UNIVERZITET U BEOGRADU FILOLOŠKI FAKULTET Milica K. Vinaver-Ković SUOČAVANJE SA ISTORIJOM: FRANCUSKI MEMOARI O REVOLUCIJI 1789-1799 doktorska disertacija Beograd, 2012. UNIVERSITY OF BELGRADE FACULTY OF PHILOLOGY Milica K. Vinaver-Ković FACING HISTORY: FRENCH MEMOIRS ABOUT THE 1789-1799 REVOLUTION Doctoral Dissertation Belgrade, 2012 MENTOR: Prof. dr Jelena Novaković , redovni profesor na Katedri za romanistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu ČLANOVI KOMISIJE ZA PREGLED I OCENU DOKTORSKE DISERTACIJE: 1. Dr Jelena Novaković , redovni profesor, Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu 2. Dr Ljiljana Glumac-Tomović , docent, Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu 3. Dr Marija Džunić-Drinjaković , vanredni profesor, Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu DATUM ODBRANE: Zahvaljujem svojoj porodici i mentoru na strpljenju i podršci . Suočavanje sa istorijom: francuski memoari o Revoluciji 1789-1799 Rezime Disertacija nastoji da utvrdi odnos izmedju francuskih memoara o Revoluciji i istorijske i knjiţevne epohe kojoj pripadaju. “Istorija” iz naslova uzima se u nekoliko značenja: kao francuska istoriografi ja, kao francuska istorijsko-knjiţevna memoarska tradicija, kao racionalizovan i usmeren istorijski proces, kao istori jsko zbivanje uobličeno pripovedanjem. Najpre se memoari o Revoluciji posmatraju u kontekstu francuske profesionalne istoriografije romantičarskog doba. Pokazuje se da se njihov status u prvoj polovini XIX veka razlikuje i od prethodnog i od potonjeg perioda: romantičari sakralizuju memoare, videći u njima ne samo validan istorijski izvor, nego i stilski i kompozicioni uzor za istoričara. Status memoara kao povlašćenog istorijskog izvora preis pituje se na osnovu programskih, normativnih tekstova uvaţenih istoričara kao što su Ogisten Tjeri, Prosper de Barant, Adolf Tjer, te na osnovu analize zastupljenosti memoara o Revoluciji u romantičarskim istori jama Revolucije (čiji su autori Bolije, Tulonţon, Šarl de Lakretel , Adolf Tjer, Fransoa Minje, Luj Blan, Mišle Barant ). Zatim se pravi pregled francuske memoarske i autobiografske tradicije (na osnovu radova glavnih savremenih teoretičara i istoričara autobiografskog ţanra) i odredjuje krunsko mesto koje memoari o Revoluciji zauzimaju u toj tradiciji, zahvaljujući izuzetnom obimu korpusa i tematici , romantičarskoj usmerenosti na Istoriju i na Subjekat, izdavačkom i čitalačkom interesovanju za memoare u prvoj polovini XIX veka. Na kraju poglavlja se skiciraju opšte karakteristike korpusa memoara o Revoluciji (u pogledu autorstva, pripadnosti knjiţevnom i istoriografskom modelu, raznolikosti stilova i knjiţevnih registara, preovladjujućeg raspoloţenja i vrste istori jske gradje, delimične fikcionalnosti i teškoća oko razgraničenja od drugih memoarskih korpusa i autobiografskih podţanrova). Drugi deo disertacije usredsredjuje se na knjiţevno i istoriografski vredna dela pet memoarista izabranih tako da se razlikuju po političkoj orijentaciji , ţivotnom putu i karijeri, mentalitetu, generacijskoj pripadnosti. U pitanju su memoari Pola Barasa, grofa de Lavaleta, Matjea Molea, gospodje Rolan i grofa de Tijija. U opštem prikazu njihovih dela obraća se paţnja na istorijat nastanka i objavljivanja memoara, ranu recepciju, sastav memoara i njihovo ţanrovsko odredjenje, pokazuje se njihov dug prema ţanrovskim modelima i aspekti originalnosti, izvesni narativni izbori , kao i determinantan značaj Revolucije u njima. Zatim se ispituje kako ovi memoaristi koncipiraju istorijski tok i tradicionalne pokretače istorije, u okviru kategorija progresa, dekadencije i cikličnosti, te Boţjeg providjenja, sudbine, slučaja i sreće. Najzad, u poglavlju o pisanju istorije, ispitane su oglašene pobude i namene memoarskih projekata, vrste istorije koje s u zastupljene, te slike kojima se predstavlja Revolucija. Ključne reči Istorija, memoari, autobiografija, Francuska revolucija 1789 -1799, Gospodja Rolan, Tiji , Lavalet, Baras, Mole Naučna oblast Francuska knjiţevnost i kultura Uža naučna oblast Francuska autobiografska knjiţevnost i istoriografija XVIII i XIX veka UDK broj 821.133.1.09-94“17/18“ 930.85 (44)“17/18“ FACING HISTORY: FRENCH MEMOIRS ABOUT THE 1789-1799 REVOLUTION Abstract This dissertation aims to establish the relationship between French memoirs about the Revolution and the historical and literary epoch that they belong to. The term “history”, as used in the title, is taken in several of its meanings: as French historiography, as the French historical-literary memoir tradition, as a rationalised and orientated historical process, and as historical events shaped through narration. The memoirs dealt with in this thesis are first reviewed in the context of the professional French historiography of the era of Romanticism. As it turns out, their status in the first half of the 19th century differs from their status in both the preceding and the subsequent period: romanticists sacralise memoirs, viewing them not just as a valid historical source but also as a stylistic and compositional role model for a historian. The status of memoirs as privileged historical sources is examined on the basis of programmatic, normative texts of well-respected historians such as Augustin Thierry, Prosper de Barante, Adolphe Thiers, and also on the basis of the degree and the ways of presence of memoirs on the Revolution in romanticist histories of the Revolution (by authors such as Beaulieu, Toulongeon, Charles de Lacretelle, Adolphe Thiers, François Mignet, Louis Blanc, Jules Michelet, Prosper de Barante). We then go on to provide an overview of the French memoir and autobiographical tradition (based on the works of the main contemporary theorists and historians of the autobiographical genre) and to determine the key position that memoirs of the Revolution occupy within the framework of that tradition, owing to the exceptional volume of the corpus of these works and their topics, the romanticist orientation towards History and the Subject, the publishers’ and readers’ interest in memoirs in the first half of the 19th century, etc. At the end of this chapter, we sketch out the general characteristics of the corpus of memoirs about the Revolution (concerning their authorship, which literary and historiographical model they belong to, the variety of styles and literary registers, the predominant mood and the type of historical material, their partially fictional character and the difficulties encountered when it comes to differentiating between this and other memoir corpuses and autobiographical subgenres). The second part of the dissertation focuses on the works of five memoir authors that are worthy in literary and historiographic terms, selected in such a way that they differ in their authors’ polit ical orientation, biography and career, mentality and generational affiliation. We deal with the memoirs written by Paul Barras, comte de Lavalette, Mathieu Molé, Madame Roland, comte de Tilly. Within the framework of a general overview of their works, we pay attention to the history of the creation and publication of these memoirs, their early reception, the contents of the memoirs and their genre orientation, while also pointing out their indebtedness to genre models and aspects of originality, some narrative choices, as well as the determining significance of the Revolution upon them. Then we examine how these memoir writers conceive of the flow of history and the traditional propulsive forces of history, within the framework of the categories of progress, decadence and cyclicality, the providence of God, fate, chance and fortune. Finally, in the chapter dealing with writing history, we examine the declarative motives and intentions of memoirists’ projects, the types of history represented here, and the images used to represent the Revolution. Key words: History, memoirs, autobiography, French Revolution 1789-1799, Barras, Lavalette, Molé, Madame Roland, Tilly Scientific area: French Literature and Culture Specific scientific area: French Autobiographical Literature and Historiography of the 18 t h and 19 t h Century UDC number 821.133.1.09-94“17/18“ 930.85 (44)“17/18“ SADRŽAJ UVOD………………………………………………………………..... . . . . . . .1 I. MEMOARI O REVOLUCIJI U FRANCUSKOJ ISTORIOGRAFIJI I. 1. Istori ja Revolucije – polet istorijske discipline u XIX veku.. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 I. 2. Memoari kao istorijski izvor u XIX veku…….……………...14 I. 3. Memoari o Revoluciji kao istorijski izvor…………… …… . . .24 II. MEMOARI O REVOLUCIJI U FRANCUSKOJ AUTOBIOGRAFSKOJ TRADICIJI II. 1. Uvod………………………………………………..… .… .… .…33 II. 2. Memoari se izdvajaju iz istoriografije i diferenciraju (XVI-XVIII vek) II. 2. 1. Memoari, “memoarčići”, faktumi………… …… . . . .35 II. 2. 2. Memoarski roman.. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 II. 2. 3. Memoarima srodni autobiografski ţanrovi (autobiografi ja, sećanja, dnevnik). .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 II. 2. 4. Korigovanje formalnog modela: Ţuo, Šapira i Ribar; Gisdorf…………………………………………………… . . . . . . . .55 II.3. Memoari o Revoluciji kao kruna nacionalne tradicije II. 3. 1. Obim i problemi razgraničenja korpusa . . . . . . . . . . . . . . . .65 II. 3. 2. Zlatno doba za memoare... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68 II. 3. 3. Romantizam i eksplozija memoara .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .70 II. 3. 4. Rudimentarna poetika memoara početkom XIX veka... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 II. 3. 5. Odlike memoara o Revoluciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .74 III. JA I ISTORIJA III. 1. Suočavanje sa Istori jom, iliti « Ja i Istori ja »……… .…… . .81 III. 2. “Ja i Istorija” posle Revolucije III. 2. 1. Šatobrijanov izum…………………………… .…..…87 III. 2. 2. Subjekat autobiografskog diskursa………… .…....88 III. 2. 3. Ja, Istorija 1789-1848……………………….… .….92 III. 2. 4. Pisanje o sebi, pisanje istorije……………… .……97 IV. UŽI KORPUS MEMOARA O REVOLUCIJI IV. 1. Kriterijumi izbora korpusa………………………… .………102 IV. 2. Predstavljanje uţeg korpusa………………………… .…….107 IV. 3. Barasovi memoari IV. 3. 1. Autorova biografija……………………… .….….111 IV. 3. 2. Istorijat teksta memoara.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121 IV. 3. 3. Pitanje autentičnosti memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 IV. 3. 4. Sastav memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .124 IV. 3. 5. Od dnevnika do memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .128 IV. 3. 6. Ţanrovsko odredjenje... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 IV. 4. Memoari i sećanja grofa Antoana de Lavaleta IV. 4. 1. Autorova biografija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .141 IV. 4. 2. Istorijat nastanka i izdanja memoara; rana recepcija. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 IV. 4. 3. Pitanje autentičnosti memoara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 IV. 4. 4. Sastav memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .156 IV. 4. 5. Ţanrovsko odredjenje memoara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .158 IV. 5. Mladalačka sećanja grofa Molea IV. 5. 1. Autorova biografija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .162 IV. 5. 2. Istorijat teksta i izdanja memoara .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .172 IV. 5. 3. Sastav memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175 IV. 5. 4. Ţanrovsko odredjenje... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .176 IV. 6. Memoari gospodje Rolan... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .181 IV. 6. 1. Autorkina biografija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .182 IV. 6. 2. Istorijat nastanka i objavljivanja memoara; rana recepcija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .196 IV. 6. 3. Sastav memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .201 IV. 6. 4. Ţanrovsko odredjenje... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .206 IV. 7. Memoari grofa de Tijija IV. 7. 1. Autorova biografija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .213 IV. 7. 2. Istorijat teksta i izdanja memoara; pitanje autentičnosti .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219 IV. 7. 3. Sastav memoara... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .221 IV. 7. 4. Ţanrovsko odredjenje... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .224 V. SMISAO ISTORIJE U MEMOARIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231 V. 1. Filozofija istorije. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .232 V. 2. Progres u istori ji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .239 V. 2. 1. a. Prevaga ideje progresa u XVIII veku.. .. .240 V. 2. 1. b. Progres u Istoriji , nasuprot hrišćanskoj linearnoj i antičkoj cikličkoj koncepciji. . . . . . . . . . . . . . .241 V. 2. 1. c. Kritika ideje progresa. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 V. 2. 2. Analiza ideje o progresu čovečanstva (XVII -XIX vek). .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .245 V. 2. 3. Progres u memoarima V. 2. 3. 1. Baras……………………………………….259 V. 2. 3. 2. Grof de Lavalet…………………………...262 V. 2. 3. 3. Grof Mole... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .263 V. 2. 3. 4. Gospodja Rolan.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 V. 2. 3. 5. Grof de Ti ji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .265 V. 2. 3. 6. Grofica de Boanj.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .266 V. 3. Cikličnost i (pr)opadanje V. 3. 1. Dekadencija, opadanje i cikličan razvoj u misli francuskih prosvetitelja. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .269 V. 3. 2. Savremena tumačenja ovih ideja. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .271 V. 3. 3. Razmatranje ovih ideja u vreme Revolucije. Kant.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .272 V. 3. 4. Kolingvud... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .276 V. 3. 5. Cikličnost i opadanje u memoarima V. 3. 5. 1. Baras.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .278 V. 3. 5. 2. Grof de Lavalet.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .279 V. 3. 5. 3. Grof Mole... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .280 V. 3. 5. 4. Gospodja Rolan…………………………...283 V. 3. 5. 5. Grof de Tiji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .286 V. 4. Boţje Providjenje V. 4. 1. Razmatranja o Providjenju, od ranog hrišćanstva do romantizma.... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .291 V. 4. 2. Providjenje u memoarima V. 4. 2. 1. Baras.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .299 V. 4. 2. 2. Grofica de Boanj.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .299 V. 4. 2. 3. Grof de Lavalet…………………………...299 V. 4. 2. 4. Grof Mole... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .300 V. 4. 2. 5. Gospodja Rolan.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .301 V. 4. 2. 6. Grof de Tiji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .304 V. 5. Sudbina, slučaj , sreća V. 5. 1. Sudbina u učenoj i narodnoj tradiciji. . . . . . . . . . . . . . . . . .309 V. 5. 2. Slučaj i sreća nasuprot determinizm u…………….315 V. 5. 3. Sudbina, slučaj i sreća u memoarima V. 5. 3. 1. Baras……………………………………….317 V. 5. 3. 2. Grof de Lavalet.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .319 V. 5. 3. 3. Grof Mole………………………………….321 V. 5. 3. 4. Gospodja Rolan…………………………...322 V. 5. 3. 5. Grof Tij i. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .327 V . 6. Zaključak.... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .330 VI. PISANJE ISTORIJE U MEMOARIMA VI. 1. Pobude i namena pisanja . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 5 VI. 2. Istorični predmeti pisanja. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .354 VI. 3. Revolucija u slikama.... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .363 ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .369 LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .373 Biografija autora. .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .409 Izjava 1 Izjava 2 Izjava 3 Uvod 1 UVOD Francuski memoari o Revoluciji 1789. čine korpus tekstova izuzetno obiman i bogat u književnom, istoriografsko m i antropološkom pogledu. Oni pripadaju nacionalnoj memoarskoj tradiciji, koja se plodno i razudjeno razvijala još od XV veka. Oni pri padaju, po trenutku nastanka, istorijskom periodu ograničenom dvema, odnosno trima revolucijama (od 1789. do 1830. i 1848.g). Oni pripadaju romantičarskoj epohi koja je Istoriju i individuu - čiji susret upravo i predstavlja srž memoara - uzdigla do svetin ja. Oni pripadaju istoriografi ji i književnosti . Drugim rečima, „suočavanje sa istorijom“ iz naslova našeg rada odnosi se na suočavanje memoarista sa istorijskim zbivanjima revolucionarne epohe, uz sva identitetska i, naročito, pripovedna odredjenja koje ono povlači; ali , ono podrazumeva i njihov susret sa izazovom istorije kao profesionalne istorijske discipline, sa prethodnicima i savremenicima u žanru memoara i u srodnim podvrstama pisanja o sebi. Stoga ćemo najpre podsetiti na istoriografski kontekst u koji treba smestiti memoare o Revoluciji, na polet istori jskih proučavanja i povlašćen status memoara medju istorijskim izvorima u prvoj polovini XIX veka. Prvo poglavlje „istoriju“ iz naslova uzima , dakle , kao (stručnu) istoriografiju i posmatra je u sinhroniji sa memoarima o Revoluciji. Drugo poglavlje „istori ju“ razume u dijahroniji , kao istoriju autobiografske tradicije u Francuskoj, te odredjuje mesto koje memoari o Revoluciji zauzimaju u toj tradiciji. Ukratko ćemo prikazati istoriju Uvod 2 poetike memoara i veze koje su oni tokom vekova pleli sa drugim žanrovima, da bi procvetali u XIX veku. Treće poglavlje pokazuje kako se „suočavanje sa istorijom“ u memoarima i drugim autobiografskim tekstovima poslednjih godina u Francuskoj iskristalisalo u posebnu prob lematiku „Ja i istorija“. Centralna figura takvih proučavanja jeste Šatobrijan, koji je u Zagrobnim memoarima na originalan način sjedinio pisanje o sebi i pisanje istorije. Osvrnućemo se na problem subjekta autobiografskog čina, te na značajne rezultate multidisciplinarnih ispit ivanja memoarskog diskursa postrevolucionarnog perioda, sa naglaskom na Šatobrijanovom delu. Dok u prvom i drugom poglavlju razmatramo memoare o Revoluciji kao korpus od više stotina naslova, formulišući zaključke na osnovu poznavanja nešto manje od stotinu memoara (kao i na osnovu kritičkih bibliografija i studija o memoarima, te istorija Revolucije), u sledećim odeljcima usredsredićemo se na uži korpus od pet memoara o Revoluciji. U četvrtom poglavlju predstavićemo i analizirati (u opštim crtama) uži korpus memoara koje ćemo dalje ispitivati . Objasnićemo kriterijume izbora, a zatim ćemo obraditi ponaosob biografiju autora, istorijat nastanka teksta, njegovog objavljivanja i prvih kritičkih tumačenja , sadržaj memoara i nj ihovo kompleksno žanrovsko odredjenje. Peto poglavlje istoriju iz naslova uzima kao osmišljen , racionalizovan proces . Baviće se tzv. „filozofijom istorije“, odnosno opštom koncepcijom istorijskih zbivanja koja se otkriva kod svakog memoariste. U šestom poglavlju istorija se shvata kao pisanje o istorijskom toku , sa zahtevima koje ono nosi. Ispitaćemo spisatel jski kredo koji je na delu u memoarima, a koji se ukazuje eksplicitno u metadiskurzivnim odeljcima, kao i implicitno, u samom narativnom i argumentativnom tkivu memoara . Ispitaćemo koje su pobude i ciljevi pisanja, kojim se Uvod 3 istorijskim granama memoaristi bave, koje pesničke slike pobudjuje kod njih Revolucija. U zaključku ćemo se osvrnuti na rezultate prethodnih analiza usmerenih na pojedine aspekte memoara o Revoluciji i pokušati da formulišemo sintetičku ocenu njihovog odnosa prema istoriji . I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji I. MEMOARI O REVOLUCIJI U FRANCUSKOJ ISTORIOGRAFIJI I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 5 I. 1. ISTORIJA REVOLUCIJE – POLET ISTORIJSKE DISCIPLINE U XIX VEKU Prve decenije XIX veka bile su period kada je istorija u Francuskoj postala opšti način mišljenja, i kada postepeno prerasta u na uku1. Izmedju 1810. i 1860. u mnogim evropskim zemljama primećuje se isti polet za obelodanjivanjem istorijskih izvora i tumačenjem (u prvom redu nacionalne) istorije 2. Ta nova, stručna a ne više pesnička, istorijska tradicija treba da pomogne zasnivanju identiteta drţavotvornih naroda. Revolucija 1789. svakako je uticala na razvoj istorijskih proučavanja u Francuskoj. U prvo vreme ih je usporila: usled uništavanja dokumenata prilikom paljenja i pljačke biblioteka, manastira i dvoraca; usled rasturanja intelektualnih krugova i školskih ustanova; usled progonstva istoričara erudita koji su pripadali crkvenim redovima. Francuska istorijska tradicija iz temelja je uzdrmana. Kasnije će se pokazati da će je izazov Revolucije sasvim preporoditi. Pokoljenje koje odrasta tokom burnih epoha Revolucije i 1 Up. kvalifikaciju Marsela Gošea : “period formiranja istori jskih nauka u Francuskoj u savremenom značenju reči: 1820 -1835“ u: Marcel Gauchet (éd), Philosophie des sciences historiques , Presses universitai res de Lil le, 1988, str . 9, kao i temu simpozijuma iz 1985, naslovljenog: „Le temps où l’histoire se fi t science (1830-1848)”, čij i zbornik radova nikad nije u celini objavljen, ali na koj i se pozivaju mnogi specijalist i . Prema ranij im zaključcima istoričara francuske istoriografi je, istorija je postala nauka tek posle 1860. 2 V. Olivier Guyotjeannin, „Les grandes entreprises européennes d’édit ion de sources historiques des années 1810 aux années 1860“, in: Bruno Delmas, Christ ine Nougaret (sous la dir) , Archives et nations dans l 'Europe du XIXe siècle , Paris, Ecole nationale des chartes, 2004, str . 135-170. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 6 Konzulata prirodno se zanima najviše za političke borbe, tendencioznu istoriju uči pomalo u školi 3; ţeli da i samo učestvuje u istorijskom zbivanju, ali mu te ne polazi uvek za rukom. Prorevolucionarna propaganda, kasnije pronapoleonska, oblikuje javno mnjenje i školstvo, proglašavajući da je počev od Revolucije nastupio novi zlatni vek slobode i zakonitosti . Kao reakcija na zvaničnu ideologiju, nastaje suprotno angaţovana prva faza romantičarske istorije: kontrarevol ucionarna, teokratska i ultrarojalistička 4, ali po metodama minorna (dela Malea di Pana, Ţozefa de Mestra, Bonalda i opata Barijela). 5 S druge strane, tek stasalu romantičarsku omladinu istorija oduševljava i fascinira. Dve pojave posebno su je pobudile i razvile nov istorijski senzibil itet: Muzej francuskih spomenika koji je osnovao 3 Podsetimo da se istorija do tada nije sistematski podučavala u osnovnoj i srednjoj školi ( t ime se, izmedju ostalog, tumačila nedovoljnost francuske istoriografi je do XIX veka), te da ju je već Konvent oprezno uveo kao obavezan predmet za starije razrede. Posle mnogih oscilacija u zastupljenosti istorije u školi , ministar Viktor Dirj i ju je 1867. uključio medju obavezne predmete u osnovnoj školi , a Erne st Lavis je devedesetih godina koncipirao « mili tantnu » školsku nastavu istori je gde se od nastavnika očekivalo da baš na časovima istori je razviju nacionalnu svest i patriotizam svoj ih djaka V. Annie Bruter, « Enseignement de la représentation et représe ntation de l 'enseignement: Lavisse et la pédagogie de l’histoire », in : Histoire de l’éducation , N° 65, INRP, 1995, str . 27 -50 ; URL :http:/ / ife.ens- lyon.fr/publications/edit ion -electronique/his toire - education/INRP_RH065_2.pdf . 4 Preuzimamo ove kvalifikacije iz : Jean Ehrard, Guy Palmade, L’Histoire , Paris, A. Colin, 1965, str . 53. 5 V. Louis Trénard, «La Révolution française, source d`histoire immédiate », in : Littérature et Révolution française. L` inscription de l`histoire dans les œuvres directement o indirectement inspirées par la Révolution française , Annales l i t téraires de l`Université de Besançon, no 354, 1987, str . 11 -40. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 7 Aleksandar Lenoar, i Šatobrijanova kvaziistorijska proza ( Duh hrišćanstva i Mučenici)6. Romani Valtera Skota usmerili su omladinu ka srednjem veku i, uopšte, ka bekstvu u druge i drugačije epohe, u egzotiku narodne prošlosti. Izvestan uticaj na nju su imale i teorije Vika i Herdera (rano prevedene), kao i Hegela (čije su ideje prenete u Francusku bez imena autora, posredstvom Viktora Kuzena). U sledećim decenijama istorija se n ameće kao glavna tema knjiţevnih i umetničkih dela: „Danas sve uzima oblik istorije: polemika, pozorište, roman, poezija“, rećiće Šatobrijan 1831 7. Za potvrdu ove teze, dovoljno je pogledati naslove Vinjijevih, Miseovih, Igoovih, Merimeovih i Diminih dela izmedju 1826. i 1835.g. No, za razliku od kosmopolitskog XVIII veka usmerenog na svetski razvoj civil izacije, za razliku od antikomanije s kraja veka, pa egiptomanije Napoleonovog doba, romantičarski istoričari vide pre svega nacionalnu istoriju 8 . Tako se produţava patriotski duh koji je promovisala Revolucija. Istoriografi pretaču u prikazivanje prošlosti 6 U l i teraturi se često navodi priznanje koje je Ogisten Tjeri odao Šatobrijanu, i Mišleovo Muzeju: „Que d`âmes y [dans ce musée] avaient pris l`ét incelle historique, l`intérêt des grands souvenirs, le vague désir de remonter les âges!“. V. Jules Michelet , Histoire de la Révolution française , tome VI, ch. VII, Paris, Chamerot, 1853, str . 217; URL: http:/ /books.google.rs/books?id=VGgaP61NUNsC&printsec=frontcover&vq=m emoires&hl=zh-CN#v=onepage&q=memoires&f=false. 7 V. Chateaubriand, « Préface », Etudes historiques , in : Oeuvres complètes de Chateaubriand , vol. 9 , 1861, elektronsko izdanje Acamédia, URL : ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k101382w/f3 Šatobrijan navodi primere dela Igoa, Valtera Skota, Fenimora Kupera, Merimea i Latuša. 8 Reč je o glavnoj struj i ; ima francuskih istoričara koj i se bave Engleskom, Nemačkom, Orijentom itd. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 8 svoje političke simpatije 9, usredsredjujući se na dva perioda: srednji vek i Revoluciju . Ove dve epohe imaju primat jer se tada smatralo da baš iz njih vuku korene savremeni francuski narod i njegova drţava. 1. Što se srednjeg veka tiče, zanimanje za njega bilo je u prvo vreme opisno i lirsko, a ne restauratorski delatno. Srednjovekovno nacionalno graditeljsko nasledje prosto se zamišljalo kao setna gom ila ruševina. Posle divljačkog uništavanja crkava, grobnica, dvoraca, starih rukopisa za vreme Revolucije 10, manji deo spomenika smešten je u muzej, arhivski rukopisi i folklorne knjiţevne tvorevine su skupljani i objavljivani u časopisima, a sve ostalo je prepušteno propadanju u prvim decenijama XIX veka. Podsetimo da su u samom Parizu ostaci minirane opatije Klini korišćeni kao kamenolom, a katedrala Notr-Dam je bila toliko propala da se razmišljalo o njenom rušenju 11. Romantičari kreću u obnovu srednjovekovnog materijalnog nasledja tek tridesetih godina, kada su se konstituisali u vodeću struju: svaka ruševina, vitraţ ili rukopis dobijaju neprocenjivu vrednost. Arheologija i restauracija potpomaţu na delu istorijsku disciplinu, koja se dotada svodila na prepričavanje starih hronika i pripovedanje sa „lokalnom bojom“, a koja sad pravi zaokret ka eruditskom pristupu 12. Zahvaljujući istoričaru Gizou 9 Fistel de Kulanţ konstatuje u drugoj polovini veka da su francuski istoričari prethodnih pedeset godina pisali istori ju zavisno od svoj ih poli t ičkih opredeljenja, tako da je istorija liči l a na zakonodavnu skupšt inu, gde se razlikovala desnica, levica i centar. Up. Fustel de Coulanges, De la manière d’écrire l’histoire en France et en Allemagne depuis cinquante ans , ci t irano prema: Marie-Paule Caire -Jobinet, Introduction à l’historiographie , Paris, Nathan, 1994, str . 66 -67. 10 Opat Gregoar je to u Skupštini prvi nazvao „vandalizmom“. 11 Poznato je da se Viktor Igo istakao u kampanj i protiv neobrazovanih i lakomih gradjevinskih preduzimača i lokalnih vlasti , krivih za zapuštanje i rušenje najdragocenij ih starih gradjevina. V. njegov apel „Guerre aux démolisseurs“ iz 1832. (prva verzija već iz 1825.). 12 Sa gledišta sledeće generacije istoričara, ipak je još uvek reč o is toričarima „diletantima“. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 9 (koji je postavljen 1832. za ministra prosvete i znatno je unapredio škole i nauke), Merime postaje inspektor ist orijskih spomenika, osnivaju se nacionalne ustanove zaduţene za čuvanje i objavljivanje starih dokumenata, društvo i časopis za istoriju Francuske, dok Viole -le-Dik smelo obnavlja gotičke crkve i zamkove. S druge strane, istoriografske studije o srednjem veku mnoţe se od samog početka veka; obiluju lokalnom bojom (istorija, shodno staroj definiciji , naglašava posebnosti , a ne zajedničke crte, pa junaci imaju ţivopisna varvarska imena, neobičnu odeću, obrede i psihologiju). Pišu se istori je Krstaških ratova, templarskog reda, merovinškog doba, srednjovekovnih ustanova i zakonodavstva, pojedinih istorijskih pokrajina, galske (francuske) knjiţevnosti i umetnosti, itd. U njima jedna knjiţevno estetizovana koncepcija istorije odnosi prevagu nad naučnim pretenzijama, kao da je reč o romanima koji treba da zadovolje čitalačku znatiţelju. Istoričari , po rečima samog Tjerija, biraju dirl jive, patetične teme i strastvene ličnosti , prikazuju situacije u kojima vlada sudbina kao u tragediji, kako bi stvarni ţivot dobio „grandioznost poezije“ 13. 2. Što se Revolucije 1789 . tiče, istoričari se grubo dele u dva tabora tokom čitavog veka. Za jedne je do Revolucije dovela zavera manjina koje su ţelele da sruše harmonično društvo Starog reţima, a drugi tvrde da je bila neminovna na putu razvoja slobode. Dalje, prvi je odbacuju celu, a drugi razlikuju liberalnu fazu reformi od nasilnog Terora, razlikuju umerenog Dantona od ekstremnog Robespjera. Ali , i za jedne i za druge, Revolucija je bila prelom, kraj starog i početak novog doba, a njena istorija korišćena je da se ukaţe na zajednički, jedinstveni 13 Ovde rezimiramo čuvenu Tjerijevu koncepciju, uspu tno datu u „Trećoj pripovesti . Istori j i Meroviga“ u delu Récits des temps mérovingiens (Paris, Ed. Complexe, 1995, str . 100) . Opširnije o Tjerijevoj koncepcij i istorije videti : Paule Peti t ier , « Du drame à la tragédie : l ’évolution de la conception de l’h istoire chez Augustin Thierry », in : Cahiers de Narratologie [En l igne], 15 | 2008. URL : http:/ /narratologie.revues.org/819. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 10 nacionalni identitet i cilj Francuza 14. Liberalni istoričari (npr. Tjeri, i tzv. doktrinari Gizo i Barant) Revoluciju su uglavnom branili u ime gradjanstva koje je osvojilo ţeljene pozicije. Branile su je, naravno, i demokrate (Mišle, Luj Blan, Tokvil , Kine 15 i dr.). Fransoa Fire objašnjava, pak, da se istoričari Revolucije dele na rojaliste, liberale i jakobince 16 . *** Ovaj kratak osvrt na razvoj istorije kao discipline (posle Revolucije) zaustavljamo na prvoj polovini XIX veka, jer su francuski memoari koji će biti predmet našeg ispit ivanja nastali zaključno sa tim periodom (njihovi autori nisu mogli imati dodira sa kasnije obavljenim i objavljenim istorijskim istraţivanjima i t umačenjima Revolucije). Velika generacija romantičarskih istoriografa, koja je obeleţila prvu polovinu XIX veka, bila je beskrajno talentovana i prilično samouka: Barant, Gizo, Tjeri, Mišo, Mišle, Tjer, Minje. Nije imala čvrstu metodu, često se oslanjala na intuiciju i nije mogla da se oslobodi ideoloških predubedjenja. Medju njima je većina bila sklona narativnoj , romansiranoj istoriji (poznatoj u to vreme kao “deskriptivna” i li 14 V. Jean Ehrard, Guy Palmade, L’Histoire , Paris, A. Colin, 1965, str . 49 -50; takodje str . 60. Drugi istoričari jezgrovito formul išu da 1789. postaje nova nulta godina. 15 Ovde se drţimo klasifikacije Ţ. Erara i G. Palmada, či ja se studija „Istori ja istorije“ (koja čini prvi deo navedene antologije istorijskih odlomaka L`Histoire) i danas smatra kapitalnom (str . 60 -62). Kod Tokvila bi nas njegov aristokratski prezir prema svetini mogao navesti da donekle relativizujemo demokratičnost njegove koncepcije ; ipak nadvladava Tokvilovo teorijsko veličanje demokrati je. 16 V. François Furet , Penser la Révolution française , Paris, Gall imard, coll . « Folio/Histoire», 1978, str . 14. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 11 “ţivopisna” škola), ali bilo je i zasnivanja analitičke , „filozofske“ istorije koja traga za smislom zbivanja pre nego za ţivopisnim detaljem 17. Ovoj osnovnoj podeli na osnovu metoda, mogu se još dodati ideološka (republikanska) i romantička istorija u uţem smislu (sa lirskim i proročkim izlivima) 18. Istori ja je, normativno posmatrano, tada još uvek umetnički, literarni žanr19. U studijama romantičarske generacije još se ne razdvaja naučno, učeno izlaganje, od publicističke i anegdotske istorije. Svoj rad istoričari su zasnivali prevashodno na publikovanim izvorima (manje na arhivskim) i nastojali su da se što više dokumenata objavi. Upravo iz ovog razloga ćemo neka od ovih imena sretati često u poglavlju ovog rada u kome ćemo predstaviti uţi korpus memoara o Revoluciji : oni su se bavili izdavanjem memoara kao prvorazrednih istorijskih izvora. Egzalt irani u oduševljenju prošlošću, ali i u samopouzdanju, verovali su da su prvi koji su razumeli prošlost u celini , uzimajući u obzir političku, versku, ekonomsku, umetničku istoriju svoje nacije. „[Pre moje vizije, Francuska] je imala anale, a ne istoriju“, ustvrdio je 17 U navedenom « Predgovoru » (v. našu fusnotu 7) Šatobrijan pominje « fatalist ičku » istori jsku školu (Tjera i Minjea). Fatalizam je bio stari naziv za fi lozofski determinizam. Danas istoričari govore o fatalist ičko -l iberalnoj istorijskoj školi . 18 V. opširnije : P. Berthier, „Histoire. France / XIXe siècle“ in: Béatrice Didier (sous la dir) , Dictionnaire universel des l i t tératures , Paris, PUF, 1994, str . 1543. 19 Tek u poslednjoj četvrt ini veka istoričari je proglašavaj u naukom. Up, npr , najcitiraniju izjavu Fistela de Kulanţa: „L’histoire n’est pas un art , el le est une science pure.“ (« Préface », La Monarchie franque , 1888.) Navedeno prema: Georges Gusdorf, Introduction aux sciences humaines : essai crit ique sur leurs origines et leur développement , Paris, Les Belles let tres, 1960, str . 417. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 12 Mišle20. Osnov nacije leţi u istori ji (odn. u etničkom i kulturnom identitetu koji se formirao milenijumima, u „rasi“ ili njenoj borbi za slobodu). Zadatak istorije je da novim uvidima vaskrsne izvorne, često nepoznate, dokumente , i da obuhvati sve oblasti ţivota u njihovoj medjuzavisnosti 21. Mišle čak personalizuje Francusku, tvrdeći da je ona jedan ţiv organizam i „jedna duša“ 22. Bez obzira na nadahnut pristup, istorijski determinizmi ipak se raščlanjuju kod većine istoričara prve polovine veka. Nasuprot aristokratskoj istoriografskoj tradicij i koja primećuje samo velikaše i njihova dela, romantičari ist iču narod kao protagonistu istorije. I uopšte, oni brane pobedjene i izrabljene kroz vekove francuske istorije, one koji su zasluţ ili i izboril i slobodu 23. Od Restauracije sve više pisaca (T jeri, Gizo, Benţamen Konstan, Rederer, Minje, Tjer) zastupa ideju da je rodonačelnik Revolucije bila srednja klasa, baš kao što je u srednjem veku burţoazija izborila slobodu gradova 24. Tako se prevazilazi dvočlana shema klasne borbe, koja se ponavlja iz epohe u epohu. 20 Up. Mišleov « Predgovor » delu Histoire de France iz 1869, ovde cit irano prema odlomku (br. 60) datom u Erarovoj i Palmadovoj antologij i , str . 261. 21 Setimo se čuvenog Mišleovog ideala vaskrsavanja ţivota u celosti („résurrection de la vie intégrale“), iznetog u navedenom predgovoru, str . 263 nav. izdanja. 22 V. navedeno izdanje predgovora Istorij i Francuske , str . 262. 23 Romantičarski istoričari nadovezuju se na osamnaestovekovnu t eoriju o borbi „rasa“, t j . keltskih (galo -rimskih) seljaka protiv germanskih (franačkih) osvajača. Na pobedi Franaka navodno se temelj i la staleška hijerarhija francuske monarhije, jer se tvrdilo da je od nj ih poteklo plemstvo, a da je od pobedjenih Gala po teklo potlačeno seljaštvo. 24 To je odlično analizirano u: Dror Wahrman, Imagining the Middle Class. The Polit ical Representation of Class in Britain, c. 1780 -1840 , Cambridge University Press, 1995, u poglavlju „The parallels across the Channel: a French as ide“, str . 273 -297. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 13 Svoje stručno vidjenje revolucionarnog perioda (za razliku od ličnog, koje se iskazuje u pismima i sećanjima) pruţili su do šezdesetih godina veka istoričari Tjer, Barant, Minje, Tjeri , Gizo, Biše i Ru, Luj Blan, Mišle, Lamartin, Tokvil , Kine, neki od njih i u više različitih verzija, bilo u monografijama ili u delovima studija o drugim problemima 25. Sve ove istorije su bile mnogo čitane, uspostavljale su medjusobni dijalog i oblikovale ne samo kolektivnu istorijsku svest Francuza tog vremena, nego, u izvesnoj meri, i lična svedočenja o Revoluciji, nastala u prvim decenijama veka, koja nalazimo u memoarima. 25 Na ovom mestu navodimo najznačajnije i najpoznati je autore. Za opseţnij i prikaz videti : Alfred Fierro, „Historiographie de la Révolution française“, in : J . Tulard, J . -F. Fayard, A. Fierro, Histoire et dictionnaire de la Révolution française , Paris, Robert Laffont, 1987, str . 1151 -1186; Marie -Paule Caire- Jobinet, Introduction à l’historiographie , Paris, Nathan, 1994, „Annexe: Les histoires de la Révolution française“, str . 116 -118. A medju novij im bibliografskim vodičima, v. Jacques Ber net, “Permanences et nouvelles tendances de l’historiographie de la Révolution française depuis le bicentenaire de 1989”, URL: http:/ /histoire -geo-ec.ac- amiens.fr/?Permanences-et -nouvelles -tendances. Odlično su klasifikovani izvori na saj tu Insti tuta za istori ju francuske revolucije http:/ / ihrf .univ- paris1.fr/spip.php?rubrique21 I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 14 I. 2. MEMOARI KAO ISTORIJSKI IZVOR U XIX VEKU Medju mnogobrojnim spoljnim činio cima koji uslovljavaju svedočanstvo memoariste o svom dobu, osvrnućemo se sada na status koji su memoari o Revoluciji, kao grupa tekstova, imali u periodu kada su pisani. Na taj način ćemo sagledati “programsku”, spolja zadatu namenu memoara - kroz stav is toričara i amaterskih čitalaca prema njima, pre nego što ispitamo usmerenost pisanja memoara iz njihove unutrašnje perspektive, tj . iz metadiskursa samih memoarista. Najpre ćemo razmotriti “apriorni” status memoara u istoriografi ji i javnom mnjenju u XIX veku, a u sledećem odeljku (I.3.) ćemo proveriti u kojoj meri su memoari o Revolucij i efektivno bili zastupljeni u romantičarskim istorijama Revolucije. *** Poredjenja radi, evo kako današnji priručnik istorijske metode 26 savetuje istoričare: „Vaţno je ne poklanjati veru memoarima. Onaj ko piše svoje uspomene sklon je da se prikaţe u najpovoljnijem svetlu. Javna ličnost često sastavlja memoare kako bi opravdala svoje delovanje ili se odbranila od optuţbi (Taljeran, Savari, Marmon [...] ). Ona skriva neke činjenice ili daje sopstveno vidjenje dogadjaja. Ako je reč o knjiţevniku ili nekom ko ima knjiţevne pretenzije, njegova mašta moţe ga navesti da izmisli ili preodene istinu, ţrtvovanu radi formule 26 Guy Thuill ier, Jean Tulard, La méthode en histoire , Paris, PUF, 1986, coll . Que sais -je?, s tr . 83. Iz odlomka smo izbacil i nekarakterist ične delove, bez obeleţavanja, radi lakšeg čitanja. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 15 (Šatobrijan kad opisuje u Zagrobnim memoarima Fušea i Taljerana kako izlaze od Luja XVIII, „porok ruku pod ruku sa zločinom“; scena je izmišljena).“ Mentori su t ime „sve“ rekli : i kakav je stav svih memoarista prema istori ji , i kakvi su bili memoarist i s početka XIX veka, i šta je ruţno naličje knjiţevnih kvalitet a u memoarima . .. U drugoj polovini XIX veka istoričari gaje slične rezerve. Memoari o Revolucij i bavili su se nedavnim periodom, čija je istorija tek počela da se konstituiše – podsetimo da pozitivisti definišu koncepciju „savremene istorije“ tek od 1870 . Ona se odnosi na period od 1789. do 1870. (pada Drugog carstva), ali ni oni sami, kako je pokazao Pjer Nora 27, ne smatraju da je aktuelnost dostojna istori je. Drugim rečima, po njima, u prvoj polovini veka Revolucija još nije bila dospela u polje Istorije. Ona spada u ţivo polje dogadjanja, gde prave naučne distance ne moţe biti . Ako, pak, uporedimo odnos memoara i istori je u Starom režimu28, primećujemo da su memoari tada pisani kao anti -istorija ; njihov se odnos velikim delom zasnivao na surevnjivosti 29 . Status memoara u romantičarskoj istoriografiji razlikuje se i od prethodnog i od potonjeg perioda. Neposredno posle Revolucije, romantičari sakralizuju memoare. Nepregledna količina sačuvanog arhivskog materijala (za razliku od ranij ih istorijskih epoha), krupni ishodi kojima su se pojedini revolucionarni tokovi zaokruţili tek posle kraja Revolucije, u Napoleonovom periodu, previše sveţe rane i revanšizmi odrţavani u 27 V. Pierre Nora, „Le retour de l’événement“, in: Jacques Le Goff, Pierre Nora (sous la dir .) , Faire de l’Histoire , t . I, Paris, Gall imard, 1974, pp. 210 - 229. 28 Na memoare XVI, XVII i XVIII veka kratko se osvrćemo u odeljku II.1. (« Memoari se izdvajaju iz istoriografi je i diferenciraju »). 29 Izuzetak je vizionarski istoričar Volter. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 16 ţivotu burnim političkim smenama tokom XIX veka, lično iskustvo i sećanje samih istoričara - sve to je zamućivalo tadašnji istoričarski pogled na Revoluciju 1789. Ali, to nije sprečavalo pisanje raznih angaţovanih istori ja Revolucije, kao što smo videli u prethodnom odeljku. Memoare inače odlikuje paradoks apriorne neobjektivnosti udruţene sa proklamovanom objektivnošću; memoari o Revolucij i stoga se i nisu izdvajali iz ukupnog korpusa romantičarske generacije istoričara. Instanca u odnosu na koju se ti memoari odredjuju nije bila, kao u stara vremena, zvanična drţavna istoriografija: oni v ode dijalog i sa objavljenim istorijama različitih provenijencija, i sa drţavnom propagandom uzastopnih političkih reţima, i sa drugim istorijskim izvorima (drugim memoarima, člancima iz novina, pamfletima, kao i arhivskim dokumentima). Što su kasnije pisani, ova se odlika „učenosti“30 (tj. upoznatosti s drugim tekstovima) pojačava. Do ovog zaključka vodi nas već pregled registra imena na kraju izdanja memoara i letimičan pregled samih tekstova: oni vrve od metatekstualnih objašnjenja i intertekstualnih upuć ivanja. *** Nova, romantičarska istorija zalaţe se za nov tretman istorijskih izvora . Istoričar treba da ih koristi u što većem broju, da traga za neotkrivenim izvorima po bibliotekama i arhivama (što ipak mali broj romantičarskih istoričara stvarno čini ) i da ih publikuje, a ako koristi već poznate izvore, treba da poštuje njihovo slovo i da ih čita na nov način. Pod izvorima se podrazumevaju pisani dokumenti – u prvom redu 30 Koristimo ovaj termin jer se, tradicionalno, istoriografska škola ozbil jnog rada nad izvorima, umesto olakog i l i pristrasnog zaključivanja, naziva „eruditskom“. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 17 povelje, hronike i memoari. Istoričari , naravno, ovde imaju prevashodno u vidu starije periode francuske istorije. Postoji značajna razlika izmedju pomenutih izvora: povelje, zakoni, uredbe i sl ični arhivski dokumenti, datiraju bez greške dogadjaj i beleţe ga (dogadjaj se baš i sastoji u tom pisanom i potpisanom tekstu), ali se odnose na pojedinačne istori jske činjenice i ne uspostavljaju vezu izmedju dogadjaja. Srednjovekovne hronike često suvo beleţe nizanje dogadjaja, ne upuštajući se u njihovu analizu i povezivanje. Na drugoj strani, memoari se sastoje od kontinuiranog pripovedanja mnoštva raznih dogadjaja, i gotovo obaveznog komentara o njima: dogadjaji se prikazuju u medjusobnim uzročno -posledičnim vezama, porede se, iznose sa sl ikovitim il i pikantnim pojedinostima itd. Sve je to od veće pomoći istoričaru. Većina publikovanih memoara u XIX veku zapravo u podnaslovu i nosi odredjenje „da posluţe za istoriju...“ odgovarajućeg perioda („pour servir à l’histoire de. ..“). Ovo odredjenje, doduše, dugujemo priredjivačima i izdavačima, a ne samom autoru, jer memoarista retko pretenduje eksplicitno na ulogu u „visokom“ ţanru istorije (tvrdi da se obraća svojoj deci, potomstvu, samom sebi). S druge strane, tradicija francuskih istori jskih memoara se veliča u XIX veku, kao predstavnik nacionalnog duha . Poznata je Šatobrijanova teza iz Duha hrišćanstva da moderni pisci nemaju smisla za pisanje istorije (za razliku od antičkih), ali da, zauzvrat, Francuzi imaju poseban dar i oduvek pišu izvrsne memoare . Oni dobro zapaţaju detalje, vole da sebe istaknu u svemu, i teško se odriču strasti i kad vole i kad mrze31. (Iz 31 Šatobrijan u Duhu hrišćanstva , u trećoj knj izi Trećeg dela, posvećenog umetnostima i knj iţevnosti , analizira istori ju i dokazuje da moderni pisci iz raznih razloga nisu uspevali da je pišu. Usput se dotiče memoara. V. Génie du christ ianisme . Troisième partie. Beaux-Arts et Lit térature. Livre troisième. Histoire. Chap. IV. „Pourquoi les François n’ont que des Memoires“, in: Oeuvres de M. Le vicomte de Chateaubriand , Tome premier , Le génie du christ ianisme , Paris , Furne et Cie, 1840, str . 318 -320, URL: I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 18 ovoga se moţe zaključiti da je za pisanje istorije potrebna širina i dubina uvida (a ne podrobnost i površnost), distanciranje i objektivnost.) Ogisten Tjeri je nameravao da sastavi jednu istoriju Francuske u kojoj bi , radi što autentičn ijeg prikazivanja prošlosti , poredjao odlomke raznih memoara i povezao ih svojim komentarom. Zagovarao je apsolutnu vernost izvornim tekstovima, u tolikoj meri da u svojim istorijskim radovima imitira i njihov starinski jezik 32 . U predgovoru svoje veoma popularne Istorije burgundskih vojvoda 1364-1477 , prve studije o srednjem veku koja je postala best -seler, Prosper de Barant 1824. ukazuje na jednu manu dotadašnje francuske istoriografije: ona ne ume da na dovoljno privlačan način pripoveda, iako su izvorni i zbivanjima savremeni dokumenti, na osnovu kojih se piše, „puni draţi“. Ti izvorni dokumenti su upravo „memoari, prosta svedočanstva o prošlim vremenima“, u kojima dolazi do izraţaja jedan specifično francuski ton, „naivan, a pronicljiv“. Memoaristu kao da zabavlja ono što je video, kao da je iznad onoga što pripoveda. Takav bi „opušten" ton trebalo da ima i istorija, kaţe Barant 33. Memoari su, dakle, http:/ /books.google.rs/books?id=VTMVAAAAMAAJ&printsec=frontcover&dq =chateaubriand+genie+du+christ ianisme&hl=sr&ei=0mA0T_XpIor0 - gb5xZnsAQ&sa=X&oi=book_result&ct=book - thumbnail&resnum=8&ved=0CFsQ6wEwBw#v=onepage&q=chateaubriand%20 genie%20du%20christ ianisme&f=false 32 „Quant au récit , je me suis tenu aussi près qu’il m’a été possible du langage des anciens historiens.“ (V. « Introduction », Histoire de la conquête de l’Angleterre , Tome premier, in : Oeuvres de Augustin Thierry, Paris, Garnier frères, s.a, str . 6 .) 33 « C’est une opinion assez généralement répandue, que les historiens français n’ont pas su rendre assez attachants les récits qu’ils ont compilés et rédigés d’après les documents originaux et contemporains. En même temps, on trouve, avec raison, beaucoup de charme dans ces documents eux -mêmes, dans ces mémoires, simples témoignages des temps passés. . . Juger et raconter à la fois . . . ; laisser au lecteur, comme à soi -même, son l ibre arbitre pour blâmer et approuver; al l ier une sorte de douce ironie à une impartiale bienvei l lance, tels I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 19 ne samo validan istorijski izvor , nego i stilski i kompozicioni uzor za istoričara . Oni su spontani produkt, „jezik stvarnosti i ţivota“, naspram veštačkih tvorevina istoričara. Vrednujući memoare, Barant se poziva na antičku tradiciju još od Aula Gelija. Medjutim, memoari ipak ostaju samo gradja za istoriju: po ovom autoru, nedostaje im opšti pogled, poredjenje sa sadašnjošću, moralna pouka i politički savet, pošto svedok priča samo ono što je mogao da vidi 34. Barant još ističe da su memoarist i ranijih vekova (kao i stari hroničari) brkali datume, iskrivljavali imena, premeštali ili ponavljali činjenice, sve u svemu – pravili grube greške, tako da se imp licitno zaključuje da je neophodna istoričareva obrada i kritika t ih izvora. Adolf Tjer uvaţava sećanja kao materijal za istoričarski rad, ali se distancira od uzajamnih mrţnji memoarista, koje nikako da ugasnu (on ne dovodi u vezu verodostojnost sa stran ačkom pristrasnošću). U „Predgovoru“ svoje Istorije Francuske revolucije kaţe: „Moţda je trenutak pre nego što akteri izdahnu najpogodniji za pisanje istorije [Revolucije]: moţemo zabeleţiti njihovo svedočanstvo a da ne delimo sve njihove strasti.“ 35 sont les traits principaux de la narration française. » V. Prosper de Barante, „Préface“, Histoire des Ducs de Bourgogne, 1346 -1477 , in : Philosophie des sciences historiques. Textes de P. de Barante, V. Cousin, F. Guizot, J. Michelet , F. Mignet . . , Presses universitaires de Lil le, 1988, str . 69. 34 « La connaissance des faits généraux n’est point donnée par le témoin, qui ne nous raconte que ce qu’il a fait , que ce qui s’est trouvé à portée de sa vue. Le soldat qui rapporte le récit d’un combat saura bien dire ce qui s’est passé sous ses yeux. Nous apprendrons de lui un épisode du champ de batail le; ses impressions et son langage nous seront un indice de l’esprit et de la composit ion de l’armée, des mœurs du temps, de la nature de la guerre; mais i l ignore et ne peut nous faire savoir le plan général de la batail le. [ . . .] . La victoire ou la défaite est à sa connaissance; leurs causes et leur s circonstances passent sa portée.» Ibid , str . 71. 35 Adolphe Thiers, Histoire de la Révolution française , tome premier , Paris, Au bureau des publications i l lustrées, str . 2. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 20 *** Istoričarskom stručnom zanimanju za memoare odgovara u istom periodu čitalačko, amatersko. Pjer Nora je u svojoj analizi istorije drţavničkih memoara zaključio da su periodi Restauracije i Julske monarhije bili „veliko doba memoara“, zato što se obnavljaju izdanja memoara iz prošlih vekova u kojima se prepoznaje jedna specifično francuska tradicija, ali i zato što se publikuje ogroman broj novih memoara 36 . Publika u prvoj polovini veka oboţava, videli smo, sve što ima veze sa prošlošću: istorijske romane Va ltera Skota ili Aleksandra Dime, istorijske drame, istorijske memoare svedoka prošlih epoha, istori jske studije romantičara. Pored toga, posebno je zanimaju nedavni, ali sporni periodi Revolucije i Carstva, u kojima se profilisala nova uloga pojedinca u nacionalnoj Istoriji . Istoričari dovode takodje u vezu francuski poraz i nacionalno poniţenje 1815, sa potrebom da se uteha nadje u sećanjima na staru slavu i pobede. O preobraţaju čitalačkog ukusa svedoči uspeh velikih edicija memoara počev od dvadesetih godina veka, ali i ponavljana izdanja pojedinačnih memoara počev od 1815.g. 37. Biblioteke memoara 36 Pierre Nora, „Les mémoires d’Etat : de Commynes à de Gaulle“, in: Pierre Nora (sous la dir .) , Les Lieux de mémoire , t . II, La Nation, Paris, Gall imard, str . 363. 37 Ovaj uspeh treba, doduše relativizovati podatkom da su i inače u to doba velike kolekcije bile najtraţenija knj iţevna roba. Sociologija izdavaštva pokazala je da su, rec imo, imućni skorojevići kupovali „na metar“ sabrana dela raznih pisaca, biblioteke velikih francuskih romana, pa i . . . biblioteke memoara. Izdavači su obezbedj ivali f inansiranje sistemom pretplate čitalaca na odredjeni broj tomova. Isto tako, mnoţe se edic ije jeft inih knj iga, što se povezuje sa opismenjavanjem, demokratizaci jom i industri jal izacijom štampe. V. Isabelle Olivero, L’invention de la collection. De la dif fusion de la l i t térature et des savoirs à la formation du citoyen au XIXe siècle, P aris, I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 21 priredjuju ozbiljni istoričari (pošto se smatra da su memoari ozbiljan i verodostojan ţanr). Prva edicija obuhvatila je sto trideset tomova Memoara vezanih za istoriju Francuske (1819-1829) , od kraja XII do polovine XVIII veka, i bila opremljena eruditskim kritičkim aparatom 38. Gizo uredjuje istovremeno dve biblioteke: francuskih memoara do XIII veka 39 (30 tomova, 1823-1835), te memoara o engleskoj Revoluciji u 25 tomova (1823-1825). Bervil i Barijer izdaju biblioteku memoara o Revoluciji (53 toma, 1820-1827, po CCFR; 65 tomova, po SUDOC; 1820-1839) 40. Mišo i Puţula izdaju Novu zbirku memoara vezanih za istoriju Francuske od XIII veka do kraja Starog režima (32 toma, 1836- 39), itd 41 . Pored eruditskih, ima i drugih, manje ambicioznih edicija memoara (npr. Barijerov Izbor memoara XVIII veka u 12 tomova, 1846- 1849). Éditions de l’ IMEC – Éditions de la Maison des Sciences de l’Homme, 1999, 335 str . 38 Poznata kao kolekcija Peti to -Monmerke, po imenima urednika. Klod -Bernar Peti to (Claude-Bernard Peti tot) , najpre minorni pisac, a onda priredj ivač kapitalne antologije francuskog pozorišta u 23 toma, Rasinovih, Molijerovih, Servantesovih dela. Peti to je bio priznat u svoje vreme i kao istoričar , zahvaljujući detaljnim objašnjenj ima koj ima je propratio memoare u svojoj edicij i . 39 Ovo i nisu memoari u pravom smislu reči , nego hr onike prevedene s lat inskog. 40 Koja je poznata i kao kolekcija braće Boduen, po imenu izdavačke kuće. CCFR – Catalogue collectif de France; SUDOC - Catalogue du Système Universitaire de Documentation. Navodimo ove podatke na osnovu kataloga kao merodavnih izvora, jer se u l i teraturi mogu naći divergentne cifre. 41 Godine početka edici ja nisu uvek pouzdane: prema katalogu BNF, prospekt za ediciju memoara o Revolucij i datira iz 1821, a XIX tom (!) – memoari gospodje Rolan – izašao je u okviru iste kolekcije 1820. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 22 Damijen Zanon došao je, s tim u vezi, do zaključka da su „velike stručne zbirke pruţile punu intelektualnu dostojnost kulturnoj potrebi za istorijskim sećanjem posvećenim jednom skorašnjem periodu“. 42 Apokrifni ili pseudo-memoari takodje su cvetali jedno vreme (1827-1837). D. Zanon prikazao je dosta podrobno taj izdavačko -autorski fenomen, uglavnom prateći svoj evrsnu enciklopediju knjiţevnih podvala Ţozefa Kerara43. Neki su se pisci , naime, na podsticaj dva pariska izdavača, specijalizovali za kompiliranje i senzacionalističku obradu istorijskih anegdota, kradući i prepričavajući scene iz „pravih“ memoara ili na osnovu arhivskih istraţivanja koja su za njih obavljali studenti. Ovakvi memoari pisali su se i grupno. Posebno je bila popularna edicija laţnih memoara kraljevskih ljubavnica. I poznati knjiţevnici su ponekad radi zarade učestvovali u takvim mistifikacija ma. Šarl Nodije je, recimo, saradjivao na Memoarima jedne savremenice (1827-28) čija je navodna autorka bila Ida Sent -Elm, dok je Balzak navodno pisao u ime vojvotkinje d’Abrantes (1831 -35).44 U tim pseudo-memoarima ima toliko netačnosti i neverovatnih deta lja da je Teofil Gotje autorku prekrstio u 42 U svojoj doktorskoj disertacij i koja je kasnije publikovana kao knj iga (mi smo konsultovali tezu). V. Damien Zanone, „Ecrire son temps: les Mémoires en France de 1815 à 1848“, Thèse de doctorat: Lit térature française, Université Paris 8, 1997. Chap. I, „Les Mémoires entre 1815 et 1848: la prose d’une époque“, str . 52. 43 Joseph-Marie Quérard, Les supercheries l i t téraires. Galerie des écrivains français de toute l’Europe qui se sont déguisés sous des anagrammes, des astéronymes, des cryptonymes, des in it ialismes, des noms l i t téraires, des pseudonymes facétieux ou bizarres, etc, Paris, Maisonneuve et Larose, 1845 - 1853 ; ovo zanimlj ivo delo, či j i naslov navodimo u celini zbog retko sretanih termina, dostupno je na sajtu Gallica u trotomnoj verzij i : http: / /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k2001436/f4.image.r=.langFR#. 44 Balzak je, čini se, učestvovao u publikovanju više memoara iz kolekcije braće Boduen. To ga je, recimo, inspirisalo za pripovetku sa tematikom iz Revolucije (« Un épisode sous la Terreur » o dţelatu Sansonu koj i je pogubio Luja XVI). I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 23 „Vojvotkinju od Abrakadabrantesa“ 45. Da lavina pseudo-memoara ipak nije umanjila kredibilitet i popularnost ţanra istorijskih memoara, pokazuje podatak da su tokom čitavog XIX veka ličnosti iz kulturnog i političkog ţivota pisale memoare, često iz lukrativnih pobuda. Uvaţavanje memoara o Revoluciji ostavilo je traga i u mnogim romanima , u vidu priznatih ili nepriznatih pozajmica, na koje nije potrebno na ovom mestu podsećati . 45 V. članak „Mémoires et journaux intimes. France / XIXe s“, in: Béatrice Didier (sous la dir .) , Dictionnaire universel des l i t tératures , Paris , PUF, 1994. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 24 I. 3. MEMOARI O REVOLUCIJI KAO ISTORIJSKI IZVOR Memoari o Revoluciji 1789. izuzetno su mnogobrojni. Istoričari Revolucije i početka XIX veka sačinil i su tri bibliografije memoara grupisanih po periodu na koji se odnose: memoara o Revoluciji , o Napoleonovom dobu, te o Restauracij i 46. Mnoga od ovih sećanja prostiru se na dva ili sva tri perioda, pa je teško ustanoviti tačan broj memoara o Revoluciji. Sem toga, u ovim bibliografijama nalaze se i apokrifni memoari (bar poznatiji), kao i oni prevedeni sa stranih jezika, što treba oduzet i od zbira. Procene stručnjaka se kreću, zavisno od manje ili više restriktivnih kriteri juma, od oko pet stotina do hil jadu četiristo memoara. Veći deo memoara ne odnosi se na čitavu epohu Revolucije; polovina je štampana u knjigama, a polovina (oni kraći, ili iz pera nepoznatih ili lokalno poznatih ličnosti) u časopisima. Sasvim mali procenat je preštampan od kraja II svetskog rata na ovamo. Epoha najintenzivnijeg objavljivanja, po Alfredu Fjerou 47 , bila je od 1820. do 1840, što znači odmah ili ubrzo po pis anju – tada su zaista i sluţili kao nezamenljiv istorijski izvor romantičarskoj generaciji istoričara. U Fijeroovoj bibliografiji osnovna kvalifikacija memoara jeste njihova verodostojnost ili neverodostojnost. 46 A. Fierro, Bibliographie crit ique des Mémoires sur la Ré volution, écrits ou traduits en français , Paris, Service des travaux historiques de la Ville de Paris, 1990; J . Tulard, Bibliographie crit ique des Mémoires sur l’époque napoléonienne, écrits ou traduits en français , Genève, Droz, 1991; G. de Bertier de Sauvigny, A. Fierro, Bibliographie crit ique des Memoires sur la Restauration, ecrits ou traduits en francais , Genève, Droz, 1988. 47 V. „Predgovor“ za navedenu bibliografi ju. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 25 Najznačajnije figure Revolucije uglavnom nis u ostavile autentične memoare (retki su oni koji su stigli da zapišu svoje svedočanstvo pre nasilne smrti). No, velika politička uloga i onako ne garantuje zanimljivost memoara. Ţan-Fransoa Fajar povezuje dinamiku objavlj ivanja datih memoara sa njihovim ideološkim usmerenjem: „Glavni memoari potiču od preţivelih, od političara Ravnice, i bili su objavljeni pod Restauracijom u cilju iskupljenja i opravdanja pred monarhijom, ili su pak ostali neobjavljeni do velikog talasa publikovanja povodom komemoracije stogodišnjice 1789.“ 48 Svi memoari o Revolucij i koje smo konsultovali (oko osamdeset) jasno se ideološki odredjuju za ili protiv Revolucije , ili bar za ili protiv nekih njenih faza i struja, tako da su u saglasju sa istorijskim studijama o Revoluciji pisanim u isto vreme. Uglavnom se bave tzv. „velikim danima“ i velikim imenima , opet slično istorijama Revolucije iz datog perioda. Memoari parcijalne tematike posvećeni su revolucionarnim tamnicama, tj . svedočenju o zatočeništvu, progonu i masakrima nezavetovanih sveštenika, emigraciji plemstva, vojnim pohodima (koje su opisali i obični vojnici i visoki oficiri). Što se njihove forme tiče, razmotrićemo je u poglavlju o francuskoj memoarskoj tradiciji . *** Prilikom našeg čitanja raznih romantičarskih istori ja Revolucije, memoari o Revoluciji se jesu pokazali kao glavni i li jedan od glavnih istorijskih izvora u njima. Što je pojedina istori jska studija “narativnija”, anegdotskija, to se istoričar češće poziva na odredjene 48 V. članak „Mémoires sur la Révolution française“, in: J . Tulard, J . -F. Fayard, A. Fierro, Histoire et dictionnaire de la Révolution française , Paris, Robert Laffont, 1987. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 26 memoare kako bi potkrepio svoj iskaz. Poneki istoričar pritom objašnjava zašto u pojedinoj prilici poklanja veru jednim, a ne drugim memoarima, ali to deluje nategnuto (često nailazimo na tvrdnje tipa: “g. taj i taj je poznat kao istinoljubiv”). Pored memoara, kao izvor se navode Le Moniteur universel (glasilo vlasti od 1789, u kome su objavljivani zapisnici skupštinskih rasprava, bez komentara) i drugi listovi, a izuzetno retko pisma i usmena svedočanstva. Podjimo pribliţno hronološkim redosledom izdavanja ovih istorija: Bolije u svojim Istorijskim esejima o uzrocima i posledicama francuske revolucije (1801-1803) već navodi memoare gospodje Rolan, Dimurijea, Bujea, Bertrana de Molvila. 49 U uvodnim razmatranjima Bolije objašnjava da, iako se stalno govori da “našim potomcima treba ostaviti da pišu istoriju revolucije u Francuskoj”, on lično veruje da istorijske činjenice jamačno vernije pripoveda “pisac koji im je bio svedok nego pisac koji je samo slušao o njima”. Ubedjen je da “karakter i strasti ljudi koji su izveli revoluciju, moraju biti oslikani istinitijim bojama od strane onoga ko je poznavao te ljude, i sam video i iskusio učinke tih strasti, nego od strane njegovog praunuka, koji će o njima slušati naopako i na preskok…”50 Bolijeovo uverenje moţe se uzeti kao opšti kredo romantičarskih istoriografa Revolucije. Istoriju, dakle, treba da piše (“pripoveda”) svedok i učesnik , pisac i savremenik (a ne istoričar iz sledeće generacije). 49 Claude-François Beaulieu, Essais historiques sur les causes et les ef fets de la révolution de France, avec des notes sur quelques événemens et quelques insti tutions, Paris, Maradan, 1801-1803. 50 Ibid , tom I, str . i . Bolije u nastavku poriče sopstvenu poli t ičku pr istrasnost , svrstavajući se u « part iju » razuma. Zanimlj ivo je kako Bolije rezimira istorijske zakonitosti (ovo govori o duhu vremena, nevezano za fi lozofsk e koncepcije) : « En composant cet ouvrage, j ’ai voulu me placer sous les étendards de celui de la raison, non pas considérée comme déesse, mais comme émanation de l ’ intell igence suprême; j `ai voulu rattacher mes lecteurs au système qui m`a paru gouverner ce bas-monde depuis qu`il exis te, c`est -à- dire au mouvement de la nature, régularisé par les lois sociales. » Ibid , str . i j . I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 27 Nekadašnji oficir, predstavnik plemstva u Skupštini drţavnih staleţa koji se odmah priklonio trećem staleţu, poslanik revolucionarnih skupština, zaboravljeni istoričar Tulonžon je objavio Istoriju Francuske počev od Revolucije 1789, napisanu na osnovu memoara i savremenih rukopisa 51, u kojoj korist i vojne memoare više nego kasnij i istoričari; navodi iz pojedinih memoara koje daje u okviru “dokaznog materi jala” na kraju svakog toma umeju da budu veoma dugi (fragment iz memoara konventovca C.C. – 27 strana!52). Lakretel mladji u svom Istorijskom prikazu Francuske revolucije , u delu o Zakonodavnoj skupštini iz 1801. 53, poziva se na Molvilove memoare. U delu o Direktorijumu 54 iz 1806. navodi Karnoove memoare 55 51 François Emmanuel Toulongeon, Histoire de France, depuis la Révolution de 1789. Ecrite d`après les mémoires et manuscrits contemp orains, recueil l is dans les dépôts civils et mili taires , Paris, Treuttel et Würtz, 7 t , 1801 -1810. « Memoari » iz naslova nisu samo naši istorijski memoari , nego i razni sluţbeni spisi i dopisi , kao i pisma i dnevnici . 52 V. treći tom navedenog dela (1803). 53 Lacretelle jeune, Précis historique de la Révolution française. Assemblée législative , Paris, Onfroy, 1801 (an IX), XLVIII - 456 str , na saj tu books.google dostupno drugo izdanje (Paris, Treuttel et Wurtz – Onfroy, 1804). 54 Lacretelle jeune, Précis historique de la Révolution française. Directoire exécuti f , Paris, Treuttel et Wurtz, 1806, 2 toma. Medju korisnim izvorima za pisanje istorije, Lakretel navodi i skupštinske govore raznih poslanika. 55 Lakretel navodi zapravo Karnoov memoar (u jednini) . Laza r Karno je, kad je izgnan, napisao dva is torijska memoara (odn. spisa, pošto je naslov u jednini) , u koj ima je demantovao optuţbe na svoj račun iznete u jednom zvaničnom izveštaju o puču izvršenom 4. septembra 1797. (kada je Karno morao da pobegne), i ţestoko se izjašnjavao protiv bivših kolega, troj ice Direktora („trijumvira“ Rebela, Barasa i La Reveli jera -Lepoa) . Prvi spis je iz 1798, naslovljen: Réponse de L.N.M. Carnot, ci toyen français, l’un des fondateurs de la République et membre consti tutionnel du Directoire exécuti f ,au Rapport fait sur la conjuration du 18 fructidor, au conseil des cinq cents, par J.Ch. Bailleul, au nom d’une Commission spéciale , većeg je obima (163 str .) , ima u prvom delu formu teza (odgovora na laţne optuţbe iznete u rečenom I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 28 i poziva se na više neimenovanih vojnih memoara. U opseţnoj Istorij i Francuske revolucije 56 iz 1824. isti pisac najpre objašnjava u uvodu da je ţeleo da piše istori ju onih perioda nacionalne istori je koje su “lični memoari najbolje osvetlili”57, a u daljem tekstu se poziva na sećanja Bezenvala, gospodje de Stal, Ija (Hue), Bujea, Ber trana de Molvila, kao i na autore memoara koje ne imenuje. Adolf Tjer u svojoj Istoriji Francuske revolucije (1. tom je iz 1823.) pominje kao referencu “gomilu memoara” 58, a poimence Bujea, Dimurjea, Ferjera, Lafajeta, Fromana, gospodju Kampan, Sujea, Puize a, Bertrana de Molvila, Maluea, Garaa, Barbarua, Napoleona. Lareve ljer- Lepoa…, zapravo skoro sve memoare koji su do tada bili izdati. On daje i opširne izvode iz pojedinih memoara, u beleškama na kraju knjige. Tjer dosta koristi i citate iz štampe (Ami du peuple , Journal des Jacobins ). komisijskom izveštaju), a drugi deo je argumentativno -narativan pamflet (dakle, nije reč o kontinuiranom retrospektivnom pripovedanju duţeg vremenskog perioda) . Drugi spis naslovljen je: Second mémoire de Carnot (Hamburg, 1799, svega 23 str .) , u formi veoma kr i t ičkih portreta i anegdota o revolucionarnim vodjama druge faze, či jom je zaverom Karno pao. Ni ovaj spis nema hronološki i narativni kontinuitet , t j . ne predstavlja prave memoare. Na osnovu njega i drugih Karnoovih spisa, priredjeni su Istorijski i vojni memoari o Karnou , u trećem licu, publikovani 1824. u edicij i istorijskih memoara o Revolucij i kod izdavača braće Boduen. (Karnoove memoare iz revolucionarnog per ioda ne treba brkati sa njegovim čuvenim „memoarom iz 1814“.) 56 Charles de Lacretelle, Histo ire de la Révolution française , Bruxelles, Pinchon de Broux, 2e édit ion, 1824. 57 Ibid , str . V. Da Lakretel memoare smatra najbolj im istori jskim izvorom dokazuje i kasnija opaska, povodom uzavrele atmosfere na dvoru u julu 1789: „Il n’était plus douteux pour personne qu’un coup d’état ne dût être frappé. Quelles en devaient être la force et l`étendue? Les mémoires de ce temps sont si stéri les et si rares , qu`ils fournissent peu de moyen d`éclaircir ce mystère .“ ( Ibid , str . 42) 58 Adolphe Thiers, Histoire de la Révolution française , Paris, Lecointe et Durey, 1823-1828. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 29 Medjutim, kako su tomovi Istorije odmicali (mi smo konsultovali devet), tako se autor sve manje pozivao na konkretne izvore. Fransoa Minje u svojoj narativnoj istoriji Revolucije iz 1824, koja pokriva period do 1814, suprotno opštoj tendenciji koju smo uočili, gotovo da ne navodi memoariste (sem Napoleona i Tibodoa, ali za Konzulat i Carstvo) 59 . Luj Blan , koji istoriju Revolucije piše sa veće distance (1847), pominje razne memoariste Starog reţima kada govori o tom periodu (n pr. Sen-Simona, kardinala de Rea, Morelea, Dikloa), a za revolucionarni period se poziva na mnoge memoariste, pa i na jednog iz našeg izabranog uţeg korpusa, koga nijedan drugi onovremeni istoričar nije uzeo u obzir (grofa de Tijija 60 ). Evo imena nekih od njih: gospodje di Ose i Kampan, gospodja Rolan , Puize, Marmontel , Sulavi, Bezenval, Baji, Barer, Klermon-Galerand, Ferijer, Mirabo, Ţozef Veber, Rivarol, Levaser, Fonten, gospodja de Larošţaklen , gospodja de Bonšan, gospodja Sapino, gospodja de Ţanlis , Šarlota de Robespjer, Tibodo, Luve, Gara, Dope, Barbaru, Bizo, Mejan, Kleber, Male di Pan, Gete. .. 61 Ovaj autor ponegde suprotstavlja različite verzije kod memoarista, kao i tvrdnje istoričara (npr. Mišlea il i Baranta) i memoarista 62. Opšti je utisak da polovinu 59 François -Auguste Mignet, Histoire de la Révolution française, depuis 1789 jusqu’en 1814 , Bruxelles, Méline, 1835 (prvo izdanje iz 1824) . 60 Masnim slovima obeleţavamo, pored imena istoričara , i imena memoarista iz našeg uţeg korpusa, koje proučavamo u drugom delu rada. 61 Louis Blanc, Histoire de la Révolution française , Paris, Langlois et Leclercq / Furne, 12 tomova, 1847-1862. 62 On to ovako obrazlaţe u uvodnoj napomeni: „La Révolution frança ise a été une grande batail le […]. Or, comme cette batail le, au fond, dure encore, i l ne faut pas s`étonner si son histoire n`a été écri te jusqu`ici qu`au point de vue du combat […], de la ruse ou de la fureur. […] prétendre écrire l’histoire de la Révolut ion française, c’est s’imposer la tâche, non seulement de raconter les faits , mais d’évoquer devant le lecteur pris pour juge , les témoins de ces faits, et là de les interroger un à un, de les confronter , de peser leurs I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 30 navedenih izvora u fusnotama predstavljaju memoari , a drugu polovinu zvanični dokumenti i članci iz revolucionarne štampe. Mišle u svojoj istoriji Revolucije, objavljenoj u istom periodu (1847-1853), korist i memoare na više načina. U prvom tomu, kao drug i istoričari, pripoveda anegdotu, a u fusnoti navodi izvor(e). U kasnijim sveskama preuzima scene iz memoara ne navodeći odakle ih je pozajmio; upoznat či talac lako ih prepoznaje, tim pre što se memoaristino ime pojavljuje medju učesnicima scene. S druge s trane, u fusnotama, koje su u kasnijim sveskama mnogo manje zastupljene, on poziva čitaoca da u vezi sa izrečenim pročita odredjene memoare 63. U Mišleovom korpusu su: Baji, Bezenval, Lenge (predrevolucionarni memoarista), Mirabo, Ferijer, Bertran de Molvil, Etjen Dimon, opat Gregoar, Lafajet, Dimurije, Monlozije, gospodja Kampan, gdja Lebren, gospodja Rolan , Luve, Barer, Rederer, Mersije di Roše, Baras , Gijon, Briso, Barnav, Šarlota de Robespjer 64 , Diran (de Majan), gospodja de Larošţaklen 65 itd, ali i mnogo slabo poznatih kraćih svedočenja .. . Prosper de Barant u Istoriji Nacionalnog konventa 66 stalno u fusnotama navodi svoje istorijske izvore, ponekad dva -tri izvora za onu verziju dogadjaja za koju se odlučio u glavnom tekstu; pored memoara, citira Moniteur i druge listove, pisma i td. Broj memoara koje navodi zaista je veliki. Njegovo pripovedanje zasniva se na svedočanstvu témoignages , d’éclarcir leurs contradictions , de rectifier leurs souvenirs.“ (« Avis au lecteur », Nav. delo , t . I, str . I) . Podvlačenje je naše. 63 Jules Michelet , Histoire de la Révolution française , Paris, Chamerot, t . I (1847) - t . VII (1853). 64 Memoari Robespjerove sestre su sumnjivog au torstva, al i se istoričari nj ima sluţe i navode ih zbog neobičnih podataka koje ne nalaze na drugom mestu. 65 Mišle se u svom pristrasnom tumačenju ne l ibi da memoare Vandejaca, koj i ne idu u pri log Revolucij i , proglasi za čiste izmišljotine. Up. Nav. delo, t . IV, str . 288. 66 Prosper de Barante, Histoire de la Convention nationale, Paris, Furne / Langlois et Leclercq, 6 tomova, 1851-1853. I. Memoari o Revoluciji u francuskoj istoriografiji 31 sledećih autora memoara: Gara, gospodja Rolan , Lafajet , Luve, Barbaru, Ferijer, Bizo, Arman de la Mez, Rederer, Bertran de Molvil , gospodja de Larošţaklen , Lavalet , Veber, Buje, Klermon-Galerand, Dimurije, Napoleon, Levaser, sestra Luja XVII, Barer, I (Hue), Mejan, maršal Sen - Sir, Lombar de Langr, Kleber, Bolije, Benjo, Barer, maršal Ţurdan, Robespjer 67 , Tibodo, opat Remo, Arman de la Miz, vojvoda od Monpansijea, Danikan, Burijen, Fen, itd. *** Pregled nekoliko poznatih istorija Revolucije nastalih u prvim decenijama XIX veka pokazao nam je da su memoari o Revoluciji zaista „sluţili za istori ju“ te epohe 68, kao primarni i nezamenljivi istor ijski izvori . Bez obzira na proklamovani zahtev nepristrasnosti na obe strane, istoričari su ih birali i navodili shodno svojim ideološkim opredeljenjima, baš kao što su ih memoaristi pisali shodno svojim. Profesionalni istoričari su t i koji odredjuju št a je u jednoj epohi istorično i šta je istorijska materija. Ali , i memoarist i u svojoj spisateljskoj praksi iskazuju šta je za njih istorija koja zasluţuje da se zabeleţi , i na koji način se to moţe činiti. U epohi romantizma , kao što smo videli, pogledi istoričara i memoarista bili su u saglasju. 67 Za koga mu ne smeta što su u pitanju apokrifni memoari . 68 Aludiramo na izdavačko odredjenje u podnaslovu većine memoara tog doba: « mémoires pour servir à l`histoire de … » . I I . Memoari o Revolucij i u francuskoj autobiografskoj tradici j i II. MEMOARI O REVOLUCIJI U FRANCUSKOJ AUTOBIOGRAFSKOJ TRADICIJI II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 33 II. 1. UVOD Memoari o Revoluciji sačinjavaju tematski jasno omedjen korpus tekstova, koji se moţe posmatrati u uţem ţanrovskom kontekstu francuske memoarske tradicije i u širem ţanrovskom kontekstu istorije autobiografskih knjiţevnih formi. Memoari su, kao vrsta, opisali zanimljivu putanju u sazveţdju ţanrova : njihovo je kretanje zavisi lo i od promene internih poetičkih karakteristika, i od pregrupisavanja drugih ţanrova. Od XVI do XVIII veka pripadali su istorijskom ţanru, a njihovu literarnost – koja je kasnije toliko proučavana - sami su autori memoara poricali. (Pored toga, već od kraja XVII veka memoarska forma kročila je u narativnu fikciju romana i tu se uspešno odrţala do danas.) U XIX veku bili su knjiţevna vrsta: paraistorijska (jer istorija dugo sebe podvodi pod knjiţevnost, a tek u drugoj polovini veka pod naučni model) i autobiografska . Danas su memoari faktualna vrsta i deo autobiografskog ţanra u širem smislu (koji se j oš naziva ego- knjiţevnošću, ličnom knjiţevnošću, a na francuskom i « écritures du moi » - oblici pisanja o sebi), a u istorijskoj literaturi spadaju u tzv. “malu istori ju”. Najzad, memoari od osamdesetih godina prošlog veka spadaju u (vanknjiţevni) etno -sociološki korpus ţivotnih pripovesti 1. Kako bismo sagledali odnos našeg korpusa memoara prema toj istoriografskoj i knjiţevnoj tradiciji , podsetićemo na istorijat memoarskog ţanra u Francuskoj, na njegovo pribliţavanje srodnim vrstama (pre svega istori ja, autobiografi ja i roman) i udaljavanje od njih, 1 Francuski naziv : réci ts de vie. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 34 na diversifikaciju samih memoara na podvrste, te na tematske i narativne crte koje ćemo moći prepoznati i u korpusu memoara o Revoluciji. U tome ćemo se oslanjati na radove najznačajnijih proučavalaca; izbor rezultata koje ćemo ovde rezimirati uvek će biti vodjen potrebama našeg daljeg istraţivanja. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 35 II. 2. MEMOARI SE IZDVAJAJU IZ ISTORIOGRAFIJE I DIFERENCIRAJU (XVI-XVIII vek) II. 2. 1. Memoari, “memoarčići”, faktumi Mark Fimaroli bavio se istorijom memoa rskog ţanra, naročito u Francuskoj, koju mnogi smatraju kolevkom memoara 2. Rodjenje ţanra smestio je u period 1555. -1570: upravo tada se u Francuskoj preispituju dotadašnji istori jski spisi, protestantski pisci tragaju za istorijskim pristupom koji bi vodio istini a ne pouci, a Fransoa Boduen sastavlja svoj čuveni Methodus ad facilem historiarum cognitionem (1566.g.) u kome od istoričara zahteva nepristrasnost, upućenost u materiju i odvajanje od retoričkih i filozofskih uzora. U krupnim crtama, memoari su, po Fimaroliju, nastajali kao reakcija pojedinaca, najčešće plemića u kraljevoj sluţbi, na neobjektivnost zvanične drţavne istoriografije 3. Kralj je, naime, od istaknutih knjiţevnika naručivao istoriju Francuske svog doba, u propagandne svrhe. Kraljevski istoriografi bili su pristrasni i skloni praznoslovlju; umetali su izmišljene nacifrane govore istorijskih ličnosti, a prećutkivali ili pogrešno tumačili stvarne dogadjaje, Zamerali su im već tada što nisu prisustvovali dogadjajima koje opisuju i što nisu 2 V. Marc Fumaroli , La diplomatie de l’esprit . De Montaigne à la Fontaine , Paris, Gall imard, 1998. Fimaroli je tu naročito proučio memoare XVI, XVII i XVIII veka. 3 Članak “Memoari , i l i t i kraljevska istoriografija na sudu” ( « Les Mémoires, ou l’historiographie royale en procès »), preštampan u prethodno navedenoj antologij i , str . 217-246. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 36 razumeli duh visokog plemstva koje bije nacionalne bitke (naime, često su istoriografi bili iz redova sveštenstva). Uzbudljiva, ukrasima bogata, tzv. ciceronovska istorija bila je predmet osporavanja već medju humanistima sredinom XVI veka: oni su ustanov ili da pesnička mašta i panegirici ugroţavaju verodostojnost istorijskih št iva, ništa manje nego moralisanje, sujeverje i patriotizam. Zvanična istorijska disciplina je u XVI i XVII veku bila bliţa retoričkoj veštini nego nauci. Mada je i dalje smatrana na jvišim proznim ţanrom (“genus orationis maxime”, ili « opus oratorium maxime », kako se govorilo od Cicerona nadalje) 4 , istorija , po mišljenju savremenika, ni krajem XVII veka još nije imala dostojnog predstavnika u Francuskoj, bilo da se poredi sa tadašnj im ital ijanskim istoriografima i li sa starorimskim nedostiţnim uzorima. Protiv retorike zvanične i školske istori je okrenuli su se, s jedne strane, istoričari erudite koji su se oslanjali na arhivske dokumente i grozili se isprazne rečitosti, a s druge – velikaši i vojskovodje koji su pisali memoare jednostavnim sti lom. I jedni i drugi neguju kult Istorije i kult Francuske, “l idera” medju evropskim silama. Istorija Francuske, onako kako o njoj svedoče, jeste herojska, ravna grčkoj ili rimskoj epopeji. Memoarist i, uz to, svoja dela eksplicitno isključuju iz knjiţevnosti i odbacuju “sramno” zvanje pisca. S druge strane, Istorija je bila normirana, kao i drugi klasicistički ţanrovi. Medju njenim zvanično priznatim podvrstama – anali, hronike, komentari , ţitija… - ne pominju se memoari. Najbliţi ţanrovski predak memoara jeste tradicionalni ţanr istorijskog komentara (npr. Cezarovi Komentari o Galskom ratu ). Memoari su nekakav ţanrovski mešanac, za koji će se evropski teoretičari zainteresovati tek u XVIII veku, k ada sve što dolazi iz Francuske bude zasluţivalo paţnju. 4 Kao što je epopeja bila najviši poetski ţanr . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 37 Medjutim, to nezakonito (vanbračno) čedo već je u XVII veku imalo sjajne predstavnike 5. Prema Firetijerovom rečniku iz 1690.g, slava prinčeva, vojvoda, maršala i kancelara koji su ih pisali, kao i v eličina njihovih podviga, doprinele su da se ime ţanra počne pisati velikim slovom (“Mémoires”, za razliku od memoara kao sluţbenih beleški, pripreme za neku studiju ili za sud). Fimaroli je prikazao, u klasičnom članku “Memoari na raskršću proznih ţanrova ”6, odnos izmedju zvaničnog ţanra Istorije i marginalnog ţanra memoara u XVII veku. Zahvaljujući tome što memoari zvanično nisu pripadali knjiţevnosti (koja je tada sva retorički kodifikovana), njihovi autori imali su slobodu da svojoj teţnji ka istini daju oduška na drugačije načine, te su u priličnoj meri uticali na istoriografiju, tradicionalnu autobiografiju i roman. Pošto u njima pisci -svedoci vode borbu za istorijsku istinu protiv istoriografa, memoari imaju pretenziju da budu više od skice, pripremnog arhivskog dokumenta za pisanje sintetičkih Istorija. Obraćaju se sudu Potomstva, odnosno budućeg čitaoca. Stoga se memoaristi drţe onoga što su doţiveli i to pripovedaju jednostavnim jezikom; imuni na retoričke zahteve, ne teţe eleganciji izraza, moral isanju i li dodvoravanju; da bi obezbedil i verodostojnost, umeću iscrpne citate raznih zvaničnih dokumenata (pisama, ukaza, naredbi). Istorijska istinitost u memoarima stoji naspram aristotelovske, knjiţevne verovatnosti, i postiţe se drugim sredstvima. Lično iskustvo i prirodni 5 Fimaroli podseća da je Fil ip de Komin ( rodjen 1447, memoari iz 1524. ) uzdizan kao prvi plemić koj i je udruţio koplje i pero, tj . sastavio memoare, i t ime utro put mnogobrojnim hrabrim i vrlim ratnicima da ih pišu. Zanimlj ivo je da je njegovo delo, ranije starinski nazivano Chronique et Hystoire,već u XVI veku objavljeno pod novim imenom: latinski prevod Kominovog teksta (iz 1545. g.) nosi u naslovu ţanrovsko odr edjenje Komentari , dok francuski tekst ( iz 1552.) nosi naslov Memoari . Ovo govori o previranju unutar istorijskog ţanra. 6„Les Mémoires au carrefour des genres en prose“, Ibid , str . 183-215. