. Primer R5 (retradukcija nema ri tam i zgusnutost prvog prevoda koji – kombinovanjem dveju ali teracija pomoću glasova k i č , zatim reduplika- cijom prvih slogova pro i put u višesložnim rečima, te omisijom finalnog pri loga – postiže fonetsku i estetsku ekvivalenciju sa izvornikom) [P : 543-544 AOD] Elle laisse fi ler la chaîne des jours passés, n’en garde fortement que le dernier bout souvent d’un tout autre métal que les chaînons disparus dans la nuit , et dans le voyage que nous faisons à tra- vers la vie , ne tient pour réel que le pays où nous sommes présentement. 434 [TU : 290 USP2] Razum pušta da promiče lanac prošlih dana, on čvrsto drži samo njegov posljednji dio koji je često od potpuno druge kovine nego karike iščezle u noći, te na putovanju , kojim putujemo kroz život, smatra stvarnim samo onaj kraj u kojem se nalazimo. [ŽŽ : 323 USD2] Naš um pušta da se odmotava lanac prošlih dana, zadrži snažno samo njegov kraj, često od sasvim drukči jeg metala nego beočuzi iščezli u tmini, i u našem putovanju kroz život smatra stvarnim samo predeo u kome se u sadašnjosti nalazimo. Primer R6 (umetanje u retradukciji ritma i stihova i tamo gde ih u izvor- niku nema, dvanaesterac) [P : 177 CDG2] Grâce aux dieux! Mon malheur passe mon espérance. [TU : 126 VG2] Zahvaljujući bogovima, moja nesreća nadmašuje moju nadu. [ŽŽ : 143 OG2] Slava bogovima! Nesreća je mo ja Prevazišla svaku, i najlepšu nadu. Primer R7 (u retradukciji kalkiranje broja slogova, dodavanje i disloka- cija leksičkih jedinica) [P : 242 CDG2] Et avec un sentiment juste, faisant sortir la triste pensée de toutes les forces de son intonation, la posant au delà de sa voix, et fi- xant devant el le un regard rêveur et charmant, la duchesse dit lentement : „Tenez: La douleur est un fruit, Dieu ne le fait pas croître Sur la branche trop faible encor pour le porter, 435 ou bien encore : Les morts durent bien peu, Hélas, dans le cercueil i ls tombent en poussière Moins vi te qu’en nos cœurs!“ [TU : 171 VG2] I s pravilnim osjeća jem, ističući ža losnu misao svom snagom svoje intonacije, izdižući je iznad svoga glasa i gledajući preda se sanjarski i dražesno, vojvotkinja reče: - Čuj te: Bol je plod. Bog ne da da on rodi Na grani još pre slaboj da ga nosi. Il i ovo: Mrtvaci kratko traju, Vaj, u li jesu padaju u prah Ne tako brzo ko u srcu našem. [ŽŽ : 195 OG2] I tu vojvotkinja, sa tačno pogođenim osećanjem, ističući tužnu misao svom snagom intonacije, uznoseći je iznad svoga glasa i upirući preda se divan sanja lački pogled, reče po lako: - Eto, čujte: Bol nam je plod, a bog ne da mu da rodi Na grani preslaboj da mu ga sa sobom nosi. ili pak ovo: 436 Mrtvih je kratak vek. .. U srcu nam, avaj, trag im či li brže Nego prah u grobu. Primer R8 (kalkiranje ritma u retradukciji pomoću dodavanja zareza i promene interpunkcije, dodavanje leksema) [P : 196 CDG2] Cottard fréquentait les Verdurin. Mais Mm eVerdurin était une cliente, puis il était protégé par sa vulgarité, enfin chez lui il ne re- cevait que la Faculté , dans des agapes sur lesquelles flottait une odeur d’acide phénique. [TU : 139 VG2] Cottard je posjećivao Verdurinove . Ali je gospođa Ver- durin bila