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 38 talenat za pripovedanje postaju zaloga istinitosti, a ne izveštečena rečitost i učenost (simptom neistinitosti). Ipak, dodajmo da ne treba misliti da su memoaristi neuki: u metadiskurzivnim odlomcima memoara XVII veka pominju se antički istoričari (Plutarh, Salustije, Tacit, i td), Montenj i drugi. Memoarima se u XVII I XVIII veku razračunavaju članovi parlamenata s monarhijom, katolici i protestanti , protivnički crkveni redovi, knjiţevne škole, galikanci i ultramontanci… Aristokratski (junački) memoari kroz podvige i ţrtve jednog izdanka veličaju čast čitave plemićke loze; rodonačelnik podseća na svoje zasluge i svodi račune s kraljem, ali piše i da bi sluţio za primer potomcima. Njegovo herojsko Ja razdvaja se na gordog vojskovodju i blagog, poboţnog pretka. Očinski ton (obavezan u uvodnom delu) razlikuje se od suvoparnog pravničkog tona koji srećemo u memoarima sudija članova parlamenata. Aristokratski ton je samosvojan, ličan, daleko od pompeznog visokog stila zvanične Istorije. Ta ko se preko memoara radjaju uslovi za nov način pisanja Istorije. Pod apsolutnom vlašću Luja XIV ratničko plemstvo sve je više sapeto i preobraţava se u dvorsko: umesto bojeva, u dvorskim memoarima se opisuje mondenski ţivot, a sti l se pozajmljuje iz otmen e konverzacije, tog cveta francuskog duha. Pri tome, pod uticajem jansenizma i Por-Roajala, plemići guše svoju stalešku oholost . Izgleda da je prevod Ispovesti sv. Avgustina 1650. tu odigrao veliku ulogu. Muškarci i ţene koji tada ostavljaju memoare, obrać aju se Bogu bez retoričke visokoparnosti, krotki su i okreću se introspekciji. Nezahvalnost kralja i dvora bledi pred nadom u Boţju milost i spasenje, a motiv smrti jeste brana bujici dogadjaja, spletki , anegdota i portreta sa dvora. Fimaroli ovu potkatego riju dvorskih memoara naziva “memoarima avgustinovske inspiracije”.7 Najzad, u istom periodu javlja se jedna 7 Nav. delo , str . 209. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 39 forma memoara čij i razočarani autori (autorke) sabiraju iskustva i priznaju ţivotni neuspeh; oni iznose dogadjaje bez retoričkih ulepšavanja, bez elemenata čuda, klasicistički uzdrţano. To je donekle karakterisalo memoare od početka, a sada će se preneti na pripovedanje u romanu. 8 Romaneskna verovatnost od tada će potpuno isključiti čudesno, i baziraće se na podraţavanju memoara, na njihovoj “delimič noj i nesavršenoj istinitosti”. Ne moramo se baš sloţiti sa Fimarolijevom genealogijom modernog romana, ali je uticaj memoara na knjiţevnost nepobitan. Ovim opširnim osvrtom ţelimo da najavimo mnoge velike teme i elemente memoara o Revoluciji, koji su već bili razradjeni u XVII veku: istorijska istinitost, lično herojstvo i egzemplarnost, kult nacije, status pisca, intertekstualnost, model pripovedanja , itd. *** Memoarima je u XVII veku suprotstavljana jedna druga istorijska vrsta – istorijice (historiettes): to su “memoarčići” (“petits Mémoires”, kako ih je nazvao Talman de Reo), nepovezan niz kratkih istorijskih svedočanstava o raznim ličnostima i dogadjajima. Kada se poveţu u kontinuiranu naraciju, istorijske pričice postaju memoari. 9 Videćemo da 8 “U drugoj fazi , l judi su se zasit i l i her ojskog romana, hibridne forme koja se veštački vezivala za estetičke himere [visokih ţanrova epopeje i Is torije], te se roman okreće jedinoj istorijskoj prozi koja je stvarno postojala i koja je raspolagala čvrstom zalogom ist initosti , memoarima. Oni nisu predstavljali ni uzvišenu i egzemplarnu ist inu idealne Istori je, ni visoki st i l koj i je trebalo da je ukrasi; pisani u srednjem sti lu, l išeni ukrasa, prikazivali su jednu parcijalnu ist inu, al i ta ist ina imala je prednost da postoj i , da se u nju d â poverovati…” Ibid , str . 211. 9 V. Gédéon Tallemant des Réaux , Les Historiettes. Mémoires pour servir à l’histoire du XVII e siècle , précédée d 'une notice sur l 'auteur, augmentée de passages inédits, et accompagnée de note et d'éclaircissements par M. Monmerqué, 10 tomova u 5 sv, Paris, Garnier frè res, 1861. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 40 fragmentarnost i diskontinuiranost pripovedanja u XIX veku neće biti prepreka da se « memoarčići » svrstaju u Memoare. *** U svojoj studiji o poetici memoara u drugoj polovini XVII veka, Emanijel Len ih posmatra manje u istoriografskoj, a više u knjiţevnoj perspektivi 10. Rezimiraćemo njene zaključke: memoara u 3. l icu tada je sve manje. Memoaristi naglašavaju da pišu o sopstvenom ţivotu; pošto je svaki ţivot poseban, drugačiji, to zahteva specifičan pristup. Podraţavanje zadatih formalnih modela ne smatra se do brodošlim. Takodje, oholost plemića koji pišu memoare ne trpi poetičke stege, niti zvanje knjiţevnika , koje iz poštovanja norme proističe. Na drugoj strani, u istom periodu normativna poetika memoare ne priznaje i ne prihvata u zatvoreni sistem ţanrova. Ta j neprijateljski uzajamni odnos memoarista i klasicističke poetike doveo je do procvata memoara (slično se objašnjava i uspeh romanesknog ţanra). Pošto se norma koja vaţi za priznate ţanrove a priori odbija, stvaralačka sloboda treba da iznedri nov model d iskursa. Memoaristi će prigrlit i model konverzacije. Ugledaće se na pojedine memoariste koje smatraju izuzetnim (ne priznajući da ţanr kao celina ima svoja pravila). Zato će poetika memoara dugo ostati na nivou implicitne i otvorena za promene. U memoare mogu da se uključe tekstovi drugih knjiţevnih vrsta – maksime, portreti , pohvale, posmrtne besede, pisma, ţitija. Bez obzira na uţu namenu teksta (l ična, porodična, javna), ţeli se postići prijatnost i korisnost (poučnost). Memoarista se trudi da odrţi pri vid spontane komunikacije s či taocem, pa mu izlaţe teškoće pisanja. Kroz traganje za 10 V. Emmanuelle Lesne, La poé t ique des Mémoires (1650-1685) , Paris, H. Champion, 1996, 477 str . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 41 ličnim izrazom memoarista potvrdjuje svoju nezavisnost i individualnost. On se ogradjuje od retoričnosti Istorije, a time, pokazuje autorka, i od političkog apsolutizma. Introspektivnost je u XVII veku još u znaku preispit ivanja svog odnosa sa Bogom; zato je retka u memoarima. Memoarista se malo zadrţava na svom unutrašnjem ţivotu; on sebe analizira kroz postupke prema drugima, kroz svoje ponašanje u javnosti . Ako u memoar ima ima psihologije, ona se odnosi na druge, izuzev kad memoarista opisuje retke trenutke u kojima su ga savladale „strasti“, kad je izgubio kontrolu nad sobom. Toposi memoarskog diskursa su: genealoški rezime, pripovedanje detinjstva, obrazovanja, te situacija u kojima dolaze do izraţaja memoaristine visoke moralne norme. Fimarolijev avgustinovski tip memoara u ovoj studiji naziva se duhovnim , ili memoarima o preobraćanju ; oni su preludijum za drugi ţivot, memoarista se definitivno odvraća od sveta i traţi Boga u sebi. Mondenski memoari su, pak, razonoda, samo privremeno odvajanje od sveta. Pisanje „istori je“ nije ništa drugo no alibi za pisanje o sebi, inače nedozvoljeno. Najzad, istorija jeste ispoljavanje Boţje volje, ali u memoarima se naznačava odgovornost pojedinca u istoriji . E. Len u svojoj studiji, pored uobičajenog razlikovanja vojnih , ratničkih ili junačkih memoara, memoara sudskog plemstva , istorijskih memoara (o istorijskim zbivanjima, bez odredjene ličnosti u fokusu) naspram ličnih memoara, galantnih memoara (o ljubavnim avanturama), uvodi termin „pred-autobiografski memoari“. To su oni „najintimniji“ memoari u kojima pisac ne teţi istorijskoj inteligibilnosti nego ličnoj, u kojima smisao memoaristinog ţivota nije unapred zadat istorijskim zbivanjima nego ga on doseţe kroz pisanje. Ova studija je dragocena zato što se bavi memoarima u celini njihovog teksta, istraţuje poetiku ne samo na osnovu iščitavanja parateksta i metatekstualnih odlomaka, na kojima se većinom baziraju ostale analize. Rezul tate do kojih je došla E. Len imaćemo u vidu u našoj II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 42 analizi, kako bismo utvrdil i šta se sa pojedinim formalnim odlikama i tematskim toposima desilo u kasnijoj eposi. *** U sintetičkom prikazu daljeg razvoja memoarskog ţanra postoji, moţda i zbog retrospektivne iluzije, ideja o „autobiografizaciji“ memoara u XVIII veku. Tzv. moderna autobiografija rodila se posle 1760, sa Rusoovim Ispovestima (objavljenim 1782. i 1789), a njenu prethodnicu istoričari knjiţevnosti prepoznaju i u memoarima. 11 Medjutim, jedan od specijalista za memoarski ţanr, Frederik Brio, u svojoj studiji o memoaristima Starog reţima 12 odbija da govori o takvoj evoluciji ţanra od XVII veka do Revolucije, tvrdeći da se uslovi pisanja o sebi nisu promenili u XVIII veku, te da bi bilo nadobudn o videti postepeno otkrivanje autobiografije u sledu memoara 13 11 Nećemo se ovde zadrţavati na poznatim merilima za razgraničenje memoara i autobiografije. Upućujemo na radove Fil ipa Leţena (v. npr. odeljak „Opposit ion avec les mémoires“ revidiranog izdanja monografije L’Autobiographie en France , A. Colin, 1998, str . 10-16). Up. takodje skraćen, ali proniclj iv uvid koj i daju: Jacques Lecarme, Eliane Lecarme -Tabone, L’Autobiographie , Par is, A. Colin, 1999, str . 47 -49. Zgodno je odredjenje da autobiografi ja prikazuje čoveka kao celinu, njegov javni i privatni ţivot, dok memoari dele čoveka na odsečke , te prikazuju jednu njegovu ulogu i l i aspekt ţivota (str . 49) . Autobiografi ja prikazuje izuzetno biće u odnosu na svoju epohu; memoarista sebe prikazuje kao egzemplarno biće, t ipično za svoju generaciju i epohu. Zato se podrazumeva da memoari imaju odredjenu društvenu vaţnost. 12 V. Frédéric Briot , Usage du monde, usage de soi . Enquête sur les mémorialistes d’Ancien Régime , Paris, Seuil , 1994, 301 str . 13 „.. . i l serait fort vain d’essayer de voir dans leur succession une r évé lat ion progressive et cumulative qui irai t son peti t bonhomme de chemin (l’autobiographie par exemple, ou le moi .. .) . Rien ne prouve qu’ils nous II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 43 Ipak, novina u ţanru ima. Pored znamenitih ličnosti, koje po svom poreklu i poloţaju „imaju pravo“ da govore o sebi, sada i anonimni gradjani, sitni plemići, pustolovi pišu memoare o svom ţivo tu (ranije su ih pisali ako su ţiveli u senci istorijski znamenite ličnosti o kojoj su svedočili). Tako aristokratski memoari još preovladjuju u prvoj polovini veka, „preţvakavajući“ vladavinu Luja XIV; u drugoj polovini bivši „autsajderi“ pišu o svom druš tvenom usponu. Sentimentalizam i individualizam kao odlike mentaliteta čoveka prosvećenosti odrazile su se na pisanje uspomena. U novom tipu memoara nije reč o drţavnim pitanjima, o velikim bitkama i bunama; ako se, na primer, govori o spletkama na dvoru, cilj nije samo moralna osuda, već ima uţivanja u lukavstvu i nadmudrivanju; ton i zanimanja memoariste su manje jednolični. Memoari sada izazovno (a ne ponizno) prikazuju unutrašnji ţivot, prvi član u dihotomijama: privatno - javno, subjektivno – objektivno, Ja - spoljni svet, i sl . (ovo su česti parovi u teorijskim opisima autobiografije). Ima memoara koji uopšte nisu nastali kao obraćanje bilo kom čitaocu ili Bogu, nego samom sebi: čin pisanja je intiman. (Ako se posredna i odloţena komunikaciju s čitaoc em uzme kao jedan od kriterijuma za razlikovanje autobiografije od memoara, Rusoove Ispovesti su delimično memoari jer ih je čitao javno, kao što su radil i stariji memoaristi. 14 ) Dok je ranije memoarista morao, makar deklarativno, da se pomiri sa starenjem , gubitkom moći i snage, ţivotnim neuspehom – zato što je to Boţja volja, sada se proteklo vreme iskreno posmatra sa ţaljenjem, pa afektivna memorija boji nostalgijom i čarolijom najobičnije ţivotne situacije i preobraţava ih u dogadjaj. conduisent „tout naturellement“ à un: enfin, Rousseau vint . . .“, Nav. delo , str . 15. 14 V. Michel Delon, Robert Mauzi, Sylvain Menant, Histoire de la l i t térature française. De l’Encyclopédie aux Méditations , GF Flammarion, 1998, str . 255. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 44 Dakle, dogadjaj, t j . ono što se smatra dostojnim zapisivanja, se je redefinisao, te široko prevazilazi domen političke istorije. Istoričari knjiţevnosti dovode u vezu usvajanje filozofske doktrine senzualizma sa pojavom da se u memoarima i prvim autobiografijama naglašavaju spoljašnji uticaji na rano formiranje ličnosti (u detinjstvu) i njen potonji uspeh i li neuspeh u ţivotu. Memoari o Revoluciji nastali početkom XIX veka zadrţaće većinu navedenih karakteristika. *** U XVIII veku cveta još jedna forma memoara, koja na sa svim drugi način teţi intimizaciji: u vidu afektivnog poistovećenja čitaoca sa protagonistom, a ne pripovedača sa svojim prošlim Ja. To su tzv. sudski memoari (mémoires judiciaires) ili faktumi , u kojima jedna od strana u nekom sudskom sporu (tuţeni ili tuţitelj) izlaţe široj javnosti svoje argumente i dokaze sebi u prilog. Bili su promenljivog obima (do 200 strana), sa striktnom dvodelnom formom (“činjenice“ posle kojih sledi strankina argumentacija). Američka istoričarka Sara Mejza proučila je faktume, p osebno popularne u poslednje dve decenije pred Revoluciju 15 . Prvobitno su ovi pledoajei bili namenjeni samo sudijama: branilac date stranke uručuje ga 15 V. Sarah Maza, « Le tr ibunal de la nation : les mémoires judiciaires et l’opinion publique à la fin de l’Ancien Régime » , in : Annales, Economies, Sociétés, Civil isations, janvier -fevrier 1987, n° 1, str . 73-90. Istoj temi posveti la je monografi ju (koju nismo imali pri l ike da konsultujemo) : Private Lives and Public Affairs: the Causes Celebres of Pre -Revolutionary France , Universi ty of California Press, 1993. Konsultovali smo prikaz francuskog prevoda knj ige (Patrice Peveri , « Sarah Maza : Vie privée, affaires publiques. Les causes cé lèbres de la France prérévolutionnaire », in : Annales, Histoire, Sciences sociales , 2002, vol. 57, n° 6, str . 1708 -1710). II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 45 sudiji kao rezime procesa jer sudska procedura onog vremena nije predvidjala završnu reč advokata. Kasnije su davani na uvid pariskoj čaršiji, pa i šire. Rečit je primer „afera sa kraljičinom ogrlicom“: tvrdi se da je faktum umnoţen u 20.000 primeraka, koji su za sitne pare i li čak besplatno deljeni čitalastvu. Vaţan faktor popularnosti sudskih memoara bio je u tome što nisu podlegali cenzuri , a procesi su najčešće vodjeni izmedju nekog pripadnika povlašćenog plemstva i nekog predstavnika obezvlašćenog trećeg staleţa. Tako su od privatnog spisa sudski memoari postali javni, uključivši se u goruće političko i pr avno pitanje odnosa izmedju klasa. Pošto su ih sastavljali advokati jedne od strana u sudskom sporu ili drugi sudu bliski pisci , ovi pamfleti su, po jeziku i stilu izlaganja, po načinu argumentacije, odraţavali pravnu i polit ičku misao onog doba i najavili revolucionarnu retoriku; takodje su pretrpeli uticaj knjiţevnog diskursa gradjanske drame. Stranka se prikazuje kao ţrtva protivnika, ali i sistema. Pošto su u formi autobiografskog pledoajea koji u prvom licu ona navodno sama piše, faktumi premošćuju jaz izmedju javne i privatne sfere. Privatan spor postaje javan i dobija društveni značaj, u teţnji da se izjednače prava raznih staleţa pred zakonom. Autorka zaključuje da se t ih godina u pravnim i političkim raspravama uobičaji lo pozivanje na autoritet jav nog mnjenja, prilično fiktivne publike, kao na nekakav pandan kraljevskom apsolutističkom autoritetu. To javno mnjenje otvara se od dvorske elite i drţavnih struktura (koji su dotad imali monopol na javnost) ka sve širim krugovima drustva, tj . gradjanima. Branioci stranaka iz trećeg staleţa zastupaju tezu da jedino obelodanjivanje istine moţe sprečiti intrige i zloupotrebe u sudskom postupku, koji se inače vodi iza zatvorenih vrata. Sama činjenica da stranka objavljuje svoj slučaj navodno predstavlja garanciju da govori istinu i da je u pravu ili nevina. Za vreme Revolucije, većina optuţenika će, čekajući sudjenje, sastavljati kraće podneske kojima će pokušati da se odbrane. Ovi podnesci su najvećim delom sačuvani u arhivama i predstavljaju izuzetno zanimlj iv i slabo istraţen korpus. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 46 O samoodbrambenom aspektu memoara i drugih autobiografskih spisa pisala je i Ţizel Matje -Kastelani16, objašnjavajući da je tu u pitanju suštinska struktura zapadne svesti koja se stalno bori sa grehom i kaznom. Ova autorka prepoznaje fascinaciju sudnicom i pozornicom u autobiografskom diskursu od antike do XX veka, pa i u Šatobrijanovim Zagrobnim memoarima . 16 V. Gisè le Mathieu-Castellani, La scène judiciaire de l 'autobiographie , Paris, PUF, 1996, 230 str . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 47 II. 2. 2. Memoarski roman Podsetimo, na kraju, da memoari u knjiţevnosti “ţare i pale” od kraja XVII veka, ne kao faktualna autobiografska, nego kao fikcionalna vrsta. O medjusobnoj zavisnosti memoarskog romana i memoara mnogo je pisano; uticaj je istraţen u oba smera. Rene Demori 17 je, na primer, u svojoj analizi odnosa memoarske knjiţevnosti i fikcije, datirao nastanak memoara kao vrste u Francuskoj u period posle 1516, kada istorija prerasta u knjiţevni ţanr. Po njemu, ta “moderna” koncepcija istori je podrazumevala je uglavnom moralisanje, retorstvo i nemar prema tačnosti. Memoari su često bili pisani u 3. licu i posvećeni samo političkim i vojnim dogadjajima. Demori analizira korpus memoara nastalih u periodu od Verskih ratova (druga polovina XVI veka) do Fronde i pokazuje da je polit ička hiperaktivnost protagonista morala potonjem čitaocu iz apsolutističkog doba Luja XIV izgledati sve manje realna i zamisliva, dakle – izmišljena, kao da čitaju roman. Produţujući svoju analizu na sledeći knjiţevni i istorijski period (druga polovina XVII i prva četvrtina XVIII veka), Demori pokazuje da su istorijski memoari postepeno prestal i da se čitaju kao istorijski dokumenti. I pisci i čitaoci pristupali su im kao da je u pitanju romaneskna fikcija, zahvaljujući knjiţevnim postupcima preuzetim iz romaneskne prakse. Apokrifni memoari još više su se pribliţili fikcionalnoj strani, da bi na kraju romanopisci preuzeli formu memoara i s punim pravom u nju zaodevali zaplete svojih romana 18 . 17V. René Démoris, Le roman à la première personne. Du classicisme aux Lumières , Genève, Droz, 2002 (novo izdanje), odeljak “La péri ode classique (1660-1680), str . 59-126. 18 O ovakvom razvoju memoarske forme krajem XVII i početkom XVIII veka , od faktualnog do fikcionalnog ţanra, pisali su, razume se, i mnogi drugi istoričari francuske knj iţevnosti sedamdesetih i osamdesetih godina XX v eka. Klasična je studija Mari -Terez Ip, u kojoj autorka pokazuje da izmedju autentičnih memoara i romana koj i ih podraţavaju ima toliko sl ičnosti da ih je II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 48 Nesumnjivo je postojao i povratan uticaj romana i drugih fikcionalnih ţanrova, kao što su epopeja i drama, na referencijalne autobiografske ţanrove. 19 Krajem XVIII veka, taj uticaj je presudan u Rusoovim Ispovestima , ali i u memoarima jednog Kazanove, pisanim po uzusu l ibertenskog i avanturističkog romana. 20 Memoari o Revoluciji a priori odbijaju rodjačku vezu s fikcionim ţanrom romana, svojom zakletvom da će govoriti « istinu i samo istinu » ; roman se krajem XVIII veka tradicionalno još shvata kao izmišljotina 21. No, subjektivna istina višeg reda kojoj teţe mnogi posle Rusoa, ovaplotiće se u Zagrobnim memoarima ili u pojedinim izrazito ideologizovanim memoarima iz našeg korpusa – preko retoričkih i narativnih strategija koje prepoznajemo kao romaneskne. teško razlikovati : od romana se zahteva istori jsko dokumentovanje i realist ičnost . Istori ja koju te d ve vrste tekstova stvaraju podjednako je idealizovana i imaginarna. V. Marie -Therese Hipp, Mythes et reali tés: enquê te sur le roman et les mémoires (1660 -1700) , Paris, Klincksieck, 1976, 585 str . 19 Na pr imer, na memoare kardinala de Rea krajem XVII veka, i l i još rani je, na memoare Margerite Valoa. 20 Rezime novih čitanja Rusoovog i Kazanovinog dela, kao vidova fikcionalizacije autobiografskog Ja, videti u: Jean -François Perrin, „Fictions de soi : Rousseau & Casanova, deux stratégies d’écrivain au XVIII e siècle“, Acta Fabula , Notes de lecture, URL : ht tp:/ /www.fabula.org/revue/document6845.php V. takodje, o tri ţanrovska horizonta – memoari , ispovesti i roman - prema koj ima se upravlja Kazanova u svoj im memoarima, u: Cyril Francès,„Bilan et perspectives sur le genre des mémoires à la f in de l’Ancien Régime: L’Histoire de ma vie de Casanova“, in: Jean -Jacques Tatin-Gourier (sous la dir .) , La réception des mémoires d`Ancien Régime: discours historique, crit ique, l i t téraire , éd. Le Manuscrit , 2009, str . 171 -201. 21 Setimo se Sadove def inicije romana iz 1800. g: “On appelle roman, l’ouvrage fabuleux composé d’après les plus singulières aventures de la vie des hommes.» (Sade, Une Idée sur les romans , ht tp:/ /fr .wikisource.org/wiki/Une_Id%C3%A9e_sur_les_romans) . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 49 II. 2. 3. Memoarima srodni autobiografski ţanrovi (autobiografija, sećanja, dnevnik) U svojoj studiji o autobiografiji 22, Dţordţ Mej 23 se osvrnuo na fluktuacije termina i sadrţaja memoara u drugoj polovini XIX veka , ističući njihovu « gostoprimljivost » i « plastičnost » (lako uključivanje drugih knjiţevnih vrsta i prilagodjavanje piščevom projektu); ukazao je na to da su, suprotno današnjoj situaciji, oni bili širi pojam od autobiografije, koja tek počinje da se izdvaja. Prema Velikoj Enciklopedij i iz 1896, memoari u uţem smislu nazivani su istorijskim, a autobiografije « knjiţevnim » memoarima24. U memoarskoj literaturi Mej razlikuje “pripovest o onome što je neko video il i čuo, o onome što je učinio ili rekao, te o onome što je neko bio”, gde bi se treće odredjenje odnosilo na autobiografiju. Šatobrijanovi Zagrobni memoari prikazuju tri autorove karijere, kojima odgovaraju tri pomenuta projekta 25 . Granice izmedju memoara i autobiografije su mutne i subjektivne; sve se više izmiču, što ih mi više traţimo, zaključuje Mej. On objašnjava da jedan memoarski projekat moţe da se tokom pisanja izrodi u autobiografski mimo piščeve namere . 22 Georges May, L`autobiographie , Paris, PUF, 1979, pogl. « Autobiographie et mémoires », str . 117 -128. 23 I l i Me, jer je rodjen u Francuskoj i pisao iskl l juč ivo na francuskom, al i je živeo u SAD. 24 Mej i lustruje nekadašnju podredjenost autobiografi je širem ţanru memoara citat ima definicija iz rečnika i enciklopedija, kao i Verlenovim toboţnj im memoarima iz 1886. V. Mej , Nav. delo , str . 118. Termin “autobiografi ja” anglosaksonski pisci uveliko koriste od 1840 -ih, a francuski će se na njega odvaţit i tek vek kasnije, tvrdi Mej , ispitavši naslove raznih objavljenih sećanja. 25 Karijera putnika i vojnika spada, po Meju, u ono što je “video i čuo”, poli t ička karijera spada u ono što je “uradio”, a knj iţevna – u “ono što je bio”. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 50 Ovo prelivanje izmedju spojenih sudova memoara i autobiografije u XIX veku značajno je za ispitivanje odnosa javne i privatne sfere u našem korpusu. Moramo na ovom mestu, preciznosti radi, podsetiti da su Mejevi nalazi u vezi sa afirmisanjem autobiografije (i Voazinovi 26 , jer se Mej na njega poziva) u medjuvremenu donekle korigovani 27 Medjutim, suština Mejeve analize i dalje je na snazi. Šatobrijanovi Zagrobni memoari ostaće i u kasnij im proučavanjima najnavodjeniji i najpristupačniji primer ţanrovskog mešanca memoara i autobiografije. *** Razgraničenje memoara i ličnog dnevnika počiva na vremenskoj distanciranosti memoariste od predmeta pisanja, koje nema u svakodnevnom (ili redovnom) beleţenju sveţih utisaka. Skraćena perspektiva u dnevniku dovodi do toga da se ista paţnja poklanja dogadjajima koji će se naknadno pokazati kao krupni i onima koji će 26 V. Jacques Voisine, “Naissance et évolution du terme l i t téraire « autobiographie » “, La li t térature comparée en Europe orientale , Budapest , Akademiai Kiado, 1963, navedeno prema Meju, str . 118 27 V. Pierre-Marie Héron, «L’écriture de soi aux frontières des genres», Dalhousie French Studies , vol. 28, Fall 1994. Eron se tu poziva na definiciju autobiografi je iz jedne enciklopedije koja prethodnim autorima izgleda nije bila poznata (Artaud de Montor (dir .) , Encyclopédie des gens du monde … iz 1833, članak « Autobiographie », tome second, seconde partie - Ass-Bao, str . 569, sada dostupan na URL : ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k215527w/f172.image.r=autobiographie ) , iz koje se jasno vidi da je novi ţanr već priznat u Francuskoj i da stoj i u opozicij i sa ţanrom memoara. Prvi primer koj i se u tom članku daje za memoare koj i delimično postaju autobiograf i ja jesu memoari gospodje Rolan . Eron je, inače, pokazao jako zanimlj ivom analizom da Šatobrijanovi memoari pripadaju i ţanru autoportreta (v. «L’autoportrait en jeu dans Mémoires d’outre-tombe », Romantisme , N° 81, str . 51 -60.) II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 51 ostati bez bitnih posledica, kako u privatnom, tako i u javnom ţivotu. Druga vaţna razlika sastoji se u tome što je dnevnik diskontinuiran, a tekst memoara prividno kontinuiran . Pošto memoarista često - skoro nuţno - piše na osnovu svojih dnevničkih beleški, moţe se za svakog pojedinog autora postaviti pitanje u kojoj meri ih preradjuje, odnosno naknadno ugradjuje iskustvenu perspektivu. Ima slučajeva da memoarista prepisuje neizmenjen odlomak dnevnika i to naglašava u metadiskurzivnom komentaru, kako bi postigao realističnost i utisak neposredovane istinitosti. Što se diskontinuiranosti teksta tiče, ona se u memoarima smatra potpuno neprihvatl jivom: ako i postoji u prvobitnoj verziji koju je a utor ostavio, smatra se da je to posledica nedostatka vremena ili truda, odnosno da su to fragmenti jednog celovitog (neispisanog) teksta koje treba ponovo povezati. Za taj posao će se pobrinuti priredjivači teksta za štampanje, bez ikakve griţe savesti . ( Druga mogućnost jeste da se manje ili više „iskidan“ tekst objavi pod naslovom „ sećanja“.) Tradicionalno, memoari su aristokratske provenijencije, a dnevnik gradjanske. Beatris Didije 28 je skicirala ţanrovske pretke intimnog dnevnika 29 i ukazala na računovodstvene knjige ili dnevnike domaćinstva („livres de raison“) i hronike koje su gradjani vodili u XV i XVI veku. Rane forme ličnog dnevnika se i u Engleskoj vezuju za gradjanski sloj . No, kraj XVIII veka je period procvata autobiografske knjiţevnosti – ispovesti, l ičnog romana i dnevnika. Tada se u svim slojevima širi običaj vodjenja dnevnika – autorka za pionire uzima jednog plemića i 28 V. Béatrice Didier, Le journal intime , Paris, PUF, 1991, 2. izdanje. 29 U nazivu ove autobiografske vrste reč „intiman“ ima ulogu da je „orazliči“ od ţurnalist ičkog dnevnika, a ne da obaveţe na pisanje o intimi . Kao što pokazuje Beatris Didije u svojoj monografi j i , „unutrašnjost“ o kojoj dnevnik govori neodvoj iva je od „spoljašnjosti“ i svodi se na pogled jednog Ja koji tekstu daje kontinuitet i koherentnost (str . 8 -9). II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 52 jednog gradjanina 30 – a naročito medju ţenama. Pisanju dnevnika su skloni oni koji se osećaju isključenima iz društvenih i političkih tokova31 Ţenski dnevnici se odlikuju okrenutošću drugima (porodici, prijateljima, za razliku od egocentričnih muških dnevnika) i karakterističnim rukopisom (uzvici , „tri tačke“, svedena sintaksa, uopšte jedna stilska nedoradjenost nezamisliva u muškim dnevnicima – sve je to, po kritičarki, „izraţavanje krika kroz pisanje“ 32. To ţensko dnevničko pismo prepoznaćemo u našem korpusu memoara. Još jedna odlika „intimnog“ dnevnika koja počinje da se nazire početkom XIX veka zasluţuje paţnju: pisac više ne teţi ka tajnosti , on je nameran da dnevnik bude objavljen makar posthumno. Ovo pokazuje, po Beatris Didije 33, da pojam intimnosti počinje da se menja. Ranije se odnosio na skrivanje od drugog, a sada će se postepeno preusmeriti na razotkrivanje raznih lica Ja pred samim sobom (ono što će psihoanaliza razviti kroz teoriju nesvesnog). Redovno zapisivanje kao da zamenjuje večernju molitvu i pročišćava. 34 30 Dva „prokletnika“: markiza de Sada i Ret ifa de la Bretona (Nav. delo , str . 35-36). 31 Nav. delo , str . 67. 32 „Traduction scripturale du cri“, Nav. delo , s tr . 41. 33 Nav. delo , str . 45. 34 Autorka inače povezuje društvene faktore rasta kapitalizma, burţoaskog duha, sistematske dehristijanizacije i laicizacije moralnog preispitivanja („examen de conscience“), obnove katoličanstva posle Revolucije, individualizma i sl . – sa procvatom dnevnika . Sličnu analizu dao je i Alen Ţirar u svojoj pionirskoj studij i o dnevn iku (Alain Girard, Le journal intime et la notion de personne , Paris, PUF, 638 str .) . Prihvaćeno je stanovište da je Revolucija piscu donela svest o njegovoj poli t ičkoj i ekonomskoj nemoći (plemići nemaju nekadašnju moć, gradjani nemaju moć koju su očekiva l i u novom društvu): romantičarski pisac dnevnika se oseća paralisanim da dela, da piše bilo šta drugo, da ţivi . Alen Korben, koj i sagledava afirmaciju pojedinca u XIX veku, naročito u intimnoj sferi , u vezi sa otkrivanjem i osluškivanjem telesnosti (V. Alain Corbin, „Coulisses“, in: Phi l ippe Ariès, II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 53 U memoarskom korpusu o Revoluciji nailazimo na prave dnevnike (koje su priredjivači izdanja prekrstili u « memoare »), te na dve vrste dnevničkih odlomaka. Najpre, memoarista navodi delove ličnog zapisnika sa sednica drţavnih organa, pribeleţene na dan zasedanja; zanimljivo je da će, zavisno od izdanja memoara, odnosno od priredjivačevog kreda , zapisnici biti svrstani u aneks, u glavni tekst il i prosto biti izbačeni iz memoara. Drugi vid su „prave“ dnevne beleške o ličnim poslovima; one sluţe kao uvod u pripovedanje o ranijim vremenima, i tu je najkraći razmak izmedju vremena pisanja i vremena dogadjanja. Mi ćemo prilikom predstavljanja uţeg korpusa ukazati na prvu pojavu u različitim izdanjima istih memoara, kao i na drugu pojavu u analizi izvesnih memoara. Ipak, u ovom radu se ne moţemo podrobnije baviti genetičkim ispitivanjem teksta, u smislu poredjenja njeg ovih uzastopnih verzija kako bi se ocrtao put prerastanja dnevnika (ili drugih beleški pisanih sa kraće vremenske distance) u memoare o Revoluciji. 35 Georges Duby (sous la dir .) ,Histoire de la vie privée . 4. De la Révolution à la Grande Guerre , Paris, Seuil , 1999 (1. izdanje iz 1987), str . 383 -562) takodje povezuje l ični dnevnik sa gradjanskim „ekonomskim“ du hom, koj i voli da svodi račune i ističe posebnost, nezavisno od crkve i vlasti . Int imni bilans sakuplja i čuva prolazne, banalne doţivljaje od zaborava. 35 V. objašnjenje Fil ipa Leţena o posebnoj relevantnosti genetičkog proučavanja za autobiografi ju, sa st anovišta autobiografskog pakta. Široko definišući (2007.g.) autobiografi ju kao „sve tekstove (pripovesti , dnevnici , pisma) u koj ima se govori o sebi uz preuzimanje obaveze, prema drugom i prema sebi, da se kaţe ist ina“, Leţen izjavl juje: „Le texte publié d ’un roman, d’un poème, d`un essai , se suffi t à lui -même: la connaissance des avant -textes et de l`histoire de l`oeuvre correspond à un type d`intérêt différent, et peut brouil ler la jouissance de l`oeuvre accomplie. Rien de tel avec l`autobiographie: le dossier génétique répond à la même curiosité que l`oeuvre, et offre un terrain de vérification privilégié aux engagements pris avec le pacte autobiographique. Je ne puis guère mener enquête, hors texte, sur la vie de l `auteur pour évaluer sa sincér ité ou l`é tendue de ses fantasmes ou reconstructions; en revanche, avant -texte contre texte, je puis repérer par II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 54 Svakako bi i takva analiza mogla doprineti razumevanju memoaristinog odnosa prema Istoriji , pored toga što za većinu „nedovoljno završenih“ memoara njihov objavljeni oblik odraţava prvenstveno poetičku normu priredjivača i izdavača memoara u XIX veku. Za kraj , kao još jednu ilustraciju nerazlučenosti termina i ţanrova u našem periodu, čak i kod najvećih znala ca, navešćemo početak predgovora Dnevnika braće Gonkur, koja su mu dala podnaslov Memoari iz književnog života : „Ovaj dnevnik je naša ispovest svake večeri […] U ovoj autobiografiji , pisanoj iz dana u dan, stupaju na scenu l judi koje su ţivotne slučajnosti bacile na put našeg postojanja. Mi smo ih portretisali , te ljude, te ţene, u njihovim sličnostima tog dana i tog sata, i ponovo im se vraćali tokom našeg dnevnika, zahvatajući ih kasnije pod drugim uglovima, i prema tome kako su se menjali [ . . .] , ne ţeleć i nikako da podraţavamo sačinitelje memoara koji svoje istorijske figure prikazuju u bloku i iz jednog komada.“ 36 quels déplacements, inversions, omissions s`est élaborée son identi té narrative.“ V. Phil ippe Lejeune, „Génétique et autobiographie“, Lalies , no 28, Paris, Edit ions Rue d`Ulm – Presses de l`ENS, 2008, dostupno na saj tu Fabula: http:/ /www.fabula.org/atelier.php?G%26eacute%3Bn%26eacute%3Btique_et_a utobiographie 36 Edmond et Jules Goncourt , Journal . Mémoires de la vie l i ttéraire , Paris, Charpentier et C i e , 1887, URL : ht tp:/ /www.gutenberg.org/cache/epub/14799/pg14799.html (Prevod i podvlačenje su naši .) II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 55 II. 2. 4. Korigovanje formalnog modela: Ţuo, Šapira i Ribar; Gisdorf Pre nego što ucrtamo mesto memoara o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji – opisanoj onako kako su je prikazali navedeni specijalisti, moramo se osvrnuti na radove koji donekle osporavaju široko prihvaćene ideje o memoarima. Reč je o studijama Ţorţa Gisdorfa, te grupe savremenih autora. Ţučna polemika izmedju Leţ ena i Gisdorfa od 1975.g, te kasniji Gisdorfovi radovi, naveli su i samog Leţena da autobiografi ju redefiniše mnogo šire. *** Troje autora studije posvećene svedočanstvima o istorijskim pošastima (ratu, gladi, kugi), Ţuo, Šapira i Ribar 37, u odeljku o memoarima, ispravljaju Fimarolijevu koncepciju memoara u XVII veku kao prevashodno aristokratskog ţanra koji se razvija uporedo sa plemstvom i njegovim poloţajem u drţavi, i koji se piše na distanci, pred kraj ţivota, za potomstvo, kad se od drţave i savrem enika više ništa ne očekuje. Autori na nekoliko primera pokazuju da memoare u XVII veku ne piše samo visoko plemstvo, da se memoari uveliko pišu kao promotivni tekstovi namenjeni savremenicima, da se ne pišu samo na kraju ţivota, i da iza privida distance stoji namera samoisticanja. Takodje se pokazuje da (ne)pripadanje teksta ţanru memoara zavisi od 37 Christ ian Jouhaud, Nicolas Shapira, Dinah Ribard, Histoire, Lit térature, Témoignage . Ecrire les malheurs du temps , Paris, Gall imard, 2009, 405 str . Prenosimo ovde nalaze iz prikaza knj ige : Thibaud Lanfranchi , "Les l ieux de l 'histoire : écri ture, sources et témoignage", Acta Fabula , Dossier cri t ique : "Mémoires et l i t té rature", URL : http:/ /www.fabula.org/revue/document5174.php II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 56 toga kako epoha, odnosno izdavaštvo jedne epohe definiše ţanr: tridesete godine XIX veka su period kada se korpus memoara iskristalisao zahvaljujući velikim ed icijama. *** Ţorţ Gisdorf , jedan od najvećih francuskih poznavalaca razvoja evropske kulture kroz vekove 38, naročito posvećen prosvetiteljstvu i romantizmu, 1991.g. objavio je dvotomnu, kapitalnu studiju o autobiografskim spisima: Lignes de vie 39 , no o autobiografiji je počeo da piše odmah posle II svetskog rata. Gisdorf je naučnik i erudita starovremskog tipa koji nije sklon formalističkom tumačenju zato što se tako, po njemu, pojavama umanjuje smisao i ukida ono ljudsko u njima, bilo to u antropologi ji , istori ji , lingvistici, psihologiji ili knjiţevnosti 40 - on se podsmeva takvim imenima kao što su Levi -Stros, Bart, Fuko, Pijaţe41. Ne ceni mnogo ni frojdovsku psihoanalizu, ni marksistički pristup. U monografiji o autobiografskom ţanru Gisdorf se odlučno ogradio od vaţeće teorije autobiografije koju je postavio Filip Leţen (tj . od onoga kako ju je sam Gisdorf shvatio i polarizovao): da su, naime, 38 Autor čitave biblioteke „Humanisti čke nauke i zapadna misao“ u 14 tomova (1966-1988), kao i mnogih drugih višedisciplinarnih studija ( La découverte de soi , 1948; Traité de l’expérience morale , 1949; Mémoire et personne , 1951; Traité de métaphysique , 1956; Introduction aux sciences humaines , 1960; Les révolutions de France et d’Amérique , 1988, i dr.) 39 « Ţivotni redovi », a i « Linije ţivota » : Georges Gusdorf, Les écritures du moi. Lignes de vie 1 , Odile Jacob, 1991, 430 str , i Lignes de vie 2. Auto-bio- graphie. , Odile Jacob, 1991, 504 str . 40 Strukturalist ičko nasledje Gisdorf naziva « intelektualnim teror izmom », a za njegove zastupnike tvrdi da pate od izumiteljske amnezije, t j . da uobraţavaju da svet počinje od nj ih i da su oni otkri l i epohalne novine ( Nav. delo , str . 88). 41 Nav. delo , prva četiri poglavlja passim. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 57 autobiografija i intimni dnevnik nastali tek u drugoj polovini XVIII veka, s razvojem individualizma, industri jske civilizacije i burţoazije . Gisdorf to osporava, podsećajući na dugu tradiciju takvih spisa u Nemačkoj i Engleskoj; ako se čini da ih u Francuskoj ima malo pre Rusoa, to se objašnjava slabom istraţenošću, a ne nepostojanjem korpusa. Spor se zapravo svodi na sledeće: Leţen ima u vidu tzv. modernu autobiografiju, posvetovljenu formu onoga što su u ranijim epohama bile verske ispovesti, a Gisdorf dokazuje da se suština Rusoove i kasnijih autobiografi ja ne moţe razumeti ako se izuzmu iz tradicije verskih ispovesti. 42 Ali, ostavimo po strani Gisdorfove argumente vezane za autobiografiju i intimni dnevnik, najpre zato što namerno izvitoperavaju Leţenov napor, a potom i zato što se ne tiču teme našeg istraţivanja. U njegovoj studiji nalazimo nekoliko zanimljivi h opaski o autobiografskoj literaturi uopšte, koje se mogu primeniti i na memoare. Najpre, različit i oblici pisanja o sebi („les écritures du moi“) čine jedinstveno polje i ne treba ih striktno razdvajati po ţanrovima i tako procenjivati (što, po Gisdorfu , većina proučavalaca na silu čini , pa se njihova analiza svodi na pronalaţenje formalnih odlika po kojima dato delo spada ili ne spada u autobiografije, dnevnike, autobiografske romane, memoare, curriculum vitae i td). Autor autobiograf je slobodan da svoj ţivot pripoveda na način koji najbolje odgovara njegovom 42 U tom smislu i Leţen, po Gisdorfu, spada u te strukturalist ičke (lenje i neupućene) istraţivače koj i potiru sve prethodno zat o što im je tako zgodnije (naziva ih i „mladoturcima“ jer ru še tradicije – str . 77). „Les écritures du moi ne sont pas des exercices de style, des arabesques arbitraires, dessinées sur le papier par un scripteur inconscient manipulant à sa fantaisie les signes du langage. De là l’ impat ience, l’ irri tat ion que j ’éprouve devant la f loraison des commentaires sur l’autobiographie ( . . .) dans le contexte de l’engouement général pour l’analyse formelle du discours écrit . Par les soins de virtuoses plus ou moins doués ( . . .) , la parole des hommes est vidée de sa substance de vie, réduite à l’etat abstrait et décomposée en systèmes de signes qui ne signifient r ien ( . . .)“ Nav. delo , str . 9. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 58 unutrašnjem htenju 43. „Pišem, dakle postojim (...) Ako se laćam pera, ja postojim nezavisno od sebe i moj ţivot mora imati smisao. Svako pisanje o sebi je popis svoje autonomije, svog psihološkog i moralnog odvajanja od okoline.“ 44 Ako autobiografska dela i treba klasifikovati, to treba da bude na osnovu njihovih estetskih kvaliteta (onda se izdvaja nekoliko desetina vrhunskih dela sa evropskog i severno-američkog područja, a sve ostalo pada u tamu), ili na osnovu antropoloških uvida koja pruţaju (poniranje u sebe, sloboda izraţavanja koja se izjednačava sa slobodom ţivljenja 45). Takodje, svako pisanje jeste pisanje o sebi, autobiografsko polje je bezgranično , ili , kako to Šatobrijan kaţe u Duhu hrišćanstva46 : „Ubedjeni smo da su veliki pisci dali svoju priču u svojim delima. Dobro se slika samo sopstveno srce, kad se pripiše drugome; najbolj i deo genija sastoji se od uspomena“. Gisdorf predlaţe da se autobiografija više ne posmatra kao jedan od mnogih knjiţevnih ţanrova, već kao način čitanja koji se moţe primeniti na najrazličitija knjiţevna dela . Što se tiče odnosa autobiografskih podţanrova, Gisdorf ponegde insistira na njihovoj srodnosti, a ponegde – sasvim konvencionalno – na definisanju razlika. Opozicija izmedju memoara i autobiografije jeste od drugorazrednog značaja, tvrdi on, slaţući se sa Mejem 47. Vaţna je razlika u nameri (programu) onoga ko reši da piše o sebi: nekome je to način da ostane aktivan i prisutan kada mu je karijera iz ovih ili o nih razloga prekinuta (Trocki), neko ţeli da proveri da l i su njegova moralna, 43 Nav. delo , str . 241. 44 Nav. delo , str . 250. 45 Nav. delo , str . 248-249. 46 Cit irano prema Gisdorfu (Nav. delo , str . 245) , u našem prevodu (Chateaubriand, Génie du Christ ianisme , Deuxième partie, P. I, ch. III, Plé iade, p. 635). 47 “Granice izmedju njih su nejasne, promenlj ive i subjektivne.“ (G. May, L’Autobiographie , PUF, 1979, str . 128.) II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 59 teorijska i druga uverenja bila ispravna i primenjena u ţivotu (Bertrand Rasel), neko samo da svedoči o epohi (Gizo), a neko ţeli da u pozadini javnih uloga koje je igrao naslika ličnost koja se ne moţe sa tim ulogama poistovetiti (Šatobrijan). Šatobrijanovi memoari su najbolji primer koliko je proizvoljno podvajati memoare i autobiografiju, zaključuje Gisdorf. Memoari su, po Gisdorfu, unekoliko i autobiografije, mada obrnuto ne stoji . I jedan i drugi ţanr izraţavaju ličnu „sudbinu koju tišti egzistencijalni nemir, koja traga za mirom, sa sobom, sa svetom, sa Bogom“48. U memoarima je akcenat na ţivotnom putu pojedinca koji je imao istaknutu društvenu, polit ičku i li vojnu ulogu, d ok u autobiografiji dominira subjektivni aspekt, razvoj mentalnog i emotivnog sklopa tog pojedinca. Istina memoara je objektivna i direktna (istorijska), istina u autobiografiji je simbolična i počiva na metafori (ljudski, opšti smisao). Ta dva ţanra nisu protivrečna, nego koncentrična – autobiografi ja teţi da se što više pribliţi jezgru smisla, unutrašnjem Ja, a memoari se prepuštaju centrifugalnoj sili koja ih vodi ka svetu i javnosti . 49 Granična linija mogla bi biti mentalni stav pisca : memoaristino Ja je društveno i nije sporno, podrazumeva se da je identično od početka do kraja priče, koja se pripoveda u zrelo doba. Subjekt se odredjuje svojim spoljnim pripadnostima: porodici, otadţbini, stranci, duţnostima; ne dovodi sebe u pitanje, zauzima pozu kao ugl edne ličnosti na portretima i teţi da druge i sebe uveri u svoj značaj. Za razliku od njega, autobiograf (u uţem smislu) traga za „dubljim sazvučjima svog bića“, naslućuje da se tu krije načelo jedinstva za dogadjaje u kojima učestvuje. On pripoveda kako se, još nesocijalizovan, razvijao i uključio u društvo. Tako bi 48 Nav. delo , str . 85. 49 Nav. delo , str . 274. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 60 autobiografija odgovarala mladosti, a memoari zrelosti u okviru društvenog poretka. 50 Naravno, uvek je moguće memoarsko čitanje autobiografije (npr. da u početku Rusoovih Ispovesti pronalazimo s liku tadašnje Ţeneve), kao što se memoari mogu čitat i autobiografski (traţiti privatnu Napoleonovu ličnost u Memorijalu sa Svete Jelene). No, privatni i javni aspekt ne mogu se razdvojiti ni u ličnom ţivotu ni u pisanju, oni se dopunjavaju. Sećanje odredjuje glavnu dimenziju ličnog identi teta; lišen svoje prošlosti, pacijent koji pati od amnezije ostaje bez ključnog dela ličnosti. Ljudski ţivot odvija se u vremenskoj perspektivi. A u memoarima, kroz igru sećanja odvija se neprekidan dijalog izmedju prošlos ti i sadašnjosti, prepliću se ono netragom nestalo i predvidjanje onoga što sledi. Sećanje ne treba procenjivati sa stanovišta objektivne tačnosti ili izvitoperavanja, tj . greške. Istorizovanje svesti o sebi u sećanju omogućava jedinki da se otkrije kakva je bila, takva kakva jeste, takva kakva mora biti da bi ličila na sebe, to će reći u skladu sa dubokom ţeljom svoje prirode, što se ne moţe ostvariti u ograničenom okviru sadašnjosti, gde preovladjuju zahtevi neposredne situacije i materijalnog i duhovnog okruţenja, ne baš pogodni za ostvarenje bića u svoj njegovoj punoći. Tako se prisustvo sebe pred sobom i u sebi bolje ostvaruje kroz retrospekciju nego u aktuelnosti. Zazivanje prošlosti daje ljudskom biću priliku da ponovo odigra svoju sudbinu, da u drugo m čitanju pronadje izgubljeno ţivotno vreme. 51 Pisanje o sebi ima za cilj otkrivanje smisla svog ţivotnog puta, uklanjanje prljavštine i nepotrebnih ukrasa radi izdvajanja suštine; ono ne beleţi već postojeće duhovno stanje, nego ga preobraţava. Preispitivanje identiteta doprinosi konstituisanju identiteta, prošla 50 Gisdorf je ovo hronološko razgraničenje memoara od autobiografije našao kod teoretičara Bernta Nojmana (Bernd Neumann, Identi tät und Rollenzwang , Frankfurt Main, 1978). 51 Gusdorf, Nav. delo , st r . 11. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 61 ţivotna iskustva se na drugostepenom sudu boje novim osvetljenjem. Sadašnjost aktivno menja prošlost , tako se doţivljaj vremena upisuje u autobiografski tekst. Problem je u tome što bi autobiograf ija i memoari trebalo da budu pisani po završetku ţivota, kada smrt konačno odredi sudbinu i smisao (dok intimni dnevnik beleţi svakodnevno ţivot u pokretu i preobraţaju). Gisdorf komentariše Klodelova razmišljanja o ulozi sećanja i prošlosti kao stalno pr omenljivih preduslova za radjanje budućnosti 52, naglašavajući neprestanu fluidnost uspomena u funkcionisanju lične svesti. Medjutim, od neposrednog razumevanja iskustva, ličnost kroz pisanje o sebi dostiţe inteligibilnost višeg stepena, koja se od prve raz likuje po tome što je diskurzivna, konzistentna i koherentna . Svedočenje o sebi neminovno izvitoperava realnost koju ţeli da zabeleţi, autobiograf uvek ţeli da spozna sebe i da poboljša si tuaciju. Tome u prilog, Gisdorf navodi Valerija: „Ko se ispoveda - laţe i beţi od stvarno istinitog, koje je ništavno ili bezoblično, i uglavnom nerazgovetno.“ „Ne znam da li je iko ikad pokušao da napiše biografiju trudeći se da u svakom trenutku zna onoliko malo o sledećem trenutku koliko je junak dela sam o tome znao u odgovarajućem trenutku svoje karijere. Ukratko, da vaspostavi slučaj u svakom trenutku, umesto da smišlja nastavak koji se moţe saţeti, i kauzalnost koja se moţe izraziti formulom.“ 53 Čovek koji piše o sebi vodi dijalog sam sa sobom, svedok se ne podudara s a junakom, iako se autobiograf trudi da postigne tu nemoguću podudarnost. Rezultat – memoari , dnevnik, ispovesti – nije verni odraz, bukvalna replika unutrašnje i spoljne realnosti doţivljenog, al i autor pretenduje da delo svojom suštinom sugeriše suštinu doţivljenog. Pitanje istorijske objektivnosti ostaje drugostepeno ili deplasirano ; vaţno je traganje za 52 Cit ira Klodelovu Pesničku umetnost (Paul Claudel, Art poé t ique, Mercure de France, 1943, str . 44-45). 53 Prevod je naš, prema Gisdorfovom citatu iz Valeri jevog dela Tel Quel, II, Oeuvres, Pleiade, t . II, str . 776 -777. Navodimo ga jer je ključan za razumevan je biografskog (pa i autobiografskog) ţanra. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 62 svojim bićem, uspostavljanje svog identiteta. Do tada prepušten sledu vremena, kao i većina ljudi, pojedinac u nekom trenutku oseti potrebu da zastane, da se pogleda kritički i iz daleka, da utvrdi da li je protraćio vreme, da nadje opravdanje. 54 Gisdorf tvrdi da pisanje o sebi uvek počinje krizom ličnosti: lični identitet je doveden u pitanje, subjekt je otkrio da je ţiveo u zabludi o sebi i sad raskida društveni ugovor, povlači se u intimnost i nastoji da se odredi. Ne moramo prihvatiti Gisdorfovo tumačenje da je to traganje za bićem metafizičko, da autobiograf (memoarista, pisac intimnog dnevnika itd.) nastoji da uspostavi svoj ontološki identitet; ali je svakako vaţno naglasiti tu identitarnu usmerenost pisanja o sebi 55 . Gisdorf je u svojim prethodnim delima pokušao da veličanstvene vekove zapadne kulture odgonetne kao istoriju razvoja svesti o sebi. Mada tvrdi da su nam epohe dostupne jedino p reko svedočanstava pojedinaca, autor ist iče da autobiografski spisi ne transkribuju stvarnost , već proističu iz ţelje za normiranjem te stvarnosti prema odredjenim vrednostima, manje ili više izričito datim. On smatra da je kolektivna svest kolevka i oslonac individualnih svesti, da je svaka epoha za pojedinca istovremeno i spoljašnja i unutrašnja sredina (jer on prihvata njene vrednosti , u odnosu na nju odredjuje svoja verovanja i ponašanje, od njenih vrednosti odstupa ili se protiv njih buni, no t ime i da lje ostaje vezan za njih) 56. „Čovečanstvo ne postoji izvan aktuelne misli umova, 54 Nav. delo , str . 257. 55 „Hoću da znam ko sam; ja nisam ono što se čini da jesam, u očima drugih kao i u mojim sopstvenim; ţiveo sam dosad po diktatu svoj ih bliţnj ih, te porodičnih i društvenih i luzija. Ne mogu se zadovolj i t i da ţivim na sopstvenoj periferij i ; imam tajnu, ja sam tajna za sebe samog, i samo ja mogu da je odgonetnem.“ (Nav . delo , str . 23, naš prevod) . 56 Napomenimo da Gisdorf ipak ne negira postojanje obrnutog delovanja (pojedinca na zajednicu) - opšte mišljenje sastoj i se od zbira pojedinačnih, to je „neprestani metabol izam prisustva svakog za svakoga“ ( Nav. delo , str . 17). II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 63 čuvara njegove prošlosti i sadašnjosti“ (str. 17). Iz lične svesti zrači , dakle, smisao epohe . U tom svetlu autobiografski tekstovi imaju poseban značaj, naročito kao instrument istorijskog saznanja . Gisdorf dovodi u vezu povećano interesovanje za autobiografski ţanr sa promenom epistemološkog modela u humanističkim naukama početkom XX veka, prateći istu nit od rodonačelnika romantizma Herdera, preko nemačkog istorizma, Diltaja do Kasirera. Istoričar n astoji da se poistoveti sa ljudima i dogadjajima iz prošlosti , da shvati njihov pogled na svet, a autobiografija mu omogućava da gleda tudjim očima. Pošto je ova hermeneutička tradicija bila jaka u Nemačkoj, najmonumentalnija istorija autobiografije upravo je tamo i nastala 57. Na drugoj strani, objašnjava Gisdorf, pošto je Francuzima ostala malo poznata, oni ni autobiografske spise dugo nisu uzimali u obzir u istorijskom izučavanju. Ko se laća pera, misli Gisdorf, ţeli da se izdvoji i udalji od drugih, da predoči svoju specifičnost , različitost; za njega je pisanje o sebi put spasa . Ţivot svakog od nas stalno je izloţen centrifugalnim uticajima, kojima stalno podleţemo, otudjujemo se od sebe i zaboravljamo se. Većina ljudi popušta pred pritiskom okolnih konf ormizama i vodi ţivot presecan malim brigama i sitnim zadovoljstvima. Manjina je podloţna suprotnoj, centripetalnoj sili koja nalaţe povlačenje u sebe i povratak izvorima. Postulat pisanja o sebi jeste tvrdnja da Ja postoji i da je to Ja trajno, mada ima i suprotnih teza: već je Montenj ukazivao na nepostojanost i nekonzistentnost našega Ja i svesti o sebi. Gisdorf cit ira i Ničea: „Potpuno smo nesposobni da osetimo jedinstvo našeg Ja, uvek smo usred mnoţine Ja.“ 58 Moţda je tačnije reći da pisanje o sebi pol azi 57 Up. Georg Misch, Geschichte der Autobiographie , u 7 tomova. Miš je bio Diltajev učenik i zet . 58 F. Nietzsche, Oeuvres posthumes , Mercure de France, 1934, str . 187, navedeno prema Gisdorf, Nav. delo , str . 32. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 64 od uverenja da se to Ja moţe donekle spoznati , bez obzira na unutrašnja previranja. Gisdorf podseća da čitava zapadna tradicija počiva na zapovesti iz Delfa: Spoznaj samog sebe. Paradoksalno, pisanjem o sebi menja se to Ja; pričanjem svog ţivota, autor ga menja i zauvek onemogućava da predmet i njegova sl ika budu identični. To Gisdorfa asocira na Zenonovu aporiju o streli koja nikad ne stiţe na cilj. On podseća da od „kulturne revolucije“ koju je doneo romantizam, više ne verujemo da iz jasne svesti izv ire istinitost, više ne prihvatamo postavku o iskrenosti i transparentnosti teksta. Dakle, bilo bi pogrešno drţati se Zagrobnih memoara ako nas zanima Šatobrijanova ličnost, ţivot i delo. Gisdorf memoare zvaničnika poredi sa statuom koju oprezni autor unapred podiţe na trgovima sećanja , za slučaj da ga nezahvalno potomstvo zaboravi, i ukazuje na prag izmedju takvih memoara i intimnih autobiografskih tekstova o privatnom ţivotu, pisanih bez pretenzija da jednog dana budu svrstani u istorijske spomenike. Najzad, u vezi sa nekakvom spoljnom determinisanošću onoga ko piše o sebi, Gisdorf podseća na dve oprečne tradicije. Prvu izvodi od Getea i Šlegela, preko Dirkema i marksista – oni su smatrali da duh vremena, kolektivno nesvesno (termin je, naravno, Gisdorfo v), kolektivna svest , klasna svest odredjuju ideje, izraze, stavove, figure u autobiografskim tekstovima.. . Druga struja, koju po Gisdorfu predstavlja Sent-Bev, smatra da duh vremena stvaraju izuzetni ljudi tog vremena, polazeći od onoga što ih okruţuje i što im je prethodilo; oni najčešće preokreću sve uzuse i uvode novine. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 65 I I . 3 . MEMOARI O REVOLUCIJI KAO KRUNA NACIONALNE TRADICIJE II. 3. 1. Obim i problemi razgraničenja korpusa U istoriji francuske memoarske tradicije (koja je po broju dela bogatija od svih ostalih evropskih), memoari o Revoluciji, zajedno sa memoarima o Konzulatu i Prvom carstvu, predstavljaju najveći korpus . Ove dve grupe memoara se uzimaju zajedno jer mnogi memoaristi u svojim delima govore o sva tri perioda, koja pokrivaju ukup no trideset i pet godina – prosečno trajanje jedne karijere ili odraslog ţivota. Starija generacija memoarista piše, pak, redovno o Starom reţimu i Revoluciji kao njegovom tragičnom svršetku, a redje i o sledećim istorijskim epohama. Treća grupa memoara iz pera ljudi Napoleonove generacije, o Revoluciji svedoči uglavnom saţeto (ako je se uopšte seća), da bi se usredsredila na carski period i Restauraciju. Prema bibliografijama tih memoara 59 i kasnijim neznatnim dopunama 60, procenjuje se da tadašnjih memoara (tj. „pravih“ istori jskih 59 Koje smo naveli u odeljku I.3. 60 V, npr, izvore na koje upućuje članak o ratnim memoarima o Revolucij i i Napoleonovim ratovima: Phil ip G. Dwyer, „Public Remembering, Pri vate Reminiscing: French Mili tary Memoirs and the Revolutionary and Napoleonic Wars“, in: French Historical Studies , vol. 33, No 2 (Spring 2010), str . 231 - 258, URL: ht tp:/ /newcastle - au.academia.edu/PhilipDwyer/Papers/161325/ Public_Remembering_Private_Re miniscing_French_Military_Memoirs_and_the_Revolutionary_and_Napoleonic _Wars II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 66 memoara, ali i dnevnika, pisama, sećanja, kao i biografija i istoričarskih kompilacija) o Revoluciji, Konzulatu i Carstvu ima ukupno izmedju 1500 i 2000 : bibliografija Alfreda Fjeroa broji oko 1500 dela, a bibliografija Ţana Tilara o Napoleonovom dobu broji oko 1530; mora se uzeti u obzir da se ove dve liste delimično preklapaju, kao i da u njima ima memoara koje su pisali stranci. 61 Ovaj zbir treba uporediti sa prethodnim i potonjim korpusima : manje od sto memoara za period 1494 -1610, preko 250 za period 1610- 1715 62 ; nekoliko desetina za period Regencije i vladavine Luja XV (ukupan broj se teško dâ ustanoviti jer su izdavači bil i skloni da ih zanemare ili podvedu pod prethodni period 63 ). Deluje očigledno da se korpusi memoara formir aju spontanim masovnim pisanjem posle krupnih istorijskih kriza kao što su bili Verski ratovi u XVI veku, Fronda u XVII, Revolucija u XVIII veku; memoaristi 61 Ovde je reč o svim tekstovima sećanja na date epohe, bez obzira na formu i duţinu, i bez obzira na autorstvo. Ţelimo na ovom mestu da pokaţemo masovnost autobiografskog čina, a ne da izdvoj imo autentične i koherentne memoare u pravom smislu. I sami memoarist i bil i su svesni izuzetnog obima pisanja memoara . Grof de Monlozije piše na početku svoj ih memoara: „La multi tude des mémoires particuliers qui se sont publiés et qui se publient chaque jour a fait dire que ce siècle s’appe llerait un jour le siècle des mémoires.“ (V. Mémoires de M. Le Comte de Montlosier, sur la Révolution française, le Consulat, l’Empire et la Restauration. 1755 -1830 , Paris, Dufey, 1830, t . I, „Introduction“, str . I, dostupno na http:/ /books.google.f r 62 Navedeno prema Emmanuele Lesne, La poétique des mémoires (1650 -1685) , str . 15. Autorka se poziva na stari je popise istorijskih izvora o t im periodima (H Hauser, Les sources de l’histo ire de France au XVIe siecle (1494-1610) , Paris, Picard, 1906-1916;. E. Bourgeois et L. André, Les sources de l’histoire de France au XVIIe siecle (1610-1715) , Paris, Picard, 1913-1935. 63 Kako tvrdi Frederik Šarbono, koj i u članku najavljuje objavlj ivanje popisa svih memoarskih tekstova za taj period (V. Frederic Charbonneau, „Les mémoires écri ts sous le règne de Louis XV ou de la difficulté d’être reçu“, in: La réception des mémoires d’Ancien Regime: discours historique, crit ique, l i t teraire , nav. izdanje , str . 123-141. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 67 su tada alternativni ili dopunski istoričari zjapova izmedju epoha. Pretpostavka je da se u burnim epohama i neposredno posle njih, javlja potreba za pripovedanjem o sebi. U svetu u kome se kolektivne strukture neprestano dovode u pitanje i raspadaju, Ja postaje jedina stabilna jedinica svesti i saznanja. Medjutim, u XIX veku memoari su u bibliografijama grupisani po reţimima, a ne po revolucijama (Konzulat i Prvo carstvo, Restauracija, Julska monarhija, Drugo carstvo), što ima smisla utoliko što su memoaristi tada političari i privatni svedoci date epohe (a ne prelaznih perioda) . Klasifikovanje korpusa, kao i razdvajanje memoara od drugih ţanrova, uvek su, kao što se na ovom primeru vidi , višestruko determinisani. U XIX veku, posle eksplozije prve tri decenije, broj memoara postepeno opada , ali to ne znači da slabi autobiografski poriv: on se tada radije iskazuje u formi knjiţevnih memoara, dnevnika i sećanja. (Knjiţevni memoari svedoče o kulturnom i mondenskom ţivotu iz ličnog ugla, pišu ih glumci, muzičari , pisci, kritičari .. . ) Lično svedočenje o političkoj istoriji (npr. o porazu 1870. i o Pariskoj komuni) dobiće manje ritualizovan oblik nego što se to čini u memoarima, il i će svoju primarnu referencijalnost preoblikovati umetničkim postupcima. U XX veku, na hiljade pisanih svedočanstava o Prvom, manje o Drugom svetskom ratu i o kolonijalnim ratovima, neće se računati u memoare jer se primenjuju stroţiji kriterijumi nego u XIX veku (a moţda i zato što nije bilo priredjivača rukopisa koji bi ih „doterali“ u memoare): ona se klasifikuju kao „sećanja“, „dnevnici“, „sveske“, „ratne beleške“, „priče“, „istor ijska svedočanstva“ ili autobiografije, u novije vreme kao „istorijski narativi“ i „pripovesti o sebi“. Pravi istorijski memoari u XX veku jesu drţavnički i generalski, sa nacionalnom vizurom, ili usko knjiţevni, sa filozofskom vizurom. (Ratni, strateški memoari ne zadovoljavaju kriterijum o monumentalnosti , niti o širini uvida u epohu. ) Ne bi se moglo ni zamisliti da im autori budu anonimni svedoci epohe, kao što je to bio slučaj sa memoarima o Revoluciji. Naspram njih stoje autobiografije pripadnika pokreta otpora i pokajanih kolaboracionista, komunista i II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 68 degolista, mnogobrojnih knjiţevnika, pa i anonimusa. 64 Memoari dobijaju originalne, metaforičke naslove koji rezimiraju autorov ţivotni smisao i li ugao (dok u XIX nemaju neki poseban naslov, već ţanrovsko odredjenje, ime autora i namenu) . II. 3. 2. Zlatno doba za memoare Krajem XVIII veka naglo se razvila lična knjiţevnost, širom Evrope; u okviru nje, memoari su imali legitimnost starog ţanra, al i su pretrpeli uticaj ispovesti i ličnog dnevnika. U njima počinju da se sukobljavaju dve teško pomirljive tendencije: tradicionalno prikazivanje jednog egzemplarnog Ja i novo otkrivanje intimnog Ja kao posebnog . 65 U prvoj trećini XIX veka ostvariće se njihova komplementarnost. Memoari o Revolucij i jasno ilustruju kolebanje ţanra izmedju istorijskog i biografskog odredjenja, ali se ne moţe zaključiti da je jedno preovladalo (to će se desit i kasnije). Ipak, vrhunski tekstovi uvek znatno prednjače i najavljuju trendove: na primeru Šatobrijanovih i Stendalovih memoara istraţivači i u novije vreme dokazuju da je postepeno došlo do 64 Ovde uopšte ne uzimamo u obzir nepregledno mnoštvo savremenih dela koja u podnaslovu nose odredjenje „memoari“, a zapravo su manje il i više apokrifne autobiografi je slavnih l ičnosti . Kapitalna studija o memoarima u XX veku Ţan -Luja Ţanela ukazuje na plimu memoara u Francuskoj posle II svetskog rata, naročito od objavlj ivanja De Golovih Memoara 1954. g: autor praktično širi pojam memoara i na autobiografi ju i druge vidove pisanja o sebi. V. Jean-Louis Jeannelle, Écrire ses Mémoires au XXe siècle . Déclin et renouveau , Paris, Gall imard, 2008, 432 str . 65 Na to ukazuje, izmedju ostalih, Ţerar Lauati (V. Gérard Lahouatt i , « Singulari té et exemplarité dans l 'écri ture autobiographique ») . O pregrupisavanju u okviru autobiografskog polja moţe se govorit i kao o „trvenju“ istorijskih i biograf skih memoara (V. Brigit te Diaz, «“L’histoire en personne“. Mémoires et autobiographie dan s la première partie du XIXe siècle») . Oba rada su iz sledećeg zbornika: Carole Dornier (sous la dir .) , Se raconter, témoigner , Elseneur no 7, sept. 2001, 254 str . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 69 opadanja memoara u korist autobiografije. 66 Knjiţevnost se okreće introspekciji . Ova poslednja tendencija povezuje se sa autonomizacijom knjiţevnosti , koja se zaoštrava šezdesetih godina XIX ve ka (a završava krajem veka): povlači se granica izmedju idejne literature i lar -pur-lara (kasnije „čiste knjiţevnosti“), čemu u krupnim crtama donekle odgovara podvojenost faktualnih (referencijalnih) ţanrova i fikcionalne knjiţevnosti. Dok su u XVIII i prvoj polovini XIX veka uţivali ogroman ugled kao knjiţevni tekstovi, memoari, istori jski , politički il i filozofski eseji sada su se našli van knjiţevnosti . Recepcija memoara u krit ici posle 1860. bivala je tako slaba da je čak bilo reči o smrti memoara posle Šatobrijana. Sa druge strane, i odnos memoara i istoriografije u uţem smislu redefinisao se u prvoj polovini XIX veka (o tome je p odrobno bilo reči u I poglavlju). Za romantičare istorija još pripada lepoj knjiţevnosti , a memoari su autentični glas kojim Istorija progovara. Uloga memoara se suzila na istorijsko svedočanstvo i arhivski dokument – oni više nisu uzor pripovednog stila ili autorskog stava za istoriografiju . Pored statusa koji imaju kod profesionalnih istoričara, ne treba zaboraviti da su memoari horizont poredjenja za kolege memoariste (prvi čitaoci memoara, prvi njihovi kritičari jesu upravo drugi memoarist i, koji ih u svojim tekstovima komentarišu, demantuju, potvrdjuju ili dopunjavaju). 66 Novija čitanja raznih autobiografskih podvrsta, pa i memoara, naglašavaju psihološku motivaciju autora kao vaţnu karakterist iku pisanja o sebi. Ispovesti , intimni dnevnici i memoari XIX veka tumače se, dakle, kao izraz ţedj i za samoanalizom u epohi kada se l ičnost oslobodila diktata Crkve, a psihoanaliza još nije stupila na scenu. Memoari su omogućavali spoj diskursa o sebi i diskursa o svetu ; nj ihov procvat pripadao bi usponu psihološke l i terature (V. John E. Jackson, Juan Rigoli , Daniel Sangsue (sous la dir .) , Être et se connaître au XIXe siècle : l i t térature et sciences humaines , Métropolis, 2006, 252 str) . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 70 Oni su i vodeća, najčitanija vrsta popularne isto rije za ljubitelje. (Po ovoj poslednjoj funkciji , istorijski memoari će nastaviti da pripadaju beletristici i kasnije.) Do značajne promene u statusu memoara u istoriografiji dolazi upravo šezdesetih godina XIX veka (kada i do autonomizacije knjiţevnosti i devalorizovanja faktualnih ţanrova). Istori ja je počela temeljno da se okreće naučnom idealu, pa su memoari izgubili i svoje mesto u istoriografiji (zamera im se ne samo pristrasnost, nego i intenzivna retoričnost kojom ţele da utiču na čitaoca, nasuprot pretpostavljenoj neutralnosti naučnog diskursa). Zbog toga memoari o Revolucij i (i o Napoleonovoj vladavini) pripadaju zlatnom dobu kada su memoari još bili vodeći ţanr, dobu koje se završilo u isto vreme kada su svedoci Revolucije prestali o njoj da pišu . II. 3. 3. Romantizam i eksplozija memoara Istorija ţanra pokazala je kako su memoari, od neformalnih beleški, bezoblične i sirove gradje za istori ju, prerasli u XVII veku u punopravan ţanr koga se nisu stideli ni velikaši, i koji je odlučujuće uticao na evoluciju pripovedne proze u Francuskoj u XVIII veku. Prvu polovinu XIX veka obeleţili su, izmedju ostalog, romantičarsko veličanje subjektivnosti, interesovanje za prošlost i uzdizanje nacija. Povratak u prošlost kao bekstvo od razočaravajuće sadašnjosti, često je podrazumevao davno prošle vekove, koji su doţivljavani kao rodno doba nacije; prošlost je mogla biti i nedavna, kao iskušeničko doba i za naciju i za Ja (u burnim danima Revolucije i Carstva). Tako su tri romantičarska kulta – kult Ja, kult (kolektivne i lične) prošlosti i kult nacije, našli pogodan izraz baš u ţanru memoara. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 71 Ova teza se potvrdjuje nalazima sociologije knjiţevnosti. Pjer Nora (a za njim i drugi istoričari 67) ukazao je na eksploziju objavljenih memoara u prvoj polovini XIX veka. U prvo vreme, videli smo, dvadesetih godina, profesionalni istoričari priredjivali su naučna izdanja memoara iz prošlih vekova u velikim edicijama, kao reprezente francuskog nacionalnog duha. U sledećoj fazi, tridesetih godina, publikovani su memoari o savremenom dobu. Pored opšte klime povoljne za izdavaštvo (ukidanje cenzure i povećanje broja čitalaca), uspehu memoara doprinela je, po Nori , činjenica da su mnogi Restauraciju doţivljavali kao doba političkog mrtvila i doba sećanja (u smislu odavanja pošte) na prethodne, vrlo dinamične epohe. Zahvaljujući velikim edicijama ugled memoara kao ţanra je porastao. Oni su postali legitiman, čak neophodan istorijski izvor za proučavanje bliske prošlosti (za ono što će se u XX veku nazvati « istorija sadašnjosti »). Medjutim, mnoštvo apokrifnih memoara, “štancovanih” na veliko i pripisanih istorijskim ili izmišljenim ličnostima raznih epoha, dovelo je u pitanje verodostojnost memoara uopšte, ako ne sa gledišta čitalaca (koji su u njima podjednako uţivali), a ono svakako sa stanovišta istoričara, a i pravih memoarista ţeljnih da se njihov glas čuje i uvaţi. II. 3. 4. Rudimentarna poetika memoara početkom XIX veka Velike edicije doprinele su i praktičnom odredjenju suštine ţanra (koji su jako široko koncipirale) i praktičnom definisanju poetike memoara. Podsećamo da poetičkih tekstova o memoarima ima do tada veoma malo: članak « Memoari » u Didroovoj Enciklopediji , odlomak iz dela Cours de Belles-Lettres opata Batea, Marmontelove opservacije u 67 Kao što smo videli u odeljku „Memoari kao istori jski izvor“. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 72 njegovim memoarima, Šatobrijanove u Duhu hrišćanstva68. (Posredan doprinos formulisanju implicitne poetike memoarskog ţanra svakako su dale i Rusoove Ispovesti , koje su imale širokog odjeka , kao pozitivan i negativan model .) 69 Nepoznati autor članka « Memoari » u Enciklopedij i daje sasvim uopšteno odredjenje memoara (pišu ih očevici i politički akteri, obiluju javnim dogadjajima i glavnim autorovim doţivljajima), preporučuje ih kao štivo drţavnicima, zalaţe se za model vojnih memoara, a kao zamerke delima navodi tendenciju ka neistinitost i i loš izbor gradje. 70 68 Taj smo odlomak komentarisali u odeljku I.2. 69 I sam Ruso u Ispovestima svoje delo kvalifikuj e na jednom mestu kao memoare, ne znajući da ćemo ih mi kasnije proglasit i za autobiografiju. O teškom priznavanju memoarskog ţanra krajem XVIII i početkom XIX veka, v: Jean-Jacques Tatin-Gourier, „La diffici le reconnaissance du genre des Mémoires (1750 -1820), in: Jean-Jacques Tatin-Gourier (sous la dir .) , La réception des mémoires d’Ancien Régime: discours historique, crit ique, l i t téraire , nav. izdanje, str . 225-235. Poetičke postavke u vezi sa memoarima kod Batea, Marmontela i Mari -Ţozefa Šenijea preuzimamo iz ovog rada. 70 Definicija memoara u Enciklopedij i (sa našim podvlačenjem) glasi : „histoires écri tes par des personnes qui ont eu part aux affaires ou qui en ont été témoins oculaires . Ces sortes d 'ouvrages, outre quanti té d 'évenemens publics & généraux, contiennent les particulari tés de la vie ou les principales actions de leurs auteurs. Ainsi nous avons les mémoires de Comines, ceux de Sully, ceux du cardinal de Retz, qui peuvent passer pour de bonnes instructions pour les hommes d 'état . On nous a do nné aussi une foule de l ivres sous ce t i tre. Il y a contre tous les écri ts en ce genre une prévention générale , qu'i l est très -diffici le de déraciner de l 'espri t des lecteurs, c 'est que les auteurs de ces mémoires , obligés de parler d 'eux -mêmes presqu'à chaque page, ayent assez dépouillé l 'amour-propre & les autres intérêts personnels pour ne jamais altérer la vérité ; car i l arrive que dans des mémoires contemporains partis de diverses mains, on rencontre souvent des faits & des sentimens absolument contradictoires . On peut dire encore que tous ceux qui ont écri t en ce genre, n 'ont pas assez respecté le public, qu 'i ls ont entretenu de leurs intrigues , amourettes & autres actions qui leur paroissoient quelque chose, & qui sont moins que rien aux yeux d 'un l ecteur sensé. Les Romains nommoient II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 73 Opat Bate 71 kao vrlinu memoara navodi to što su istinita pripovest i teţe istorijskoj istini, al i u okviru hijerarhije istorijskih naracija svetovna istorija ima najniţe mesto, pa su memoari najniţa vrsta istorije. Mana im je memoaristina subjektivnost (vernost vidjenom nije isto što i tačnost). Memoari jesu dokument za pisanje svetovne istorije, ali istoričar mora biti obazriv. Marmontel memoarima postavlja zahtev prirodnosti i otkrivanja tajnih uzroka istorijskog zbivanja. I on poredi memoaristin i istoričarev pristup; ceni pojedine memoaristkinje XVII i XVIII veka zato što su umele da i nehotice otkriju duboke i skrivene uzroke dogadjaja. Kvalitet memoara aktivira se , po Marmontelu, kroz pronicljivo čitanje . Mari-Ţozef Šen ije memoare kri tikuje sa pozicije revolucionarnog ideologa: u Taten-Gurijeovom tumačenju Šenije otpisuje memoare jer su aristokratski i prevazidjen ţanr kome nema mesta u postrevolucionarno doba. Tako su memoare normirali malobrojni kritičari, ali priredji vači edicija su se drţali sopstvenih kriterijuma i slali čitaocima i autorima memoara mnogo manje restriktivnu i zahtevnu poruku (na šta smo ukazali na početku ovog odeljka). Nedavne kritičke studije došle su do zaključka da je baš društvena i izdavačka praksa romantičarske generacije dovela do toga da se memoari formiraju kao jedinstven i samosvestan ţanr (do toga je došlo naknadno, „na brzinu“, a ne spontano) .72 ces sortes d 'écri ts en général commentarii . Tels sont les commentaires de César, une espece de journal de ses campagnes; i l seroit à souhaiter qu'on en eût de semblables de tous les bons généraux . » V. « Mémoires », in : Diderot, D’Alembert , Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, par une Société de Gens de let tres , t . X, str . 328, URL : http:/ /artflx.uchicago.edu/cgi - bin/philologic/getobject .pl?c.9 :922:2.encyclopedie0311.3314011 71 Charles Batteux, Cours de belles-lettres distribué par exercices , 1747-1750. 72 V. Jean-Louis Jeannelle, Nav. delo. II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 74 II. 3. 5. Odlike memoara o Revoluciji Uzimajući u obzir raznovrsnost i obim korpusa memoara o Revoluciji, moţemo , u nastojanju da svoje utiske o pročitanim delima donekle sistematizujemo, izdvojiti sledeće karakteristike tog korpusa: 1) Memoari o Revoluciji odraţavaju opštu demokratizaciju društva. Posle Revolucije i Carstva zasnovanih na egalit arističkom idealu, pripadnici svih društvenih slojeva masovno progovaraju o svojim iskustvima i publikuju ih: od običnih vojnika pešadinaca, slugu i raščinjenih seoskih sveštenika, do poslanika i ministara. Svako svedočenje se smatra za legitimno, toliko s u politički dogadjaji bili izuzetni . 2) Memoare o Revoluciji pišu ţene , srazmerno više nego u prethodnim istorijskim korpusima memoara. Potpisuju ih malobrojne ratnice koje su učestvovale u vojnim pohodima, plemkinje u egzilu, strankinje koje su se zatekl e u Parizu u to vreme, gradjanke koje su prisustvovale sednicama Konventa, one čiji su muţevi ili braća igrali vaţniju političku ulogu, itd. Memoari o Revoluciji iz ţenskog pera nastavljaju tako onaj vid istorijskih memoara u kome skoro anoniman pratilac velike istorijske ličnosti svedoči iz senke o njenom ţivotu. Ţensko pismo u Revoluciji ponekad izraţava t ipičnu senzibilnost, ali često iznenadjuje retorikom kao preuzetom iz onovremene štampe i govora koje nalazimo u skupšinskim zapisnicima. Na taj način, ako je autorkina biografija i ostala drugostepena ili neprimetna jer ona odlučuje da ne govori o sebi, njeno autorsko Ja snaţno je prisutno u njenom delatnom diskursu. 3) Veliki deo memoara o Revoluciji potiče, ipak, iz pera plemića. Aristokratski memoari o Revoluciji su zapravo najčitanij i i do danas najviše objavljivani, iako na Revoluciju uglavnom gledaju kritički, često II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 75 sa hiperbolizovanim gnušanjem. Paradoksalno je, sa našeg stanovišta, da se u korpusu najbolje poznaju i tumače baš memoari suprotni „d uhu“ revolucionarnih zbivanja, kojima smisao dogadjaja o kome svedoče unapred izmiče. 4) Jedna vaţna promena u pristupu istorijskom iskustvu odrazila se u izvesnoj meri na ţanrovsku pripadnost memoara: memoari dvorskog plemstva XVII i XVIII veka prikaziva li su zatvorenu dvorsku sredinu kao društvo u malom, sa klasičnim psihološkim i moralnim tipovima koji nisu podloţni promenama u vremenu, uz obilno korišćenje knjiţevnih vrsta portreta i anegdote. Zbog toga su takvi memoari pripadali najpre moralističkoj knjiţevnosti . Posle iskustva krupnih istorijskih preloma koje su donele Revolucija i Carstvo, memoari o tim periodima razvijaju novu istorijsku svest . Istoričnost (podloţnost promenama) postaje vaţna čak i onda kada memoarista slika naravi u jednom trenutku koji se čini van vremena ili kao zaustavljen u vremenu. Istoričnost postaje vidlj iva upravo zato što su naravi Starog reţima u medjuvremenu netragom nestale. Od moraliste, memoarista se pretvara u istoričara . 5) S obzirom na masovno objavljivanje, teško j e odrediti nepisana pravila ţanra. Po nekim odlikama, memoari su bliski modelu istoriografskog diskursa, a po drugima knjiţevnosti . Hronološki redosled izlaganja materije, zataškavanje subjektivnosti i privatnosti , pozivanje na druge pisane izvore i argum entativnost svojstveni su i s t o r i j s k i m studijama. A slobodan, asocijativan redosled izlaganja, isticanje l ične tačke gledišta i osećajnosti , te estetizovanje iskustva kroz umeće pripovedanja pripadali su l i t e r a r n o j paradigmi. 6) Korpus je, prirodno, stilski jako neujednačen i raznorodan. Pismeni memoaristi su uglavnom izbegavali učenu izveštačenost (kritičari tvrde da tragaju za prividom „sirovog“, jednostavnog i nedoteranog stila koji bi bio garancija autentičnosti, nasuprot laţljivosti II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 76 romanesknog). Manje obrazovani memoaristi prate svoju misao po diktatu usmenog stila. Neki memoaristi biraju da budu dosledni u pogledu knjiţevnog registra : ili su jednolično patetični i dramatični (jer to nalaţe ozbiljnost i krvavost Revolucije), ili uvek šaljivo -ironični i distancirani (poput bezbriţnog, duhovitog tona memoarista Starog reţima), bez obzira na zbivanja koja pripovedaju. Drugi majstorski variraju ton prema predmetu. Po tipu diskursa i idejama mnogi memoari pripadaju pre dobu prosvećenosti nego romantizmu; an tičke reference i univerzalni nadnacionalni horizont su sveprisutni . 7) U korpusu, kako nama izgleda, preovladjuje pesimističko vidjenje revolucionarne prošlosti , utisak razočaranosti obrtom koji su dogadjaji uzeli, i kod pristalica Starog reţima i kod re volucionara. Period posle obaranja Robespjera za mnoge revolucionare je period opadanja, iako su listom osudili Teror. (Pesimizam i tragizam nisu utisnuti u poneke ratne, vojne memoare, u kojima se dogadjaji smenjuju gotovo bez komentara i emotivnog naboja, kao pomeranje šahovskih figura. Isto se moţe reći i o nekim dnevničkim beleškama i hronikama, čiji se autori trude da ostanu nepristrasni, kao da su van materije o kojoj svedoče. ) Memoaristi se obraćaju potomstvu, budućim naraštajima, a u savremenike su razočarani: nadaju se posthumnom priznanju. Tematika smrti je dosta razradjena, bez obzira da l i su memoarist i religiozni ili ne. 8) Memoari o Revoluciji svedoče prvenstveno o poli tičkoj istoriji (o dogadjajima u predstavničkim telima, na trgovima, po po litičkim klubovima), ali ima i malobrojnih koji govore o ţivotnoj svakodnevici (nestašicama, siromaštvu, skrivanju, bespomoćnosti, naspram demagogije, beskrupuloznosti i koristoljublja aparačika) . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 77 Ponegde nalazimo opis detalja običaja i narodne tradicije (bitan etnografski napor), prepise starih dokumenata, opise spomenika, koje memoarista beleţi u strahu da će sve to nestati u Revoluciji . 9) Načelno se smatra da je u ovom periodu već formirana nova romantičarska paradigma u doţivljaju istori je, intimno os ećanje da je pojedincu ţivot odredila Istorija, a ne Providjenje . Ako to vaţi za najveće, dela minornih memoarista, po našem uvidu, ne potvrdjuju tezu. 10) Revolucija se za mnoge ne završava 1799, već kao da se „preliva“ u Napoleonovo doba, u kome je opet trebalo odabrati stranu. Mnogi, dok svedoče o Revoluciji , imaju naknadnu napoleonovsku vizuru i doprinose formiranju l egende o Napoleonu. 11) Tumači memoara o Revolucij i su često memoariste hvatali u laţi. Postavljamo pitanje da li preterivanja i iskrivljenja činjenica, da ne kaţemo neistine, treba tumačiti kao napuštanje faktualnosti i memoarske zakletve, kao stupanje u fikcionalni reţim . To iskrivljavanje, naime, i nastaje u autentičnom autobiografskom porivu ka što vernijem svedočenju . Najpre, na nivou pamćenja dogadjaja, a kasnije i u njihovom knjiţevnom uobličavanju : memoaristi pripovedanje „pukih“ činjenica izgleda slabo, nedovoljno. On oseća da mora pojačati kontraste, inače će izneveriti svoju istinu. Rusoovski koncept iskrenosti i istinoljubivosti ne moţe ostati rezervisan za autobiografiju, za istorizovanje intimne sfere, sa stanovišta današnjeg čitaoca, kada se memoari percipiraju prevashodno kao knjiţevan tekst. 12) Memoari o Revolucij i ponekad samo po naslovu pripadaju tom korpusu, usled nekadašnje ţelje priredjivača izdanja da što veći broj rukopisnih tekstova dobije publicitet i legitimnost koje je članstvo u klubu memoara „automatski“ obezbedjivalo. Pored toga, i oni tekstovi iz tog korpusa koji zadovoljavaju kriterijume memoara u uţem smis lu, često uključuju elemente drugih ţanrova . Pored tradicionalnih portreta, anegdota i esejističkih odeljaka, II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 78 u memoare ulaze i delovi dnevnika 73, zvanični dokumenti ( tekst memoara sluţi kao neka vrsta arhive, u kojoj se čuvaju od zaborava ili uništenja ), autobiografske opservacije (koje se uvek metatekstualno opravdavaju), pesme, pripovesti, govori pred Konventom... Postavlja se, dakle, pitanje definisanja merila po kojima memoari o Revoluciji danas čine zaseban korpus memoara. Videli smo, s jedne strane, da veliki deo tekstova koji se ubrajaju u memoare o Revoluciji ili govori i o susednim istorijskim epohama (kraju Starog reţima, Konzulatu i Carstvu , gde često Revolucija ne nosi primat ), ili govori samo o jednom periodu ili o jednom vidu revolucionarnih dešavanja (a trebalo bi , po strogim kriterijumima, da daju širi pogled na istorijski period, inače je reč o svedočanstvu ). Tematski kriterijum pokazao se u tom smislu kao nesiguran. S druge strane, skloni smo da zaključimo da strogo formal an kriterijum u ovom slučaju nije dovoljan. Dnevnici, pošto su opremljeni 73 Primećeno je da l ični dnevnici iz doba Revolucije posebno izrazito otkrivaju neprilagodjenost pojedinca, nesklad izmedju njegove intime i afektivnosti s jedne strane, i brutalne poli t ičke Istori je s druge . (Up. dnevnik Lisile Demulen, propraćen Leţenovim komentarom: Lucile Desmoulins, Journal 1788-1793 , texte établi et présenté par Phil ippe Lejeune, Paris, Editions des Cendres, 1995, 164 st r .) Čitaoca moţe začuditi tendencija « dnevničara » da beleţi i l i pripoveda porodične si tnice, a zanemaruje zbivanja na poli t ičkoj sceni. Jedno od tumačenja bilo bi da autor oseća da su ta zbivanja ostavila neizbrisiv pečat u pamćenju, dok su domaće preoku pacije podloţne zaboravu, pa se moraju pribeleţi t i , i to u formi bliskoj usmenom diskursu. Konstatovano je da se o ralne forme u Revolucij i 1789. ubrzano pribliţavaju statusu l i terarnosti (V. Jacques Guilhamou, „Lucile Desmoulins, Journal (1788-1793) . . .“, Annales historiques de la Révolution française , 1997, N° 307, str . 155 -156 .) Memoari , pak, čvrsto odolevaju izazovu oralnosti : nj ihova « prirodnost » (Marmontelov zahtev) ne ide na uštrb konvencionalne pismenosti . II. Memoari o Revoluciji u francuskoj autobiografskoj tradiciji 79 komentarima i okruţeni drugim memoarima, epitekstualno su dobili privid naknadnosti, odnosno jednu duţu temporalnost nego što bi je izolovano imali – time neki od njih zadovoljavaju kriterijum za memoare. Memoarčići, portreti i anegdote, fragmentarne istorijske beleške, nelične hronike postali su memoari zahvaljujući snaţnim intertekstualnim mehanizmima u korpusu; isto tako, zahvaljujući romantičarskom (a i savremenom) pozitivnom vrednovanju fragmentarnosti diskursa. Revolucionarna epoha svojim lomovima, protivrečnostima i veličinom onemogućava celovitu viziju, a podstiče osporavalačko, diskontinuirano iskazivanje. Kada se sve ovo uzme u obzir, proizilazi da raniji izdavački (dakle nediskriminatorni i često lukrativni) kri terijum mora da pretrp i manju korekciju nego što se to na prvi pogled čini lo. Granice korpusa memoara o Revoluciji moraju i dalje ostati sasvim propustl jive. III. Ja i Istorija III. JA I ISTORIJA III. Ja i Istorija 81 III. 1. SUOČAVANJE SA ISTORIJOM, iliti „JA I ISTORIJA“ Suočavanje pojedinca sa istorijskim zbivanjima , u smislu l ičnog doţivljavanja političkih, socijalnih, kulturnih promena , te uticaja koje to opšte zbivanje ima na njegovu svest , pre svega na svest o sebi , i to nezavisno od toga da li je i u kolikoj meri u tim promenama pojedinac aktivno učestvovao, formuliše se poslednjih tridesetak godina u Francuskoj kao problematika „Ja i Istorija“. Primećuje mo da sve veći broj objavljenih radova u naslovu nosi spoj tih pojmova (pomoću veznika „i“ ili u nekoj drugoj varijanti). Problematika koja se u knjiţevnim studijama (sa naglašeno psihološkim , filozofskim, antropološkim i istoriografskim prizvucima) sreće na francuskom jeziku pod t im nazivom, oformila se u poseban kompleks pitanja, koja prevazilaze ova dva konstrukta kao zasebno postavljena, a razlikuje se i od ranijih razmatranja odnosa subjekta i istorije . Ranije je – navodimo ove primere i lustracije radi, a bez ikakve pretenzije na i scrpnost - u domenu kulturne istorije i književnosti , u odnosu Ja i istorije teţište bilo stavljano na Ja u istoriji , shvaćeno kao t i p i č n a l i č n a s v e s t k a r a k t e r i s t i č n a z a j e d n u e p o h u , dakle koja se menja iz veka u vek, onakva kakva se otkriva prvenstveno u knjiţevnim i filozofskim tekstovima. Burkhart je, kao što je poznato, pokazao da lična svest nije postojala do renesanse 1. Diltaj je 1 Što su novija ekonomsko -istori jska i pravno-istori jska istraţivanja opovrgla. Njihov zgodan rezime dala je Barbara Rozenvajn (Barbara H. Rosenwein, « Y avait -i l un « moi » au haut Moyen Age ? », Revue historique 1/2005, n° 633, str . 31-52). III. Ja i Istorija 82 autobiografiju tumačio ne kao knjiţevni, nego kao duhovni tekst (definisavši je kao „najneposredniji izraz razmišljanja o ţivotu“ kome duh pruţa jedinstvo, kao p rvo razumevanje ţivota i sveta, dakle – kao klicu istorijske nauke, ili kao model istorijskog razumevanja 2 , i smatrao da se ona menja zavisno od epohe, koju i sama konstituiše ; oslobadjanje svesti o sebi tokom istorije pokazao je na primeru renesansnih vel ikih pisaca. I njegov učenik Georg Miš, prvi veliki istoričar autobiografije, uklapao je analizirana dela u konvencionalno, unapred okarakterisan u svest o sebi u raznim istorijskim epohama. U memoarskoj praksi , pak, autori XVII veka sebe su preporučivali čitaočevoj paţnji upravo kao tipične pojedince za svoj rang i epohu. A Ţorţ Pule je proučavao vidove Ja uopšteno po epohama (istorije ideja i filozofskih učenja) 3, pokazavši, recimo, kako se u romantizmu svest o sebi preobraţava od intelektualne u osećajnu, jer jedinka gubi uporišta u spoljnom svetu koji se ruši i okreće se svojoj patnji ; zatim se usredsredio na delo pojedinih pisaca . U istoriografiji i društvenim naukama, Ja u istoriji proučavano je kao doprinos pojedinca kolektivnom toku zbivanja (tzv. is torijski i metodološki individualizam). Takodje je razmatrana istoričareva subjektivnost kao metodološki problem u proučavanju istorijskog toka. U filozofiji su se anistorijskim koncepcijama subjekta jednog Dekarta ili 2 Navedeno prema: Pierre -François Morreau, „Une théorie de l’autobiographie: Georg Misch“, Revue de synthèse , vol. 117, br. 3 -4, 1996, str . 383. Analizu Mišovog pristupa preuzimamo iz ovog članka. Za podroban osvrt na evoluciju Diltajevog shvatanja autobiografi je videti : Michael Jaeger, „Historicizam Wilhelma Diltheya – apsolutna povijesnost autorefleksije. Diltheyeve različi te procjene autobiografi je“, in: Kolo , br. 2/2002, Zagreb, Matica hrvatska, URL: http:/ /www.matica.hr/Kolo/kolo0202.nsf/AllWebDocs/jaeger1. 3 V. Georges Poulet , Entre moi et moi. Essais crit iques sur la conscience de soi , Paris, Corti , 1977, 280 str . III. Ja i Istorija 83 Kanta suprotstavljale razne teorije l ičnog angaţmana i ostvarenja u istoriji . 4 *** Nova tendencija u sagledavanju Ja i istorije u knjiţevnim studijama javlja se u Francuskoj od sedamdesetih godina prošlog veka (od 1975.g). Tako naslovljene analize za predmet imaju isključivo autobiografsku gradju koja u narativnoj formi predočava lična ţivotna iskustva - memoare, autobiografije, svedočenja o pojedinim dogadjajima , a u novije vreme i tzv. ţivotne pripovesti . Ova tendencija vremenski se svojim početkom poklapa sa obnovom interesovanja za lične biografi je u sociologij i (tzv. „biografski“ ili „narativni“ obrt konstantovan početkom 1980 -ih godina5), ali se ovaj sociološki pojmovni aparat , po našem uvidu, zadugo nije značajnije odrazio na tumačenje knjiţevnih tekstova. Nekako u isto vreme, Francuzi su otkrili istoričnost autobiografi je kao ţanra (sa Leţenovim polemičkim radovima). 4 O fi lozofskoj istorij i subjekta, v. Pascal Michon, Eléments d’une histoire du sujet , Paris, éd. Kimé, 1999, 208 str; takodje v. interdisciplinarno koncipiranu analizu Ja u: Pierre Auregan, Les f igures du moi et la question du sujet depuis la Renaissance , Paris, Ell ipses, 1998, 159 str . 5 Up. Daniel Bertaux (ed.) , Biography and society. The Life History Approach in the Social Sciences , London, Sage, 1981; Idalina Conde, „Individuals, biography and cultural spaces: new figuration“, CIES e -Working Paper N° 119/2011, 68 str , URL: http:/ /www.cies.iscte.pt/destaques/document s/CIES-WP119_Conde.pdf III. Ja i Istorija 84 Prve studije koje su u naslovu nosile spoj „Ja i istorija“ nastale su iz pera istoričara i psihoanalitičara Alena Bezansona 6, i iz pera knjiţevnog analitičara Ţeralda Ranoa7. Već iz poredjenja ova dva rada naslućuje se zaokret do koga je došlo u trendu proučavanja svesti subjekta-pisca u istoriji . Bezanson zastupa psihoanalitičku osnovu istorije u dva smisla. U istoriji kao smeni raznih kultura, potisnute ţelje i nagon i ostvaruju uvek iste scenarije, po Frojdovom tumačenju ; otuda je istorija večno vraćanje istog. Što se tiče istorije kao razumevanja i opisivanja istori jskog toka, istoričar je uslovljen svojim nesvesnim i treba da se na njega osloni u tumačenju. Bezanson naglašava simboličku dimenziju političke istorije, repetitivnu i nezavisnu od vremena. Odnos istorije i Ja sagledava, dakle, kao istoričarev pogled na istoriju, dok « Ja » o kome govori jeste psihoanali tički, a ne istorijski odredjeno. 8 Sa svoje strane, Ţerald Rano u svom inovativnom članku o Šatobrijanu i Stendalu ima u vidu da je svest o sebi neodvojiva od istorijske svesti, te da je najmoćniji i najdublji pokretač autobiografskog čina baš bolno osećanje Istori je, teskoba. Rano razmatra autobiografsk i diskurs kao poprište sukoba Ja i Istorije. Ja kroz njega dokazuje da je posebno i da se ne uklapa u anonimni istorijski logos, ono ţeli da izadje iz Istorije, ali Istorija ipak ostaje referentni diskurs koji jedino moţe da odredi to Ja. Kod oba pisca, bez obzira na razliku rukopisa u njihovoj 6 Alain Besançon, Histoire et expérience du Moi , Paris, Flammarion, 1971, 245 str . 7 Gérald Rannaud , « Le Moi et l’histoire chez Chateaubriand et Stendhal », in : Revue d’histoire l i t téraire de la France , 1975, N° 6, « L’Autobiographie », str . 1004-1019. 8 Za detaljan prikaz ove monografije, v. Rémy Brague, « Alain Besançon, Histoire et expérience du Moi », Revue philosophique de Louvain , 1974, vol. 72, N° 14, str . 365 -371, URL : ht tp:/ /www.persee.fr/web/revues/home/prescript/art icle/phlou_0035 - 3841_1974_num_72_14_7975_t1_0365_0000_2 III. Ja i Istorija 85 autobiografskoj prozi, pojedinac dobija smisao spolja, a ne iznutra, na nivou osećajnosti (što je, naravno, suprotno romantičarskoj postavci o poetskom Ja u središtu kruga). Pripovedajući o svom ţivotu, Ja ţeli da se oslobodi vremenitosti , da se fiksira u jednom bezvremenom, mit skom prostoru, gde se ista figura ponavlja kroz različite narativne sekvence i gde Ja postaje celovito i stalno . Istorija je, pak, linearno, nepovratno vreme promena i zaborava, koje cepa i na kraju ukida Ja. Teskoba u istoriji zato nije metafizička, nego istorijska. Šatobrijanovo rešenje u Zagrobnim memoarima jeste stanovište smrti – ţivotna i istorijska pripovest dobija smisao tek sa krajem Istorije , kad nastupi ćutanje. 9 Kod Stendala, rešenje je da autobiografski diskurs zameni laţnu ili sumnjivu koherentnost zvaničnog istorijskog diskursa, koji je neutralisao sliku Revolucije. Rano zaključuje da se pojedinac definiše jedino kroz razumevanje smisla istori je. *** Ubuduće, u radovima koji u naslovu nose spoj Ja i istorije, Ja će gotovo uvek biti autobiografsko, a pojam istorije će se suzit i na odredjeno doba intenzivnog političkog i socijalnog previranja (doba posle Francuske revolucije, doba posle Drugog svetskog rata) . Dakle, posmatra se proţimanje subjektovog identiteta sa istorijskim zbivanjima koja su mu istovremena. Subjekat je akter i svedok istori jskog zbivanja, ali se polazi od pretpostavke da njegov identitet nije dovoljno i definit ivno odredjen tim praktičnim angaţmanom . Ja postaje to što jeste putem pripovedanja svog iskustva u kolektivnom toku, promišljanjem i pretakanjem tog iskustva u neku formu autobiografskog narativnog 9 U svetlu svoje analize, Rano neuobičajeno tumači čuveni početak III knj ige Zagrobnih memoara , u kome je sam Prust našao sl ičnosti sa svoj im postupkom aktiviranja afektivne memorije, kao sasvim suprotan Prustovom izgubljenom i pronadjenom vremenu. III. Ja i Istorija 86 teksta. U tumačenja se uvodi problem vremena, njegovog doţivljavanja i prikazivanja u autobiografskom diskursu . U knjiţevne i psihološke analize će se postepeno ugraditi teorijske koncepcije teoretičara istorije (Nore, Vena) , antropologa, naratologa, Lakana, Fukoa, Rikera, itd. Tu posebnu ulogu imaju problemi duţnosti i ritualizacije sećanja, sećanja i zaboravljanja, rastakanja subjekta, figure svedoka i svedočenja, pozicije ţrtve, konfigurisanja priče… III. Ja i Istorija 87 III. 2. “JA I ISTORIJA” POSLE REVOLUCIJE III. 2. 1. Šatobrijanov izum Ja (odn. Subjekat) i Istorija predstavljaju, kao što je poznato, dve suštinske oblasti kojima se bave knjiţevnost i filozofija romantičarskog doba (govori se o “kultu Ja” 10 i kultu istori je). Poslednjih godina, pitanje pisanja o sebi i problematika pisanja o istoriji u tom periodu proučavaju se zajedno (kao što smo pokazali u prethodnom odeljku): spoj ta dva pisma u istom (ne samo memoarskom) tekstu otkriva se kao posebno podsticajan. Istraţivanja ove vrste inspirisana su Šatobrijanovim „izumom“ iz Zagrobnih memoara – gde se „ukrštanje“ aristokratskih memoara sa rusoovskom au tobiografijom opravdava autorovom neskromnom tvrdnjom da se sudbina čitave generacije ogleda u Šatobrijanovoj, te da pisanjem o sebi on pripoveda nacionalnu istoriju svoga doba 11 . 10 Ne aludira se, naravno, na Baresa. 11 Up. Chateaubriand, “Préface testamentaire”, Mémoires d’Outre -Tombe , vol. 1, éd. M. Levail lant, Paris, Flammarion, 1964, str . 4 : « Mais à compter du règne de François Ier, nos écrivains ont été des hommes isolés dont les talents pouvaient être l’expression de l’esprit , non des faits de le ur époque. Si j ’étais destiné à vivre, je représenterais dans ma personne, représentée dans mes mémoires, les principes, les idées, les événements, les catastrophes, l’épopée de mon temps, d’autant plus que j ’ai vu finir et commencer un monde, et que les caractères opposés de cette fin et de ce commencement se trouvent mêlés dans mes opinions. Je me suis rencontré entre les deux siècles comme au confluent de deux fleuves ; j ’ai plongé dans leurs eaux troublées, m’éloignant à regret du vieux rivage où j ’étai s né, et nageant avec espérance vers la r ive inconnue où vont aborder les générations nouvelles. » Navodimo ovaj duţi III. Ja i Istorija 88 Iz mnoštva konsultovanih radova posvećenih artikulisanju diskursa o sebi i diskursa o istori ji , izdvajamo tri tematske zbirke; naročitu paţnju posvetićemo analizama memoara nastalih posle Revolucije, pre svega Šatobrijanovim i Stendalovim. Bogatstvo obavljenih analiza o opusu ove dvojice autora čini razumljivom našu odluku da ih ne uvrstimo u uţi korpus memoara koje proučavamo, ali nas obavezuje da rezultate tih analiza ukratko prikažemo . III. 2. 2. Subjekat autobiografskog diskursa No, pre nego što prikaţemo one radove koji če nam bit i od koristi za analizu našeg korpusa memoara , treba da objasnimo svoj izbor termina za označavanje subjekta autobiografskog diskursa . Naime, u ovom pregledu ćemo zanemariti pojmovnu dist inkciju izmedju francuskih izraza „soi“ i „moi“. Izraze „écriture de soi“ i „écriture(s) du moi“ prevodimo bez raz l ike kao „pisanje o sebi“. Kada je, pak, reč o konstrukciji sa nominativom, opredeljujemo se za prevod „Ja“ ili „subjekat“12. „Soi“ (kome uglavnom odgovaraju englesko „self“ i nemačko „Selbst“) i „Moi“ (koje se usloţnjava pojmovima „Je“, „Ego“) na srpski (i hrvatski) jezik su različito prevodjeni, zavisno od toga o kojoj je odlomak jer moţe posluţit i kao manifest novog memoarskog diskursa u XIX veku. 12 Uporedil i smo prevod na engleski više francuskih naslova disertacija koj i sadrţe rečene termine: „moi“ je redovno prevedeno kao „self“ (npr. Le moi et l’histoire dans la correspondance.. . – Self and history. . .) . Takodje, bibliotečka predmetna odrednica „Moi“ prevodi se kao „Self“ u francuskim katalozima. Što se t iče odluke da se „Ja“ u ponekoj konstrukcij i zameni terminom „subjekat“, doneli smo je radi jezičkog pojednostavljenja, al i smo svesni da je to sa fi lozofskog stanovišta podloţno krit ici . III. Ja i Istorija 89 psihološkoj, sociološkoj ili filozofskoj teoriji reč (sebstvo ili sopstvo, Ja, Jastvo, osoba, Mene… 13). Pošto će naš pristup biti pre svega istorijski i literaran, nećemo su upuštati u dok trinarne nijanse ako to za naše istraţivanje nije neophodno. 14 U vezi sa tim Ja koje je subjekt pisanja i pisanog teksta („sujet de l’écriture“, opet teško prevodiv termin), danas se pomodno u knjiţevnim studijama postavlja pitanje njegovog identiteta ili nemogućnosti identi teta, te pitanje njegovog imenovanja: ko to piše u meni? Da l i je to misleće Ja, ispovedno Ja, Ono, Mi, Sopstvo, ljudi, apsolutni On, niko.. .? 15 13 Za poslednja dva, videti knj igu Dţordţa Herberta Mida Mind, Self and Society, from the Standpoint of a Social Behaviorist (prvo izdaje 1934.), u čijem je naslovu „Self“ prevedeno kao „osoba“; Midovo „Me“ prevodi se kao „mene“, bez obzira na padeţ. (V. Mead, G.H., Um, osoba i društvo , Zagreb, Jesenski - Turk, 2003, 392 str .) 14 U knj iţevnim proučavanj ima „Moi” i „Soi” se ipak ne uzimaju u sociološkom interakcionističkom značenju; najčešće se imaju u vidu Frojdova, Jungova i Lakanova razrada vidova Ja. Upućujemo na veoma dobro teorijsko i terapeutsko razgraničenje pojmova „ça », „Moi », „Surmoi » i „Soi », i nj ihovih ekvivalenata na engleskom i nemačkom, a u skladu sa Frojdovom, Jungovom i egzistencijalnom psihoanalizom, koje je dao psihoanali t ičar Thierry Tournebise (v. „Le Ça, le Moi, le Surmoi, le Soi. Flux, pulsions et structure psychique“, art icle en l igne, novembre 2005, http:/ /www.maieusthesie.com/nouveautes/art icle/ca_moi_surmoi_soi.htm# 15 Blanšo je tumačio unutrašnju nuţnost pisanja (M. Blanchot, Le l ivre à venir, Gall imard, 1959, p. 44 -45) – pisac ima „nalog“ da piše, al i taj nalog ne dolazi ni od koga, pa sam mora da postane niko kako bi ga ostvario.. . Taj „niko“ jeste jedan virtualni , f luidni, kameleonski subjekt otvoren za sve mogućnosti . O ovome piše fi lozofkinja i romansijerka G. Obri , koja je eksperimentisal a sa „nikim“ kao subjektom pisanja u svojoj nagradjenoj autobiografskoj pripovesti „Niko“ (Personne , 2009). V. Gwenaëlle Aubry, « Le moi multiple, le « Il absolu », et le sujet de l’écriture », predavanje dostupno na URL: ht tp: / /www.philolab.fr/at tachments/category/163/Contribution%202 -E- 3- III. Ja i Istorija 90 U jednom zborniku radova posvećenom subjektu pisanja i pisanog teksta, priredjivač objašnjava da je to entitet koji nema čvrst identitet, « nije ni jedinka, ni osoba, ni Ja kao « Moi », pa čak ni Ja kao « Je » ; nije pisac (osoba koja postoji van dela), niti pripovedač, već ono prisustvo koje proizvodi tekst i koje se proizvodi njime i u njemu ».16 U kritici je postavljena i dihotomija izmedju « écriture du Moi » i « écriture du Je », kao dve koncepcije subjektiviteta, gde je « Moi » racionalno i celovito, a « Je » je anti -subjekat, otvoren ka nesvesnom i imaginarnom, koji dozvoljava da se misao i percepcija odvoje od subjekta i postanu autonomne. U ovome se moţemo voditi i za Rikerovom hermeneutikom sopstva. U predgovoru knjige „Sopstvo kao drugi“ 17, Riker objašnjava da sopstvo nije isto što i Ja : soi izraţava refleksivnost svih gramatičkih lica, a soi-même naglašava dvoznačnost ličnog i narativnog identiteta, koja se iskazuje lat inskim idem i ipse (« identitet » znači i istovetnost, i samosvojnost). Istovetnost (identitet u smislu idem , na francuskom « mêmeté ») jeste permanentnost karaktera u vremenu, dok samosvojnost (identitet kao ipse , tj . « ipséité » na francuskom) podrazumeva različitost od drugih, tako da alteritet čini konstitutivni i najintimniji deo identiteta. Riker nastoji da se odvoji i od dekartovskog ega iz Ego cogito , kasnije preuzetog kod nemačkih idealista, i od ničeovski razbijenog Ja, ţeleći da zasnuje Ja na moralnoj svesti , utemeljenoj na subjektovom intimnom uverenju o sebi i u sebe samog. Takvog subjekta Riker naziva sopstvom ( soi); on je « govornik, agens, D%20AUBRY%20Gw%C3%A9na%C3%ABlle%20Le%20moi%20multiple,%20l e%20Il%20absolu%20et%20le%20sujet%20de%20l '%C3%A9criture.pdf. 16 V. Alain Goulet , « Introduction », in : Voix, Traces, Avènement. L'écriture et son sujet , actes du colloque de Cerisy-la-Salle (2-5 octobre 1997), Caen, Presses Universitaires de Caen, 1999, p. 8. 17 Pol Riker, Sopstvo kao drugi , prev. Spasoje Ćuzulan, Beograd / Nikšić, Jasen, 2004, 370 str . Mi smo se sluţil i izvornikom: Paul Ricoeur, Soi-même comme un autre , Paris , Seuil , 1990, 430 str . III. Ja i Istorija 91 lik u priči, subjekat koji se moralno tereti, itd. » 18 Filozofija subjekta (« Ko ?) » deklinira se kod Rikera u više pitanja : « ko govori o čemu ? ko šta čini ? o kome i o čemu se pripoveda ? ko je moralno odgovoran za šta ? » (str. 31). «Uverenje u sebe» (« attestation de soi») obezbedjuje subjektu identi tet , na raznim planovima : jezika, prakse, naracije, moralne norme. 19 Najzad, podsećamo na distinkciju pojedinac – subjekat – Ja koju je istoričar Ţan-Pjer Vernan uveo u svojoj studiji o poimanju jedinke u staroj Grčkoj, a kojoj, po ovom autoru, odgovaraju različiti žanrov i . Grci su jedinku sagledavali u dejstvenosti , u činovima kojima se ostvaruje, a ne kao introvertnu svest – zato su negovali biografiju i autobiografiju. Kada je jedinka koncipirana kao subjekat (ekstrovertna, celovita svest , koja se posmatra spolja), to d olazi do izraţaja u autobiografiji i memoarima. Jedinka koncipirana kao Ja (introspektivna, refleksivna svest okrenuta intimnosti i tajni) pojavljuje se u ispovestima i intimnim dnevnicima. 20 18 Nav. delo , str . 12-38 (poslednj i ci tat je sa str . 18 izvornika, naš prevod) . 19 Rikerovu koncepciju sopstva analizirao je, izmedju ostalih, Vensan Dekomb i pokazao da se ona ipak ne odvaj a sasvim od dekartovske metafizičke podvojenosti ega. Dragocena je Dekombova rekapitulacija fi lozofsko - anali t ičkih i gramatičkih stavova o upotrebi i značenju tzv. l ičnih zamenica ( je, moi, i l , lui , soi ) , mimo Rikerovih tumačenja. Up. Vincent Descombes, « Le pouvoir d’être soi . Paul Ricœur, Soi -même comme un autre (1991)», in : Critique , Paris, t . 47, br. 529-530 (« Sciences humaines : sens social »), 1991, str . 545-576. 20 V. Jean-Pierre Vernant, «L’individu dans la ci té», in : L'Individu, la mort, l 'amour. Soi-même et l 'autre en Grèce ancienne , Paris, Gall imard, 1989, pp. 211-232. III. Ja i Istorija 92 III. 2. 3. Ja, Istorija 1789-1848 Zbornik radova Ja, Istorija 1789-1848 21 analizira, iz vizure naslovnog spoja, autobiografske tekstove vrhunskih romantičarskih pisaca, kao što su nezaobilazni Šatobrijan, gospodja de Stal , Ţorţ Sand, Stendal, Benţamen Konstan, ali i memoare pisaca amatera, kao što su Burijen i vojvotkinja d’Abrantes. I dok ovi drugi uglavnom pripovedaju naizmenično elemente političke istorije i sopstvene doţivljaje, veliki pisci nastoje da te dve tematike isprepletu ne samo formalno, nego i simbolički. Početkom XIX veka, Ja koje se “rodilo u mukama Is torije”, “istovremeno je politički i lirski subjekat”, kako kaţe priredjivač zbornika Zanon, poletni gradjanin s punim pravima i privatno zabrinuti pojedinac; to Ja se iskazalo u memoarima, dnevnicima, pesmama itd, koje analiziraju radovi. Svest o sebi doţ ivela je dubok preobraţaj, postavši « gradjanska i intimna u isti mah », po rečima Ţeralda Ranoa 22, a time se preobrazila i tzv. knjiţevnost o sebi. U incipitu Deset godina izgnanstva gospodje de Stal i Tokvilovim Sećanjima uočeno je da se pisci na neki način ogradjuju od pisanja o privatnom Ja, i dalje uvaţavajući paskalovsku zabranu. Gospodja de Stal ipak misli da moţe govoriti u ime svih drugih ţrtava Napoleonove represije, odnosno da će publika, čitajući njenu pripovest , zaboraviti na samu autorku i prepoznati svoju priču. Tokvilovo Ja u memoarima je rastrzano izmedju istoričarskog zadovoljstva što razume istorijski tok, i nezadovoljstva što na njega ne moţe da utiče. Stendal se u ego - tekstovima, ali i u fikcionalnim, vraća na nemogućnost pojedinca da u moderno doba odredi i iskaţe svoje mesto u Istorij i . Ţorţ Sand u svojoj autobiografiji zastupa koncepciju totalne istorije – treba pisati i o 21 Damien Zanone (éd.) , Le Moi, l’Histoire. 1789 -1848 , Grenoble, ELLUG, 2005, 193 str . 22 Gérald Rannaud, « Ecrire le moi, écrire l’histoire ? », Nav. delo , s tr . 13. III. Ja i Istorija 93 anonimnim i o slavnim ljudima, makar to ispao roman usled nedostatka podataka. Mišle kao istoričar i pisac dnevni ka insistira na jednoobraznosti Ja i istorije, ne u ofucanom ključu romantičarskog subjektivizma, nego baš kao na metodi istorijskog razumevanja . Intima je ono povlašćeno mesto na kome se subjektu primarno otkriva smisao istorije. 23 (Mi bismo, u vezi sa tezama iz rečenog zbornika , podsetili da se Tokvilov doprinos teoriji demokratije 24 oslanja na novu koncepciju individualizma. Pojedinac u moderno, demokratsko doba ima pravo da govori, jednak ostalima u krilu svoje nacije, dok su ljudi « u aristokratskim vekovima bili usko vezani za nešto van njih i skloni da zaborave na sebe ». Po Tokvilu, moderno doba je stalno u promeni i uskomešano; stare stvari propadaju, nove se uzdiţu, trag starih naraštaja se briše, a klase se mešaju. Nekadašnje društvene veze u formi lanca (od seljaka do kralja) sada su pokidane i svako je karika za sebe. 25 Osvešćeni pojedinci osećaju da ništa nikome ne duguju i da sami odredjuju svoju sudbinu. - Tokvil, doduše, iz demokratskog individualizma izvodi egoizam, koji se inače uklapa u romantičku paradigmu 26.) 23 Teze članaka iz ovog zbornika rezimirane u ovom pasusu preuzeli smo iz prikaza Lorans Gelek (Laurence Guellec, “Moi et histoire”, Romantisme , n° 134, 4/2006, str . 143-144), a u nastavku se oslanjamo na sopstveno čitanje zbornika. 24 V. Alexis de Tocqueville, De la démocratie en Amérique , prvo izdanje iz 1835-1840. 25 Ibid , II, 2 e partie, ch. II, « De l’ individualisme dans les pays démocratiques », URL : ht tp:/ /classiques.uqac.ca/classiques/De_tocqueville_alexis/democratie_2/demo cratie_tome2.html. 26 « Ainsi , non seulement la démocratie fait oublier à chaque homme ses aïeux, mais elle lui cache ses descendants et le sépare de ses contemporains ; el le le ramène sans cesse vers lui seul et menace de le renfermer enfin tout entier dans la soli tude de son propre cœur. » (Ibid .) III. Ja i Istorija 94 Ţerald Rano pokazuje kako to novo, suvereno Ja, svesno sebe, uzima reč ne više u ime svoje loze i klase, kao u aristokratskim memoarima, nego u sopstveno. U aristokratskim memoarima, i samo porodično ime unapred je definisalo, identifi kovalo subjekat i njegov diskurs. Kod Šatobrijana i gospodje de Stal ime još funkcioniše kao neka vrsta « pasoša », al i ovo dvoje autora kroz memoare negiraju stari istoričarski i etički kod. To Ja se ne odriče privatnog poveravanja. Rano smatra da se u prvoj polovini XIX veka subjekat ego - knjiţevnosti čitaocu, pa i samom sebi, ukazuje pre svega kao ispričana istorija, bilo da evocira ličnu ili kolektivnu istoriju 27. Da bi smeo da pripoveda istoriju, da bi delovao pouzdano, akter ili svedok mora da priča o sebi; istorija jednog naroda izraţava se preko istori je jednog Ja. Subjekat kroz priču o svom ţivotu “biografizuje” istoriju, racionalizuje je, meri je individualnim vremenom, isto kao što istorizuje pojedinčevo vreme dovodeći ga u vezu sa spoljnim dogadja jima. Rano za ilustraciju uzima Stendalove memoare (Život Anrija Brilara ), ukazavši na nesklad izmedju ta dva tempa: “Istorija, vreme kolektivne svesti, slabo prihvata tempo individualnog sećanja”. I kod Stendala i kod gospodje de Stal , rešenje je u tome da se istorija iskaţe kao biografija – Napoleon apsorbuje Revoluciju i sam postaje istorija, pa čak i njen cilj i kraj, kako se učinilo Hegelu 28. Ali, naspram takvog velikana, svaki drugi pojedinac izgledao bi smešan ako bi hteo istoriju da svede na svoju me ru. Zato memoarista mora da prizna koliko je si tan. Stendal je uspeo u svojim memoarima ne da izbaci Istoriju (kako su ga tumačili neki kritičari), 27 Rano se tu poziva na Rikera: “L’identi té du qui (…) n’est qu’une identi té narrative” (Temps et récit . t . III) . 28 Ranoova tvrdnja odnosi se na čuvenu anegdotu : Hegel je u Jeni, uoči bitke, u vreme kad je završavao Fenomenologiju duha , s divljenjem gledao Napoleona kako na konju ide u izvidnicu. Bitku kod Jene će nemački fi lozof, po francuskoj tradicij i (Koţev), smatrati krajem, t j . ispunjenjem Istori je. III. Ja i Istorija 95 nego da joj povrati srazmeru u okviru subjektivnog, doţivljajnog poretka stvari , koji nije matematički i linearan.29 Autori ove generacije interiorizuju istoriju, misle o sebi preko Istorije, a o Istoriji kroz sebe. Posle 1830, osećanje sopstvene stalnosti sukobljava se sa utiskom da se dinamika istorije usporava: Ja postaje sumorno i mrzovoljno. Ţal za izgublje nom mladošću i osećanje da budućnosti nema, razrešavaju se u dubinama intimnosti. U njoj će smisao istorije naći Mišle, Sandova, Stendal i svi ostali , izuzev Šatobrijana, koji je jedini umeo da sjedini pisanje o sebi i pisanje Istorije, zaključuje Rano. Na drugoj strani, kada je reč o piscima čiji se opus svodi na memoare, Damjen Zanon u analizi polazi od čuvene dosetke Benţamena Konstana o generalu Dimurjeu, koji je navodno u memoarima napisao : « Dok je Francuska bila u plamenu, ja sam bio prehladjen u za bitima Normandije ». Konstanu je tehnički problem « dostojanstvenog » spajanja iskaza o sebi i iskaza o svetu izgledao nepremostiv (u disproporciji ličnog i opšteg, pojedincu preti opasnost da se i nehotice prikaţe u herojsko -komičkom registru), te je ostavio samo fragmentarna sećanja.30 Memoarista ispunjava moralnu duţnost svedočenja o epohi pripovedajući o svom ţivotu, ali se trudi da ne ističe sebe. Damjen 29 « De l’écri ture du moi à celle de l’histoire i l y a homologie et saut. Le monde du sentiment est lui aussi inépuisable. La vie individuelle dira bien le sens de l’histoire mais dans la confrontation de son mouvement à la permanence du sentiment intérieur. » Ibid , st r . 19. 30 Zanonovo razmatranje mi bismo dopunili sledećim Kon stanovim citatom: « Ecrire des Mémoires me répugne. Les hommes les plus spiri tuels, les plus dist ingués par le tact et la mesure, sont, à leur insu, entraînés par ce genre de travail à parler beaucoup de ce qui les concerne personnellement. Je ne les en blâme pas ; […] mais je ne m’intéresse pas assez à moi pour en occuper si longuement les autres. » V. Benjamin Constant, Portraits, Mémoires, Souvenirs , Paris, H. Champion, 1992, str . 72. III. Ja i Istorija 96 Zanon ističe paradoksalnost takvog memoarskog ugovora 31 i uočava dva poetička rešenja u postnapoleonovskoj memoarskoj praksi 32. Ili se memoarista maksimalno povlači iz svog diskursa, koji kao da krije Ja iz kog dolazi; ili se prelaz sa iskaza o svetu na iskaz o sebi baš naglašava, uz izvinjavanje i pravdanje, u prelazima diskurzivnog tipa. Šatobrijan je, pak, razumeo suštinu memoarskog ţanra i doveo ga do vrhunca, uspostavljajući metonimijski odnos izmedju memoara, Ja i « svog doba ». Reprezentativnost iskazivanja doprinosi literarnosti Šatobrijanovih memoara, zaključuje Zanon. Ţan-Klod Berše u svom članku napominje da je, posle Revolucije, generacija gospodje de Stal i Šatobrijana, sa snaţnom svešću o sebi, ostala vezana za politiku , ne mogući da razdvoji unutrašnji od društvenog ţivota, dok se sledeća generacija povukla u sebe, u intimu, posle Julske revolucije. 33 Šatobrijan je, izuzetno, prevladao ţanrovski dualitet istorije i autobiografije, što je dovelo do nerazumevanja njegovih memoara polovinom veka, kada su objavljeni. 31 Kvalifikacija nije Zanonova, nego naša. 32 V. Damien Zanone, «Le monde ou mo i : les embarras poétiques des Mémoires historiques», Le Moi, l’Histoire. 1789 -1848 , str . 23-38. 33 V. Jean-Claude Berchet, « Les Mémoires d’outre -tombe : une autobiographie symbolique », Ibid , str . 39-69. III. Ja i Istorija 97 III. 2. 4. Pisanje o sebi, pisanje istorije Zbornik Pisanje o sebi, pisanje istorije 34 problematiku odnosa ova dva tipa pisma razmatra u vremenski i disciplinarno široj perspektivi nego prethodna zbirka radova. Pristup se kreće od knjiţevne do psihoanalize, a raspon analiziranih tekstova od XVIII veka do sadašnjice: od prepiske čuvene markize di Defan, preko Šatobrijana, Mišlea, Frojda, do sećanja na holokaust, naučno -fantastičnih romana i blogova. (Psihoanalitički pristup se pokazao kao merodavan za autobiografiju u uţem smislu, dao je veoma zanimljive analize, ali za memoare je on manje opravdan.) Pitanje koje se postavilo jeste: da li se uopšte može pisati o sebi bez pisanja o Istoriji. Mada odričan odgovor izgleda očigledan, uvodničar zbornika na specifičan, kvazi -hegelovski, način definiše pisanje Istori je, i time udaljava autobiografski diskurs od njega. Pokazaće se, takodje, da se suština autobiografskog čina bolje uočava kada se autobiografski diskurs uporedi sa istoriografskim. Moris Dajan ukazuje u predgovoru na nesimetričnost pisanja o sebi i pisanja istorije. 35 Evo glavnih razilaţenja: 1) Prelazak u pisanju sa Ja na istoriju deluje prirodno i samorazuljivo, ali obrnuto ne vaţi. Istoričari ćute o s ebi, povlačeći se pred svojim značajnim predmetom. (Iako Dajan o tome ne raspravlja, moramo na ovom mestu podseti ti da najveći romantičarski istoričar Mišle predstavlja krupan izuzetak od ove tendencije 36 .) 34 Jean-Francois Chiantaretto (sous la dir .) , Ecriture de soi , écriture de l’histoire , Paris, In press édit ions, 1997, 206 str . 35 V. Maurice Dayan, „Preface“, Ibid , str . 13-16. 36 V, na primer, članak u istom zborniku: Jean -Michel Rey, „Michelet dans son histoire“, Nav. delo , st r . 125-130. III. Ja i Istorija 98 2) Ma koliko sitnu oblast i kratak vremenski perio d istoričar izabrao, taj će predmet uvek prevazilaziti pojedinosti kojima se bave autori dnevnika, autobiografija ili autofikcija . Istoričarev predmet je transindividualan i spoljni u odnosu na njega, i uvek se može dopuniti ili ispraviti novim izvorima i tudjim uvidima. (Podrazumeva se da je u autobiografskom diskursu sve obrnuto.) 3) Istoričar ne moţe da izmisli, niti da „prisvoji“ neki segment istorije. Istorizovanje kolektivne prošlosti je i samo istoričan i pluralan proces, ono prevazilazi svako individualno pamćenje i svaki pojedinačan istraţivački napor. Zato ga uvodničar poredi sa hegelovskom samorefleksijom istorijskog vremena u kojoj istoričari nuţno učestvuju. U pisanju o sebi, pak, ne dolazi do kolektivnog i kritičkog istorizovanja prošlosti. Ova razlika se ne moţe svesti na tradicionalnu opoziciju izmedju istoričarske racionalnosti i autobiografske subjektivnosti; reč je pre o tome da, nasuprot ličnom sopstvu, u istoriji ne postoji nekakvo svesno ili nesvesno kolektivno biće (neka političko -kulturna celina) koje bi spoznavalo svoju prošlost , nego se pojedinačni istoričarski doprinosi sabiraju i nadovezuju. Pisanje o sebi nije u tom smislu istorijsko – ono je samoistorišuće („auto-historisant“), čak i kada se ne trudi da ličnu priču organizuje po vremenskoj osi , objašnjava Dajan. Sa psihološkog gledišta, autobiografski diskurs izvorište ima u tzv. sekundarnom narcizmu , ali povod mu je u nekom istorijskom konfliktu (ili si tuaciji) u kome je autor učestvovao, u nekom odlučujućem iskustvu. Dešava se da je on već dao posredan odgovor na kolektivnu prošlost koja mu ne dâ mira, kroz neko knjiţevno ili umetničko delu, al i da mu to nije dovoljno, da mora to da učini i kroz pisanje o sebi i o onome što je doţiveo. Takvo „samoistorišuće“ razmišljanje neizbe ţno sadrţi i deo fikcije , „draţe od svake realnosti“; ono uvek zadire dublje u prošlost nego što autor to prvobitno ţeli. III. Ja i Istorija 99 Dajan podseća da stav autobiografa prema zajedničkoj istoriji varira: autobiograf priznaje da joj pripada neposredno posle ili zakasnelo; upisuje se u tradiciju il i je radikalno krit ikuje; slavi društvene veze ili ih mizantropski prezire; nastoji da se nametne kolektivnom pamćenju ili glumi da je prema tome ravnodušan. Za našu temu značajan je rad Ţaka Lekarma o Šatobrijanu. Lekarm nalazi u autobiografskim tekstovima Šatobrijana i još dva novija pisca, sklonost da se istorija prikaţe kao katastrofa, iako Šatobrijanova eksplicitna filozofija istorije počiva na hrišćanskom providencijalizmu i veri u spori progres čovečanstva. 37 Usput, Lekarm objašnjava da je autobiografija najčešće pisanje o Meni („Moi“), a ne o sebi („soi“) – podrazumeva se jungovska distinkcija - , a da se odnos prema Istoriji svodi na izbegavanje. Na primer, kada autobiograf piše o detinjstvu, ne poziva se na Istoriju (je r dete ne zna za politiku), nego ga uklapa u anistorijske scenarije frojdovskog porodičnog romana. Izuzetak su autobiografije velikih političkih vodja, gde je Istorija snaţno prisutna, a da ipak delo ne prelazi u kategoriju memoara, tvrdi Lekarm. Krupni akteri Istoriju ne doţivljavaju kao tragičnu jer imaju moć da je menjaju. (Ovu tezu ćemo imati pril ike da proverimo u našem uţem korpusu, iako su memoari vodja Revolucije i kontrarevolucije iz 1789. izuzetno malobrojni .) No, Šatobrijanova pozicija je dvostruka. S jedne strane, bio je protiv svoje volje bačen u Istoriju, u Revoluciju koja je sekla glave, slala u progonstvo i bedu. S druge strane, kasnije se sam nametnuo vlasti i mogao da upravlja Istori jom. I ţrtva i gospodar Istorije, o njoj će pisati kao ak ter, subjektivno (a ne objektivno, kao svedok), i pribegavaće temi i leksici katastrofe (fascinacija Terorom, stalnom pretnjom smrti – „erotika katastrofe“, Napoleonom, tim jahačem apokalipse koji je rušio sve pred sobom...). 37 V. Jacques Lecarme, « L’autobiographe dans l’Histoire comme catastrophe (Chateaubriand – Drieu la Rochelle – Régis Debray) », Nav. delo , str . 23-41. III. Ja i Istorija 100 Lakarm smešta misao o katastrofi u hrišćanski kontekst iščekivanja apokalipse i spasenja: katastrofa moţe da ubrza taj istorijski proces. U svetovnom političkom kontekstu, očekivanje Revolucije (francuske, sovjetske, kineske.. .) oličava rušilačko -spasonosnu ideju katastrofe – što je reţim gori, pre će pasti. Najzad, u psihoanalitičkom kontekstu, autodestruktivni poriv pojedinca ili zajednice povezan je sa z a d o v o l j e n j e m libida. Katastrofa, dakle, nije a priori negativna. Šatobrijan Zagrobne memoare ipak zaključuje umirujućim predvidjanjem budućnosti čovečanstva vodjenog Crkvom i Providjenjem. Ali zato ni pojedinca ne čeka strašni sud i nebeski ţivot: smrt je kraj , „crna rupa ništavila“, kaţe Lekarm. *** Ista urednička i istraţivačka ekipa – „Littérature personnelle et psychanalyse“ - objavila je i zbornik naslovljen „Da li pisanje o sebi može da iskaže istoriju?“38, u kome se radovi bave autobiografskim tekstovima XX veka. Lična svedočanstva o istorijskim katastrofama kojima je obilovao prošli vek upućuju na zaključak koji vaţi za sva vremena: nesrećni svedoci – žrtve genocida znaju da će preţiveti jedino ako budu svedočili i u jezik pretočili svoje iskustvo, za koje su svesni da je samo po sebi i neiskazivo , i za druge neprihvatljivo 39 . Jezik se opire uništenju; pisanje teši i spasava. 38 V. Jean-François Chiantaretto (éd), L’écriture de soi peut -elle dire l’histoire? , Paris, BPI – Centre Pompidou, 2002, 262 str . 39 Upravo tu ambivalentnu svest otkrivamo, u korpusu memoara o Revolucij i , kod autora koj i pišu o osporavanom genocidu Vandejaca za vreme Revolucije. Drţavni negacionizam tada još nije imao ime. IV. Uţi korpus memoara o Revo luc i j i IV. UŽI KORPUS MEMOARA O REVOLUCIJI IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 102 IV. 1. KRITERIJUMI IZBORA KORPUSA U preobilju objavljenih memoara o Francuskoj gradjanskoj revolucij i iz 1789, gde samo spisak naslova memoara sa jako kratkim komentarom zauzima čitav jedan debeo tom1, odabrali smo nekoliko dela sa namerom da to bude relevantan uzorak za proučavanje. U izboru smo se vodili nekolikim kriterijumima. 1. Značaj ličnosti autora na francuskoj istorijskoj sceni Izuzeli smo slabo poznate istorijske ličnosti , kao što su an onimni vojnici, sveštenici, sobarice, politikanti i td. Snaga ličnosti, obrazovanost i prilika za konkretno i odlučujuće istorijsko delovanje doprinose, po našem sudu, zanimljivosti sećanja . 2. Autentičnost memoara U prvim decenijama XIX veka knjiţevno trţiš te bilo je preplavljeno sećanjima na Revoluciju i Napoleonovo doba. Već u vreme Restauracije, a naročito posle dolaska na vlast Luja -Filipa, sina Filipa- Jednakosti, memoari o Revoluciji bil i su u modi i cenjeni. Ponude izdavača samo su pljuštale svedocima i njihovim naslednicima. Postojalo 1 Videti : Alfred Fierro, Bibliographie crit ique des mémoires sur la Révolution écrits ou traduits en français , Paris, Service des travaux historiques de la Ville de Paris, 1989, 482 str . Takodje, relativno iscrpan spisak memoara o Revolucij i objavljenih do početka XX veka dao je Gistav Lanson (cf. Gustave Lanson, Manuel bibliographique de la l i t térature française moderne. XVIe, XVIIe, XVIIIe et XIXe siècles. T. IV, Révolution et XIXe siècle , Paris, Hachette, 1925, str . 1048-1064. Dostupno na URL : http:/ /catalogue.bnf .fr/ark:/12148/cb30737288p IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 103 je nekoliko edicija posvećenih isključivo istori jskim memoarima raznih epoha. Pariski izdavači braća Boduen , na primer, objavljivali su “Zbirku memoara vezanih za Revoluciju” 2. Mnog i učesnici istorijskih zbivanja nisu ni bili u stanju da napišu svoja sećanja. Stoga su izdavači angaţovali profesionalne pisce da prerade i doteraju zapisana sećanja, ili da napišu memoare u ime i na osnovu kazivanja pojedinih svedoka epohe. Medjutim, popularnost ţanra, odnosno unosnost t ih ed ici ja, navodile su izdavače i na fals ifikovanje : vešti kompilatori sastavljali su, 2 Edicija „Collection des Mémoires relatifs à la Révolution française“ ( Paris : Baudouin), koju su uredj ivali Sent -Alben Bervil (Saint -Albin Bervil le, što je knj iţevni pseudonim Albena de Bervila) i Bar i jer (Jean-François Barrière), izlazila je od 1821. do 1830. g. i imala oko 35 tomova (prema katalogu BNF) . Ovoj kolekcij i dali su doprinos i drugi pariski izdavači, al i u manjem obimu (Ladvocat, Bossange freres, Hesse i G. Doyen; zanimlj ivo je da su potonj i na neka od svoj ih izdanja memoara stavil i laţnu naznaku pripadnosti Boduenovoj edicij i , zbog njenog ugleda i či tanosti) . Takodje, edicija « Collection complémentaire des mémoires relatifs à la Révolution française » (Paris : L. - G. Michaud), u osam tomova, objavljena 1823 -24. godine, u okviru koje su neki tekstovi izašli prvi put, a neki su ponovo izdati . Mnogi od ovih tomova su preštampavan i u drugoj polovini veka u s l ičnoj edicij i : « Bibliothèque des mémoires relatifs à l 'histoire de France pendant le 18e siècle » (Paris : Firmin - Didot et Cie, 1862-1891, i l i pak 1846-1881, 37 tomova, podatak prema katalogu BNF). Ovu zbirku je najpre, do 1868.g, izdavao Barijer , a posle njegove smrti preuzeo Leskir (François -Adolphe Mathurin de Lescure). Posvećena je većim delom sećanj ima na Revoluciju i Prvo carstvo, odn. delimično je zašla i u XIX vek. (Doduše, prema drugom , inače merodavnom izvoru, ova zbirka izdavana je od 1857. do 1881 ; v. Alfred Marquiset , Table alphabétique des noms propres cités dans les Mémoires relati fs à l’Histoire de France pendant le XVIIIe siècle. Publiés de 1857 à 1881 (37 volumes ) , par MM. F. Barrière et de Lescure , Paris : H. Champion, 1913). Inače, pomamu ove generacije za sećanj ima na revolucije i lustruje i uspeh sl ičnih kolekcija o engleskim i španskim revolucijama. S druge strane, značajan izdavački poduhvat bila je edicija « Nouvelle Collection des Mémoires pour servir à l 'histoire de France depuis le XIIIe siècle jusqu'à nos jours », koju su uredj ivali izdavači i istoričari Mišo (drugi brat , Josephe-François Michaud,) i Puţula (Jean -Joseph-François Poujoulat) , počev od 1836 : desetine objavljenih tomova ipak su se odnosi le na stari je epohe (uglavnom XVI i XVII vek) , a ne na kraj XVIII veka. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 104 na osnovu istori jske literature, glasina i sopstvene mašte, a na odabranoj ideološkoj “liniji”, laţne, apokrifne memoare koji su ili štampani bez imena autora – sa opisnim odredjenjem profesije, statusa, titule itd, ili su za autora proglašavane stvarne ličnosti koje su umrle ili iz nekog drugog razloga nisu mogle ubedljivo da demantuju autorstvo. Naše istraţivanje bavi se samo autentičnim memoarima, koje je u najvećem delu svaki autor lično knjiţevno uobličio. 3. Celovitost memoara Odabrali smo memoare koji su pisani sa izvesne istorijske distance u odnosu na opisana zbivanja (sem jednih), i koji se ne bave samo jednim dogadjajem ili kratkim periodom (takvih, prigodnih, svedoča nstava ima dosta) jer u suprotnom puno doţivljavanje istorije i njegovo promišljanje ne mogu da se iskaţu. 4. Vrednost dela, ne samo u istoriografskoj perspektivi , nego i u knjiţevnoj Memoari su knjiţevna i istoriografska vrsta, u njihovoj analizi se paralelno mogu pratiti obe ove dimenzije. Pored toga što mora raspolagati upečatljivom faktografskom gradjom i iskonskim pripovedačkim talentom, dobar memoarista, pišući, razvija smisao za mnogostruku problematiku diskurzivnog uobličavanja svog svedočanstva i o tome ostavlja trag u tekstu. Izabrali smo ona dela koja su u tom smislu reprezentativna i kompleksna. Pored naše sopstvene procene na osnovu čitanja i prelistavanja stotine memoara, u selekciji smo se delimično oslonili na procenu urednika današnjih edicija francuskih memoara. Dela ponovno objavljena u poslednjih dvadeset godina (na primer, u popularnoj ediciji “Le Temps retrouvé” izdavačke kuće Mercure de France) svakako su izdrţala probu vremena i zasluţila da budu dostupna širem čitateljstvu i istraţivačima . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 105 5. Nedovoljna proučenost dela U korpus nismo uvrstili gigantske i podrobno istraţene Šatobrijanove memoare. Takodje se nismo bavili nekim memoarima koji zadovoljavaju prethodno iznete kriterijume, ali je o njima pisano , doduše iz ugla drugačijeg od našeg , u skorašnjim doktorskim tezama, člancima ili studijama. 6. Raznovrsnost pristupa i tema Odabrani memoaristi pripadaju različitim generacijama, društvenim slojevima i poli tičkim grupama. Neki su u revolucionarnim danima akteri, a neki trpitel ji ; jedni su u Parizu, a drugi u inostranstvu; za jednima je raspisana poternica, a drugi kroje sudbinu nacije. Ova se raznovrsnost prevashodno ogleda u sledeća dva merila: a. Zastupljenost pristalica i protivnika Revolucije Naknadni odnos subjekta prema istorijskim zbi vanjima kojima je prisustvovao, suštinski biva odredjen ishodima političkih i drugih izbora koje je napravio. Stara je istina da istoriju pišu pobednici , a često je bivalo da poraženi pišu memoare . No, pobednička strana se u Francuskoj više puta menjala i tokom same Revolucije, i tokom XIX veka, a istina poraţenih se relativizovala i nije uvek (tokom različitih političkih epoha) morala da bude tragično obeleţena. b. Zastupljenost pisaca oba pola U memoarima o Revoluciji često je reč o ratnim zbivanjima i polit ičkim obračunima, čiji su akteri uglavnom muškarci. No, Revolucija iz 1789. čuvena je po učešću i ulozi ţena u politici 3. One su, doduše, bile ili van krugova moći ili na « drugorazrednim » poloţajima, te im je predodredjena pozicija pasivnog svedoka, « t rpitelja » Istorije, a često i 3 O ambivalentnosti učešća ţena u Revolucij i 1789. v. Evelyne Morin- Rotureau (sous la dir .) , Combats de femmes 1789-1799 . La Révolution exclut les ci toyennes , Autrement, Coll . „Mémoires/Histoire“, N° 96, 2003, 250 str . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 106 njene ţrtve . Medju autentičnim memoarima, znatno je manje onih koje su pisale ţene . Naţalost, pokazalo se da zagovornice Revolucije ili nisu pisale memoare, nego dnevničke beleške, ili su diktirale sećanja koja je onda neki profesionalni pisac knjiţevno uobličio, il i su od pristalica pretvorene u « neprijatelje », t j . ţrtve Revolucije usled samog njenog toka. Memoaristkinje iz našeg korpusa su, dakle, pripadnice progonjenih političkih manjina , a ne pobednice. Sve u svemu, odabrali smo dvojicu rojalista različitog uzrasta i naravi, jednu rojalistkinju, jednu ţirondinku, jednog montanjara, te jednog u vreme Revolucije poli tički neopredeljenog memoaristu. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 107 IV. 2. PREDSTAVLJANJE UŽEG KORPUSA Kao knjiţevna i istoriografska vrsta koju odlikuje specifična referencijalnost , odnosno kao jedan od tzv. faktualnih ţanrova, memoari se uvek proučavaju polazeći od njihove biografske i faktografske mase, bilo da je reč o tradicionalnim ili o novijim pristupima, bilo u okviru knjiţevne istori je, naratologije, stilist ike i drugih knjiţevnih disciplina, ili pak u horizontu istorijskih disciplina. Sa druge strane, memoari koje smo uvrstili u svoj korpus nisu uopšte poznati u našoj sredini, a većina njih nije mnogo proučavana ni u zavičajnoj francuskoj. Čak ni imena njihovih autora ne javljaju se često u stručnoj literaturi, izuzev Barasa i gospodje Rolan. Imajući u vidu dva prethodno navedena činioca, smatramo da je na ovom mestu, pre nego što se upustimo u analizu samih tekstova usmerenu na po jedina uţa pitanja, neophodno najpre izloţiti tu ţivotnu „podlogu“ odabranih memoara, odnosno biografije njihovih autora ne samo po njihovim zapisima, nego i onako kako su date u istorijskim i biografskim rečnicima XIX veka, ali i od strane današnjih prouč avalaca, najčešće autora predgovora izdanjima memoara i li autora biografi ja, dakle – sa pretpostavkom (relativne) objektivnosti i sa uvidom u istoričnost figure svakog memoariste. Za pojedine autore, učinilo nam se korisno da prikaz ţivota i rada dopunimo osvrtom na ideje i preokupacije iznete u drugim njihovim delima ( istori jskim ili uţe knjiţevnim, kao i u pismima), jer ćemo slične ideje sresti i analizirati u njihovim memoarima. Takodje, iz obilja biografskih činjenica o pojedinim memoaristima, za period posle Revolucije biramo uvek podatke vezane za njihov knjiţevni i kulturni rad, za veze sa poznatim piscima i sl. Posle biografije svakog autora, IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 108 sledi kraći prikaz istorijata nastanka i objavljivanja njegovih memoara ; tu ukazujemo i na eventualne nedoumice oko stepena autentičnosti teksta. Zatim analiziramo sastavne elemente dela (memoari nisu uvek samo kontinuiran i jedinstven narativni tekst; često sadrţe originalna zvanična dokumenta i pisma, koja treba da posluţe kao dokazni materijal za glavni tekst) . Uz to dajemo saţet sadrţaj memoara, jer naša kasnija analiza ne daje uvid u celinu. Na kraju ispitujemo kojim autobiografskim podvrstama pripadaju izabrani memoari, pokazujući kako se svaki od tekstova odnosi prema istoriji kao tradiciji autobiorafsko g pisanja (dok se o odnosu prema istoriji kao istoriografi ji raspravlja u poglavlju „Pisanje isorije“). Odeljke iznosimo po abecednom redu imena autora (hronološki kriterijumi ovde nisu pogodni za klasifikaciju jer su višestruki i izukrštani). Sa spiska od stotinak memoara koji odgovaraju kriterijumima i postavljenom cilju našeg istraţivanja, opredelili smo se za sledeć e: 1. Memoari Pola Barasa 2. Memoari grofice de Boanj 4 3. Memoari i sećanja grofa de Lavaleta 4. Sećanja iz mladosti Matjea Molea 5. Memoari gospodje Rolan 6. Memoari grofa de Tijija. *** Ova dela konsultovali smo u sledećim izdanjima: 1. Barras, Mémoires , Paris, Mercure de France, 2005, 398 str . 4 O ovom delu biće reči na nekoliko mesta u V poglavlju. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 109 2. Mémoires de Barras, membre du Directoire , 4 tomes, publ iés avec une Introduction générale, des Préfaces et des Appendices par George Duruy, Paris, Hachette, 1895-1896. Tome I : Ancien Régime. Révolution , LXXXIII - 372 str . Tome II: Le Directoire jusqu’au 18 Fructidor , 562 str . Tome III: Le Directoire du 18 Fructidor au 18 Brumaire, 567 str . Tome IV: Consulat – Empire – Restauration , 588 str . 3. Comtesse de Boigne, Mémoires de la comtesse de Boigne. Née d’Osm ond. Récits d’une tante. I . Du règne de Louis XVI à 1820 , Paris, Mercure de France, 2000, 766 str . 4. Comte de Lavalette, Mémoires et souvenirs (1769 -1830), Paris, Mercure de France, 1994, 572 str . 5. Mémoires et souvenirs du comte Lavallette, aide de camp du général Bonaparte, conseil ler d'État et directeur général des postes de l 'empire, publiés par sa famille et sur ses manuscrits … , Bruxelles, J . P. Meline, 1831, t . I, 322 str . 6. Mémoires et souven irs du comte Lavallette… , Paris, H. Fournier jeune, 1831, t . II, 410 str . 7. Mathieu Molé, Souvenirs de jeunesse (1793-1803) , Paris, Mercure de France, 1991, 505 str . 8. Madame Roland, Mémoires , Paris, Mercure de France, 1986, 429 str . 9. Mémoires de madame Roland. Nouvelle édit ion crit ique contenant des fragments inédits et des let tres de la prison , publiés par Claude Perroud, Paris, Plon, 1905, t . I : 500 str . t . II : 515 str . 10. Comte Alexandre de Til ly, Mémoires, pour servir à l`histoire des moeurs de la f in du XVIIIe siècle , Paris, Mercure de France, 2003, 722 str . 11. Mémoires du comte Alexandre de Til ly, pour servir à l’histoire des mœurs de la f in du XVIIIe siècle , Paris, Chez les marchands de nouveautés , 1828, Tome I : XLII – 356 str; Tome II : 370 str ; Tome III: 348 str . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 110 *** U našem radu ispitivaćemo u prvom redu one delove odabranih memoara koji se odnose na Revoluciju 1789 -1799, ali često ćemo se pozivati i na ostala njihova poglavlja (ona koja pripovedaju predrevolucionarni period i li epohu Konzulata, Prvog carstva ili Restauracije), ukoliko se u njima autor osvrće na revolucionarna zbivanja (prospektivno ili retrospektivno) i li pravi istorijske i lične bilanse. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 111 IV. 3. BARASOVI MEMOARI 1. Autorova biografija Pol Baras je ključni čovek Direktorijuma, relativno mirnog i demokratskog perioda Revolucije koji je nastupio posle diktatorskog i krvavog Terora. Ostaće zapamćen i kao političar koji je prvi naslutio Napoleonov talenat i pomogao mu da se probije (zbog čega je sam kasnije ţalio)5. Rodjen je u staroj provansalskoj plemićkoj porodici (imao je titulu vikonta) u današnjem departmanu Var 1755. Nije dobio kvalitetno 5 Biografske podatke o Barasu preuzimamo iz obimnog uvoda Ţorţa Dirj ija izdanju Memoara iz 1895-6. („Opšti uvod“ i „Predgovor“ broje više od 80 str) , iz „Uvoda“ Ţan -Pjera Tomaa za novo izdanje Memoara iz 2005. g, te iz nekoliko istori jskih i biografskih rečnika. Izvore ovde navodimo po hronološkom redu objavlj ivanja:  J . Fr. Michaud, L.G. Michaud, Biographie universelle, ancienne et moderne. Histoire, par ordre alphabétique, de la vie publique et privée de tous les hommes qui se sont fait remarquer par leurs écrits, leurs actions, leurs talents, leurs vertus ou leurs crimes , Supplément Ba -Ben, tome 57, Paris, Michaud freres, 1834.  Maurice Lachâtre, Nouvelle encyclopédie nationale , Paris, Docks de la l ibrairie, 1870, p. 137.  M.-N. Bouillet , A. Chassang, Dictionnaire universel d’histoire et de géographie , Paris, Hachette, 1878, str . 179.  George Duruy (éd), Mémoires de Barras, membre du Directoire , Tome I (Ancien Régime. Révolution), publié avec une Introduction générale, des Préfaces et des Appendices par George Duruy, Paris, Hachette, 1895.  Augustin Challamel et Désiré Lacroix, Grands hommes et grands faits de la Révolution (1789 -1804): album du centenaire , Paris, Combet , 1902, str . 194-195.  J . Tulard, J -F. Fayard, A. Fierro, Histoire et dictionnaire de la Révolution francaise 1789 -1799 , Paris, Robert Laffont, 1987.  Jean-Pierre Thomas, „Introduction“ in: Barras, Mémoires , Paris, Mercure de France, 2005, str . 7-28. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 112 obrazovanje kao dečak; zlonamerni savremenici tvrde da se to kasnije dalo osetiti – iako je delovao ugladjeno, nije bio ni načitan6, ni intelektualac, niti je umeo da drţi vatrene revolucionarne govore. Sa šesnaest godina stupio je u vojsku, sluţio u Langdoku, a ubrzo je zbog dečačkih nestašluka bio poslat na Mauricijus. Doţiveo je brodolom, ali je uspeo da napravi splav i iskrcao se sa celom posadom na ostrvo naseljeno divljacima. Spasioci su došli po njih mesec dana kasnije i prebacili ih u Indiju (Pondišeri). Tamo su branil i francuske kolonijalne posede od Engleza. Hrabro se borio, a onda 1783. g. dao ostavku na vojnu sluţbu i došao u Pariz (da traći nevelik imetak na kocku i razvrat, kaţu biografi, a neki čak tvrde da je radio kao krupije u jednoj kockarnici u Pale-Roajalu). Postao je slobodni zidar, kretao se u visokim ali i sumnjivim krugovima; tako je izbliza doţiveo afe ru sa kraljičinom ogrlicom, poznavao Kaljostra, Sofi Arnu, Miraboa i Šamfora. Nezadovoljan Starim reţimom, 1789. se odmah uključio u revolucionarna dešavanja, na strani pobunjenika (prisustvovao je osvajanju Bastilje; pristupio Klubu jakobinaca odmah po nj egovom osnivanju) i započeo političku karijeru. Celog ţivota ostaće vatreni republikanac i levičar (za razliku od drugih revolucionara). Doduše, jedan biograf tvrdi da je Baras 1789. još bio rojalista, te da se okrenuo revolucij i iz interesa. Oţenio se 1791. u rodnom Varu radi miraza jednom trgovačkom kćeri i ţiveo odvojeno od supruge sve do Restauracije. Godine 1792. izabran je za poslanika u Konventu i tu je sedeo sa montanjarima. Tokom sudjenja Luju XVI glasao je za smrtnu kaznu, bez odlaganja i prava na ţalbu7. Baras će se pokazati i kao ţestok protivnik ţirondinaca. Konvent ga je više puta slao kao svog specijalnog izaslanika 6 Izmedju ostalog, nije znao latinski. 7 Kasnije, kao Direktor, Baras će čak ustanoviti drţavni praznik na dan pogubljenja Luja XVI. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 113 („représentant en mission“) u udaljene pokrajine kako bi uredio stanje i slao mu izveštaje. Tako je Baras u tek osvojenoj Ni ci (pijemontsko-sardenjskoj grofoviji do septembra 1792.) osnovao jedan od prvih Nadzornih komiteta. U duhu toga vremena, oštro je kaznio protivnike Revolucije, a zatim podstakao narodne predstavnike da „spontano“ zatraţe prisajedinjenje Francuskoj, što je Konvent, razume se, prihvatio 8. U martu 1793. Konvent ga šalje kao svog komesara pri Italijanskoj armiji , da ubrza mobilizaciju na jugoistoku zemlje i da umiri stanovništvo na ivici pobune. Zatim Baras učestvuje u suzbijanju otpora Revoluciji na jugu. Naime, u Lionu, Marselju, Nimu, Avinjonu bile su izbile pobune federalista i rojalista (t ako su ih ideološki odredili pariski vlastodršci, zapravo su to bili umerenjaci ustali protiv diktature Pariza, protiv ogromnih nameta, rekviriranja, premetačina po kućam a, hapšenja „sumnjivih“, a naročito zbog eliminacije ţirondinaca u junu 1793). Revolucionarna vojska zauzela je pobunjeni Marselj u avgustu 1793, a specijalni izaslanik Baras je (zajedno sa Freronom) zaveo teror u gradu, porušio znamenite gradjevine iz prošlosti i nazvao ga „Bezimeni grad“ (Ville-sans-nom)! Sledeći je bio Tulon, koji se pobunio protiv jakobinske diktature u julu; Konvent je poslao dve armije na njega. U tu vaţnu luku, glavni štab francuske flote u Sredozemlju, sada pod opsadom revolucion arnih trupa, ušla je krajem avgusta, zahvaljujući pobunjenicima, engleska vojska, preuzevši i ratne brodove i naoruţanje. Čim je stigao u Nicu, početkom avgusta 1793. Baras je optuţio iskusnog i uvaţenog generala Brinea, komandanta Ital ijanske armije, da j e u dosluhu sa tulonskim pobunjenicima i uhapsio ga; tri meseca kasnije general je pogubljen u 8 O tome detaljnije videti : Michel Bottin , « Les évolutions insti tut ionnelles du département des Alpes -Marit imes », Cahiers de la Méditerranée [En l igne], 77 | 2008, mis en l igne le 27 novembre 2009, URL : http:/ /cdlm.revues.org/index4376.html IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 114 Parizu. Revolucionarne trupe opsedale su Tulon od septembra do decembra 1793; za njihovu pobedu će biti zasluţni i Baras i Napoleon Bonaparta. Baras je tada prvi zapazio mladog Korzikanca i poklonio poverenje njegovoj strategiji (što je urodilo plodom), a zatim mu izradio unapredjenje. Posle preuzimanja grada, kao specijalni predstavnici Konventa, Baras i njegov prijatelj Freron okrutno su se obračunali sa kontrarevolucionarima (onima koji nisu pobegli sa engleskom flotom) – računa se da su oterali oko 800 (po jednom izvoru čak 8.000) ljudi na gubilište. Po povratku u Pariz (februar 1794), Baras prima čestitke Konventa, ali i optuţbe Komiteta - za zloupotrebu poloţaja. Uspeo je zvanično da se opravda za malverzacije u Tulonu, ali l jaga na imenu je ostala. Robespjer odbija da razgovara sa njim. Teror se u to doba zaoštrava i okreće i protiv samih montanjara. Baras se oseća ugroţenim i priključuje opozicij i , tj . članovima posvadjanih komiteta i opozvanim specijalnim komesarima. Baras je tada doţiveo pravi politički uspon. Po zvaničnoj verziji dogadjaja, koja je do skora vaţila, on je, s a Tali jenom i Fušeom , smatran najzasluţnijim za Robespjerov pad 9. termidora i k raj Terora. Medjutim, noviji istoričari Revolucije su demantovali ovu uprošćenu verziju, nastalu na osnovu raznih (ne uvek autentičnih) memoara 9 . Niti je Baras opozvan s Juga zbog terora i zloupotreba, niti se okrenuo protiv Robespjera, niti je pre 9. te rmidora kovao zaveru protiv njega. 10 Pretpostavlja se da se on tog dana priklonio pobednicima na sednici Konventa. 9 I Barasovi memoari (delimično tendenciozno preradjeni od strane priredj ivača, što ćemo videti u nastavku) doprineli su takvom uverenju, ko je se onda prenelo u biografske rečnike i istorijske knj ige druge polovine XIX veka, i zadrţalo i u radovima iz šezdesetih godina XX veka. 10 O tome v. H Monteagle, „Barras au Neuf thermidor“, in: Annales historiques de la Révolution française , 1977, n° 229 , str . 377-384. Proučivši objavljene i IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 115 Iako se Baras tome isprva protivio, Konvent ga uveče postavlja za komandanta oruţanih snaga grada Pariza jer jedini ima vojnog iskustva i energije za to. Baras je slomio slab otpor pariske Komune (Robespjerovih pristalica), naredio hapšenje Robespjera i najbliţ ih saradnika. (Odmah im se sudilo , i bili su odvedeni na giljotinu). Preobrazivši se od drugorazrednog poli tičara u „spasioca Konventa“ 11, Baras će umeti da iskoristi novonastalu političku prazninu. Za vreme sledećeg saziva skupštine, tzv. termidorskog Konventa, Baras je ugušio tzv. rojalistički 12 ustanak u oktobru 1795. – 13. vandemijera godine IV. Kada je izbila pobuna pariskih sekcija (zbo g zloupotrebe rezultata referenduma), Konvent je Barasa postavio za glavnokomandujućeg tzv. unutrašnje armije, a ovaj je za adjutanta uzeo svog štićenika Bonapartu. Rasterali su pobunjenike topovskom paljbom (5. oktobra). Ovo je bila poslednja pobuna Pariţ ana u Revoluciji. Napoleon je munjevito napredovao (tokom oktobra bio je tri puta neobjavljene Barasove autografe, Montegl (koj i je doktorat radio o Baras ovom angaţmanu do Termidora) zaključuje da je tradicionalno vidjenje Barasovog odnosa prema Robespjeru pogrešno, te da se on po povratku u Pariz nije pridruţio taboru Robespjerovih neprijatelja, već da je bio spreman da mu pruţi podršku u borbi protiv ekstremista u Komitetima. Iz drugih dokumenata se vidi da je Barasov glavni greh u Marselju, po mišljenju Komiteta javnog spasa (ali ne i samog Robespjera) bio što je pohapsio vodje „patriota“ i skinuo gradu ime (a ne teror i novčane zloupotrebe). (O Barasovom vidjenju Robespjera u Memoarima biće kasni je reči .) O „novim“ tumačenj ima (posle II svetskog rata) 9. termidora i perioda Direktorijuma, te za jasan prikaz poli t ičkih oscilacija u toj komplikovanoj epohi, v. J . -R. Suratteau , „Le Directoire. Points de vue et interprétations d 'après des travaux récents », in : Annales historiques de la Révolution française , Vol. 224, 1976, str . 181 -214. 11 V. Henri Monteagle, Nav. članak, str . 381. 12 U većini izvora se i dalje tako karakterišu pobude ustani ka, mada je odavno dokazano da je to prvenstveno bio spontani ustanak Pariţana zbog poli t ičkih zloupotreba Konventa. V. M. Dessal , « La révolte de Dreux et les origines du 13 vendémiaire », Bulletin de la Société d’histoire moderne , 1957, str . 5 -9. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 116 unapredjen, na kraju imenovan za glavnokomandujućeg generala unutrašnje armije). Baras je smatrao da je zasluga za pobedu Konventa uglavnom njegova, a da mu je Napoleon davao dobre podsticaje. (Nasuprot tome, Napoleonovi apokrifni memoari 13 daju drugo vidjenje – sve što Baras pripisuje sebi, ovde se prikazuje kao posledica okolnosti ili Napoleonove aktivnosti. Baras je imenovan zato što je Napoleon odbio komandu, a i kako bi b il i uklonjeni dotadašnji komesari Konventa koji su samo ometali vojne operacije. Napoleon je taj koji se raspitao kod smenjenog Menua o snazi i rasporedu trupa, Napoleon je poslao Miraa po topove u poslednji čas, Napoleon rasporedjuje topove. Za to vreme Konvent okleva, raspravlja, hoće da se preda (ima samo 5.000 vojnika naspram 40.000 ljudi iz nacionalne garde), da se povuče. Napoleon izdaje naredbu za paljbu, kasnije spasava Menuovu glavu. A što se Barasa tiče, po ovom izvoru, „prilike su bile previše te ške za njega; nije imao ratnog iskustva“ 14. S druge strane, u jednom onovremenom izveštaju o dogadjajima 13. vandemijera (pisanom 15, dakle samo dan posle) 15, Napoleon mnogo detaljnije piše o savladavanju ustanka i pripisuje Barasu zasluge; kaţe da je Bara s naredio artil jeriji pokret ka Tiljerijama, doveo iskusne tobdţije, rasporedio trupe, obezbedio snabvdevanje itd. Pominje i nekoliko drugih generala, a sebe izostavlja. ) Sledeća vaţna epizoda zbila se krajem oktobra 1795.g. – Baras je izabran za jednog od petorice Direktora. Ostaće (jedini) na čelu izvršne vlasti dokle god je postojao Direktorijum (do 10. novembra 1799.g), kao ključna ličnost u drţavi. U Luksemburškoj palati ovaj republikanac 13 Up. Mémoires pour servir à l’histoire de France sous le règne de Napoléon I e r , écrits à Sainte -Hélène, sous sa dictée, par les généraux qui ont partagé sa captivité. Tome 1, Paris, Garnier frères, 1904. 14 Op.cit , str . 90. 15 «Rapport du général Buonaparte sur la journée du 13 vendémiaire », in : Op.cit , str . 523-526. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 117 imaće svoj raskošno i s ukusom uredjen „dvor“ i svitu 16. (Kasnije se pričalo da se pred kraj zasitio vlasti, te da su engleski premijer Pit i Luj XVIII upravo sa njim poče li tajne pregovore o povratku Burbona u Francusku. Baras je navodno traţio ogromnu nagradu za svoju eventualnu pomoć. No, on je istovremeno razmatra o i reformu Ustava koja bi mu omogućila da postane predsednik Republike, kao Vašington u SAD. Polit ičke spletke i zavere bile su mu u krvi. ) Da bi se odrţao na čelu drţave u trenutku političke krize i uzajamne blokade zakonodavne i izvršne vlasti, Baras j e izveo drţavni udar 18. fruktidora (4. IX) 1797. Uz Bonapartinu pomoć, postigao je da pariske oruţane trupe zauzmu grad. Poništeni su rezultati prethodnih izbora tako da je trijumvirat direktora ipak osigurao većinu u skupštinskim većima. Baras je deportovao u Gvijanu mnogo poslanika, čak i direktora Bartelemija (svog konkurenta), pod optuţbom da su rojalist i. Još jednom je zaobišao izborne rezultate 1798. godine (udar od 22. floreala). Ali, kada su ovom veštom političaru dojavili da Napoleon i Sjejes spremaju prevrat, nije ništa preduzeo da spreči Napoleonov drţavni udar 18. brimera (9. XI) 1799. Bonaparta ga je naterao da podnese ostavku. 17 16 Istoričari ga nazivaju „jakobinskim kraljem“ i „vašarskom verzijom Luja XIV“. Priredj ivao je večere, koncerte i balove koj i su, prema sećanj ima nekih zvanica, podsećali na prefinjenost običaja S tarog reţima. Drugi, zl i , jezici kaţu, pak, da su to bile bahanali je na koj ima je okupljao propale poli t ičare i obeščašćene ţene, pokvarene plemiće, špekulante, društveni talog. Sam Baras je za model uzimao Regentstvo Fil ipa Orleanskog s početka XVIII veka . U svakom slučaju, sav taj sjaj je podsticao ogovaranja i iznova budio sumnje u poreklo novostečenog bogatstva. Zato su Barasa nazivali „djubretom“, „razbojnikom“, „gulikoţom“ itd. U izvesnoj istorijskoj tradicij i njegova pojava simbolizuje čitavu epohu Direktorijuma kao vreme skorojevića bez mere i časti , vreme potkuplj ivih razvratnika. Čitava tadašnja klasa poli t ičara grabila je šakom i kapom, a Baras se samo manje prikrivao od ostal ih. 17 Izneta je i pretpostavka da mu je Napoleon platio da se povuče sa poli t ičke scene. Drugi smatraju da se Baras jednostavno zamorio od vlasti , shvativši da direktorski reţim neminovno vodi u cezarizam. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 118 Baras je zadrţao privid dostojanstvenog odstupanja izjavivši da je mesto prvog drţavnog sluţbenika svojevremeno prim io samo da bi sluţio slobodi, te da se sada, kada stiţe mlad vojskovodja, ovenčan tolikim nadama, sa radošću vraća medju obične gradjane, srećan što je tom ratniku otvorio put pobede. Odbio je ponudu da bude ambasador i ubrzo otišao u izgnanstvo u Brisel, gde je ţiveo na visokoj nozi. Posle četiri godine, preselio se na svoje imanje u okolini Marselja. Kasnije mu je Rim odredjen za boravište. Za sve vreme Napoleonove vladavine, policija je pomno nadzirala starog revolucionara. U Francusku se vratio čim je Napoleon prvi put abdicirao. Vlasti su ga tolerisale u vreme Restauracije, što je neobičan izuzetak (bio je jedan od „kraljoubica“, tj . članova Konventa koji su glasali za smrtnu kaznu Luju XVI, a njima povratak inače nije bio dozvoljen 18) . Baras više nikad nije igrao političku ulogu. Ţiveo je u omanjoj porodičnoj vili u pariskom predgradju Šajo i tu priredjivao večere za čuvene goste, medju kojima se našao i mladi Aleksandar Dima 19. Umro je 1829.g. u Šajou. 18 Konventovci koj i su saradj ivali sa Napoleonom za vreme Sto dana bil i su odmah po povratku Burbona 1815. prognani. Suočen i sa gubitkom doma i porodice u poodmaklim godinama, neki od nj ih su poricali da su glasali za kraljevu smrt, molil i da se na nj ih saţale zbog bolesti , i l i su se povukli u i legalu. Oni koj i su napusti l i Francusku često su se odlučivali za Brisel kao najbliţu prestonicu. Bilo im je dopušteno da se vrate tek posle Julske revolucije. Baras je izbegao takvu sudbinu i smrt u tudj ini . 19 Aleksandar Dima, čij i je otac general Dima saradj ivao s Barasom u Revolucij i , ostavio je u svoj im memoarima lepo svedočanstvo o starom Barasu. Ovaj je voleo da ga oslovljavaju sa „gradjanine generale“, i ponavljao je da se kaje samo zbog dve stvar i : što je oborio Robespjera 9. termidora i uzdigao Bonapartu 13. vandemijera (tvrdio je da je tada bio prinudjen da se obrati Bonaparti pošto je general Dima bio na drugom zadatku). Nije ustajao iz fotelje na točkovima, samo su mu glava i šake bile ţivahne. Na sam dan svoje smrti zabavljao se pomišlju kako će posthumno nasamarit i vlasti . Bio je naredio da se vaţni dokumenti sklone iz kuće kako ih se policija ne bi mogla dočepati , a umesto nj ih je u kuti je stavio račune za pranje veša i dao da se zapečate. V. Alexandre Dumas, Mes mémoires , Cinquième série, vol. 5, Paris, Michel Lévy, 1863, gl . CXXXIV, str . 297 -305. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 119 Kaţu da je bio stasit i lep čovek, uglavnom gospods kih manira i otmeno odeven; dobro su mu stajale kićene uniforme. Sl. 1. Baras u svečanom direktorskom odelu 20 Imao je preku narav, umeo da bude neotesan, al i nije bio zao. Izuzev kad se radilo o njegovoj glavi, bio je pomirljiv prema političkim protivnic ima. Prebacuju mu da je bio raskalašan i ciničan, juţnjački laţljiv i pritvoran, grub, intrigant, lenj i neznalica, potkupljiv ali i 20 Ovde dajemo bojenu reprodukciju crno-bele estampe iz fotografske kolekcije Unije francuskih muzeja (URL: http:/ /www.photo.rmn.fr/cf/h tm/CSearchZ.aspx?o=&Total=27&FP=66339640& E=2K1KTSGGKC2L5&SID=2K1KTSGGKC2L5&New=T&Pic=1&SubE=2CWB F1Y20O) : Nicolas Eustache Morin (1799-1850), « Paul Barras, membre de la Convention et du Directoire », l i tografi ja iz 1826, čuva se u Versajskom dvoru. Ova estampa radjena je, čini nam se, na osnovu estampe Barasovog stojećeg portreta iz 1799, dostupnog na URL: ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b8414586t.r=paul+barras.lang FR IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 120 dareţljiv, jako uobraţen itd. No svi se slaţu da je imao prodornu inteligenciju i veliko praktično ţivotno iskustvo. Pričal o se da je imao mnogo ljubavnica, medju kojima Ţozefinu de Boarne, koju je gurnuo Napoleonu u naručje. Uvek je bio okruţen lepim i elegantnim ţenama, ali Taljeran (u početku Barasov štićenik) i drugi zabeleţili su da je direktor bio skloniji mladićima. Napoleon ga je ovako okarakterisao: „Slabo je imao naviku da radi. Medjutim, poneo se bolje nego što se očekivalo. Prebacivali su mu rasipništvo, veze s poslovnim ljudima, bogatstvo koje je stekao tokom četiri godine dok je bio na poloţaju, bogatstvo koje se nije trudio da sakrije, što je doprinelo korupciji drţavne uprave tog doba. […] U javnosti je, posle 13. vandemijera, i dalje igrao ulogu srdačnog Napoleonovog prijatelja, iako su bili u svadji, pošto je Napoleon oštro kritikovao mere koje su usledile pos le 18. fruktidora. ..“ 21 S pravom ili neosnovano, Baras ostaje u francuskoj političkoj istoriji upamćen kao prototip pokvarenjaka. Istoričari mladje generacije, koji ne podnose psihologiziranje, stavljaju Barasova politička „preletanja“ u kontekst teorijskih opozicija kao što su, na primer, neminovno smenjivanje radikalizma i umerenjaštva 22. 21 Up. Mémoires pour servir à l’histoire de France sous le règne de Napoléon Ier, écrits à Sainte -Hélène, sous sa dictée, par les généraux qui ont partagé sa captivité , Op. ci t , str . 90. 22 Pjer Serna navodi : « la volte face des radicaux Tall ien, Fréron, Barras , agents de la Terreur, subitement métamorphosés en réacteurs tout autant radicaux, ou en modérés à la façon de l’an III », oslanjajući se na radove Roberta Palmera i Rišara Koba. V. Pierre Serna « Radicali tés et modérations, postures, modèles, théories », Annales historiques de la Révolution française 3/2009 (n° 357), p . 3-19. URL : www.cairn. info/revue-annales-his toriques-de- la-revolution-francaise-2009-3-page-3.htm IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 121 2. Istorijat teksta memoara Pred smrt, 1829. godine, Baras se pobrinuo da njegovi rukopisi budu sklonjeni iz stana jer se bojao da će ih vlast zapleniti i uništiti kak o se ne bi „saznala istina“. Tako je i bilo: sutradan po Barasovoj smrti, sve preostale pokojnikove harti je su oduzete naslednicima iako je prošlo trideset godina otkako je on prestao da obavlja bilo kakvu drţavnu sluţbu. Ali, najveći i najvaţniji deo pisa ne zaostavštine bio je sklonjen na sigurno: memoari i prepiska sa Lujem XVIII i mnogim drugim istorijski značajnim savremenicima. Barasov prijatelj Aleksandr Ruslen de Sent Alben preduzeo je da memoare pripremi za štampu, po poslednjoj pokojnikovoj volji. Sent-Alben je bio saborac iz Revolucije, Dantonov i Ošov (Hoche) prijatelj, Bernadotov i Karnoov saradnik, kasnije plodan pisac čiji su ideal , po Dirjiju, bili antički istoričari (napisao je Ošovu i Marboovu biografiju) 23 . Uz to ozbiljan, umeren i odmeren , ali ţestok oponent Napoleonu, kao i Baras. Zanimljivo je da je Baras osetio potrebu da se 1819. ogradi od Sećanja Lombara de Langra 24, i da ih javno demantuje u ondašnjoj štampi. Tom prilikom je saopštio da namerava, ako mu zdravlje bude dopustilo, da „svojim sugradjanima podnese moralni izveštaj kakav im duguju ljudi koji su vodili drţavne poslove u teškim vremenima“. U svom testamentu Baras je zaveštao Sent -Albenu da rediguje memoare koje sam „nije stigao da završi“. Izgleda da je ovaj trebalo da klasifikuje i poredja delove koje je Baras zabeleţio, potpuno uobličio ili 23 O Sent -Albenovom is toričarskom radu mišljenja nisu bila jednoglasna: neki su ga već tada kudili . 24 V. Vincent Lombard de Langres, Les Souvenirs, ou recuei l de faits particuliers et d’anecdotes secrètes , pour servir à l’histoire de la Révolution , Paris, Gide fi ls, 1819. (dostupno na saj tu http:/ /books.google.com). Barasov demanti bio je naslovljen “Le général Barras à ses concitoyens » (Paris, 1819) . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 122 samo izdiktirao tokom poslednjih deset godina svog ţivota, te da ih stilski dotera. Sent-Alben je to ubrzo obavio. Iako nestrpljivo iščekivani u vreme Julske monarhije, memoari tada nisu objavljeni. Priredjivač se plašio da bi ga savremenici koje je Baras u sećanjima ocrnio, ili njihova rodbina (a tu pre svega treba imati u vidu Napoleonovu porodicu), mogli tuţiti zbog klevete, a nije nikako ţeleo da ublaţi Barasove napade u tekstu. Čekaj ući bolja vremena, Sent - Alben nije memoare za ţivota dao u štampu (umro je 1847). Skoro četrdeset godina kasnije Ţorţ Dirji se konačno latio tog posla, iako ga je razdraţivala Barasova anti -napoleonovska pozicija. Glavninu svog uredjivačkog posla Dirj i je posvetio dokazivanju Barasove pristrasnosti i neiskrenosti u memoarima. Memoari su izašli iz štampe 1895. (prva dva toma) i 1896. (druga dva toma). 3. Pitanje autentičnosti memoara Postavlja se pitanje, kao i za mnoga druga dela ovog ţanra, u kojoj meri priredjeni tekst odgovara beleškama koje je ostavio Baras, odnosno da li su beleške koje je ostavio bile dovoljno razradjene da bi mu se moglo pripisati autorstvo. Posluţimo se jednim primerom koji je objavio Dirji u svom predgovoru: ako uporedimo transkribovan Barasov izvorni zapis i odgovarajući odlomak objavljenih Memoara , uočavamo ogromnu razliku 25 . Dogadjaj koji se pripoveda je ist i; al i, dok ga Baras pripoveda usmenim sti lom, bez cifranja, prosto poredjanim kratkim rečeničnim članovima, sa minimumom interpunkcije, Sent-Alben produţava i 25 Naš zaključak sasvim se razlikuje od devetnaestovekovnog. Dirj i , naime, daje u svom “Opštem uvodu” uporedno Barasov izvorni i Sent -Albenov preradjeni tekst za dva odlomka (Georges Duruy, Op.cit , str . XII-XIII) i zaključuje da su savršeno saglasni u pogledu sadržaja , ako ne i u pogledu forme. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 123 „umiva“ pripovest , parafrazira, dopunjava, dramatizuje, varira sintaksičke kontrukcije, al i i izbacuje ţivopisne detalje opisa, tako da se atmosfera i psihologija menja, ponegde se čak ne primeti poenta, a svakako se izgubi la neposrednost iskaza. Reč je o gubitku informacija, ali i o promeni knjiţevnog registra, što sa današnjeg stanovišta nije prihvatljiv postupak . Po Dirjiju, Sent-Alben je verno izvršio amanet: pisani kao opravdanje i kasna osveta, memoari su u završnoj redakciji ostali „apologetički pledoaje u svemu što se lično tiče nekadašnjeg člana Direktorijuma, i besomučna dijatriba u svemu što se bliţe il i dalje tiče Napoleona“26. Jedan drugi savremenik drugačije je ocenio Sent -Albenov rad. Alfons Olar 27 , najveći istoričar Revolucije krajem XIX veka i izdavač revolucionarnih arhivskih dokumenata, pozdravio je objavlj ivanje Barasovih sećanja , čiji je značaj veliki , ali upozorio odmah da se Sent - Alben ranije pokazao kao nepouzdan pisac, koji je sklon da razredjuje i ulepšava izvorne beleške. Ovde je Barasov tekst dopunio sopstvenim sećanjima na razgovore sa direktorom. Za istoričara se stoga postavlja pitanje da li uopšte da se bavi takvim memoarima. Niti moţe da ih uzme za ozbil jno, jer su činjenice preodevene, niti m oţe da ih u celini odbaci, pogotovo zato što je i sam Sent -Alben bio svedok i akter Revolucije. Na pitanje da l i su Barasovi memoari apokrifni, Olar odlučno odgovara da svakako nisu. Treba li ih svrstati u „poštovanja dostojniju“ kategoriju polu-apokrifnih memoara, kakvi su Taljeranovi? U takvima ima izvornih elemenata, pisac nije sve izmislio, ali se ne moţe utvrditi koji je njihov udeo. Istoričar bi trebalo da izbegava takve patvorene izvore. Olar presudjuje da su Barasovi memoari ipak verodostojniji , zahvaljujući 26 Nav. delo , str . XVIII. 27 Alphonse Aulard, „Les Mémoires de Barras“, in: La Révolution française . Revue d’histoire moderne et contemporaine , Paris, Société de l’histoire de la Révolution, tome 29, juil let 1895 (15e annee, n° 1), str . 5 -14. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 124 tome što je priredjivač Dirji čitaocu pruţio priliku da u Apendiksu nadje i transkript jednog dela izvornih Barasovih beleţaka. Olar čak ţali što Dirj i nije, obrnuto, objavio autografske beleške kao glavni tekst, ma koliko nepotpune i nečitke bile, a Sent-Albenovu doradu u Apendiksu . Njegov zaključak je da se Sent -Alben nije previše udaljio od Barasove misli, nije izmislio nekog drugog Barasa, niti njegove poglede i svedočanstva zamenio sopstvenim. „To je Baras kako ga pripoveda jedan frazer, to je izobličeni Baras, ali to je ipak Baras.“ 28 4. Sastav memoara Barasovi Memoari u celini obuhvataju period od 1755. (ako ne računamo iskorak u porodičnu prošlost) do 1828. godine. Podeljeni su, u izdanju iz 1895-96 , na četiri toma: prvi obuhvata Stari reţim i Revoluciju do 1795, drugi – Direktorijum do 18. fruktidora, treći – Direktorijum od 18. fruktidora do 18. brimera, a četvrti - Konzulat , Carstvo i Restauraciju. U izdanju iz 2005. Memoari su drastično skraćeni da bi bil i objavljeni u jednom tomu, organizo vani u sedam poglavlja („Pustolovine jednog plemićkog kadeta“ 29, „Oduševljeni revolucionar“, „Konventovac u misiji“, „Pobednik Termidora i Vandemijera“, „Direktorska pustolovina“, „Šef Direktorijuma“, „Pobedjeni u brimeru“). Ovo izdanje se završava Napoleonovim pučem 18. brimera i Barasovim odlaskom iz Pariza na imanje Groboa. U analizi Barasovih Memoara sluţićemo se obema objavljenim verzijama: s jedne strane „staro“ izdanje pokriva celokupan politički ţivot generala Barasa i zaključuje se njegovim dublj im uvidima u 28 Nav članak, str . 8. 29 Plemići -kadeti (cadet -gentilhomme) bil i su sinovi plemićkih porodica od 15 do 20 godina stari , koj i su stupali u kraljevske trupe bez plate , kako bi se obučil i vojničkom zanatu i kasnije postali oficiri . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 125 iskustvo Revolucije; s druge strane, novo izdanje je jednostavnije za upućivanje i dostupnije 30. a. U memoare su, pored kontinuiranog pripovednog teksta, ušli razni nenarativni tekstovi. Baras je čuvao ogromnu dokumentaciju iz revolucionarnog perioda i ţeleo je da svoje tvrdnje potkrepi autentičnim materijalima : izvodima iz svoje prepiske s drugim političarima i vojskovodjama 31, iz pisma kraljevog brata (budućeg Luja XVIII) nekom prijatelju, izveštajima koje je slao Komitetu javnog spasa, odluka ma Direktorijuma o pojedinim pitanjima (npr. o merama štednje, tj . kontrole potrošnje u javnim sluţbama), troškovnicima (npr. spiskovi o rasporedjivanju sredstava za predizbornu kampanju), članovima iz Ustava (od 5. fruktidora III g.), proglasom upućenim p obunjenim Vandejcima, onovremenim pamfletima i člancima iz štampe, izvodima iz tajnih policijskih registara, jednim Lavaletovim pismom Napoleonu 32 , 30 Iako nije, kao što bi profesionalni istoričari ţeleli , propraćeno pravim krit ičkim aparatom, kakav Barasov tekst apsolutno zahteva jer „uprkos velikoj zanimlj ivosti , vrvi od preterivanja, izostavljanja, laţi koje je lako uočit i i komentarisati“ (iz prikaza ovog izdanja: Michel Biard , « Mémoires de Barras », Annales his toriques de la Révolution française [En l igne], 343 | janvier -mars 2006, mis en l igne le 17 novembre 2008, URL : http:/ /ahrf.revues.org/10382). Zapravo bi bilo potrebno jedno novo, kri t ičko izdanje memoara, koje bi što je više moguće reprodukovalo izvorni Barasov tekst , koje bi uključivalo sve dopunske dokumente koje je on ţeleo da pri loţi ( i to na mestu gde je to Baras ţeleo), i koje bi Barasovo vidjenje sučeli lo sa savremenim naučnim rezultatima na sintetičan način. 