njegova pacijentica, a osim toga je on bio zaštićen svo jom vul- garnošću; uosta lom, on je u svojemu stanu primao samo svoj fakultet na pri jateljske gozbe nad kojima je lebdio vonj karbola. [ŽŽ : 158 OG2] Kotar se, istina, družio sa Verdirenovima , al i gđa Verdi- ren mu je bila pacijent, a onda, šti tila ga je i njegova prostota, i najzad u svojoj kući primao je samo kolege sa fakulteta, na gozbe nad kojima je lebdeo miris fenola. Prilog 4 (leksika) Primer L1 (odnos hiperonimija-hiponimija, redistribucija, omisija) [P : 197 CDG1] En réalité, ces déjeuners „choses si gentil les“ se passai- ent toujours fort mal. 437 [TU : 151 VG1] U stvari bi ti objedi , „tako ugodni događaji“, protekli uvijek veoma loše. [ŽŽ : 171 OG1] U stvari, ti ručkovi , „tako pri jatni“, ispadali su uvek vr- lo rđavo. Primer L2 (odnos hiperonimija-hiponimija) [P : 141 CDG1] .. . parfois le petit morceau de nature d’où ils avaient été extraits, bénitier rugueux de l’huître… [TU : 107 VG1] .. . katkad ih je još komadić prirode iz koje su ih izvadili – hrapava školjka oštrige... [ŽŽ : 122 OG1] .. . ponekad su bila okružena onim malim delom prirode odakle su potekla, ostrige u svojim kvrgavim krstionicama . . . Primer L3 (omisija, transpozicija) [P : 11 CDG1] Parfois, cachée au fond de son nom, la fée se transforme au gré de la vie de notre imagination qui la nourrit… [TU : 8 VG1] Katkad se, sakrivena u dnu svojeg imena, vila preobrazi po hiru života naše mašte koja je hrani.. . [ŽŽ : 11 OG1] Katkad, skrivena u tom imenu, vila se preobražava kroz razne životne mene naše mašte, koja je hrani.. . 438 Primer L4 (govorni jezik, idiomatika, eksplici tacija, kalkiranje-odoma- ćenje) [P : 25 CDG1] „Toujours le même , ce Victor!“ [TU : 19 VG1] „O, taj je Victor uvijek isti!“ [ŽŽ : 23 OG1] „Eh, taj Viktor, nikad se neće popraviti !“ Primer L5 (pisana frazeologija, kalk-odomaćenje) [P : 9 AD] Adieu, je vous laisse le meilleur de moi-même . [VT : 9 B] Zbogom, pozdravljam vas od sveg srca . [ŽŽ : 9 NA] Zbogom, ostavljam Vam ono što je najbolje u meni . Primer L6 (eksplici tacija zamenice, metafora) [P : 41 CDG1] . . . i ls ne m’apportaient sur el le aucun éclaircissement . [TU : 31 VG1].. . ona mi nisu donosila nikakve svjetlosti o njemu. [ŽŽ : 36 OG1] .. . ta imena mi o njoj samoj nisu pružala nikakvih razjaš- njenja . Primer L7 (reali ja, univerzalizacija) [P : 73 CDG1] .. . une femme élégante qui était en train de se faire mon- trer des „petit-suisses“… 439 [TU : 56 VG1] .. . neke elegantne žene koja je upravo tražila da joj poka- žu neke male sireve... [ŽŽ : 65 OG1] .. . jedne elegantne žene, kojoj su upravo pokazivali male švajcarske sireve.. . Primer L8 (dvostruka eksplici tacija) [P : 74 CDG1] .. . où le détestable concierge dont je haïssais les coups d’œil investigateurs était en train de lui faire de grands saluts et sans doute aussi des „rapports“. [TU : 56 VG1] .. . gdje ju je mrski vra tar, či je sam ispitivačke poglede mrzio, upravo duboko pozdravljao i bez sumnje joj „podnosio izvješta- je“. [ŽŽ : 65 OG1] . . . gde joj se odvratni domar, či ji su mi ispitivački pogledi bili tako mrski, duboko klanjao i bez sumnje joj pričao koješta o poslu- zi . Primer L9 (arhaizacija leksema i kalkiranje strukture spram redistribuci- je, modulacije i t ranspozicije) [P : 8 AD] Entre nous, la vie est devenue impossible, vous avez d’ail le- urs vu par votre algarade de l ’autre soir qu’il y avait quelque chose de changé dans nos rapports. [VT : 8 B] Život je postao nemoguć između nas, vidjeli ste, uostalom, neko veče , kad ste me žestoko ukorili , da se nešto promijenilo među na- ma. 440 [ŽŽ : 9 NA] Između nas je život postao nemoguć, videli ste uostalom i sami, po onoj Vašoj čarki od onomad , da se nešto izmenilo u našim od- nosima. Primer L10 (ekpliciranje impliciranog) [P : 62 AD] Cependant, je relisais sa let tre et j’étais tout de même déçu du peu qu’il y a d’une personne dans une let tre. [VT : 37 B] Međutim, ponovo sam pročitao njezino pismo te sam ipak bio razočaran koliko u pismu ostaje malo traga od neke osobe. [ŽŽ : 44 NA] Međutim, či tao sam ponovo njeno pismo i bio ipak razoča- ran koliko malo ima od nečije ličnosti u jednom pismu. Primer L11 (dvostruka eksplici tacija, dodavanje, amplifikacija) [P : 124 AD] … mais, comme aux amputés , le moindre changement de temps renouvelait mes douleurs dans le membre qui n’existait plus. [VT : 70 B] . . . al i mi je najmanja vremenska promjena, kao amputiranim ljudima , obnavljala bolove u udu kojega više nije bilo. [ŽŽ : 84 NA] .. . ali kao kod onih kojima je amputirana ruka ili noga, i meni je i najmanja promena vremena obnavljala bolove u delu tela koji više nije postojao. Primer L12 (odomaću juća me toda za prevod fraze u standardnom regi- stru spram arhaizujućeg, postranjujućeg metoda u registru negovanog na- čina izražavanja) 441 [P : 6 AD] Par conséquent inutile de se tracasser . [VT : 7 B] Stoga nema smisla da se mučim. [ŽŽ : 7 NA] Prema tome, izlišno je da se kinjim . Primer L13 (doslovni prevod spram odomaću juće i eksplicirajuće me tode) [P : 10 AOD] Mais en ce qui concernait M. de Norpois, il y avait surtout que , dans une longue pratique de la diplomatie, il s’était imbu de cet esprit négatif, routinier, conservateur, dit ’esprit de gouvernement’ et qui est, en effet , celui de tous les gouvernements et, en particulier, sous tous les gouvernements, l’esprit des chancelleries . [TU : 11 USP1] Ali što se t iče gospodina de Norpoisa, bilo je najvažnije to što se on dugim vježbanjem u diplomaciji zadojio onim negativnim, rutiniranim, konzervativnim duhom, koji nazivaju ’vladinim duhom’ , koji odista i jest duh svih vlada, a napose, pod svima vladama, duh kan- celarija . [ŽŽ : 12 USD1] Ali što se tiče g. de Norpoa postojala je, naročito, i ta okolnost što je on, u svojoj dugoj diplomatskoj praksi , bio sav prožet onim negativnim, rutinskim, konzervativnim duhom, takozvanim ’duhom vlasti’ , koji je, doista, duh svake vlasti, a pod svim vladama, naročito, duh diplomatije . Primer L14 („odmicanje“ retradukcije) [P : 304 AOD] Mes regards se posaient sur sa peau et mes lèvres à la ri- gueur pouvaient croire qu’elles avaient suivi mes regards. 