31 Doduše, Baras objašnjava da će se uzdrţati od publikovanja pisama izvesnih bivših pri jatelja iz doba Revolucije koj i su kasnije promenili stranu, pokaz avši se kao poli t ički oportunist i . Tako će im, kaţe, dati još jednom dokaz svog prijateljstva. (V. Barras, Mémoires , nav. izdanje, 1895, t . II, str . 12.) 32 Reč je o memoarist i iz našeg uţeg korpusa. Lavalet je, kao Napoleonov agent (čovek za vezu) u Parizu, odrţavao tesne veze sa Direktorijumom, braneći Napoleonove interese dok se ovaj nalazio u Ital i j i . U ovom pismu Lavalet je izvestio generala o svadj i medju direktorima, prenoseći Barasove IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 126 jednim Napoleonovim dopisom 33, delom govora generala Oša svojim vojnicima pred bitku 34 , zahvalnicom koju je Baras uputio svojim biračima, itd. b. Isto tako, vodio je sopstvene zapisnike sa sednica Direktorijuma (beleţio ih je neposredno posle svake sednice), u kojima je ne samo rezimirao odluke i objašnjavao razloge njihovog donošenja, te način na koji je koji direktor glasao ako je bilo nesuglasica, nego i policijske izveštaje o nemirima, zaverama i negodovanju protiv vlasti , imenovanja vaţnih činovnika i generala, stavove pojedinih direktora o problemima odrţavanja vlasti i predvidjanja o budućnosti Republike. Ako su rasprave medju predstavnicima najviše izvršne vlasti oštrije, Baras čak daje transkript diskusije (npr. izmedju direktora i ministra policije). Ovi su zapisnici uključeni doslovce u tekst Memoara , briţljivo datirani, kako je Baras ţeleo. 35 Dakle, mada iz njegovog pera, to su reči , pa i preuveličavajući razdor; Napoleon je ovo pismo, pošto se t icalo Barasa, kasnije predao samom Barasu. 33 Iz koga se vidi kako je mladi general , tada na čelu unutrašnje armije, umeo efikasno da suzbije javne manifestacije nezadovoljstva protiv vlasti (rasporedivši svoje ljude u civilu po pariskim pozorišt ima; n iko od „šuana“ tada nije smeo da zviţdi i ometa predstavu). 34 Ovaj memoarist in postupak podseća na starinske istori je, gde se posebno cenilo umetanje izmišl jenih beseda (harangi) velikana. 35 Uključeni su u Dirj i jevo izdanje, a iz novog (iz 2005.) su isklj učeni, verovatno zbog obima teksta. Ova odluka priredjivača iz 2005. je, po našem mišljenju, potpuno unakazila Barasov memoarski projekat. Izgubljen je kontinuitet u pripovedanju, a či talac st iče (pogrešan) utisak da je Barasu bilo jedino stalo da svedoči o nekakvim intrigama i niskim udarcima u poli t ici , da se odbrani od optuţbi i da opanjka Napoleona. Do dragocenih uvida istoričara moţe dovesti i poredjenje Barasovih beleški sa zvaničnim zapisnicima Izvršnog direktorijuma, drukčij im po tonu i sadrţajnost i od Barasovih. Ovo poredjenje je u poslednje vreme olakšano objavlj ivanjem čitave seri je tomova t ih zapisnika (up. npr. Pierre-Dominique Cheynet , Les procès -verbaux du Directoire exécuti f an V - an VIII, tome III : IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 127 autentični dokumenti iz prošlosti, koje memoarista nije preradjivao ili tumačio, a još manje knjiţevno doterivao. 36 (Priredjivač je t ipografski (izborom slova) naglasio zapisnike koji su preneti u memoare bez izmena, u koje Baras ni je uneo naknadnu iskustvenu perspektivu.) Još jedan primer Barasovog „dokaznog materijala“ : u vezi sa svojim učešćem u francusko -engleskom ratu u Indiji 1778, priloţio je popis francuskih i engleskih vojnih snaga (sa imenima brodova, kapetana, brojem topova, članova posade itd.), spiskove potrošene municije, ţrtava po kategorijama, protivnikovih gubitaka itd. Sve ovo pokazuje da Baras ima pravi istoričarski pristup : vaţno mu je da zabeleţi zbivanje, na precizan, nesubjektivan, merodavan način, nevezano od l ičnih interesa i tudjih procena. Stoga njegovi memoari u ovom svom delu i aspektu predstavljaju ozbiljan doprinos istoriografiji Revolucije, naročito njenog završnog dela (tzv. Prvog i Drugog Direktorijuma). On je godinama skupljao dokumente koje bi kor istio za pisanje memoara, pa je konsultovao i tudja sećanja u rukopisu (npr. Tali jenova), kao što se staraju istoričari . (Ovo ne važi za sve delove Barasovih memoara. Dokazni materijal koji prilaţe svom pripovedanju na drugim mestima je u funkciji gotovo sudske odbrane , demantovanja optuţbi iznetih protiv Barasa od strane vendémiaire-frimaire an VI (22 septembre -20 décembre 1797) , Paris, Centre historique des Archives nationales, 2003, 759 str . 36 Čak i protivbarasovski nastrojen priredj ivač izdanja memoara Dirj i odaje Barasu priznanje za ove „anali t ičke rezimee“: „Et, peu à peu, de la foule de ces menus faits se dégage l’image très nette d’un gouvernement violent et faible tout à la fois; d’un pays en proie à l’anarchie et où l’insti tution républicaine tombe dans un discrédit plus profond de jour en jour; d’un peuple désenchanté, revenu de ses grands enthousiasmes de naguère, mécontent du présent et inquiet de l’avenir, plein de mépris pour son gouvernement; d’armées, enfin, dont la forte discipline a fléchi, où des préoccupations autres que le salut de la Patrie hantent maintenant l`esprit des soldats comme des chefs. . .“ (George Duruy, „Préface du tome II des Mémoires de Barras“, in: Barras, Mémoires , nav. izdanje, 1895, t . II, s tr . VII) . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 128 različitih instanci: u memoarima drugih savremenika, u štampi, u kuloarima.) Iako se Barasovi memoari ne navode u romantičarskim istorijama Revolucije (objavljeni su kasnije), za njihovo postojanje u rukopisu se znalo. Barasova rodbina i pri jatelji bili su obznanili još oko 1830. da će uskoro biti publikovani, ne računajući sa Sent -Albenovim oklevanjem. Mišle je, recimo, skupljajući materi jal za svoju Istoriju Revolucije , pregledao rukopis koji je pripremio Sent -Alben. 37 c. Baras je još od mladosti stekao naviku da svakodnevno vodi beleške o zbivanjima i utiscima: u zaostavštini su nadjeni njegovi duţi zapisi o bitkama il i pojedinim revolucionarnim epizodama, u formi dnevnika , ali i prerade dnevničkih beleški o pojedinim dogadjajima (ponekad u više varijanti). Pošto prerade nisu bile datirane, teško je ustanoviti redosled njihovog nastanka, odnosno smer izmena koje je Baras ţeleo da ostvari. Za revolucionarni period je ipak reč uglavnom o k ratkim, nepovezanim beleškama. Baras se time koristio pri pisanju memoara, a kasnije i Sent-Alben, da popuni „praznine“. 5. Od dnevnika do memoara Dirji je u Apendiksu svog izdanja dao neke razvijenije celine iz Barasovih beleţaka: o vojevanju u Pondišer iju, o aferi sa tzv. kraljičinom ogrlicom (u dve varijante), o osvajanju Bastilje, o njegovoj misiji pri Italijanskoj armiji 1793, o pripremama za puč 9. termidora i o samom sprovodjenju puča, itd. Time je omogućio poredjenje izmedju dve verzije istorijske pripovesti – u dnevniku i u kasnijim Memoarima. Poredjenje se pokazuje zaista zanimljivo: razlike nekad moţemo jasno pripisati Sent -Albenovoj tendencioznosti pri redigovanju Barasovog 37 I drugi istoričari i izdavači bezuspešno su vršil i pri t isak da se memoari objave. Samo je odlomak o 9. termidoru izdat 1873. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 129 teksta, a nekad Barasovom drugačijem sagledavanju smisla istorijskih zbivanja posle mnogo godina, il i pak uvidjanju potrebe da se sopstveno svedočanstvo prilagodi interpretativnom okviru svoje ideološke struje . Zgodnu ilustraciju ovog zapaţanja nalazimo u pripovesti o osvajanju Bastilje. U dnevniku opis dogadjaja zauzima jed nu stranicu sitnog sloga 38 : „U 11h l judi su hteli da krenu na Versaj , al i jedan vaţan napad zaokupljao je tada čitav Pariz: Basti l ja, taj spomenik despotizma, bila je napadnuta. Počelo se t ime što je upravitelj g. de Lone pozvan da preda tvrdjavu, izaslanici behu uvedeni izmedju dva viseća mosta , i upravitelj odmah naredi da se mostovi podignu a kapije zatvore, i naredi paljbu na izaslanike, koj i svi poginuše u trenutku. Tada pobesneli narod, ne osvrćući se ni na prepreke ni na opasnost , napade utvrdjenje, postavi top naspram kapija, pokida lance visećeg mosta, udje u gomil i u prvo dvorište uprkos vatri iz tvrdjave, ponovi isto na drugom visećem mostu, udje u tvrdjavu probijajući se desno i levo; upravitelj se, pri t isnut, povuče u jednu od kula; kraljevski namesnik upravo pogibe s oruţjem u rukama; pedesetak invalida koj i su branil i utvrdjenje behu pobijeni i l i nesposobni da se odupru desetini hiljada l judi koj i su prodrli u tvrdjavu i moţda stotini hil jada onih koj i je okruţivahu. Posada se predade; upravi tel j i dva druga of icira behu uhvaćeni; zastave behu okačene na kule, a zarobljenici odvedeni u gradsku većnicu pod batinama, kroz špalir svih uvreda naroda koj i je vikao „obešeni“. Stigavši do Gradske većnice, g. de Lone pade proburaţen hil jadama uboda; jedan od oficira doţive istu sudbinu ulazeći na trg Grev; preko puta Gradske većnice, obesiše dva invalida na šipke jednog uličnog fenjera i iščupaše im srce u istom trenutku. Otkri se da je g. de Flesel , upravnik gradskog veća, izdajnik; narod zatraţi da o n izidje pred njega; dok je si lazio niz poslednj i stepenik ispred Gradske većnice, obasuše ga udarcima i on pade mrtav; njegovu i glavu g. de Lonea nabodoše na dva kol*ca i nošahu ih kroz parisku narodnu vojsku po svim ulicama; tamničara obesiše, odsekoše mu šake i pokazivahu ih u Pale -Roajalu i po pariskim ulicama.“ 38 Barras, Mémoires , nav. izdanje , 1895, I tom, Apendiks, str . 329-330. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 130 Baras u navedenom odlomku ne naglašava šta je od toga lično video, kao ni u prethodnom i potonjem tekstu o tim burnim danima; odlučio se za bezličnu hroniku, koja daje uzroke i povode narodno g besa (to prethodi našem odlomku), a zatim ravnodušno, šturo redja postupke gomile. Niti ih opravdava, niti ih osudjuje, a svakako ih ne veliča.. . Posle vojnički hladnog opisa pomeranja i napredovanja trupa, sledi spisak oblika iţivljavanja razularene sve tine. Baras im ne pristupa realistički, ne trudi se da upečatljivo prikaţe krvave prizore nego da, zajedno sa čitaocem, ostane van njihovog domašaja. On izbegava patetiku i tragički registar – što se čini prirodno za revolucionarno stanovište, ali ne koris ti ni epski registar, koji bi bio prikladan za veliki dogadjaj osvajanja Bastilje. Barasova (nulta) stilizacija u ovom odlomku verovatno izvire iz protivrečnosti istorijske situacije: on samo saţeto pripoveda, kao istoričar koji bi stajao van te epohe, i n e odredjuje se prema zbivanju. U Memoarima priča o padu Bastil je svela se na pola stranice krupnijeg sloga (šest rečenica): „Mahnitosti dvora nastaviše da razdraţuju narod: podrţan plemenitim odlukama Narodne skupštine, on se naoruţa 14. jula 1789. i zauze Basti l ju. Hrabrost gradjana, odlučnost francuskih gardejaca koj i su rukovodili napadom , mora da su uţasnuli dvor. Bejahu to ist i oni gardejci pomoću koj ih se nedavno pucalo na narod u pobuni kod Revejona, a koj i su danas, okrenuti protiv dvora i ujedinjeni s narodom , upravo odlučil i o pobedi . Na grmljavinu topa iz Basti l je i topa iz koga se pucalo na nju, dotrčah u predgradje Sent - Antoan i umešah se u gomilu. Prisustvovao sam toj velikoj drami, i videh kako iz tamnica izlaze žrtve [kraljevske] samovolje , najzad spasene okrutnih osveta, ispit ivanja, mučenja i podzemnih ćelija. Medju t im zatvorenicima, čuh kako govore o previše slavnom markizu de Sadu, izdanku jedne od najstarij ih porodica u Provansi , povezane sa mojom, a kojoj pripadaše lepa Laura de Sad, Petrarkina dragana. Ako bi išta moglo da opravda drţavni zatvor kakva je bila Basti l ja, i utamničenja bez presude koj ima se punila ta tvrdjava, č ini mi se da IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 131 se ne bih ogrešio o svoja načela pravnog poretka ako bih rekao da je markiz de Sad zasluţio da u njoj bude zatvoren. . .“ 39. Sledi digresija na dve stranice o zločinačkoj filozofiji i praksi markiza de Sada, deo koji je tri puta duži nego opis pada Bastilje . Obećanje ličnog svedočanstva („dotr čah“, „umešah se u gomilu“) ni u memoarima se ne ostvaruje. Nećemo saznati šta je Baras video, šta je osetio, čak ni šta je svetina kojoj se priključio činila. Scene linča su izostavljene, dogadjaj se posmatra u svojoj simbolici, u svom naknadno stečenom smislu, a ne u svojoj istorijskoj realnosti. Prepoznaju se toposi manihejske revolucionarne retorike: s jedne strane zli dvor, njegovo bezakonje i iracionalnost, s druge strane ugnjeteni, hrabri narod koji će se najzad spasti . Narod nije više rulja koja se ostrvljuje na bespomoćne pojedince, kao u dnevniku, nego herojska sila; odlikuje se ratničkim vrlinama: hrabrost, odlučnost, borbenost, pobunjenost, jedinstvo, plemenitost. Ključna leksika epike u ovom odlomku je, vidimo, izuzetno koncentrovana, a Baras joj pridodaje i epičke ideje ţrtve, hoda po mukama i kolektivnog spasenja. Odlomak posvećen Bastilj i u memoarima se završava izvodjenjem moralnog i istorijskog zaključka o značaju dogadjaja: “[Vraćam se] na veliki ustanički dogadjaj , samo zauzimanje i uskoro uništenje stare tvrdjave [ . . .] Šamfor je, otišavši da vidi njeno rušenje , po povratku izrekao onu tako duhovitu dosetku: „Sve je manja i sve lepša!“ U prisustvu te ţive lekcije date oborenom despotizmu, svi postupci represije koje su [vlasti] ţelele još da pokušaju mogli su samo da dodatno podstaknu ogorčenost. Četrnaesti jul odlučio je trijumf Revolucije, sada nije bilo druge nego da se ona podnese.“ 40 Pripovedač je u dnevniku bio zapitan ili zanemeo pred nesrazmernošću i besmislom linča; u memoari ma će pripovedač otvoreno 39 Ibid, I tom, str . 55-56. Masnim slovima naglasil i smo leksiku specifičnu za epski registar. 40 Nav. delo , str . 59. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 132 dati apologiju nasilnog rušenja. Baras insistira na leksičkom polju pada, kretanja na dole („uništenje“, „rušenje“, „oboren“, „manja“ 41), i tako na originalan način (bez hiperbola) sprovodi preuveličavanje svojstveno epskom registru. Konstruišući čitav pasus na kontrastu, ujedno ističe suprotnu ideju pobede, kretanja naviše: obaranje Bastilje je „veliki“ kolektivni, sudbinski („nije bilo druge“), jednom rečju - epski nacionalni podvig. Epski pogled na poli tička zbivanja nespojiv je sa istorijskim: polja epa i istorije jasno su razdvojena. Baras se u ovom odlomku memoara odrekao istoričarske neutralnosti kojoj je teţio, u ime višeg političkog interesa. Ponovo je, kao i u dnevniku (iako iz drugih razloga), morao ţrtvovati svedočenje o ličnom doţivljaju istorijskog dogadjaja: taj dogadjaj je, naime, u medjuvremenu proglašen za osnivački (a to znači: mitski), i o njemu revolucionar moţe govoriti samo jezikom epa. Još jedan primer kako je Baras u memoarima drastično preinačio svoje prvobitno svedočanstvo, nalazimo u pripovesti o aferi sa kraljičinom ogrlicom, čije je krivce memoarista ne samo poznavao, nego se sa njima intenzivno druţio u datom periodu. Ranije (u dnevniku i prvoj preradi) se pokazao zbunjen, opisao je dogadjaje izbliza, ali nije ţeleo da se opredeli i nepotrebno uplete u opasan skandal, a neke učesnike prevare je opisivao sa izvesnom simpatijom i razumevanjem. U vreme redigovanja memoara poznato mu je naličje prevare i krupne posledice skandala, za koji smatra da je najvi še doveo do kraljičinog pogubljenja; utvrdio je kakva je bila dalja sudbina prevaranata, što je povod za moralističke opaske o tome da kazna ne pogadja krivce, nego njihove ţrtve; svoje prisustvo sveo je na minimum (a po prvoj verziji gospodja de Lamot nije uspela da pobegne jer je on odbio da joj pomogne); opis dogadjaja i portreti su izričito negativni. Od ţivopisne 41 U analizi navodimo ove reči prema našem prevodu. U originalu Šamfo rova dosetka glasi: „Elle ne fait que décroître et embellir!“. Umesto glagola „décroître“, kod nas stoj i komparativ „manja“, koj i moţda slabije izraţava ideju opadanja. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 133 duţe anegdote u dnevniku, dogadjaj je postao samosvojan, ponavljani motiv sa istorijski sagledanim smislom u memoarima. 6. Žanrovsko odredjenje Barasova sećanja pokrivaju neverovatno širok deo lepeze memoarskih formi: od ličnih, aristokratskih, dvorskih, preko sudskih, mondenskih (sa elementima galantnih), do istorijskih, ratnih, te drţavničkih memoara. S obzirom na njegov „razgranat“ ţivotni put plemića, vojnika, revolucionara, generala, drţavnika, ţenskaroša i političkog izgnanika, s obzirom na veštinu i inteligenciju sa kojom je prelazio iz jedne ţivotne etape i uloge u drugu, to ne treba da nas iznenadjuje. Izdvajamo elemente po kojima su Barasovi memoari bliski: a. ličnim memoarima Prva poglavlja govore o Barasovom detinjstvu, formiranju karaktera, putovanjima , brodolomu, susretu s « divljacima » i ratovanju s Englezima na obalama Indijskog okeana. Pripovedanje teče lako i ţivo, sa blagim humornim nijansama, pojedine epizode su vrlo egzotične (npr. udvaranje crnačkog poglavice beloj gospodji) i zabavne. Ton je , dakle, srodan staroreţimskim memoarima (konciznost, analitičnost, duhovitost, sarkastičnost) . Sam autor ih naziva „mes mémoires pa rticuliers“ , podrazumevajući da u njima treba prvenstveno da se govori o sebi 42. Tvrdi da se obavezao da izvesti o svemu što se njega l ično tiče 43 ; čak se 42 “Ce serait une omission qu’on aurait à reprocher même à mes Mémoires particuliers, que de ne pas rendre ici la mention de gloire qui appartient au général de l `armée de Sambre -et -Meuse dans cette mémorable opération.“ (Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 238.) 43 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 1895, t . II, str . 31. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 134 na početku izvinjava čitaocu što ga nije poštedeo izvesnih ličnih pojedinosti iz mladih dana 44 . b. aristokratskim memoarima Na početku memoara nalazi se tradicionalan, nadmen iskaz o sopstvenoj plemićkoj lozi : „Drevnost Barasovih, prema poslovici iz našeg kraja, ravna je drevnosti stena Provanse. Hrabrost , omiljenost bili su oduvek svojstva moje porodice. Ljubitelje genealogije upućujem na saţetu belešku o mojim precima [.. .]“. 45 Medjutim, taj topos treba da ima funkciju suprotnu onoj koju inače ima u aristokratskim memoarima: „Ako [.. . ] dajem neke pojedinosti o svom poreklu, čitav moj ţivot saopštiće kako sam oduvek gledao na nejednakosti koje su tako dugo ličile na prava, i procenjivao ono što pripada čoveku ili rodjenju; kako sam, konačno, tokom svog dugog putovanja kroz Revoluciju, nosio svoj feudalni prtljag.“ 46 Memoarista se diči svojom plemićkom lozom, ali tvrdi da mu ona nije odredila ţivotni put. c. dvorsko-moralističkim memoarima Baras kritikuje dvorsku sredinu pre Revolucije , nepoštenje većine karijerista koji uništavaju časne i zasluţne pojedince; u dvadesetogodišnjaku se već naslućuje budući radikalan revolucionar. U delu o njegovoj vojničkoj karijeri i kasnijem kretanju oko dvora, ponavljaju se opaske o potplaćenim birokratama i kukavičkim oficirima koji se nikad nisu borili; o nesposobnim i surevnjivim ministrima („jer 44 „Je demande pardon au lecteur si , cédant à la faiblesse des faiseurs de Mémoires, je ne lui fais pas grâce de quelques traits un peu personnels de ma première vie.“ Barras , Mémoires, nav. izdanje, 2005, str . 35. 45 Tu (poduţu) belešku Baras daje u fusnoti , pošavši od uč ešća de Barasovih u Krstaškim ratovima. U glavnom tekstu rezimira, dalje, vojničke podvige svoje porodice zaključno sa stricem (u ratu za oslobodjenje američkih kolonija) i ocem (koj i je, posle ratovanja, ostavio memoare). 46 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 31. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 135 ondašnji ministri hteli su po svaku cenu da budu vlada lično, i da uvuku lično Kralja u osudu koju su njihovi samovoljni postupci izazivali u javnom mnjenju“ 47); moralist ičke maksime i epigrami („Oko vladalaca se uvek nadje jedna vrsta intriganata, čije se loše postupanje nikad ne moţe kazniti osim novim nagradama.“ 48); humorni portreti (glavnokomandujući francuskih snaga u Indiji , „G. de Bisi bio je nekakva nafrakana karikatura, umotana u vrpce. Taj nesposobni starac je posrtao, bavio se samo prikazivanjem, ukrašavanjem, naročito pe rikama, nekakvom mehanikom koja je, povlačeći koţu prema zadnjem delu glave, smanjivala bore na licu.“ 49); anegdote sa dvora i razmirice iz krugova bliskih dvoru, sa duhovitim verbalnim obračunima il i salonskim istorijskim referencama (u sceni kada se minis tar mornarice razbesni zbog Barasovog izveštaja i zgrabi neku knjiţurinu da ga gadja; „Nisam pokazao pomirenost sa sudbinom kakvu pripisuju, u sl ičnoj pril ici , slavnom pesniku opatu Delilu, kada mu je ţena pretila da će ga gadjati jednim in-foliom, našta joj je on rekao sa smeškom: „Draga prijateljice, prebacite bes u neku manju knjigu“. – „Ni makac, gospodine maršale“, bile su jedine reči koje uputih ministru, zauzevši netom isti poloţaj kao on, a šaku poloţih na balčak svog mača.“ 50; Baras ubrzo posle toga pripoveda anegdotu u kojoj je kralj izgrdio istog ministra, a ovaj je odlazeći skoro odgurnuo kraljevog brata, „koji je imao suprotnu maksimu, da uvek bude u dobrim odnosima sa onima koji su bili u lošim odnosima sa njegovim bratom i da im se osmehuje“ 51).. . Razume se da Baras pretenduje na to da je on sam u svim situacijama bio visoko moralan i u pravu, prepošten da bi u toj sredini mogao da uspe. Kad priča kako je, zgadjen, otišao sa dvora i iz Pariza, Baras se zaklanja iza 47 Ibid , str . 59. 48 Ibid , str . 43. 49 Ibid , str . 54. 50 Ibid , str . 58. 51 Ibid , str . 59. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 136 moraliste plebejca Rusoa, koji je „prestonicu [.. .] pravo nazvao «gradom blata i isparenja»“.52 d. sudskim memoarima Jedan veliki argumentativno-narativni blok posvećen je u XX poglavlju II toma slučaju prebijanja jednog novinara iz januara 1797. U javnosti i štampi za to je bio osumnjičen Baras, sprovedena je policijska istraga, ali se nije došlo do jasnih zaključaka o odgovornosti . Mnogo godina kasnije, Baras u memoarima ispisuje svoju odbranu, po pravilima sudske besede. Ova celina pokriva deset strana teskta 53, što je u poredjenju sa saţetim pripovedanjem bitnih političkih odluka ili vojnih pohoda nesrazmerno mnogo; organizovana je u tri dela (utvrdjivanje činjenica, motivisanje odbrane, argumentacija odbrane). Baras se na početku najpre zalaţe za slobodu štampe, a onda prenosi navo de iz tuţbe opata Ponslena, ţrtve napada, zadrţavajući administrativni st il . Iznevši hronološki redosled dogadjaja (koje ne dovodi u sumnju), Baras prelazi na izvode iz onovremene razbuktale štampe, koja je jednodušno stala na stranu svog kolege. Ima tu pa tetike i polemisanja, jedna prozopopeja „kao da je izgovorena usred zakonodavnog tela ili Direktorijuma“ (Baras je sa uţivanjem navodi, valjda da bi se predstavio kao neutralan, a i da bi mogao i sebi, kad se bude branio, da dozvoli sličan retorički uzlet) . Zatim pripoveda reakcije u Direktorijumu i oko njega, pa istraţni postupak, i kako su protivoptuţbe na račun Ponslena (za pokušaj podmićivanja) ovoga naterale da odustane od tuţbe. Srednji deo ovog faktuma jeste zamišljena optuţba koju bi čitalac mogao u putiti Barasu zato što nije stvar izveo do kraja (ne više u ime aktualne pravde kojoj je nedostajalo dokaza, nego u ime suda savesti) , što ovome (kao bajagi) daje za pravo da se naknadno odbrani. U trećem delu memoarista iznosi svoju verziju dogadjaja, poz ivajući se uzgred na neki dokument koji je 52 Ibid ; str . 65. 53 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 1895, t . II, str . 291 -300. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 137 dobio dve godine posle slučaja batinanja. Argumenti koje daje naizgled su poredjani logički: prvo „utvrdjuje“ da su svi revolucionari bili napadani od strane novinara (Baras se kreće u zaključivanju od pojedinačnih do opštih tvrdnji, ali i nazad: Ponslen je klevetao mene i Bonapartu; Ponslen se svima zamerio klevetama; najviše se zamerio Bonaparti 54). Onda uopštava razmere novinarskog napada (svi novinari već dugo su klevetali sve nas). Tu se umeću patetički primer i (general na samrti nema načina da se obrani). Treće uopštavanje odnosi se na protagoniste osvete novinarima (svi naši potčinjeni ţeleli su da kazne novinare). Ta kolektivna odgovornost skida sa Barasa ličnu: njegovi su samo bili saloni u kojima su se okupljali osvetnici. Sada se memoarista moţe vratiti na ţiţnu ličnost svojih memoara – Bonapartu. Barasova teza jeste da je Ponslena (a preko njega sve novinare opadače) kaznio ne on, nego Bonaparta, preko svojih ljudi, koji su bili interiorizovali generalov a očekivanja, i koji su bili navikli na svakojake likvidacije 55 . Barasov faktum je tako dvostruko orijentisan – da skine odgovornost s Barasa i da je prebaci na njegovog neprijatelja Bonapartu. U zaključku se memoarista kune u svoju nevinost pred oba suda (pravde i potomstva) i niţe retorička pitanja kojima ističe da se drugačije nije moglo. 54 Bonaparta je zahtevao vanzakonska sredstva da se on kazni, dok sam ja (Baras) uvek tvrdio da se klavetnicima moţe suprotstavit i samo zakon i l i prezir (Ibid , str . 297). 55 „Les hommes de Bonaparte ne voulaient pas moins que de le [=Poncelin] mettre dans un sac et l`envoyer aux fi lets de Saint -Cloud. [ . . .] Mes amis trouvèrent la leçon par trop forte, et croyaient qu`un déli t , même aussi réel que celui de la noire et froide calomnie, ne devait pas être puni par un crime. Ils f irent des observations de morale et d`humanité, dont les exécuteurs de Bonaparte se moquaient de toute leur hauteur, accoutumés qu`ils é taient à tant et de bien autres exécutions.“ ( Ibid , str . 298-299). Ovo „ tvrdjenje pazara“ izmedju bezdušnih Napoleonovih i duševnih Barasovih pristalica ponavlja se još nekoliko puta, uz usputno cinično blaćenje same ţrtve (B aras insinuira da je Ponslen bio mazohista, pa su se osvetnici pital i da neće uţivati u telesnom kaţnjavanju). IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 138 e. mondenskim memoarima (sa elementima galantnih) Baras pripoveda o salonskim i dvorskim okupljanjima pod Starim reţimom, a naročito za vreme Direktorijuma. Zanimljiv mu je skandal sa tzv. kraljičinom ogrlicom, lepotice koje su odredjivale modu i muške karijere. .. Iako izjavljuje da je dţentlmen, pominje svoje ljubavne veze sa Ţozefinom de Boarne i gospodjom Talijen , bez škakljivih aluzija (prijatelji su svedočili da je u starosti još voleo da se seti galantnih avantura). No, dozvoljava sebi prostačke ispade o Ţozefini od trenutka kada se vezala za Bonapartu, i te su scene verovatno izmišljene. f. istorijskim memoarima U svim tomovima memoara nailazimo na srazmerno dug e delove bez protagoniste i bez definisanog očevica: jedan anoniman glas opisuje epohu. Pripovedanje o opštim političkim zbivanjima je saţeto, šturo, bez ijednog realističkog, doţivljenog detalja. Takvi su, recimo, opisi tzv. velikih revolucionarnih dana i nekih delova Direktorijuma. g. ratnim memoarima Baras opisuje pomorske i kopnene bitke (npr. borbe Francuza i Engleza oko Madrasa), detalje opsade Tulona i napada na grad, oruţanih sukoba u Parizu; pripoveda saţeto, sa malo ličnih detalja, beleţi poimenc e zasluge, ali i dokaze nesposobnosti oficira pod kojima je sluţio ili sa kojima je saradjivao dok je bio „politički komesar“ (tj . specijalni izaslanik Konventa pri vojsci) . U ratnoj istori ji Baras je uvek nacionalno opredeljen, i neizostavno analizira i a lternativu neuspešnih ishoda (šta se moglo učiniti u datim okolnostima, da je izbor vojskovodja bio bolji). U vojničkim opisima nema mnogo stručnih vojnih termina. h. državničkim memoarima U tomovima o Direktorijumu Baras piše o vodjenju unutrašnje i spol jne politike, naročito o finansijama, verskoj politici i medjuutucaju javnog IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 139 mnjenja i nosilaca vlasti. On objašnjava nacionalne interese i viziju uloge Francuske u evropskim razmerama. 56 *** Zauzvrat, u Barasovim memoarima nema ispovednih autobiografskih pasaţa, iako sam autor u nekoliko navrata upućuje na srodnost svog teksta sa ispovestima . Baras načelno zagovara, u duhu romantičarske epohe, jednu modernu, mešanu (autobiografsko - istorijsku) koncepciju memoara, pošto tvrdi da memoari treba da otkriju i sve iz autorove privatne sfere: „Iako memoari daju pravo, čak nameću obavezu da se ništa ne prećuti iz svog privatnog života , i da se on ne krije pod izgovorom javnog ţivota, ja sam samo kratko, u toku svog pripovedanja, rekao da sam oţenjen. Čitalac je to mogao da zaboravi […], kao što se moţe činiti da sam i ja sam to zaboravio, u trenutku kada pripovedam pojedinosti koje previše podsećaju na slobodan ţivot jednog neţenje. Iako ne ţelim da se sasvim pravdam, i da sebi dam oprost posle ispovesti, mogu ov de da jemčim da te, moţda pomalo nametnute, razonode burnog ţivota nisu uvek bile po mom ukusu... 57 Memoarista se, dakle, moţe ispovedati i očekivati da dobije oproštaj od čitaoca u dve ravni: govoreći o svom privatnom ţivotu (što mu je, navodno, duţnost; oproštaj bi bio dat akteru ), ali i tako što neće govorit i o privatnom ţivotu (oproštaj se traţi za „zaboravnog“ memoaristu ). Na drugom mestu, kada se brani od optuţbi da je naredio batinanje novinara, Baras tvrdi: „Odgovoriću otvoreno, kao čovek koji je, sastavljajući svoje memoare, podrazumevao da sastavlja svoje 56 On svoj zadatak u memoarima baš tako koncipira: “Pošto sam dao brzu skicu naše opšte si tuacije u vojnom , polit ičkom i finansijskom pogledu…” (Barras, Mémoires , nav. izdanje , 1895, t . II, str . 26. 57 Ibid , t . II, str . 76-77. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 140 ispovesti , iako im nije dao taj naziv sa sjajem koji su mu doneli filozofi, pa čak i sveci“ 58. Baras aludira na Rusoa i sv. Avgustina i odredjuje se pozitivno u odnosu na tu autobiografsku tradiciju ; tom aluzijom se obavezuje da će bit i iskren, odn. priznati i svoja loša dela. Ali ovo obećanje ne znači mnogo, jer će Baras tvrditi u nastavku da sa zločinom nije imao baš nikakve veze. Pozivanje na velike prethodnike stoji, vidimo, samo kao retorički uk ras i li pokazatelj načitanosti: Baras se neće ispovediti. 58 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 233. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 141 IV. 4. MEMOARI I SEĆANJA GROFA ANTOANA DE LAVALETA Lavalet je poznat pre svega kao Napoleonov čovek i ţrtva ultrarojalističke burbonske osvete posle Sto dana . On se u vreme Revolucije borio kao potpuno anoniman vojnik. Karijeru je napravio u Napoleonovom okruţenju : bio je generalov adjutant do drţavnog udara 18. brimera, a pod Konzulatom i Carstvom je iz vojske prešao u drţavnu upravu. Postao je osoba od najvećeg poverenja i jako sposoban visoki drţavni sluţbenik. Pomogao je Napoleonu da se vrati na vl ast 1815. Zato je pod Drugom restauracijom uhapšen i osudjen na smrt. Uoči samog pogubljenja, izveo je spektakularno bekstvo iz zatvora Konsijerţeri je tako što je izašao prerušen u svoju ţenu, dok je ona ostala u tamnici. Posle kratke slave 1815-1816, više se gotovo i nije čulo za njega. 1. Autorova biografija Antoan Mari Šaman ( ili Aman59) Lavalet bio je Napoleonov vršnjak, rodjen 1769 . u Parizu, od oca „ limunadţije“ (raznosača pića) i 59 Up. reprodukcije raznih izvoda iz matičnih knj iga na saj tu posvećenom Lavaletu : http:/ /www.comte-lavalette.com/actes -etat -civil .php. Lavaletovo ime se u XIX veku uglavnom pisalo kao « Lavallette ». Za utvrdj ivanje Lavaletove biografi je mimo memoara, sluţil i smo se l i teraturom navedenom u daljem tekstu u fusnotama, kao i ranije navedenim biografskim rečnicima XIX veka. V, npr. članak « La Valette » u : Marie- Nicolas Bouillet , Alexis Chassang, Dictionnaire universel d'histoire et de géographie , 26e édit ion, Paris, Hachette, 1878, str . 1060. URL : ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k4849m/f1068.imagenema . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 142 majke sobarice. Majčin poslodavac Šaman bio je dečakov kum i omogućio mu je da završi koleţ (1788), a 1790. godine uvaţeni sudija pariskog Parlamenta, imenovan za kraljevskog bibliotekara, uzeo je Lavaleta za pomoćnika (pošto su samostani zatvoreni, trebalo je popisati knjige iz manastirskih biblioteka ). Lavalet je voleo kn jiţevnost i nauke, naročito Monteskjeova istorijska dela. Poţeleo je da postane bibliotekar. U to vreme je već bila izbila Revolucija. Lavalet se zagrejao za reforme, ali će ga zločini koji su se čin il i u ime novih ideja ubrzo ohladiti . Stupio je u parisku nacionalnu gardu i tamo sluţio tri godine , do septembra 1792 , uporedo sa svojim nameštenjem u kraljevskoj biblioteci . Bio je pristalica monarhije i Luja XVI, i patio je što ne moţe ništa da učini da ih spase. Desetog avgusta (1792.) učestvovao je u odbrani Tiljeri ja i zamalo stradao. U jesen 1792. stupio je u vojsku kako bi izbegao pariske nemire i progon. Dospeo je u Alpsku armiju i s oduševljenjem branio otadţbinu , pod komandom pukovnika D’Ilijea, koji će ga povesti sa sobom u Rajnsku armiju, u februaru 1793 . Zaradio je čin potporučnika u pešadiji , a zatim postavljen za D’Ili jeovog adjutanta kad je ovaj unapredjen u generala. U to vreme komandant Rajnske armije bio je Aleksandar de Boarne, stric buduće Lavaletove ţene i prvi Ţozefinin muţ . Lavalet sa svojim generalom odlazi da sluţi u Parizu u avgustu 1794. G. 1795. Lavalet je poslat u Vandeju, koju revolucionarna vojska pokušava da umiri . U decembru 1796. stiţe za generalom d’Il ijeom u Italiju. Tada ga d’Il i je predstavlja Napoleonu. Ovaj susret preobrazio je Lavaletov ţivot. Napoleon ga uzima za adjutanta (imao ih je osmoricu) jer je u bici kod Arkola izgubio Muirona 60 . Šalje ga kao svog tajnog agenta u Tirol , pa u Leoben u 60 Prema odrednici «Lavallette » u : Charles Mullié, Biographie des célébrités mili taires des armées de terre et de mer de 1789 a 1850 , Paris, Poignavant et Compagnie, 1851-52, tom 2, 1851, URL : ht tp:/ /fr .wikisource.org/wiki/Biographie_des_c%C3%A9l%C3%A9brit %C3%A IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 143 Austriji (gde je sklopljen mirovni predugovor koji je prethodio Miru u Kampoformiju), a kasnije u diplomatske misije po Italij i (u Djenovu početkom juna 1797.) Lavalet je prethodno, u maju 1797, imao vaţan zadatak u Parizu: bio je oficir za vezu izmedju Napoleona i Direktorijuma. Bonaparta ga je zapravo zaduţio da sluša šta se govorka u Luksemburškoj palati (sedištu Direktorijuma, koji je bio u novom sastavu ), kod Karnoa, Oţeroa, gospodje de Stal, kako bi ostao u toku – zvanični dokumenti nisu mu bili dovoljni; Lavalet je sve paţljivo beleţio i slao šifrovana pisma Napoleonu u Italiju. Medjutim, Direktorijum je otkrio ovu špijunaţu. Baras se tako razgnevio da je bio spreman gotovo da likvidira mlad ića , tj . da ga pošalje u Gvijanu; poštedeo ga je zbog svog „prijatelja“ Bonaparte. Lavalet je dokazao veliku privrţe nost svom generalu spalivši njegovu prepisku pre nego što su direktori uspeli da je zaplene . Morao je da se vrati kod Bonaparte, u Paserijano. O ovom incidentu na lazimo traga i u Barasovim i u Lavaletovim memoarima. U aprilu 1798. Napoleon ga je nagradio za vernu sluţbu tako št o ga je oţenio Emilijom de Boarne , s inovicom i štićenicom svoje supruge Ţozefine (nije bio u mogućnosti da ga unapredi u viši čin z ato što se bio zamerio Barasu ; devojka je lako pristala na udaju iako je, po priči savremenika, bila zaljubljena u Napoleonovog brata Luja) . Emili-Luiz de Boarne rodjena je 1781; njen otac Fransoa de Boarne bio je stariji brat Aleksandra de Boarnea, prvog Ţozefininog muţa pogubljenog 1794. Već u maju iste godine Lavalet polazi sa Napoleonom u pohod na Egipat. Usput učestvuje u zauzimanju Malte . Odatle ga Napoleon šalje na Krf i u Janjinu, s namerom da učvrsti odnose sa Ali-Pašom (no, ovaj je u to vreme bio na drugoj strani, ratujući protiv Pazvanoglua na Dunavu). Egipatskoj modi Lavalet duguje nadimak « mameluk », koji je stekao zbog vernosti svom generalu. 9s_mili taires_des_arm%C3%A9es_de_terre_et_de_mer_de_1789_%C3%A0_18 50/L#LAVALLETTE_.28ANTOINE-MARIE-AMAND.2C_comte_de.29 IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 144 Primivši loše vesti iz Francuske, Napoleon se krišom povlači iz Egipta u avgustu 1799. sa najbliţim saradnicima. Lavalet je medju njima. On prisustvuje pripremama za puč 18. brimera. U januaru 1800. Prvi konzul i ministar inostranih poslova Taljeran ga šalju u nemačku kneţevinu Saksoniju da pregovara o miru s Austrijom, ali i da prikupi podatke o teritori ji , vojsci, narodnom raspoloţenju. Celu godinu provodi u Drezdenu, posećuje Berlin, a sklapanje mira s Austrijom krajem 18 00. (nezavisno od njegovih napora) dozvolilo je Lavaletu da se vrati u Pariz. Biografi pominju i misiju u Hesenu, al i u memoarima o njoj nema reči. Lavalet se nadao povratku u vojnu sluţbu, ali Napoleon je odlučio da ga postavi u upravu jedne javne finansi jske ustanove, uprkos njegovom protivljenju. Nekoliko meseci kasnije, premešta ga u upravu pošte, prvo kao centralnog komesara (1801), pa generalnog direktora (1804.) Iste godine Lavalet postaje drţavni savetnik. Više nikad neće biti pri vojsci 61 - trinaest godina (1802-1814) upravljao je poštom i tzv. Crnim kabinetom. Dobio je najviša drţavna odlikovanja, a 1808. i titulu grofa. Lavaletova supruga postala je Ţozefinina dvorska da ma zaduţena za caričinu toaletu (glavni zadatak joj je bio da uskladi caričine troškove za odeću sa sumom koju joj je Napoleon stavljao na raspolaganje za tu potrebu; nikako nije uspevala da obuzda svoju rasipnu tetku). R odila je 1802. ćerku koja je dobila ime Ţozefina. Na Davidovoj slici „Napoleonovo krunisanje za cara“ moţemo je videti kako pridrţava Ţozefinin šlep na haljini. Lavaletova izuzetna zasluga za razvoj pošte bilo je uspostavljanje štafetnog sistema brzog prenosa izmedju Pariza i Milana 1805 .g, gde su konjanici predavali torbu sledećem bez silaska s konja. Ova sluţba najpre je radila samo za careve potrebe, a kasnije i za gradjanstvo. 61 Lavalet je jedini medju Napoleonovim adjutantima koj i nije postao general i l i maršal . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 145 Štafetna pošta slata je svakog dana u najudaljenije tačk e Carstva: do Napulja, Milana, Boke Kotorske, Madrida, Lisabona, kasnije Tilzita, Beča, Presburga i Amsterdama. Crni kabinet bio je tajna kancelarija za pregledanje pošte. Odigrao je vaţnu ulogu u vojnim i diplomatskim operacijama pod Carstvom. Lavaletov zadatak bio je da organizuje nadziranje prepiske Napoleonovih ministara, stranih diplomata , pape, njihove okoline i uopšte svih sumnjivih lica, što je zahtevalo mnogo nameštenika i otvaranje ispostava po čitavoj Evropi 62. Kako kaţe Lamartin, “pod Carstvom, […] direktor pošta […] je bila poverljiva, pa i intimna sluţba, pod reţimom u kome su najskrivenija poveravanja gradjana vrebana kao simptomi javnog mnjenja i elementi vladavine” 63. 62 O zanimlj ivom špijunskom radu Crnog kab ineta piše baron Fen, Napoleonov sekretar, u svoj im uspomenama: “A Paris, une main […] invisible savait saisir [ les let tres] au passage du tri du départ et de l’arrivée […] Du bureau du tri , ces let tres passaient rapidement dans un laboratoire particulier qui ne communiquait avec la maison de poste que par une porte secrète. Là, ouvrir , extraire avec sagacité et refermer le paquet, n’était que l’affaire d’un moment, et la dépêche se trouvait aussitôt rendue à la circulation d’où elle avait été à peine détournée. En vain l’art des enveloppes, des cachets et des chiffres s’épuisait en combinaisons pour échapper à de pareil les surprises . L’école de la rue Coq-Héron [adresa Ministarstva pošte] savait déjouer toutes les ruses. Les moyens chimiques lui étaient familiers; la science des probabil i tés mathématiques et de l’analyse grammaticale lui offrait des méthodes de déchiffrement éprouvées ; el le n’était pas moins habile à lever les empreintes, à amollir la cire, à la raffermir sous le fac -similé du cachet, qu’à pénétrer, à l’aide du temps et de l’étude, dans les chiffres les plus inaccessibles […] Les employés de ce bureau s’y succédaient pour la plupart de père en fi ls… » (Up : Agathon-Jean-François Fain, Mémoires du baron Fain, premier secrétaire du cabinet de l 'empereur , Paris, Plon-Nourri t et Cie, 1908, str . 48 - 49. URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5684316s ) . Fen čak tvrdi da su agenti slat i u strane zemlje kako bi savladali sve jezičke nijanse i razne alfabete. 63 V. Alphonse de Lamartine, Histoire de la Restauration , t . 20, 4, knj iga XXXIV, Paris, éd. de l’auteur, 1861 -1862, str . 377. URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k210098r/f378.image.r=lavalet te.langFR# IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 146 Car je dobijao redovne izveštaje i bio je uglavnom zadovoljan učinkom64. Smatrao je Lavaleta izuzetno čestitim. U jednom teškom periodu, 1813.g, razgovarao je sa svojim “mamelukom” svake večeri. A pre polaska u Rusiju 1812. poverio mu je na čuvanje ogromnu svotu novca. Polovina je otišla 1814. princu Eţenu de Boarneu za Napoleonove potrebe na Elbi, a druga polovina nikad nije pronadjena. Kada je na vlast došao Luj XVIII, Lavalet se nije priklonio Burbonima, za razliku od mnogih nekadašnjih Napoleonovih saradnika. Pao je u nemilost . Napoleon je pobegao s Elbe i iskrcao se u Kanu 1. marta 1815. Lavalet se, kao i ostali dokazani bonapartisti, sakrio , kako ga burbonska policija ne bi preventivno uhapsila 65 . Ali, na podsticaj Sebastijanij a, rano ujutro 20. marta neovlašćeno je upao u Palatu pošte i silom preuzeo nekadašnju duţnost (tako je kasnije stajalo u sudskoj optuţnici; Lavalet je, pak, tvrdio da je samo došao da se raspita , zatekao burbonskog direktora pošte kako se sprema da pobegne, te da je mirno preuzeo upravu koju je prethodnik napustio 66 ). Depešu da je put ka prestonici 64 Jednom mu je zamerio da je presreo “svega 12.000 pisama, što nije ništa” (navedeno u « Predgovoru » referentnog izdanja, str . 9). 65 Lavalet se sakrio u kući Napoleonove poćerke, a Ţozefinine ćerke Ortanse i veselo provodio dane čekajući da se si tuacija razbistri . Up. Louise Cochelet , Napoléon et la reine Hortense, d'après les mémoires de la lectrice de la reine (Mlle Cochelet) , Paris, J . Tallandier, 1911, str . 131 -132. 66 O tome v. Procès de M. Marie Chamans de Lavalette, . . . accusé devant la cour d'assises de Paris de complicité dans l 'attentat qui a ramené l 'usurpateur en France, et condamné le 21 novembre à la peine de mort ; précédé d'une notice historique sur la carrière civile et mi li taire de M. de Lavalette , Paris, Pil let , 1815, URL : ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k6128709m.r=lavalette.langFR# . Moţe se , takodje, na saj tu francuskog Nacionalnog insti tuta za audiovizuelno (nasledje) (www.ina.fr) , pogledati deo televiz ijskog fi lma iz 1957. o Lavaletu i njegovom bekstvu, pod naslovom « Ţrtva gospodje Lavalet ». IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 147 slobodan poslao je u Fontenblo, gde je upravo prist igao Napoleon; zaustavio je rojalist ičke novine i naredbe upućene ka unutrašnjosti od strane sluţbenika vernih Luju XVIII (koji je prethodnog dana pobegao iz Pariza). Poslao je cirkularno obaveštenje u sve poštanske stanice u Francuskoj : » Car će st ići u Pariz za dva sata… neće biti gra djanskog rata… Ţiveo Car ! » Tokom Sto dana obavljao je staru duţnost (odbivši mesto ministra unutrašnjih poslova). Posle poraza na Vaterlou, car ga je pozvao u Malmezon i predloţio mu da ga prati u izgnanstvo. Lavalet je odbio. Kao razlog je naveo da ne moţe da ostavi trinaestogodišnju ćerku i trudnu ţenu. Zatraţio je malo vremena da uredi stvari , kako bi se kasnije pridruţio Caru, ma gde se on nalazio. Ali, za to mu se nije pruţila prilika. Čim su se ope t vratili Burboni (8. jula) , Lavalet je uhapšen 18. jula. Mnogobrojni prijatelji medju rojalistima bili su ga upozorili da se priprema njegovo hapšenje , al i on nije hteo da beţi. Odveden je na ispitivanje, a kasnije zatočen u Konsijerţeriji. Tamo će se naći sa takodje uhapšenim generalom Neom (koji ga je razonodio svojom svirkom). Lavalet je optuţen za veleizdaju: da je pripremao i omogućio Napoleonov povratak. Tadašnji ministar pravde Paskije pustio je da se duhovi smire, Lavaleta je spasao vojnog suda i prebacio ga u nadleţnost gradjanskog. No, ovaj se pokazao tvrdokorniji nego vojni sud i 21. novembra 1815. osudio Lavaleta na smrtnu kaznu zbog prepiske sa Napoleonom radi njegovog povratka s Elbe i zbog učešća u zaveri 20. marta, kada je uzurpirao sluţbeni poloţaj. Lavalet jeste pisao Napoleonu na Elbu u novembru 1814, ne da bi ga vratio u Francusku, nego da bi mu čestitao Boţić i poslao nešto novca. Deo javnosti smatrao je da je pred sam Napoleonov povratak 20. marta Lavalet samo dokazao lojalnost . Nesrazmera izmedju počinjenog dela i kazne, iz današnje perspektive neprihvatljiva, objašnjava se teţnjom ultrarojalista da se osvete i IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 148 preuzmu kormilo. Sam kralj nije bio osvetoljubiv, ali nije smeo odmah da uguši antibonapartističku reakciju 67. I pored ţalbe na presudu i molbi za pomilovanje koje su dolazile sa raznih strana, smrtna kazna nije ublaţena. Pogubljenje je zakazano za 21. decembar. Pričalo se da će kralj Luj XVIII pred samo izvršenje pomilovati osudjenika. Lavaletova supruga je u medjuvremenu donela na svet sina, koji je ubrzo umro. Ipak nije posustala , neumorno je obilazila moćnike moleći za milost, ali bez uspeha. Pred pogubljenje je svakog dana sa ćerkom i sluţavkom dolazila da ga poseti i donosila mu večeru . Nju su, iscrpljenu, do tamnice nosili u zatvorenoj nosil jci . Tako je bilo i 20. decembra. Pošto su obedovali, dala je muţu svoj ogrtač , suknju i šešir. On je izašao drţeći maramicu na li cu kao da je ucveljena ţena, a ćerka i sluţavka su ga pridrţavale. Tamničar ih je ispratio do nosiljke. Kad je malo kasnije ušao u ćeliju da proveri stanje, našao je ţenu umesto muţa. Policija ga je danima bezuspešno traţila, „prevrnula“ ceo grad, a Lavale t se tri nedelje krio na tavanu Palate Ministarstva inostranih poslova, gde je tada stanovao predsednik vlade! Skrivao ga je jedan knjigovodja visokog ranga, koji se i sam tako bio pritajio za vreme revolucionarnog Terora i ţeleo je da pomogne, iako nije l ično poznavao Lavaleta. Uz pomoć trojice engleskih oficira, vidjenih ljudi (jedan je bio general), prebegao je u januaru 1816. u Belgiju, u uniformi engleskog oficira. Igrom slučaja, na sam dan njegovog bekstva iz Pariza, vlasti su naredile da se pogubljenje ipak simbolično izvrš i na lutki . Lavalet je iz Belgije krišom prešao u Bavarsku, gde ga je uzeo u zašti tu Eţen de Boarne, zet kralja Maksimilijana. Trojica Engleza su ubrzo uhapšena (13. januara) jer se general Vilson, koji se odmah vratio u Pariz kako vlasti ništa ne bi primetile, 67 Lavalet nije bio jedini ţrtveni jarac. Ne je pogubljen, a ostali (oko 5.000 l judi) su prošli uglavnom s blagim kaznama. « Beli teror » trajao je od oktobra 1815. do septembra 1816. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 149 brzopleto pohvalio ovim podvigom jednom prijatelju, u pismu koje je poslao u Englesku. Francuska policija presrela je pismo i tako je sve otkriveno. Protiv engleskih oficira je kasnije odrţano sudjenje u Parizu. Oni su se branili da su Lavaletu pomogli iz saţaljenja a ne iz interesa: smatrali su da nije kriv. Interesovanje za Lavaletov slučaj podsticale su brošure o sudskim procesima, gravire sa scenama bekstva, objavljeni zapisnici sa sudjenja Englezima i samom Lavaletu 68 . Emiliju je, protivno očekivanju, javni tuţilac zadrţao u zatvoru, u memljivoj i loše grejanoj ćeliji; ispitivao ju je u svako doba dana i noći, a ona i inače nije mogla da spava od buke i brige da Lavaleta ne uhvate. Puštena je iz zatvora tek 23. januara, u jako lošem zdravstvenom i duševnom stanju . Postala je slavna, neka vrsta nacionalne junakinje ; Luj XVIII joj je navodno odao počast rekaviši da je ona jedina umela da izvrši svoju duţnost (aludirajući na nesavesnost svojih sluţbenika). Odbila je da se pridruţi muţu u Bavarskoj (glasine kaţu da je je otkrila neke njegove vanbračne veze u starim pismima koje je htela da spali ). Zdravlje joj je 68 Mnogo te pisane i ikonografske gradje dostupno je u digitalnoj formi na saj tu gall ica.bnf.fr (up. npr. Procès des trois Anglais, Robert -Thomas Wilson, John-Ely Hutchinson, Michel Bruce, et autres, accusés d'avoir facil i té l 'évasio n de Lavalette, contenant le résumé de M. l 'avocat général, les plaidoyers des avocats et les discours des accusés.. . l 'acte d'accusation, les débats, le résumé de M. le président et l 'arrêt textuel de la cour d'assises ; précédé d'une notice historique sur Lavalette, des interrogatoires préliminaires subis par les Anglais ; suivi des pièces relatives aux trois incidents du procès, de leur Mémoire devant la chambre d'accusation, en anglais et en français, et d'une relation exacte de la fuite de Lavalette,éc rite par M. Dupin, défenseur des trois Anglais, et revue par ses clients, avec la traduction i talienne en regard , 2 e édit ion, Paris, Guillaume, 1816 ; Procès de M. Marie Chamans de Lavalette, . . . accusé devant la cour d'assises de Paris de complicité dans l 'at tentat qui a ramené l 'usurpateur en France, et condamné le 21 novembre à la peine de mort ; précédé d'une notice historique sur la carrière civile et militaire de M. de Lavalette , Paris, Pil let , 1815.) IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 150 zbog pretrpljenih uzbudjenja , maltretiranja u zatvoru i kasnijih patnji bilo ozbiljno narušeno; činilo joj se da je stalno uhode i progone, ponekad nije mogla da govori niti da se smiri; dosta vremena provela je po azilima . Ţivela je do 1855 . Njena hrabrost inspirisala je romansirane biografije, drame, romane, pa i školske u ţbenike69. Lavalet je proveo nekoliko godina u Bavarskoj, a onda ga je Luj XVIII pomilovao, pa se vratio u Pariz 1822. Do smrti je ţiveo sasvim povučeno, negujući poremećenu suprugu. Umro je u Parizu 1830. od raka pluća. Sahranjen na groblju Per Lašez uz prisustvo uglednih l judi iz doba Carstva. U sećanjima savremenika opisan je kao oniţi muškarac , gradjen kao Bahus, kratkih nogu na koje je nasadjen isturen stomak, visokog čela, proćelav, okruglog lica, izrazitog profila . « Bio je otmen, obrazovan, umeren na rečima, imao posmatračkog dara i veliku pronicljivost »70. 69 Već 1831 , prema časopisu Revue de Paris , koj i se u svojoj 22. svesci za tu godinu, u poli t ičkoj hronici , osvrće na pozorišnu predstavu o Emili Lavalet: „Dramski skandali , posle skandala sa istori jskim memoarima, nastavil i su se kao i obično; čini se definit ivno da se nadleţna vlast oslanja na preterivanj e u zlu da bi ga suzbila. Porodica gospodje Lavalet uzaludno se protivila tome da ova herojska supruga bude izvedena na scenu pozorišta Varijetea, i ne ostaje joj , posle predstave, ništa drugo nego da beskorisno protestuje u novinama.“ (Nav. časopis , sveska 22/1931, str . 193). Pred kraj veka postavljen je nov pozorišni komad posvećen grofovoj hrabroj supruzi : Emile Moreau, Madame de Lavalette , drame en 5 actes ; avec Lucien Guitry (Comte de Lavalette), Numès (Louis XVIII), Réjane (Madame de Lavalette), au Théâtre du Vaudeville , 1899. (navedeno prema katalogu saj ta gall ica.bnf.fr , na kome se mogu videti i t r i prizora iz predstave. 70 V. Jean Lorédan, Madame de Lavallette née Beauharnais (1781-1855) , in: Lisez-moi Historique , Magazine l i t téraire bimensuel, Mémoires – Souvenirs – Echos – Révé lat ions – Curiosités historiques, 20. april 1935, sveska 28/1935, str . 578. Ovu faktografski ozbil jno zasnovanu, a romansirano pisanu biografi ju Emili je Lavalet , istoričar Loredan je objavio pod ist im naslovom kao zasebnu knj igu, a posle u nastavcima, u navedenom popularno -istori jskom časopisu ( I IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 151 Sl. 2 Antoan de Lavalet 71 Bodler je uvrstio odlomak o maloj Ţozefini Lavalet u svoj dnevnik. Naime, kada se saznalo za bekstvo njenog oca i hapšenje majke, redovnice i pitomice manastira u kome je Ţozefina bila na školovanju su je izopštile, a ostali roditelji su traţili da bude izbačena iz škole jer daje deo : str . 561-580 ; II deo : str . 701-720 ; III deo : str . 795-804 ; IV deo : str . 881-895 ; V deo : str . 927-944.) Korist io se raznim memoarima, policijskim izveštaj ima, matičnim knj igama, zapisnicima sa sudjenja, novinskim člancima, narodnim pesmama… 71 Portret u obliku medaljona, podnaslovljen « Le comte de Lavallette », bez imena autora, čuva se u Parizu, u muzeju « Musée du quai Branly », dostupan na URL : http:/ /www.photo.rmn. fr/cf/htm/CSearchZ.aspx?o=&Total=4&FP=66381030& E=2K1KTSGGKY2G5&SID=2K1KTSGGKY2G5&New=T&Pic=1&SubE=2C6N U0XKECK9 IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 152 loš primer drugoj deci. Bodleru je to, pak, bio primer uskogrudosti rojalista i Francuza uopšte 72. G. 1946. francuski Poštanski muzej priredio je u Konsijerţeriji izloţbu posvećenu Lava letu; tom prigodom je napravljen poseban poštanski ţig i izdate su poštanske marke na kojima su reprodukovane stare gravire sa Lavaletovim likom. G. 1954. izdate su poštanske marke, karte i koverte sa scenom bekstva iz zatvora i prikazom štafetne poštanske sluţbe koju je Lavalet osnovao. Sl. 3 Poštanska karta 72 „Bel exemple de bassesse française, de la nation qui se prétend indépendante avant toutes les autres.“ (V. Baudelaire, Mon coeur mis à nu , LXXXV, in : Journaux intimes , Paris, José Corti , 1949 ) . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 153 2. Istorijat nastanka i izdanja memoara; rana recepcija Lavalet je memoare pisao u Bavarskoj, dok je bio u izgnanstvu, a doradjivao ih je sledećih godina u Parizu, do s mrti. Autograf više nije dostupan. Prvo izdanje Lavaletovih memoara izašlo je posthumno, po autorovoj ţelji , 1831. g. Njegova ćerka Ţozefina 73 bila je bliska sa knjiţevnim kritičarom Kivil ije -Flerijem, koji je sastavio Lavaletovu biografiju, verovatno priredio memoare za štampu (u naslovu se to pripisuje porodici), te objavljivanjem kraćih odlomaka u časopisu Revue de Paris promovisao njihovo integralno izdanje koje je usledilo. Najpre je, kao najava za memoare, 1830. izašao članak « Lavalette »74. Bio je to duţi nekrolog – biografija pisana apologetski , sa prepričanim ili navedenim fragmentima memoara. U ovom članku se prvi put obznanjuje da je Lavalet ostavio memoare o najvaţnijim dogadjajima svog doba , medju kojima kritičar izdvaja 18. fruktidor, pohod na Englesku, političke lomove 1814 -1815, i njegovo bekstvo. Zanimljiv je zaključak teksta, koji upućuje na aktuelnu polit ičku funkciju ponovno otkrivene Lavaletove figure : « O, seni političkih osudjenika svih partija, pogodjen e gromom usred oluje, neka vas Lavaletova sudbina uteši ! U njegovoj l ičnosti svima vama je vraćena čast i ugled! »75 Sledeći korak reklamne kampanje bila je najava u « Hronici » istog lista da izlaze Lavaletovi memoari: “Napisani u celini njegovom i samo njegovom rukom, oni su čist izraz njegove misli o dogadjajima čiji je svedok bio i l judima čiji je savremenik bio. [ . . .] Nemamo potrebu da 73 Ţozefina je poznata po tome što je kasnije bila i ljubavnica sl ikara Eţena Delakroa. 74 V. Alfred Auguste Cuvill ier -Fleury , “Lavalette”, Revue de Paris , t . XII, 1830, str . 50-67. 75 Ibid , str . 67. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 154 naglašavamo kakvo poverenje zasluţuju ovi memoari. Oni koji su poznavali g. Lavaleta znaju dokle je išlo njegovo savesno poštovanje istine, delikatnost njegovih osećanja i ozbiljnost njegovog karaktera.“ 76 (Medjutim, odmah ispod ove, nalazimo najavu objavljivanja nastavka memoara vojvotkinje od Abrantesa, u kojoj se kaţe da „se o autentičnosti [te publikacije] nije nikad podigla sumnja“, a da je pu blika nastavila da se interesuje za istorijske dokumente uprkos „svim mistifikacijama kojima je bila izloţena“. Autor najave ukazuje na ugled izdavača kao jemca autentičnosti (a nama je poznato da je izdavač Ladvo ka angaţovao ekipe pisaca da dorade prave beleške ili napišu memoare istorijskih ličnosti , kao i da su baš dotični memoari vojvotkinje d’Abrantes “hibridni”), te na „izvestan miris istine čije falsifikovanje nije moguće“. Mogli bismo se zapitati o autentičnost Lavaletovih memoara. ) Treći korak bilo je objavljivanje dva opširna odlomka Lavaletovih memoara, u istom časopisu. Prvi odlomak odnosi se na septembarske masakre i početak Lavaletove vojne karijere, a drugi na Napoleonovih sto dana, poslednji Lavaletov susret s carem, hapšenje. 77 Najzad je, iste godine, izašla integralna verzija memoara pod naslovom Memoari i uspomene grofa Lavaleta, adjutanta generala Bonaparte […] 78. Kasnija izdanja (drugo izdanje 1831, 1905, 1942 . itd) zasnivala su se na prvom jer je rukopis u medjuvremenu izgubljen . Pariska revija dala je u “Hronici” svoje 30. sveske prikaz 79 Lavaletovih memoara, gde se opet prekomerno insistira na njihovoj autentičnosti , a poseban dokaz da su to pravi memoari nalazi se u Lavaletovoj diskreciji, njegovom odbijanju da otkrije „društvene rugobe 76 V. Revue de Paris , tom 27, 1831, str . 192. 77 V. Revue de Paris , t . 28, 1831, str . 176-186 i str . 287-302. 78 Mémoires et souvenirs du comte Lavallette, aide de camp du général Bonaparte, conseil ler d'État et directeur général des postes de l 'empire, publiés par sa famille et sur ses manuscrits , Paris, H. Fournier jeune, 1831. 79 Revue de Paris , 1831, t . 30, str . 61 -62. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 155 ponavljane u svim civilizacijama i pod svim političkim reţimima“, što će za mnogog čitaoca , misli anonimni recenzent, predstavljati bitnu prazninu, „neku vrstu istorijske kradje“. U drugim onovremenim osvrtima na Lavaletove memoare, hvali se novina i sveţ pogled na dogadjaje : u opisu 10. avgusta posebno se dobro vidi slabost i nespretnost dvora; scena koja prikazuje kako je Teror izgledao u unutrašnjosti zemlje (a ne u Parizu, kao u ostalim memoarima) hvaljena je zbog prirodne komike i skromnosti autora, koji sebi ne pripisuje značajnu ulogu pa sve izgleda ubedljivo i istinito; delovi o Napoleonovom povratku s Elbe su vaţni, pošto se u Burijenovim memoarima podrţava burbonska verzi ja o zaveri ( forsirana kako bi se opravdali što su tako lako napusti li vlast), a Lavalet je objasnio da zavera , koja jeste postojala i čije uzroke analizira, nije doprinela Napoleonovom povratku jer za nju kasno saznao. Savremenici su se čudili Lavaletovoj ţelji da m emoari budu objavljeni tek posthumno jer u njima nema ničeg skandaloznog: „svugde blista duhovita prostodušnost, neţna naivnost, ton popustljive otvorenosti, koj i čini da poverujemo u piščeve pripovesti kao u dokazane činjenice, i koji ta jednostavna sećanja, pisana elegantnim i lakim perom, pretvaraju u dragocene dokumente za istoriju“80. 3. Pitanje autentičnosti memoara Autentičnost ovih memoara se nikada nije dovodila u pitanje. Moramo, medjutim, iskazati l ičnu ogradu da nas poneki , malobrojni , delovi teksta podsećaju po maniru na laţne memoare « štancovane » u specijalizovanim radionicama za tu vrstu štiva, tako popularnog tridesetih godina XIX veka. Reč je o vezivnim delovima koji su « prazan hod », koji ne donose ni po izboru materi je ni po analizama neki 80 V. nepotpisan prikaz : X.X.X, « Mémoires et souvenirs du comte de Lavallette… », u : Revue encyclopédique , T. LI, 1831, str . 313-325. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 156 originalan sadrţaj, nego ponavljaju opšta mesta raznih memoara o tom periodu, sa konvencionalnim likovanjem ili cinizmom, i koji stoje u raskoraku sa individualnim pripovedačkim darom i istori jskom analitičnošću koje Lavalet pokazuje u većem delu teksta. Istom utisku doprinose reklamni tekstovi koje smo rezimirali na prethodnim stranama. 4. Sastav memoara Lavaletovi memoari pokrivaju veoma dug period (od 1 789. do 1829). Podeljeni su na dva dela (dva toma u prvom izdanju), koji imaju 22, odnosno 21 poglavlje pribliţno iste duţine. Prvi tom se odnosi na Revoluciju do 1799. i posebno je zanimljiv za istoriju mentaliteta, a drugi tom počinje 18. brimerom, a završava se Lavaletovim povratkom iz ignanstva i evociranjem povučenog ţivota “sa sećanjima na jedno veliko doba i na jednog velikog čoveka”. 81 Prvih šest poglavlja govore o Revoluciji u Parizu, od VI do VIII o Lavaletovoj sluţbi u revolucionarnoj vojsci , IX poglavlje je o pariskim zbivanjima 1794. i 1795. do sloma ustanka 13. vandemijera, od X do X II poglavlja reč je o gušenju ustanka u Normandiji 1795, o Italijanskom pohodu i misijama na koje Napoleon šalje Lavaleta 1796 -1797, XIII poglavlje je o Direktorijumu i pariskoj misiji Lavaletovoj u vreme drţavnog udara 18. fruktidora (septembar 1797) , XIV o miru u Paserijanu i Napoleonovim planovima, XV poglavlje o kongresu u Raštatu, XVI-XX o pohodu na istok, u Egipat i Siriju , XXI poglavlje o Napoleonovom povratku za Francusku, a XXII poglavlje o obaranju Direktorijuma i proglašenju Konzulata . 81 Comte de Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav . izdanje, 1831, t . II, str . 300. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 157 Lavalet u memoarima saţeto opisuje Napoleonovo kretanje, bitke i pokrete trupa po Egiptu i Sirij i , al i daje i nekoliko autentičnih, jako upečatljivih scena, kakve ne moţem o naći u drugim „napoleonskim“ memoarima. Što se tiče puča 18. Brimera, Lavalet u memoarima pripoveda ovaj ključni period dosta brzo, ţivo. Kombinuje scene, kratke portrete, l ične analize i objašnjenja. No, sam Napoleon je ipak vidjen iz daleka. Drugi deo ili tom memoara posvećen je postrevolucionarnoj epohi, te ne analiziramo njegov sadrţaj. Primetno je da su poslednje godine ţivota date jako saţeto. Pošto u novo izdanje (iz 1994.) nisu uključeni dopunski dokumenti , pozivaćemo se i na prvo izdanje (1831 ). Ti dokumenti dele se u dve grupe: 1) pisma i sećanja, smeštena u drugom tomu; 2) „dokazni materi jal“ (pièces justificatives) podeljen na oba toma. Pisma i sećanja sastoje se od: odlomka iz pisma vojvode od Raguze , odn. maršala Marmona (ne precizira se adresat) u kome ovaj pripoveda kako se saţalio na svog nekadašnjeg prijatelja kad je došlo do sudjenja i osude na smrt, te je na sve načine pokušavao da sam ili zajedno sa Emilijom Lavalet umilostivi kralja Luja XVIII da ga pomiluje ili da bar sramotno pogubljenje na gil jotini zameni streljanjem koje priliči jednom vojniku; jednog pisma Marmonovog adjutanta u kome se takodje pripoveda kako je vojvotkinja od Angulema (ćerka Luja XVI) izbegavala da sretne gospodju Lavalet, kako ne bi morala da sasluša njenu molbu za milost; pisma engleskog generala Vilsona koji je Lavaleta izveo iz Pariza u uniformi i sa pasošem engleskog oficira i srećno ga sproveo preko granice, u kome Vilson pripoveda kako je teklo bekstvo; to pismo su presrele vlasti u Parizu i na osnovu n jega podigle optuţnicu protiv Vilsona i njegova dva prijatelja; jedno pismo Lavaletu iz 1827, o troškovima carice Ţozefine u periodu od 1804. do 1809, a to obaveštenje traţila je njena ćerka Ortans a ; jednog Lavaletovog pisma iz Engleske, u kome opisuje kandidovanje narodnih predstavnika u toj IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 158 zemlji (1824. otputovao je u Englesku da pruţi podršku svom starom prijatelju Vilsonu, koji je bio kandidat) ; najzad, dva Lavaletova pisma Marmonovoj ţeni, vojvotkinji od Raguze, o tome gde u izgnanstvu stanuje, kako ispunjava vreme, kako se oseća ; u njima se Lavalet raspituje za suprugu, ćerku i prijatelje. Dokazni materijal svodi se na razne vojne naredbe Lavaletu (u vezi sa pohodom na Egipat), Lavaletov izveštaj o obavljenoj misij i – u prvom tomu; a u 2. tomu to su Bonapartina uputstva (dok je bio prvi konzul ) Lavaletu koji odlazi u misiju u Saksoniji, opšta uputstva političkim predstavnicima Francuske pri inostranim vladama, posebna uputstva koja je Taljeran izdao Lavaletu za njegovu misiju u Saksoniji. Ova dopunska gradja nije od velikog istori jskog značaja, a ni posebno zanimljiva (izuzev Lavaletovih pisama, koja treba ispitati u vezi sa pripovedanjem privatnosti). 4. Ţanrovsko odredjenje memoara a. Oni su delom nastali iz jednog autobiografskog spisa koji je Lavalet uputio kralju Luju XVIII za vreme svog sudjenja, dakle iz neke vrste sudskih memoara u kojima je optuţeni nastojao da dokaţe svoju političku i moralnu doslednost, još od prvih revolucionarnih dana, pa do samog drugog povratka kraljevog 1815. Laval et je u svom bavarskom izgnanstvu veoma proširio taj faktum i promenio mu usmerenost. No, na početku memoara kaţe da mu je prvobitna namera bila da svedoči samo o « poslednjim dogadjajima », tj . o skandalu svog hapšenja, sudjenja i bekstva. b. Lavaletovi memoari su velikim delom memoari o drugome, o vaţnoj istorijskoj ličnosti čiji pratilac ţeli da ostavi svedočanstvo . Taj tip memoara pisao se pod Starim reţimom; uzus je bio da sadrţe dozu ulepšavanja, propagande i prećutkivanja, čitalac je oček ivao da su pristrasni i jednostrani. Lavaletovi memoari mogu se čitati kao Napoleonova apologija. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 159 c. Ali , oni su pre svega istorijski memoari. Pokrivaju tri istorijske epohe i mnoge dogadjaje zajedničke generaciji , u koje umeju da daju sveţ i originalan uvid. Na njih se pozivaju drugi memoaristi, publicist i i istoričari Direktorijuma, Konzulata i Carstva. I danas se smatraju validnim izvorom, s tim što stručnjaci ukazuju na izvesna vremenska nepoklapanja izmedju Lavaletovih tvrdnji i zvanično datiranih dokumenata iz Napoleonovog doba – te razlike su sitne i ne umanjuju njihovu kredibilnost, a nastale su verovatno zato što Lavalet pri pisanju memoara nije kod sebe imao nikakvu dokumentaciju, ili , u drugom slučaju, po pretpostavki istoričara, zato što Lavalet piše o jedn om svom putovanju, a zvanični dokumenti nadjeni u arhivama odnose se na drugu njegovu misiju na isto odredište. d. U prvom poglavlju nalazimo nešto autobiografskih elemenata, kao što to i biva u istori jskim memoarima XIX veka. Ali, to nije pripovedanje scena iz detinjstva: Lavalet samo daje datum rodjenja i rečenicu o očevom staranju da dobije dobro obrazovanje. (Ako je verovati uvaţenom istoričaru iz prvih decenija XX veka Ţanu Loredanu 82 , Lavaletov otac bio je isporučilac jedne trgovine flašama, a majka je prvo bila sobarica kod izvesnog g. Šamana, da bi kasnije otvorila kafanu i duvandţinicu; Šaman je bio kum i zaštitnik Lavaletov, i ovaj je nosio njegovo ime sve do venčanja – prema matičnoj knjizi venčanih, tada je « Šaman » pretvorio u Arman, a onda se na sudjenju 1815. vratio prvom imenu. Taj se g. Šaman izgleda brinuo o Lavaletovom obrazovanju, poslao ga u koleţ, a kasnije ga preporučio da radi u biblioteci. Jasno je da Lavalet u memoarima ţeli da prećuti svoje vanbračno poreklo, ali ipak odaje počast pravom ocu, indirektno, jer ga ni jednom ne pominje u memoarima.) Nećemo ništa saznati o braći ili sestrama, zanimanju roditelja, delu grada ili stanu. Memoarista saţeto pripoveda o svom duhovnom formiranju i ljudima koji su na njega uticali : o svom ispovedniku koji ga je usmerio 82 V. Jean Lorédan, Nav. delo, str . 577 i passim . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 160 prema svešteničkom pozivu, o prvoj godini studija teologije gde se razočarao u « metodu argumentovanja na lošem latinskom, tu maniju neprestanog dokazivanja za i protiv, a da se ni o čemu ne predstavi nijedna stalna ideja »83 ; o radu kod jednog notara, pa kod advokata koji mu je dozvoljavao da čita, o radjanju interesovanja za istoriju, za pravo, o « gutanju » poli t ičkih pamfleta pred Revoluciju, o mladalačkom ushićenju novim idejama. U III poglavlju opisuje stupanje na duţnost bibliotekarskog pomoćnika kod jednog starog sudije imenovanog za kraljevskog bibliotekara, koji mu daje savete o ţivotu i prenosi na njega svoja rojalistička uverenja. Na svog duhovnog oca d’Ormesona Lavalet je sačuvao, kaţe, « neizbrisivu uspomenu punu zahvalnosti i bola »84. (D’Ormeson je pogubljen na giljotini za vreme Terora. ) U nastavku memoara autobiografskih delova zapravo i nema – memoarista nam se prikazuje mudar i uzdrţan još od mladosti, dosledan u političkim uverenjima i moralnim načelima. Revoluci ja mu je otkrila istorijske i antropološke ponore na granici besmisla, posle kojih on nema iluzija i pomirio se sa svetom. Pre nego što protagonista napusti P ariz i krene da se pridruţi vojsci , pripovedač pravi narativnu pauzu i svodi račun dogadjaja i svog ponašanja: “Moje je vaspitanje bilo strogo. Načela na kojima se zasnivalo bila su u svemu odlična. Do dvadesete godine prizor iskvarenosti je paţljivo sklanjan od mene; moji roditelji , moji učitel ji [.. .] davali su mi samo lekcije i obrasce najzdravijeg morala. U vreme kad su sva poli tička pitanja pretresana, moje me je vaspitanje sačuvalo od grešaka koj ima su moda i strasti tada pogodovale. Ruglo kome su se izvrgavali govornici po sekcijama spaslo me je od ţelje da ih podraţavam. Čitanju Monteskjea dodav ao sam Fenelona, Voltera, Rusoa, Mablija. Ali , autoritet ovog prvog bio je presudan: [osećao sam da bi] za mene bilo loše delo da se , makar samo na rečima , udaljim od uzdrţanosti koje je to redovno čitanje moralo uliti jednom 83 Lavalet te, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje 1994, str . 29. 84 Ibid , str . 48. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 161 mladom čoveku. Dakle, bio sam dovoljno razloţan da sačekam zrelije doba kako bih pokazao poli tička uverenja, i da za svoje ponašanje slušam svoju savest i svoje srce“ 85. e. Pojam « sećanja » se u naslovu dela razdvaja od « memoara ». Sećanja se, po ondašnjem shvatanju, razlikuju po tom e što su privatna, definisana autorovim uţivanjem ili potrebom da svedoči o dogadjajima koji su njemu lično bitni, nezavisno od šireg , istorijskog značaja (dok bi memoari trebalo da se bave dogadjajima dostojnim pamćenja u istorijskim, a to znači opštim i javnim okvirima). U Lavaletovom tekstu je to pravilo tako striktno poštovano da u samom memoarskom zapisu skoro da i nema sećanja (u ţanrovskom smislu reči); « sećanja » nalazimo u njegovim pismima, u sporednoj gradji. Ona se, po tadašnjoj poetici istorijskih memoara i istorije (shvaćene kao prevashodno političke i vojne), mogu izostaviti . Zanimljivo je da i savremeni priredjivač Lavaletovih memoara tako misli . U izdanju iz 1994. dodatna gradja iz starih izdanja je izbačena. Medjutim, zadrţan je stari nasl ov : « Memoari i sećanja », verovatno radi vernosti izdavačkoj tradiciji , a ne zato što bi pojam « sećanja » bio revidiran. f. Najzad, u većini memoara postoji bar neki romaneskno pisani odeljak, neka avantura gde se pripovedač prepušta čarima „saspensa“ , zanemaruje istoričarske pretenzije, datiranje, obrazlaganje, nametnutu objektivnost i neuţivljavanje… U Lavaletovim memoarima to je svakako deo o njegovom beks tvu iz zatvora Konsijerţerije. 85 Ibid , str . 84. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 162 IV. 5. SEĆANJA IZ MLADOSTI GROFA MOLEA 1. Autorova biografija Matje Luj Mole bio je retko uspešan poli tičar: zauzimao je visoke poloţaje i u doba Carstva, i pod Lujem XVIII i pod Julskom monarhijom. Bio je osmogodišnji dečak kada je izbila Revolucija; stradanje njegove ugledne porodice obeleţilo je ključne go dine Moleovog odrastanja (otac mu je pogubljen na giljotini). Mole je kasnije bio čuveni politički besednik, član Francuske akademije, pisac moralističkih ogleda i veoma umnih memoara. Mole je rodjen u Parizu 1781, u bogatoj porodici starog sudskog plemstva, kao potomak čuvenog imenjaka Matjea Molea (1584 -1656), prvog predsednika Pariskog parlamenta, koji je odigrao ulogu pomiritelja tokom Fronde i kasnije bio čuvar drţavnog pečata, i koji je takodje ostavio značajne memoare. Moleov deda bio je predsednik Pariskog parlamenta, oţenjen jednom od najbogati jih naslednica u zemlji (ćerkom kraljevskog bankara Samijela Bernara). Moleov otac bio je isto tako visoki sudija, koji je u Revoluciji najpre emigrirao (1791 .), ali se ubrzo (januar 1792.) sa porodicom vrat io da mu ne bi bio oduzet sav imetak, po Zakonu o emigrantima. Od avgusta 1792. više puta je bio hapšen i puštan iz zatvora 86 , da bi ga u aprilu 1794. Revolucionarni sud osudio na smrt, 86 Barant , Moleov prijatelj i kolega u poli t ici (sa koj im je imao i rodbinske veze preko svoje ţene), u svojoj knj izi o Moleovima ovako dopunjava podatke IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 163 zajedno s još dvadeset četiri člana Parlamenta. Odmah je pogubljen. Njegova ţena i deca ostali su bez porodičnog imetka, bez doma, bez pomoći. Mole opisuje u memoarima te teške godine, dajući nekoliko upečatljivih scena. Jedan njegov biograf -apologeta87 daje još dramatičnih pojedinosti, koje ne potvrdjuju ostali izvori. koj i se nalaze u drugim izvorima: « Il avait émigré, mais rentra en France, et i l écrivit au Roi qu 'i l croyait lui montrer plus de dé vouement et mieux servir sa cause, qu 'en restant à l 'étranger . Cette let tre fut trouvée dans l 'armoire de fer, dont le secret fut découvert lorsque le palais des Tuileries eut été envahi le 10 août 1792. M. Molé fut emprisonné, et aurait péri dans les mass acres de Septembre, sans le dévouement d 'un de ses domestiques, qui trouva moyen de le sauver. » U Moleovim memoarima o tom pismu nema reči . V. Prosper Brugière Barante, Le Parlement et la Fronde. La vie de Mathieu Molé. Notices sur Edouard Molé, procureur général pendant la Ligue, et M. le comte Molé , Paris, Didier, 1859, 402 str . Barant je, uzgred budi rečeno, pri jateljevao i sa drugim memoarist ima iz našeg korpusa. 87 Pomenuta Moleova biografi ja je navodno deo kolekcije « Galerie des contemporains i l lustres », koju je inače pisao Luj de Lomeni ; objavljena je bez imena autora : M. le Comte Molé, par un homme de rien, Paris, Imprimer ie de Soye, 1852, 36 str , URL : ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k56284582.r=mole+homme+de+rien .langFR. Očigledno je pisana u cil ju promocije ostarelog poli t ičara posle Februarske revolucije. Moleov ţivotopis počinje tu baš od 1794. i pripoveda kako je dečak spasao svoju baku, majku, sestru donoseći im krišom hranu u bedni stan gde su se kri le. Navodno je i on bio uhapše n s ocem; od gil jotine ga je spasla mladost. Iako su ga dugo drţali u zatvoru i najstrašnije mu preti l i , odbio je da oda nj ihovo skrovište i na kraju bio pušten. Posle toga je, navodno, prebegao u Švajcarsku i Englesku, a vratio se posle Robespjerovog pada. Ovo se ne poklapa s podacima iz memoara, al i je, s druge strane, malo verovatno da je reklamna brošura nastala bez Moleovog znanja i odobrenja. Još jedna rezerva dolazi zbog nesigurnog autorstva biografi je. „Homme de rien“ jeste bio pseudonim slavnog pr ofesora knj iţevnosti i člana Francuske akademije Luja de Lomenija, al i je njegova kolekcija o slavnim savremenicima IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 164 I inače je, u Moleovom slučaju, pitanje koliko se u razne izvore moţemo pouzdati: podaci su ponekad medjusobno protivrečni, i li suprotni Moleovim tvrdnjama u memoarima, koji još nisu bil i poznati u vreme pojavljivanja nekih od tih izvora. Pored toga, Moleov po litički angaţman koji doseţe do polovine XIX veka, imao je uticaja na pojedine autore: neki su očigledno pristrasni u prilog, a neki na štetu našeg memoariste 88 . Mladi Luj Matje (ili Matje Luj, po drugim dokumentima 89), čije je školovanje bilo prekinuto, sam se predao učenju; dopunio je svoje klasično obrazovanje, slušao nastavu u tzv. Normalnoj školi i na Liceju. izlazila do 1847, a kasnije je ist i pseudonim korist io drugi pisac, kako navodi Rečnik pseudonima (Georges d 'Heylli (dir) , Dictionnaire des pseudonymes , Paris, Dentu, 1887, s tr . 198). Katalog BNF ipak razrešava pseudonim kao „Louis de Loménie“. 88 Pored izvora koje posebno navodimo u fusnotama, podatke o njegovom ţivotu većim delom preuzimamo: - iz „Uvoda“ Ţan -Kloda Beršea u izdanje memoara iz 1991. (Jean-Claude Berchet, „Introduction“, str . 7 -20); - iz preterano laskave Barantove knj ige o slavnim predstavnicima porodice Mole, koju smo već naveli . Ovaj tekst je zapravo proširena verzija posmrtne besede koju je Barant odrţao o svom prijatelju 1856. u Društvu za istoriju Francuske. - iz neutralnog članka „Molé, Mathieu -Louis, comte“ u rečniku: Adolphe Robert , Edgar Bourloton, Gaston Cougny (sous la dir) , Dictionnaire des parlementaires français: depuis le 1er mai 1789 jusqu'au 1er mai 1889, IV. Lav-Pla , Paris, Bourloton, 1889-91, str . 385-387, dostupnom na saj tu francuske Narodne skupštine: ht tp:/ /www.assemblee -nationale.fr/histoi re/biographies/1789- 1889/Tome_4/MIRABEAU_MOLTEDO.PDF . 89 V. dokument iz francuskog Nacionalnog arhiva na internet adresi http:/ /www.culture.gouv.fr/public/mistral/ leonore_fr?ACTION=CHERCHER& FIELD_1=COTE&VALUE_1=LH%2F1898%2F8 IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 165 Oţenio se 1798. 90 i počeo da piše. Kretao se u otmenim salonima, upoznao sa Fontanom, Šatobrijanom i Ţuberom, koji ga je posebno zavoleo (sačuvana je njihova prepiska). Otputovao je u Englesku, i tamo upoznao drukčiji politički i društveni reţim. Oglede o moralu i politici objavio je krajem 1805. ili početkom 1806 91 , bez imena autora ; naišl i su na lep prijem 92. Zahvaljujući tom delu Mole je bio predstavljen samom Napoleonu. Jedan izvor pripisuje tu čast tome što je Mole u knjizi hvalio drţavnu upravu pod Carstvom, drugi tvrdi da je Mole već za vreme Konzulata imao audijenciju kod Napoleona kako bi povratio porodično imanje, a treći da se svideo Napoleonu po svojim idejama, ozbiljnosti i poreklu, u momentu kad je ovaj vrbovao novu generaciju drţavnih sluţbenika. Barant (u navedenoj studiji) stavlja Oglede u intelektualni kontekst perioda kad su nastali. Objašnjava da je Fontanov prikaz u novinama najviše uticao da se čitaoci zainteresuju za novu knjigu. U trenutku kada su se Ogledi pojavili , već se bila javila reakcija protiv filozofskih, moralnih i političkih ideja nasledjenih iz XVIII veka, zato što su bile kompromitovane u revolucionarnom teroru. Mole je bio predstavnik nove, stranački neopredeljene, generacije. Bonald, de Mestr, Šatobrijan već su označili novo doba, edimburška škola i Kantov idealizam prodrli su u Francusku, ali senzualistički aksiom da sve ideje dolaze iz čula još nije bio oboren. Mole je, po Barantu, ţalio što ne sme da govori o urodjenim idejama. Nazvao ih je nuţnim idejama. U 90 I njegova supruga baviće se knj iţevnim radom 1830 -ih: engleske romane će prevodit i na francuski i priredj iva t i za štampu . 91 Essais de morale et de poli t ique , Paris , H. Nicolle, 1806, VIII i 255 str . Dostupno na : ht tp:/ /books.google.rs/books?id=M3c - AAAAcAAJ&printsec=frontcover&hl=sr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0# v=onepage&q&f=false . 92 Drugom izdanju Ogleda iz 1809. priključio je i svoj ţivot opis Matjea Molea (Eloge de Mathieu Molé ) . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 166 moralist ičkim razmatranjima inspirisao se Bonaldom i Paskalom, ali su njegova politička razmatranja ta koja su podigla prašinu. Publika se sablaznila Moleovim tezama o neophodnosti despotizma: narod ne treba da se meša u odlučivanje o svojoj sudbini. Jedini prirodan reţim je monarhija, sve drugo vodi u anarhiju; kralj jeste narod. Barant navodi malu šalu kojom je Napoleon prokomentarisao Moleovu poli tičku iskl jučivost: „Ostavite nam bar knjiţevnu republiku.“93 Tada počinje Moleov vrtoglav uspon. Postaje član Drţavnog saveta 1806. (za tri godine popeo se od najniţe klase u tom telu do najviše, titule drţavnog savetnika), carski komesar za jevrejska pitanja, pref ekt departmana Kot d’Or (Stendal ga je zvao « G. Diţon » u prepisci), generalni direktor uprave za javne mostove i puteve. Napoleon ga je jako cenio, često se sa njim savetovao, i dodelio mu je 1809. t itulu grofa. God. 1813. Mole je postao ministar pravde. Napoleon je umeo da se okruţi najsposobnijim stručnjacima u svakoj oblasti. Zato čudi sud koji su o Moleu formirali njegovi saradnici : da nije imao ni tehničkog znanja, ni organizatorskog iskustva i sposobnosti za poslove koji su mu povereni. Zamerali su mu što je prema podredjenima ohol, a prema nadredjenima snishodljiv 94 . Za vreme Prve restauracije Mole nije obavljao drţavnu sluţbu. Prvi put je javno istupio 1815, nekoliko dana pre Napoleonovog povratka, potpisavši grupnu predstavku Luju XVIII u kojoj se ruţno govori o Napoleonu. Ipak mu je Napoleon za vreme Sto dana poverio upravu mostova i puteva, i mesto u Drţavnom savetu. Mole je dobro procenio političku si tuaciju i nije ţeleo previše da se upusti (kaţu da mu je car bio ponudio ministarstvo pravde, unutrašnjih ili spoljnih poslova). Dozvolio je sebi da pokaţe istinoljubivost - kada je odbio da potpiše 93 Barante, Nav. delo, st r . 406-412. 94 V. Jacques-Alain de Sédouy, Le comte Molé ou la séduction du pouvoir , Paris, Perrin, 1994, 268 str . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 167 jednu deklaraciju Drţavenog saveta protiv Burbona, u kojoj je stajalo da Napoleon “drţi krunu po ţelji i izboru francuskog naroda”, i smelost da to caru objasni u lice 95. Posle toga je otišao na lečenje u banju, i izbegao da preuzme druge funkcije . Čim se Luj XVIII opet vratio u Pariz, Mole mu je izjavio vernost. Tako je zadrţao mesto savetnika i upravu mostova i puteva (od jula 1815), a u avgustu je ušao u gornji dom Parlamenta. Postao je ministar mornarice i kolonija 1817, a izašao iz vlade 1818. Kao član Doma perova bio je pristalica ustavne monarhije, a protiv ultrarojalista ; o njegovom angaţmanu svedoče mnogi govori odrţani pred tim većem, koji su štampani. Kao ministar, borio se dalekovido protiv ropstva, za otvaranje škola u afričkim kolonijama, za razvoj trgovine sa SAD. Pod Lujem-Filipom Mole postiţe vrhunac svoje političke karijere. Ne početku Julske monarhije obavljao je duţnost ministra spoljni h poslova, razvivši ţivu medjunarodnu aktivnost kako bi strane sile priznale novog kralja ; nije dozvolio da nesuglasice sa stranim silama predju u ozbiljan sukob. Od 1836. do 1839. Mole je bio predsednik vlade i ministar inostranih poslova. Predlagao je odlučne mere i drţao ubedlj ive govore, ali je imao jaku opoziciju. Gizo i Tjer udruţili su se da sruše Moleovu vladu. Lamartin je, recimo, podrţao jedan Moleov predlog zakona 1837, dok većina parlamentaraca nije. 96 Vlada je pala, ali je Mole dobio mandat da formira novu. Teškoće s opozicijom, napadi štampe su se nastavili 97. Kralj Luj-Filip bio mu je privrţen i ţeleo je na svaki način da ga zadrţi 95 O razlozima Moleovog odbijanja jedan drugi memoarista, Moleov prijatelj od detinjstva, drugačije svedoči. V. Étienne -Denis Pasquier, Mémoires du chancelier Pasquier : histoire de mon temps , publiés par M. le duc d'Audiffret -Pasquier, Paris, Plon, 1893 -1895, tom 3, str . 175. 96 Ovde ne prenosimo mnogobrojne pojedinosti iz Mole ove duge poli t ičke karijere, jer nisu od značaja za naš predmet. 97 V. Jacques-Alain de Sédouy, Nav. delo , str . 180 i passim . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 168 na čelu vlade. Podršku je iskazao i jednim neobičnim gestom : lično je predsedavao sednici vlade odrţanoj u Moleovom dvorcu Šamplatre 3. avgusta 1838. Tu je sednicu ovekovečio kraljev omiljeni slikar Anri Šefer, a kralj je sliku poklonio Moleu. Danas se slika čuva u dvorcu u Versaju 98 . Mole je bio izloţen sve gorim Gizoovim napadima. Čuvena je anegdota o raspravi u skupštini: ovaj je optuţio Molea da je ponizni dvoranin, i sasuo mu Tacitove reči “Omnia servili ter pro dominatione”. Na to mu je Mole odvratio da je Tacit govorio ne o dvoranima, nego o slavoljubivim ljudima (preusmerio je Gizoovu strelicu). 99 Tzv. «nemoralna koalicija » na kraju je odnela pobedu. Premijer Mole je podneo ostavku u martu 1839. i povukao se iz poli tike. Za vreme Julske monarhije Mole je imenovao Stendala za konzula u Italiji (1830.), gde će veliki pisac ostati sve do pada Moleove druge vlade 1839. Drugim rečima, Moleu posredno imamo da zahvalimo za materi jalnu sigurnost i dokolicu koje su Stendalu omogućile da napiše 98 Slika se moţe videti u on -lajn katalogu umetničkih dela Unije francuskih narodnih muzeja (Réunion des musées nationaux et du Gr and Palais des Champs-Elysées), na s ledećoj adresi : ht tp:/ /www.photo.rmn.fr/cf/htm/CPicZ.aspx?E=2C6NU0HS4BLG Ili u bazi Joconde Francuskog ministarstva kulture : ht tp:/ /www.culture.gouv.fr/Wave/image/joconde/0018/m502004_79ee593_p.jp g Što se poseda Šamplatre t iče, bio je u vlasništvu Moleovih od sam og početka XVII veka ; Moleov deda je izgradio velelepan dvorac, koj i i danas zadivljuje. Pod Revolucijom je tu bila smeštena vojna bolnica, pa nije razrušen. Memoarista je posle Revolucije izdejstvovao da im se dvorac vrati , restaurirao ga je i preuredio vrtove. Šamplatre je još u vlasništvu Moleovih potomaka (porodice Noaj), na l ist i zaštićenih nacionalnih spomenika (u naše vreme moţe se iznajmiti za snimanje fi lmova i organizaciju venčanja). U njemu je Mole počeo da piše svoj dnevnik, po kome će kasnije nastati memoari . 99 V. navedenu brošuru : M . le Comte Molé, par un homme de rien , str . 29. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 169 velika dela u ovoj deceniji. Oni su se poznavali od ranije, kretali u istom društvu, i uvaţavali jedan drugog. Odrţavali su sluţ benu i prijateljsku prepisku. Stendal je zaveštao Moleu jedan svoj rukopis 100, jednu rimsku mermernu glavu 101, i često je o svom zašti tniku pisao sa zahvalnošću. 102 G. 1836. Mole je Stendalu dozvolio da napusti Čivitavekiju i boravi duţe u Parizu, sa polovinom plate ; ova neuobičajena privilegija trajala je tri godine ! Jedan Engrov portret većeg formata iz 1834. prikazuje grofa Molea, ozbil jnog i setnog izraza lica i usredsredjenog pogleda. Luvr ga je otkupio i izloţio krajem 2009.g. Mole je izabran u Francusku akademiju 1840. Zanimljivo je da se kandidovao iste godine kad i Viktor Igo: Mole je primljen (sa 30 glasova « za » od ukupno 31 glasa), a Igo n ije (nego tek sledeće godine) 103. Mole je učestvovao 1846. u incidentu prilikom svečanog prijema Alfreda de Vinjija u Akademiju. Vinjijeva kandidatura je prethodnih godina sedam puta bila odbijena. Kada je najzad izabran, verovatno ljut zbog prethodnih neuspeha, našao je za shodno da se u svojoj prijemnoj besedi, pored hvalospeva prethodniku na čije je mesto izabran , pohvali pobedom nove škole romantičara koju je izvojevao. Otpozdravljajući u ime akademika, Mole je dosta hladno pohvalio Vinjija i ispravio njegove 100 V. Serge Sérodes, Les manuscrits autobiographiques de Stendhal . Pour une approche sémiotique, Genève, Droz, 1993, s tr . 75. 101 Auguste Cordier, Comment a vécu Stendhal , Genève, Slatkine Reprints, 1998 (prvo izdanje iz 1900), str . 33 -34. Kada je pao Moleov kabinet, Stendal je odmah svom zašti tniku poslao dragocenu statuu, najvrednije što je posedovao, kao znak paţnje. 102 Medjutim, sačuvan je i Stendalov ranij i sud o Mo leu, iz doba Carstva : « Mille et mille nouvelles raisons de croire que tous les hommes à réputation, en administration, sont des niais sans force et sans suite, comme le comte Molé » (navedeno prema : Madeleine Anjubault Simons, Sémiotisme de Stendhal , Genève, Droz, 1980, str . 118 -119). 103 Prema saj tu Francuske akademije : http:/ /www.academie - francaise.fr/ immortels/ index.html IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 170 tvrdnje u besedi i stavove u ranije objavljenim delima, naročito što se tiče Napoleona i ţrtava Terora, t e novotari ja u umetnosti 104. Vinjija su ostali akademici dugo ignorisali, ali je Igo tome stao na put. 105 Pred sam kraj Julske monarhije, kad već izbijaju organizovane pobune protiv reakcionarne Gizoove vlade, Luj -Filip se još jednom obraća Moleu, da spase reţim : 23. februara 1848. smenjuje Gizoa i opet poverava Moleu sastav kabineta. Iako se u prvi mah činilo da će to obećanje reformi demonstrantima biti dovoljno, nesrećan sticaj okolnosti rasplamsaće pobunu. Sutradan Luj -Filip abdicira. Posle Februarske revolucije, Mole je 1848. izabran u Ustavotvornu skupštinu kao poslanik Ţironde, umesto Lamartina, i našao se na čelu desnice. Kao poslanik sledeće, Zakonodavne skupštine (1849), podrţavao je politiku vlade princa-predsednika Luja-Napoleona Bonaparte, sve do njegovog drţavnog udara (2. XII 1851). Tada je javno protestovao i odlučio da definit ivno napusti politiku. Umro je u svom veličanstvenom dvorcu Šamplatre (tridesetak kilometara od Pariza), od moţdanog udara, 1855. 104 O tome videti Moleovu otpozdravnu besedu na istom saj tu: « Réponse de M. Mathieu Molé au discours de M. Alfred de Vigny », Discours prononcé dans la séance publique le jeudi 29 janvier 1846, http:/ /www.academie - francaise.fr/ immortels/discours_reponses/mol%C3%A92.html 105 Ovo je „zvanična verzija“ o odbojnosti drugih akademika prema Vinj iju, koju Akademija ist iče na svom saj tu. Medjutim, poznato je da je Vinj i taj koj i se naljutio i odbio da ga Mole predstavi kralju. Nekoliko meseci nije dolazio na sednice Akademije (dokle god je Mole bio direktor). Tako pripovedaju, na primer, jedan Vinj ijev biograf, pa i Alfons Dode. V. Ernest Dupuy, Alfred de Vigny : ses amitiés, son rôle l i t téraire , Paris, Société française d 'imprimerie et de l ibrairie, 1910, str . 206 -207 ; Alphonse Daudet, Pages inédites de crit ique dramatique (1874-1880) , Paris, E. Flammarion, 1923, s tr . 318-319. Jedan knj iţevni istoričar, pak, krivi Sent -Beva da je spletkario u pozadini kako bi došlo do skandala u Akademij i jer on sam nije podnosio Vinj ija. V. Léon Séché, Etudes d’histoire romantique. Lamartine de 1816 à 1830, Elvire et les "Méditations" , Paris, Mercure de France, 1905, str .263-264. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 171 U memoarima je Mole sebe opisao ovak o : „Imam lice svog oca, što će reći ovalno, dugu i lako isturenu bradu, široko i visoko čelo, crne, velike oči , guste izvijene obrve, pravilan orlovski nos, mala usta, zube bele i nejednake; kosa mi je smedja i valovita. [ .. .] U načelu, imam ono što se zove fizionomija.“ 106 Sl. 4. Engrov portret grofa Molea 107 106 Molé, Souvenirs de jeunesse , nav. izdanje, 1991, str . 97. 107 Jean-Auguste-Dominique Ingres (1780-1867), « Portrait du comte Molé », izradjen 1834, čuva se u Luvru, dostupan na saj tu francuske Unije nacionalnih muzeja : IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 172 2. Istorijat teksta i izdanja memoara Grof Mole je svoju knjiţevnu zaostavštinu predao na čuvanje jednom prijatelju, koji ju je prosledio svojim poznanicima a da nije ostalo pisanog traga gde su dalje oti šli Moleovi spisi. Razni autori sluţili su se ovim dragocenim izvorima u rukopisu, sve dok dvadesetih godina XX veka markiz de Noaj, potomak porodice Mole, nije rešio da sakupi rasute beleške, dnevnik, memoare i prepisku svog pretka. Moleova jedina unuka i naslednica udala se, naime, za vojvodu Ţila de Noaja 1851. Njihov sin markiz de Noaj 108 vratio je dugogodišnjim trudom deo pradedinih rukopisa u porodičnu arhivu. Naţalost, veliki deo Moleovog dnevnika i drugih beleški bio je izgubljen. Na osnovu nadjenih spisa Noaj je priredio svoje izdanje Moleovih sećanja, prateći hronološki redosled, a praznine je popunjavao sam, sluţeći se dokumentima sa strane, konsultujući poznavaoce, ali uvek nastojeći da što više ostavlja reč samom Moleu. Tako je jedan deo ovih « memoara » pisan u trećem licu, a veći deo u prvom (tamo gde Noaj navodi Moleov izvorni tekst). Rad na rukopisu rezultirao je šestotomnom kompilacijom 109 . Ovaj biografsko-memoarski poduhvat odmah se pokazao kao dragocen za istorijska proučavanja. U prvom tomu naročito su zanimljivi Moleovi rezimei razgovora koje je vodio s Napoleonom i beleške sa zasedanja Drţavnog saveta pod Carstvom. Medju portretima savremenika, izdvajaju se Fušeov i Taljeranov, za koga jedan krit ičar ht tp:/ /www.photo.rmn.fr/cf/htm/CSearchZ.aspx?o=&Total=59&FP=66529767& E=2K1KTSGG9XBIR&SID=2K1KTSGG9XBIR&New=T&Pic=30&SubE=2C6N U0KC5S9L 108 Hélie Guillaume Hubert marquis de Noail les (1871-1932). Detaljne podatke navodimo radi izbegavanja zabune : neki izvori navode pogrešnog markiza de Noaja kao autora. 109 Marquis de Noail les, Le comte Molé. 1781 -1855. Sa vie Ŕ ses Mémoires. 6 vol, Paris, Champion, 1922-1930 ; svaki tom ima oko 400 strana. URL : http:/ /www.archive.org/stream/lecomtemol178101moluoft#page/76/mode/2up IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 173 kaţe da je krajnje okrutan 110. On u memoar ima pronalazi netačnosti ili verzije dogadjaja različite od onih u memoarima drugih autora, pa zaključuje da se ne treba pouzdati u memoariste. Priredjivaču su zamerena skraćenja i sakrivanje ličnih imena protagonista dogadjaja. U svom predgovoru, markiz de Noaj objašnjava da je grof Mole od mladosti stekao naviku da beleţi u dnevnik svoje doţivljaje i utiske. Na osnovu tih svakodnevnih zabeleški kasnije je odlučio da napiše memoare, ali nije stigao da ih završi. Napisani, dotada pronadjeni deo memoara pokrivao je period 1781-1804. i 1813-1819, s t im što su nedostajali delovi vezani kako za period 1781 -1804, tako i za 1813-1814. Noaj je takodje našao rukopis « Odnosi sa carem » i nezavršeni rukopis naslovljen « Sto dana ». Svakako, rukopisi gravitiraju oko Moleove aktivnosti pod Napoleonom. G. 1939. pronadjen je još jedan deo Moleovih rukopisa (preko 400 strana autografa) . Kao u kakvom romanu, markiza de Noaj (supruga u medjuvremenu preminulog markiza) otkrila je, raščišćavajući tavan na početku rata, zapečaćene kartonske kutije iza tajne pregrade, u kojima su bili razni dokumenti i deo Dnevnika 111 za period 1791-1803, « ključni deo »112 koji je njen muţ bio toliko traţio. Znalo se, naime, da taj deo memoara postoji. Sent-Bev je, recimo, u svoje vreme čitao neke delove rukopisa Sećanja , i pohvalio ukus i 110 A. de R idder, « Marquis de Noail les. Le comte Molé, 1781 -1855. Sa vie, ses mémoires » , Revue belge de philologie et d 'histoire , 1923, vol. 2 , n° 1, pp. 138-145, URL : ht tp:/ /www.persee.fr/web/revues/home/prescript/art icle/rbph_0035 - 0818_1923_num_2_1_6218_t1_0138_0000_1 111 Sama markiza spise koje je našla naziva dnevnikom, iako je to tekst pisan najmanje deset godina posle dogadjaja : g. 1810. Mole opisuje zbivanja 1791. 112 Preuzimamo markizinu ocenu iz « predgovora », u kome ona objašnjava okolnosti i značaj svog otkrića. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 174 otmenu jednostavnost sa kojim su pisana , ali je znao da ona neće još dugo biti objavljena. 113 Markiza de Noaj je te beleške publikovala 1943. pod naslovom Sećanja jednog svedoka Revolucije i Carstva 114. Krajem XX veka ta su sećanja - ponegde neznatno dopunjena, a ponegde neznatno skraćena - objavljena pod novim naslovom : Sećanja iz mladosti (1793 -1803)115. Sudeći po autorovim opaskama u samom tekstu, počeo je da ih piše 1810, i do Restauracije obradio period do septembra 1802. Ostatak teksta nastao je posle Julske revolucije (t j . posle petnaestogodišnje pauze u pisanju), opširniji je, ali se pripovedanje naglo prekida, iz još nepoznatih razloga (da li je nastavak izgubljen il i nije ni napisan, nemoguće je reći). Autor predgovora referentnog izdanja povezuje to sa kritičnim trenutkom Moleove mladosti 1803, kada se raspao krug njegovih pri jatelja oko Polin de Bomon i Šatobrijana. “Mladalačka sećanja” imala su ve likog odjeka kod istoričara knjiţevnosti pošto su objavljena. Izrazito interesovanje pobudili su delovi o Šatobrijanu. 113 Sent-Bev je, sl ikajući Šatobrijanove prijatelje, dao jedan jako pohvalan Moleov portret , delimično preuzet iz nekog tudjeg rukopisa, i tada je najavio Moleove memoare. V. Charles-Augustin Sainte -Beuve, Chateaubriand et son groupe l i t téraire sous l’empire . Cours professé à Liége en 1848 -1849 , t . 2, Paris, Garnier frè res, 1861, str . 367-373. A već 1841, u povodu Moleovog prijema u Akademiju, Sent -Bev je prepričao Moleovo odrastanje i najavio da će njegovi memoari jednog dana biti izuzetno zanimlj ivo št ivo. V . Charles-Augustin Sainte -Beuve, „M. Le comte Molé“, in: Portraits contemporains , t . II, Paris, Didier, 1855, str . . 148- 163. 114 Molé, Louis -Mathieu, Souvenirs d’un témoin de la Révolution et de l 'Empire: 1791-1803, pages inédites, retrouvées en 1939 , publiées et présentées par la marquise de Noail les , Genève , Éditions du Milieu du monde , 1943, 415 str . 115 U pitanju je naše referentno izdanje. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 175 Iako je autograf kasnije ponovo izgubljen (priredjivač novog izdanja Berše morao je da radi na dakti lografisanim prepisima iz 1940 - tih), pitanje autentičnosti za ovaj tekst se i ne postavlja. Objavljen je dugo posle izdavačke memoarske groznice koja je u prvoj polovini XIX veka podsticala falsifikate. 3. Sastav memoara Moleovi memoari podeljeni su u dva dela, a svaki na po tri sveske. Prvi deo je onaj napisan do 1815, i odnosi se na period od 1789. do polovine Konzulata (leto 1802). Ako ga uporedimo sa Drugim delom, gde oko 230 stranica pokriva period od jedne godine, u Prvom delu pripovedanje teče znatno brţe: 190 stranica za trinaest godin a ţivota. Drugi deo razlikuje se od Prvog ne samo po pripovednom tempu, nego i po tematici (ističe se sećanje i razmišljanje o Napoleonu Bonaparti). O Revoluciji govore prve dve sveske Prvog dela : reč je o Moleovom detinjstvu, stradanju porodice pod Revol ucijom, o adolescenciji , školovanju, lektirama, venčanju, prijateljstvima, o usponu generala Bonaparte (datog sa udaljenog stanovišta, preuzetog iz novina, jer ga memoarista još ne poznaje). Pored glavnog narativnog toka o prošlosti, memoarista se osvrće na svoju situaciju i karakter u vreme pisanja (1810. u Prvoj svesci, 1813. u II svesci), i već pravi narativne prolepse u kojima brani Napoleona. U nastavku Prvog dela mogu se naći veoma uspeli portreti Fontana, Ţubera, gospodje de Bomon, Šatobrijana (prikaz zlonameran iako se trudi da deluje nepristrasno), opis knjiţevnih i filozofskih diskusija u salonima, putovanje po Engleskoj 116 ; no, ovi pasaţi pripadaju već dobu Konzulata, pa ih nećemo analizirati . 116 Rasprava o francusko-engleskim odnosima i nacionalnim razlikama sreće se u većini memoara ovog perioda, i otkriva istu opsesiju Engleskom kao u ondašnoj štampi, istor i jskim i poli t ičkim radovima, pa i kod samog Napoleona . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 176 4. Ţanrovsko odredjenje a. Sećanja Naslov ovo delo odredjuje kao “sećanja”, čime je priredjivač, pored toga što ih odvaja od ranije objavljenih Moleovih memoara (kompilacija 1922-1930), hteo verovatno da ukaţe na dominaciju privatne sfere: memoarista pripoveda dogadjaje koji su značajni za njega lično, ali koji nisu dostojni opšte istorije. S obzirom na promenu u istorijskoj paradigmi do koje je došlo u novije vreme, “mala istori ja” Revolucije o kojoj piše Mole značajnija je za poznavanje date epohe nego paušalni prikazi političkih zbivanja vidjenih iz daleka, kakve nalazimo u većini memoara. I Mole, doduše, ispisuje ovu drugu vrstu sećanja počev od III sveske Prvog dela, kad je protagonista već odrastao muškarac koji se interesuje za politiku. b. Autobiografija No, Moleovo svedočanstvo o revolucionarnim danima izdvaja se po tome što je blisko gledištu dečaka (iako se autor plaši da mu čitaoci ne zamere da je sebe prikazao kao preterano zrelog i ozbiljnog za uzrast koji opisuje) , i što je sasvim autobiografski orijentisano. Ovu odliku prepoznajemo u samom naporu memoari ste da vaspostavi sebe kakav je mogao biti u detinjstvu, da otkrije kako su roditelji, učitel ji i revolucionarni dogadjaji uticali na njegovo formiranje, na izbor ţivotnog puta i političkog stava. Njegovo detinjstvo odvija se u senci giljotine, a rana mla dost u skučenom miljeu svrgnute elite, ali Mole ne podleţe iskušenju tragizovanja; on pripoveda kako je od lenjog i zapuštenog deteta koje je mnogima izgledalo priglupo, izrastao u odlučnog, promišljenog i samosvesnog mladića. On slika svoje uzastopne port rete, od dvanaeste do dvadesete godine, svoj unutrašnji ţivot koji često deluje kao da je u raskoraku sa spoljnim, javnim. Tako mu se otima elegični uzdah za propuštenim detinjstvom, koje koincidira sa prvim godinama Revolucije: IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 177 Mole slika dečaka zatvorenog u sobi, usamljenog, kako sanjari i saţaljeva se, izolovan od druge dece, a i od političkih nemira. Vaţno mesto u autobiografiji zauzima, na primer, analiza njegovog odnosa sa majkom (koji evoluira od sinovljeve “strastvene” ljubavi do proračunate hladnoće i zamene majčinske figure taštom). Nije sve u tom autobiografskom aspektu memoara smrtno ozbiljno - Mole piše i o dečačkim nestašlucima (npr. bekstvu od kuće), o budjenju seksualnih interesovanja (medju lektirama pominje izvesnog doktora Tisoa koji je napisao knjigu o štetnosti onanije), o svom udvaranju rodjenoj tetki. Čitao je Emila , čije mu se rezonovanje manje dopalo nego stil: tada je prvi put osetio knjiţevnu vokaciju (tj. poţeleo knjiţevnu slavu). Element odrastanja koga u memoarima obično nema: Molea je politika privukla kad je imao 14 godina. Zabavno je čitati kako je na tom uzrastu pisao ananimne članke za novine u kojima je komentarisao zbivanja, kako je falsifikovao ličnu kartu kako bi se prikazao kao punoletan i mogao da ide na polit ička oku pljanja; drţao je vatrene govore i bio uvaţavan , čak izabran za komesara svoje sekcije radi udruţivanja sa ostalim pariskim sekcijama ! (“ali i tada, kao i u prevelikom broju epoha , mučilo me je nadiranje ideja i planova koji nisu odgovarali ni mom poloţaju, ni mom uzrastu”117). Memoarista insistira na svojoj izuzetnosti . Za razliku od njegovih Memoara (tj. Noajeve kompilacije), u Sećanjima na Revoluciju Moleu se ne moţe zameriti ni nadobudnost ni prenebregavanje istorijske istine , zato što je istina kojom se u ovom drugom delu bavi sopstvena, lična. Mole sebe prikazuje kako već sa dvadeset godina voli da se povuče iz društva, da čita, uči , razmišlja i piše. Rusoovski odjeci nisu retki: “Imam da govorim skoro samo o sebi, a to mogu učiniti tim vernije što me niko nije upoznao bolje od mene 117 Molé, Souvenirs de jeunesse, nav. izdanje, 1991, s tr . 79. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 178 samog.”118 Ili , kad govori o tome kako je provodio vreme 1802.g: “Najsladje stanje koje sam onda poznavao bilo je ono sanjarenje blisko zanosu, u koje me je bacala muzika ili priroda. Od Sanoa trebalo je dugo pešačiti da bi se st iglo do lepih delova doline […] Odblesci svetlosti, doba dana, šum vetra ili neizmerni spokoj, tišina ili poj ptica, kukac što treperi , drvo, cvet, vlat trave, potok što juri, ništa se ne gubi u [prirodi], a sve zaokuplja, sve očarava, sve nadahnjuje… Dokl e god budem ţiv, sećaću se sa nasladom samotnih šetnji koje sam pravio u jesen; po povratku sam se bacao na pero, kako bih oţiveo misli i osećanja koje je ona u meni izazvala”. 119 Ta introspektivna delatnost kojoj se Mole, po sopstvenoj tvrdnji a i po tragovima u tekstu, odavao od same mladosti, ne čekajući da postane zaista značajan pisac ili političar, pokazuje da mu je primarno bilo svedočenje samom sebi, a ne potomstvu . Svoja sećanja započinje ovako: „Imam dvadeset devet godina. Nisam još dovoljno proţiv eo da bi neko ţeleo da čita moje memoare. Ono što sam video, što sam saznao, ne bi nikog obavestilo ni o čemu .“120 “Centripetalna” usmerenost Moleovih mladalačkih Sećanja o Revoluciji , te centrifugalna orijentacija njegovih Memoara mogu se uzeti kao idealna ilustracija Nojmanove i Gisdorfove teze o hronološkom razgraničenju memoara od autobiografije, po kojoj autobiografija odgovara mladosti, a memoari zrelosti pojedinca koji se ostvario u zajednici. 118 Ibid, str . 37. 119 Ovaj pasaţ markiza de Noaj nije uvrst i la u svoje izdanje Moleovih sećanja; nalazimo ga medju beleškama na kraju teksta izdanja iz 1991. (Nav. delo , str . 457-458) . Priredj ivač novog izdanja je i inače zapazio da je verzi ja iz 1943. pojedine delove rukopisa izbacila, pa se potrudio da novo izda nje bude saglasno Moleovom rukopisu tako što ih je dodao na odgovarajuća mesta u glavni tekst , i l i u beleške na kraju teksta. 120 Nav. delo , str . 37. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 179 c. Memoari Po nekim odlikama, Moleova sećanja su i memoari u tradicionalnom smislu. Dosta opširan pasus posvećuje, na primer, svom dedi, koji nije rodonačelnik loze, ali ga je Mole zapamtio. Iako tvrdi da je „oslobodjen od pričanja o svojoj porodici“ 121 pošto je jako poznata, memoarista se poziva na tu dugu tradiciju sudskog plemstva čiji je i sam baštinik, ističući njene moralne kvali tete (ispravnost, nepotčinjivost) iz naraštaja u naraštaj. Ranijoj Moleovoj tvrdnji da piše o samom sebi i za samog sebe, suprotstavlja se sad upućivanje na Luja XIV, Luja XV i gospodju de Pompadur, regenta Filipa Orlenskog, te najzad Luja XVI i Robespjera, ličnosti koje je deda lično upoznao i li im bio savremenik. Svojim ţivotom Moleov deda je, dakle, obgrlio čitav vek francuske istorije, a memoarista se time pred čitaocem diči . Mole saţeto pripoveda neke od „velikih dana“ – nerede 14. jula, 10. avgust, septembarske masakre, kraljevo sudjenje i pogubljenje, 31. maj... Njegovo svedočenje ustrojeno je uglavnom ritmom istorijskog zbivanja. U Moleovim sećanjima ostvareno je fino prepli tanje kolektivne i intimne istorije. One nisu slučajno jukstaponirane – autor to u redovnim razmacima naglašava nekom elegičnom refleksijom ili metadiskurzivnim komentarom. Njegovu intimnu istoriju usmerila je kolektivna, a on ne moţe ovu prvu ispitati bez zalaţenja u drugu. Te dve istorije se uzajamno omogućavaju: Revolucija je spoljašnje političko zbivanje, ali Revolucija je i intimno zbivanje, pokretač dugotrajnih i odlučujućih psihičkih procesa. Govoreći o kraljevoj osudi na smrt, memoarista zaključuje: „Tada sam dobro osetio kakvu vrstu vaspitanja čovek dobija od takvih dogadjaja: nesrećno i previše jako vaspitanje, koje iscrpljuje 121 Nav. delo , str . 38. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 180 telo, koje detinjstvu oduzima radost, mladosti njene iluzije i nesmotrenost , a čitavom ţivotu pouzdanje, nadanje i sreću.“ 122 122 Nav. delo , str . 52. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 181 IV. 6. MEMOARI GOSPODJE ROLAN Gospodja Rolan jedna je od svega nekoliko ţena koje su se proslavile u Revoluciji (pored Šarlote Korde i Olemp de Guţ u prvom redu, te Lusil Demulen i Teroanj de Merikur u drugom), i koje su sve, kao i ona, doţivele tragičan kraj. Bila je supruga ţirondinskog ministra Rolana, i sama politički veoma aktivna. Kada su montanjari počeli da se obračunavaju sa ţirondincima, gospodja Rolan je uhapšena i kasnije osudjena na smrt. Ostala je zapamćena po tome kako je hrabro i dostojans tveno dočekala pogubljenje na giljotini. Njen muţ, i sam u bekstvu, ubio se kada je saznao za ţeninu smrt. Nepokolebljivo drţanje gospodje Rolan u tamnici , na sudjenju i pogubljenju izazivalo je opšte divljenje, pa je opisano u mnogim memoarima savremenika i u svim devetnaestovekovnim istorijama Revolucije (Tjerovoj, Mišleovoj, Kineovoj itd.). Gospodja Rolan javlja se u XIX veku i kao lik u pozorišnim komadima 123 , operi i romanu 124, a posvećuju joj se i stihovi; njene čuvene poslednje reči navode se u delima svih ţanrova125. 123 Krit iku istorijske drame s pevanjem (vodvilja) Gospodja Rolan , autorke Virţini Anselo, iz 1843, koja je doţivela veliki uspeh (glavne l ičnosti su gospodja Rolan, Barbaru i Andre Šenije), ostavio je Teofil Gotje (V. Théophile Gautier, Histoire de l’art dramatique en France depuis vingt -cinq ans , t . 3 , Bruxelles, Hetzel , 1859, str . 121-122; URL:http:/ /gall ica.bnf .fr/ark:/12148/bpt6k209364c/f121.image.r=madame_rola nd.langFR.). Zanimlj iva je, al i nepotvrdjena, tvrdnja jednog istoričara Francuske komedije (Charles Maurice) da je već 1794. igrana drama Gospodja Rolan . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 182 1. Autorkina biografija Mari-Ţan, Manon Ţan, Marion – u literaturi se imenuje na više načina, u njenoj krštenici stoji samo Mari -Ţan, a u kući su je zvali Manon - Flipon (ili , redje, pisano Filipon), rodjena je u Parizu 1754, u dobrostojećoj porodici sitne burţoazije 126. Otac joj je bio umetnički graver. Od sedmoro dece u porodici, jedino je ona preţivela. Prve dve godine bila je kod dojilje (to je bilo uobičajeno i u trećem staleţu, a ne samo kod plemstva.) Naučila je da čita s četiri godine i « gutala » je sve što bi joj došlo pod ruku. Velikim delom bila je samouka. Kao dete, najradije je čitala Plutarhove Uporedne ţivote . Sa jedanaest godina, obuzeta nekom vrstom verskog misticizma, poţelela je da udje u manastir na godinu dana, kako bi se spremila za prvo pričešće : roditelj i su joj ţelju uslišili . Tu se upoznala sa dve sestre Kane, sa kojima će se godinama dopisivati 127, i od kojih će joj mladja, Sofi, postati najbolja drugarica. 124 Kod Aleksandra Dime oca (u drugoj polovini istori jskog romana La Comtesse de Charny, objavlj ivanom po tomovima od 1852. do 1855.) i kod Marsela Rolana (roman Gospodja Rolan iz 1909). 125 Pa i u naslovu jedne njene biografije: v. Marianne Cornevin, "Liberté, que de crimes on commet en ton nom !" : V ie de madame Roland, gui l lotinée le 8 novembre 1793 , Paris , Maisonneuve et Larose , 2002. 126 Ţivot gospodje Rolan rezimiramo na osnovu njene biografi je iz pera Šosinan -Nogarea (Guy Chaussinand -Nogaret , Madame Roland : une femme en Révolution , Paris, Seuil , 1985, 356 str .) , već navodjenih istorijskih i biografskih rečnika, „Uvoda“ u referentno izdanje nje nih memoara autora Pola de Rua (Paul de Roux, „Introduction“, str . 9 -30), te Mišleovih, Sent -Bevovih, Lamartinovih i drugih napisa o njoj koje navodimo u daljem tekstu. 127 Videti : Lettres de madame Roland. Nouvelle série : 1767 -1780 , publiées par Claude Perroud, Paris, Imprimerie nationale, 2 toma, 1913 (tome 1) – 1915 (tome 2), 1261 str , dostupno na : ht tp:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k469252/f2.image.r=%22madame+roland% 22.langFR.swfv. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 183 Po izlasku iz manastira, ţivela je godinu dana kod babe, na pariskom ostrvu Sen-Lui. Već tada je devojčica osetila omrazu prema plemstvu koje nipodaštava sve ostale klase, pod prividom hladne ljubaznosti, kada ju je baba odvela u posetu nekoj bogatoj rodjaci. Nastavila je da čita poboţne knjige, verujući da će se jedno g dana vratiti medju redovnice. Ali posle svetog Avgustina i Bosijea, došli su na red prosvetitelji Monteskje, Volter, Didro, Dalamber, Helvecije ; veru je potisnulo razmišljanje. Postala je pobornica republikanskog uredjenja i ideja društvene jednakosti Odlazila je ponekad u plemičke salone, ali joj je bilo draţe društvo umetnika i zanatli ja koje se okupljalo kod njenog oca. Osam dana provedenih « turistički « na dvoru u Versaju (bilo je moguće otići u posetu kod nekog poznatog ko je imao stan u dvorcu) učvrstilo je njena republikanska uverenja i prezir prema dvoru. Bila je jako lepa i prijatna, visprena, strogih moralnih načela i navikla na rad. Imala je visoka očekivanja od braka ; nalazila je da joj nijedan od inače imućnih prosaca iz trgovačkog ili za natlijskog staleţa ne odgovara po intelektualnom nivou i senzibilnosti. Kada joj je umrla majka 1775.g, Mari-Ţan se tešila čitajući Novu Eloizu . Ruso joj je postao novi uzor. Otac je ubrzo zanemario posao i odao se neurednom ţivotu. U svojoj dvadeset drugoj godini upoznala je budućeg supruga. Ţan-Mari Rolan (de la Platijer – dodatak prezimenu prestao je da koristi 1790.) bio je uvaţeni ekonomista, dvadeset godina stari ji od nje, ozbiljnog ponašanja i karaktera, oprezan, štedljiv, dosta obrazovan. I on je pripadao trećem staleţu, ali je imao drţavnu sluţbu : bio je inspektor manufaktura. Naročito se interesovao za tkačke pogone. Proputovao je Francuskom i Evropom, obišao Holandiju, Švajcarsku, Englesku i Nemačku kako bi se obavestio o stranim manufakturama. Ţiveo je u Amijenu, a zimu provodio u Parizu. Prilikom jednog puta u prestonicu, odneo je pismo Sofi Kane gospodjici Flipon, i tako se predstavio porodici. Ubrzo su Mari -Ţan i Ţan-Mari našli zajednička interesovanja, omiljene pisce i teme za razgovor ; devojci se tako strog i otvoren IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 184 muškarac jako dopao, ali Rolan joj nije izrazio svoja osećanja. Kontakt su odrţavali preko pisama 128. On je otputovao na jednogodišnje studijsko putovanje po Italiji i Siciliji , jedno vreme se dopisivao s njom i čak joj poverio na čuvanje neke svoje spise, ali je uporedo vodio pregovore oko ţenidbe drugom, uglednijom i imućnijom kandidatkinjom. I Mari -Ţan je imala drugog, još stari jeg udvarača. Rolan se vratio s puta, ali se i dalje nije izjašnjavao. Verili su se u tajnosti tek s koro dve godine kasnije, a on je i dalje oklevao da od njenog oca zaprosi njenu ruku. Stalno je kroz pisma nalazio nove izgovore, odbijao da je poseti, dok ga ona najzad nije oslobodila obaveze i povukla se u manastir, ne kao iskušenica, nego kao stanarka (iznajmila je sobu). Znala je da će joj Rolan kad -tad doći u posetu i da će ga njene čari osvojiti. Pune četiri godine posle prvog susreta, najzad su se venčali ova dvadesetšestogodišnja usedelica i četrdesetšestogodišnji stari momak, potpuno nepoznat par koji će nakratko bitno uticati na tok Revolucije. Ţiveli su najpre kratko u Parizu, a onda u Amijenu (do 1784). Dobili su ćerku 1781.g. Gospodja Rolan podredila se muţevljevim potrebama, vodila kuću i pomagala mu, i kao sekretar i kao pisac. Zajedno su pripremili veliki Rečnik manufaktura , veština i zanata , objavljen u tri toma 1784, 1788-1789. 129 i 1791. Gospodja Rolan nastojala je bezuspešno da njen muţ dobije plemstvo, ali je zato dobio unapredjenje – postao je nadzornik lionskih manufaktura, pa su se preselili na porodično imanje u Vilfranš. Vodila je miran ţivot na selu, gajila biljke, pravila zimnicu, dopisivala se s prijateljima, či tala pariske novine. 128 V. nj ihovu prepisku: Le mariage de Madame Roland : trois années de correspondance amoureuse, 1777-1780 , publié, avec une introduction et des notes, par A. Join -Lambert , Paris, E. Plon, 1896, LXXX -335 str . 129 Prvi deo 1788, drugi deo Drugog toma 1789. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 185 Tad počinje prepiska izmedju Rolana i Brisoa, budućeg vodje 130 ţirondinaca. Gospodja Rolan se, sa svoj e strane, zainteresovala za politiku i u pismima iz 1788. izraţava neslaganje sa diktaturom povlašćene klase 131. Uoči i tokom odrţavanja Skupštine drţavnih staleţa, bračni par uključio se u borbu za interese trećeg staleţa. Manon ne veruje da revolucija moţe da uspe ako kralj ostane 132, smatra da je gradjanski rat neophodan 133, zalaţući se čak za primenu nasilja 134. Koliki 130 Ovu, tradicionalnu, kvalifikaciju zadrţavamo jer je Briso ostao zapamćen kao ţirondinski vodja (tu su stranku nazivali i brisotenskom), mada su neki ţirondinci to porical i . V, npr, memoare ţirondinca Mejana (Arnaud -Jean Meillan, Mémoires de Meillan, député par le département des Basses -Pyrénées à la Convention nationale, avec des notes et des éclaircissements historiques , Paris, Baudouin f rères, 1823 ; digi tal izovana verzija na URL http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k46804t). 131 Povodom sazivanja Skupštine tr iju staleţa u starom, sedamnaestovekovnom obliku, gospodja Rolan se ţali pri jatelj u Bosku u oktobru 1788: „Nous en sommes donc à savoir seulement s`i l faudra végéter tr istement sous la verge d`un seul despote, ou gémir sous le joug de fer de plusieurs despotes réunis. […] Si l`avil issement de la na tion est moins général dans une aristocratie que sous le despotisme d`un monarque sans frein, la condition du peuple y est quelquefois plus dure, et el le le serait parmi nous, où les privilégiés sont tout et où la plus nombreuse classe est presque comptée comme zéro. » Ovaj odlomak navodimo jer jako podseća na početak čuvenog Sjejesovog proglasa Qu`est-ce que le Tiers Etat ? V. 310. pismo (2. tom, str . 30) u: Lettres de madame Roland: 1780-1793 , 2 vol, publ. par Claude Perroud, Paris, Imprimerie nationale , 1900-1902, uk. 1660 str , dostupno na saj tu gall ica.bnf.fr . Drugi tom ovog izdanja sadrţi u apendiksu detaljne biografi je l ičnosti koje su imale veze sa bračnim parom Rolan. 132 V. 322. pismo, tom 2, str . 53 navedenog izdanja („. . . si l’Assemblée nationale ne fait pas en règle le procès de deux têtes i l lustres, ou que de généreux Décius ne les abattent , vous êtes tous f . . . . Si cette lettre ne vous parvient pas, que les lâches qui la l iront rougissent en apprenant que c’est d’une femme, et tremblent en songeant qu’elle peut faire cent enthousiastes qui en feront des mill ions d’autres.“) V. takodje 329. pismo. 133 U 326. pismu kaţe: “Je crois […] qu’il nous faut un peu de guerre civile pour valoir quelque chose. Toutes ces peti tes querelles et insurrections du peuple me semblent inévitables ; je n’imagine pas qu’il soit jamais possible de IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 186 je morao biti njen revolucionarni polet , zgodno ilustruje pozdrav na kraju jednog pisma privatne sadrţine, odmah posle pasusa o muţevljevoj bolesti i lošem vremenu : «Zbogom ; budimo gradjani ; neka se opšta (javna) sreća ostvari, pa će zgasnuti osećanje naših pojedinačnih (privatnih) patnji . »135 Najzad, Manon se osvrće i na uticaj gospodje de Stal i drugih ţena na revolucionarna zbivanja u početku, negodujući zbog negativnog prizvuka koji tome daju lionski plemići. 136 Rolan za to vreme šalje izveštaje iz Liona prestonici, objavljuje jednu knjiţicu protiv lionskih bogataša 1790, biva izabran u opštinske organe vlasti, a zatim poslat kao specijalni iza slanik u Pariz, da objasni teškoće tekstilne industri je i traţi smanjenje poreza, tj . nacionalizovanje lionskih dugova. Tako su se Rolanovi u februaru 1791. preselili u Pariz. Odmah su se uključili u politički ţivot, pratili zasedanja Konstituante i u Klubu jakobinaca, povezali se sa mnogim poslanicima i novinarima. Gospodja Rolan otvara skroman, ali posećen salon. Lamartin ga je u prvom delu sortir du sein de la corruption pour s’élever à la l iberté sans des covulsions un peu vives. » (Ibid , tom 2, str . 58) . 134 U 332. p ismu, pisanom početkom oktobra 1789, gospodja Ro lan izlaţe prijatelj ima plan akcija koje se moraju preduzeti da se osigura stabilna revolucionarna vlast , pa predlaţe i otmicu Narodne skupštine i njeno prebacivanje iz Versaja u Pariz, gotovo u isto vreme kada su Pariţani to stvarno i učinil i , a da ona to nikako još nije mogla da zna! ( Ibid , tom 2, str . 67) 135 V. 330. pismo, Ibid , tom 2, str . 64. 136 V. pismo Brisou iz novembra 1789 (Br. 336, Ibid , tom 2, str . 75): „On fait ici des contes sur Madame de Staal (s ic) qu’on dit être fort exacte à l`Assemblée, qu’on prétend y avoir des chevaliers auxquels de la tr ibune elle envoie des bil lets pour les encourager à soutenir les motions patriotiques. […] Vous ne pouvez vous représenter l`importance que nos aristocrates mettent à ces bêtises nées peut -être dans leur cerveau ; mais i ls voudraient montrer l’Assemblée comme conduite par quelques étourdis excités , échauffés par une dizaine de femmes . » (naše podvlačenje). IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 187 svoje Istorije ţirondinaca 137 ovako okarakterisao : « … patriote su počele da se okupljaju i stvaraju jezgro jednog velikog republikanskog gledišta : bili su to Petijon, Robespjer, Briso, Bizo, Vernjio, […] Kara, Luve, Diko […]. Dom jedne mlade ţene […] bio je središte tih okupljanja. Tu su se dve najveće stranke u Revoluciji, Ţironda i Montanja, srele, ujedinile, razdvojile i, pošto su osvojile vlast i oborile čitavu monarhiju, rascepile svojim razdorima srce svoje otadţbine, i ubile slobodu medjusobno se ubijajući. […] Dokle god misli zajedničke političarima nisu našle to središte gde se oplodjuju i organizuju putem ko ntakta, ništa se ne ostvaruje. Revolucije, to su ideje, to je ono zajedništvo koje stvara partije.» U svom visokoparnom stilu, Lamartin je od salona Rolanovih načinio rodno mesto kako Republike, tako i jakobinskog Terora, a od gospodje Rolan onaj ţenski pr incip koji je, navodno, počelo svih velikih stvari , pa i Revolucije 138 . Rolanovi su smatrali da je Revolucija posustala i da je treba nastaviti. Kraljev pokušaj bekstva (jun 1791.) učvršćuje gospodju Rolan u uverenju da bi mu trebalo sudit i. U medjuvremenu , lionski dug je nacionalizovan odlukom Skupštine i supruţnici se vraćaju u Vilfranš. Iz tog perioda sačuvano je jedno Manonino pismo Robespjeru, po kome se vidi da ga je cenila i da je ţelela dobre odnose sa njim. Zapravo, smatrala ga je, pored Bizoa, gotovo jedinim nepokolebljivim borcem za načela. 137 V. Reč je o šestotomnom istori jatu ţirondinske stranke, koj i je Lamartin dopunio Krit ikom Istorije Ţirondinaca kao sedmim tomom. Za navedeni odlomak, v. Lamartine, Œuvres complè tes , t . 9, Histoire des Girondins , 1, Paris, 1860-1861, str . 398 (naš prevod). Lamartin je Rolanovima posvetio nekoliko poglavlja (knj iga) u ovom delu ; umnogome se inspirisao Memoarima gospodje Rolan. 138 « Les hommes ont le génie de la véri té, les fe mmes seules en ont la passion. […] i l semble que la vérité a deux sexes, comme la nature. Il y a une femme à l’origine de toutes les grandes choses ; i l en fallait une au principe de la Révolution. On peut dire que la philosophie trouva cette femme dans madame Roland. » (Ibid , str . 399). IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 188 U septembru Rolan gubi sluţbu i izdašnu platu – ukinuta je inspekcija manufaktura. Bračni par odlučuje da se definitivno nastani u Parizu od decembra 1791, kako bi izbliza pratio politička zbivanja i izdrţavao se od izdavanja svojih dela. Manon se otrgla provincijskoj monotoniji i došla u srce revolucionarnih dogadjaja. U Zakonodavnoj skupštini njihov prijatelj Briso je tada vodja levice i zagovara rat , dok mu se u jakobinskom klubu Robespjer opire. Rolanov uticaj medju jakobincima raste i biraju ga za svog sekretara (tj . « Društva pri jatelja Ustava »). Jedna kriza vlade u martu 1792. navešće kralja da sposobnom, ali prevrtljivom generalu Dimurijeu dodeli portfelj spoljnih poslova i prepusti mu imenovanje ostalih ministara . Ovaj iz taktičkih razloga namenjuje brisot incima finansije i unutrašnje poslove ; pošto po zakonu bivši i t renutni poslanici ne mogu stupiti na duţnost ministra, prave vodje stranke Briso, Kondorse, Petijon, Vernjio predlaţu svog prijatelja Rolana, nepoznatog široj javnosti , za resor unutrašnjih dela. Brisotinci nisu imali punu kontrolu u ovom sastavu vlade, a bili su svesni da ih protivnici lako mogu optuţiti za izdaju, naročito za šurovanje s kraljem. Radi « transparentnosti » svog rada, Rolan je zahtevao da se zapisnici sa sednica vlade vode podrobno i ozbiljno, ali nije uspeo to da izdejstvuje, pa je izveštaje o svom ministarstvu objavljivao u jednom listu ! A gospodja Rolan, siva eminencija ministarstva, postaje muza brisotinske grupe. Za svog muţa piše govore i pisma, neguje društvene veze i politička prijateljstva. Sam Robespjer je u jednom napisu krit ikovao « ţenski trijumvirat » (koji su činili gospodja Rolan, gospodja de Stal i gospodja Kondorse). U aprilu 1792. (20.IV) Skupština je izglasale stu panje u rat protiv Austrije. I kralju i ţirondincima se činilo da im je to u interesu, ali iz suprotnih razloga. Kralj se nadao pomoći iz inostranstva i slomu Revolucije, a ţirondinci da će pobedom nad neprijateljem Revolucija ojačati i proširiti se, a kra lj biti primoran da se otvoreno izjasni. Kada je vlada predloţila odluke o deportovanju nezavetovanih sveštenika (27.V) i stvaranju vojnog logora sa dvadeset hiljada pripadnika nacionalne IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 189 garde u Parizu (8.VI), Luj XVI je odbio da te odluke potvrdi. Minist ri ţirondinci odvaţili su se da se usprotive kralju. Gospodja Rolan napisala je u ime svog muţa čuveno pismo kralju (10.VI), u kome se zahteva da skine veto sa pomenutih odluka i predvidja krvav gradjanski rat. Kralj je na to smenio trojicu ţirondinaca. Ro lanovo prvo ministrovanje trajalo je, dakle, svega tri meseca, ali ga je uzdiglo u očima javnosti - proslavio se, Skupština je čak naredila štampanje « njegovog » pisma kralju, a Manon se najviše ponosila načinom na koji je izašao iz vlade. I dok je Rolan razmišljao o povratku u zavičaj, Manon je priţeljkivala da on bude vraćen na poloţaj. To se i dogodilo posle nezvaničnog pada monarhije 10. avgusta. Pored Rolana, u novoj vladi našao se kao ministar pravde Danton, koga gospodja Rolan nije podnosila. Zbog te lične netrpeljivosti, odnosno njene pogrešne procene, brisotinci će izgubiti saveznika koji im je kasnije mogao biti od pomoći. Septembarski masakri teško su pali gospodji Rolan, ali izgleda da njen muţ nije ništa preduzeo da ih spreči. Ona u pismima o pisuje upad san-kilota u Ministarstvo početkom septembra, kriveći Robespjera i Maraa da su podbunili narod i stvorili malu vojsku. No, za pravog naredbodavca ona smatra Dantona. Ţirondinci će izgubiti i Skupštinu i Vladu ako im departmani iz unutrašnjosti ne pošalju vojnu pomoć, upozorava ona više puta 139. A u pismu od 9. IX otkriva se koliko je zgroţena bestijalnim iţivljavanjem nad zarobljenicima : « Ţene su divljački silovane pre nego što ih ti tigrovi rastrgnu, seku im utrobu i nose creva oko vrata, ljudsko meso se jede krvavo ! Vi znate kako sam se zanosila Revolucijom, ali sada je se stidim ! Zlikovci su je ukaljali , postala je gnusna. »140 Gospodja Rolan tvrdi da je Komuna čak izdala nalog za hapšenje Brisoa i Rolana, zbog navodne saradnje s neprijatelje m; drugi izvori pišu 139 V. 496. pismo u : Lettres de Madame Roland , nav. izdanje, str . 434. Takodje, 498. pismo, s tr . 436. 140 Ibid . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 190 da ih je Danton spasao. I u memoarima ona krivicu za masakre svaljuje na Dantona, Robespjera i Maraa, koji su, po njoj, skovali zaveru kako bi preuzeli vlast. S druge strane, iako ona tvrdi da je Rolan predvideo opasnost i pokušao da p redupredi nerede pozvavši pariske vlasti da se pripreme (pošto sam nije raspolagao oruţanom silom), o tome nema pisanih dokaza. Čini se da je Rolan reagovao tek drugog dana pokolja (3.IX) zahtevajući da budu zaustavljeni. Pobeda kod Valmija (20.IX) dovela je do smirenja. U novoj skupštini ţirondinci su činili većinsku desnicu (naspram montanjara). Konvent je 21. IX izglasao ukidanje monarhije ; Rolan je poslao cirkularno pismo organima drţavne uprave kojim se proglašava Republika i bratstvo. Zatišje je kratko trajalo. Ţirondinci su hteli konačan obračun s montanjarima i neprestano su ih napadali u Konventu, sigurni u svoju većinu. I gospodja Rolan se umešala, « pujdajući » ih protiv Dantona (ovaj je ismevao Rolana zbog ţeninog uticaja), iako je Danton moţd a u tom trenutku ţeleo savez sa njima. Montanjari su optuţivali ţirondince da namerno odlaţu presudu kralju, a Rolana su kritikovali zbog nepopularnih ekonomskih mera (kao pristalica ekonomskog liberalizma, nije racionisao snabdevanje niti ograničio cene ţ ita iako je vladala nestašica) i zbog propagadnih kampanja koje je po svoj prilici sprovodila njegova supruga, preko « Biroa javnog duha ». Kap je prepunila čašu kad je Rolan otvorio kraljev sef (« gvozdeni orman ») ne obavestivši prethodno Skupštinu. Prot ivnici su tvrdili da je hteo da uništi dokaze koji bi ga mogli kompromitovati. Sve gore klevete najavlj ivale su skoru Rolanovu smenu i progonstvo 141. Početkom 1793. Rolan se javno obratio Pariţanima, zahtevajući da mu se sudi. U tom 141 Nadenuli su mu nadimak « Coco Roland », a Manon je postala « Madame Coco », « la reine Coco ». Eber ju je u listu Le Père Duchesne prostački poredio sa ljubavnicama Luja XV markizom de Pompadur i gospodjom di Bari , koje su « vodile Francusku na povocu » (v. Paul d’Estrée, Le Père Duchesne: Hébert et la Commune de Paris (1792-1794) , Paris, Ambert , s .a, str . 164. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 191 trenutku su se u Konventu poslanici izjašnjavali o kraljevoj krivici ; ţirondinci su bili nadglasani, pa nisu stali u odbranu svog nepopularnog ministra. Oduzeli su mu sredstva namenjena propagandi (21. I 1793) i Rolan je sutradan podneo ostavku. Iako se povukao iz političkog ţiv ota, Rolan je ostao u Parizu, uzalud čekajući da se Konvent pozabavi njegovim slučajem i ispita njegovo poslovanje, kako bi se uklonila svaka sumnja u njegovu čestitost. Montanjari su ga stalno n apadali u svojim glasilima i u Klubu jakobinaca. Strahovao je za svoj i ţivot svoje porodice. Da stvar bude gora, gospodja Rolan se zaljubila u Bizoa (platonski) i to je saopštila muţu. Drţavni udar koji je izvela pariska svetina, doneo je propast ţirondincima i Rolanovima. Na Robespjerov poziv, san -kiloti su se pobunili 31. maja, okruţili Konvent i zahtevali da se ţirondinskim poslanicima sudi zato što koče Revoluciju i loše vode unutrašnju i spoljnu politiku. Revolucionarni komitet Ustaničke komune izdao je nalog za Rolanovo hapšenje, ovaj je pobegao, ali su noću došli da uhapse gospodju Rolan. Prijatelj Bosk izveo je Rolana iz grada i smestio njihovu ćerku na sigurno. Osamdeset hil jada Pariţana 2. juna opet opseda Konvent, a general Anrio, na čelu nacionalne garde, okreće na njega topove. Poslanici su pod ovakvom pretnjom izglasali hapšenje, tj . kućni pritvor za dvadeset devet glavnih ţirondinskih poslanika i dva ministra. Mnogi od njih će pobeći i pokušati da podignu svoje pokrajine na pobunu (sukob ţirondinaca i montanjara neki istoričari tumačili su kao sukob Pariza i unutrašnjosti), ali će na kraju bit i uhvaćeni i pogubljeni. Bizo je pobegao i pokušao da podigne Normandiju na ustanak protiv Konventa. Zahvaljujući prijatelj ima, razmenjivao je pisma sa gospodjom Rolan u zatvoru 142 . A ona je smatrala da se sopstvenim 142 Njena pisma Bizou iz zatvora nadjena su mnogo posle memoara i objavljena tek 1864. (C. -A. Dauban, Étude sur Madame Roland et son temps. Suivie des Lettres de Madame Roland à Buzot e t d'autres documents inédits , Paris, Plon, IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 192 zatočeništvom iskupljuje za patnje koje je nanela muţu i gotovo je bila srećna što moţe slobodno da voli Bizoa. Od prvog dana zatočeništva u zatvoru Opatije počela je da pravi beleške o svom hapšenju i političkim zbivanjima u kojima je sa muţem učestvova la. Ispisane sveske predala bi prijateljima koji bi joj došli u posetu. Oni su sveske sakrivali, prenosili i prepisivali. Gospodja Rolan bombardovala je ministre, poslanike i novinare prituţbama na nezakonitost svog hapšenja i zatočenja. Da bi sve imalo privid pravne valjanosti , Komitet opšte bezbednosti ju je pustio na slobodu ujutro 24. VI 1793, i nekoliko sati kasnije je ponovo uhapsio, kao sumnjivu. Ovoga puta poštovana je procedura. Poslata je u zatvor « Sveta Pelagija », da čeka neograničeno dugo na sudjenje, pod optuţbom da joj je muţ u bekstvu i raspiruje gradjanski rat, te da je ona bila njegova saučesnica u kvarenju javnog duha. U julu ju je posetila stara prijateljica Anrijeta Kane i predloţila joj da pobegne tako što će razmeniti odeću s njom, G ospodja Rolan odbila je i tu, i ponudu Rolana i Bizoa da joj organizuju bekstvo. Izgubila je nadu u spas kad su normandijski ustanici razbijeni, a Bizo pobegao u Bretanju. Poslednje pismo poslala mu je 31. VIII. (Bizo je u septembru sa Luveom i još tri ţi rondinca krenuo brodom u pobunjeni Bordo, ali su na domak odredišta saznali da se Bordo predao nekoliko dana ranije (16. X). Peti jon, Barbaru, Luve i Bizo našli su utočište kod prijatelja u Sent -Emilionu. Luve je u svojim memoarima opisao zajedničko putovanje i skrivanje. On je u krajnjem očajanju 15. XI odlučio da se vrati u Pariz, dok ostali nalaze novo skrovište u okolini . 1864). Do tada istoričari nisu sa sigurnošću mogli da tvrde na koga se odnose izvesne l jubavne aluzi je u spisima gospodje Rolan. Ovih pet pisama mogu se čitati i u okviru Peruovog izdanja memoara: Mémoires de madame Roland. Nouvelle édit ion crit ique contenant des fragments inédits et des let tres de la prison , publ. par Cl. Perroud, Paris, Plon, 1905, 1040 str , URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k46827g.r=lettres+madame+roland.langFR # IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 193 Bizo i njegovi prijatelji skrivali su se sledećih osam meseci kod raznih jataka. Tada je napisao memoare 143 . U medjuvremenu Manon je pogubljena ; Bizo je teško podneo vest o njenoj smrti. U junu 1794. ovi ţirondinci su saznali da se vlasti spremaju da ih pohvataju, izašli su noću iz skrovišta, ostavivši oproštajna pisma za najdraţe. U zoru su ugledali poteru i shvatili da je kucnuo čas ; pucali su sebi u glavu. Sutradan su u jednoj njivi pronadjena unakaţena tela Petijona i Bizoa (lica su im izgrizli vukovi). Barbaru je promašio, bio uhapšen i pogubljen.) Ţirondinska stranka definitivno je razbijena početkom oktobra 1793. Poslanici u beks tvu stavljeni su van zakona, optuţeno ih je još četrdeset , a za sedamdeset šest njih izdat je nalog za hapšenje. Kada je to saznala, gospodja Rolan je rešila da se ubije. Napisala je oproštajno pismo ćerki 8. X, zapisala « Poslednje misli » i prestala da uzima hranu. Nedelju dana kasnije se predomislila, shvativši da je vaţno da dočeka sudjenje ţirondincima i svedoči u njihovu korist. Htela je u sudnici, pred svima, da proguta otrov, ali Bosk je odbio da joj ga pošalje. Kada je prebačena u Konsijerţeriju 31 .X, znala je da se kraj bliţi. Revolucionarni sud saslušao ju je (pod optuţbom za zaveru protiv jedinstva Republike i raspirivanja gradjanskog rata) i doneo presudu 8. XI. Smrtna kazna izvršena je iste večeri na trgu Revolucije. Manon je izgledala staloţena i vedra, odevena u belo, dok su je vozili ka gubilištu. Prolazeći pored statue Slobode postavljene na trgu, uzviknula je : « O, Slobodo ! Koliko se zločina počini u tvoje ime ! »144 143 Mémoires sur la Révolution française , par Buzot, député à la Convention nationale, Paris, Béchet aîné, 1823, 365 str (URL : ht tp:/ /books.google.fr/books?id=WilCAAAAcAAJ&pg=RA1 -PA68&lpg=RA1- PA68&dq=buzot++mort&source=bl&ots=0GzK2WwlU1&sig=uWtokFMC22ee 2 yj0QRIEeFVTNZc&hl=sr&sa=X&ei=MfMVT6zWFY6CtQaO5cAI&ved=0CEY Q6AEwBQ#v=onepage&q=buzot%20%20mort&f=false 144 Riuf u svoj im memoarima pripoveda kako je teklo sudjenje i pogubljenje (Honoré -Jean Riouffe, Mémoires d'un détenu, pour servir à l 'his toire de la tyrannie de Robespierre , Paris, Anjubault , 1795, 228 str) . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 194 Kad je saznao za pogubljenje, Rolan se iskrao iz skrovišta, ceo jedan dan se vozio i pešačio kako bi zametnuo trag do svojih jataka, i uveče se, u jednoj usamljenoj aleji, proburazio oštrim vrhom svog štapa. Manon Rolan ovako sebe opisuje u memoarima: „Moje lice bilo je upečatljivo samo po velikoj sveţini , mnogo blagosti i izra ţajnosti . Ako se pogledaju crte zasebno, moţe se zapitati gde im je lepota. ( .. . ) Usta su pomalo velika, ima ih hiljadu ljupkijih, ali nijedna nemaju neţnij i i zavodljivij i osmeh. Oko, naprotiv, nije baš veliko, zenica je sivo -smedja; ali pogleda otvorenog , iskrenog, ţivog i blagog, ovenčano smedjom obrvom iste boje kao kosa i lepo ocrtanom, menja izraz kao osetljiva duša čije kretanje oslikava; ozbiljno i gordo, ponekad začudi, ali mnogo više miluje, a uvek budi..“ 145 Sl. 5 . Portret gospodje Rolan 146 Postoj i i svedočanstvo dţelata Sansona o njenom hrabrom drţanju, al i je apokrifno. V. Sept générations d’exécuteurs, 1688 -1847. Mémoires des Sanson , mis en ordre, rédigés et publiés par H. Sanson, t . 4, Paris, Dupray de La Mahérie, 1862 -1863, str . 302-309. Sanson (t j . ekipa koja je sastavila njegove memoare, u kojoj je izgleda bio i Balzak) tvrdi da je gdja Rolan rekla, gledajući kolosalnu s tatuu Slobode na sred Trga Revolucije, baš naspram gubilišta : « O, Slobodo, kako su te izigrali ! » (str . 309). 145 Madame Roland, Mémoires , str . 254. Gospodja Rolan hvali kao svoj jedini uspeli portret jednu Langloovu kameju, al i njenu reprodukciju nismo uspeli da nadjemo. 146 Johann Lips, De Bréa , Michel Hennin, „Ma dame Roland“, es tampa štampana verovatno u Vajmaru, 1793 -1794, ht tp: / /gal l ica.bnf. fr /ark: /12148/btv1b8412079b.r=madame+ro land. langFR IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 195 „Nos mi je nešto zadavao brige, smatrala sam da je pomalo krupan na vrhu (. . .) Čelo široko (.. .) bilo je daleko od beznačajnosti kakvu nalazimo na toliko l ica. Što se tiče brade, dosta uvučena, ima baš crte koje fizionomisti označavaju kao odlike sladostrasnos ti. (. . . ) Ten sveţ ali ne sasvim beo, blistave boje, često pojačane naglim crvenilom vrele krvi uzbudjene najosetljivijim ţivcima (. . .), zdravi i lepo rasporedjeni zubi, punačkost savršenog zdravlja, to su blaga koja mi je dobra priroda podarila“147. Sl. 6 . Portret gospodje Rolan 148 U novijoj istoriografi ji gospodju Rolan manje veličaju kao političku figuru nego ranije . Rečnik francuske revolucije 149 izričito je 147 Ibid. 148 Ovaj portret izradio je 1792. nemački sl ikar Hajnsius (Johann Ernst Heinsius), a preuzimamo ga iz fotografske b aze francuske Unije nacionalnih muzeja (www. photo.rmn.fr) . 149 U članku posvećenom gospodj i Rolan, u : J . Tulard, J . -F. Fayard, A. Fierro, Histoire et dictionnaire de la Révolution française 1789 -1799, Paris, Robert Laffont, 1987, str . 1074. Ovaj članak rezimira gledišta vodećih istoričara Revolucije. V, npr: Albert Mathiez, La Révolution française , Lyon, Ed. de la Manufacture, 1989, poglavlje „Les élections à la Convention“, in: „La Gironde et la Montagne“. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 196 naziva « krivom za pad ţironde ». Iz pisama se, kaţe Rečnik , vidi da je bila egzaltirana, konfuzna u politici, da je kriva za pad ţironde svojim savetima koji su često bili zasnovani na besmislenim antipatijama. 2. Istorijat nastanka i objavljivanja memoara; rana recepcija Tokom prvog meseca zatočeništva gospodja Rolan je napisala čitavu knjigu Istorijskih beleški , o « svim činjenicama i svim ljudima vezanim za javne poslove, a koje mi je moj poloţaj dozvolio da upoznam », « dovodeći stvari do ovih poslednjih trenutaka »150. Pisala je o Rolanovoj (i svojoj) političkoj karijeri, o svom hapšenju. Beleške je predavala prijateljima prilikom poseta, čim bi koju svesku završila. Bosk ih je skrivao, a Šampanje (Champagneux) je bio zaduţen da ih prepiše i vrati Bosku. Medjutim, u jednom trenutku se Šampanje uplašio hapšenja i premetačine, te je spalio one rukopise koji su se zatekli kod njega 151. Gospodji Rolan je to javljeno; latila se iznova da zapiše ista sećanja, nepovezano i « nemarno ». Onda su joj javili da su prve od spaljenih svezaka ipak spasene jer su originali već bili vraćeni Bosku. Nastavila je da piše, sada u formi « Portreta i anegdota », kao dopunu prvobitnim, delimično izgubljenim beleškama, a i u formi « Ličnih memoara » o detinjstvu i mladosti . Mesec dana pre pogubljenj a napisala je « Poslednje misli», otpočinjući štrajk gladju. Najpre je 1793, pa opet 1794. objavljen njen koncept za odbranu pred Revolucionarnim sudom 152 . 150 Madame Roland, Mémoires , „Portraits et anecdotes“, str . 98. 151 Zaista je bio uhapšen 4. VIII 1793. 152 La femme Roland à ses juges. Discours prononcé par Marie -Jeanne Phelippon, âgée de 36 ans, femme de Jean-Marie Roland, Ex-Ministre de l’Intérieur, aux juges du Tribunal Révolutionnaire à Paris… , s. l , s. n , 1793, 11 str . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 197 Verni pri jatelj Rolanovih Bosk 153 sakupio je i objavio 1795. rukopise gospodje Rolan , kod izdavača Luvea (preţivelog ţirondinca), pod naslovom Apel nepristrasnoj budućnosti , kako bi prihod od prodaje išao Edori Rolan, o kojoj se Bosk starao. Delo je imalo četiri sveske : Bosk je u poslednjoj dao i izbor njenih pisama sebi (82 pisma) , a u drugoj posmrtnu besedu gospodji Rolan u koju je umetnuo velik odlomak iz Riufovih memoara 154 . Bosk ni memoare ni prepisku nije dao integralno, izbegavajući, recimo, delikatnu temu Manonine ljubavi prema Bizou, i previše kritične pasaţe koji su mogli uvredit i pojedine savremenike. Uspeh je bio ogroman – prodato je 12.000 primeraka! 155 Neobjavljene delove rukopisa Bosk je kasnije predao Barijeru. G. 1800. drugi porodični prijatelj, Šampanje, za čijeg se sina mlada Edora udala, publikuje memoare, dopunjene u odnosu na prvu verziju, ali još nepotpune u odnosu na sačuvane rukopise sećanja 156. On Copie l i t térale prise sur la minute, du style et de la main de Marie - Jeanne Roland, Femme du ci -devant Ministre de l’Intérieur , Paris, Gorsas – Mathé, 1794, 15 str . 153 Koji je svoj prepis sećanja gospodje Rolan skrivao u jednoj steni u š umi, tvrdi Barijer u „Beleški o gospodj i Rolan“ u svom izdanju memoara, str . XXXVI drugog izdanja iz 1821. (za potpune podatke o prvom izdanju v. fusnotu br. 95) . 154 Appel à l ' impartiale posterité, par la citoyenne Roland, femme du ministre de l’Intérieur, ou Recueil des écrits qu'elle a rédigés pendant sa détention, aux prisons de l 'Abbaye et de Sainte -Pélagie , Paris, Louvet, 1795, 4 vol . (VIII-128 str ; 106 str ; 139 str ; 116 str .) . 155 Tiraţ navodimo prema tvrdnj i iznetoj u predgovoru Bervilog i Barijerovog izdanja ovih memoara. 156 Œuvres de J.-M. Ph. Roland, femme de l’ex -ministre de l’Intérieur, contenant : Les mémoires et notices historiques qu’elle a composés dans sa prison en 1793, sur sa vie privée, sur son arrestation, sur les deux ministères de son mar i et sur la Révolution. Ŕ Son procès et sa condamnation à mort par le Tribunal révolutionnaire. - Ses ouvrages philosophiques et l i t t éraires faits avant son mariage. Ŕ Sa correspondance et ses voyages , Précedées d’un IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 198 je došao na ideju da delove memoara objavi ne po redosledu pisanja, kao što je učinio Bosk, nego po redosledu perioda koji se pripoveda. Memoari gospodje Rolan pojavili su se treći put u Bervilovoj i Barijerovoj ediciji memoara o Revoluciji 1820, u 2 toma, opremljeni raznim uredničkim istorijskim objašnjenjima, Rolanovim ukazima i sluţbenim pismima, optuţnicom, izjavama svedoka i zapisnikom sa sudjenja gospodji Rolan, itd 157. Ovo izdanje je ponovljeno već 1821. godine. Kako su na svetlost dana izlazila nova Manonina pisma (Bankal u, Bizou, Šampanjeu, sestrama Kane, budućem muţu itd.), tako su se sledeća izdanja memoara dopunjavala. Memoari gospodje Rolan najviše su puta izdati od svih u našem uţem korpusu. U drugoj polovini veka dva priredjivača vaspostavila su u svojim izdanjima i zvorni tekst, bez Boskovih skraćenja. Najzad, Klod Peru dao je svoje dvotomno kritičko izdanje 1905, koje se otada preštampava kao referentno 158. Obim izdanja (preko hiljadu stranica) dugujemo tome što je Peru, pored opširnog uvoda, na kraju dodao mnogo pisama gospodje Rolan, krštenicu, venčani list, delove nekog njenog ranog dnevnika, članke iz novina, razne zapisnike, pa čak i sećanja njene prijateljice Sofije Granšan i jedan odlomak iz Boskovih memoara. discours préliminaire de L. -A. Champagneux , …, Paris, Bidault , an VIII, 3 vol. 157 Mémoires de Madame Roland , avec une notice sur sa vie, des notes et des éclaircissemens histor iques, par MM. Bervil le et Barriè re, Paris, Baudouin frères, 1821, 2 vol, 522 i 448 str . 158 Mémoires de madame Roland. Nouvelle édit ion crit ique contenant des fragments inédits et des let tres de la prison , publ iés par Claude Perroud, Paris, Plon, 1905, 2 toma, 500 i 515 str , dostupno na saj tu gall ica.bnf.fr . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 199 Figura gospodje Rolan obeleţila je maštu romantičarsk e generacije 159 . Stendal je bio jedan od onih koji su joj se divil i zbog njene hrabrosti i “nadmoćnog duha” 160, pa je priţeljkivao da se medju njegovim malobrojnim čitaocima nadje neka nova mlada gospodja Rolan 161. Lamartin joj je sastavio hvalospev, kao što smo videli , u svojoj Istoriji ţirondinaca . Šatobrijan je u Zagrobnim memoarima hvalio njenu izvanrednu duhovnu snagu i prezir prema ţivotu, pošto je bila u stanju da piše u podnoţju giljotine, ali je smatrao da jak karakter ne moţe da nadoknadi nedostatak genija 162 . Mišle u svojoj pristrasnoj i nadahnuto pisanoj knjizi Ţene u Revoluciji 163 posvećuje dva poglavlja gospodji Rolan. Tvrdi da je nehotice doprinela kako slavi svoje stranke i muţa, tako i njihovoj propasti 164. Piše o pretpostavljenom bračnom trouglu Rolana , Manone i njihovog prijatelja Bankala, gde su dvoje zaljubljenih uzdrţani i lojalni kao u Rusoovom tri ju Volmar – Ţili – Sen-Pre. Mišle čak tvrdi da je Revolucija, odnosno politički angaţman, spasao gospodju Rolan od nje same, tako da je ostala čista i ve rna. S druge strane, Mišle se divio 159 Up. članak o tome: : Gita May, « Madame Roland devant la génération romantique », in : The French Review, no XXVI, 1963, str . 459-468 (koj i mi nismo uspeli da konsultujemo). 160 U Rasinu i Šekspiru Stendal se podsmeva pretenzijama savremenika da devojčicama uskrate obrazovanje, kao da su još u vremenu Luja XIV i Molijera. Gospodja Rolan mu je primer dokle moţe da se uzdigne ţenski duh pošto je mnogo čitala. V. Stendhal, Racine et Shakespeare , chapitre VIII, « De la morali té de Moliere », Paris, A. Hatier, 1927, str . 49 -50. 161 Stendhal, De l’amour , t .1, Paris, Le Divan, 1927, str . 40-41. 162 Chateaubriand, Mémoires d’Outre -Tombe, Première partie, Livre 9, ch. 6, Paris, Flammarion, 1949, str . 386. 163 Jules Michelet , Les femmes de la Révolution , 2e éd . rev. et corr. , Paris, A. Delahays, 1855, str . 141-171. 164 Ibid , str . 169. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 200 njenoj odsečnosti , navodeći odlomak iz jednog pisma: « Pad prestola je zapisan u sudbini carstava […] Moramo suditi kralju […] Surovo je i pomisli ti , moţemo se preporoditi jedino krvlju. »165 Zanimljivo je da Mišle poredi gospodju Rolan sa Robespjerom – po skribomanstvu ; oboje su prava čeda spisateljskog XVIII veka, pišu i doteruju tekstove u nemogućim, kritičnim situacijama. Sent-Bev 166 je u svojim Ţenskim portretima pisao o gdji Rolan; to su njegovi predgovori izdanjima p repiske gospodje Rolan iz 1835. i 1840. U prepisci sa Bankalom iz perioda 1789-1792, koja se odnosi na kraj ţivota u Lionu i prelazak u Pariz, gospodja Rolan je beleţila dnevne utiske o velikim dogadjajima, verno ih prenoseći. Sent -Bev ih prikazuje kao veoma uspelo svedočanstvo jer su ostrašćeni, pisani u ljutnji , iskreni; sadrţe protivrečne porive, nadu i očajanje, pre jake sudove. Pisma iz tog perioda mogla bi se, dakle, uzeti kao nekakav dnevnik, i suprotstaviti memoarima gospodje Rolan, koji ublaţavaju burna osećanja i utiske, zbog vremenske razdaljine, a i zahvaljujući naknadnim iskustvima 167 . Sent-Bev takodje ukazuje na činjenicu da su sja jni i verodostojni portreti prijatelja koje nalazimo u njenim memoarima, nalik Plutarhovim, moţda manje zanimljivi nego oni koje daje u prepisci, koju piše u poverenju i privatno, a ne zvanično i za potomstvo. Kritičar izdvaja po značaju jedno pismo Brisou iz jula 1792 . u kome gospodja Rolan u nekoliko redova portretiše glavne članove slavne grupe. U svojim Novim ponedeljcima 168 Sent-Bev se uglavnom bavi memoaristkinjom kao ţenom: da li je trebalo da piše o svojim prvim seksualnim iskustvima, o ljubavi prema Bizou, da li je uopšte trebalo da 165 Ibid , str . 160. 166 C.-A. Sainte-Beuve, Portraits de femmes , Paris, Garnier frères, 1886, str . 165-213. 167 Ibid , str . 175. 168 C.-A. Sainte-Beuve, « Mémoires de Madame Roland », in : Nouveaux lundis , Tome 8, Paris, Michel Lévy frères, 1867, str . 190 -265. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 201 je prizna muţu, i da li su priredjivači novih izdanja dobro postupili što su objavil i delove o tim nepriličnim temama; zatim kritičar dokazuje da je Manon bila, i pored svoje učenosti i pameti, pre svega l jupka i prijazna ţena. Njeno je pero bilo „muško“, ali joj stil nije bio originalan u memoarima 169; zauzvrat , u prepisci je našla sopstve ni, prirodan izraz, koji je čini „gradjanskom gospodjom Sevinje“. 3. Sastav memoara Okolnosti nastanka odredile su diskontinuiranu formu ovih memoara. No, ništa manje značajna nije bila ţelja priredjivača uzastopnih izdanja da što više „obogate“ tekst, uvode ći u memoare, pored sećanja koja je gospodja Rolan zapisala od hapšenja do pogubljenja, i raznu drugu gradju koju ona sama moţda nije imala na umu kada je spremala svedočanstvo za buduće generacije. Kritički prihvaćen obim memoara ima sledeće delove:  „Istorijske beleške“: Ovaj tekst od oko 60 stranica sitnog sloga počinje pripovedanjem polit ičke situacije i Rolanove aktivnosti počev od sredine januara 1793, saţeto prelazi četiri i po meseca polit ičkih borbi, i stiţe do kraja maja, gde detaljno priča o memo aristkinjinom hapšenju. Gospodja Rolan u nastavku kombinuje beleške o dnevnim dogadjajima, pisma (koja je tada upućivala Konventu, ministru unutrašnjih poslova, svojoj sekciji , ministru pravde, izvesnom poslaniku), razmišljanja o politici i dalja sećanja u vidu niza narativnih analepsi: o Rolanovom ulasku u politiku, o ţirondinskom kruţoku, o Robespjeru, o Rolanovom prvom ministarskom mandatu, o njegovom (tj . njenom) pismu Luju XVI, 169 Zamerio joj je što se, na primer, st i lski ugledala na Tacita, a tematski na Rusoove Ispovesti . Ovaj Sent -Bevov sud još stoji . Uostalom, i drugi ţirondinski memoarist i inspirisali su se Rusoovom autobiografi jom. O odnosu ţirondinaca prema Rusou, al i u idejnom p ogledu (ideje svoj ine i društvene jednakosti) , v. Marcel Dorigny, « Les Girondins et Jean-Jacques Rousseau », in : Annales historiques de la Révolution française , N° 234, 1978, str . 569 - 583. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 202 o svom salonu, o drugom mandatu, Dantonu, o napredovanju stranih trupa, o o lakom donošenju zakonskih mera pod pritiskom Komune, o Bizou, o Marau, o širenju razbojništva od dna do vrha društva. Prva analepsa upravo je njena verzija Rolanovog ponašanja pred septembarske masakre po zatvorima (autorka tvrdi da se borio da ih spreči), verzija koja se ne poklapa sa zaključkom istoričara da je reagovao post festum (a to se smatra jednom od njegovih najvećih istorijskih krivica); kada kasnije pripoveda o drugom Rolanovom mandatu, opet dosta paţnje posvećuje masakrima i Rolanovom angaţmanu , tvrdeći da je u medjuvremenu shvatila da je pokolj bio unapred isplaniran. Inače, prikaz ţivota u tamnici jako je podroban, saznajemo o autorkinom duševnom stanju, tehnikama „samopomoći“, lektirama, posetama koje prima (što je prilika za portrete)... U redovnim razmacima ponavlja se refren o Rolanovom poštenju, nepokolebljivosti , štedlj ivosti, dalekovidosti, te pamfletski napadi na Dantona i „zaverenike“.  „Saslušanje gospodje Rolan“ je njen zapis o svom saslušanju 12. juna u „Opatiji“, u vidu policijskih pitanja i njenih odgovora; autorka nije uspela da dobije zvanični zapisnik, ali sačinila je svoj. Nije jasno zašto ovo saslušanje ne stoji u apendiksu, nego gotovo na početku Memoara .  „Portreti i anegdote“, pisani su bez plana i fragmentarno („en lambeaux“) sa namerom da nadoknade spaljene sveske „Istorijskih beleţaka“. Daju crno -belo vidjenje vrlih ţirondinaca (Bizoa, Peti jona, Rolana, Gadea, Vernjioa, Barbarua, Luvea i drugih manje poznatih) naspram pritvornih, nezahvalnih i gramzivih političara drugih f rakcija. Portreti nemaju fiksnu formu niti duţinu, a mnogi uključuju anegdote čiji su učesnici data ličnost i sama memoaristkinja (i li njen muţ), tako da i kroz njih pripoveda ličnu istori jsku materiju. Šablon koji se nazire u radnji većine opadačkih mikrocelina jeste progresija od pokušaja ličnosti da se dodvori Rolanovima, preko Manoninog prozrevanja njenih koristoljubivih pobuda i nepoštenja, do manifestacija nezahvalnosti ili osvetoljubivosti date ličnosti. Nama su posebno zanimljivi portreti IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 203 knjiţevnika: Šamfora, Šenijea i Mersijea. Za Šenijea i Mersijea zaključak gospodje Rolan je sličan: kao pisci su bili osrednji, a kao poslanici „nule“ jer u skupštini treba karaktera i snage.  „Briso“ je relativno kratak, al i izuzetno bogat odeljak u kome autorka pripoveda veze Rolanovih sa Brisoom od prvog kontakta do kraja sedmomesečnog boravka bračnog para u Parizu 1791. Ona, doduše, daje kratak Brisoov portret , ali je to prilika da objasni zašto i kako su prigrlil i Revoluciju, da istakne svoje članke koje je Bri so objavlj ivao u svom listu bez imena autora, da analizira govornike i zasedanja Skupštine kojima je prisustvovala 1791, da predstavi okupljanja u svom salonu i povučenu ulogu domaćice koje se drţala, da analizira nedosledan francuski smisao za politiku, R obespjerov karakter i nastup (koje ocenjuje dosta pozitivno za tu 1791. godinu), da prikaţe „političku kuhinju“ koja je stajala iza zvaničnih odluka vlasti posle kraljevog bekstva (zaista retkost u memoarima), da opet veliča Bizoa. Medju političkim akterima pojavljuje se Laklo, loše vidjen (pokušava da manipuliše Brisoom kako bi u peticij i jakobinaca ostavio mogućnost da se vojvoda Orleanski popne na presto). Vrhunac odeljka je epizoda u kojoj Rolanovi i Bizo uzimaju na sebe da zaštite prestravljenog Robespjera kome preti sudjenje 170 .  „Danton“ počinje kao portret po pravilima, fizičkim opisom i karakterizacijom, a anegdote koje ga ilustruju delom su već date u „Istorijskim beleškama“ (septembarski masakri opet imaju ključno mesto). Gospodja Rolan priča o svoj im susretima sa Dantonom (i „intrigantom“, „tart ifom“ Fabrom d’Eglantinom), zaverama, proneverama, i stalno zaključuje o njegovom nepoštenju. Čitaocu mogu biti zanimljiva objašnjenja o raspodeli drţavnih novčanih fondova po ministars tvima 1792. Rolan se opet veliča kao jedini čvrst i dalekovid, a gospodja Rolan se prikazuje u ondašnjoj ulozi moralne kritizerke 170 Posle streljanja naroda 17. VII na Marsovom polju, kada je i Danton morao da pobegne iz Pariza. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 204 političke elite. Odeljak se završava analepsom o Dantonovim političkim počecima 1789.g.  „Prvo ministrovanje“ je podroban hvalo spev Rolanu. Pripoveda njegov polit ički uspon od decembra 1791. Najpre se aktivirao u Jakobinskom klubu, a ţena mu je pomagala da vodi sluţbenu prepisku sa departmanima; ona objašnjava zašto je izbor pao na njega za ministra, a onda rezimira rad te vlade. Pojedine anegdote smo već sreli u „Istorijskim beleškama“, ispričane su toliko slično da je jasno da su prethodno morale bit i mnogo puta usmeno oblikovane u društvu. Autorka daje manifest moralnih vrednosti „patriota“, teško napada dvor i Nekera, ali daje umereno nepovoljan portret slabog Luja XVI 171 . Sebe slika u pozadini zbivanja, kako savetima usmerava stav svog muţa i kako za njega sastavlja kralju pismo, koje ostali ministri neće da potpišu (za taj „samostalni čin“ jedini je imao hrabrosti „čovek koji je osećao da je iznad dogadjaja“ 172), a koje Rolana isteruje iz vlade. U „Nastavku prvog ministarstva“ autorka priča o Rolanovim ograničenim vezama sa generalom Dimurijeom, na ivici sukoba, kako bi demantovala optuţbe da je bio saučesnik u generalovoj kasnijoj izdaji. Jedna kratka epizoda iz pozorišta odlično dočarava duh vremena 173. Odeljak se završava serijom kratkih portreta raznih nesposobnih ministara iz te vlade.  „Drugo ministrovanje“ počinje pregledom ministara iz vlade, opet kudjenih zbog rasipništva, nepotizma, lenjosti ili prosto nedoraslosti. Umesto o drţavnim poslovima, gospodja Rolan priča zatim o svojim 171 „Taj vladar nije bio baš onakav kakvim su ga rado sl ikali da bi ga ocrnil i ; nije bio ni tupava budala kakvu su izlagali preziru naroda, a ni dobar i osećajan, česti t čovek kakvog su hvali l i njegovi pri jatelj i . Priroda ga je stvorila običnim...“, v. Madame Roland, Mémoires , nav. izdanje, 1986, str . 150. (Termin „honnête homme“ prevodimo „česti t čovek“ jer gospodja Rolan ga u tom smislu koris t i u drugim pril ikama, gde je iz konteksta jasno da nije reč o ugladjenosti .) 172 Ibid, str . 154. 173 Ibid , str . 160. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 205 okupacijama, opisuje kako su proticale jednostavne večere koje je tada priredjivala, aludirajući na novinske napade koji su ih prikazivali kao raskošne gozbe čarobnice Kirke (koja goste pretvara u svinje), i time ih demantuje. Zatim daje nekoliko portreta, medju kojima i Kondorseov („njegova je pamet kao „fini liker natopljen na pamuk“; takve plašljive ljude „treba pustiti da pišu“ 174). A druge „kukavice“, kako kaţe autorka, tj . ţirondinski poslanici nisu ni za to: prepustili su se montanjarima, umesto da su svi zajedno u Skupštini pruţili otpor hapšenju dvadeset dvojice. I opet, kao da odgovara na nečije pitanje prilikom saslušanja, memoaristkinja odbacu je jednu od optuţbi protiv Rolana – kvarenje javnog duha, objašnjavajući šta je bio njegov „Biro javnog duha“.  „Drugo hapšenje“ je odeljak u kome najpre preovladjuje lična tematika i sentimentalist ički manir. Gospodja Rolan pripoveda svoje puštanje na slobodu i hapšenje, dnevne aktivnosti u zatvoru, okruţenje. Upečatlj ivi su pasaţi u kojima se usredsredjuje kako bi prevladala psihologiju ţrtve i stoički postigla sreću dostupnu u zatvoru. Kasnije se niţu napadi (npr. na Dantona, u apostrofi, na ubijenog Ma raa) i demanti optuţbi, refleksije o sunovratu Francuske, primeri zloupotrebe vlasti u kratkim „Anegdotama“ koje je autorka čula od drugih, komentari članaka iz novina. Razmak izmedju vremena pisanja i zbivanja je minimalan, što se naročito vidi u završnim sekvencama, koje su datirane: reč je o dnevniku.  „Lični memoari“ su najduţi odeljak (140 strana sitnog sloga) i pripovedaju autorkino detinjstvo i mladost do udaje za Rolana, te godine braka do početka Revolucije.  Najzad, „Moje poslednje misli“ , nastale kao testament kada je donela odluku da gladuje do smrti , svode gorak i ostrašćen račun političke i lične situacije. Memoari se završavaju „Kratkim zapaţanjima o optuţnici protiv poslanika“, „Beleškama o mom sudjenju“, te „Planom odbrane na sudu“ . 174 Ibid , str . 170. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 206 4. Ţanrovsko odredjenje Memoari gospodje Rolan nisu istorijski memoari, a ni „memoari o drugome“ u dovoljnoj meri: ona ne slika sistematično dogadjaje čitavog perioda ili Rolanovog ţivota. Pojedini tekstovi uopšte nemaju memoarsku vokaciju: „Kratka zapaţanja“ su argumentativan tekst bez memoarskog pakta. Umesto hronološke organizacije izlaganja, pozivaju se na redosled ideja u optuţnici. Neki odeljci su čisti pamfleti – mešavina dijatribe i pledoajea, čija se izandjala retorika ponavlja iz odeljka u odeljak, a v isokoparnost moralnih zahteva i stalne paralele sa antičkim junacima i tiranima, čitaoca zamara 175. Gospodja Rolan napada na desetine političara, troši stranice na optuţbe za podlo izdajstvo protiv onih koji su nekad bil i Rolanovi ljudi (npr. Paš); pristrasno brani Rolana prećutkujući elemente koji bi pokazali da kritike protiv njenog muţa i nisu bile neosnovane (npr. pitanje „Biroa javnog duha“ koji je o drţavnom trošku delio u unutrašnjosti brošure protiv Pariza), ili „preskače“ da odgovori na neke značajne optuţbe protiv Rolana (npr. u vezi sa nezakonitim otvaranjem kraljevog sefa 176 ). 175 Naš sud se dijametralno razlikuje od nekih d rugih. V, na primer, ocenu da „Istori jske beleške“ „ostaju jedno od velikih svedočanstava o putu koj i je Francuska prešla od 1789. do 1793.“, u sledećem radu: Nicole Treves, „Madame Roland ou le parcours d’une intellectuelle à la grande âme“, in : Roland Bonnel, Catherine Rubinger, Femmes savantes et femmes d`esprit . Women Intellectuals of the French Eighteenth Century , New York – Washington – Bern – Berlin - Paris, Peter Lang, 1994, str . 321 -340. 176 Ona to, doduše, pominje u „Kratkim zapaţanj ima“, al i taj t ekst po našem osećanju i ne pripada memoarima . Autorkin argument jeste da je Rolan postupio ispravno što je otvorio sef čim je saznao gde je, ne čekajući specijalnu komisiju formiranu u Skupštini baš radi toga, a da su se članovi komisije „naljuti l i“ iz „samoljublja“. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 207 Njeni memoari su velikim delom prava rusoovski inspirisana autobiografija , i to iz pera jedne ţene. Gospodja Rolan piše o svojim roditeljima, rodbini, dojkinji, prvim sećanjima 177, odnosu sa majkom, sa ocem, lakoći s kojom je učila, o svojim izuzetno širokim lektirama, o svemu što je doprinelo formiranju njenog snaţnog karaktera; iz zrelih mladih dana pripoveda o udvaračima, retkim izlascima, udaji, al i ozbiljnim tonom, tako da odgovara karakteru koji je sebi isklesala. Gospodja Rolan pokazuje se u tom pogledu kao plebejka – genealogija na nju nije imala uticaja, nego vaspitanje i neka vrsta mentalnih veţbi (čitanje, razmišljanje, moralno usaglašavanje) koje je sebi nametala. Ona sebe smatra jedinstvenom; ţelela je da i od svoje ćerke stvori posebnu, jaku ţenu, al i dete nije bilo takvih kapaciteta, smatra majka. Izmedju njenih memoara i Rusoovog ukupnog opusa plete se fina mreţa korespondencija. U prvobitnom raju detinjstva i očinske kuće, autorka se prikazuje kao izuzetno senzibilna i suštinski samouka (sem za lekcije plesa i muzike, gde je nadmašila učitelje): učila je slobodno , bez prinude , po svom izboru , na primerima (potvrda senzualističke teorije, paralela sa Emilom). Obučila se zanatu . I nju je iskustvo telesnog kaţnjavanja obeleţilo zauvek (ali ne seksualno) – očeličilo joj je tvrdoglavost. I ona bez zazora (posle početnog nećkanja) priča o budjenju čula u pubertetu, o prvim iskustvima sa suprotnim polom 178. Šetnje po prirodi prilika su za pastoralne reminiscencije (izleti u Medonsku šumu), neblazirano uţivanje u obilatim darovima prirode (jelo, san, spokojstvo) i susretu sa neiskvarenim seljacima. Pomenimo još naglašavanje teţnje ka samotnjaštvu kod oboje pisaca; insist iranje na čednosti ; figuru prosvećenog sveštenika koji veru podredjuje moralnosti i odbacuje misticizam; koncepciju sreće van salona, zasnovanu na vrlini i poţrtvovanju, a ne na imetku i pokazivanju; u ono 177 Kako nije volela da korist i noćnu posudu . 178 U XIX veku na to se gledalo sa neodobravanjem : Sent -Bev je ocenio da joj se još i moglo progledati kroz prste da nije bila ţena. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 208 vreme opšteprihvaćenu, s Rusoove strane propagiranu postav ku o ţenskoj suţenoj i podredjenoj ulozi u društvu; simuliranje direktne komunikacije sa čitaocem radi postizanja utiska verodostojnosti , isticanje Plutarha kao odlučujućeg knjiţevnog uzora, itd. Njena autobiografija ima, naravno, znatnu originalnost. Pr vo, gospodja Rolan mora i kroz autobiografsku naraciju da razreši problem koji joj se postavio na ţivotnoj ravni: problem lične sreće i ispunjenosti. Vaspitavana je kao i druge imućn ije devojčice njene generacije 179, sa privatnim učiteljima, u manastirskoj školi , pod majčinom kontrolom, sa zadatim ograničenjem da ni u čemu ne postigne savršenstvo koje bi je moglo odvesti na stramputicu samostalne umetničke ili spisateljske karijere. Vaspitanje je utilitarno, usmereno ka uspešnom ispunjenju budućih bračnih duţnosti , a ne prema punom razvoju detetovih sposobnosti (gospodja Rolan više puta govori o svojim izvanrednim muzičkim talentima i majčinoj ogradi). No, njeno vaspitanje prevazišlo je uobičajeni okvir zahvaljujući intelektualnoj probudjenosti, priljeţnosti i samostalnosti učenice, koju majka u tome nije sputavala. Tako je Manon razvila neobičnu kombinaciju intelektualne superiornosti i moralne uklopljenosti u društvo, do koje je veoma drţala. Uverila je sebe da su „spokojstvo i potčinjavanje nuţnosti element i sreće“180; da će joj pripasti „uzvišene i divne duţnosti supruge i majke“: 179 O tome v. Martine Sonnet , « L'éducation des fi l les à Paris au XVIIIe siècle: finali tés et enjeux », in: Problèmes de l 'histoire de l 'éducation . Actes des séminaires organisés par l 'École française de Rome et l 'Università di Roma - la Sapienza, Publications de l 'École française de Rome , 1988, str . 