442 [TU : 76 USP2] Moji su se pogledi spuštali na njezinu kožu, a moje su usne svakako mogle vjerovati da su se i same povele za mojim pogledi- ma. [ŽŽ : 84 USD2] Pogledi su mi se zaustavljali na njenoj koži, a moje usne mogle su donekle bar da zamišljaju da idu zajedno s pogledima. Primer L15 (snažno konotirani jezički registar koji samo u retradukciji zadržava konotaciju) [P : 64 CDG2] Mais justement le milieu d’Albertine ne me paraissait pas pouvoir lui fournir „distingué“ dans le sens où mon père disait de tel de ses collègues qu’il ne connaissait pas encore et dont on lui vantait la grande intelligence: „Il paraît que c’est quelqu’un de tout à fait distin- gué .“ [TU : 46 VG2] Ali činilo mi se da joj baš Albertinina sredina ne može pridonijeti ri ječ „odličan“ u onom smislu u kojem je moj otac govorio o ovome il i onome svojem kolegi kojega još nije poznavao, a či ji su mu veliku inteligenciju hvali li: „Čini se da je to neka sasvim od lična oso- ba.“ [ŽŽ : 51-51 OG2] Ali upravo mi se činilo da Albertini nije mogla njena sredina pružiti ono „distingviran“ u smislu kako je moj otac govorio, za ponekog kolegu koga još nije poznavao, a či ju su mu inteligenciju hvali- li: „izgleda da je on sasvim distingviran“. Primer L16 (socijalno konotirana reč ko jom se ukazuje na nepoznavanje gramatike, jer je u pitanju pogrešna upotreba glagola u subjunktivu, nepre- nosiva u datom obliku na drugi jezik; različi ti kompenzativni mehanizmi) 443 [P : 71 CDG2] – Faut-il que l’éteinde? – Teigne? glissa à mon oreille Albertine.. . [TU : 51 VG2] – Treba li da je ugasnem? – Ugasim? prošapta mi na uho Albertine.. . [ŽŽ : 57 OG2] – ’Oćete l ’da ugasim? – Hoćete l i? šapnu mi na uvo Al- bertina. .. Primer L17 (arhaizovanje i postranjivanje imenice „glasovi“ transfor- macijom u „glasi“, poetizovanje i biranje ređeg termina „heruvimi“, omi- sija prideva „nebeski“) [P : 71 CDG2] . . . Adieu, des voix étranges T’appellent loin de moi, céleste sœur des Anges . [TU : 61 VG2] . . . Zbogom, čudni glasovi te zovu Daleko od mene, nebeska sestro anđe la . [ŽŽ : 68 OG2] .. . Zbogom! Čudni glasi Zovu te daleko, sestro heruvima . Primer L18 (sistema tično „odmicanje“ retradukcije korišćenjem stilski obeleženih termina, poetizacija leksike) [P : 103 CDG2] Et après que les géraniums ont inutilement, en intensifi- ant l’éclairage de leurs couleurs, lutté contre le crépuscule assombri, une brume vient envelopper l’î le qui s’endort; on se promène dans l’hu- mide obscurité le long de l’eau ou tout au plus le passage si lencieux 444 d’un cygne vous étonne comme dans un lit nocturne les yeux un instant grands ouverts et le sourire d’un enfant qu’on ne croyait pas réveillé. [TU : 73 VG2] Pošto su se geranijumi uzalud, pojačavajući sjaj svojih boja, bori li protiv potamnjela sutona, magla počinje obavijati otok koji pada u san; šetamo se u vlažnoj tami duž vode gdje vas u najboljem sluča ju tiho prolaženje nekoga labuda iznenađuje, kao u noćnom krevetu načas raskolačene oči i smiješak djeteta za koje niste znali da se probudilo. [ŽŽ : 83 OG2] A kad se muškatle, uzalud pojačavajući zarenje svojih bo- ja, prestanu boriti protiv sve mrklijeg sumraka, izmaglica obujmi ostrvo i ono potone u san; šetate po vlažnoj pomrčini duž vode, na kojoj tek ako vas tihi nailazak kojeg labuda iznenadi kao na postelji , u noći, za ča- sak širom otvorene oči i osmeh de teta za koje niste misli li da je budno. Primer L19 (odomaću juća me toda u retradukciji, mehanizam sažimanja, neprenosiva igra reči bez eksplici tacije) [P : 177 CDG2] Au reste, anticipons sur les événements en disant que la „persévérance“, rime d’espérance dans le vers suivant, de Mm e de Vil- lebon à snober Mm e G... ne fut pas tout à fait inutile. [TU : 126 VG2] Uostalom, preskočimo događaje te recimo da ustrajnost (persévérance) – koja se rimuje sa ri ječ ju nada (espérance) u narednom stihu – gospođe de Vil lebon da omalovažava gospođu G.. . ni je bila pot- puno beskorisna. [ŽŽ : 143 OG2] Možemo, uostalom, unapred reći da upornost koja je odgovarala toj nadi , upornost s kojom je gđa de Vilbon prezira la gđu de G... ni je bila sasvim uzaludna. 445 Primer L20 (fraza objašnjena vantekstualno u fus-noti, kao vid postra- njujućeg postupka; ekvivalentni poredbeni idiom, kao vid odomaću jućeg postupka u retradukciji, uz adekvatniji izbor leksike u retradukciji) [P : 376 CDG2] Aussi fut-ce seulement par bonne éducation et gaillardi- se , qu’après nous avoir éconduits gentiment, il cria à la cantonade et d’une voix de stentor, de la porte, à Swann qui était déjà dans la cour : — Et puis vous, ne vous laissez pas frapper par ces bêtises des médecins, que diable ! Ce sont des ânes. Vous vous portez comme le Pont-Neuf . Vous nous enterrerez tous ! [TU : 270 VG2] Zato on, pošto nas je ljubazno otpratio , samo iz dobra odgoja i razmetljivosti , poviče s vra ta, kao izvan pozornice, gromkim glasom Swannu ko ji je već bio u dvorištu: - A vi , do vraga, nemojte nasjedati tim li ječničkim glupostima! To su ma- garci. Vi ste čvrsti kao Pont Neuf .* Vi će te sve nas pokopati! * Jedan od najstarijih mostova u Parizu. (Prev.) [ŽŽ : 302 OG2] Stoga je samo kao lepo vaspitan čovek, a i kao šaljivdži- ja , pošto nas je ljubazno otpravio , doviknuo gromkim glasom, sa vrata – kao kad se glumac obraća nekome iza kulisa – Svanu, ko ji je već bio u dvorištu: - A vi, ne dajte da vas zbune te lekarske gluposti, dovraga! Sve su to ma- garci. Zdravi ste vi kao dren . Još će te vi sve nas posahranjivati! 446 Biografija Književni prevodilac mr Ana A. Jovanović diplomirala je i magi- strirala na Katedri za francuski jezik i književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Pisci i f i lozofi koje je prevodila s francuskog jezika su, među ostalima: Mišel Fuko, Žil Delez, Cvetan Todorov, Klod Simon, Anri Bergson, Pol Viri lio, Deni Tilinak, Horhe Semprun. Tri puta je bila kori- snica stipendije koju stranim prevodiocima dodeljuje francusko Ministar- stvo kulture (Nacionalni centar za književnu delatnost). Od 1989. godine zaposlena je kao lektor i viši lektor za francuski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde drži vežbe iz književnog i specijalizovanog prevođenja studentima treće i če tvrte godine osnovnih studija. Član je Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Dobitnik je na- grade „Mi loš Đurić“ za ese jistiku za 1997. godinu (prevod eseja Mišela Fukoa Nadzirati i kažnjavati) i nagrade „Aleksandar I. Spasić“ za 2009. godinu (prevod eseja Fransoa Sulaža Estetika fotografi je).