53-78 (dostupno na saj tu www.persee.fr) . Ovo je izvod iz knj ige iste autorke posvećene ovoj temi : L’éducation des f i l les au t emps des Lumières , Paris, 1987, 354 str . 180 Madame Roland, Mémoires , str . 265. Istu ideju je memoaristkinja već dala kada je govorila o braku svoj ih roditelja. Njena majka imala je „nebesku dušu“, „l jupko l ice“ i „osetlj ivo srce“. Udala se bez l jubavi jer je to bilo razumno: „u nedostatku sreće ( . . .) , osećala je da će zavladati spokojstvo koje moţe da je zameni. Mudro je znati potčinit i se; uţivanja su uvek redja nego IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 209 „moram da proučim kako da, rukovodeći svojim sklonostima, jednog dana upravljam sklonostima svoje dece“, „da napajam blaţenstvom smrtnika koji bude zasluţio moje srce“. 181 Na tu pomisao, njeno srce bi zadrhtalo, „razneţilo“ se, „naraslo“, a suze bi joj oblile lice 182. Kasnije će u Rolanu naći „prijatelja“, ozbiljnog, moralnog, predanog radu, „gotovo bespolnog“ „filozofa koji ţivi samo preko razuma“ 183! U braku se posvećuje samo sreći svog partnera, pa zapaţa da „nešto nedostaje“ njenoj 184 . Ovaj stoički moral poţrtvovanosti i samozaborava bio je nekada uziman zdravo za gotovo, kao savet gospodje Rolan, kao prihvatanje muške superiornosti. Pored sentimentalističkih sklonosti, Manon ističe svoju samodopadljivost, te ţelju da pleni 185. Podsetimo na onovremeni aksiom o ţensko j inferiornosti, zasnovan na socijalnim, medicinskim i antropološkim argumentima. Prosveti tel jski filozofi borili su se za društvenu jednakost koja se odnosila samo na muškarce. Podredjenost ţene u domaćem ţivotu obrazlaţe se bez krit ike (doduše, ne zagovara se) u Enciklopediji ; Volter je zastupa u ime odrţanja javnog poretka, koji počiva na porodičnom; Rusoovo pomodno gledište bilo je, čini se, odlučujuće za učvršćenje tog stava 186. Drugo, kvazi naučne teorije (potkrepljene „medicinskim“ što zamišljamo, ali utehe nikad ne nedostaju vrl ini .“ Ibid , str . 203. Paralelu sa Rusoovom Juli jom podvlačil i su mnogi kri t ičari . 181 Ibid , str 264. 182 Ibid . 183 Ibid , str . 330. 184 Ibid , str . 332. 185 Setimo se njenog autoportreta, koj i smo naveli sa velikim skraćenj ima, gde sa uţivanjem opisuje svoje l ice, svoju bistu. 186 O ovome v. Evelyne Morin -Rotureau (sous la dir .) , 1789-1799 : combats de femmes. La Révolution exclut les ci toyennes , Paris , Ed. Autrement, 2003, 248 str . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 210 dokazima) o prirodnoj telesnoj i intelektualnoj slabosti ţenskog pola došle su do vrhunca upravo krajem XVIII i početkom XIX veka 187: po konstituciji organa on je stvoren za brak i materinstvo . Treće, smatra se da je ţena svojom preosetlj ivošću, preteranom senzibilnošću, upućena na ljubav i strast (u stvari nesrećna bez nje), a da je hendikepirana za profesionalnu i li političku karijeru. 188 Vidimo da se moralni program gospodje Rolan iz mladosti velik im delom uklapa u šablon epohe. Medjutim, ona je prevazišla taj interiorizovani model prosvetiteljske ţenstvenosti i odbacila fatalizam „prirode“. Revolucija ju je promenila, izvela iz podredjene uloge supruge i majke (u tamnici se priseća kako je na početku braka prepisivala Rolanove tekstove „sa poniznošću zbog koje, kad je se setim, ne mogu da odolim da se ne nasmejem“189). Preuzimala je na sebe sve veći deo Rolanovih duţnosti i odgovornosti, birala političke saveznike, odrţavala veze, donosila odluke. Revolucionari su, kao što je poznato, zadrţali tradicionalističku političku i socijalnu diskriminaciju ţena: kao da „večita ţenska“ priroda treba da ostane van neminovnih istorijskih promena 190 . Profil gospodje 187 Up. članak „Femmes“, in : Une société de médecins et de chirurgiens, Dictionnaire des sciences médicales , Paris, Panckoucke; vol. 14 (EXC-FEM), 1815, str . 503-572. URL: ht tp:/ / www2.biusante.parisdescartes.fr/ l ivanc/?cote=47661x14&do=chapitre 188 U to vreme čak i jedna gospodja de Stal veruje da ţena čija se l ična energija sukobljava sa društvenim konvencijama, mora donekle d a se potčini . Ţena sama za sebe ne moţe da opstane, ne pomaţe joj ni slava ni naučni dar, jer ţensko je stvoreno da voli i da se ţrtvuje za one koje voli (njene junakinje tako čine) . O ovome v : Anne-Marie Jaton , „Energétique et féminité (1720 - 1820)“, in: Romantisme , br. 46, 1984, str . 15 -25. 189 Madame Roland, Mémoires , nav. izdanje, str . 333. 190 Nisu im dali pravo glasa. Jedini ustupak bio je zakon koj i je omogućio razvod braka. Kasnije je i ova sloboda ukinuta. Naime, od sredine XVIII veka počeo je u gradjanstvu da se formira nov pogled na društvenu zajednicu. Ona treba da se zasniva na porodici i IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 211 Rolan jasno se ist icao na pozadini starih pr edrasuda 191 . Barasova mizoginija navela ga je, videli smo, da odbije da razgovara sa Rolanom zbog njenog prisustva. Poznat je i skupštinski incident, kada je Danton javno izrekao ono što su mnogi mislili: da Rolan trpi preveliki uticaj svoje ţene192. Do trenutka kada je Rolan pao u politici, gospodja Rolan je bila ţena na vrhuncu moći i ispunjenosti. Svoj politički angaţman u senci uklopila je u etiku duţnosti, društvene i porodične korisnosti, zadovoljstva koje se crpe iz ispravnih dela; ţensku senzibilnost i potrebu za ljubavlju, tako dugo zapostavljenu, usmerila je ka Bizou, i opet porodičnim vrednostima, nasuprot realnost i i idealu Starog reţima, gde se brakovi sklapaju iz računa i l i na si lu, a uţivanje se traţi van njega. Ţena postaje stub kuće, radja i vaspitava; nezamislivo je da napust i porodicu. Seksualnost mora sada da se podredi umnoţavanju nacije. O evolucij i stava o ţenskoj inferiornosti , t j . o rodnom odredjenju društvenih uloga, o pretečama takvog stava medju fi lozofima XVIII veka, o ranim feminističkim zahtevima uoči Revolucije, o “Deklaracij i prava ţene i gradjanke” iz 1791. i drugim ţenskim poli t ičkim inicijat ivama za vreme Revolucije, te o postepenoj marginalizacij i i smanj ivanju ţenskih prava uprkos velikim početnim očekivanj ima od Revolucije, v. takodje: Yannick Ripa, Les femmes, actrices de l’Histoire. France, 1789 -1945 , Paris, SEDES, 1999, str . 9-30. 191 Podsećamo na onovremeni komentar osude i pogubljenja tr i slavne ţe ne u l istu Le Moniteur universel (preteči sluţbenog glasnika) od 19. novembra 1793: Marija-Antoaneta je pogubljena zato što je bila „loša majka, razvratna supruga“, Olemp de Guţ zato što je htela „da bude drţavnik“, a gospodja Rolan zato što je zaboravila „na vrl ine koje dolikuju njenom polu“. Navedeno prema: Yannick Ripa, Nav. delo , str . 29. 192 Čuvena je Dantonova izjava 27. IX 1792. u Skupštini , kada poslanici predlaţu da se Rolan pozove da se vrati na funkciju ministra: „Ako uputite taj poziv, uputi te ga onda i gospodj i Rolan, jer svi znaju da Rolan nije bio sam u svom ministarstvu. Ja sam bio sam u svome , ta nacij i su potrebni ministri koji mogu da deluju a da ih ne vodi nj ihova ţena“. Navedeno prema: A Mathiez, Nav. delo , str . 285. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 212 izvlačila zadovoljstvo iz kroćenja te strasti u ime duţnosti („usred oluje strasti“,“sa snagom atlete, jedva spasavam zrelo doba“ 193). U tamnici , pisanje treba da vaspostavi smisao ţivljenja, da odrţi moralnu koncepciju i opet otvori prostor za stoičku sreću. Prisilno zatočeništvo, u zabrinutosti i tuzi, naslanja se na dobrovoljno zatočeništvo u spokojstvu: „Pod mirnim zaklonom roditeljskog krova, bila sam srećna već od detinjstva sa cvećem i knjigama: u tesnom krugu zatvora, usred okova najodurnije tiranije, zaboravljam na ljudsku nepravdu, gluposti i na svoje patnje, uz knjige i cveće“. 194 Niša u kojoj je krišom čitala i meditirala kao devojčica prenosi se u zatvorsku sobicu, ona je ponovo zaokupljena i srećna, van vremena i istorije. Autobiografski čin zaustavlja rastakanje ţivota kao ni u jednim memoarima iz našeg korpusa. Drugo originalno obeleţje memoara gospodje Rolan jeste njihova trostruka temporalnost. Fragmentarna konstruk cija memoara omogućila je da autorka razdvoji poglavlja posvećena autobiografiji od polemičkih odeljaka o političkoj istoriji . U prvima teče progresivno vreme lične evolucije, medijum koji pribliţava nekadašnju Manon trenutku pripovedanja, vreme tokom koga je postigla moralno savršenstvo. U polemičko-istori jskim odeljcima o Revoluciji vreme sa subjektivne tačke gledišta stoji, tj . vrti se u krug; u njemu se ponavlja ista shema sučeljavanja dobrih i vrlih sa zlima, a protagonistkinja ne evoluira. Dihotomija se pokazuje nepremostiva, ali ona ne priznaje neuspeh, čuvajući teško osvojenu poziciju moralne i političke norme 195. Treća temporalnost odnosi se na vreme pisanja: ono ponovo teče, bolje reći ističe, sve brţe, sve češće upisano u tekst kako se naracija pr ibliţava kraju. 193 Madame Roland, Mémoires , str . 220. 194 Ibid , str . 205. 195 Reč je o subjektivnom autorkinom vremenu, a ne o istori jskom vremenu. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 213 IV. 7. MEMOARI GROFA DE TIJIJA Grof de Tiji proţiveo je veći deo svoje burne mladosti pod Starim reţimom; “najlepši muškarac svog vremena”, po Stendalovim rečima (naţalost, nije sačuvan nijedan njegov portret), ostao je zapamćen kao otelotvorenje libertenskog stila ţivota, kakav je nastavio da vodi i posle 1789. Taj kontrast izmedju aktivne bezbriţnosti i tragičkog promišljanja Revolucije čini njegova sećanja jedinstvenim, naročito ako se relativno podnošljive tegobe koje je iskusio uporede sa mukama mnogih drugih pripadnika plemstva. 1. Autorova biografija Aleksandar de Tiji rodio se 1764. u Le Manu, u staroj plemičkoj porodici. Odgajila ga je baba (majka je umrla na porodjaju), dok ga je otac zanemarivao, trošeći bogatstvo na kocku i ţen e. Kratko je pohadjao jezuitski koleţ, a onda je u petnaestoj godini dobio prestiţno mesto jednog od dvanaest kraljičinih paţeva na dvoru. U paţevskoj školi učio je jahanje, ples, mačevanje, crtanje, nemački, latinski, versifikaciju, matematiku. Porastao je u lepog mladića, stekao dvorske manire i širinu, zavoleo nakićene odore, ljubavne avanture i kocku, za šta treba novca koji Tij i nije imao. Pravio je ogromne dugove na račun budućeg nasledstva. I sama kraljica morala je da ga opominje na red, a onda je digla ruke od njega, izjavivši: “Tiji je propalica”. Napisao je jednu komediju, koja se dvoranima jako dopala, ali je Marija -Antoaneta, po Tijijevoj tvrdnji , traţila da je ne nudi za izvodjenje, pošto to ne priliči jednom mladom plemiću . IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 214 Došlo je vreme za vojnu sluţbu - morao je da ode iz prestonice, al i disciplina mu je teško padala , pa je sa devetnaest godina traţio otpust iz vojske. Odao se raznim uţivanjima, ne hajući za loš glas. U visokom društvu mu reputacija ţenskaroša, uostalom, nije škodila. Vešt inu zavodjenja savladao je kao kakav Valmon od krvi i mesa. Zvali su ga « lepi Tiji »196, dame su ludele za njim, a on je u svemu, pa i u ljubavi, bio strastven ali nestalan. Druţio se i sa umnim svetom: Rivarolom, princom de Linjem, Šamforom, La Arpom, pomalo pisao stihove. Divio se Laklou, a kritikovao njegovog Valmona. Inteligentan i otmen, vaţio je za jednog od najbolj ih kozera. Umeo je u društvu da sroči duhovit odgovor za tili čas, pričao je divne anegdote. Pri jatelj i su smatrali da traći svoj prirodni dar na tričarije. Jedan izbor svojih dela objavio je 1784.g : Œuvres mêlées de M. le comte de Tilly. L`Amour & l`Honneur 197. Tu su sabrani stihovi različite inspiracije (ljubavni, libertenski, satirični, šaljivi, moralist ički, istorijskih reminiscencija, knjiţevno-kritički , elegični itd.), često pomešani u istoj poemi i često u formi poslanice, a ima i narativne proze . Reč je o povestima koje stoje samostalno, ali čiji su sentimentalistički ton i galantna tematika slični onima koje nalazimo u mnogim delovima Tijijevih Memoara ; jedna povest se od memoara razlikuje po tome što protagonista nije sam Tiji nego njegov prijatelj ; druge prikazuju doţivljaje samog autora, kao veţbe za budući veliki sastav, koje nije iskorist io. U ovom tomu objavio je dugu poslani cu u stihu « Cléon, à Floricourt »198, čiji će odlomak (str. 80 -81 nav. izd.) 196 Prema: Victor du Bled, Les causeurs de la Révolution , Paris, Calmann Lévy, 1889, str . 272. 197 „A Amsterdam, Et se trouve A Paris, Chez les Librair es qui débitent les Nouveautés“, 160 str , URL: http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5497019q.r=ti l ly+.langFR# 198 Nav. delo , str . 74-83. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 215 uvrstiti u Memoare kao svoj knjiţevi prvenac, uz neznatnu izmenu dva stiha prvobitne verzije 199 . Tiji je Revoluciju predosećao, ali nije predvideo koje će razmere dobiti sunovrat starog sveta. Prvih godina slobodno se kretao i istupao, putovao (sklonio se u Englesku kad mu je Robespjer lično zapretio, odatle u Nemačku, Brisel, Holandiju), po običaju zavodio, ne odrekavši se pretenzija na lagodan ţivot. G. 1790. uputio je jedno javno pohvalno Pismo g. Filipu Orleanskom 200 na otprilike tri i po štampane strane, u kome ga veliča i čestita mu što je s njega skinuta sumnja za zločine i izdaju, te što mu je ime (navodno) rehabilitovano. Stil pisma je oratorski uglačan, a sadrţina iz današnjeg ugla deluje beznačajno. (Tij i je, inače, poznavao vojvodu još iz Engleske, pre Revolucije, i prezirao ga je.) G. 1791. Tiji se vraća u uzburkani Pariz i pokazuje se veran kako svojim sladostrasnim navikama, tako i rojalističkim uverenjima. Učestvuje u pisanju pamfleta gde vatreno brani monarhiju; čuvene su njegove rasprave sa Kondorseom, koje ga kasnije umalo nisu koštale ţivota. Prilazi dvoru (kraljevska porodica je tada zatočena u Tiljerijama), koji njegovu usluţnost i javnu podršku prima dosta uzdrţano zbog ranijih Tiji jevih propusta. On piše Pismo kralju (27. jula 1792, publikovano naknadno u Parizu 1792, pa u Berlinu 1794.), u kome zahteva od Luja XVI da bude kralj , kritikuje njegove savetnike i ministre, hrabri kralja da se oštro obračuna i pokaţe o dlučnost svojih slavnih predaka Anrija IV i Luja XIV. 201 Izričito mu kaţe: „Vivez, 199 U Memoarima se pesma nalazi u VII poglavlju referentnog izdanja (str . 158-159). 200 Lettre à M. Philippe d`Orléans , s .n, 1790, URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k40580n.r=ti l ly+.langFRhttp. 201 Ovo pismo, objavljeno u okviru izmenjenog i dopunjenog izdanja Tij ijevih Mešanih dela (Œuvres mêlées du Comte Alexandre de Til l y , Berlin et Paris, 1803, str . 158-181), dostupno je na internetu, na adresi: ht tp:/ /books.google.fr/books?id=fiM6AAAAcAAJ&printsec=frontcover&hl=sr &source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 216 combattez comme un héros, et, s’il le faut, j’ose vous en presser, mourez en roi!“202. U beleškama uz pismo Tiji navodi sopstveni proslavljeni distih, koji je sastavio posle kra ljeve smrti: « Il ne sut que mourir, aimer et pardonner ! S’il avait su punir, il aurait dû régner . » 203 Situacija se do krajnosti zaoštrila 10. avgusta 1792. i Tiji se odlučio na bekstvo iz Pariza, prerušen i sa laţnim pasošem. Krišom je stigao do Lamanša i prešao u Englesku. Memoari se završavaju Tijijevim dolaskom u London u septembru 1792 . Iz drugih izvora poznato je da je u Engleskoj ostao do 1796 204 . Druţio se sa istaknutim emigrantima, cenjen zbog svoje smele podrške kralju tokom 1791-92. Svi su očekivali skor oruţani pohod i povratak u Francusku, ali čekanje se oduţilo, sredstva se tanjila. Ubrzo je Tiji , kao i toliki drugi francuski plemići, zapao u siromaštvo. Verovatno je nastavio da se kocka, da spekuliše i da se probija pri jateljstvom sa bogat im damama. Sačuvana su vatrena ljubavna pisma koje su mu neke od njih 202 Navedeno delo , str . 164. 203 Navedeno delo , str . 178. Ovaj st ih navodimo prema reprodukcij i original nog Tij ijevog prethodno navedenog izdanja iz 1803, mada se u l i teraturi on navodi u sledećem obliku: « S’il avait su punir, i l aurait su régner ». (Videti , na primer, članak o Tij iju u : J . -M. Quérard, La France l i t téraire, ou dictionnaire bibliographique des savants, historiens et gens de let tres de la France (…) pendant les XVIIIe et XIXe siècles , t . IX, Paris, Firmin Didot frères, 1838, str 476. Isto tako članak « Til ly », u : Pierre Larousse (dir .) , Grand dictionnaire universel du XIXe siècle : français , historique, géographique, mythologique, bibliographique… , tome 15, str . 203.) 204 Prema Christ ian Melchior -Bonnet, « Préface », in : Mémoires du comte Alexandre de Til ly, pour servir à l’histoire des mœurs de la f in du XVIIIe siècle , Paris, Mercure de France, 2003, str . 9-51 (prvi put izdato 1929.g). Drugi deo Tij ijevog ţivota rekonstruisan je velikim delom na osnovu dokumenata pronadjenih u njegovoj zaostavštini : pisama, priznanica, ugovora i td. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 217 uputile. U tom periodu objavio je i svoju analizu O Francuskoj revolucij i . 205 Iz 1797.g. sačuvano je Rivarolovo pismo Tiji ju – obojica su boravila u Hamburgu. Rivarol opominje svog prijate lja da se okane loših navika i lošeg društva : « La dissipation n’est plus digne de vous ». Umesto da se posveti radu, Tiji je preplovio Atlantik i našao se u Njujorku u jesen 1797. Poslovi nisu dobro stajali, emigranti su u SAD ţiveli često u bedi, ali iskusni zavodnik se snašao na drugi način : u Filadelfiji je zloupotrebio gostoprimstvo jednog frankofila, bogatog trgovca i senatora, i naveo njegovu mladu kći da se zaljubi u njega. U proleće 1799. tajno su se venčali. Izbio je strašan skandal. Da bi se oslobodili neţeljenog zeta sumnjive časti, roditelji su prihvatili sve Tijijeve, ne baš skromne, zahteve. U zamenu za obećanje da se nikad više neće vratiti u Ameriku niti uznemiravati porodicu, Tiji je dobio pristojno godišnje izdrţavanje i gotov novac da v rati dugove. Posle razvoda rodilo se dete iz njihove veze, ali nije dugo poţivelo. Tiji je u leto 1799. doputovao u London, odatle u Hamburg. Boravio je u Lajpcigu, Drezdenu i Berlinu, imao uspeha na pruskom dvoru. Ruski car Pavle I dodelio mu je orden Mal teškog krsta. Grof je pisao prigodnu poeziju u slavu pruske kraljevske porodice, a sa Rivarolom se razišao. Zauzvrat , ponovo se u jednoj nemačkoj banji zbliţio sa princem de Linjem, za čijim se primerom moţda poveo kada je i sam počeo da piše memoare. Na njima je morao raditi 1804. i 1805, jer se zna da je prvu verziju poslao Linju 1806. na čitanje i procenu. Uporedo s t im, odrţavao je burne l jubavne veze sa gospodjama iz visokog društva. Jedna od njih se čak ubila dva dana posle raskida sa Tijijem. 205 De la Révolution française , en 1794 , London, Richard White, 1795, 135 str . Dostupno na internet adresi : http:/ /books.google.rs/books?id=_fj0TQ2XkV4C&printsec=frontcover&hl=sr& source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 218 Tijiju je povratak u Francusku bio izričito zabranjen i posle opšte amnesti je date emigrantima 1802. Namislio je da se prebaci u Holandiju, pod vlašću Luja Bonaparte, u nadi da će izdejstvovati dozvolu za odlazak u Pariz. Izgleda da nije uspeo da ostvari taj pla n - ostao je u Berlinu sve do 1807.g. Grad je u jesen 1806. bila zauzela francuska vojska , dvor je pobegao, a Tiji ostao bez oslonca i statusa . Zamolio je francuskog guvernera grada (generala s kojim se sprijateljio) da posreduje u njegovu korist i tako je konačno, posle petnaest godina, dobio odobrenje da se vrati u domovinu. Period od 1808. do 1814. ostaje nepoznanica u grofovoj biografi ji. Ţiveo je u Parizu i Briselu, verovatno u oskudici , bez zvučnih društvenih veza, ukaljanog imena. Veliki Larus XIX veka tvrdi da je, « kao i pre Revolucije, vodio buran i neuredan ţivot »206. Ni za vreme Prve restauracije njegov poloţaj nije se poboljšao – nekadašnji prijatelji su ga zaboravili . G. 1815. prešao je u Belgiju. Ostavši bez sredstava za ţivot (« američku » rentu je bio prodao za gotov novac), varao je na kocki i bio razobličen. Tu sramotu nije mogao da izdrţi : izvršio je samoubistvo u Briselu 1816. Nije sačuvan nijedan Tijijev portret. Prema jednom ondašnjem opisu, bio je „srednjeg rasta, ovalnog lica, pom alo bled, crne kose, velikih crnih očiju, pravilnog nosa, prijatnih usta.. .“ 207 206 V. « Til ly », u : Pierre Larousse (dir .) , Grand dictionnaire universel du XIXe siècle : français, historique, géographique, mythologique, bibliographique… , tome 15, str . 203. 207 V. „Suite des Mémoires“, in: Mémoires du comte Alexandre de Til ly . . . , Tome 3 è me , Paris, Chez les marchands de nouveautés, 1828, str . 322. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 219 2. Istorijat teksta i izdanja memoara; pitanje autentičnosti Tijijevi Memoari su objavljeni prvi put na francuskom 1828. g. u tri toma 208. Priredjivač Kave 209 je u trećem tomu dao opis i komentar Tijijevog ţivota sa obimnim izvodima iz njegove prepiske. Postoji pretpostavka da Tiji jevi memoari delimično nisu autentični, tj . da ih on nije završio u celini, pa je deo dopisao Alfons de Bošan, a dovršio Kave 210. Izneta je i suprotna tvrdnja , po kojoj je Tijijev manir tako specifičan i prepoznatlj iv da ne moţe biti reči o tudjoj dopuni. Zanimljivo je da su ovi memoari zapravo prvi put bili objavljeni u Nemačkoj 1825 -1827, u prevodu na nemački jezik 211. Tiji je, naime, 208 Mémoires du comte Alexandre de Til ly, pour servir à l’histoire des mœurs de la f in du XVIIIe siècle , Paris, Chez les marchands de nouveautes, 1828, 3 vol . (XLII – 356, 370, 348 str .) ; dostupno na saj tu books.google. 209 Iţen -Ogist Kave (Hygin -Auguste Cavé), novinar i pisac. On je taj završni deo naslovio “Nastavak memoara” ( « Suite des Mémoires ») , al i mu nije dao autobiografsku formu. 210 V. Maurice Tourneux, Bibliographie de l 'histoire de Paris pendant la Révolution française , Paris, Imprimerie nouvelle (Association ouvrièr e), 1906, t . IV, str . 85 211 Die Memoiren des Grafen Alexander von Til ly, aus der französischen Handschrif t übersetzt , Berlin, Duncker und Humblot, Teil 1 - 1825; Teil 2 - 1826; Teil 3 - 1827. Ovo izdanje je dosta retko u nemačkim bibliotekama, sudeći po katalozima. Uporedno čitanje nemačke i francuske verzije najbolje bi dalo odgovor na pitanje o udelu priredjivača francuskog izdanja u oblikovanju Tij ijevog teksta , s obzirom na to da se nigde u l i teraturi ne pominje izvorni Tij ijev rukopis. Sam francuski pri redjivač tvrdi da se ograničio na preraspodelu teksta po poglavlj ima i izbacivanje nepristojnih izraza na nekoliko mesta. Zanimlj ivo je da se u jednom katalogu kao koautor dela, pored prevodioca (Friedrich Wilhelm Bruckbräu), navodi opet Kave, u nedefinisanom svojstvu. Da li je moguće da je on priredio najpre nemačko izdanje, pa tek onda francusko ? IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 220 otputovao iz Berlina 1807. s namerom da se vrati, pa je memoare i prepisku ostavio tamo. Mnogo godina kasnije njegov rukopis bio je pronadjen, preveden na nemački i publikovan. U Francuskoj, memoari su odmah zablistali na knjiţevnom nebu. Iste godine izašlo je drugo izdanje. Stenda l je, recimo, bio oduševljen i napisao članak o Tiji ju, ali se nije usudio da ga objavi u Francuskoj. Već 1830. memoari su ponovo štampani 212. Tijijevi memoari su ponovo zasebno objavljeni tek sto godina kasnije (jedno skraćeno izdanje iz 1923. izašlo je u izvesnoj kolekciji posvećenoj velikim zavodnicima, a 1929.g. objavljeno je pravo integralno izdanje sa novim predgovorom i objašnjenjima 213). U medjuvremenu, veliki izvodi iz Tij ijevih memoara su štampani nekoliko puta zajedno sa Lozenovim (duc de Lauzun) , zbog srodne (l ibertenske) tematike. Kraći odlomci su, zauzvrat, češće birani za antologije memoara tokom celog XIX veka. Uzimani su kao primer raspusnog autobiografskog štiva, koje se mora probrati i dozirati. Njihova faktografska strana svodjena je na vern o prikazivanje libertenskog stila ţivota s kraja Starog reţima, te ponekad posmatrana kao još jedan dokaz da je moralna iskvarenost te generacije neopozivo morala dovesti do Revolucije. (Tijiju je, recimo, veoma zamerano da je ocrnio Mariju - Antoanetu, iako današnjem čitaocu njegov portret kralj ice izgleda pohvalan.) 212 Prema katalogu BNF, to izdanje iz 1830. navedeno je kao drugo (ali kod izdavača različi tog od onog za dva izdanja iz 1828). Ambivalentnost podataka u vezi sa brojem i godinom izdanja istori jskih memoara u ovom periodu jeste redovna pojava, a ne izuzetak. 213 Mémoires du comte Alexandre de Til ly, pour servir à l 'histoire des moeurs de la f in du XVIIIe siècle . Préface et notes par Christ ian Melchior -Bonnet, Paris, H. Jonquières, 1929, 2 vol. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 221 3. Sastav memoara Tijijeva sećanja podeljena su u dvadeset šest poglavlja. Gradja se niţe uglavnom hronološki, ali se u podeli na poglavlja moţe uočiti tematsko grupisanje autorovih knjiţevnih, mo ralist ičkih i istorijskih razmatranja. Prvo poglavlje posvećeno je Tijijevom detinjstvu, II poglavlje prikazuje dvor u Versaju, III – početke ljubavne veze izmedju šesnaestogodišnjeg Tijija i izvesne tridesetšestogodišnje kontese (Tiji naglašava razliku u godinama), IV – Tijijevo prvo zaljubljivanje i udvaranje jednoj gospodjici , grofičinoj štićenici , sa kojom sklapa tajnu predbračnu zakletvu da bi „bila njegova“; u V poglavlju se te paralelne veze komplikuju otkrićima i laţima, devojčinom trudnoćom, Tiji jevim neverstvom, ali govori se i o knjiţevnicima, kraljici, ţenskoj psihologij i, plemkinjama koje podsećaju na markizu de Mertej 214, a sve začinjeno humoresknom salonskom anegdotom i dijaloškim scenama zasnovanim na dvosmislenosti, kao iz kakvog libertensko g romana. VI poglavlje govori o kraljici i klanu Polinjakovih, o kratkoj vojnoj sluţbi Tijijevoj, o francuskoj ugladjenosti i njenim stupnjevima, od dvora do provincijskih gradića; VII poglavlje razvija rusoovske teme ţivota na selu, govori o Tijijevim lek tirama i knjiţevnim sastavima, daje jednu galantnu istorijsku anegdotu koja po tonu parodira viteške romane. VIII poglavlje morališe o francuskoj sklonosti dvobojima, povodom sukoba dva oficira koji se obraćaju Tij iju da im bude svedok – ovo je prilika za priču o ljubavnim trouglovima, prevarama, lezbejskim vezama, izdajstvu prijatelja.. . IX poglavlje nastavlja u istom tonu, o ţenama koje su prevrtljive, lukave, bacaju u očajanje one koji im sve ţrtvuju a vole one koji ih poniţavaju – povod moralističke rasprave je što protagonista saznaje da se voljena devojka udala; opet se umeću i razne raspusne zgode. Tiji vešto prepliće moralističke opservacije i anegdote, bilo da su 214 Kvalifikacija je naša, Tij i je ne pominje. No, Tij i se u memoarima bavi Lakloom i njegovim romanom, pa poredjenje nije proizvoljno. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 222 se desile njemu ili su protagonisti l judi iz njegovog društva (ponekad imenovani, češće samo pod inicijalom), tako da čitalac ne zna da li su anegdote „slučajne“ ilustracije za moralističke zaključke do kojih pripovedač dolazi, ili su te pričice okosnica za komentare. Tako razmatranja o dvoboju, ţenama, časti u VIII i IX poglavlju, koja su b ila donekle vezana za Tijijeve doţivljaje po hronološkom redosledu, u X poglavlju dobijaju dugu ilustraciju u ţivotopisu jednog Tijijevog prijatelja. U XI poglavlju tema je putovanje, staro rivalstvo izmedju Francuske i Engleske; zatim priča o tome kako je izradio neku sluţbu jednom mladom pravniku, što mu daje priliku da prošeta čitaoca kroz dvor i pokaţe kakva je poniţenja u to vreme imao da istrpi od plemstva pripadnik trećeg staleţa, priliku da prenese svoj razgovor sa kraljicom, sa nekom dvorskom damom, sa jednim ministrom, da se seti Vartolomejske noći, da razmotri koji trip drţavne uprave je najbolji, i da se priseti epizoda iz vojske. XII poglavlje je o prijateljima knjiţevnicima, u XIII zamišlja jedan fi lozofski dijalog o francuskom pozorištu i umetnostima, daje nove epizode udvaranja, salonskih razgovora i duhovitih izjava, portret jednog prijatelja sa anegdotama koje su se prepričavale. U sledećim poglavljima Tiji nastavlja da „slaţe“ red ljubavnih anegdota, red mondenskih, pa red moralisanja, red kratkih portreta, red knjiţevnih razmatranja. Jedno poglavlje posvećeno je, recimo, Tijijevom boravku u Engleskoj, i krunisano čitavim spektrom antiteza o Francuzima i Englezima. U konstrukciji Tijijevih memoara otkriva se upadljiv paradoks. Period Revolucije dolazi u pripovedanju na red tek u XXII poglavlju; medjutim, memoarista se osvrće na Revoluciju, odnosno njene kobne posledice, u svakoj prilici , od drugog do poslednjeg poglavlja: ne mogu se izbrojati narativne prolepse o ljudima sa kojima je Tiji na bilo koji način dolazio u vezu, a koji su stradali u revolucionarnom „ludilu“ 215. 215 Evo jednog primera : « Princu de Salmu pade u to vreme na pamet da priredi bal na koj i je pola Pariza bilo pozvano ; bilo je toliko sveta koj i ni on nije poznavao, da mi reče u šali : « Mnogi koj i su ovde mogu da pomisle da IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 223 Horizont čitavog Tijijevog ţivotnog iskustva i svekolikog istorijskog zbivanja jeste Revolucija. To nisu memoari o Revoluciji u pravom smislu – revolucionarni dogadjaji se malo pripovedaju - , nego memoari posle Revolucije. U prvim izdanjima memoara, posle XXVI poglavlja štampan je odeljak pod naslovom „Nastavak Tiji jevih memoara“216; on se ne reprodukuje u savremenim izdanjima. Priredjivač izlaţe u trećem licu Tijijevu biografiju posle odlaska iz Francuske 1792. U svoju naraciju ukomponovao je što je mogao više originalnih dokumenata iz Tijijeve zaostavštine: više pisama upućenih memoaristi (dva od pruskog kralja, od grofa de Vodreja, jedne nemačke plemkinje koja je volela Tij ija, vikonta de Noaja, princa de Linja, vojvode Šoazela), Tiji jeva pisma Kondorseu, Rivarolu, neka pozivnica za večeru, ugovor sa ocem Tijijeve američke supruge Bingamom o izdrţavanju, oštar polemički tekst uperen protiv gospodje de Ţanlis, portret -hvalospev Katarine Velike... Ali, zanimljivije dopune su tekstovi koji nisu ušli u tekst memoara, iz čitaocu nepoznatih razloga, a po sadrţaju i pristupu se ne razlikuju od njih. (Prva mogućnost, u slučaju da je Tiji manje -više zaokruţio memoare, jeste da je te tekstove ostavio sa strane, neiskorišćene; a u slučaju da „nije kompletirao memoare“, kao što naglašava priredjivač 217, nije jasno zašto ih priredjivač, kad je imao veću slobodu, nije uvrstio u glavni tekst.) Reč je o portretu gospodje Krudner i barona Krudne ra, te o nekoliko narativnih epizoda. Poseban deo memoara sačinjavaju Tijijeve dodatne beleške koje naknadno komentarišu ili dopunjavaju rečenice iz glavnog teksta (one su sam i ja gost .“ Pošto sam ga dobro znao, manje me je iznenadila njegova dosetka nego sve one podlosti koje je počinio o d samog svitanja Revolucije; one su ga koštale ţivota.. .“ Tilly, Mémoires, nav. izdanje , 2003, st r . 436. 216 “Suite des Mémoires”, in: Til ly, Mémoires , nav. izdanje , 1828, t . III , str . 215-322. 217 Nav. delo , 1828, tom III, str . 267. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 224 u prvim izdanjima štampane kao fusnote, a danas na kraju toma, pomešane sa urednikovim beleškama). Zanimljive su zato što u njima Tiji datira svoje pisanje (1804 -1805) i revidira neke ocene, pa one predstavljaju poslednji nanos pera, definit ivnu verziju istorijskih bilanasa koju je ţeleo da ostavi. 4. Ţanrovsko odredjenje a. Galantni memoari Tijijevi memoari u prvi plan isturaju pripovedanje autorovih ljubavnih pustolovina iz mladosti – prvih sto godina čitani su kao galantni memoari. U njima je društvo veselo, ljubav je slobodna, a glavna čar leţi u izvrdavanju društvenih pravila i u ljuba vnim osvetama, bez moralnih skrupula na muškoj strani, sa malo skrupula na ţenskoj. Pripovedanje ne prelazi granicu dobrog ukusa - zastaje na pragu “praktičnijih zanimacija” 218. Ţenski likovi su ponekad t ipizirani; navešćemo kako memoarista tendenciozno opis uje svoju maćehu: “Moja maćeha bila je vrlo sočna crnka, sa jednom od onih lascivnih fizionomija koje bi čovek mogao da smatra ruţnim, ali koje imaju isto dejstvo kao neke lepše. Skoro da je bila razroka, ali , kad razmisli te, shvatili biste da se to vodi borba izmedju razuzdanosti njenih čula i stida nametnutog njenom polu; ta unutrašnja borba dovodila je do razilaţenja njenih očiju”. 219 Pojedine epizode stvarno podsećaju na Valmonova lukavstva. Tiji ponekad naglašava voajerski aspekt svoje pripovesti (ušao je krišom i bez dozvole, uz sobaričinu pomoć, u loţnicu neke dame i čeka da ona podje na počinak, pa se obraća čitaocu: “Da li me vidite iza zavesa, kao 218 U jednoj sceni u tajno j loţnici , Tij ijeva partnerka se pretvara da nije ona ista dvorkinja koju je prepoznao u jednom salonu. On je zbunjen: “Pošto sam bar bio sasvim siguran da je ona tu, prešao sam na praktičnije zanimacije; i ona je ubrzo izgledala pri l ično zauzeta.” V. Nav. delo , 2003, str . 134-135. 219 V. Nav. delo , str . 102. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 225 kakvog lopova, kako drhtim kao da jesam lopov?” 220); ponekad morališe o ţenskoj ćudi, braku, sredstvima da se ljubav odrţi (čuvena je i dosta preštampavana njegova rasprava o korisnosti batina za ljubavnicu). A o vernim ljubavnicima, koji su obično i posesivni, Tiji kaţe: “Besmrtni tirani, ostrve se na jedno srce […] kao što je nezasiti lešinar od Prometeja načinio svoj večiti plen. Reklo bi se da na svetu ima samo jedna ţena kojoj su priznali svoju nesposobnost da nadju drugu” 221. Bezbriţnost i nadmenost libertena Tiji rado kombinuje sa sentimentalističkim tonom ljubavne patnje ili ţala zbog svekolike prolaznosti. Osećanje bliskog kraja jedne ljupke, prefinjene i lakomislene epohe nadahnjuje njegove ljubavne vragolije i rasipništvo, a naknadni pogled na prohujalo vreme daje doţivljaju istorije gorku, tragičnu dubinu. Priredjivač 222 novog izdanja Tij ijevih memoara video ga je kao setnog Arlekina na galantnim svečanostima, koji skriva suze ispod maske. b. Mondenski i knjiţevni memoari Tiji p iše o salonima i balovima, stranim ambasadorima i krunisanim glavama, o šarlatanima čarobnjacima koji “muzu” imućne obećavajući im večni ţivot, o knjiţevnicima sa kojima se druţio pre i za vreme Revolucije, o glumcima i glumicama, o umetničkim ateljeima , o pozorišnim predstavama, ali i o svojim lektirama (Paskal, Bifon), daje knjiţevne portrete, kritiku knjiţevnih opusa (npr. Voltero vog, Rasinovog, Šekspirovog), pojedinih dela i prevoda, citira svoje i tudje stihove, Horacija, Ovidija, latinske izreke… Dosta poznatih pisaca defiluje l ično ili putem svojih dela kroz Tijijeve memoare: Ruso, Didro, Laklo, Rivarol, Kondorse, Šamfor, Senak de Mejan, Šatobrijan, opat Delil, Retif de la Breton, La Arp, Bomarše, gospodja de Ţanlis, Bajron, 220 Nav. delo , str . 439. 221 Nav. delo , str . 441. 222 Krist ijan-Melkior Bone, “Préface”, Nav. delo, 2003. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 226 Berk, a i neki pisci koje smo u medjuvremenu zaboravili (Demustije, Šansene, Dora). Naročito je zanimljiv deo posvećen Lakloovim Opasnim vezama, gde memoarista procenjuje roman sa svog sadašnjeg stanovišta, pa se vraća na nekadašnje (u vreme objavljivanja), zatim prenosi šta mu je Laklo lično rekao o ljudima koji su mu posluţili kao model za likove, i najzad analizira psihologiju likova, stil i moralnu poučno st romana, kao i njegove pogubne posledice po reputaciju visokog plemstva pre Revolucije. Tiji je jedan od retkih memoarista koji je doslovce zabeleţio nekoliko razgovora učenih i duhovitih, a poznatih savremenika, i tako nam omogućio da osetimo ono umeće konverzacije po kome je francuski XVIII vek ostao slavan. c. Dvorski, moralistički memoari Mogli bismo Tijijeve memoare smatrati u jednom delu i dvorskim . On opisuje Versaj dok je bio mladi paţ, daje portrete Luja XVI i Marije - Antoanete, na koju se vraća mnogo puta, kao i pojedinih ministara, kraljevskih miljenika i miljenica , dvorjana, generala . Evo prvog utiska kad je stigao na dvor: “Ono što me je najviše začudilo bila je neizmerna udaljenost od jednog čoveka do drugog, i gipkost drskosti koja se iznenada pretvarala u pokornost; usluţnost, učtivost , pokretlj ivost fizionomija, ujednačenost stavova, i smenjivanje dogovorene hladnoće sa laţnom srdačnošću.” 223 Tiji se i sam pokazuje kao duhovit, pronicljiv, jezgrovit; mnoga rečenica mogla bi da se usvoji kao maksima (“Duţnost prijateljstva jeste da ponudi dobar savet pri jatelju koji čini glupost; dokazi prijateljstva jesu da se ta glupost oprosti i , nadasve, da se opravda pred svetom kad je počinjena”224) ili ocena nekog klasicističkog moraliste (“u nekadašnjoj Francuskoj, da bi se došlo do uvaţavanja i bogatstva” mladom čoveku je 223 Nav. delo , str . 70 . 224 Nav. delo , str . 558. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 227 trebalo “dovoljno snage u karakteru da bi odavao utisak da je ima manje, dovoljno duha da od njega pokaţe samo onoliko koliko je potrebno, dovoljno dobrog ukusa da bude jednostavan a da ne zastrašuje, i na kraju dovoljno čvrstine da se potrudi da manje blista” 225) ili aforizam novijeg moraliste (“Ţivot liči na ljubavnicu, na koju se svakog dana ţalimo a svake noći spavamo sa njom 226). Memoarista često citira, a protagonista čita La Brijera. Medjutim, za jednog kockara, razvratnika, prevaranta, Tij i se neobično često odaje moralisanju i lamentiranju, koje je u suprotnosti sa njegovim ţivotnim navikama i običajima sredine koje je opisivao. “Tračari kako kakva domarka”, kaţe komentator; “nesvesta n svoje nemoralnosti , sluša samo svoju maštu” 227. Ljudska psihologija kod Tijija data je jednom zauvek i ne podleţe istorijskim promenama – on je i u tom pogledu zatočnik « l judske prirode » XVII i XVIII veka 228. d. Autobiografija Ima u ovim memoarima i autobiografskih delova, u kojima Tiji opisuje promene u svom karakteru do kojih je došlo sleganjem iskustva i sazrevanjem (bio je u mladosti nadmen, plah, ljubomoran i bezbriţan ; u vreme pisanja je ogorčen, tuţan, pomiren). On veruje da detinjstvo odredjuje budućeg čoveka : « detinjstvo je, po meni, uzorak budućeg ţivota, a postupci i sklonosti prvih godina ukazuju na put kojim će ići 225 Nav. delo , str . 200. 226 Nav. delo , str . 543. 227 Victor du Bled, Nav. delo , str . 272. 228 Evo jednog primera: „Završiću ovo poglavl je jednog groznom pričom koja [ . . .] pripada istori j i l judi svih vekova i svih zemalja; jednim od onih postupaka koj i utvrdjuju sramotu čovečanstva i strahovitu vlast strasti , koj i nas proţimaju prezirom prema našim sitnim vrlinama, uţasom prema porocima, prema zločinima, prema sklonostima naše prirode, koja je gnusnija, divljačkija nego slepi instinkt pustinjskih t igrova i lavova.“ Tilly, Mémoires , nav. izdanje, 2003, str . 278. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 228 čitav ţivot »229 i moli čitaoca za strpljenje dok bude opisivao « to doba koje prodje tako brzo, koga se sećamo dok god nas sluţi pam ćenje » ali koje je zanimljivo samo našim prijateljima. Medjutim, Tiji je probrao dogadjaje iz detinjstva dostojne pričanja : kako je njegova poboţna baba Korneja i Rasina nazivala trovačima duše, i zabranjivala čitanje Voltera ; kako je otac bio impulsivan i nadmen, rasipnik i ţenskaroš ; kako je sam Tiji sa devet godina prvi put pokušao da se uvuče u ţenski krevet, kako je bio optuţen za kradju očevog sata (razume se, nepravedno) i tvrdoglavo ćutao, te kako je u koleţu zavoleo klasične pisce. Time se najavljuju njegov budući tvrdoglav, plahovit karakter i buduće sklonosti - ka ţenama, trošenju i knjigama (Tiji, dakle, preokreće topos aristokratskih memoara o značaju genealoškog porodičnog nasledja i podsmeva mu se). Prvo poglavlje memoara odaje, pak, Tiji j ev dug Rusou. Po ugledu na Ispovesti (setimo se : « Je coûtai la vie à ma mère, et ma naissance fut le premier de mes malheurs .»), memoarista o svom rodjenju priča u tragičkom ključu : « Obdarena najzanimljivijim licem, najplemenitijim karakterom i krasnim duhom …moja majka nije dugo gledala kako bukte Himenove baklje : pre nego što je istekla godina dana, one se pretvoriše u pogrebne svetiljke iznad njenog kovčega, u koji ju je gurnulo moje rodjenje ; njenom smrću plaćen je moj ţivot, taj burni ţivot koji je sudbina otada osudila na nekoliko prolaznih zadovoljstava, na trajne patnje, na produţene nemire, na nestalnosti sreće i nepravdu izgnanstva»230. U daljem tekstu pripovedač ponekad ukazuje na različito shvatanje ţivota, prijateljstva, ljubavi, časti koj e je imao u mladosti, ali to daje u suprotstavljanju vremenskih ravni nekad i sad, a ne kao postepenu evoluciju. Ovi memoari ipak nisu autobiografija , iako govore o privatnom ţivotu, iako neguju ideju detinjih iskustava kao korena 229 Nav. delo , str . 66. 230 Nav. delo , str . 63. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 229 ličnosti, iako se implici tno ili eksplicitno u raznim pril ikama pozivaju na Rusoa. e. Pored pomenutih podţanrovskih odlika, u Tijijevim memoarima nalazimo elemente montenjevskih eseja , te narativnih postupaka svojstvenih priči231 i romanu . f. Istorijski memoari Odnos Tijijevog dela prema podţanru istorijskih memoara veoma je specifičan. Ono nosi istori jsku pretenziju u naslovu : memoari «treba da posluţe za istoriju naravi s kraja XVIII veka ». Nije, dakle, usmereno ka vodećoj formi tadašnje istorije – političkoj, diplomatskoj i vojnoj. Sam memoarista kaţe da ono « nije posvećeno politici »232 i da ne ţeli da piše o istorijskim pojedinostima Revolucije 233. On opisuje svoje bavljenje na dvoru, po salonima, pozorišnim loţama i garderobama, budoarima i kockarnicama, i tako prikazuje običa je Starog reţima. Kada putuje u Englesku, pripoveda o načinu ţivota te nacije kroz sopstvene doţivljaje (zanimljive su engleske kockarnice, kurtizane, razbojnici na drumovima, odobravanje revolucionarnih zbivanja kod suseda, obrazovane ţene – « plave čarape »); uzgredno prikazuje i propale francuske plemiće u emigraciji, te spiritističko -čarobnjačke seanse kod nekog Kaljostrovog imitatora. Tiji se, dalje, trudi da pripoveda hronološkim redom, što se moţe zaključiti po tome što svako odstupanje obeleţava m etadiskurzivnim komentarom. Piše o vaţnim istorijskim ličnostima : kralju, kraljici, Nekeru, vojvodi Orleanskom, Lafajetu, Mirabou, Robespjeru i Dantonu. Medjutim, scene i anegdote u kojima se te ličnosti pojavljuju praktično 231 V, na primer , kako memoarista parodira narativne konvencije pripovesti u XX poglavlju (Nav. delo , str . 432 i passim .) 232 Nav. delo , str . 70. 233 Nav. delo , str . 507. IV. Uţi korpus memoara o Revoluciji 230 su beznačajne za političku istoriju ; govore o njihovom karakteru, i li o konkretnom ponašanju prema memoaristi, ali ne objašnjavaju njihov angaţman koji bi bio istori jski determinantan u Revoluciji . Ima, naravno, pasaţa u kojima Tiji preuzima šire poznate istorijske teze i priče u sumarnom narativnom iskazu, al i toga ima srazmerno jako malo. Prikaza vojnih pohoda ili drţavne polit ike takodje nema. Ipak, Tijijevi emoari jesu istorijski u smislu da daju alternativnu, dopunsku istoriju, o privatnim scenama o kojima drugi učesnici epizode nisu mogli da svedoče. Pošto je fokusiran na veoma usku sredinu, oni moţda nisu opšteistorijski reprezentativni, ali svakako ispisuju istoriju mentaliteta te sredine. Ovo delo pokazuje nesumnjiv knjiţevni talenat svog tvorca, daleko više nego konvencionalni sastavi koje je objavlj ivao za ţivota. Tiji se odlikuje posmatračkim darom, daje sjajne portrete savremenika i zabavne istorijske anegdote. On svakako ima “štofa” za istoričara. Razmišljanja o politici i istoriji iznenadjuju sveţinom uvida, tačnim predv idjanjima, vanvremenošću. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 231 V. SMISAO ISTORIJE U MEMOARIMA Smisao istorije – dvoznačan1 termin koji se odnosi na opštu usmerenost kretanja ljudske vrste kroz istoriju, te na ljudsko razumevanje tog kretanja – u XIX veku se razmatrao u okviru jedne apstraktne discipline, tzv. spekulativne filozofije istorije 2 . Ondašnji istoričari su fi lozofske koncepcije istorijskog toka manje ili više otvoreno ugradjivali u svoja tumačenja prošlosti . No, o sudbini čovečanstva i njenoj determinisanosti spontano su se pitali i laici , naročito zbog burnog revolucionarnog perioda. Filozofi istorije i istoričari uopšteno se dele na one koji obrazlaţu smer i smisao istorijskog kretanja, te na one koji poriču da istori ja ima neki smisao. Zatočnici smisla uočavaju u istoriji unutrašnje i spoljne si le koje joj odredjuju tok, dok negatori smisla istorije smatraju da u njoj vlada slučajnost ili kontingencija. Dok su prvi bili brojnij i u ranijim epohama, od kraja XIX veka zvanično stanovište naučne istorije nalaţe da se o opštem smislu istorije ne spekuliše. 3 1 Dvoznačan termin (pravac i svrhovitost kretanja), koj i se ponekad u francuskom – “le sens de l`histoire” - uzima i u trećem značenju, kao smi sao za istori ju. 2 Različite od „fi lozofije istori je“ u smislu epistemologije i l i teorije istori je. 3 V, na primer, uputstvo mladim istoričarima u manifestu metodičke istorijske škole: objašnjenje činjenica pomoću transcendentnog uzroka (Providjenja) izgleda « najprirodnije », al i to je „metafizička kruna jedna naučne konstrukcije“, a istoričar, baš kao i hemičar i l i prirodnjak, ne treba da traţi prauzrok i l i f inalne uzroke. „Danas“ (t j . krajem XIX veka) niko se više i ne V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 232 V. 1. FILOZOFIJA ISTORIJE Filozofija istori je, kako je definiše Merlo -Ponti4, pretpostavlja da ljudska istorija nije prost zbir nareĎanih činjenica, nego da je ona u svakom pojedinom trenutku, a i u vremenskom nizanju, jedna celina u pokretu i da to kretanje vodi ka nekom izuzetnom stanju koje daje smisao celini. Drugim rečima, u ovoj teorijskoj perspektivi istorija nosi u sebi pokretač (svrhu) koji omogućava i istori jsko kretanje i razumevanje tog kretanja. Procvat koji je ovaj način mišljenja o istori ji doţiveo u XIX veku bio je pripremljen radovima Vika, Herdera, Lesinga , Kondorsea u bavi Providjenjem u istorij i , kaţu autori , al i sklonost ka transcendentnim uzrocima opstaje, prikrivena u naučnim formama. V. Charles-Victor Langlois, Charles Seignobos, Introduction aux études historiques , (prvo izdanje : Paris, Hachette, 1898), str . 158 -159, URL : ht tp:/ /classiques.uqac.ca/classiques/langlois_charles_victor/ intro_etudes_histo riques/seignobos_etudhisto.pdf. O istori jatu raznih spekulativnih fi lozofija istorije, videti : Maurice Lagueux, Actuali té de la philosophie de l’histoire . L’Histoire aux mains des philosophes , Québec, Les Presses de l‟Université Laval , 2001, 229 str . Ovaj autor, inače, razdvaja pravac kretanja od smisla is torije. On objašnjava da mnogi činioci odredjuju u kom će se pravcu istori ja kretati (npr. ekonomske snage). Ali , funkcionisanje mehan izama vezanih za te činioce uopšte se ne t iče smisla istori je . Pitanje smisla istori je odnosi se na inteligibilnost celine istorijskog procesa, na postojanje nekog načela koj i usmerava istori ju ka stadijumu na kome će čovečanstvo bit i zadovoljnije. (Nav. delo, str . 157) . 4 Maurice Merleau-Ponty, Phénoménologie de la perception : « Une philosophie de l‟histoire suppose […] que l‟histoire humaine n‟est pas une simple somme de faits juxtaposés […], mais qu‟elle est dans l‟ instant et dans la succession une totali té, en mouvement vers un état privilégié qui donne le sens à l‟ensemble. » Navedeno prema odrednici: « Histoire », u : Paul Foulquié, Dictionnaire de la langue philosophique, Paris, PUF, 1992, str . 321. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 233 prethodnom veku. (Sam termin prvi je upotrebio Volter 5 1765. g.) Tada se formuliše načelo svrhovitosti ukupnih istorijskih zbivanja mimo verskih postavki, uglavnom shvaćeno kao razvoj ljudskih sposobnosti , moralnosti i slobode (kod Kanta , Hegela i Marksa), praktično nezavisno od ljudske volje , svesti i postupaka (up. npr. Hegelovo lukavstvo uma). Uočljivo je da se meĎu tvorcima filozofije istorije u XIX veku na evropskoj ravni slabo pominju francuski filozofi. No, elemente filozofije istorije Francuzi su dosta podrobno razraĎivali 6 u veku prosvećenosti. Prosveti tel ji su, poznato je, sebi postavili cilj , kao i u svim ostalim oblastima duha, da istori ju racionalizuju, da istorijskim pojavama nadju smisao u skladu sa celinom (istorijom čovečanstva) i da ih učine razumljivim . Te su ideje kolale meĎu obrazovanim svetom i svakako se odrazile na percepciju istori jskog toka kod naših memoarista. Pored toga, ideje škotske i nemačke filozofske škole bile su rano prihvaćene u Francuskoj. 7 U prvim decenijama XIX veka, filozofsko -istorijski pristup nemačke idealističke škole izvršio je veliki uticaj na francuske romantičarske istoričare. Viktor Kuzen uveo je Herderove, Hegelove i Šelingove ideje (sa jače izraţenom providencijalnom dimenzijom filozofije istori je) 8 , Mišle je 1827. preveo Vika (i pisao o „postepenom 5 Up. Voltaire, La Philosophie de l’histoire , 1765, tekst koj i je od 1769. stajao kao « Uvod » u Esej o običajima i duhu naroda , dostupan na saj tu sa Volterovim celokupnim delima (www.voltaire -integral .com). 6 Rečeno je da su fi lozofi prosveti tel j i bili « sprovoditelj i » (agenti) , a ne teoretičari progresa. 7 O koncepcijama istor i je u drugoj polovini XVIII veka kod Nemaca, Škota i Francuza, počev od Izelina (1764), Voltera i Fergusona, do Kondorsea, Stuarda i Kanta (1798), v. Bertrand Binoche, Les trois sources des philosophies de l’histoire (1764 -1798) , Paris , PUF, 1994, 256 str . 8 « U opštoj istorij i sve se smenjuje, sve se uništava, sve se razvi ja, sve teţi ostvarenju cilja istori je ». U hazardnoj igri istori je « svi gube jedni za drugima, osim čovečanstva koje svakako dobija, propašću jednog kao i V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 234 trijumfu slobode“) , a Kine Herderove Ideje o filozofiji istorije čovečanstva . Kuzen, Mišle i Ten oslanjali su se na hegelovsko učenje o razvoju društvenih ustanova shodno potrebama društva, radi razvoja društva na bolje, a ne iz ličnih interesa pojedinaca koji te ustanove stvaraju 9. Kuzen i Mišle isticali su istori jsku misiju Francuske, verujući, na Hegelovom tragu, kako se ideje (svetski Duh) kroz istoriju ostvaruju postepeno posredstvom istorijskih naroda koji se smenjuju. Već od 1820. javila se, nasuprot tzv. narativnoj istori ji , čiji su predstavnici bili Tijer i Minje, nova škola, nazvana filozofska istorija 10, pobedom drugog. Uzalud se smenjuju revolucije, ono nadvladava sve revolucije.» V. Victor Cousin, Cours de Phi losophie. Leçons du Cours d’Eté. Introduction à l’histoire de la philosophie , Paris, Pichon / Didier, 1828, str . 35, dostupno na books.google. « Cilj istorije i čovečanstva nije drugo nego kretanje misli koja, nastojeći nuţno da se spozna u potpunosti , i ne mogući da se spozna u potpunosti pre nego što iscrpi sve nepotpune poglede na sebe samu, teţ i od nepotpunog pogleda do nepotpunog pogleda, jednim merlj ivim napretkom, ka potpunom pogledu na samu sebe i na sve svoje sastavne elemente koj i se jedan za drugim oslobadjaju, rasvetl juju svoj im kontrastima, svoj im trenutnim pomirenjem i svoj im novim rat ovima. » (Ibid , s tr . 38). «Ako neki narod ispuni ideju koju je pozvan da ostvari , nestaće kad bude ostvario tu ideju » (Ibid , str . 39). Hegelovski odjeci jasno se čuju u navodima koje smo izabrali . 9 Analizu u ovoj rečenici preuzeli smo iz : Charles-Victor Langlois, Charles Seignobos, Introduction aux études historiques , Nav. delo, str . 159. 10 Ist i termin je, kao što je poznato, korist io i Hegel. On je u istom periodu, u svoj im Predavanjima iz f i lozofi je istorije (koncipiranim od 1822. do 1831), povukao jasnu granicu izmedju istori je kakvu praktikuju istoričari (« originalna » – takva se pisala u antici i srednjem veku, « ref leksivna » – kakvu pišu istoričari novij ih vremena, odnosno : pragmatična - poučna, svetska i l i nacionalna, kri t ička i f i lološka, te specijalizovana za odredjenu oblast) , i f i lozofske is torije koju tek treba s tvorit i , jedine prave istorije , čij i je predmet manifestacija apsolutnog Duha, t j . njegov postepeni hod ka ist ini i samospoznaj i . Mi smo konsultovali francuski prevod dela, tj . uvo d u Predavanja : Hegel, La Raison dans l’histoire. Introduction à la Philosophie V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 235 gde se odredjenje „filozofska“ odnosilo na pristup koji je naglašavao, kako Gizo kaţe, „veze izmedju dogadjaja, [ .. .] njihove uzroke i rezultate“11, odnosno nematerijalne, nevidljive, duhovne istorijske činjenice, nauštrb očiglednih činjenica bitaka i zvaničnih akata. 12 Ova je škola polazila od opštih zakonitosti u istoriji : Gizo je ukazivao na celovitost evropske istori je, „drame u kojoj svaki narod ima svoju ulogu, i u kojoj treba poznavati opšte dogadjaje da bi se razumele pojedinačne scene“13. Zanimljivo je da Gizo uspostavlja paralelu izmedju stepena de l`histoire , Paris, 10/18, 312 str . Hegelovski diskurs u fi lozofij i istorije prepoznaje se po dominacij i pojmova nuţnosti , totali teta, svrhovitosti . O tome videti : Roger Chartier, « L‟histoire ou le récit véridique », in : Philosophie et histoire , Paris, Ed. du Centre Pompidou, 1987, str . 115 -135, posebno odeljak « Renoncer à Hegel», str . 119 -120. 11 V. François Guizot, Histoire de la civil isation en Europe depuis la chute de l`Empire romain jusqu`à la Révolution française , Paris, Didier, 1856 (prvo izdanje 1828-1830), « Première leçon », str . 8 (URL : http:/ /books.google.fr/books?id=1XQCLaZIUZMC&pg=PP9&dq=Fran%C3%A 7ois+Guizot,+Histoire+de+la+civil isation+en+Europe+depuis+ la+chute+de+l% 60Empire+romain+jusqu%60%C3%A0+la+R%C3%A9volution+fran%C3%A7ai se,+Paris,+Didier,+1856&hl=fr#v=onepage&q&f=false ). URL : http:/ /books.google.fr/books?id=1XQCLaZIUZMC&pg=PP9&dq=Fran%C3%A 7ois+Guizot,+Histoire+de+la+civil isation+en+Europe+depuis+ la+chute+de+l% 60Empire+romain+jusqu%60%C3%A0+la+R%C3%A9volution+fran%C3%A7ai se,+Paris,+Didier,+1856&hl=fr#v=onepage&q&f=false 12 Gizo je 1829. drţao predavanja o istori j i ci vilizacije u Francuskoj , na koj ima je, umesto da izlaţe podatke, objašnjavao sloţene uzročnosti i mehanizme napretka civil izacije, a od slušalaca se očekivalo da su se već obavesti l i o činjenicama. V. Gabriel de Broglie, « Guizot », saopštenje na sednici 10. januara 2005. u Akademij i moralnih i poli tičkih nauka, dostupno na saj tu te Akademije (www.asmp.fr) . 13 V. François Guizot, Histoire des origines du gouvernement représentati f en Europe , Paris, Didier, 1851, t . II, str . 2 , dostupno na books.google. „U razvoju našeg kontinenta, svi narodi i sve vlade su povezani; uprkos svim borbama i V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 236 razvoja društva i istoriografije. Filozofska istori ja, tj . ona u kojoj preovladjuje filozofija istorije, predstavlja la bi srednju etapu u razvoju istoriografije . Ona odgovara prosvećenom i bogatom društvu u kome nema polit ičke slobode, pa gradjani u istoriji traţe političku teoriju i rezime razvitka civil izacije: „ to je niz disertacija o hodu ljudskog roda, a istoričar kao da hoće da oţivi samo kostur prošlosti, kako bi ga zatim prekrio opštim idejama i filozofskim razmatra njima. Upravo to se desilo u prošlom veku [u Engleskoj]; većina nemačkih pisaca su još u istom sistemu. Tu dominira filozofija istorije: istorije u pravom smislu tu nema. »14 Već od sedamdesetih godina XIX veka, sa prodorom zahteva za naučnošću, istorija je morala da se odrekne pretenzije na otkrivanje ukupnog smisla ljudskog razvoja kroz vreme ili zakonitosti koje bi imale opšte vaţenje . Prvi Burkhart 15, za njim Fistel de Kulanţ to formulišu odrešito: „Postoji fi lozofi ja i postoji istorija, ali ne postoji filozofija istorije“.16 Ipak, u XX veku sličnim putem nastaviće , recimo, Špengler i Tojnbi. svim podelama, postoji zaista celovitost i jedinstvo u evropskoj civil izacij i .“ Ibid. 14 Ibid , str . 4-5. Ovo stanovište upravo je suprotno Herderovom, koj i tvrdi , u Idejama za f i lozofi ju istorije čovečanstva , da je baš fi lozofija istorije prava l judska istorija (u kontekstu sveprisutnosti potresa i nereda, „uţasnog prizora . . . ruševina preko ruševina, večit ih početaka bez kraja, preokreta sudbine l išenih trajne namere“ – navedeno prema: Maurice Lagueux, Nav. delo , str . 54). 15 V. Maurice Lagueux, Nav. delo , str . 2-3. Burkhart piše da je fi lozofija istorije unutrašnje protivrečna « jer istorija koja koordinira jeste negacije fi lozofije, dok je fi lozofija, koja subordinira, negacije istorije ». 16 Navedeno prema: Jean Ehrard, Guy Palmade, L’Histoire , Paris , Armand Colin, 1965, str . 72. Medjutim, pored ovog opštepoznatog citata koj i navode mnogi drugi autori (Lagueux, Halkin i td.) , Fistel u jednom poznom tekstu (čij i odlomak nalazimo u istoj antologij i , str . 324) nijansira svoje stanovište: V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 237 Osnovna pitanja filozofije istori je jesu kretanje istorijskog toka – uzlazno il i silazno, linearno, stepenasto, ciklično i li spiralno, te načelo (pokretač ili svrha) istori jskog zbivanja. Jedinstvenu uzlaznu linearnu usmerenost filozofi uglavnom nalaze na nivou svetske istorije, dok na nivou pojedinačnih civil izacija ili kultura, po skoro opštem slaganju, vaţi ciklički model radjanja, uspona, dosezanja vrhunca i umir anja. *** Kao što se romantičarski istoričari inspirišu izvesnom filozofijom istorije kada rekonstruišu istorijske periode, tako i memoaristi prve polovine veka svakako pišu po diktatu svog intimnog shvatanja istorijskog razvoja čovečanstva. Na to im daj e pravo uverenje da su proţiveli vanredan trenutak istori jskog preloma, smene dveju epoha, odnosno da su imali sreću (i li nesreću) da sa posebno dobrog „vidikovca“ procenjuju tok istorije i donose zaključke o sudbini ljudskih društava. Revoluciju vide najčešće kao skok u neravnomernom progresu čovečanstva, ili , pak, kao katastrofu, fazu propadanja u jednoj iterativnoj istoriji 17 . objašnjavajući kako istorija, kao i svaka nauka, treba da utvrdi činjenice, analizira ih i dovede u vezu, on dopušta mogućnost da se iz te naučne istori je izrodi izvesna fi lozofi ja, al i prirodno, sama od sebe, gotovo mimo istoričareve volje. (Histoire des Insti tutions poli t iques de l’ancienne France , t . III, 1888, chap. Ier) . 17 Zanimlj ivo je, poredjenja radi, da sl ičan stav, proistekao u sl ičnoj istori jskoj si tuacij i al i iz sasvim druge duhovne perspektive, obrazlaţe i ruski pravoslavni fi lozof Nikolaj Berdjajev, posle istorij skog preloma koj i su doneli Prvi svetski rat i Oktobarska revolucija, pišući u emigracij i delo Smisao istorije . Berdjajev navodi da su pokušaji osmišljavanja istorijskog procesa uvek inspirisani istorijskim katastrofama : knj iga proroka Danila « vezana isključivo za katastrofalne dogadjaje u sudbini jevrejskog naroda » po njemu je prva originalna fi lozofija istorije u dohrišćanskoj eri . « Prva značajna V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 238 Radi zgodnijeg pristupa, raščlanićemo koncept filozofije istorije - kakav se sreće u laičkim (ne usko filozofskim) tekstovima XVI II i prve polovine XIX veka - na njegova glavna pitanja , podsetićemo na istorijat svakog od njih i pokazaćemo kako se memoarist i iz našeg korpusa odnose prema toj problematici. Istorijski proces poima se krajem ili posle Revolucije uglavnom kao progresivan il i regresivan (elementi cikličnosti najčešće su udruţeni sa dekadencijalizmom bar u nekom segmentu pogleda na istori ju, pa ćemo ih ovde obraditi zajedno ); t ranscendentni pokretački principi istorije prepoznati su u Bogu i Providjenju, sudbini il i slučaj u. fi losofija istorije » u hrišćanstvu pripada blaţenom Avgustinu i « podudara se s propašću antičkog sveta i padom Rima ». A posle Francuske revolucije i Napoleonovih ratova javil i su se Ţ. de Mestr i Bonald u pokušaju da shvate i osmisle istori jski proces. Berdjajevu izgleda da postoj i korelacija izmedju sudbine pojedinca i sudbine čovečanstva, te da pojedinac moţe i mora tu korelaciju sagledati i doţiveti : « Da bih prozreo u tajnu istori jskog, ja pre svega moram da shvatim to istorijsko i istori ju u mojoj dubini, u dubini moje istorije, u dubini moje sudbine. Ja moram sebe da postavim u istori jsku sudbinu a istorijsku sudbinu u moju sopstvenu, l judsku sudbinu. [ . . .] Sve istori jske epohe, počinjući od najranij ih epoha i završavajući vrhom istori je, sadašnjom epohom, sve je to moja istorijska sudbina, sve je moje.“ Suprotno krit ičkom radu „koj i otudjuje čovekov duh od istori je i čini ih nerazumlj ivim, [ . . .] uzajamno tudj im“, treba „shvati t i sav istori jski proces ne kao meni tudj , protiv kojeg se ja borim [. . .] i u svojoj delatnosti i u svome saznanju“, nego putem „duboke istovetnosti moje istorijske sudbine i sudbine čovečanstva, koja mi je tako duboko srodna.“ Medjutim, za Berdjajeva, fi lozofija istorije upućuje na čovekovu pobedu nad smrću, na zagrobni, večni ţivot , „beskrajno širi i bogati j i“ od neposredne empiri je. Up. Nikolaj Berdjajev, Smisao istorije , glava I (prevod Milića Majstorovića), u : Smisao istorije. Kraj renesanse. Novo srednjovekovlje , Beograd, Brimo, 2002, str . 6, 16. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 239 V. 2. PROGRES U ISTORIJI Ideja progresa, či ji su se koreni javili mnogo pre XVIII veka, postaće distinktivno obeleţje Prosvetiteljstva i čitavog modernog doba 18. Ona se sastoji u veri da će napredak u naukama, zanatima, političkoj organizaciji društva, u obrazovanju i ugladjenosti – što se sve postiţe poletom razuma , doneti neminovno opšti boljitak za sve članove razvijenih društava, a kasnije i za čitavo čovečanstvo: imućnost i uţivanje u raskoši, vladavinu vrline, tolerantnost, proredjenje ratova i nasilja, rast lične slobode i sreće 19. 18 O istorijatu ideje i pojma progresa, počev od starih Grka, Rimljana, preko humanista, f i lozofa prosveti tel jstva, pozit ivista XIX veka, sve do moralist ičkog anti -prosveti tel jstva XX veka i današnj ih postindustri jskih pokliča protiv tehničkog progresa koj i samo što nije uništio planetu, pisano je izuzetno mnogo. Upućujemo na relativno skorašnje i sintetičke prikaze pisane na francuskom, koj i sadrţe i obimnu bibliografi ju dela o ovoj problematici izdatih na francuskom, engleskom, ruskom i nemačkom jeziku : Pierre-André Taguieff, Le Sens du progrès. Une approche historique et phi losophique, Flammarion, 2004, 438 str; L’idée de progrès : Une approche historique et philosophique , in : Les cahiers du Cevipof , n° 32, septembre 2002, či ja je prednost u tome što je dostupan u elektronskom izdanju (http:/ /www.scribd.com/doc/ 35038171/Pierre -Andre-Taguieff -L-idee-de- progres-2002 ; takodje, na adresi www.cedias.org/pdf/CahierDuCEVIPOF32.pdf). 19 Ako bismo potraţil i prosveti tel jsku definiciju progresa u onovremenim enciklopedijskim rečnicima, iznenadjuje saznanje da je članak « Progres » u Enciklopedij i kratak, okrenut gramatičkom i muzičkom aspektu pojma („kretanje napred“, napredovanje sunca, vatre, korena, u nauci i l i nekoj veštini) , a da Volterov Filozofski rečnik čak i ne sadrţi članak o toj temi. Zanimlj ive su pojedine novije definicije progresa: insist iraju na kretanju od beskonačno raznolikog i usitnjenog sveta u kome se rasipaju V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 240 V.2.1.a. Prevaga ideje progresa u XVIII veku Takva fi lozofska ideja nalazila je izvorište i potvrdu u sveopštem materijalnom i intelektualnom napretku koji je ostvaren u XVIII veku, napretku koji je za veliki deo s avremenika bio neosporna činjenica. Tada, naime, nastaju ili se naglo razvijaju pojedine naučne discipline (fizika, hemija, biologija, sociologija; matematika, mehanika); svakovrsna otkrića se prikazuju radoznaloj publici, ali i primenjuju u novim tehnološkim procesima (elektrici tet, termometar, parna mašina, mikroskop, tzv. automati); sloboda govora sve je veća, angaţovani pisci i intelektualna elita postepeno formiraju javno mnjenje, verski progoni se stišavaju, a putopisci i izloţbeni primerci ljudi iz „ primitivnih“ plemena pruţaju ţivu sliku o tome kako se čovečanstvo nekad zlopatilo i koliko je uznapredovalo u tzv. civilizovanim zemljama. Savremenici veruju da ţive u posebno napredno, veliko doba (D‟Alamber, recimo, piše u Elementima filozofije : „Ako ispitamo bez predrasuda sadašnje stanje naših znanja, ne moţemo poreći napredak filozofije. [ . . .] Ist inski sistem sveta je upoznat, razvijen i usavršen“ 20). Progresistička 21 koncepcija mogla je stoga naći primenu u različi tim teorijskim poljima: etici, estetici, poli tici, ekonomiji, pedagogiji itd. l judska energija i resursi , ka svetu koj i bi bio pojednostavljen, ujednačen i racionalan. Drugim rečima, očekivati stalan progres znači verovati u napredak reda i smanjenje entropije.( Medjutim, u f izici je poznato da se entropija u svakom sistemu ne smanjuje nego, naprotiv, raste. Izuzetak su ţivi organizmi. Tako ispada da se i nehotice vraćamo na organicist ičku projekciju sveta. ) 20 Navedeno prema Béatrice Didier, Le siècle des Lumières , Paris, M.A. Editions, 1987, str . 324. 21 Termin « progresist ički » u značenju « koj i se tiče ideje progresa » korist imo da bi se razlikovao od « progresivnog » u smislu « polit ički naprednog » i l i « postepenog ». V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 241 V.2.1.b. Progres u Istoriji, nasuprot hrišćanskoj linearnoj i antičkoj cikličkoj koncepciji Što se oblasti istorije tiče, progres u XVIII veku prerasta u vodeću koncepciju istorijskog toka. Po dotada dominantnoj hrišćanskoj zamisli , istorija je put čovečanstva ka spasenju. Ona je linearna i nepovratna, ispunjena optimističkim iščekivanjem Boţjeg carstva; medjutim, to konačno uzdizanje će se dogoditi van istorije, tj . na samom njenom kraju. Hrišćanski vidjena istor ija ima zapravo nekoliko intenzivnih i programiranih tačaka - postanje, praroditeljski greh i izgon iz raja, prvi zavet, dolazak i stradanje mesije odn. Hristov čin iskupljenja čovečanstva, strašni sud, dok ostatak istorijskog toka oscilira oko zadate ose bez suštinskog napretka ili nazatka. Crkva priznaje samo moralno usavršavanje čovečanstva kroz vekove, zahvaljujući svom sopstvenom delovanju. Materijalni napredak tu nije od značaja. Podsetimo da je druga velika koncepcija istorijskog toka, konkurentna hr išćanskoj, a nasledjena iz starih mitova i antike, bila ciklička . Ona se oslanjala na tradicionalni doţivljaj vremena kao ponavljanja ciklusa u prirodi, te na organizaciju ţivota kroz ponavljanje rituala. Kao što su, proučavajući prirodu, stari Grci i Riml jani posmatrali ravan vrste a ne pojedinačan organizam, tako su i u društvenim zbivanjima uočavali ono zajedničko, egzemplarno. Kako ukazuje Dţerald Pres 22, stari su se zanimali za apstrakcije. Prirodni svet je večan, vrste istrajavaju zahvaljujući ponavlj anom ţivotnom ciklusu pojedinačnih njenih članova. Zato se vreme, kao mera promena u prirodi, shvata kao krug (Aristotel). I ljudski rod je večan. 22 Gerald Alan Press, The Development of the Idea of History in Antiquity , McGill -Queen‟s University Press, 2003 (1. izdanje 1982), 180 str . U I poglavlju Pres navodi i l i rezimira teze mnogobrojnih studija iz XIX i XX veka koje se dotiču istori jata ideje istorije. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 242 Verovalo se da, kao što svaki pojedinac prolazi kroz razvojne stadijume karakteristične za njegovu vrstu, tako i ljudska zajednica prolazi kroz cikluse (na primer, stoička teorija o cikličnom nastajanju i propadanju sveta). Kosmički zakon rasta i opadanja bio je obrazac i za grčko -rimsko razumevanje istorije: ona je morala biti kruţna i repetitivna. Ni pojedinačan dogadjaj ni istorija kao celina za stare nisu mogli imati posebno značenje ili vrednost - filozofije istorije u antici nije moglo biti, smatra većina istoričara ideja koje citira Pres. Judeo -hrišćanska koncepcija uvela je, pak, linearno vreme i smislenu istoriju, usmerenu ka spasenju, u kojoj svaki dogadjaj ima jedinstvenu ulogu 23 . Iako je zgodna za shematski prikaz, moramo podsetit i da su istoričari u novije vreme prigušili klasičnu opoziciju izmedju helenske cikličke i judeo-hrišćanske linearne koncepc ije (feniks naspram lestvica, kako je to simbolizovao jedan autor 24), iz prostog razloga što su Grci ciklično vreme vezivali za svemir, a ne za ljudsku istoriju. U XVIII veku napuštaju se oba prethodna vidjenja istori jskog procesa: hrišćansku istoriju spasenja mnogi ismevaju; ciklična istori ja ostaje rezervisana za prirodoslovlje, dok se u istoriografi ji ona ili potpuno zanemaruje, ili uklapa u linearnu progresističku, što će iznedrit i obrazac spiralnog uzlaznog kretanja čovečanstva i pojedinih naroda. 23 Is t i autor upozorava, doduše, da Grci nisu izjednačavali vreme i istoriju: ako su i razmišljal i o prirodi vremena, nisu nikad o prirodi istori je. On takodje ukazuje na to da je istorija u ranom hrišćanstvu postala obeleţena svojom svrhom najviše iz retoričkih , a manje iz doktrinarnih razloga (trebalo je promovisati novu koncepciju nauštrb stare neznaboţačke). Op. cit , str . 132- 133. 24 C.A. Patrides, The Phoenix and the Ladder: the Rise and Decline of the Christ ian View of History, University of Cali fornia Press, 1954. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 243 Filozofi su odbacili prokaţeno Providjenje i Boţji plan. Zadrţali su iz hrišćanske tradicije predestiniranost čovečanstva za bolju budućnost, ali su je posvetovili 25. Istorija se sada zamišlja kao uzlazna putanja koja postepeno vodi čovečanstvo do savršenstva i apsolutne sreće, novog zlatnog veka u političkoj zajednici . Napredak dolazi ne Boţjom voljom i uplitanjem Providjenja, nego l judskim delanjem i usled same čovekove prirode, od njegove zadatosti da uvek stremi boljem. Istorija u ovom sekularnom vidjenju nema zadat kraj , jednosmerna je i nepovratna. Sadašnjost se vrednuje kao bolja od prošlosti, a budućnost nuţno mora biti bolja od obe. Budućnost će retrospektivno dati smisao i opravdanje prošlosti 26. Analizirajući uticaj hrišćanske koncepcije istorije na modernu progresističku koncepciju, K. Papajoanu je istakao da se u obe koncepcije istorija vidi kao proces vaspitavanja i odrastanja čovečanstva, kroz nekoliko uzrasta, te kao univerzalna (jedinstvena za čitav ljudski rod) 27 . V. 2. 1. c. Kritika ideje progresa Iako su se prosvetitelji upirali da novom koncepcijom istorijski proces izmaknu iz religijskog kruga, njoj se zamera da je i sama od 25 O sekularizacij i odnosno desakralizacij i zapadnih društava i moderne svesti videti studiju : Jean-Pierre Sironneau, Sécularisation et religions poli t iques , The Hague – Paris – New York, Mouton publishers, 1982, u kojoj autor pokazuje da sveto u modernom društvu nije nestalo, nego se transformisalo i prenelo u domen poli t ike. 26 Up. Will iam Pfaff, « Du Progrès : réflexion sur une idée morte », in : Commentaire , no 74, 1996, str . 385. 27 Kostas Papaioannou, La Consécration de l’histoire. Essais , Paris, Ivrea, coll . Champ libre, 1996, 172 str . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 244 svojih pristalica traţila slepu veru , slabo uskladjenu sa istorijskim činjenicama kraja XVIII veka 28. S druge strane, posmatrano sa hrišćanskog verskog stanovišta, ideja progresa dovodi u pitanje boţju svemoć, a uz to potire nadu da će kraj istorije doneti blaţenstvo svim uzastopnim naraštajima, a ne samo onim potonjim, koji će ţiveti u iščekivano doba savršenstva. S obzirom na to da je teorija istorijskog progresa do nedavno bila ideja vodil ja naše civilizacije, a da se upravo krajem XVIII i u prvoj polovini XIX veka do kraja formirala i preuzela primat, posvetićemo nešto paţnje njenom istorijatu. 28A u široj istori jskoj perspektivi , još manje potvrdjenom zbivanj ima u XX veku. Zato anali t ičari često govore o « mitu », « rel igij i », « ideologij i », « utopij i » i l i « idolu » progresa. Tagijef, na primer , karakteriše progresizam kao “svetovnu proto -religiju modernog doba”. Paradoksalan pojam « svetovne religije » uveo je Remon Aron četrdesetih godina XX veka upravo u vezi sa progresist ičkom ideologijom, ali uobličenom u nacist ički i tzv. socijalist ički totali tarizam (Raymond Aron, « L‟avenir des religions séculières », članak napisan 1944, a objavljen 1946); on je nastavio da istraţuje i kri t ikuje svetovnu religiju u delu Les désil lusions du progrès . Essai sur la dialectique de la modernité , Paris, Calmann-Lévy, 1969, 375 str . Aron definiše « svetovnu religiju » kao « učenje koje zauzima u dušama naših savremenika mesto ugasle vere i smešta spas čovečanstva u ovaj svet , u dalj inu budućnosti , u obliku društvenog poretka koj i treba stvorit i ». (Raymond Aron, Nav. članak, u : Histoire et poli t ique , str . 370, naš prevod). Dodajmo, najzad, da drugi teoretičari koriste termine « poli t ike spasenja », « analogne religije » i l i « polit ičke religije » za ona poli t ička učenja i li ideologije koji apsorbuju odredjen broj tradicionalnih verskih teţnj i , kao što ukazuje Ţan -Pjer Sirono (Jean-Pierre Sironneau, « Eschatologie et décadence dans les „religions poli t iques‟ », in : Décadence et apocalypse , Coll . Cahiers Figures no 1, Edit ions Universitaires de Dijon, 1986, str . 97-118). V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 245 V.2.2. Analiza ideje o progresu čovečanstva (XVII-XIX vek) Moderna ideja progresa podrazumeva stalno uvećanje znanja, tehničko-naučni i društveni napredak čovečanstva. Duhovni i moralni napredak čoveka, o kome se toliko raspravljalo u ranij im vekovima, a u kontekstu verskog vaspitanja, više u XVIII veku nije na prvom mestu, ali se očekivalo da se razvoj svesti odvija paralelno sa tehnološkim rastom i poboljšanjem društvene organizacije 29. Istoričari ideje progresa slaţu se u tome da je njen pravi preteča bio, početkom XVII veka, engleski fi lozof Frensis Bekon. Dalje su je značajno razradili Viko, Paskal, Lajbnic, Fontnel, a „normirali“ Tirgo, Kondorse i Sen-Simon, da bi je pozitivistički XIX vek i zvanično kanonizovao. Radi kontrasta sa modernom teorijom progresa, setimo se ortodoksne hrišćanske koncepcije Sv. Avgustina , u kojoj se već poredi postepeno uzdizanje ljudskog roda (od vremena do večnosti, od vidljivog ka nevidljivom) sa odrastanjem pojedinca, ali se to objašnjava dejstvom Providjenja. Starost znači opadanje i slabost za pojedinog čoveka, ali je savršenstvo za čovečanstvo. Sv. Avgustin se, inače, divi napretku u zanatskim tehnikama i medicini postignutom do njegovog doba, ali je to 29 Zamenu ideala duhovnog napretka idealom tehničkog i insti tucionalnog napretka hriščanski mislioci smatraju, razume se, neopravdanom. Za hrišćanina je izvesno da „Crkva iz veka u veka raste, zri i neosetno se pribliţava svom dovršetku, nebeskom Jerusalimu. . . . Sveti Avgustin nas poziva da zamislimo celinu sudbine l judskog roda kao analognu sudbini jednog jedinog čoveka koj i bi se obrazovao, vaspitavao iz stupnja u stupanj tokom vekova ( . . .) , posmatrajući ga iz ugla Boţjeg naroda. . . . Otuda kobna greška modernih fi lozofa koj i su veroval i da istori ju mogu tumačiti iz svetovnog, zemaljskog ugla.“ Navod iz dela Henri -Irénée Marrou, L’ambivalence du temps de l’histoire chez Saint Augustin , Montréal / Paris, Insti tut d‟é tudes médiévales / J . Vrin, 1950, str . 25-26 (naš prevod). V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 246 beznačajno u perspektivi krajnjeg blaţenstva, kada duša i telo budu primili od svog Tvorca sva savršenstva za koja su sposobni. U svojoj studiji o ideji progresa, Dţ. Beri 30 objašnjava da su zamisao o uvećanju znanja kroz naraštaje imali već Seneka u antici i li Rodţer Bekon u srednjem veku, ali da je ona početkom XVII veka kod Frensisa Bekona dobila novo značenje: smisao znanja je korist, poboljšanje ljudskog ţivota, sreća, odnosno ublaţavanje patnje. U Novom Organonu Bekon navodi štampu, barut i kompas kao mehaničke izume nepoznate u prošlosti, koji su najviše uticali na ljudske poslove. Bekon je istoriju podelio na staro doba, srednje (grčko i rimsko), i modernu istoriju (srednji i XVI vek). Budućnost će biti napredna ako shvatimo greške prošlosti. Epohe stagnacije i bolji tka u istoriji nisu, po Bekonu, odredjene nikakvom silom protiv ko je bi ljudi bili nemoćni; nije tačno da posle uspona na odredjenoj tački mora doći do opadanja u razvoju nauke. Fatalističko učenje o stalnom povratku na isto jeste, po Bekonu, najveća prepreka napretku jer obeshrabruje istraţivače. Zastoji u napretku mogu se bolje objasniti predrasudama koje su sprečile ljude da svoj trud posvete pravim ciljevima. Najzad, Beri ističe da Bekon nije predvidjao još dugu budućnost čovečanstva, niti se nadao beskonačnom usavršavanju čoveka i njegovih znanja. Njegov progresist ički duh ipak nije bio dovoljan za potpunu teoriju progresa. Materijalni progres postići će se obnovom nauke, ali Bekon veruje da naučnici i mislioci mogu doprineti i političkom i socijalnom napretku. U svojoj utopiji , Novoj Atlantidi (1627), on stavlja na čelo drţave Veće naučnih istraţivača koji stalno otkrivaju nove istine i poboljšavaju ţivot ljudi. 30 J . Bury, The Idea of Progress , London, 1920, Chapter II, str . 37 -46. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 247 U XVII veku se širi nov model eksperimentalne i primenjene nauke, koja desakralizuje prirodu jer je proučava kao materi jalnu i kao mehanizam. Nova nauka post iţe upadlj ive uspehe i utire put veri u naučni progres. Dekart , kao pre njega Bekon 31, ističe da će neograničeno uvećanje znanja i moći omogućiti čoveku da postane gospodar i vlasnik prirode32. Iako se ogradio od intelektualne tradicije (autoriteta), Dekart je predvidjao kontinuitet u intelektualnom napretku ako se primeni razum, i to udruţeno. Novi naraštaji su stariji od starih jer imaju veće iskustvo. Nauka moţe beskonačno da raste i usavršava se, a filozofija da praktično utiče na reformu društva 33. Nedugo zatim (petnaestak godina kasnije, u Levijatanu), Hobs je zasnovao nuţnost progresa na ljudskoj psihologiji : opšta je sklonost čovekova da stalno i neprestano, sve do smrti , ţudi da st iče i zadrţi sve nove i nove moći. Neutaţivost te ljudske ţudnje pokazu je se, u Tagijefovom tumačenju Hobsa, kao pokretač Istorije 34. Paskal je istoriju l judskih naraštaja posmatrao kao ţivotni vek jednog čoveka koji neprestano uči i razvija se od detinjstva ka starosti . Ideja, naravno, nije nova; progres je video kao kumula tivan i kao 31 Bekonovski novi čovek takodje treba da osvoj i svet i potčini Prirodu pomoću nauke. Biće to novi Eden, povratak na stanje pre izgona iz raja. Nauka će ublaţi t i starenje, iskorenit i bolesti i glad. Cf. Taguieff, Le sens du progrès , 2004, str . 150-152. Takodje Jules Delvail le, Essai sur l’histoire de l’ idée de progrès jusqu'à la f in du XVIIIe siècle , Paris, Felix Alcan, 1910, st r . 170 -173. 32 « Nous rendre maîtres et possesseurs de la nature ». V. Descartes, Discours de la méthode , « Sixième partie » . Antropocentrizam koj i odlikuje već taj ran i ideal progresa ima, po nekim analizama, biblijske korene, al i će se u XX veku pokazati poguban po zemaljske ekosisteme. 33 Up. Jules Delvail le, Essai sur l’histoire de l’ idée de progrès jusqu'à la f in du XVIIIe siècle , str . 177-189. 34 V. Taguieff, L’idée de progrès , str . 10. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 248 opštečovečanski, slično kasnije Bosijeu i Fontnelu. Mladi Paskal ima u vidu neograničeni napredak ljudskog duha i znanja (naučni napredak) 35, ali ne raspravlja o progresu u umetnostima, naravima, zakonodavstvu ili politici 36 , a pogotovo se ne upušta u teološka pitanja: tu napretka ne moţe biti, verske ist ine su jednom za svagda date. Medjutim, kasnije će se Paskal odreći ideje ravnomernog i kontinuiranog naučnog napretka i moći razuma, uveren da je po svojoj prirodi čovek predodredjen da ide napred-nazad, da se izumi ponavljaju, da su dobrota i zlo u svetu uvek isti. Jedini napredak koji priznaje u istoriji odnosi se na prethrišćansk i period, kada su pagani i Jevreji pripremili nastupanje hrišćanstva. Cilj istorije ispunjen je dolaskom mesije, savr šenstvo je postignuto 37. Rasprava izmedju Starih i Modernih 38 krajem XVII veka bila je uvod u promenu paradigme, koja će zahvatit i ne samo umetnost i nauku, nego i poli tiku i istoriju. Fontnelov doprinos 39 sastojao se u naglašavanju kumulativnog napretka svesti: čovečanstvo prolazi kroz detinjstvo, preko mladosti, do 35 « Čovek je stvoren za beskonačnost », navod prema Delvaju (Jules Delvail le, Nav. delo , s tr . 193). 36 Op. cit , str . 195. 37 Ibid , str . 199-200. 38 O ovom pitanju videti , medju stari j im izvorima, monografiju : Hippolyte Rigault , Histoire de la Querelle des anciens et des modernes, Paris, Hachette, 1856, URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/Search?ArianeWireIndex=ind ex&p=1&lang=EN&q=Hippol yte+Rigault%2C+Histoire+de+la+Querelle+des+anciens+et+des+modernes%2 C, kao i članak « La formation de l‟ idée de progrès au XVIIIe siècle », in : Etudes crit iques sur l ’histoire de la l i t térature française, 5, Paris, Hachette, 1911, s tr . 183-250. Učeni i blagoglagolj ivi Rigo dokazuje da je fi lozofska ideja progresa dugo krčila sebi put inkognito, pod plaštom ove knj iţevne rasprave (t j . ideje o mogućnosti napretka u umetnosti) ( Op. cit , « Avant - propos », str . III-IV). Po Rigou, istori ja nije ništa drugo do večita borba novog i starog duha, borba izmedju snaga progresa i si la otpora novinama. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 249 zrelog doba, baš kao i pojedinac. Pri tome se apstrahuje završni stadijum ostarelosti i smrti; nuţno je sazrevanje, a ne završetak ciklusa, tj . nestanak ljudskog roda („ljudi se nikad neće degen erisati“). Tadašnji obrazovan duh sadrţi duhove svih prethodnih vekova: „to je jedan isti duh koji se negovao tokom sveg tog vremena“. Napredak koče ratovi, loši politički reţimi, predrasude (pa i klimatski uslovi – nema nauke u vrućoj i ledenoj zoni, kaţe Fontnel). Pošto je intelektualni napredak neminovan, za velika otkrića nije vaţno koji ih je naučnik ostvario, do otkrića bi svakako došlo zbog njegovog poloţaja u lancu. Da smo bili na mestu Starih, i mi bismo postigli isto što i oni. U nauci je kasniji predstavnik po definicij i bolj i od ranijeg. Iako je obilno svedočio o naučnim uspesima svog doba (u Akademiji nauka) i očekivao njihovu skoru prakičnu primenu, Fontnel nije verovao u korelaciju intelektualnog progresa i napretka vrline. Kod Lajbnica , koga su Francuzi tada poznavali i veoma cenili, takodje se javlja ideja opšte zakonitosti Progresa - sve u svetu napreduje (ka Bogu, ka višem stepenu savršenstva): priroda, čovek, društvo. Pa ipak, ako u prirodi vaţi zakon kontinuiteta (čuveno „Natura non facit saltus“), u istoriji ne teče sve glatko, javljaju se zastoji i nazadovanja 40, ali opšti tok je napredan. Lajbnicov progres, iako pod Boţjim pogledom, izmiče i hrišćanskoj i sudbinskoj zadatosti, on uključuje l judski faktor 41. 39 Fontenelle, Digression sur les Anciens et les Modernes , URL : http:/www.eliohs.unifi . i t / test i /600/fontenelle/digression.htm Fontnel je, kao i mnogi savremenici , toliko cenio Francusku da joj je davao ono mesto u knj iţevnosti i f i lozofij i koje je nekad zauzimala Grčka. 40 Prema: Paul Janet, Histoire de la science poli t ique dans ses rapports avec la morale , tome 2, Paris, F. Alcan, 1887, str . 690; ht tp:/ /gall ica.bnf.f r/ark:/12148 41 O Lajbnicovoj fi lozofij i istorije videti Huguette Courtès, „La conception leibnizienne du progrès“, in : B. Binoche et F. Tinland (sous la dir .) , Sens du devenir et pensée de l’histoire au temps des Lumières , Seyssel , Ed. Champ Vallon, 2000, str . 33 -52. Autorka ukazuje na prevladane prot ivrečnosti i V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 250 Opat de Sen-Pjer , „apostol progresa“42, naglašava da se razum moţe usavršavati neograničeno i da se političkim reformama moţe ostvariti raj na zemlji, pod uslovom da se osigura svetski mir. Tagijef napominje da su tokom XVIII veka protivnici teorije progresa postepeno bili kulturno marginalizovani i politički izopšteni, toliko je bila jaka vera da će se u skoroj budućnosti ostvariti utopija savršenog društva. Posle Belovog obračuna sa Bosijeovim providencijalizmom, napade na teološku koncepciju istorije preuzeo je Volter , postavši uz to glavni zagovornik progresa. On je najviše uticao na savremenike, pa i na same teoretičare progresa Tirgoa i Kondorsea. Imao je u vidu prevashodno materijalni i intelektualni napredak, dok je u moralni sumnjao: čovečanstvo će uvek ostati isto, vodjeno i stim porivima.43 Progres nije ravnomeran nego podrazumeva prepreke, padove i obnove naroda i civil izacija; povremeno nastupaju i velike epohe. Za sve to je zasluţan čovek, odnosno razvoj nauke i razuma, a pravih zakonitosti istorijskog razvitka nema. Ključn i pojam prosvetiteljstva, „civilizovanje“ kod Voltera manje proishodi iz dugoročnog društveno - političkog razvoja, a više iz kratkoročnog dejstva prosvećenog vladara. varijacije u njegovoj koncepcij i progresa: ovaj svet već jeste najbolj i od svih mogućih (dakle, neće to postati u budućnosti) , al i istovremeno u njemu se ostvaruje opšti i neograničeni progres. 42 Nadimak po Delvaju. 43 Volterovi programski tekstovi su : La Philosophie de l’histoire (1765, 1769), Remarques sur l’histoire , Nouvelles considérations sur l ’histoire . O Volterovoj koncepcij i progresa up. Charles Rihs, « La conception du progrès chez Voltaire », in : Voltaire. Recherches sur les origines du matérialisme historique, Genève, Slatkine – Paris, Champion, 1977, str . 163 -207. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 251 Ekonomista i budući ministar Tirgo izloţio je 1750. na Sorboni u „Filozofskom prikazu uzastopnih napredaka ljudskog duha“ 44, kao i u konceptu nekih istorijskih dela, teoriju progresa koja će utrti put Kondorseu i kasnije Kontu. Pošao je od suštinske razlike izmedju funkcionisanja prirode i čoveka: priroda je repetitivna, ciklična, a čovek, sa svojim razumom, strastima i slobodom, stalno stvara novo. Svako doba gradi se na nasledju prethodnog, a sve brţi progres čovečanstva moţe se prati ti od detinjstva ka zrelom dobu. Medjutim, on ne ide pravo ni ravnomerno, periodi opadanja i revolucije ga pre kidaju često, u svakom narodu ponaosob. Za empiristu kakav je bio Tirgo, razlike u napretku civilizacija i nacija predstavljaju teorijski problem: ako sva znanja i svest potiču od primarnih oseta, a ovi su isti kod svih ljudi, otkud razlike u nivou razvoja? – Od razlike u razvojnim okolnostima, od raznolikih slučajnih podsticaja. A za hrišćanina, što je Tirgo takodje bio, vaţan je doprinos hrišćanstva prosvećenju i humanizovanju kroz vekove. Iako pristalica intelektualnog i tehničkog progresa, Tirgo je smat rao da u umetnostima ne vaţi ista zakonitost (Grci su nedostiţni po uzvišenoj lepoti svojih dela). Što se morala tiče, običaji i naravi će se ublaţavati i postajati pravičniji kako razum bude nadvladavao silu. Polovinom veka počinje da izlazi i najpropagan dnije delo filozofije prosvetiteljstva, u kome progresist ička koncepcija zauzima vaţno mesto. Enciklopedisti se zauzimaju za prosvetu, popularisanje nauke, bolje političko uredjenje, socijalnu pravdu, za progres u svakom vidu. D‟Alamber najavljuje u „Uvodnoj besedi“ za Enciklopediju da će napredak nauka, umetnosti, knjiţevnosti i filozofije bit i prikazan sistematski, po enciklopedijskom i istorijskom redosledu, kako su se 44 Anne-Robert -Jacques Turgot, Tableau philosophique des progrès successifs de l’esprit humain , in : Œuvres de Turgot et documents le concernant. Avec Biographie et Notes , édité par Gustave Schelle, tome I, Paris, Félix Alcan, 1913, str . 214-235, dostupno na saj tu http:/ /gall ica.bnf.fr . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 252 znanja „prirodno nizala“ (tj . nuţno, neizbeţno) 45. Medjutim, u istom tekstu D’Alamber upozorava na to da periodi divljaštva traju u istorij i mnogo duţe nego periodi vladavine razuma i ukusa. Već na ulasku u hram prosvetiteljstva vidi se, dakle, izvesna protivrečnost ili bar neodredjenost u pogledu ideje progresa. Iako članak o progresu u Enciklopedij i uopšte ne obradjuje teoriju istorijskog progresa, intelektualni napredak (u okviru pojedinih nauka, veština, itd.) lajtmotiv je većine članaka. U članku „Ateizam“ tvrdi se da ateisti veruju u „besmislen“ beskonačni progres, bilo pravolinijski, b ilo kruţni, koji se onda objašnjavaju; u članku „Bog“ beskonačni progres zamišlja se kao beskonačan lanac medjuzavisnih bića, bez prvobitnog i li nezavisnog uzroka, što je „najnemogućnija stvar na svetu“. No, čoveka odlikuje perfektibilnost (sposobnost usav ršavanja – videti, npr, članak „Instinkt“); nauka će svakako dovesti do nedoglednog opšteg napretka, ma kako sporo se to činilo. Veoma inspirativan protivnik ideje progresa bio je, kao što je poznato, Žan-Žak Ruso . U svojoj raspravi o tome Da li je obnova nauka i umetnosti doprinela pročišćenju naravi (1750.), Ruso je odlučno porekao da materi jalni napredak i obogaćenje dovode do veće moralnosti. On je, dakle, razdvojio progres u tehnici i znanju, od progresa u vrlini. Pa ni sam glavni urednik Enciklopedije Didro nije intimno verovao u progres, nego u cikličan tok istori je, kako je pokazao Ţak Šuje 46. U „Napomeni“ za VIII tom Enciklopedije , Didro skeptično podseća da je svet uvek isti: pojedinac se moţda i usavršava, ali masa vrste ne postaje 45 V. « Discours préliminaire des Editeurs », http:/ /artflx.uchicago.edu/cgi - bin/philologic/getobject .pl?c.0:3.encyclopedie0311 46 Jacques Chouillet , Diderot poète de l’énergie , Paris, PUF, 1984, s tr . 92 -95. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 253 ni bolja ni gora 47. Medjutim, u zvaničnom prosvetiteljskom diskursu u članku „Društvo“ u Enciklopediji , nepoznati autor (moţda Didro) obznanjuje da je uzrok i cilj l judskog društva svačija sreća (a ne spas duša), da samo u društvu čovek moţe da usavrši svoje moći i bude srećan. Matematičar, pa tek onda filozof, Kondorse je svoj manifest progresa Skica za istorijski pregled napretka ljudskog duha napisao 1793-1794, dok se u vreme revolucionarnog Terora skrivao pokušavajući da izbegne pogubljenje. Ovog revolucionara i ref ormatora vera u progres u istoriji čovečanstva nije, dakle, napustila čak ni kada su ga jakobinci, nekadašnji saveznici, osudili na smrt! Progres je, po Kondorseu, beskonačan (trajaće koliko i zemaljska kugla), ekspanzivan (širi se po svetu), kontinuiran uprkos usponima i padovima, zasnovan na ljudskoj perfektibilnosti 48 i razumu, nepovratan, materi jalno -tehnički koliko i u moralu 49, promenljive brzine (zavisno od slučajnih talenata i dogadjaja, 47 Citat naveden prema J . Delavail le, Op. ci t , str . 616-617. Delvaj navodi i Didroovo veličanje prirodnog stanja čovekov og, na uštrb civil izovanih naroda, čime se Didro naizgled pribliţio Rusoovoj dekadencijalnoj teorij i. Ovaj autor ipak zaključuje, na osnovu raznih Didroovih razrada teme društvenog razvoja, da je Didro cenio srednj i stupanj progresa, izmedju prirodnog stan ja i blaziranog, previše komplikovanog civil izovanog društva (str . 620 -621). 48 Perfektibilnost odlikuje i ţivotinje, al i se u XVIII veku verovalo da se ona manifestuje samo na nivou individue, dok se kod l judi rezultati usavršavanja razmenjuju i udruţuju, t j . kolektivizuju, postaju nasledje čitave zajednice i roda. 49 « Kao što matematičke i f izičke nauke sluţe usavršavanju vešt ina koje se primenjuju za naše najprostije potrebe, zar nije podjednako u nuţnom poretku prirode da napredak moralnih i poli t ičkih n auka vrši isto dejstvo na motive koj i upravljaju našim osećanj ima i našim delima ? Zar usavršavanje zakona, javnih ustanova, što sledi iz napretka post ignutog u t im naukama, nema za posledicu pribliţavanje, izjednačavanje interesa svakog čoveka sa opštim interesom svih ? » Condorcet, Esquisse d’un tableau historique des progres de l’esprit humain , str . 210, naš prevod, URL : V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 254 kao i od verskih i političkih otpora usled predrasuda). Original nost Kondorseove koncepcije leţi u tome što se nuţnost i neograničenost progresa dokazuje matematičkom argumentacijom. Ljudski um, naime, dolazi do otkrića tako što kombinuje elemente, tj . osete i ideje (Kondorse je polazio od senzualističkog aksioma); rezonovanje se moţe pojednostaviti ako se ideje zamene znakom (kao u ari tmetici); tako će snaga uma biti umnogostručena. Broj kombinacija raste s brojem elemenata, a svaki novi domet doprinosi postizanju sledećih, dakle ukupnom progresu. Račun verovatnoće tre ba primeniti na društvo, predvideti mere u raznim domenima i njihove rezultate 50, i to će neizostavno unaprediti čovečanstvo. 51 Kondorsea su krit ikovali zbog naivnosti: mislio je da je prosvećivanje dovoljno za moralni napredak. Moralni ideal ostaje, kao i kod drugih prosvetitelja, nekako van istorije progresa, jednom zauvek zadat, nepromenljiv, sporije dostiţan, dok nauka napreduje i stalno pomera ideal savršenstva u ostalim oblastima. Najzad, zamera mu se unutrašnja protivrečnost koncepcije – progres je istovremeno i istorijski nuţan, i zavisi od ljudskog delanja i stremljenja. Zašto je vera u progres u prosvetiteljstvu prevagnula nad verom u Providjenje? Pored toga što istupa iz okvira poboţnih predubedjenja (koja su se prosveti telji upinjali da suzbiju), p rogres podrazumeva da svrha istorijskog toka nije van njega, transcendentna, nego se sadrţi u njemu samom (imanentna mu je), te smisao istorijskih zbivanja više ne mora biti nedokučiv. Negativne istorijske epizode ne dobijaju više http:/ /classiques.uqac.ca/classiques/condorcet/esquisse_tableau_progres_hum/ esquisse_tableau_hist .pdf 50 Kondorse je čak koncipirao novu nauku, socijalnu matematiku. 51 Rezime Kondorseovih ideja zgodno daje Yvon Belaval, « Présentation » in : Condorcet, Esquisse d’un tableau historique des progrès de l’esprit humain , Paris, Vrin, 1970. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 255 opravdanje putem nekakvih tajnih svrha, nego se objašnjavaju povremenim zastojem u progresu. *** Revolucija 1789. počela je kao političko ostvarenje ideja društvenog progresa; kako su se ţeljene reforme izrodile u okrutne obračune, Revolucija je po mnogima zastranila i pretvorila se u sunovrat, upravo u dokaz cikličnosti istorijskog kretanja i neminovnosti povratka u varvarstvo. Ipak, teoriju progresa su u drugoj fazi Revolucije (i pored stradanja bliţnjih i sopstvenog) nastavili da razradjuju Kondorseovi prijatelji ideolozi: Volne, Desti de Trasi, Kabanis. Volne je u Ruševinama (1791)52 – bestseleru koji su verovatno čitali i naši memoaristi - najavio globalno širenje prosvećenosti, moralnog i političkog napretka mirnim putem, zahvaljujući Revoluciji . U Volneovim delima se susreću tri koncepcije istorije carstava (t j. kultura). Prva je tradicionalna, organicistička: carstva se uzdiţu, dostiţu vrhunac, opadaju i nestaju. Nasuprot ovoj cikličkoj viziji (koju ilustruje turska drţava na umoru, i antičke civilizacije), stoji linija napr etka pokrenuta autoritarnom političkom voljom (Petar Veliki je preneo razna dostignuća iz Evrope u Rusiju, koja je naglo napredovala, ali to bi se moglo odnositi i na kolonizovanje „divljih“ vanevropskih naroda). Treća koncepcija istorijskih promena odnosi se na dug i imanentan društveno -političko- ekonomski proces razvoja Evrope, kao što je pokazao A. Lilti 53. 52 Constantin-François Volney, Les Ruines, ou Méditation sur les révolutions des empires , dostupno u nekoliko izdanja na books.google.fr i na : ht tp:/ /catalogue.bnf.fr /ark:/12148/cb31601967j 53 Antoan Lilt i dokazuje da je u kri t ičkoj tradicij i Volne pogrešno ostao zapamćen kao melanholični revolucionar fasciniran ruševinama , zbog romantičarskog čitanja prvih poglavlja njegove knj ige, gde se opisuju ruševine V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 256 Socijalista Sen-Simon opeva 1820-ih materijalni i duhovni napredak čoveka i predstojeći raj na zemlji; svojim idejama uticaće na Ogista Konta, čija j e vizija progresa opšte poznata. 54 Najzad, u istoriografiji romantičarskog perioda, ideja progresa je lajtmotiv liberalne škole od Gizoa do Mišlea. Gizo ne samo što je istorijske promene tumačio u svetlu progresa, nego je i kao ministar obrazovanja reformisao školstvo, zato što to doprinosi opštem napretku. Analizirajući modernu istoriju Evrope kao istoriju njenog civilizovanja, u definisanju samog pojma civilizacije pošao je od ideje progresa kao starih carstava. Volne je zapravo bio oduševl jen početkom nove ere progresa i pun nade. U ovom delu se sučeljavaju „ velika priča“ evropske civil izacije (dominantan istori jski obrazac u prosveti tel jstvu, o tome kako se Evropa civil izovala od varvarskog srednjeg veka do prosveti tel jstva, kroz nastanak sistema konkurentskih drţava i kroz napredak trgovine) , svest prosveti t elja o širenju istorije na Ameriku i Aziju (gde takodje, moraju priznati , ima civil izovanih naroda), te revolucija kao samosvojan i nepredvidiv dogadjaj (poli t ički pokušaj da se nizom reformi jednom narodu obezbedi napredak) . V. Antoine Lil t i , « „Et la civil isation deviendra générale“: L‟Europe de Volney ou l‟orientalisme à l‟épreuve de la Révolution », in : La Révolution française [en l igne], Dire et faire l‟Europe à la fin du XVIIIe siecle , URL : ht tp:/ / lrf .revues.org/index290.html Ova analiza nam se čini značajna jer Revoluciju smešta u srce problematičnog odnosa evropocentrizma i poimanja svetske istori je. Kroz očekivanja od Revolucije kristališe se razmišljanje naslednika prosveti tel jstva o vanevropskim narodima. S druge strane, Ţan Erar je, čitajući Volneova Predavanja iz is torije (1795), pokazao da je prvobitni autorov entuzijazam tada privremeno splasnuo jer je Volne shvatio beznadeţno odsustvo smisla u istori j i , koja pod različi t im imenima i sa različi t im akterima, ponavlja ist i fanatizam, iste s trasti , « ist i krug nedaća i zabluda ». V : Jean Ehrard, « L‟histoire revisi tée par la Révolution. Condorcet et Volney», in : Mélanges de l’Ecole française de Rome. Italie et Méditerranée . T. 108, n° 2, 1996, str . 445-456. 54 Ograničil i smo osvrt na francuske zastupnike ideje progresa do polovine XIX veka , pa ne rezimiramo poznate stavove nemačkih (Lesing, Herder, Kant i Hegel, kasnije Marks, i td.) i anglosaksonskih zagovornika te ideje. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 257 „usavršavanja gradjanskog ţivota, razvoja društva, medjuljud skih odnosa“55. Tvrdio je da Providjenje ne dozvoljava da se ljudi vrate u ropstvo iz kog su umeli da se izbave, drugim rečima: da nema regresije 56. Dokaz za to bilo mu je uvodjenje reprezentativnog sistema vlasti širom Evrope, posle vekova borbe za njega. Mladi Mišle je, na Gizoovom tragu, u svom Uvodu u opštu istoriju (1831) 57, ispričao kako su se ljudske zajednice postepeno uzdigle, od hijerarhije istočnjačkih kasti , preko herojske aristokratije, do moderne demokrati je. U Revolucij i 1830. prepoznao je otkri vanje smisla istorije, koji je oslobodjenje čovečanstva (nuţna i postepena istori jska i geografska evolucija, od potčinjenosti prirodi u Indiji , do gradjanskog sekularizovanog društva baš u Francuskoj 58). Medjutim, kako je pokazala 55 U veoma posećenim predavanj ima koja je drţao na pariskom univerzitetu od 1828. do 1830, objavl jenim kasnije pod naslovom Histoire de la civil isation en Europe , depuis la chute de l’Empire romain jusqu’à la Révolution française . Naš citat je u : François Guizot, Nav. delo , Première leçon, Paris, Didier, 1860, str . 15-16. 56 François Guizot, Histoire des origines du gouvernement représentati f en Europe , t . I, str . 12, Paris, Didier, 1851 (prvo izdanje 1828-1839), dostupno na books.google . Up. takodje Gizoovu izjavu : « … je suis convaincu qu‟il y a […] une destinée générale de l‟humanité , une transmission du dépôt de la civil isation » (Histoire de la civil isation en Europe , Nav. izdanje, str . 9, http:/ /gall ica.bnf.fr 57 V. Jules Michelet , Introduction à l`histoire universelle. Suivi du Discours d`ouverture prononcé à la Faculté des let tres, le 9 janvier 1834 , Paris, Hachette, 1834, 250 str , http:/ /books.google.fr/books?id=K1_x0b - dYrUC&pg=PR3&dq=Jules+Michelet ,+Introduction+%C3%A0+l%60histoire+u niverselle+Paris,+Hachette,+1834,&hl=fr#v=onepage&q&f=false . 58 I Gizo i Mišle otvoreno tvrde da Francuska predvodi u razvoju evropske civil izacije, a t ime i svetske, nastojeći da to argumentuju. Mišle domovinu naziva „kapetanom broda čovečanstva“ ( Nav. delo , str . VI) , i kaţe da ona vodi moderni svet tajanstvenim putem u budućnost. ( Ibid , str . 110) . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 258 Pol Peti tije 59, Mišle se odvaja od Kuzenovog fatalističkog stanovišta filozofije istorije, prema kome ljudi nisu moralno slobodni pošto i nesvesno ostvaruju jedan opšti plan. Za Mišlea, sloboda nije samo cilj progresa , nego i njegov pokretač ; ljudi gospodare svojom istorijom . Ideju progresa ispovedaju ne samo pisci, istoričari , političari prve polovine XIX veka, ona će odneti prevagu i u društvenim i u prirodnim naukama (pored Konta, Darvinova teorija evolucije ţivog sveta, Spenserova organicistička teorija društvene evolucije moţd a su najupečatljiviji primeri). Ako je u XVIII veku progres rukovodjen razumom, u XIX veku tu ulogu treba da preuzme nauka. Memoaristi koji su stvarali u istom periodu nisu mogli da se ne odrede prema vodećoj ideji svoga vremena. 59 V. Paule Petit ier, „Progrès et reprise dans l‟histoire de Michelet“, in: Romantisme, vol. 30, n° 108, 2000, str . 65 -74. Autorka analizira kako se ideja progresa menjala kod Mišlea, od ranih do zrelih istoriografskih radova, kao i u njegovim prirodoslovnim studijama. Jedan stari , al i „drţeći“ članak publiciste A. Košija (iz 1842.) dobro kontekstualizuje Mišleovu koncepciju istorije, objašnjavajući kako je ovaj prilagodio Vikovu koncepcij u poli t ičkim okolnostima posle 1830. (v. André Cochut, „Historiens modernes de la France – Jules Michelet“, in: Revue des Deux Mondes , tome 29, 1842, s tr . 186 -229, URL: ht tp:/ /fr .wikisource.org/wiki/Historiens_modernes_de_la_France_:_Jules_Mic helet . Naime, u svetlu Vikovog shvatanja istorije kao smene uspona i padova (a ono je za Mišlea bilo otkrovenje, kada je prevodio Vika) , Revolucija 1830. nije mogla bit i nikakav vrhunac istori je, nego korak bliţe propadanju u novo varvarstvo. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 259 V. 2. 3. Progres u memoarima 1. Baras Revolucionar i republikanac Baras bio je naslednik prosvetitel jske progresističke misli 60. Iako retko koristi termine “progres” ili “usavršavanje” (društva) u memoarima61, koncepcija progresa ugradjena je u njegov način mišljenja. On ima vrlo konkretnu viziju budućnosti Francuske, Evrope i sveta: progres će se sastojati pre svega u širenju demokratskog parlamentarnog sistema koji je Francuska izgradila. Ona treba da ga širi političkim i vojnim sredstvima. Po ovom autoru, “normalno stanje” evro pskih drţava jeste monarhija, a republikansko uredjenje biće “anomalija u Evropi sve dok kraljevi ne budu postali anahronizam” 62. On je siguran u istori jski trend demokratizacije, ali ne daje predvidjanje kada će republikansko uredjenje preovladati . Baras daje geopolitičku viziju moderne Evrope, objašnjavajući da više nije dovoljno odrţavati ravnoteţu izmedju drugih drţava da bi se očuvala snaga Francuske: “Više se ne postavlja to pitanje: bilo bi previše usko ako bi stvar bila samo u tome da se izračuna vi še ili manje sile koju treba obezbediti jednom kralju protiv nekog drugog, kako bi se stvorilo ono što se u starom maniru nazivalo ravnoteţom. Pravo, veliko moderno 60 Kada upućujemo na poreklo citata, pored naslova memoara navodićemo godinu izdanja , kako bi se razlikovala „stara“ i „nova“ izdanja memoara iz našeg korpusa . 61 V, npr, kada govori o otpuštenim revolucionarima ekstremistima, koj i ne primećuju da je posle 9. termidora došlo do promena na bolje, „progr ès du temps“ (Barras, Mémoires, nav. izdanje, 1895, t . II, str . 191). Na jednom mestu pominje „usavršena društva“ (misleći na c ivil izovanu Evropu), doduše u kontekstu izdrţavanja sve skuplje policije ( Ibid, t . II, str . 161). 62 Nav. delo , t . II, str . 159. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 260 pitanje, jeste da se iskoriste sredstva i uticaj koje načela i pobeda daju Francuskoj republici , kako bi se postiglo da reprezentativni sistem bude u mogućnosti da se suoči sa apsolutističkim kraljevskim sistemom koji još drţi pod svojom vlašću najveći deo sveta.” 63 Da bi Francuska mogla da igra ulogu garanta demokratije koju joj Baras daje, ona mora biti jača od ostalih drţava. Ideja progresa ima, dakle, za posledicu osvajačke pretenzije po samoj Evropi. Slične ideje memoarista varira i na drugim mestima, naročito u vezi sa francuskim prisustvom i ratovanjem u Italiji: ”Misao koja bi trebalo da upravlja mirom kao i ratom, u vezi sa Itali jom, jeste da se tamo organizuje sloboda na širokim i čvrstim osnovama, tako da reprezentativni sistem čiji smo mi stvarno osnivači, u ovom trenutku, moţe da se suprotstavi naslednom sistemu, koji je još u većini u Evropi, i koji mrvi skoro sve ostale delove sveta.” 64. “Regeneraciju” Italije treba da potpomogne Francuska, a taj napredak sastojao bi se u oslobadjanju od zastarelog sistema vlasti, kao i u gušenju Katoličke crkve: “… onog dana kad se bude stvarno ţele lo gašenje ognjišta praznoverja, moraće se početi aktivna i snaţna obnova Italije i njeno pretvaranje u republiku” 65 Evropocentrično shvatanje napretka civilizacije srećemo i kod Barasa. Direktorijum postavlja novog ambasadora u Konstantinopolju, u uverenju “da je moguće sprovesti izvesno poboljšanje kod Turaka, i usaditi civilizaciju na Istoku. “66 Memoarista je pomalo fasciniran običajima “divljaka” koje je upoznao na Sejšelskim i Maldivskim ostrvima, i dopušta sebi da ih opisuje baš zato što su primitivn i . Prija mu da poredi divljake i Evropljane, štaviše da dokazuje da se i kod ovih drugih, navodno 63 Ibid , t . II, str . 163. 64 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 176. 65 Ibid , str . 166. 66 Barras, Mémoires , 1895, t . II, str . 42. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 261 civil izovanih, mogu sresti sasvim divljački oblici vladanja. Ovo je, naravno, samo retoričko sredstvo u jednom od bezbrojnih Barasovih napada na Napoleonovo samovlašće, koji ne dovodi u pitanje jednosmerno vaţenje progresa. Kada, recimo, komentariše grube medicinske metode na Maldivima, koje brţe dovode do izlečenja groznice nego evropske, Baras se uzdrţava da ih preporuči evropskim lekarima ili polit ičarima, j er bi ovima pruţio argument više za “postupke protiv ljudskog roda. Sigurno je da nasilna metoda divljaka moţda i nije bez analogije sa metodom koj i na civilizovane narode primenjuju iz vesne vlade koje se predstavljaju kao takve.” 67 *** Na unutrašnje -pol itičkom planu, uslov progresa jeste nacionalno pomirenje: “Posle jedne strašne revolucije čija se istorija sastoji podjednako od unutrašnjih gradjanskih pobeda i pobeda odnetih van zemlje, treba sa mnogo obzira poštedeti sve one strasti koje bi veličanje prvih pobeda moglo povrediti i razbuktati .“68 Zagledan sa visine na aktuelnu polit ičku si tuaciju i u budućnost, Direktorijum pod Barasovim vodjstvom "ţarko ţeli da svi Francuzi mogu da se ujedine”. Opštem pomirenju stoje na putu “mrţnje medju Francuzima” i s poljašnje “pretenzije” “naših protivnika” 69 Drugi aspekt progresa koji memoarista konstatuje jeste usavršavanje vojske od početka revolucionarnih ratova, sa velikim generalima koje je izrodila Revolucija: “Danas posedujemo vojnu organizaciju čiju mogućnost nismo ni slutili kada je koalicija pretila Francuskoj i bila se pribliţila Parizu na 40 milja.” 70 67 Barras, Mémoires , 2005, str . 42. 68 Barras, Mémoires , 1895, t . II, str . 169. 69 Ibid , str . 165. 70 Ibid , str . 206. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 262 2. Grof de Lavalet Po mišljenju ovog autora, Francuzi su u XVIII veku bili vodeći narod po ugladjenosti i ţivotnom standardu. Naročito su se Pariţani isticali po eleganciji i blagosti u ophodjenju . Čitava Evropa podraţavala je francusku kulturu. Kada je došlo vreme revolucionarnih ratova, strane sile su se ponadale da će osvojit i zemlju i poniziti tu kulturu. Dakle, glavni aspekt progresa za memoaristu je u o blasti ponašanja i običaja. Lavaletu se, kao i mnogima, činilo da će Revolucijom započeti nov period napretka, ali smatra da se prevario. Uzgredno na jednom mestu daje opasku da su iz redova anonimnih vojnika kraljeve ustavne garde proizašli jedan kralj i jedan maršal (reč je o Mirau i o Besijeru), što je « jedinstvena odlika istorije našeg vremena » - iako ne kvalifikuje jasno da li to smatra pozitivnim ili negativnim, s obzirom na to da je reč o Napoleonovim vojskovodjama, mislimo da je to Lavalet shvatao kao progres. To je jedini progresivan aspekt koji on priznaje Revoluciji . Tek Napoleon je vratio u drţavu red, već pod Konzulatom : „Vlada je za to vreme uţivala odobravanje čitave Francuske. Njen novi sistem uprave bio je bolje prilagodjen nacionalnom du hu. Sluţbenici su uzimani iz obrazovanih klasa društva; ţelja da se dopadnu i potreba da budu voljeni vodila ih je sve. Učtivost svih oblika pristojnog ponašanja jedne civil izovane drţave zamenila je sve grubijanske forme republike. Red je počeo svugde da se obnavlja »71. I na spoljnopolitičkom planu Francuzi su oduševljeni Napoleonovim osvajanjima i mirom sklopljenim s Engleskom. „Mašta nije više stavljala nikakve granice narodnom prospritetu, i svi ti snovi trebalo je da se ostvare“ 72. Sav taj narodni polet 71 Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje, 1831, t . II, str . 11. 72 Ibid , str . 12. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 263 i napredak presečen je Napoleonovim odlaskom – Restauracija je ponovo opadanje. 3. Mole Iako ne kvalifikuje eksplicitno revolucionarni period, jasno je da je on doneo propast Moleovoj porodici. Pred kraj Direktorijuma, Francuska je, po Moleu, bila u jak o lošem stanju i trebala joj je čvrsta ruka: „Iznutra razdirana strankama, spolja razbijenih armija i osvojenih granica, Francuska je osećala potrebu za čovekom koji svoj ugled duguje podvizima, a ustrojstvu svog genija autoritet koji se niko nije usudio d a mu ospori.“73. Za upraţnjeno mesto javio se Napoleon, „izvanredan čovek“, koji je započeo moralnu i materijalnu obnovu Francuske.74 3. Gospodja Rolan Ova republikanka veruje da je Revolucija bila oličenje napretka dok je njena stranka bila na vlasti. Pod Starim reţimom, ona je priznavala materijalni napredak gradjanstva (opisuje skupe toalete i blede razonode kojima gradjanske ţene imitiraju plemstvo), kao i izuzetan polet raznih umetnosti. Otac ju je, kad je lepo vreme, vodio na javna šetališta, na izloţbe s lika i svakovrsnih umetničkih predmeta, izloţbe „česte u Parizu u veku raskoši i te vrste napretka“75. Ovde je autorka okrznula poznato uverenje Volterovo i drugih enciklopedista, kome se suprotstavljao njen miljenik Ruso, da raskoš kojoj jedno društvo teţi ubrzava razvoj umetnosti, a 73 Molé, Souvenirs de jeunesse , nav. izdanje, str . 122. 74 Ibid, str . 215. 75 Madame Roland, Mémoires, nav. izdanje, 1986, str . 249. Podvlačenje je naše. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 264 onda i opšti napredak nacije. Iz tog razloga naglašava da je reč samo o jednoj vrsti napretka. Kao potvrdu ovog tumačenja navodimo pasaţ u kome memoaristkinja, govoreći o raznim svečanostima koje je Stari reţim priredjivao za narod, suprotstavlja „azijsku raskoš“ i „obesnu pompu“ dvora bedi i gnusobi otupelog naroda koji hrli da vidi „ idole svojih ruku“, kralja i kraljicu, ne shvatajući da je to sve otkinuto od njegovih usta 76 . Gospodja Rolan ponavlja na mnogo mesta da je isklju čivo Revolucija bila način da se postigne napredak francuskog naroda 77. Ona lično bila je svojim „studijama“, „vaspitanjem“ i poznavanjem „sveta“, predodredjena za „republikansko oduševljenje“, uvidjajući da je „smešno“ i „nepravično“ negovati sve one prednosti i povlastice koje je čuvao Stari reţim 78. Dok je čitala istorijske knjige, poistovećivala se sa velikim reformatorima (sa Agisom i Kleomenom u Sparti , braćom Grah u Rimu, sa njihovom slavnom majkom Kornelijom i rimskim plebsom koji se povukao na Aventin). Od Revolucije je imala visoka očekivanja: „ U prvim zanosima mog mladog srca, sa dvanaest godina sam plaka la što se nisam rodila kao Spartanka ili Rimljanka; poverovala sam da je Fr ancuska revolucija neočekivana primena načela na kojima sam o drasla. Sloboda, govorila sam sebi, ima dva izvora: moralnost koja daje mudre zakone , i prosvećenost koja nas vraća na moral i na zakone poznavanjem naših prava; moja duša neće više bit očajna zbog prizora uniţenog čovečanstva, vrsta će se poboljšati, a blaţenstvo svih biće osnova i zalog sreće svakoga pojedinačno.“79 Malo dalje u tekstu kaţe da su Rolan i 76 Ibid , str . 271. 77 V, npr, Nav. delo , str . 154. 78 Ibid, str . 270-271. 79 Ibid , str . 52. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 265 ona, Briso i filozofi bili „raspaljeni ljubavlju prema bliţnjima i nadom da će doţiveti da za sve nastupi carstvo pravde i sreće“ 80. 5. Grof de Tiji Grof de Tiji ne veruje u napredak čovečanstva: Revolucija je, misli, upropastila sve dobre stvari Starog reţima. Ali, i pre 1789. postojao je prevelik nesklad izmedju društvenih slojeva. To pokazuje sledeći primer, u kome se memoarista odnosi sarkastično prema ideji progresa: „Divio sam se tome kako čovek iz visokog društva moţe da dobije izvrstan ručak kod ljudi koje nikada pre nije video, da ima njihove ţene bez prethodnih formalnosti, dok u ovom najboljem od svih svetova ima ljudi koji nemaju šta da ručaju ni kod sopstvene kuće, i koji ne mogu da priušte sebi ni da imaju sopstvenu ţenu. Da divne uredjenosti ljudskih društava! koja dokazuje i najtvrdjim glavama koliko je civil izacija uznapredovala , koliko smo odmakli u onom sistemu usavršavanja koji nas, kaţu, razdvaja i razlikuje od ostalih ţivotinja koje nam je tvorac stvari dao za saputnike na ovoj zemlji“81. Tiji aludira na Lajbnicovu optimističku teoriju i njenu opštepoznatu ironičku obradu u Volterovom Kandidu ; svoj komentar na prethodno ispričanu scenu drske bračne prevare on nadovezuje u volterovskom sti lu, u vidu besmislenih argumenata koji još više ističu pojavu koja se ţeli osuditi . Tiji je upravo jedan od onih koji sistematski poriču perfektibilnost ljudskog roda: „ono što mi nazivamo detinjstvom sveta u odnosu na nas, moţda je bila staračka oronulost tog sveta“82. Mnogo puta vraća se na 80 Ibid , str . 62. 81 Til ly, Mémoires , nav . izdanje, 2003, str . 393. 82 Nav. delo , str . 628. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 266 temu moralnog opadanja već pod Starim reţimom, naročito u prestonici i uopšte u gradu. O materijalnom napretku se ne izjašnjava. No, postoji jedna oblast u kojoj Tiji brani prog res: umetničko stvaralaštvo. On zastupa ideje Modernih na uštrb Starih: „stari nisu imali jednog Molijera, a veliki francuski tragičari prevazišli su stare i usavršil i ono što su pozajmili od Sofokla i Evripida.“ 83 Hvaleći Rasina na štetu Šekspira, Tiji zak ljučuje: „Budimo zadovoljni time što smo oţiveli Grčku ljubomornu na naša pozorišta, što smo uneli više filozofije i patetike u naše drame nego što ih je ikad bilo u dramama starih, i što smo ih pobedili na njihovom terenu.“84 6. Grofica de Boanj Zanimljivo je, čini nam se, videti kako u memoarima izgleda onaj slavni materijalni napredak postignut do kraja XVIII veka. Pošto u našem uţem korpusu o tome nema reči, dopunićemo stavove naših memoarista vidjenjem jedne rojalistkinje, memoaristkinje i domaćice čuvenog salona, grofice de Boanj. Ona svedoči o materijalnom napretku , ali ne u Francuskoj, nego u Engleskoj. Stanovi, javni putevi, odeća, navike engleskog ţivlja, „trgovinski prosperitet Londona i raskoš u svim društvenim klasama“ – sve ono što se u prolazu ukazuje pogledu putnika, odraţava napredak ţivotnog standarda 85, koji je u Francuskoj 83 Nav. delo , str . 241. 84 Nav. delo , str . 535. 85 Kada se 1816. sa ocem ambasadorom vraća u tu zemlju, u kojoj je pod Revolucijom provela izbegličke dane, grof ica konstatuje: „Bila sam veoma iznenadjena ogromnim prosperite tom zemlje [ . . .] Njeni tako dobro odrţavani putevi, po koj ima vas poštanski konj i , drţani kao naše najelegantnije zaprege, voze tako prijatno, to mnoštvo javnih i privatnih kola, l jupkih svih odreda, te bezbrojne gradjevine koje krase prirodne predele i pr edočavaju imućnost u V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 267 ostao ograničen na imućne slojeve . Grofica ga priţeljkuje za svoju otadţbinu. Pošto je, medju elementima materi jalne civilizacije, najviše zanima komfor u stanovanju i moda u oblačenju, ona posebno primećuje da je, recimo, engleski regent uveo parno grejanje u jedan od svojih dvoraca, ili da izvesni ministar ima skroman letnjikovac bez kupatila. S druge strane, zapaziće da je moda u Engleskoj 1816 -17.g. kruta, zahtevna, izveštačena, da se ţene neumereno kindjure, kao što su to nekad činile dame na dvoru Luja XVI. Francuskinje su se, naime, u medjuvremenu odvikle od prekomernih ukrasa i komplikovanih toaleta, u ime jednostavnosti frizura i haljina nalik na starogrčke, pa im Engleskinje izgledaju neobično ili smešno 86. Napredak u različitim oblastima svakodnevne civilizacije je, dakle, neosporan, al i nije ravnomeran u raznim zemljama: negde prednjači Engleska, a negde Francuska 87 . svim klasama društva, od seljačke kolibe do plemićkog dvorca, t i prozori i na najmanjoj radnj i , koj i nude retkim zracima sunca staklena okna čij i sjaj nikad nije pomućen ni kakvom sitnom mrljom, t i tako čist i stanovnici koj i se prevoze iz sela u selo puteljcima na koj ima bismo im mi pozavideli u našim vrtovima, ta lepa, tako dobro gajena deca, nestašna u slobodi koja je u opreci sa uzdrţanim drţanjem ostatka porodice, sve mi je to bilo poznato a ipak me je zapanj i lo moţda i ţivlje nego da mi je to bio prvi put da ih vidim. Put od Dovera do Londona predjoh jedne lepe nedelje meseca maja, u neprekidnom oduševljenju. Sa njim se mešalo s vremena na vreme tajno osećanje zavist i zbog moje otadţbine. Nebo joj je bilo bar isto toliko naklonjeno; pa zašto nije i ona postigla ist i stepen naprednosti kao njeni ostrvski susedi?“ ( Comtesse de Boigne, Mémoires. Récits d’une tante , Vol. I, Du règne de Louis XVI à 1820 , Paris, Mercure de France, 2000, str . 547-548) . Grofičina Engleska vidjena iz kočija ne l iči na kasni ju Dikensovu. 86 „Kad već govorim o toaleti , moram da ispričam kakvu sam nosila kad sam išla u dvor . Moţda će za dvadeset godina ona bit i isto toliko obična koliko se meni učinila čudna kad sam je nosila“ (Ibid , str . 591-592 i passim) . 87 „Došla sam do zaključka da, dok Engleska ima jasnu prednost u materijalnoj strani ţivota, u Francuskoj bolje razumevaju društveni ţivot“ (Ibid, str . 569). V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 268 No, grofičin smisao za progres civil izacije ne podr azumeva prihvatanje ideje progresa u istorij i , politici, moralu. Po svojim političkim ubedjenjima, ona je privrţena prošlosti – Starom reţimu, koji je takodje i idealizovano doba njenog detinjstva. Nostalgičnost i jedan načelni paseizam obeleţavaju njeno p ripovedanje. Revolucija je za nju nazadak u odnosu na vladavinu Luja XVI, baš kao što je i Restauracija nazadak u odnosu na Stari reţim. Većina dobrih običaja i poli tičkih institucija teţi, po grofici, da se izgubi u to novo doba . Ne moţe biti govora ni o moralnom napretku francuske nacije ili Evropljana posle pada francuske monarhije, pa ni posle njene obnove. I dalje su, iz pera grofice de Boanj, gotovo svi pojedinci i grupe vodjeni interesom, glupošću i pristrasnošću. Medjutim, ponegde se u tekstu njen ih memoara moţe pronaći nekakvo implicitno odobravanje liberalizacije staleških odnosa, pristajanje na društveni uspon neplemenitih i prihvatanje revolucionarnog, a kasnije napoleonovskog načela da lična sposobnost nadoknadjuje porodično poreklo ili odnosi nad njim prevagu. Doduše, grofica de Boanj zauzima takav stav najviše kada, povodom Restauracije, ţeli da kritikuje i da se ogradi od istupa konzervativne rojalističke stranke brata kralja Luja XVIII, kasnijeg Šarla X. Inače je i sama veoma konzervativna, da ne kaţemo kastinski nastrojena. Ukratko, grofica de Boanj priznaje materijalni progres i naročito na njega obraća paţnju kad je reč o komforu stanovanja i putovanja, ali ne veruje u društveni progres. Ni Revolucija, ni Carstvo, ni Restauracija nisu donele progres francuskom narodu, nisu popravile njegove drţavne i društvene strukture. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 269 V. 3. CIKLIČNOST I (PR)OPADANJE V. 3. 1. Dekadencija, opadanje i cikličan razvoj u misli francuskih prosvetitelja Nasuprot ideji progresa u istoriji stoje ideja propadanja (nepovratne propasti), i ideja (privremenog) opadanja 88 , koja je u tesnoj vezi sa uverenjem da se istorija periodično ponavlja . Ovde je reč o opadanju ili propasti jedne ljudske zajednice, jedne civilizacije, smislu koji je reč „décadence“ dobila t ek u prosvetiteljstvu (do tada se odnosila na jednu porodičnu lozu ili pojedinca) 89. U XVIII veku, koji vaţi za vek progresa, ideja i osećanje dekadencije bili su, naime, začudjujuće često razmatrani. 90 Monteskje se, u oblasti političke istorije , bavio uzrocima propasti Rimskog carstva; znao je da pad preti svakom velikom carstvu - istoriju je tumačio organicistički, kao cikličnu 91. No, tema opadanja bila je tada najčešće pominjana u estetičkom okviru: publika odnegovana na klasicističkom kanonu, te herojskom il i jansenističkom moralu XVII 88 Reč je, na francuskom, najčešće o opozicij i pojmova „décadence“ i „déclin“, al i ponekad se „décadence“ korist i i kao sinonim za „régression“ (nazadak) . 89 V. Pierre Chaunu, Histoire et décadence , Paris, Perrin, 1981, str . 14. 90 V. zbornik radova : Valérie André, Bruno Bernard (éd), Le XVIIIe , un siècle de décadence ? , Etudes sur le XVIIIe siècle , Bruxelles , Edit ions de l`Université de Bruxel les, 2006, 223 str . 91 Monteskje je konkretan uzrok propasti Rimskog carstva video u unutrašnjoj protivrečnosti njegovih ustanova. Engleski istoričar Edvard Gibon (u drugoj polovini veka) prepoznao ga je u usponu hrišćan stva. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 270 veka osećala je da „veliki ukus“ kopni a običaji se razuzdavaju 92. Kritičari su se ţalili na dekadenciju u knjiţevnosti , likovnim umetnostima i muzici (poznato je da su se okomili na romaneskni ţanr kao instrument tog opadanja). Ruso je razvoj civilizacije spekulativno video kao nužnu „degeneraciju“, od prirodnog stanja do „rasprirodjenog“ čoveka, a tako je strukturisao i svoje Ispovesti : u I knjizi svaka sledeća ţivotna faza sve više udaljava protagonistu od izgubljene čisto te najranijeg detinjstva 93. Doduše, čoveka u stanju čiste prirode po Rusou krasi perfektibilnost, koja moţe biti pozitivan isto koliko i negativan princip 94; takodje, kritičari u Rusoovom delu pronalaze i retke izjave o mogućnosti regeneracije, obnove ustanova u odrodjenom civilizovanom društvu 95. Tematika dekadencije bila je, dakle, veoma razradjena do 1789, i zaposela je dominantno mesto u neposrednom i naknadnom konceptualizovanju revolucionarnih dešavanja. Do propasti jedne civil izacije, smatra se u XVIII veku, dolazi zbog opadanja morala i zbog preobilja (bogatstava). 92 V. poznatu Volterovu konstataciju, iz prepiske, koju navodi i Litre : « N‟espérez pas rétabl ir le bon goût ; nous sommes en tout sens dans le temps de la plus horrible décadence. » 93 V. tumačenje F. Leţena (Phil ippe Lejeune, « Le l ivre I des Confessions », in : Le pacte autobiographique , Paris, Seuil , 1996, str . 87 -163, naročito str . 94-95. 94 V. Raspravu o poreklu nejednakosti . 95 Rezime ove problematike daje članak: Luc Vincenti , « La braise et les cendres ». Conférence prononcée lors du colloque de la fondation Gabriel Peri , « Rousseau à l‟épreuve des siècles », URL : ht tp:/ /www.luc-vincenti .fr /conferences/braises_cendres.html V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 271 V.3.2. Savremena tumačenja ovih ideja Savremena antropologija temu dekadencije povezuje sa psihoanali tički definisanim nagonom ka smrti i destrukciji, koji se opaţaju ne samo kod pojedinca nego i u svakoj zajednici . U periodu svog uspona i vrhunca, društvo zazire od propasti , ali joj se ipak prepušta, ne čineći ništa da je spreči (podsvesno teţi da se vrati u prvobitno stanje) 96. Drugo tumačenje dekadenciju proglašava pozitivnim faktorom društvenog razvoja, utoliko što ona funkcioniše kao zašti tna mreţa i prisi ljava delove zajednice da neţeljenim društvenim promenama postave granicu. Iz ovog ugla, opadanje pred revoluciju podstiče definisanje antirevolucionarne ideologije i umanjuje destruktivne efekte revolucije. Poznato je 97 da je u tradicionalnim društvima, gde dominira vidjenje protoka vremena kao smenjivanja prirodnih ciklusa (od rodjenja do smrti, godišnjih doba itd), čovekov pogled uperen unazad, ka prvobitnosti , tj . mitskom trenutku nastanka poretka zajednice. On veruje da sve kasnije zbivanje samo ponavlja taj prvobitni trenutak, ali u slabijem ili lošijem obliku, pa nije od suštinske vaţnosti: istori ja je postepeno propadanje, udaljavanje od prvobitnosti (dok nastanak i ne pripada istorijskom, nego sakralnom vremenu). I u novijem, progresist ičkom vidjenju istorijskog vremena dekadencija je ostala vaţan pojam. Tzv. svetovne ili političke religije 98 - a ideologija Revolucije 1789. svakako je to bila - počivaju na obećanju „spasenja“ čovečanstva kroz ostvarenje savršenog društva u budućnosti . Jasno je da one posvetovljuju milenarističko učenje nastalo u kri lu 96 Bernard Valade, »L‟idée de décadence », in : Cahiers internationaux de sociologie , Vol. LXII, 1977, str . 75 -88. 97 Pre svega mislimo na radove Mirčea Eli jadea. 98 V. o tom pojmu odeljak V.2.1.c, fusnota 28. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 272 judeo-hrišćanske linearne koncepcije vremena, gde, paradoksalno, misao o dekadenciji ima suštinsku ulogu. 99 V.3.3. Razmatranje ovih ideja u vreme Revolucije. Kant Pesimistička vizija istorijskog toka karakterisala je, videli smo, kontrarevolucionarnu istoriografiju u kojoj se propast Starog reţima i Revolucija 1789. uzima kao primer dekadencije. Pod Revolucijom, većini savremenika je u političkom, verskom i moralnom, pa i materijalnom domenu propadanje izgledalo očigledno. Raniji individualni vapaji za dobrim starim vremenima postali su deo opšteg diskursa. 99 Milenarizam, u prvobitnom značenju: verovanje u Hristov povratak i hil jadugodišnje carstvo mira, pravde i jednakosti na zemlj i , počiva na raznim svetim tekstovima, medju koj ima je najpoznatije “Otkrovenje Jovanovo”. Kako podseća Ţak Le Gof, već u jevrejskoj tradicij i dolasku mesi je treba da prethode prirodne katastrofe. Taj obrazac razvijen je i u kasnij im, hrišćanskim formama milenarizma: povratku u zlatni vek, u ra j na zemlj i , prethode prirodni i društveni potresi . U nekim učenj ima verovalo se da pogoršanjem stanja, nasiljem može da se ubrza dolazak carstva nebeskog . “Istori jski značaj milenarizma dolazi iz povezivanja religijskih verovanja i socijalnih teţnj i koje je on često ostvarivao”. U novije vreme se termin korist i za nereligozne teorije o nastupanju boljeg sveta. Milenarizam osporava postojeći reţim i ima istovremeno reakcionarnu (teţnja za povratkom u prošlost , koja se idealizuje) i revolucionarnu ulogu (Le Gof navodi primere Engleske, Francuske i Oktobarske revoluci je). V. Jacques Le Goff, “Millénarisme”, in: Encyclopaedia Universalis [en l igne]. Fil ip Nemo je veoma ubedlj ivo analizirao jakobinsku ideologiju i propagandu u svetlu milenarizma (v. Phil ippe Nemo, Les deux Républiques françaises , Paris, PUF, 2008, 307 str ; mi smo konsultovali i izuzetno detaljan rezime ove studije na URL : ht tp:/ /www.wikiberal .org/wiki/Les_Deux_R%C3%A9publiques_fran%C3%A7a ises_(essai) V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 273 S obzirom na to da su pripadnici gradjanskog staleţa na kraju izvukli najveću korist iz Revolucije, njenu „Terorsku“ fazu uklapali su u shemu cikličnih istorijskih promena, kao privremeno i neizbeţno nazadovanje. Pošto je progresistička vizija istorije predstavaljala opšti fon visoke, učene kulture zapadnoevropskih zemalja od kraja XVIII veka, i liberalno raspoloţeni intelektualci, bez obzira na l ično iskustvo u Revoluciji, bili su skloni da revolucionarna zverstva i iracionalne odluke podvedu pod nuţnu fazu zastajanja u progresu. Ono prvo vidjenje, da su zločini Revolucije donja amplituda cikličnog istorijskog kretanja (a ne manifestacija propasti nacije) moţemo povezati sa Kantovim eudemonizmom . Kantova teorija poimanja istorije savremena je revolucionarnim dešavanjima u Francuskoj; ona, doduše, ne pripada najcenjenijim dometima njegove fi lozofske misli 100 , a nije ni bila poznata u Francuskoj odmah posle Revolucije. U Sporu medju fakultetima , svom poslednjem delcu (1798, ali pisanom od 1794. 101), Kant razlikuje četiri načina koncipiranja istorijskog toka: a) stalno nazadovanje ka još gorem, tj . dekadencijalnu istoriju; b) pravilno smenjivanje povoljni h i nepovoljnih epoha, tj . cikličnu istoriju; c) haotičnu istoriju bez ikakve pravilnosti d) stalno napredovanje ka boljem, tj. progresivnu istori ju. 100 Za šta istoričari fi lozofije poslednj ih decenija nalaze vanfilozofske, nacionalist ički motivisane razloge. 101 V. „Spor medju fakultetima“, u: Imanuel Kant, Um i sloboda. Spisi iz f i lozofi je istorije, prava i države , ur. Danilo Basta, Beograd, Studentski izdavački centar, str . 179 -191. Ovde potpuno apstrahujemo glavnu tematiku teksta, potrebu reforme univerziteta. Konsultovali smo francuski integralni prevod ovog dela (Emmanuel Kant, Le conf l i t des facultés en trois sections. Paris, Vrin, 1988, 174 s tr .) Razlikovanje vizija istorije nalazi se u drugom odeljku. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 274 Stalna regresija – „terorizam“ u Kantovoj terminologiji – nije moguća. Postoji stupanj zla od koga ne post oji gore, kad se stvari moraju preokrenuti, inače će čovečanstvo nestati. Tako su istoriju doţivljavali progonjeni hrišćani u starom Rimu – strahovito mučeni, strpljivo su iščekivali skori kraj sveta. Aleksi Filonenko je sl ičnu ideju našao kod Rusoa, u Raspravi o naukama i umetnostima , po kojoj ljudski rod u civil izaciji pada sve niţe, sve dalje od prirodnog stanja. Jedino rešenje, piše Ruso, bila bi neka velika revolucija , koje se treba plašiti jer bi moţda donela isto onoliko zala koliko bi izlečila. 102 Stagnaciju na istom stepenu, u vidu neprestanog oscilovanja oko istog, Kant naziva „eudemonizam“: dobro i zlo, nesreće i uspesi su u ravnoteţi (količina dobra i zla u istorij i su uvek iste). Posle napretka treba očekivati pad, i obrnuto. Lajbnic je u Teodiceji branio tu koncepciju, ali Kant je odbacuje jer ona podrazumeva da su sve istorijske epohe kvalitativno iste (nema nikakvog napretka kroz istoriju). Abderitizam - u kome istorija izgleda apsurdna i haotična, kao ludost i glupost u kojoj nema racionalnost i - stavlja čoveka u poloţaj Sizifa, nikad srećnog, ili u poloţaj nerazumne i neistorične ţivotinje, a principe dobra i zla izjednačava 103. Kant je svestan da je ovakvo vidjenje istorije najzastupljenije medju l judima. 102 V. Alexis Philonenko, La théorie kantienne de l’histoire, Paris, Vrin, 1986, str . 65. 103 O ovome takodje v: Michèle Crampe -Casnabet, « Le „Confli t des facultés“: contre le terrorisme et l`abdérit isme, une théorie des indices en histoire », Revue germanique internationale , N° 6, 1996, « Kant : philosophie de l`histoire », str . 129 -137. Autorka sugeriše da abderit izam (termin nastao po imenu grčkog grada Abdere, odn. abderske fi lozofoske škole) o značava Kantovu krit iku si tne nemačke burţoazije, priglupe i obuzete sobom, koja stalno ponavlja iste postupke i ne pita se o svrhama. To je teatar marioneta u kome se stalno igra ista predstava. V. Nav. članak , str . 136. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 275 Kant bira četvrtu, progresističku koncepciju. To je proročka filozofija istorije, za koju Kant u praktičnom istorijskom iskustvu sada nalazi pokazatelj 104 : Francusku revoluciju 1789 . Revolucija pokazuje tendenciju čovečanstva da čini napredak u moralnom pogledu. Tu nisu toliko vaţne polit ičke vod je Revolucije, koliko njene anonimne pristalice, koje u njoj nisu uzele aktivnog učešća, koje su se čak moţda izloţile l ičnoj opasnosti, ali su nesebično stale na stranu opšteg interesa, jednog višeg stupnja slobode. Francuska revolucija otkriva čovečanstv u njegovo usmerenje ka opštoj slobodi. 105 U vezi sa istorijom kao napretkom razuma i slobode u svetu, Mišel Kramp-Kasnabe podseća da su kod Lesinga i Kanta filozofija istorije i teologija istorije kompatibilne. Drugim rečima, teza o progresu čovečanstva ne treba da zameni, odn. isključi tezu da istoriju vodi Providjenje (jednostavno, sada je otkriven pravi smisao Providjenja, koji je ranije bio skriven) 106 . (Medju antiprogresističkim koncepcijama istorije, u literaturi se izdvaja još jedna, koja za nas neće biti relevantna jer je formulisana posle epohe koja nas interesuje. Reč je o tzv. tragičkoj doktrini, za čijeg se rodonačelnika uzima Niče, a medju predstavnicima se ističu Veber, 104 Kant je ranije koncipirao „znamenja“ i l i „znake“ koj i u stvarnoj istorij i pokazuju i čine uverlj ivom ideju progresa čovečanstva. To su dogadjaj i koji nisu uzrok nego pokazatelj progresa (podrazumeva se, dakle, da istorija jeste progresivna i racionalna). Primer takvog znaka bio je slobo darski duh u verskim i ekonomskim pitanj ima (u Kantovim delima pisanim pre 1789.), a kasnije će to postati Francuska revolucija. Podrobnije o značaju Revolucije za Kantovu misao videti : Joachim Kopper, „La Révolution française selon Kant: le spectateur e t l‟événement“, in: Bernard Bourgeois, Jacques D‟Hondt (sous la dir .) , La philosophie et la Révolution française , Paris, Vrin, 1993, str . 269 -275. 105 Kantovo oduševljenje trajalo je do pogubl jenja Luja XVI, a posle toga su mu utisci podeljeni. 106 Michèle Crampe-Casnabet, Nav. članak, str . 130. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 276 Špengler, Junger.. . 107). Smatra se da je dekadencijalna koncepcija istorije, odn. uverenje da se zapadna civil izacija neizbeţno bliţi kraju jer nema snage da se regeneriše, postala sastavni deo zapadnjačke imaginacije u XX veku. V.3.4. Kolingvud Pošto je u našem istraţivanju reč o poimanju istorijskog toka kod obrazovanih l judi koji nisu filozofski i teorijski orijentisani, podsetićemo još na jednu analizu poimanja progresa, odnosno na zaključak o nemogućnosti doţivljavanja progresa kod „običnog sveta“. Kolingvud u jednom dodatku svojoj Ideji istorije 108 daje argumentaciju za tezu da je vidjenje istori jskih perioda kao dobrih i loših, ili uverenje da je prelaskom iz jednog perioda u drugi došlo do progresa – optička iluzija, odnosno posledica istoričareve nesposobnosti da iznutra shvati date periode i rekonstruiše ih. „Stara dogma o jedinstvenom istori jskom progresu koji vodi do sadašnjosti , i moderna dogma o istorijskim ciklusima, tj . o višestrukom progresu koji vodi do 107 O tome videti : Pierre-André Taguieff, «Critiques du progrès et pensées de la décadence. Essai de clarification des vis ions de l `histoire », in : Mil neuf cent , N° 14, vol . 14, 1996, str . 15 -39 ; dostupno na URL : ht tp:/ /www.persee.fr/web/revues/home/prescript/art icle/mcm_1146 - 1225_1996_num_14_1_1149. Ovaj autor dokazuje da je krajem XIX veka i inače došlo do reforme progresist ičkog modela : napušta se ideja globalnog progresa, a nužnost progresa (progres koj i ne moţe da se ne desi) zamenjuje se mogućnošću progresa (progres moţe da se desi) i l i čak kontingentnošću (progres moţe da se ne desi) ; progres zavisi od l judske volje i akcije. (str . 17-18). 108 V. R.G. Collingwood, „Epilegomena: 7: Progress as Created by Historical Thinking“, in: The Idea of History , Oxford, Oxford University Press, 1946, str . 321-334, URL: ht tp:/ /www.brocku.ca/MeadProject/Collingwood/1946?7.ht ml) V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 277 „velikih doba“ a zatim do opadanja, tako su puke projekcije istoričarevog neznanja na ekran prošlosti.“ 109 Na drugoj strani, po Kolingvudu, oni koji su živeli u tim periodima sami će retko misliti da je došlo do progresa. Stara generacija smatra da se uvodjenjem nove prakse u jednoj oblasti nešto bitno iz prethodnog doba izgubilo – to je za njih opadanje, a ne napredak (ne iz neke iracionalne predrasude, nego zato što je celina načina ţivota koji poznaju i vrednuju izgradjena oko stare prakse; oni samo ţele da nastave da ţive kao nekad). Ali, ne znači ni da pripadnici nove generacije, koja uvodi promenu, nju doţivljavaju kao progres, tvrdi Kolingvud. Da bi to bilo moguće, oni moraju da poznaju obe prakse iz ličnog iskustva i li simpatetičkim uvidom (a ne da na jednu gledaju kao na nerazumljiv prizor, a primenjuju drugu, ili da primenjuju jednu a drugu gledaju kao neostvarenu mogućnost) 110. Taj je uslov teško ispuniti : obično mladja generacija nastoji da se oslobodi roditeljskog uticaja, slepo uništava staro a uvodi novinu, tako da ne moţe da napravi pravo poredjenje izmedju dva načina ţivota. Ovo Kolingvudovo razmatranje bi se dalo kritikovati ako bi se uzelo izdvojeno 111. Za naš okvir je zanimljivo razmišljanje o memoaristima kao pripadnicima stare ili nove generacije, koje obe ne mogu da pojme progres . Ili su, moţda, memoarist i ti dvostruko kvalifikovani posmatrači , koji su s posobni da iznutra doţive epohu, a i da je spolja odrede u odnosu na prethodnu i potonju, svojim memoarskim činom. 109 Ibid , str . 328, naš prevod (esej i iz V dela Kolingvudove knj ige u prvobitno priredjenoj verzij i , nisu objavljeni u prevodu na naš jezik, v: Robin Dţordţ Kolingvud, Ideja istorije , prevod i pogovor Risto Tubić, Sarajevo – Zagreb, Svjetlost – Globus, 1986, 273 str .) . 2003 110 Ibid , str . 325. 111 U njegovim delima i inače se nalaze tvrdnje koje otkrivaju dvoznačan Kolingvudov odnos prema progresu. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 278 V.3.5. Cikličnost i opadanje u memoarima 1. Baras Baras istoriju ljudske civilizacije sagledava kao progresističku, ali u političkoj istorij i svakog naroda prepoznaje cikluse, kao i u političkoj borbi svake stranke. Revolucija je već 1792.g. počela da se izvitoperuje: pogubljenje vojvode Orleanskog, „princa dobročinitelja, popularnog i bezopasnog u političkoj akciji“ za Barasa je bio „jedan od najmahnitijih činova te revolucije koja se već kvarila i odbijala svoje trijumfe pucajući na sopstvene trupe“. Opadanje je neminovno, bez obzira na l judsku volju i upornost: „U vreme 18. brimera, […] Veće pet stotina […] nije shvatalo da revolucije, kao i svi ljudski poduhvati koji imaju svoju zrelost, ne mogu da se ponovo otpočnu kao prvog puta, te da je reka protekla i ne vraća se“ 112 . I na individualnom planu dolazi do moralnog nazatka revolucionara: u vreme Direktorijuma Baras je primetio da članstvo u zakonodavnim telima više nije bilo čast, nego izvor materijalne koristi. 113 Moralno opadanje koje je primetio u mikrociklusu Revolucije , dešava se i u duţem trajanju: civil izacija usavršava prirodnu pokvarenost ljudi (kad govori o Taljeranu) 114 . Prisetivši se duge poli tičke borbe svoje stranke i velikih revolucionarnih pobeda (Tulon, 9. termidor, 13. vandemijer), Baras iskazuje „osećanje moralne iscrpljenosti , više nego fizičke, proisteklo iz obaveze da se stalno iznova započinje borba , čak i ako je čovek pobednik, da bi se obezbedio definitivan trijumf svojih stavova. Sva ta 112 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 364. 113 Ibid , str . 237-238. 114 Ibid , str . 125. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 279 bojna polja prekrivena ostacima poraza, sve te mere koje su usledile i koje su bile neophodne kako bi se sačuvao trijumf, sve to nosi sa sobom istinsko slabljenje naših snaga i kao nekakv o beznadje zbog ljudskih poduhvata .“115 Carstva su, po Barasu, uvek propadala u istori ji , a simptomi propasti se ne menjaju; on se poziva na rimsku istoriju, tako blisku svim revolucionarnim političarima: „da bismo pruţili stvaran lek bolestima koje muče otadţbinu, ne sme se nikako opet pribeći upli tanju vojske: pretorijansko mešanje je znak propasti jednog carstva“. 116 Baras se, dakle, prikazuje kao umoran političar svestan da ljudski poslovi pre ili kasnije doţivljavaju opadanje i propast. U uzlaznoj fazi jednog političkog perioda nasilna sredstva su dozvoljena i donose boljitak (time Baras pravda svoje pučeve). Medjutim, kada počne opadanje, ono se moţe usporiti ili privremeno preokrenuti legalnim načinima, a nasilna sredstva će samo pospešit i tok dogadjaja i doneti političku propast. 2. Lavalet Pošto nije sklon istorijskom uopštavanju i formulisanju istori jskih zakonitosti, Lavalet dekadenciju ne ističe ni kao kauzalni faktor Revolucije, ni kao pojavni vid većine dogadjaja. Jedan od retkih primera kada memoarista promene naglašava kao opadanje, odnosi se na poredjenje dve svečane proslave 14. jula, 1790. i 1792.g.: « kako je [ova druga] bila različita za ljude koji su paţljivo pratili tok dogadjaja ! G. 1790, jedan veliki narod, ushićen slobodom, moćan usled svesti o svojoj snazi i svojim pravima, snaţno je ţeleo monarhiju zasnovanu na zakonima ; činilo se da najdirljivije jedinstvo 115 Ibid , str . 368. 116 Ibid , str . 324. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 280 vlada izmedju naroda i vladara. [ .. .] ljubav prema vladaru i mrţnja prema anarhiji izgledale su kao sveti zalog da ona više neće uznemiriti Francusku : u mesecu julu 1792, naprotiv, ta tako velikodušna nacija, tako ujedinjena, kao da je nestala pred varvarskom hordom. Prizvuci besa i osvete smenili su najplemenitija osećanja» 117. 3. Grof Mole U memoarima Mole svoje doba naziva “malim” i “pogubnim” u odnosu na vek Luja XIV il i na antiku, ako se porede u moralnom pogledu. Naročito zapaţa opadanje plemstva pre Revolucije, “omekšavanje” gordih i slavnih plemićkih loza koje “već sto godina” trpe “odrodjavanje”. 118 Postepeno opadanje odvelo je « najprosvećeniji evropski narod » u propast, ali će se on, po Moleovom mišljenju, ponovo pridići zahvaljujući Napoleonu. I sam tok Revolucije je cikličan, sastavljen od naizmeničnog uspona i pada svake od vodećih stranaka. Mole, kao i ostali memoaristi, razlikuje dve faze Revolucije : prvu su izvela « deca XVIII veka, razdraţena spekulisanjem i rezonovanjem », a druga je bila potonuće : « decu » su smenili gori ljudi, koji su doneli « poroke umesto knjiga », « s trasti umesto sanjarija », « zločine umesto zabluda ».119 Ta radikalnija faza bila je najispunjenija zlom, od pamtiveka 120 . Mole smatra da je XVIII vek bio dekadentan u oblasti kulture. On kritikuje « f ilozofe » (doduše, ne poimence), kritikuje neopravdani kult 117 Comte de Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje, 1994, s tr . 125. 118 Mathieu Molé, Souvenirs de jeunesse , nav. izdanje, 1991, str . 47. 119 Ibid , str . 53. 120 “.. . više zala na zemlj i za nekoliko godina nego što je svet pretrpeo od s vog početka”. Ibid , str . 58. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 281 knjiţevnika i moć salona : «„La Arp je ţiveo u vremenu u kome bi i sami kraljevi rado zamenili svoju krunu za titulu knjiţevnika, i kada su se u društvu starost, rang, najviše drţavne funkcije poniţavale pred autorom nekoliko stihova.“ 121 A saloni su imali takvu vlast da je ona « u gornjoj klasi u poslednjih šezdeset godina u Francuskoj dovela do propasti poduhvate i skoro sve talentovane ljude ». Mole ne odobrava ni kanon XVIII -ovekovne knjiţevnosti, smatrajući da je bio nazadan u odnosu na klasični vek. To, na primer, izraţava indirektno, kada piše o La Arpovim predavanjima u Liceju : « Tu će se – za istom katedrom gde je tako dugo predavao doktrinu XVIII veka – tu će se odreći te doktrine, proglasiti svoju grešku, i posmatrati pod novim svetlom moderna i antička remek -dela, koja je do tada procenjivao samo sa predrasudama veka čije je zablude ranije delio. »122 Na ţalost, Mole se ne upušta u procenu nove, romantičarske knjiţevnosti. U Mladalačkim sećanjima Mole preispituje smisao ljudskog ţivota u baroknom maniru, ne na horizontu Istorije, nego u odnosu na večnost i nepromenljivu cikličnost Prirode. Memoarista naglašava kontrast izmedju katastrofe koju je doţivela njegova porodica i bezosećajnosti prirodnog sveta : « Tada sam nalazio da su čovekove sudbine tako nesigurne, njegova sreća tako krhka, njegove nade tako varlj ive, da sam ostajao bez straha, bez ţelje, ne znajući više da li je bolje ţiveti ili ne biti ni rodjen! Naročito me je pogadjala neosetljivost prirode nasuprot naših oluja i patnji . Ovo nebo, ovo sunce nisu ni manje čis ti , ni manje lepi [ .. .] Zemlja, uvek nasmejana i ukrašena, ne daje nikakav znak ţalosti zbog ljudskih patnji . Pa šta je onda čovek, njegove boli i dobra zbog 121 Ibid , str . 90. 122 Ibid , str . 89. La Arp je pre Revolucije uzdizao enciklopediste, Volter mu je pomogao da se domogne Akademije, al i posle Revolucije postao je konzervativan i kri t ikuje prosveti tel je. Mole se očigledno slaţe sa ovom drugom fazom. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 282 kojih se slama? On, za koga priroda neće da se udostoji da prekine i najmanji od svojih zakona!“ 123 Ljudski su poslovi sitni i varljivi (ne zato što će proći vreme, pa će ih istorija prekrojiti ili zaboraviti po svom nahodjenju, kao što tvrdi Tij i) , već zato što promene ne znače ništa u sistemu svemira. Mladalačka su sećanja moţda pisana bez velikih amb icija i prerano da bi došao do izraţaja Moleov širi pogled na istoriju. Osvrnućemo se na njegove stavove iznete kasnije, u delu memoara koji je objavio markiz de Noaj 124 . Mole tu Napoleonovo doba - uspon posle propasti koju je donela Revolucija - stavlja u kontekst opšte krize evropske civil izacije: « Predstojeći poloţaj izvanrednog čoveka [Napoleona] čiji sam pad odavno predvidjao, nije u mojim očima bio ništa više od incidenta u toj gotovo opštoj krizi koju je trpela evropska civilizacija, a čije se polaz ište nalazilo u knjigama i učenjima XVIII veka, ili , ako hoćemo da budemo još tačniji , u Luterovoj reformi koja je, proglašavajući prevratničku dogmu nad dogmama, dogmu o suverenosti ljudskog razuma, udarila ţig sumnje i rasklimala sve ono u šta se dotada verovalo. Anarhija, koja nije ništa drugo nego odsustvo svake vlasti kojoj bi se ljudi pokoravali , i nered koji iz anarhije mora proisteći, bili su na neko vreme suzbijeni mačem [genijalnog] osvajača; no, iako je razloţna sila izgledala kao gospodarica sve ta, njena vladavina morala se završiti, jer je bila omedjena granicama ţivota jednoga čoveka, a istinskim načelima na kojima počiva moralni , politički i društveni red, niti je bilo vraćeno mesto i ugled u srcima, nit i su ta načela bila istaknuta i na jedno m barjaku. »125. Po Moleovom shvatanju, i politička i moralna dekadencija, 123 Ibid, s tr . 63. 124 Marquis de Noail les, Le comte Molé. 1781 -1855. Sa vie – ses Mémoires. Tome premier avec deux phototypies hors texte, Paris, Champion, 1922. 125 Nav. delo , str . 174. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 283 dakle, vuče korene još iz renesansnog, a kasnije i prosvetiteljskog, kulta razuma i prava na sumnju u autoritete. Mole veruje da l iberalizacija društva neizostavno vodi u anarhiju, odnosno u propast. Iako na ovom mestu Mole ne pominje Revoluciju, očevidno je da upravo ona, zajedno sa Restauracijom, predstavlja pozadinu na kojoj se ocrtava privremena Napoleonova vladavina reda i pameti. Doba bezvlašća i nereda samo je prividno okončano početkom veka – Moleu je jasno da će ono trajati i dalje (tu su mu potonje burne decenije i nizanje revolucija dale za pravo). Od Renesanse traje konstantno opadanje Evrope – Mole je po ovom dekadencijalnom uverenju jedinstven u našoj grupi memoarista. 4. Gospodja Rolan Stanje u Francuskoj pre Revolucije bilo je katastrofalno, po ovoj autorki (« raskalašnost dvora, prezir prema vrlini » u svim slojevima, « beda naroda »126): moralo je doći do velikih promena. Ali, pri oceni njene kri tike Starog reţima moramo i mati na umu da je ta kritika načelna, preuzeta iz knjiga i salonskih razgovora, a ne izgradjena na ličnom iskustvu. Naime, seljaci su u memoarima gospodje Rolan vredni, napredni i usluţni, ţive u pastoralnoj idili ; sa kalfama njenog oca lepo se postupa i svi se trude da ih ne uvrede ; redovnice i sveštenici koje ona poznaje redom su čestiti i poţrtvovani ; gradjanstvo je imućno, voli da se šepuri i rado ide na podvorenje plemstvu. Manonu Flipon , zaključujemo, ne vredja u svakodnevici siromaštvo i izrabljiv anje seljaštva i gradskog proletarijata, poročnost i parazitstvo sveštenstva, isključenost gradjanstva iz drţavne uprave – uobičajeni predmeti prosvetiteljskih napada na apsolutnu monarhiju – pošto ona o tome nigde ne svedoči. Njeno republikanstvo i revolucionarno nadahnuće jeste jedna filozofska 126 Madame Roland, Mémoires , nav. izdanje, str . 271. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 284 poza , stečeni refleks koji se prazni paušalnim grdnjama protiv « privilegija », « zloupotreba vlasti », « tlačenja », « predrasuda », beskrupuloznih opata, finansijera, plemića, kralja i kraljice itd. A u « stvarnom » ţivotu, njeno je negodovanje ograničeno na moralni plan i na višu klasu, to je lično osećanje uvredjenosti što izuzetni pojedinci (kao što je sama) nemaju tretman kakav zasluţuju. Manonu vredja naduvenost i neopravdano uvaţavanje plemića u društvu. Mešani plemićko -gradjanski otmeni krugovi koji (pre Revolucije) pretenduju na učenost i ljubav prema umetnostima kod nje izazivaju mizantropiju. Zgraţa se nad ţenskastim muškarcima koji se dive lakim stihovima i taštim talentima, nad poročnim galantnim običa jima.127 U Versaju (gde boravi kao turista) zapaţa, recimo, sve same loše stvari , a one lepe i svečane ne ţeli da opisuje : sve vreme « oseća nepravdu » i « posmatra besmisao » jer se sa toliko pompe odaje počast ljudima (kraljevskom paru) koji ni po čemu ni su izuzetni 128. Pa ni moralnu osudu svih ljudi tog vremena, koju nalazi kod Helvecija («Uverila sam se da Helvecije slika ljude kakvi su postali u iskvarenosti društva »129), nije sasvim usvojila – sigurna je da ima boljih, plemenitih ljudi (kao što je ona sam a). Ove ograde moraju se imati u vidu : pokazuju da treba relativizovati pobunjenički stav gospodje Rolan pre Revolucije, kao i njeno oglašeno osećanje propadanja nacije. Gospodja Rolan diskurzivno okleva izmedju ideja cikličnosti i potpune, nepovratne dekadencije, kada tumači istorijsku sudbinu Francuske. S jedne strane, kretanje « nizbrdo » daje povoda za pretpostavku da će uslediti uspon : Stari reţim bio je tako « gnusan », a 127 Nav. delo, s tr . 281. 128 Nav. delo, str . 257. 129 Ibid, str . 256. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 285 nacija pod njim tako « iskvarena »130, da se činilo da će bilo koja naredna vlas t doneti poboljšanje. S druge strane, ona tvrdi da su se svi prevarili u očekivanjima od Revolucije, ona lično, pa i sami filozofi : « Nisam znala da postoji reţim još uţasniji i iskvarenost još odvratnija ; no, ko bi to mogao i zamisliti ? »131 (ovo se odnosi na Prvu republiku). Ona je « videla kako se u istorij i tresu i padaju sva carstva koja su stigla do tog stepena iskvarenosti , i slušala Francuze kako se smeju i pevaju o sopstvenim nesrećama.»132 Francuska je, dakle, na putu dekadencije – memoaristkinja doslovce kaţe da « vidi » « propast [sv]oje zemlje ».133 Medjutim, dijalektika suprotnosti ponovo dolazi do izraţaja, gospodja Rolan u svojim kletvama protiv montanjara priželjkuje što dublji pad jer će to preokrenuti politički tok: « Uzvišene iluzije, plemenita ţrtvovanja, nado, srećo, otadţbino, zbogom ! [ .. .] mrzim ţivot […] i priţeljkujem najgore obesti besomučnika. Šta čekate, anarhisti , zlikovci? Vi ste presudili vrlini , prolijte krv onih koji je ispovedaju; kad krv padne na ovo tle, ono će postati ne zasito i otvoriće se pod vašim nogama.”134. Memoaristkinja ovde zapravo priziva gradjanski rat u kome će se pokrajine, čiji su umereni a većinski poslanici izbačeni iz vlasti , najzad pobuniti i srušiti strahovladu prestonice . „Terorizam“ gospodje Rolan (u Kantovom smislu) zahteva terorist ičke akcije (u savremenom smislu), da bi se preobrazio u progresizam. 130 Ibid, str . 275. 131 Ibid, str . 276. 132 Ibid, str . 271. 133 Ibid, str . 38. 134 Ibid, str . 52. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 286 5. Grof Tiji Medju našim memoaristima grof Tiji je najveći zagovornik principa opadanja i regeneracije u svekolikom postojanju. Cikličnost je, po Tiji ju, opšta zakonitost ljudske istorije: „narodi, kraljevstva, katastrofe svih vrsta smenjivale su se na obnavljanoj zemlji“135; cikličnost Tiji zamišlja i u vasioni : „Ko vam reče da posle sunca koje bledi neće doći hiljade godina jednog sjajnijeg i ţivljeg sunca? [.. .] da sve nije kombinovana raspodela opadanja i obnavljanja?[ . . .] da svet nije već nekoliko puta propao, pre nego što je ponovo zasijao, podmladio se, a što vaše oči nisu videle i neće videti?“ 136 Istori jski i svemirski ciklusi takvih su razmera da ih kratkoveki čovek ne moţe opaziti , al i to nije dovoljan argument protiv njih. Tij i se stalno upinje da istorijsko zbivanje izmesti iz perspektive pojedinačnog ljudskog ţivota, koja mu se prirodno nameće, te da ga razume u dugom ili najduţem trajanju. Takvim „filozofskim“ pristupom memoarista prevazilazi očajanje što obuzima onoga koji je, zbog istorijskog zbivanja oličenog u Revoluciji, izgubio status, bogatstvo, prijatelje i identitet . U svojoj sitnoljudskoj perspektivi Tiji istorijski tok vidi samo kao silazan. Revolucija je najveća pošast koju je čovečanstvo ikada pretrpelo 137. 135 Comte de Til ly, Mémoires , nav. izdanje, 2003, str . 628. 136 Ibid, s tr . 630. A paralelu izmedju svemirski h i istorijskih ciklusa, kojoj pogoduje dvoznačnost reči „revolucija“, memoarista ist iče kada govori o nesrećnom astronomu Baj iju (koj i se prvo pridruţio Revolucij i a onda u njoj stradao): „Baj i nije na nebu naučio istori ju revolucija na zemlj i“ ( Ibid , str . 606). 137 Up. str . 518, i l i npr. s tr . 507 („kriza bez presedana u analima sveta“). V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 287 On neprestano poredi stanje Francuske u prethodnim epohama i u Revoluciji, kao i Francusku sa Engleskom. Opadanje je nastupilo u svim društvenim ustanovama, od vojske 138 pa do pozorišta139 . Tiji, recimo, veruje da je Francuska pod Lujem XVI dospela u stanje koje je gore, a ne bolje nego u „velikom veku“ Luja XIV. Argumente preuzima od nekog starog dvoranina: „Kraljica je omrznuta, kralj je slab, vlada nevešta i korumpirana, finansij e – izgovor svake pobune – su iscrpljene, [ .. .] velike vojskovodje pomrle[ .. .] Imate prva pozorišta u Evropi, male pesnike, velike igračice [. . .]; frizeri i kuvari su pomalo degenerisani naslednici prvog naroda sveta, u prvom medju vekovima, dobu Luja Vel ikog“ 140. U „poslednjih šezdeset godina“ Francuska je izgubila prvenstvo zbog „nesposobnih ministara“ 141. U odnosu na to zlatno doba („les beaux âges du monde“ 142), i samo plemstvo je doţivelo opadanje. Memoarista govori o moralnom kvarenju 138 Ibid , str . 499-500. Vojni činovi bil i su „prosti tuisani“ u poslednje vreme pred Revoluciju, deljeni bez mere i zasluge, kao i druga odličja, a „ništa nije tako skorašnj i , tako nepogrešiv predznak pada jednog carstva“ . 139 Izgubio se stari način glume i dikcije koj i je odslikavao nekadašnj i društveni ton ( Ibid, str . 476). 140 Ibid , str . 343. 141 Ibid , str . 206-207. 142 Ibid, s tr . 485. Tij i priča o svojoj babi, staroj plemkinj i , koju je odlikovala „hrabrost , prostodušnost i vrl ina divnog doba sveta“. Drugih primera iste teze ima mnogo. V, npr. vrlo zanimlj ivu raspravu o istom trendu u engleskom plemstvu, koj i konstatuje jedan Englez. Mladi plemići ne znaju više da se prikladno obuku nit i da se ophode, oni psuju pred ţenama, ne poznaju nacionalnu istoriju ali se busaju patriotski u grudi. Na šta mu Tij i odgovara da stare plemićke porodice moraju, više nego ikada, da povrate ugled i poverenje t ime što će se istaći junačkim delima. „I sto tako, plemstvo koje spava, koje nema drugih obaveza do da svoje t i tule pokazuje u oholom spokoju, mora očekivati da primi udarac u srce i da propadne, kao što i narod kod koga više nema snage javnog mnjenja mora potpasti pod samovoljnu vlast nekog despota. (Ibid , str . 538-540). V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 288 plemstva (u njegovo vreme neguje se nadmenost bez pokrića 143), ali i o izumiranju plemstva kao klase. Pošto je prikazao kako se od njegovog energičnog i slavnog dede porodica spustila na Tijijevog neposlušnog i nestalnog oca, nesposobnog i neambicioznog strica i tetku bogomolj ku, memoarista zaključuje: „Eto kako neosetno padaju porodice! Poput carstava, njihova snaga i zdravlje klimaju se kao i kod pojedinaca; sve na ovom svetu čeka propadanje. Eto, dakle, grane jednog starog otmenog stabla iz kog ne rastu baš jake grančice... “144 Tiji vidi XVIII vek kao „hidţru“ (termin upotrebljen u oslabljenom značenju: eru, epohu) propasti plemstva (što je, inače, u istorijskoj nauci prihvaćena činjenica, koja vaţi za mnoge evropske zemlje). Tijijevo rezonovanje je nategnuto i konzervativno: po njemu, staro evropsko plemstvo praktično je izgubilo svoju društvenu funkciju i snagu, ali to ne znači da mu treba ukinuti privilegije. Klasne razlike i povlastice nisu nekakva zastarela predubedjenja nego uslov društvene organizacije. Zato je društveno ujednačavanje pogrešno. Novo doba traţi ili da se vode dugi ratovi, kako bi plemstvo povratilo nekadašnje odlike i vrednost, ili novo vaspitanje, koje bi naučilo i plemstvo i narod šta treba poštovati. Medjutim, Tiji naknadno (u fusnotama, kojima je d opunjavao prvobitnu verziju teksta) upisuje u memoare optimističku ideju o regeneraciji plemstva: ono iskvareno, mlitavo plemstvo koje je dozvolilo da padne kralj i poredak, zamenjeno je usled revolucionarnih i Napoleonovih ratova novim: „Danas u Francusko j [ . . .] prvenstvo [imaju] prvi činovi vojnika pobednika. S vremenom će to biti plemstvo...“; „...uvek će postojati plemstvo il i neka klasa na njegovom mestu [.. .] . Uostalom (a ja sam to napisao prvi , u vreme dekreta o ukidanju naslednog plemstva): Plemstvo je samo uspomena; istorijska imena 143 Ibid , str . 487. 144 Ibid. Cikličnost u l judskim grupama poredi se sa cikličnošću u prirodi. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 289 monarhije nadţiveće sve uvredljive mere koje se donose protiv njih. […] Ako maršal Bertije ostavi potomstvo, zar ćemo moći da sprečimo njegove potomke da se hvale kako potiču od saborca Napoleona Velikog, koji ga je uzdigao do prvih vojnih časti?” 145 Memoarista je očigledno ţeleo da se dodvori caru kako bi se vratio u Francusku, ali izgleda da je iskreno verovao da ratne zasluge čine plemića, a ne loza, te da se staro plemstvo moţe izjednačiti sa novim. Ovo meritokratsko gl edište nećemo često naći u memoarima rojalista. Cikličnost i opadanje karakterišu i privatan ţivot - memoarista pokazuje da pojadinac uvek srlja u goru situaciju i ponavlja stare greške zbog strasti koja ga vodi. Niko ne izvlači pouke, svi se vrte u krug : brodolomnik opet ide na more, stari škrt ica skuplja pare iako zna da će ih naslednik spiskati , a ljubavnik Tiji uvek se iznova zaljubljuje iako zna da ga na kraju uvek čeka ljubomora, dosada ili tuga. No, Tiji voli da se podsmehne uvreţenim idejama i sa mom sebi, pa na drugom mestu, govoreći o svojoj vezi sa nekom kurtizanom, širi perspektivu sa lične i psihološke ravni na istorijsku i paralelom izmedju dve neuporedive vrste propasti zasmejava čitaoca : « Kao što je skončalo carstvo Makedonaca, kao što je pala Troja, kao što su propali toliki drugi spomenici koje smatramo za nešto a koji nisu ništa, tako se završila ova strast…»146. Obrasci zbivanja se u istoriji ponavljaju, ali ne u dlaku isto: poniţenje i slom nekada slavne staroreţimske aristokratije izro diće neku drugu elitu. Istorijske knjige te obrasce treba da zabeleţe bez obzira na to što će verovatno i same propasti 147. Tiji svojim memoarima podiţe 145 Up. Tij ijeve fusnote br. 221 i 222 na str . 681. 146 Nav. delo , str . 383. 147 „Pišimo, kaţem, ubedjeni da će naši spisi bit i izmenjeni, da će naše priče st ići okrnjene do dalekih naraštaja, izbrisane drugima. . .“ ( Nav. delo, str . 630.) V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 290 spomenik starom plemstvu, koje će otići u zaborav; zato se bavi površnim stvarima kao što su salonski raz govori , dosetke, nadmudrivanja, umetnost zavodjenja, ţenska lepota, shvatanje časti, dvoboji, način glume... V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 291 V.4. BOŢJE PROVIĐENJE V. 4. 1. Razmatranja o Providjenju, od ranog hrišćanstva do romantizma Pojam Boţjeg providjenja ili Promisli, lajtmotiv teološki koncipiranih istorijskih spisa, ali i mnogih memoara prethodnih epoha, u XVIII veku doţiveo je ţestoku kritiku prosvetitelja, jer pripada starinskom arsenalu Tradicije i dozvoljava (po njihovom mišljenju) neispravnu, kvazi-istori jsku argumentaciju. U hrišćanskoj viziji , istorijski put po kome se kreće čovečanstvo zadat je svojim početkom (Stvaranjem), prao tačkim grehom, dolaskom Spasitelja uz obećanje iskupljenja, te programiranim krajem – ostvarenjem carstva Boţjeg i spasenjem pravednih. Istorijski tok je, dakle, u krupnim crtama poznat, i ima uzlazni put ka završnoj kulminaciji. Medjutim, on se hrišćanima izmedju tih ključnih tačaka čini bez jasnog usmerenja, nepredvidiv, ponekad cikličan, ponekad haotičan. Upravo tu dolazi do izraţaja Providjenje, kao ona skrivena sila koja uredjuje sudbinu čovečanstva i pojedinca, kako u celini istorije, tako i u njenim pojedinostima. O Providjenju su pre XVIII veka pisali mnogi teolozi, od sv. Avgustina i Tome Akvinskog, preko katoličkih, do protestantskih vodja. Oni su se listom pitali o mogućnosti čovekove slobodne volje u svetu kojim, čak i u najsitnijim vidovima, vlada opšti i unapred zadat Boţji plan. Zaključivali su, isto tako listom, da ljudski ţivot i istorija imaju smisao, da Bog brine o svojoj deci , ali da su Boţji putevi nedokučivi. Sholastičari su nastojali da pomire nasledjene paganske kategorije sa hrišćanskim Providjenjem, odnosno da razgraniče nadleţnost providjenja V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 292 od „resora“ Sreće, slučaja, slobodne volje, Sudbine (ili Nuţnosti), te Zla 148 . Sa fi lozofskog stanovišta dalje su providjenje značajno zastupali Dekart 149 (Strasti duše , 1649) i Lajbnic150 (Teodikeja , 1710). Spinoza ga 148 O ovom vrlo zanimlj ivom pitanju, koje izlazi iz okvira naše teme, videti , na primer: Leslie Walker , „Devine Providence“, in: The Catholic Encyclopedia , vol. 12, New York, Robert Appleton Compa ny, 1911. 149 Dekart pobija verovanje u sudbinu koja hirovito odlučuje da l i će se nešto zbit i i l i ne, on veruje u Providjenje koje se vodi višim razlozima ; ipak, po ţelj i Providjenja, postoje stvari koje zavise od naše slobodne volje . Čovek treba da ograniči svoje ţelje na one stvari koje samo od njega zavise, a čak i onda kad je siguran da je ishod neizbeţan i nepromenlj iv, treba da se rukovodi ispravnim razlozima: „na primer, ako imamo posla na nekom mestu gde moţemo stići dvama različi t im putevima, od ko j ih za jedan vaţi da je mnogo bezbednij i od drugog, iako je moţda odluka Providjenja takva da ako idemo putem koj i se smatra s igurnij im nećemo izbeći da na njemu budemo pokradeni, a da ćemo, naprotiv, moći da prodjemo drugim putem bez ikakve opasnosti , mi ne treba zbog toga da budemo ravnodušni prema izboru jednog i l i drugog, nit i da se oslonimo na nepromenlj ivu fatalnost te odluke“. Razum nalaţe da idemo sigurnij im putem i ne treba da ţalimo ako nam se ipak desi nešto loše, zaključuje Dekart . V. René Desca rtes, Les passions de l’âme , Henry Le Gras, 1649, Seconde partie, art . 146, dostupno na saj tu fr .wikisource.org, naš prevod. O načinu na koj i Dekart (u drugim tekstovima) rešava problem prividne suprotnosti slobode l judske volje i Providjenja koje sve „predodredjuje“, mnogo je pisano. Ali, kada je reč o univerzumu a ne o l ičnom ţivotu, Dekart je vrlo uzdrţan po pitanju finalnih uzroka i Providjenja – on zasniva jednu mehanicist ičku fiziku u kojoj deluju zakoni, a ne čoveku nesaznat l j ive svrhe . Mada, naime, tvrdi da materi ja nema sopstvenu si lu koja bi je pokretala, te je za to nuţno Boţje dejstvo, Dekart takodje smatra da se Bog, pošto je stvorio i pokrenuo mehanizam sveta, više u njega ne upliće , nego ga odrţava . (Za detaljan pregled Dekartovog mehanicizma koj i ruši dotadašnju teološki postavljenu fiziku, v: Jean Lefranc, L’esprit des Lumieres et leur destin , Paris, Armand Colin, 1997, s tr . 63 -69.) 150 Lajbnicova Teodikeja (odn. „Ogledi iz teodiceje o Boţjoj dobroti , čovekovoj slobodi i poreklu zla“) jedno je od retkih njegovih dela objavljenih V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 293 je, pak, u Etici (1677) odbacivao, kao predrasudu – ljudi su navikli da uvek delaju sa nekim ciljem, pa misle da i Bog tako čini . Tvrdnjom da ne treba Bogu pripisivati ljudsku psihologiju i merila, Spinoza je utro put prosvetiteljskom posvetovljenju ove problematike. U sumrak klasičnog veka javio se kao glasnogovornik providencijalizma biskup Ţak -Beninj Bosije , Traktatom o slobodnoj volj i (1677), kao i čuvenom Raspravom o opštoj istoriji (1681)151. Potonje delo je prikaz istorije čovečans tva (zapravo samo judeo-hriščanske civil izacije, dok dalekoistiočnih i američkih naroda tu nema), čiji prvi deo prikazuje istoriju od stvaranja sveta do Karla Velikog , a treći uspon i propast carstava (Rimsko ima posebno mesto) . Medju Bosijeovim izvorima nalaze se i hriščanske svete knjige i antičke epopeje. Ljudski rod se u ovoj istorij i neumitno kreće od prvobitnog greha, preko prvog za ţivota, te je bila poznata francuskim prosveti tel j ima iz prve ruke . Lajbnic tu daje popularnu verziju svoj ih pogleda na postojanje zla u svetu. Bog je prvi uzrok sveta ali je van sveta, i u svojoj bezgraničnoj slobod i i mudrosti on bira, po najsavršenijem razumu, izmedju beskonačno mnogo mogućnost i , poredi ih, procenjuje nj ihove dobre i loše strane, vaga, sastavlja beskonačno mnogo mogućih nastavaka Svemira, a svaki taj nastavak sadrţi beskonačno mnogo stvorenja. „ . . . na taj način boţja mudrost razvrstava sve mogućnosti , koje je već razmotri la posebno, u isto toliko opštih sistema, koje medjusobno poredi; a rezultat svih t ih poredjenja i razmišljanja jeste izbor najboljeg medju svim t im mogućim sistemima, izbor koj i mudrost vrši kako bi u potpunosti zadovolj i la dobrotu; a baš to je nacrt aktualnog sveta.“ (Naše saţimanje i prevod 225. člana Teodiceje. V. Leibniz, Essais de Théodicée , in: Oeuvres de Leibniz , éd. par M. A. Jacques, Deuxième série, Paris, Charpentier, 1846 , str . 261, URL: http:/ /books.google.fr/books?id=rokKi0kS - zUC&printsec=frontcover&dq=Leibniz,+Essais+de+Th%C3%A9odic%C3%A9e &hl=fr#v=onepage&q=Leibniz%2C%20Essais%20de%20Th%C3%A9odic%C3 %A9e&f=false) . Vidimo da Lajbnic zadrţava slobodu i svrhovitost Boţjeg delanja; Providjenje je sam Bog. 151 Jacques-Bénigne Bossuet, Discours sur l’Histoire universelle à Monseigneur le Dauphin pour expliquer la suite de la religion et les changements des empires , Paris, S. Mabre -Cramoisy, 1681, delo dostupno u različi t im izdan j ima na saj tu books.google.f r , kao i na fr .wikisource.org. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 294 zaveta, pa drugog zaveta i Hristove ţrtve, ka Strašnom sudu i spasenju, sve pod budnim Boţjim nadzorom. Pošto je ovo delo n apisao za poboţnu pouku francuskom prestolonasledniku, Bosije mnoge dogadjaje objašnjava Boţjim providjenjem: iako u trenutku izgledaju štetni , iz tih dogadjaja će kasnije proizići neka korist , čoveku nedostupna ili nerazumljiva, ali opravdana sa stanovišt a Boţjeg plana i konačnog spasenja odabranih. Medjutim, izmedju dogadjaja se mogu, kaţe Bosije, ustanoviti i kauzalne veze - Bog, prvi pokretač, ostvaruje svoje ciljeve preko drugostepenih uzroka pojava, tj . ljudskih postupaka, a ta vrsta veze je racionalna i razumljiva ljudskom umu. Na taj način Bosije usaglašava determinizam sa providencijalizmom. Upravo uzimajući Bosijeovu primenu providencijalizma u istoriji kao referencu 152, prosvetiteljski istoričari su se od nje ogradili u ţelji da teološku koncepciju istorije zamene racionalnom, naučnom. MeĎu osporavateljima je današnjem čitaocu verovatno najpoznati ji Volter, koji se izruguje veri u providjenje u Kandidu , kao i u mnogim drugim tekstovima, ali koji, po mišljenju analitičara, ipak ostaje kao istoriograf na Bosijeovom tragu 153 . Naime, ni Monteskje 154 ni Volter, najveći francuski istoriografi u XVIII veku, nisu poricali providjenje. 152 A ta primena bila je još izrazit i ja i ozloglašenija u njegovim crkvenim besedama, videti npr. Oraison funèbre de Henriette d’Angleterre, duchesse d`Orleans , édit ion publiée avec une notice, des notes et des appendices, par A. Rébelliau, Paris, Hachette, 1896, 79 str , URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k54431114 . Bosije tu dokazuje da je Bog srušio englesko kraljevstvo kako bi princezu privoleo pravoj veri . 153 O tome videti Jean Lefranc, L’esprit des Lumières et leur destin , nav. izdanje, str . 136. 154 Tako tvrdi Ţan Lefran (Jean Lefranc, Nav. delo , str . 136), za razliku od drugih savremenih tumača. Mi nismo u Monteskjeovim istori jskim delima naišli na pojam Providjenja kao pozit ivno ustanovl jen : pominje se u vezi sa verovanj ima nekih naroda i l i sveštenika, a ne kao faktor objašnjenja pojava. S druge strane, u Monteskjeovim Mislima se nalazi jedno razmatranje potrebe za verovanjem u Boga i u Providjenje (V. Montesquieu, Pensées et fragments V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 295 Treba podsetiti da je sa novim naučnim prodorima, sa otkrićem univerzalnosti prirodnih zakona, prethodno vaţeća zamisao o Boţjem mestu i ulozi morala da pretrpi izmene u doba prosvetiteljstva. Hrišćanski Bog više nikako nije bibli jski ili avgustinovski, pretvorio se u arhitektu il i časovničara, tvorca i ustrojitelja mehanizma sveta koji se povukao iz svoje tvorevine. Time se smanji la i uloga Providjenja. Doduše, naučnik koji je, posle Dekarta, bio najzasluţniji za novu predstavu o svetu, Njutn 155, izričito se pobrinuo da u svojim delima ne okrnji Boţju svemoć, dobrotu i nedokučivost njegovih namera 156. Popularizator Njutnovog učenja u Francuskoj bio je baš Volter , koji se drţao Njutnovog finalizma (svrhovitosti) sve do 1755.g, verujući da ustrojstvo sveta dokazuje postojanje Tvorca i njegovog plana o nameni dogadjaja. Posle zemljotresa u Lisabonu, Volter će se odreći i Njutnovog providencijalizma i Lajbnicovog optimizma 157 . Otada se izjašnjava da se Bog ne meša u ljudske poslove. U Filozofskom rečniku , svom filozofskom testamentu 158, u članku „Svrha, finalni uzroci“, Volter pobija argument da Bog svaku stvar čini s namerom. Uzrok nekih stv ari jeste u Boţjoj nameri – svrhoviti su samo oni uzroci koji uvek i svugde daju iste posledice, te imaju opšte vaţenje. A ostalim, mnogobrojnim uzrocima ne treba pripisivati neku unapred zadatu svrhu. Volterov primer inédits, t . I, Bordeaux, G. Gounouilhou, 1899, fragment 615 (1266), str . 392 - 397, dostupno na URL : www.archive.org/stream/penseesetfragmen01mont 155 Svoj im delom Principia mathematica phi losophiae naturalis iz 1687. godine 156 Svet, po mističnom verniku Njutnu, ne moţe funkcionisati bez stalnog Boţjeg upliva, za razliku od Dekartove koncepcije (v. fusnotu 2 u ovom odeljku). Kretanje planeta po putanjama, nj ihov raspored i brzina ne daju se objasnit i prirodnim uzrocima nit i slučajem, nego Boţj im delovanjem. Zahvaljujući njemu, svet se odrţava i opstaje. Jean Lefranc, Nav. delo, str . 76. 157 Volterova rasprava sa Rusoom oko providjenja dobro je poznata. 158 Testament - ne u smislu poslednjeg teksta, nego sume dugogodišnjeg fi lozofiranja. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 296 u ovom članku je rečit: Bog je svakako stvorio oči da vide, uši da čuju, ali noseve nije stvorio s namerom da se na njih naslone naočare, jer ne nose svi ljudi naočare. „I jedni i drugi uzroci su u nacrtu opšteg Providjenja: ništa ne biva protiv njega, niti bez njega. Sve što pripada prirodi jeste jednoliko, nepromenljivo, jeste neposredno delo Gospo dara; on je taj koji je stvorio zakone [kretanja Sunca i Meseca] [.. .] Način na koji je čovek sazdan nije baš finalni uzrok naših besova i budalaština [.. .] , al i uţasi i besmislice ljudskog roda ipa k jesu u večnom poretku stvari . [ . . .] nikad se neće moći reći: Čovek je stvoren od Boga da bi bio ubijen u ratu.“ 159 Nekoliko godina kasnije, Volter će zaključiti: „Verujem u opšte Providjenje, iz koga oduvek proističe zakon koji uredjuje svaku stvar, ali ne verujem da nekakvo posebno Providjenje menja poredak sveta zbog vašeg vrapca ili mačke.“ 160 Volter veruje u “providjenje” političkih vodja (kraljeva). 161 Materijalista Didro nije bio ubedjen u postojanje boţjeg nacrta. Ako se argument o čudesnoj uredjenosti f izičkog sveta prihvati kao dokaz za postojanje Boga, onda se, kaţe Didro, mora uzeti u obzir i suprotni argument: nered koji vlada u svetu morala dokazuje da nema nikakvog providjenja. 162 159 Voltaire, « Fin, causes finales » in : Dictionnaire philosophique , Paris, Gall imard, 1994. 160 Voltaire, « Providence », in : Voltaire, Œuvres , t . XXX, Questions sur l’Encyclopédie, par des amateurs, tome sixième, Cramer et Bardin, 1775, str .237, dostupno na URL : http:/ /books.google.fr/books?id=CLZLAAAAYAAJ&printsec=frontcover&hl=f r&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q=questions&f=false 161 V. Charles Rihs, Voltaire : rcherches sur les origines du matérialisme historique , nav. Izdanje, str . 190. 162 Diderot, Pensées philosophiques , XV, prvo izdanje iz 1746. (Up. Œuvres de Denis Diderot , Philosophie, t . I, Paris, Brière, 1821, str . 203) . Ovu tezu izgovara jedan ateista pokušavajući da ubedi sagovornika, koj i odbija da se opredeli protiv boţjeg postojanja. Ipak je moţemo pripis ati Didrou. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 297 Ruso je svoje Pismo o Providjenju (1756) upućeno Volteru zaključio rečima: „Ne, previše sam patio u ovom ţivotu da ne bih iščekivao drugi. Sve suptilnosti metafizike neće me navesti da i na trenutak posumnjam u besmrtnost duše, i u dobročiniteljsko Providjenje. Osećam ga, verujem u njega, hoću ga, nadam mu se, braniću ga do poslednjeg izdisaja.“163 Providjenje se kod Rusoa izvodi iz čovekove potrebe za utehom i nadom, i ne dâ se dokazivati . Najzad, posle Revolucije Providjenje kod romantičara prestaje da bude ona teološka , natprirodna kategorija164 koja je unapred odredjivala istoriju, te postaje svetovni i otvoren smisao, koji subjekat otkriva posle istorije, smisao koji nije dodeljen unapred nego se nalazi (ili ne nalazi) naknadno, kroz postupak istorijskog objašnjenja. *** Obrazovana publika mogla je u XVIII veku, dakle, da se inspiriše čitavom lepezom argumenata u prilog ili protiv postojanja Providjenja. U tumačenju istorije sumnje nije bilo: i istoričari novatori i t radicionalisti pozivali su se na tajne namere Boţjeg providjenja, a uzgred dogadjaje dovodili u konkretne uz ročno-posledične veze. A što se t iče tumačenja svemira, Njutnova vera u Boţju svemoć - koja se upravo pokazuje u tome što je Bog slobodno odredio zakonitosti koje vaţe za materiju a nisu joj inherentne (zakon opšteg privlačenja je samo primer za to) - kod 163 Jean-Jacques Rousseau, Lettre à Voltaire sur la Providence, URL : http:/ /fr .wikisource.org/wiki/Lettre_%C3%A0_Voltaire_sur_la_Providence . Naš prevod. 164 Kako ukazuje Mihael Kolhauer, polazeći od tudj ih analiza De Mestrovih dela, al i i načina na koj i Lamene, Vinj i , Šatobrijan koriste pojam providjenja. V. M ichael Kohlhauer, „La part de l `Histoire: Romantisme, relat ivisme“, in: Romantisme , 2001, n° 114, str . 5 -29. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 298 poboţnog sveta je nadvladala dekartovski determinizam („u kome se sve objašnjava zakonima kretanja i nema mesta za neodredjenost“ 165). Njutn je svet sagledavao kao Boţju svemoć na delu, i divio se čudima stvaranja. Tim putem poći će mnogi prirodoslovci u dru goj polovini veka: čudesni svet prirode otkriva im svrhovitost mnogih bića i odnosa. U tome je moţda najdalje otišao Bernarden de Sen -Pjer, koji je, kao što je poznato, tvrdio da je Providjenje stvorilo brazde na dinji kako bi se lakše podeli la na parčad. Naspram svih tih učenih razmatranja uloge Providjenja u prirodnoj i ljudskoj istoriji , stoji jedno popularno, laičko, neargumentovano stanovište, po kome se Providjenju pripisuju po jave koje su iznenadne, suprotne prethodnom ili očekivanom toku zbivanja, a to najčešće znači - kada su negativne po učesnike. Il i se, naprosto, termin „Providjenje“ koristi kolokvijalno, ne više u smislu personifikacije prirodnih i istorijskih si la, nego kao nekakva uzrečica ili stilski ukras. Ovo prvo gledište nalazimo upravo u moralističkim razmatranjima jednog Šamfora: „Neko reče da je Providjenje kršteno ime slučaju; a poboţan čovek reći će da je slučaj nadimak Providjenja.“166 Pogledajmo sada u kakvom kontekstu i s kakvim značenjem se pojam Providjenja javlja u našem korpusu memoara. 165 V. Roland Desné, „La philosophie française au XVIIIe siècle“, in: François Châtelet (sous la dir . ) , La Philosophie , T. 2, De Galilée à J . -J . Rousseau, Marabout, 1981, p.247. 166 Chamfort , Maximes et pensées , LXII. Naš prevod. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 299 V. 4. 2. PROVIDJENJE U MEMOARIMA 1. Baras Pojam Providjenja nema nikakav značaj u Barasovim memoarima. Jedva da se javlja i sama reč, kao puki ukras, a moţda i s nijansom podsmeha rojalističkoj doktrini i njenoj visokoparnoj retorici (« čudo », « otaca ») : « No, nije toj Kondeovoj armiji Providjenje namenilo čudo da Luja XVIII vrati na presto njegovih otaca. »167 Bog kao ustrojitelj istori je takodje se nalazi u kontekstu vezanom za staroreţ imsku dinastiju : « Kontrarevolucionarna stranka stalno optuţuje potomke porodice Orlean, kao što su optuţ ivali i njenu glavu, koja, naţalost za njega a i za nas, nije umela da bude glava Francuske. Neka Bog podari deci bolju sudbinu od njihovog nesrećnog oca ! »168 2. Grofica de Boanj Grofica de Boanj ne korist i termin Providjenje, i u načelu u njenom rezonovanju ne nalazimo ideju o nekom datom smeru istorijskih zbivanja. Uvek su u pitanju pozitivni, l judski uzroci, što u Revoluciji znači: politički odnosi izmedju parti ja. 167 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 222. 168 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 1895, t . II, str . 160. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 300 3. Lavalet Ideja boţ jeg usmerenja istorijskog toka potpuno je van Lavaletovog vidokruga, on u delu memoara posvećenom Revoluciji ni jednom ne pribegava objašnjenju zbivanja pomoću providjenja. Pojam Providjenja se u njegovim memoarima sreće samo u ustima drugih ljudi, kad memoarista verno prenosi njihove reči , i li neiskazane misli (na primer, kada objašnjava zašto je papa pristao na Konkordat ; « Papa, uzdiţuć i se iznad svih strasti , mrţnje i predrasuda, i proţet visokom mišlju da je čelnik Francuske vodjen providjenjem, sklopi sporazum koji su diktirale mudrost, politika i svetost njegove sluţbe. »169 Napoleona memoarista poredi sa providjenjem kada se ovaj iskrcao na francusko tle, posle bekstva sa Elbe, i kada mu svi hrle u susret, pozdravljaju ga “kao neku nuţnost, kao neko providjenje”170. Ovo poredjenje je u skladu sa Lavaletovom tezom da je Napoleon bio spas za Francusku posle Revolucije , i sugeriše onovremenu (u martu 1815.) nadu da će ponovo dovesti stvari u red i oterati tudjine. 4. Grof Mole Bonapartista kao i Lavalet , grof Mole pribegava providjenju kao uzroku i svrsi dogadjanja sasvim tradicionalno, kao u starim memoarima, ali ga ne pominje često (ponekad nalazimo za istu ideju „nebo“ i li „Boga“). Karakterističan je primer u kome za Napoleona kaţe da je „instrument“ kojim se Providjenje s luţi da ostvari svoje namere – termin se koristi za pozitivno zbivanje i smer dogadjaja koji nije iznenadan, kao neka vrsta vrhunske pohvale, a manje kao objašnjenje zbivanja. 169 Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje, 1831, t . 2 , str . 28. 170 Ibid, t . 2, str . 166. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 301 Zanimljivo je da i Mole prikazuje jedno Napoleonovo iskrcavanje kao nalog Providjenja – reč je ovoga puta o povratku iz Egipta, pred Napoleonov drţavni udar 18. brimera. Memoarista tvrdi da se situacija bila tako zaoštrila da je planirao da emigrira. Najednom, „9. oktobra 1799, general Bonaparta se iskrcava u Freţisu! Vratio se sam, bez vojske i blaga, a ipak na njegovu pojavu sve stranke zamukoše i uzeše ga za sudiju. . . . Da ste videli kako su se sve ţelje i pogledi okrenuli ka obali kod Freţisa, da ste videli zanos koji je sa svih strana izazivao na svom putu general Bonaparta, spokoj, pomirenost sa kojom su oni tako drski duhovi, onaj narod već deset godina nepokoran, čekali zakone koje će jedan ratnik izvoleti da im nametne, rekli biste da je francuska nacija bila kao unapred podlegla pod teretom slave i napretka koji su je čekali , koje će jednoga dana dugovati Bonaparti , i da je neki tajni nagon vodi u susret namerama Providjenja!“ 171. Da bi se osetilo koliko ovaj odlomak „štrči“ u memoarima, treba znati da je Moleov stil inače miran, lišen bilo kakvog patosa, sa jasnom rečenicom uravnoteţenih delova, često dvočlanom. Ovaj odlomak neobično zvuči već i po tome što ima dve eksklamacije i što nas „uzburkana“ sintaksa gradacijom vodi do ključnog pojma Providjenja. Za Molea Providjenje je meliorativan faktor, nikad ga ne vezuje za sitne okolnosti ili za pogubne dogadjaje. Francuski narod predoseća svoju ulogu na svetskoj sceni i sa poverenjem se prepušta boţjem planu. 5. Gospodja Rolan Radi razumevanja njene koncepcije pokretača zbivanja u istoriji , osvrnućemo se na odnos gospodje Rolan prema religiji. Njeno versko osećanje prešlo je dug put: 171 Molé, Souvenirs de jeunesse , nav. izdanje, str . 122 -123. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 302 - od vatrene poboţnosti desetogodišnjakinje koja planira da se zaredi i svet gleda očima katoličkih mistika (posmatrajući noćni pejzaţ sa manastirskog prozora „podigoh oči ka nebu, bilo je vedro i jasno: učini mi se da osećam prisustvo boţanstva koje se osmehuje mojoj ţrtvi i već mi nudi nagradu u utešnom miru nebeskog utočišta; slatke suze teku lagano preko moga l ica, ponavljam svoju predanost u svetom zanosu, i odlazim da okusim san izabranih“ 172), - preko “jansenistkinje, kartezijanke, stoičarke i deistkinje“, - do „verskog skeptika“ 173. Posle lutanja u ranoj mladosti, vratila se jednom razumskom deizmu (začudo, iz ove memoaristkinjine analize ispada da nije sklona teizmu svog učitelja Rusoa) 174 i prosveti teljskom, konvencionalnom tolerisanju verskih običaja: „Filozofija je raspršila iluzije isprazne vere, ali nije suzbila dejstvo nekih pojava na moja čula i njihov odnos sa idejama ili raspoloţenjima (.. .) I dan danas mogu sa zanimanjem da prisustvujem boţjo j sluţbi kada se to čini svečano ozbiljno; zaboravljam na šarlatanstvo sveštenika, glupost njihovih priča ili besmislenost njihovih tajni, ja samo vidim skup slabačkih ljudi koji preklinju za pomoć neko vrhovno biće“ 175. Gospodja Rolan ne samo što prihvata potrebu verovanja u Boga koji nagradjuje i kaţnjava za prosti ji svet , nego ume i sama da je oseti . Na boţjoj sluţbi se strasti smiruju, sklonost ispunjavanju duţnosti pojačava: „osetim se preneta u neki drugi svet, i izlazim bolja s mesta na koje je glupavi narod bez razmišljanja došao da oda počast parčetu hleba.“ 176 Njen stav prema katoličanstvu najavljuje Šatobrijanov , i uopšte romantičarski, ali je nije odveo na put povratka veri: „Mora se priznati 172 Madame Roland, Mémoires , str . 223. 173 Ibid , str . 239. 174 Obe kval ifikacije su naše. 175 Ibid , str . 227. 176 Ibid . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 303 da je katolička vera, iako ne pogoduje zdravom rasudjivan ju, prosvećenom znanjima (.. .) , veoma podesna za obuzimanje mašte, koju zadivljuje onim što je veliko i što je strahovito, a u isto vreme zaokuplja čula tajanstvenim ceremonijama, čas blagodatnim, čas setnim.“ 177 Providjenje u delu ove memoaristkinje „interv eniše“ češće nego kod drugih: kao tema meditacije, kao opravdanje za patnje i nada za budućnost, al i ne i kao spas u nedaći. Ona jedina razmatra pitanje da li providjenje postoji, i nastoji da mu odredi prirodu: „Da nisu divna ideja Boga tvorca čije Providjenje bdi nad svetom, duhovnost duše, njena besmrtnost , ta utešna nada progonjene vrline, samo [.. .] himere? Koliko oblaka obavija ta teška pitanja! Kako se umnoţavaju primedbe kada hoćemo da o njima razmišljamo sa matematičkom egzaktnošću! – Ne, ljudski duh nije pozvan da ih ikada vidi u svetlosti savršene očiglednosti: ali, šta mari osećajna duša što ne moţe da ih dokaţe? Zar joj nije dovoljno što ih oseća!“ 178. Prepoznajemo rusoovsku temu i argumente iz Pisma o providjenju , gde se takodje poriče njegova dokazivost . Gospodja Rolan providjenje još opisuje kao „vrhovni razum, prvi uzrok, princip osećanja i misli da je potrebno verovati“ 179. Memoaristkinja uglavnom ispoveda teizam, boga oseća u srcu a ne doseţe ga razumom. Još kao dete „svugde [je] videla ruku P rovidjenja, osećala njegovo dobrotvorno staranje, divila se njegovim delima“ 180. Objašnjava181 da je nikad filozofija, tj . skepticizam prosvetiteljstva nije odvukao od vere u providjenje, i da joj je jedina molitva ova: „O ti! Koji si me stavio na zemlju, učin i da ispunim svoju sudbinu na način najpril ičniji za tvoju svetu volju i na jpogodniji za dobro moje braće!“ 177 Ibid , str . 226. 178 Ibid, str . 259. 179 Ibid , str . 264. 180 Ibid , str . 225. 181 Ibid , str . 265. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 304 Dakle, gospodja Rolan veruje da ima misiju koju joj je Providjenje dodelilo, i ţeli da je dobro ispuni. Veruje u njega jer joj je potreban utešitelj . „Vidim s one strane granica ţivota nagradu za naše ţrtve i sreću sjedinjenja. Kako? Na koji način? Ne znam, samo osećam da to mora biti tako.“ 182 6. Grof de Tiji Grof de Tiji načelno zastupa hrišćansko učenje o providjenju, strašnom sudu i kraju istorije. Boga naziva « vrhovnim sudijom »183 ; boţja « svemoćna », « gvozdena ruka »184 « gura čovečanstvo»185, tako da se sve zbiva « prema savetima i mudrosti Vrhovnog bića ; sve se kreće prema čvrstom planu i večnim načelima »186. Bog i Providjenje svaki čas dolaze Tij iju pod pero; on se deklariše kao pristalica hrišćanske vizije sveta. U skladu s time, ako se neobjašnjivo spase iz pogibeljne situacije (na jahanju), to proglašava za čudo, odnosno za delo Providjenja 187. Medjutim, u ukupnom tekstu memoara Providjenje se pominje u pozit ivnom smislu (kao spasitel jsko) samo u jednom slučaju. U svim ostalim primerima Providjenje ne donosi dobra. Tiji o Providjenju govori pravoverno: „. .. ovaj svet je tek jedno iskušenje. Pošto ga budemo napustili , shvatićemo da bejasmo tek nuţni delovi jedne celine previše dobro zamišljene da bi bila 182 Ibid , str . 260. 183 Comte de Til ly, Mémoires, nav. izdanje, 2003 str . 64. 184 Nav. delo , str . 642. 185 Nav. delo , str . 202 186 Nav. delo , str . 642. 187 Nav. delo , str . 577. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 305 odgonetnuta“188. Providjenje je ljudskom umu nedokučivo ; ono odredjuje sudbinu naroda (Francuza namučenih u Revoluciji) i pojedinaca (samog Tijija), pa se Tiji sluţi tom kategorijom kada mu je potrebno da bar prividno dovede u kauzalnu vezu raznorodne pojave. Da je pominjanje Providjenja više sti lski element nego pečat istinske vere pokazuje činjenica da se u memoarima ravnopravno javlja i paganska tema o si lasku duša u carstvo mrtvih u kome će lutat i u večnosti (Tiji, na primer, govori o « t rubi Tartara » koja poziva ljudske seni da predju u mračna kraljevstva 189). Kada priča o ţivotu na dvoru, Tiji prvi put eksplicitno pominje Providjenje u vezi sa vojvotkinjom od Polinjaka. Zaključivši da je ona postala prva ličnost na dvoru, uticala na drţavne poslove, imenovala i smenjivala ministre ne obazirući se na opšti interes, Tiji daje u prolepsi njen ţalosni kraj: „Kada je, kasnije, prezime Polinjak zvučalo kao presuda na smrt, vojvotkinja napusti Francusk u, izbegavši jedino bekstvom opasnost koja ju je okruţivala, i jedino da bi posluţila odredbama Providjenja .“190 Dakle, grešna kraljičina miljenica preţivela je u Revoluciji , a vrla kraljica nije : Tiji objašnjava da je to Providjenje kaznilo dvorkinju dugom patnjom zbog gospodaričine smrti 191. Blizak volterovskoj koncepciji Boga koji nagradjuje i kaţnjava, Tiji ovde izvodi akrobaciju da bi pokazao upliv Providjenja. Vojvotkinja je za svoje grehe, navodno, kaţnjena tako što je patila (do smrti) zbog stradanja kraljice Marije-Antoanete. A kraljičino pogubljenje imalo je, izmedju ostalog, i cilj da kazni (stvarne, koliko i imaginarne) krivice 188 Nav. delo , str . 204. 189 V. Nav. delo , str . 313. 190 V. Nav. delo , str . 150-151. 191 V. Nav. delo , str . 151. Dekretima Providjenja „bilo je zapisano u knj izi sudbina da će vojvotkinja morati da bude kaţnjena i za greške koje je počinila i za one koje su joj pripisivali“. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 306 nekog drugog, a ne njene sopstvene. Putevi Providjenja zaista su neobični! Kao da čitamo neko od besmislenih i zastarel ih objašnjenja o svrsi prirodnih ili istorijskih pojava. Izabrani odlomak, da bi se uist inu shvatio, traţi da bude vraćen u širi kontekst Tijijevih memoara i njegovog modela kauzalnog povezivanja. Naime, svaki put kad pripoveda o nekoj ličnosti s dvora, Tiji doda prolepsu o tome šta je ta osoba doţivela u Revoluciji. Kao po pravilu, reč je o pogubnom ţivotnom ishodu: ako neko nije ubijen, pobegao je i sve izgubio. Revolucija je nekakvo oliĉenje Providjenja – svako je doţiveo krajnju sudbinu koja mu je name njena baš posredstvom revolucionarnih obračuna, nezavisno od svojih dotadašnjih zasluga, iskustava i nazora. U tu shemu trebalo je uklopiti nenasilnu i nesirotinjsku smrt vojvotkinje od Polinjaka, baš one dvorske dame koja je svojevremeno uţivala u svim povlasticama bez griţe savesti i ogrešila se o mnoge 192. Imajući u vidu da ju je Providjenje „po definiciji“ moralo kazniti , Tiji njeno stvarno telesno spasenje iz revolucionarnog košmara relativizuje ili potire duševnom propašću. Na drugom mestu kaţe da sam „nije imao nikakvo predosećanje beskonačnih putovanja na koja ga je Providjenje osudilo“ otkad je morao da pobegne iz revolucionarne Francuske. Ili , pak, predočava čitaocu „uţasno predosećanje sudbine koju je Providjenje spremalo“ jednoj njegovoj prijate ljici 193. Boţja ruka potpiruje vatru u dvorcu Tiljerije 194 10. avgusta 1792. 192 Podsetimo da je vojvotkinja od Polinjaka jedna od najozloglašenij ih l ičnosti sa dvora. Na saj tu gallica.bnf.fr mogu se videti razne gravire i pamfleti protiv nje. 193 Nav. delo , s tr . 622. 194 Nav. delo , str . 631. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 307 Primera evociranja Providjenja ima u ovim memoarima više nego u svim ostalim i svi imaju zajedničku potku. Ispostavlja se da je kod Tijija Providjenje isključivo „nadleţno“ za ţivotne nedaće i smrti od početka Revolucije; te su nedaće bez izuzetka zadesile svakog sa kim se Tiji druţio (pa i njega samog) i tako su mnogobrojne, da se jedino mogu opravdati višom svrhom, Boţjom zamišlju. Jedino tako se Tiji moţe pomiriti sa opštim sunovratom. On se u jednoj prilici čak dotiče teodiceje, da bi je primenio na temu revolucionarnih besmislenih ţrtava: „Da, mi smo rodjeni za besmrtnost , [ .. .] potomci nebeskog tvorca [.. .] Poimamo li mi jedno biće dovoljno moćno da nam podari ţivot, i dovoljno l udo, dovoljno zlo da nas na njega osudi? Biće dovoljno divno i dovoljno svirepo da nam udeli svetlost dana i sve pošasti koji su njen uslov i kazna; da nam dâ tu neutaţivu ţedj za srećom, i tu potrebu da se uzajamno sprečavamo da budemo srećni; [ .. .] biće dovoljno nedokučivo, dovoljno čudno da, bez sistema nadoknadjivanja, bez skrivene namere, osudi na smrt Lavoazjee, Malzerbe i maršala de Mušija, pod udarcima jednog Robespjera?“ 195 Da nema vere u besmrtnost koja ispravlja sve nepravde, čovek bi mogao biti kivan na Boga; samo Providjenje zna zašto su stradali nevini a zasluţni ljudi. Tiji se ovde slaţe sa Rusoovim argumentima u prilog Providjenja (inače, ne navodi Rusoa). A što se tiče običnih ţivotnih situacija, Tiji smatra da mu je slučaj češće odredjivao ţ ivotni put nego Providjenje: „Mučio sam se da dodjem do nekog odlučujućeg zaključka, kada mi onaj koji o tome više zna od Providjenja, sluĉaj, priteče u pomoć.“ 196 Zanimljivo je, najzad, da se Tiji u volterovskom duhu ponekad podsmeva ideji Providjenja koje vodi svet najbolj im mogućim putem. Štaviše, na jednom mestu izričito se poziva na Volterovog junaka 195 Nav. delo , str . 204. 196 Nav. delo , str . 465. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 308 Kandida i upućuje čitaoca na notornu kritiku providencijalizma i optimizma u istoimenoj noveli. Završavajući, naime, poduţu ţalopojku o propadanju svega, pa i porodice čiji je on poslednji, a protraćeni izdanak, Tiji zaključuje da su mu nedostajali hrabrost i ambicija, razumevanje društvenog sistema, strpljenje da dočeka uspehe, umešnost da se vlada po pravilima, te veli: „.. . da sam samo imao nesreću da nemam strasti, ili neugodnu čvrstinu da ih ukrotim! Revolucija [.. .] bi me zatekla moralnog, ugušio bih se od besa pod njenim ruševinama, a ruka zadovoljstava ne bi me mogla pridići . Kandide! Kandide! Sve je najbolje moguće!“ 197. Da je, dakle, bio moralno čvršć i , da je bio dostojan svoje loze, Tiji ne bi preţiveo Revoluciju, te ispada da i u njegovom moralnom posrnuću ipak ima nečeg dobrog. Samoironični memoarista nije odoleo da ne namigne čitaocu, kao da bi ga inače sasvim ophrvao raskorak izmedju onog što je moglo biti i onoga što je Providjenje dozvolilo da se zbude. 197 Nav. delo , str . 488. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 309 V. 5. SUDBINA, SLUĈAJ I SREĆA V. 5. 1. Sudbina u uĉenoj i narodnoj tradiciji Stanovište da su svi dogadjaji u istori ji sveta, kao i u pojedinačnim ţivotima, odredjeni sudbinom, p oznato je kao fatalizam. Sudbina je tajanstvena i nepristupačna si la na koju niko i ništa ne moţe uticati , a sve zbivanje je unapred i zanavek odredjeno. Verovanje u sudbinu ili fatalnost pripada narodnoj tradicij i oduvek, dok se u zapadnoj učenoj tradicij i198 razlikuju, s jedne strane, razradjivanje fi lozofskih učenja o fatalizmu još od antike, te neprihvatanje (ili redefinisanje) u hrišćanskoj dogmi, s druge strane. Knjiţevnost je ideju sudbine razvila u jedan od glavnih motiva i pokretača epske i dramske r adnje. Kada se kolokvijalno kaţe da je nešto “bilo sudjeno” ili da se « tako moralo zbiti”, najčešće se opisuje neki nesrećan, nepovoljan splet dogadjaja. Ideja sudbinske determinisanosti vezuje se za neizbeţnost i za ne-sreću (direktno je suprotna narodn om verovanju u sreću, u povoljan slučaj). Ona tada pripada domenu sujeverja , koje je ceo prosvetiteljski XVIII vek nastojao da iskoreni. Sudbinska ustrojenost ţivota svakog 198 Uzimamo u obzir samo intelektualni okvir koj i nas u ovom radu zanima, bez osvrta na istočnjačka razmatranja sudbine . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 310 pojedinca zasniva se na svesti o smrtnosti, o neizbeţnom propadanju: linija sudbine po pravilu je silazna. Astrološko učenje po kome sudbina čoveka ili nekog poduhvata zavisi od poloţaja i medjusobnog uticaja nebeskih tela – fatum astrologicum 199 - proširilo se u helenističko doba po celom Sredozemlju. Mars, Venera, Jupiter i druga boţanstva preselili su se sa Olimpa na zvezdano nebo, odakle predodredjuju ljudsku sudbinu po svojoj volji . Umesto nekadašnjih vračeva i proročišta, u carskom Rimu budućnost su proricali astrolozi zvani “matematičari”, uvereni u naučnu utemeljenost svojih metoda. Pretendovali su da pomognu ljudima u donošenju odluka o stvarima na koje se moţe uticati (tzv. prirodna fatalnost), ali i u prihvatanju neizbeţnih stvari (tzv. boţanska fatalnost) na koje su ih “na vreme” upozoravali . Na taj način omogućavali su im mirenj e sa sudbinom (odnosno osiguravali neku vrstu slobode). U ranom hrišćanstvu pagansko astrološko učenje o sudbini je svim silama suzbijano; sv. Avgustin je čak i reč fatum odlučio da izbaci iz upotrebe zbog njenih astroloških konotacija. Od XI veka astrološ ko učenje se ponovo uvodi na zapadu posredstvom arapskih astrologa. U XVII veku potisnule su ga Dekartove i Njutnove teorije: astrologija je prestala da se predaje na francuskim univerzitetima od 1683.g. U XVIII veku fi lozofi fatalisti (Bulenvilije, Holbah i Neţon) oduševljeno su zastupali ovo protivhrišćansko učenje, dok ga se materi jal ista Didro grozio i podsmevao mu se. Što se hrišćanskog tumačenja sudbine tiče, Katolička enciklopedija 200 jasno kaţe da je reč „sudbina“ skoro redundantna jer se 199 Podatke o istori jatu astrološkog vidjenja sudbine preuzimamo iz odrednice “Fatum astrologicum” u fi lozofskoj internet enciklopedij i Agora URL:http:/ /agora.qc.ca/Documents/Astrologie -- Fatum_astrologicum_par_Christophe_Paillard). 200 Videti članke “Fate” i “Fatalism” u Katoličkoj enciklopedij i u 15 tomova, dostupnoj na internetu: V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 311 osnovni uzrok dogadjaja u katoličanstvu naziva Boţje providjenje, a stalna sila koja deluje u fizičkom svetu zove se prirodni zakon. Nasuprot ovoj pojednostavljenoj tvrdnji, mora se reći da ideja sudbine ima dugu tradiciju u hrišćanstvu. Hrišćanski teolozi jesu raspr avljali o sudbini, na primer sv. Avgustin, Boecije ili sv. Toma Akvinski, ali ne u smislu individualnog usuda nego u kontekstu opšteg Boţjeg plana. Oni su pod tim pojmom podrazumevali ostvarenje u vremenu Boţjeg plana koji je vanvremeno večan 201. Providjenje je taj opšti plan, prvi uzrok svega zbivanja, a sudbina - skup drugostepenih uzroka koji proizilaze iz prvog i treba da ga ostvare. Svet, dakle, nije haotičan i nepravičan (kao što ljudima izgleda), nego razloţan i usmeren ka dobru. Razmatranje hrišćanskog fatuma kod Boecija i sv. Tome Akvinskog nalazi se tako u sluţbi teodiceje. Katolici objašnjavaju da se sudbina ne moţe odvojiti od Boţje namere, od Boţje volje da čovek otkrije sopstvenu slobodu i Boţju ljubav; ta sloboda je suprotna ideji o predodredj enoj sudbini. Čovek ima slobodu da prihvati Boţji plan da bude spasen, on je slobodan da izabere a) Maher, Michael. "Fatalism" The Catholic Encyclopedia , Vol. 5, New York, Robert Appleton Company, 1909. (http:/ /www.newadvent.org/cathen/05791a.htm i l i ht tp:/ /oce.cathol ic.com/index.php?ti t le=Fatalism ) ; b) Kendal, James. "Fate", The Catholic Encyclopedia , Vol. 5, New York, Robert Appleton Company, 1909. , URL: ht tp:/ /www.newadvent.org/cathen/05793a.htm i l i ht tp:/ /oce.catholic.com/index.php? ti t le=Fate). 201 Toma Akvinski definiše sudbinu kao « ustrojenost drugostepenih uzroka prema posledicama koje je Bog pripremio » (naš prevod). Jedan Dekartov tumač s kraja XVII veka daje sledeće odredjenje : “… le Destin, à parler proprement, n’est autre chose, qu’un ordre, et une suite des causes secondes, qui executent dans le temps ce que la volonté de Dieu comme cause premiere a resolu de toute éternité. » (Pierre -Sylvain Regis , « Du Destin et de la Fortune », Cours entier de Philosophie, ou Système gener al selon les principes de M. Descartes , Tome 1, Amsterdam, 1691, str . 248 -249). V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 312 svoje spasenje, ali tvorac spasenja ostaje Bog. Kada katolički vernik neţeljene dogadjaje objašnjava sudbinom, crkva to podvodi pod magijsko mišljenje i osudjuje. Protestanti , pak, naglašavaju predestinaciju. U filozofskoj tradiciji, sudbina je razmatrana kao metafiziĉka kategorija još od starih Grka, u sprezi sa determinizmom i kontingencijom (dinamika izmedju slučaja, nuţnosti, mogućnosti i slobode), kao i u oblasti etike , u vezi sa slobodom čovekove volje i delanja. Dosta često se problematika sudbine najbolje i definisala upravo kada je analizirana u cilju obaranja fatalističkih teza 202. Postavke megarske škole i stoika utrle su zadugo put filozofskom raspravl janju o sudbini 203. Osnovna teškoća koja se postavljala bila je u razlikovanju 202 Up. članke „Fatalisme“ i „Fatali té“ u: Sylvain Auroux (sous la dir .) , Les notions philosophiques. Dictionnaire , tome I, Paris, PUF, 1990, st r . 963 -964 i 964-965. 203 Dobar i jasan prikaz razvoja fatalist ičkog učenja i njegove krit ike, od stoika, Platona, Aristotela, preko Cicerona, Aula Gelija, Epikura i Lukrecija, astrologije, hrišćanstva, do učenja francuskih jezuita, Entonija Kolinsa, Fontnela, opata Plikea, La Morli jera, K azanove, Sada i Holbaha dao je Kristof Pajar u svojoj nagradjenoj doktorskoj tezi odbranjenoj 2000.g, koja nije u celini objavljena (v. Christophe Pail lard, La justi f ication de la nécessité : recherche sur le sens et sur les origines du fatalisme moderne , thèse de doctorat , Université Lyon 3, 2000, 1444 str) . Ovaj autor je sva učenja o sudbini t ipološki sveo na mitemu, teologemu i fi lozofemu sudbine. Mitema i teologema sudbinu posmatraju kao boţanski zakon, a u f i lozofemi se predodredjenost zbivanja posmat ra u okviru Prirode. U filozofij i fatalno ne dolazi od natprirodnih si la, nego od fizičkih odnosa medju pojavama, a oni su kauzalno odredjeni, razumlj ivi i predvidivi . U mitemi sudbine, prisutnoj u većini civil izacija, si la il i sile sudbine mogu biti hirovite i l i pravične, personifikovane i l i bezlične, naklonjene i l i nenaklonjene. Zajedničko im je da budućnost odredjuju u krupnim crtama a ne u pojedinostima, što omogućava mestimične izmene zacrtanog toka dogadjaja. Budućnost se moţe otkrit i proricanjem i d elimično izmeniti i l i odloţit i , magijskim postupcima i prinošenjem ţrtvi , i l i pregovaranjem s bogovima; čovek tako zadrţava dozu slobode. U homerskim epovima vidimo na delu mitemu sudbine (Ahil , na primer, ima slobodu da izabere svoju sudbinu - V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 313 sudbine kao prirodne predodredjenosti, od nuţnosti: to što je nemoguće da se neki dogadjaj ne desi ne znači i da je on nuţan, uvek se moţe desiti i njegova suprotnost . Drugim reči ma, ako se ukine uzrok dogadjaja, i dogadjaj će izostati. Ovime su antički filozofi ţeleli da pokaţu da u logici, fizici i moralu ima mesta za slobodu čovečjeg izbora. 204 U XVII i XVIII veku idejom sudbine su se značajno bavili Dekart, Spinoza, Lajbnic (nastojeći da dokaţu da sloboda volje i izbora postoji i za čoveka i za Boga), a zatim materijalist ički fi lozofi. kratak ali slavan ţivot). Ova koncepcija, po kojoj je ljudima dozovljeno da se igraju s bogovima, opstaje i danas, u zaludjenosti astrologijom i numerologijom. U teologemi sudbine, reč je o neopozivoj , apsolutnoj i nesaznatl j ivoj nuţnosti . Mudri , dobri i svemoćni Bog stvoritel j predodredio je tok dogadjaja tako da bude optimalan, i to do najsi tnij ih pojedinosti , al i čoveku nije dato da spozna šta ga čeka. Astrološka i magijska sredstva su nemoćna da izmene sudbinu, stoga su zabranjena. Čovek se mora pouzdati u Boţju dobrotu i ne treba da se plaši budućnosti . Dva najpoznati ja oblika teologeme sudbine su fatum christ ianum i fatum mahometanum . Zanimljivo je da su hrišćani dvojako tumačili islamsku teologemu sudbine – kao podsticaj na fanatizam il i na lenju nemarnost, zav isno od geopolit ičkog odnosa snaga dve verske zajednice. O ovome, up. članke Kristofa Pajara „Le myth ème de destin et la maîtrise divinatoire de la temporali té » i « Le théologème ou l 'abandon à la providence », u okviru , za većinu odrednica izvrsne, f i lozofske enciklopedije na Internetu Encyclopédie de l’Agora . (http:/ /agora.qc.ca/Documents/Destin -- Le_mytheme_de_destin_et_la_maitrise_divinatoire_de_la_temporali te_par_Ch ristophe_Paillard; http:/ /agora.qc.ca/documents/Abandon -- Le_theologeme_ou_labandon_a_la_providence_par_Christophe_Paillard). 204 Prema članku „Fatali té“ u: Sylvain Auroux (sous la dir .) , Les notions philosophiques. Dictionnaire , tome I, Paris, PUF, 1990. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 314 Proučavajući korene tzv. modernog fatalizma (za razliku od antičkog) u delu francuskih filozofa prosvetiteljstva, Kristof Pajar 205 je pokazao da se sudbina u XVIII veku i dalje javlja u četiri vida: u filozofiji kao učenje o nuţnosti (filozofski necesitarizam), al i i kao libertenska (kod Sada i Kazanove), teološka i astrološka koncepcija. Tendencija filozofa XVIII veka kao što su Kolins, La Metri, Did ro i Holbah, da opravdaju necesitarizam, potekla je od Hobsa, Spinoze i Lajbnica, u nameri da se opovrgne tzv. antifatalistički moralni argument. Naime, sa moralnog stanovišta, prepuštanje sudbini smatra se od davnina štetnim. O tome govori tzv. lenji argument : usled uverenja da će se, šta god čovek učinio, desiti ono što se mora desiti , tvrdi se da čovek postaje ravnodušan prema moralnim vrednostima, pasivan, ili pak razuzdan. Na drugoj strani, po tzv. antifatalistiĉkom moralnom argumentu, ako se prihvati postavka da čovek nije slobodan, da ga sudbina odredjuje, nameće se zaključak da on nema ni odgovornost za svoje postupke i ţivot. Uzročno-posledičnu povezanost pojava u prirodi, koja se ne moţe osporavati, Didroova Enciklopedija naziva prirodnom (fizičkom) sudbinom (“destinée physique”) i definiše kao “moć i način delovanja koji je Bog dao od početka raznim telima, elementima, mešavinama”, čija su dejstva “svi dogadjaji i pojave koje zapaţamo u čitavom svetu, izuzev onih koji zavise od ljudske volje” 206. Kasnije će za ovu koncepciju biti usvojen termin “determinizam”. Sloboda volje po većini filozofa nije nespojiva sa determinizmom. Imajući u vidu da se sudbina u korpusu naših memoara javlja pre kao retoriĉki element nego kao promišljeno uverenje, na ovom m estu nećemo dalje podsećati na istoriju filozofskog fatalizma. Zadovoljićemo 205 U navedenoj tezi (Christophe Pail lard, La justi f ication de la nécessité : recherche sur le sens et sur les origines du fatalisme moderne ) . 206 Članak « Destinée » u Didroovoj Enciklopedij i , naš prevod. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 315 se jednom od savremenih definicija 207 koja dobro rezimira ovu problematiku, a koja glasi: “teza da su logički zakoni sami po sebi dovoljni da se dokaţe da nijedan čovek nema slobodn u volju, da nema moć da istovremeno ostvari dogadjaj i spreči slučivanje dogadjaja, da su činovi koje čovek moţe ostvarit i oni činovi koje on de facto ostvaruje”. Sudbina je, kao što vidimo, u novije vreme saterana u domen individualnog, a hegelovske refleksije o ostvarenju sudbine sveta kroz Istoriju odavno su zaboravljene. V.5.2. Sluĉaj i sreća nasuprot determinizmu Slučaj i Sreća (Fortuna) koriste se - kolokvijalno i u tekstovima sa knjiţevnim pretenzijama - u sličnom kontekstu u kome srećemo pojam Sudbine. Oni su sinonimi za nepredvidljivost ili nepredvidjenost dogadjaja, a često i za odredjenu tendenciju u zbivanju (uvek ili meliorativno ili pejorativno odredjenu) koju subjekat uočava ali nema za nju racionalno objašnjenje. Slučaj i sreća se suprotsta vljaju ideji o determinisanosti svih pojava, o kauzalnosti niţeg (čoveku dostupnog) ili višeg (čovekovom poimanju nedostupnog) reda. Najčuveniju definiciju slučaja dao je matematičar i filozof Kurno: slučaj je susret dva nezavisna kauzalna niza. To znači da je dogadjaj koji nam izgleda slučajan - rezultat dva odvojena, paralelna niza uzroka i posledica; u svakom od tih nizova taj dogadjaj je posledica nekog prethodnog i u tom smislu savršeno kauzalno objašnjiv. Medju mnogobrojnim primerima koje Kurno daje, navodimo onaj o dvojici braće koji na dva udaljena fronta poginu istog dana. Do pogibije svakog od njih doveli su odvojeni nizovi uzroka; ali, kada se dva kauzalna niza ukrste na redak i iznenadjujući način, mi ćemo to pripisati slučaju. Da 207 S. M. Cahn, Fate, Logic and Time , Newhaven – London, Yale University Press, 1967, navedeno prema odrednici „Fatali té“ in: Sylvain Auroux (sous la dir .) , Les notions philosophiques , nav. izdanje, str . 967. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 316 su, recimo, ova dva brata poginula u razmaku od tri meseca, to ne bismo smatrali dejstvom slučaja jer je manje neobično (mada bi nezavisni kauzalni nizovi koji dovode do njihovih pogibija bili podjednako na delu kao i da su poginuli istog dana) 208 . Kurno je ovom analizom modifikovao prethodno vaţeću Hjumovu (da slučaj nije ništa drugo do naše nepoznavanje pravih uzroka), i Laplasovu (da verovatnoća zavisi delom od naših znanja, a delom od neznanja). 209 U istori ji se slučajem smatra “činjenica da su izolovani dogadjaji izazvani tako mnogobrojnim i tako sloţenim uzrocima da ih je nemoguće predvideti”210. 208 Ovde rezimiramo Kurnoovu analizu iz: Antoine -Augustin Cournot, Essai sur les fondements de nos connaissances et sur les caractères de la crit ique philosophique , Chap. III, Paris, Hachet te, 1912, str . 36-51, pasusi 30-32, dostupno na URL: http:/ /fr .wikisource.org/wiki/Essai_sur_les_fondements_de_nos_connaissances _et_sur_les_caract%C3%A8res_de_la_crit ique_philosophique/Chapitre_3 209 Nav. delo , III poglavlje, pasus 36. 210 V. G.-H. Bousquet , « Le hasard. Son rôle dans l 'histoire des sociétés », in: Annales. Économies, Sociétés, Civil isations . N° 2, 1967, str . 419 -428, URL: http:/ /www.persee.fr/web/revues/home/prescript/art icle/ahess_0395 - 2649_1967_num_22_2_421534. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 317 V. 5. 3. Sudbina, sluĉaj i sreća u memoarima 1. Baras U Barasovim memoarima sudbina nije neka antropomorfna zlurada sila: ako i postoji predodredjenost ljudskog ţivota, ona se n alazi u nečijem karakteru i potiče iz uslova njegovog ţivota: „Moţda sam, rodjen - da tako kaţem - u vatri, sa istinskim revolucionarnim pozivom, imao kao ispisanu sudbinu da se uvek nadjem u samom središtvu zbivanja, što je već i bilo bavljenje i glavna b riga u mom ţivotu“. 211 Ovaj memoarista zapravo najčešće negira postojanje nuţnosti u političkim zbivanjima time što sistematski pribegava uhroniji . On ispriča jednu istorijsku epizodu, a onda analizira šta se moglo desiti da je samo jedan od činilaca u uzročno-posledičnom lancu bio drugačiji (redovno je taj činilac postupak nekog istori jskog aktera, individualnog ili kolektivnog). Alternativni tok istorije kod Barasa se odnosi kako na krupne, tako i na si tne istorijske okolnosti, na pojedine odluke ili na sklonosti nacionalnog temperamenta: primera ima toliko da bi se moglo govoriti o maniru u pisanju istorije. Francuska ne bi, na primer, bila izgubila posede u Indiji da je Sifren u odredjenom trenutku krenuo za engleskom flotom i uništio je 212, ili da Sifren uopšte nije bio postavljen na čelo trupa u Indiji 213, ili da nije ni smenjen prethodni guverner 214 . Postupak uhronije primenjen je i na jedan slučaj koji je za memoaristu i za čitavu Francusku očevidno od velike vaţnosti („jedna od 211 Barras, Mémoires , 2005, str . 81. 212 Ibid, str . 56. 213 Ibid, str . 55. 214 Ibid , str . 50-51. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 318 najupečatljivijih scena moderne istori je, koja će biti večita tema razgovora za narode i kraljeve“). On, naime, pokušava da artikuliše svoju definitivnu, predsmrtnu ocenu pitanja kraljeve osude. U vreme dogadjaja Baras je bio član Konventa i glasao je za smrt; odluku je moţda nametnulo krizno vreme i lično uverenje. Na nju sada gleda kao na privatno (a ne drţavno) pitanje, kao odnos dve lične odgovornosti pred istori jom. U trenutku pisanja memoarista se ne izjašnjava ni da se kaje ni da se ne kaje, iako najavljuje da će sa tog stan ovišta da ga razmotri (to je „ocena moje savesti“); on zaobilazi pitanje svoje lične odgovornosti (pritom tvrdi baš suprotno) i zamišlja posmrtni Boţji sud: „Luj XVI je sada pred Bogom kao što ću i ja sam uskoro biti [ . . .] da je Luj XVI 215, čije je srce bilo dobro, duh ispravan, pogledi zdravi i čak široki u izvesnim delovima, udaljio od sebe stranku sveštenika ultramontanaca, stranku koristoljubivih dvorana [.. .] , koje su ga bez prestanka nagonile svojim zastrašujućim predvidjanjima na ponašanje bez postojanosti i u trzajima, da odbije juče ono što je prihvatao sutradan; oslobodjen mentalnih i jezuitskih restrikcija koje su mu bile nametnute, prepušten svojim sopstvenim pobudama, - moja savest mi veli da bi se Luj XVI, prirodno raspoloţen za reformatorska nač ela Ustavotvorne skupštine, otvoreno priklonio njenim namerama o preporodu; zaštićen od nereda, osnaţen l jubavlju Francuza, zahvalnih na vraćanju njihovih prava i na ţrtvi koju bi on radi njih podneo, zauvek 215 U istori jama i memoarima o Revolucij i i inače su najčešća upravo uhronijska razmatranja o Luju XVI, jer se svima činilo da kralj nije zasluţivao svoju sudbinu po delima, al i da je za nju sam bio odgovoran po onome što je propustio da učini . Andre Moroa je 1930 -ih godina napisao jednu uhroniju o Luju XVI: „Da je Luj XVI. . .“. V. André Maurois, „Si Louis XVI.. . (un essai d’histoire hypothétique)“, in: Mes songes que voici , Paris, B. Grasset , 1932 , 289 str . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 319 srećnih, on bi bio vladao Francuskom moćan kolik o i spokojan, i poštovan na svom prestolu. ..“ 216 Republikanski preokret Revolucije ispada da nije bio nuţan – revolucionar Baras tvrdi isto što i rojalistički autori . (Doduše, kod potonjih je kraljeva sudbina bila unekoliko zacrtana – svojim mučeništvom najavio je iskupljenje nacije.) Kraljeva smrt nije bila sudjena jer je imala alternativu - Sudbina se u istoriji potire slobodno odlučenim činovima. Baras naglašava ljudsku determinisanost istorijskog toka. Ovaj autor slučaj tretira kao objektivan faktor determinacije istorijskog zbivanja, koji ruši ljudske planove: „A što se tiče razvoja, nastavka radnje, videćemo šta se dešava, u svim ljudskim poslovima, zbog nepredvidjenih ulančavanja, odlučujuće posledice koje se radjaju iz slučaja, i koje remete sve ono što je bilo najsuvisli je“ 217. Slučaj moţe i povoljno da promeni nečiji put: tako u komičnoj anegdoti ministar Šoazel zapazi velike brkove jednog lepog oficira, predstavi ga kralju, i time mu utre put do generalskog čina 218. 2. Lavalet Ideja ili motiv sudbine (kao „destin“ ili „fatalité“), kao metafizičke sile jedva da se javlja u Lavaletovom tekstu, i ne odnosi se na samog memoaristu nego na političkog vodju, velikana. Bonapartista Lavalet veliča Napoleona kao „čoveka sudbine“: „Divili su se velikanu: narod je u njemu video pobednika tolikih bitaka, osvajača toliko kraljevstava, nepobedivog, čoveka sudbine“ 219. Vidimo da 216 Ibid, str . 90-91. (Podvlačenje je naše.) 217 Ibid , str . 173. 218 Ibid , 2005, str . 43. („Un hasard singulier avait décidé sa fortune“) . 219 Lavalette, Mémoires et souvenirs, nav. izdanje, 1831, t . II, str . 109. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 320 ovde sudbina funkcioniše kao sinonim dobročiniteljskog Providjenja, uz nijansu neizbeţnosti . Zauzvrat, često se javlja „usud“ („sort“) i sudbina u smislu ţivotnog puta („destinée“), bez ideje predodredjenosti . Ta sudbina nije upraviteljica istorije i uglavnom nema negativan predznak. Odnosi se na pojedince ili na kolektivnu sudbinu francuskog naroda (no, to je ideja koju memoarista pripisuje svetini). Svega nekoliko puta Lavalet retorički personifikuje sudbinu u nerazumljivu silu koja se naglo obrušava na pojedince (npr. na generale plemićkog porekla u revolucionarnoj vojsci, koje Sen -Ţist odlučuje neosnovano da okrivi za vojni gubitak i da ih pogubi) ili ih polako gura u smrt kroz nesrećan tok dogadjaja («jeziva sudbina koja se razvijala protiv [kraljevske] dece »220). Najizrazitiji primer je onaj u kome memoarista slikovito prikazuje opšte osećanje da je kraljevska porodica izgubljena : « Pogled na tu porodicu slamao je srce. Ljudi su počinjali da se uţasavaju od te nerazumljive sudbine, a plašlj ivi prijatelji udaljavali su se od nje kao od onih stvorenja obeleţenih ţigom fatalnosti, od kojih se moţete zaraziti nesrećom ako im se pribliţite. »221 Luju XVI sudbinu je odredio njegov karakter, „kobna slabost“ 222. Jasno je da će on za sobom „u provaliju“ povući sve svoje pristalice, ali nije u stanju ništa da preduzme (kralj se grozi prolivanja krvi, i zbog toga će teći potoci krvi). Lavalet sugeriše tragiku neizbeţnosti: sam kralj i svi rojalisti znaju unapred šta ih čeka, ali su nemoćni da to izmene. Ni ovde, vidimo, nije reč o metafizičkoj kobi. U još nekoliko navrata memoarista insistira na neminovnoj propasti monarhije posle neko g 220 Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje, 1994, str . 47. 221 Ibid , str . 57. 222 Ibid , str . 49. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 321 koraka dvora: „sve je bilo izgubljeno za kraljevsku stvar, i više nije bilo načina da se kralj spase“ 223. Ako je ideja sudbine u Lavaletovim memoarima relativno česta, ali konvencionalno redukovanog sadrţaja, i ako je ideja Providjenja kod njega rezervisana za poboţan ili prost svet, ideja istorijske nuţnosti javlja se kao njihova zamena, njihov moderni varijetet. Memoarista je, doduše, tu vrstu nuţnosti pomenuo samo jednom, bez dodatnih objašnjenja, ali u takvom kontekstu da je čitaocu jasno da ta ideja osmišljava istorijski proces. Nije, dakle, reč o psihološkoj ili finalist ičkoj nuţnosti: « Tako se završio dan 6. oktobra, u kome se ne zna šta treba više ţaliti , da li nedalekovidu slabost kraljevu, ili strahovitu nuţnost koja je primorala predstavnike je dne velike nacije da pogaze ono što je najsveti je, prava čovečanstva i veličanstvo prestola, kako bi se izvršile njene velike namere. »224. Ljudi ili ljudska masa pojavljuju se kao sredstva kojima se ostvaruju istorijski planovi, a ne kao preduzetnici slobodne volje. Memoarista se pita ne samo o neposrednim, nego i o dubljim uzrocima istorijskog zbivanja koje, u svojoj preteranoj okrutnosti, izmiče razumevanju. 3. Grof Mole U starim istorijskim memoarima motiv sudbine bio je izuzetno čest - sudbina je prikazivana kao nepravedna, kao razlog za neuspehe. U Šatobrijanovim memoarima sudbina je na delu počev od samog opisa piščevog rodjenja. Nekako izmedju jednih i drugih, Moleovi memoari pripadaju, pak, racionalističkoj paradigmi koju je iznedrilo 223 Ibid , str . 52. 224 Ibid , str . 46. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 322 prosvetiteljstvo. On se odupire zovu romantizma, pa ideje sudbine i slučaja zauzimaju minorno mesto 225. Mole, na primer, koristi figuru sudbine da najavi očevo pogubljenje: “Bilo je sudjeno da će [moj otac] zaliti svojom krvlju nedra otadţbine”226. Motiv sudbine nema istori jsko značenje ni kada memoarista kaţe da “narodi ne mogu pobeći od svoje sudbine” 227, ili da su njemu „sklonosti i sposobnosti odredile sudbinu“. Fatalnost je shvaćena svetovno, kao nesrećan slučaj koji dodatno oteţava tragičnu situaciju 228 . Zauzvrat, Mole postepeno artikuliše ideju istorijske nuţnosti , koju ljudi sprovode kao nesvesni instrumenti. Oni ne odlučuju kojim putem će zbivanja svakako dovesti do zadatog i (Moleu) inteligibilnog novog stadijuma. Za istorijski tok je svejedno koji akteri če taj nuţni stad ijum ostvariti: da je ostao ţiv i pobedio, „Robespjer bi učinio isto što i termidorovci, i bio bi proglašen za spasioca i oslobodioca Francuske“229. 4. Gospodja Rolan Tema sudbine ima veoma razvijenu obradu u memoarima gospodje Rolan. Sudbina se tu dâ čitati : (a) kao zla sila (tj . tendencija) kojom izuzetno vredni ljudi i narodi bivaju stavljeni na kušnju i uniţeni, te (b) uobičajeno, kao nesrećan ishod u ţivotu ili poduhvatu; autorka analizira lični aktivan odnos prema sudbini u oba smisla. 225 Ideja sreće se i ne javlja u ovim memoarima. 226 Mathieu Molé, Souvenirs de jeunesse , nav. izdanje, str . 55. 227 Ibid , str . 122. 228 Ibid, str . 62. 229 Ibid, str . 68. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 323 Smatra, najpre, da joj je bilo sudjeno da igra vaţnu ulogu, po prirodnim darovima: „Imala sam mnogo zrelosti, volela sam da razmišljam, zaista sam pomišljala da samu sebe obrazujem; to će reći, proučavala sam pokrete svoje duše, nastojala da upoznam samu sebe, počinjala sam da osećam da imam destinaciju za koju je trebalo da se osposobim da je ispunim.“ 230 (Ona, ţena, iz trećeg staleţa, kći propalog umetničkog zanatlije, ţeli da dosegne svoju misiju!) Gospodja Rolan mitologizuje sopstvenu zadatost da postane nešto veliko kada k aţe da je „htela da bude Providjenje“. Teza koju razvija u memoarima jeste da joj je isto tako bilo sudjeno da strada, zato što je bila moralna i neustrašiva. Sudbina je sila koja sprečava da čovek bude srećan: „posvetila sam se učenju, snaţila sam svoje srce protiv nedaća; boreći se da zasluţim sreću, svetila sam se sudbini koja mi je nije pruţala.“ 231 Gospodja Rolan predlaţe dva načina da se čovek izbori sa nametnutim nepovoljnim ishodima: da se bori da ih prevazidje dokle god moţe, a onda da prihvati nuţnost. Ova autorka bila je, videli smo u biografskom prikazu, jako preduzimljiva osoba, koja je i svog muţa i druge ljude u svojoj okolini navodila na odlučne poteze. Upustila se u Revoluciju verujući da moţe da doprinese promenama. Morao joj je biti str an svaki defetizam. Ispit ivanje teksta njenih memoara to potvrdjuje. Iako ih je pisala u tamnici , u iščekivanju deportacije il i smrtne presude (naročito njihov drugi deo), pomišljajući često na strašnu budućnost, ona samo na dva -tri mesta dopušta sebi da imenuje svoj nesrećni usud, al i ni tad ne pribegava tragičkom registru. 230 Madame Roland, Mémoires , nav. izdanje, 1986, str . 214. 231 Ibid, str . 331. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 324 Memoaristkinja o l ičnoj nesreći i zlu razmišlja u kontekstu ljudskog, a ne metafizičkog delovanja (mada to u sledećem navodu ne kaţe eksplicitno), i oseća potrebu da se tome suprotsta vi: „U svim patnjama koje sam iskusila, najţivlji utisak bola bio je gotovo odmah praćen teţnjom da svoje snage suprotstavim zlu koje me je snašlo, i da ga prebrodim, bilo dobrim koje činim drugima, bilo povećanjem moje sopstvene hrabrosti . Na taj način, n esreća me moţe sustići ali ne i oboriti. . .“232. Ona u zatvoru nije sasvim nesrećna zahvaljujući posebnoj tehnici, koju bismo mi danas podveli pod samopomoć: „Veţbala sam, svaki put kad bih bila bolesna, jednu vrstu sasvim naročitog smirivanja, koje je bez sumnje vezano za moj način gledanja na stvari, kao i za pravilo koje sam sebi postavila da uvek umekšavam nuţnost, umesto da se bunim protiv nje.“ Tehnika se sastoji u tome da se izoluje od sveta, miruje i pušta mašti na volju: „prizivam slatke utiske, prij atne uspomene, srećna osećanja“233. Zapravo, i čin pisanja memoara, kako objašnjava autorka, jeste pokušaj izbavljenja u teškom trenutku, nekakav dokaz da se od sudbine moţe pobeći jakom voljom: „Moje su Beleške izgubljene, sačiniću Memoare; i , prilagodjavajući se oprezno sopstvenoj slabosti u trenutku kada sam bolno pogodjena, pričaću sebi o sebi da bih što bolje na to zaboravila“234. Prvi deo Ličnih memoara počinje tzv. saţetim tipom pripovedanja, o ranom detinjstvu i roditelj ima; prva narativna scena , dakle pripovedanje dogadjaja kome se pridaje poseban značaj, posvećena je moralnom očvrsnuću šestogodišnje junakinje koja, bolesna, uporno odbija da popije grozan lek, po cenu ponovljenog šibanja. U zaključku 232 Ibid , str . 202. 233 Ibid , str . 51. 234 Ibid . V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 325 scene naratorka oţivljava inat kao stanje svesti, po vlačeći paralelu sa sadašnjim bezizlaznim poloţajem: „Osećam u času kada pišem istu vrstu preokreta („révolution“) i razvitka snage koje sam doţivela tada [.. .] Sve pojedinosti te scene su mi tako upečatljive kao da se desila nedavno; svi čulni oseti koj e sam doţivela su isto tako razgovetni: to je ista ona nepopustljivost koju bih otada uvek osetila u ozbiljnim trenucima; i ne bih ni danas morala da učinim ništa drugo kako bih se gordo popela na gubilište , nego što sam učinila tada kad sam se prepustila jednom divljačkom postupanju, koje je moglo da me ubije, ali ne i da me pobedi.“ 235 Malo dalje u pripovedanju svog detinjstva, autorka korist i termin „sreća“ ( fortune) u kontekstu koji bi normalno nametao reč „sudbina“, pošto je reč o zloj sreći: „Takva mešavina ozbiljnog učenja, prijatnih veţbi i domaćih obaveza učinila me je sposobnom i pripravnom za sve; ona kao da je predskazala mene moje sreće i pomogla mi da ih podnesem“236. Ovo je, doduše, u skladu sa ingerencijama rimske Fortune (i uklapa se u antikomanski duhovni horizont gospodje Rolan), ali je pisano malim početnim slovom. Tako se i na ovom mestu posredno, preko izbora leksike, otkriva autorkino odbijanje sudbinske zadatosti. Prvi put se sudbina eksplicitno pominje u trećem delu Ličnih memoara , kada memoaristkinja sumira pripovest o majčinoj smrti: „... bejah je ostavila u dobrom zdravlju u tri sata posle podne; [ . .] u ponoć je više nije bilo. Kakve smo mi slabe igračke neumoljivoj sudbini! Zašto su tako ţiva osećanja i tako veliki planovi povezani s tako krhkim ţivotom?“237. Pojam sudbine ovde se sasvim uobičajeno uvodi u kontekstu prelomnog ţivotnog trenutka kada čovek iz (privida) sreće naglo prelazi u patnju. Konotirano je i drugo značenje čovekove sudbine 235 Ibid , str . 209-210, naše podvlačenje. 236 Nav. delo , str . 216. 237 Nav. delo, str . 301. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 326 – kao ljudske kratkovekosti, propadljivosti . Prethodno je naratorka pokazala da ume svoj diskurs da preboji autentičnim izrazom bola (nekoliko strana koje ne navodimo), a za kraj lamentacije izabrala je konvencionalnu sliku. Drugi put se pomisao o sudbini (fatalnosti) pojavljuje u opisu drugog hapšenja gospodje Rolan. Posle dvadeset četiri dana zatočeništva, bila je puštena iz zatvora sa objašnjenjem da ništa protiv nje nije nadjeno; ona odlazi kući, ali je na vratima stana ponovo hapse. Vlasti su se surovo poigrale sa njom, u nameri da za drugo hap šenje pripreme potrebnu dokumentaciju kako bi sve bilo po zakonu. Gospodja Rolan se tada stavlja pod zaštitu komesara svoje sekcije, koji pokušavaju da spreče njeno odvodjenje. Ona iz susedne prostorije sluša kako se raspravljaju o njenom slučaju: „Bilo mi je neprijatno, osećala sam da mi tu nije mesto; pitala sam se po kojoj fatalnosti nevinost mora da igra ulogu zločinca koji čeka presudu .. .“ 238 Fatalnost ovde podrazumeva da se negativan ili naopak ishod javlja kao po pravilu, a ne kao slučajnost ili izuze tak; upotrebljena je, dakle, kao sinonim za „nuţnost“. S druge strane, ova memoaristkinja srazmerno često koristi reč „infortune“ kao zamenu za sudbinu il i kao njenu oslabljenu verziju. Tako, recimo, u „Mojim poslednjim mislima“ upućuje svom voljenom Bizou savet protiv defetizma: „Ali , ako tvrdoglava nesreća priveţe kakvog neprijatelja za tvoje stope, nemoj trpeti da se ruka neke prodane duše digne na tebe, umri slobodan kao što si umeo da ţiviš. ..“ 239. Gospodja Rolan ispoveda, kao odlična učenica grčkih i rimskih moralista, stoičko učenje o amor fati . Rešila je da svojevoljno prigrli svoju sudbinu, ma kakva ona bila („prkosila sam njenoj neumoljivosti, i 238 Ibid , „Drugo hapšenje“, str . 177. 239 Ibid , str . 342. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 327 učvrstila sam se u onom raspoloţenju u kome samo nastojite da dobro upotrebite sadašnjost , ne brinući s e za budućnost“240. Za razliku od sudbine koja je zlosrećna, slučaj je povoljan činilac promene. Tako je slučaj pomogao mladoj Manon da od oca dobija izvrsne knjige, koje nisu bile predvidjene za njen uzrast i poziciju učenika, nego za uputstva nastavnicima („slučaj me je posluţio moţda bolje nego što bi to učinile uobičajene kombinacije“ 241). Slučaj nagradjuje (dok sudbina kaţnjava): „Dosta je neobično kako dogadjaji čine ponekad da svako nadje nagradu za svoja dela.“ 242 5. Grof Tiji Pošto se relativno često poziva na Providjenje, Tiji se manje sluţi pojmom sudbine („destin“, „fatalité“). Na drugoj strani, sudbina kao usud pojedinca ili predodredjeni put kojim ide Francuska („sort“), stalno se javlja. Ovaj memoarista hrišćanskog nadahnuća sudbinu pravoverno podredjuje Providjenju. Sudbina je ta koja sprovodi neobične a dalekoseţne istorijske odluke koje se Tijiju čine neprihvatljive; on ih ipak pravda višim ciljem. Tako, recimo, posle jedne strašne dijatribe protiv gospodje de Mentenon (koja je po njemu upropas tila vladavinu Luja XIV), memoarista zaključuje u apostrofi: „Ne vidim druge [razloge] tvog rodjenja i tvog dugog ţivota nego neobjašnjivu fatalnost koja upravlja svetom, koja daje, s vremena na vreme, vasioni neobične prizore; tvoje postojanje i tvoje uzd izanje mogu da pomirim samo sa pretpostavkom o jednom od onih zlih duhova koji uniţavaju najveće kraljeve u unapred odlučenom trenutku, i podstiču pad najvećih carstava 240 Ibid , str . 46. 241 Ibid , str . 214. 242 Ibid , str . 46. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 328 zarad izvesne budućnosti .“ 243 Sudbina je jedino objašnjenje za loš kraljev izbor saputnice. (Ideju i sliku zlog duha il i djavolka koji namerno upropašćava stvari u ličnom i poli tičkom ţivotu Tiji će razvijati i kasnije, ne pominjući da je to dejstvo fatalnosti. Na drugom mestu, pak, nalazimo konvencionalni „paganski“ prizor Parke koja prede sv ilenu nit nečije sudbine. ) Sličnu funkciju ima slika knjige sudbine ili bronzanih listova na kojima je unapred ispisan tok zbivanja, kad protagonista ne moţe da ga u datom trenutku predvidi, ili memoarista ne moţe naknadno racionalno da ga objasni: „Ali , bilo je zapisano u knjizi sudbina da. ..“ 244; „da sam mogao da otkrijem knjigu sudbina...“ 245 Uz pojam sudbine često stoji da je nedokučiva, okrutna i li tiranska: „Označen, nezamislivom fatalnošću, da budem isključen iz mera milosti jednog velikog čoveka, či ji sam dolazak na vlast slavio medju prvima […], ostaje mi samo da na tiranstvo Sudbine odgovorim svojom pomirenošću“ 246. Ne ţeleći da kritikuje Napoleona, Tiji je ovde teret prebacio na sudbinu. I u drugim pril ikama Tiji razdvaja dejstvo sudbine od delatnos ti savremenika, odnosno ne personifikuje ljudsku zlobu u formu sudbine (kaţe, na primer, za nekoga da je bio „ţrtva ljudi i sudbine“). Što se usuda („sort“) svakog čoveka ili ljudskog poduhvata tiče, u većini slučajeva on kod Tiji ja ima negativnu konotaci ju (neizbeţan, sa nesrećnim ishodom), ali dešava se i da je neutralan (npr. kad pominje sudbinu svoje komedije koja mu je ostala nepoznata, ili ţeljenu (buduću) sudbinu jednog dvorca uništenog u Revoluciji). 243 Comte de Til ly, Mémoires , nav. izdanje, 2003, str . 564 -565. 244 Nav. delo , str . 491. 245 Nav. delo , str . 308. 246 Nav. delo , str . 607. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 329 Najzad, Tiji ne bi bio Tiji da se ipak nije po dsmehnuo ideji kobi u jednoj sablaţnjivoj priči u veselom tonu, čija se junakinja porodila pošto ju je jedne vrele noći, dok je drţala otvoren prozor, pohodio neki lopov: „Eto jednog strašnog argumenta u prilog sudbine koja upravlja svime na ovome svetu! Da uţasnog načina da vrlina bude izigrana! Da grozomornog i neobičnog lopova! Pa prema tome, sve devojke i ţene koje budu znale za ovu priču same će traţiti da im se isto desi ako i dalje budu spavale kraj otvorenog prozora.“ 247 . Sreća se upliće u Tijijev ţivot u vezi s ljubavnim zgodama i kockom, a retko u drugom kontekstu (npr. kad govori o kralj ici, koja je verovala da ju je sreća posadila na francuski presto, ne sluteći udar groma koji će ga razneti 248). Tiji je personifikuje: Fortuna ima svoje miljenike na dvoru 249. Ako vam se čini da vas je „sreća uzela na zub“ u nekom periodu, biće da ste sami krivi: „ ljudi su suviše često skloni da sopstvene greške pripišu sreći (fortuni) dok su lakoumnost i loše vladanje pravi neprijatelji koje bi trebalo optuţiti“ 250. Iz ovih primera vidimo da je sreća i pozitivna i negativna, čas naklonjena, čas nepovoljna. Slučaj se javlja kao sila koja menja tok zbivanja mimo ljudske volje i očekivanja, ali i mimo volje providjenja 251. Memoarista nije posebno produbio ovaj pojam. Slučajnost, recimo, odlučuje o ishodu u ljubavnim stvarima : « Okolnosti su jače nego najmanje slabe ţene ; najbolje odluke bivaju osujećene slučajem »252, a u politici je Tiji ne spominje. 247 Nav. delo , str . 165-166. 248 Nav. delo , str . 141. 249 Ibid. 250 Nav. delo , str . 441. 251 V. odeljak o Providjenju. 252 Nav. delo , str . 440. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 330 V. 6. ZAKLJUĈAK Podrobna analiza načina na koji odabrani autori memoar a o Revoluciji sagledavaju istorijski proces pokazala je da većina njih nije sklona progresističkom tumačenju. Ovaj zaključak nije u skladu sa inače prihvaćenim gledištem da progresistička vizija dominira u datom periodu kod obrazovane elite. S taru, iz hrišćans tva preuzetu koncepciju moralnog i duhovnog progresa čovečanstva kroz vreme svi naši memoaristi potiru, dok neki od njih dozvoljavaju ostvarivost novije, bekonovske koncepcije nauĉnog napretka, kao i filozofsko- prosvetiteljske koncepcije politiĉkog i društvenog progresa. Baras je jedini bezuslovni zastupnik progresa : prepoznaje ga na delu u jazu koji deli evropske od primitivnih naroda. Evropocentričko shvatanje progresa kao „civilizovanosti“ podrazumeva pravo da se ona silom nameće „divljacima“. Isto tako, politički progres oličen u reţimu parlamentarne demokratije i republike, postignut jedino u Francuskoj u moderno vreme, daje pravo Francuzima da ga na silu prošire po Evropi. Ovaj invazivni progres koji treba da se širi ratom, odgovara revolucionarnom duhu i ratobornosti, al i pobija same osnove filozofske ideje o kontinuiranom, ravnomernom (a ne skokovitom) napretku baziranom na prosvećivanju i zakonitosti. Lavalet , Mole i Tiji insistiraju na društvenom napretku koji su Francuzi do Revolucije postigli, izdvojivši se od ostalih evropskih naroda, u ugladjenom ophodjenju, a koji je posledica razloţne uredjenosti društva, naročito odnosa medju klasama (tj . staleških razlika). Revolucija je privremeno suzbila francusku uĉtivost, koja je izraz nacionalnog duha – za prvu dvojicu memoarista prostački maniri su pokazatelj moralnog opadanja te decenije. (Ovo, naravno, otkriva sasvim suţeno poimanje francuske nacije, kojim se ona svodi na dvorske i prosvećene krugove.) Konzulat i Carstvo su za svu trojicu napre dni V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 331 periodi u moralnom i materi jalnom smislu, najpre zato što se društvo vratilo racionalnim principima, redu, obrazovanosti , učtivost i . Iskustvo revolucionarnog rasula opredelilo je sve memoariste protiv anarhije, a u korist čvrste hijerarhijske organiza cije. Stoga svi muškarci veličaju revolucionarnu, a kasnije napoleonovsku, meritokratski ustrojenu francusku vojsku, kao bitan napredak. Tiji priznaje samo progres u knjiţevnosti i lepim umetnostima, a izruguje se ideji opšteg progresa. Materijalni progres , inače vrlo zastupljen u memoarima XVIII veka, niko od naših memoarista ne opisuje. Grofica de Boanj, čiji smo odlomak dodali radi ilustracije tog aspekta progresa, negira, pak, politički i moralni napredak kraja XVIII veka. Gospodja Rolan uzgredno potvrdjuje delimičan društveni napredak gradjanstva u Francuskoj do Revolucije. Pošto se ne ustručava da papagajski ispoveda ideje prosveti teljstva , autorka ističe značaj obrazovanja i raskoši (luksuz je činilac, a ne samo simptom napretka) . Medjutim, ona ne priznaje duhovni ili moralni progres pre 1789. U Revoluciji sagledava politiĉki napredak, al i nedostatak moralnog napretka ruši ovaj prvi. Sloboda je, po njenom uverenju, i rezultat i cilj progresa, koji je nemoguć bez prosvete i moralnih ideala. I gospodja Rolan bi ţelela da se politički progres s početka Revolucije iz Francuske proširi na čitav ljudski rod, ali ne razradjuje konkretne oblike i sredstva da se to postigne; ona ostaje na nivou prosvetiteljskih parola o kolektivnoj sreći. Kolingvudovo uverenje da protagonista istori je retko moţe da uoči progres svakako se na ovom uzorku pokazalo kao tačno . Grofica de Boanj, Tiji i Mole (u memoarima iz zrelog doba) tvrde da zapadnoevropska civilizacija nepovratno propada. Mole u mladalačkim sećanjima već piše o moralnom opadanju celog društva, naročito plemstva, te o kulturnom opadanju u odnosu na klasični vek. V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 332 Svi memoaristi evociraju cikličan razvoj civil izacija. Zanimljivo je da Baras veruje da se opadanje moţe sprečiti doziranim nasiljem u pravom trenutku, dok ostali memoaristi smatraju da je nasilje upravo simptom opadanja. No, Baras jedini medju njima ima drţavničku veličinu i perspektivu (Moleovi su memoari iz mladosti). Gospodja Rolan ističe isključivo moralnu iskvarenost, i pre i za vreme Revolucije, što treba da se preokrene kada Francuska dosegne najniţu tačku. Tiji oseća da polit ičko opadanje traje tokom celog XVIII veka, u njegovom ţivotu silazna faza počela je i pre Revolucije, pa i on teţi da nazre sledeću, uzlaznu etapu. Posle uspona Carstva, sled ilo je, po Lavaletovom uverenju, novo opadanje pod Restauracijom. Revolucija je za sve, izuzev za Barasa, period opadanja . *** Providjenje je ideja na izdisaju početkom X IX veka, al i se povratila kao retorički topos. U memoarima Pola Barasa, Lavaleta i grofice de Boanj ona se praktično ne javlja, tj . javlja se u oslabljenom značenju. Kod Molea se Providjenje sluţi Napoleonom kako bi uzdiglo Francusku. Kod gospodje Rolan providjenje se razmatra u sentimentalnom domenu, a ne u okviru koncepcije istorijskog toka. Ono joj je potrebno kao uteha u beznadeţnoj situaciji, al i ne očekuje od njega čudo izbavljenja. Tiji ga na sasvim originalan način povezuje sa Revolucijom: Revolucija je oličenje Providjenja, otelotvorenje više Boţje pravde koja svakog (iz memoarist inog kruga) sustiţe putem pogubljenja i progonstva, nezavisno od vidljivih zasluga. Kod ovog autora providjenje nikad ne dodeljuje nagradu, al i se uzima kao opravdanje za opšte nesreće. Stav memoarista prema ideji sudbine nije jednodušan: muškarci teţe priznaju zadatost od gospodje Rolan. Baras poriče sudbinsko odredjenje i daje mu alternativu u ljudskoj slobodi. Ovaj memoarista V. Smisao istorije u memoarima o Revoluciji 333 sudbinu kao faktor tumačenja istorije prevazilazi tzv. uhronijom, a takvim analizama sklon je i Lavalet . Lavalet i Mole uvidjaju i storijsku nuţnost kao modernu formu sudbine ; ona ne pogadja pojedinca već se ostvaruje preko kolektivnih dejstava. Gospodja Rolan ocrtava pogubnu silu koja sprečava ljude da budu srećni, ali njeno izvorište nije u metafizičkom, nego u ljudskom , moralnom zlu . Razumno dozirana borba protiv sudbine stoga je vaţna za izgradnju ličnog identiteta, baš kao i umeće njenog prihvatanja, naročito kod ţena . Tijiju je sudbina više personifikacija ponavljane nesreće u ličnom ţivotu nego nekakav činilac istorijsko g zbivanja, a ume i da se podsmehne kobi. U ukupnom zbiru, ispostavlja se da jakobinac Baras, koji je u većem delu Revolucije bio na pobedničkoj strani, a tek na kraju bio smenjen, ima viziju istorije kao uzlaznog toka, sa privremenom stagnacijom ili opadanjem. Gubitnici u Revoluciji, rojalisti gospodja de Boanj, Mole i Tiji sagledavaju istoriju kao opadajuću liniju sa cikličnim smenama napretka i nazatka. Lavalet, u vreme Revolucije politički nedovoljno opredeljen (staleški je bio protiv, a sentimentalno za monarhiju) koncipira istoriju kao stagnaciju ili haotičan tok, koji će se samo privremeno uputiti ka napretku pod Napoleonom. Gospodja Rolan, najpre pobednica, zatim ţrtva Revolucije, zastupa cikličan tok uzastopnih uspona i padova. Ţivotni i politički put ne osporno odredjuje filozofiju istori je kod naših memoarista. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i VI. PISANJE ISTORIJE U MEMOARIMA VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 335 VI. 1. POBUDE I NAMENA PISANJA Iskazivanje pišĉevih motiva i namera spada u „obavezan program“ u incipitu memoara, što se dopunjava uzgrednim metadiskurzivnim opaskama tokom daljeg pripovedanja. Od XVI do XIX veka iskristalisali su se u aristokratskim memoarima poĉetni toposi , koji ocrtavaju dijalektiku pravdanja i napada. Memoarista ţeli na poĉetku da se opravda što uopšte piše, pošto to ne dolikuje pristojnom ĉoveku; ako je reĉ o ţeni, doza izvinjavanja i razuveravanja se povećava. Dalje, memoarista se pravda što se usudjuje da piše o sebi (strogi kodeks XVII veka ostaće dugo na snazi za mnoge), ali obećava da će se minimalno osvrtati na liĉne stvari . On najavljuje da će otkriti istorijsku istinu, nasuprot pogrešn im ili laţnim verzijama istorije. Najzad, obećava ĉitaocu moralnu korist , pouĉnost istori jskih primera (ţivotno stvarnih, a ne romaneskno izmišljenih). Rusoove Ispovesti postavljaju nove topose za svrhu pisanja: introspekcija radi psihološke samospoznaje , uţivanje u sećanju, uspostavljanje bilansa sopstvenog ţivota, eventualno pravdanje pred drugima zbog ţivotnih odluka. Svedoĉenje o opštoj istori ji nema tu nikakav znaĉaj, a ist ina koja se ĉitaocu obećava zanimljiva je i moralno znaĉajna zato što je liĉna. Ĉin pisanja i izbor gradje nikako ne podleţu pravdanju – reĉit je navod iz Kazanovinih u tom pogledu inovativnih memoara: « Dostojan ili nedostojan, moj ţivot je moj predmet (pisanja), » i « ima zanimljivost koju svakako ne bi imao da sam ţiveo sa namerom da ga napišem u starosti“ 1. 1 Up. J . Casanova, « Préface », in : Casanova, Mémoires , Texte présenté et annoté par Robert Abirached et Elio Zorzi , Bibl. de la Pléiade, t . I, Paris, Gall imard, str . 4. U nedostatku novog, ovde navodimo staro, nepotpuno izdanje Kazanovinog dela, pretpostavljajući da se za predgovor ne ra zlikuje mnogo od kasnijeg integralnog. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 336 Memoaristi će od kraja XVIII veka raspolagati ovim dvostrukim nasledjem i preplitaće prethodno navedene funkcije pisanja, nastojeći da ih bar organizuju na originalan naĉin, ako već ne mogu da izmisle nove. 1. Baras Baras ne nudi na poĉetku nikakav program svog memoarskog rada, bilo što nije on liĉno uobliĉio incipit, bilo što je smatrao da moţe da izbegne ta opšta mesta. On je, inaĉe, usvojio ozbiljan, istoriĉarski pristup, vodeći godinama dnevniĉke beleške o poli tiĉkom radu, kasnije sakupljajući gradju, originalne dokumente i konsultujući tudja sećanja ; poslednih deset godina ţivota posvetio je radu na svojim memoarima. Barasa, ipak, u ovakvom pristupu ne vodi motiv vanvremenog istoriĉara, nego „knjigovodje“ vlasti . On smatra da visoki drţavni službenik ima moralnu dužnost da ostavi beleg o svom radu: „Izvestiću šta smo ĉinili i li nastojali jedno za drugim, kako bismo našoj zemlji vratili red, mir i slobodu, prve potrebe svakog društva. [ .. .] Proţet idejom da drţavni ĉi novnik sa tako velikim nadleţnošću kao što je naša duguje sugradjanima moralni i materijalni račun o svom upravljanju , uvek sam na sebe gledao kao na raĉunovodju u prisustvu svojih prirodnih nadziratelja, i ţeleo sam da ne odlaţem svoje knjigovodstvo ni za jedan dan.“ 2 Na drugom mestu Baras, pak, tvrdi da ne ţeli da njegovi memoari budu paralela ili alternativa istoriĉarevom radu: „Ma kak o ogroman bio znaĉaj prvih dogadjaja te epohe [poĉetka Revolucije], koji nisu dovoljno poznati, i koji su poĉetak svega, ni je moje da ih prikazujem: oni pripadaju opštoj istoriji . Meni je dovoljno da skiciram nekoliko 2 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 1895, t . II, str . 3. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 337 njihovih glavnih crta.“ 3 Medjutim, tekst koji sledi upravo pripoveda i objašnjava u krupnim crtama kao kakva istorija , a ne kao istorijsko svedoĉanstvo uĉesnika u dogadjajima. (Bez obzira na deklarativne pobude, Baras u nekim delovima memoara kao da ne shvata šta znaĉi pisati svedoĉanstvo iz liĉnog ugla o jednom vremenu, pa ili saţeto ispisuje opštu istoriju, ili se podrobno (u formi narativnih scena) odaje klevetanju savremenika.) Baras smatra moralnom duţnošću da svedoĉi pred „sudom istorije“ nepristrasno, da ne prećuti ništa bitno, jer „će naša prećutkivanja biti procenjena kao i naša priznanja“. 4 Vidimo da preovladava sudska koncepcija svedoĉenja, u smislu napada i odbrane . Baras eksplicitno kaţe da se u memoarima „ĉovek mora braniti“ od Napoleonovih napada i progona 5 . Memoari daju konkretan odgovor na (podrazumevane) optuţbe saboraca, savremenika, istoriĉara, drugih memoarista, novinara, u vezi sa njegovim angaţmanom u pojedinim situacijama. Tako se, recimo, obraća „svojim najodluĉnijim tuţiteljima“ i pita ih šta bi vredelo da je pokušao da se suprotstavi Napoleonovom prevratu 1799; on niţe podatke i procene kojima dokazuje da je tada već bio nemoćan da spa se republiku.6 Pravda se što je glasao za smrtnu kaznu Luju XVI, s time što spaja Boţji sa sudom potomstva. Teror u Tulonu ostao je zapamćen kao njegova krivica: Baras se u memoarima zaklanja iza odluka Konventa, tvrdeći da nije on odluĉio da Tulonu promene ime, a da se oglušio o nalog da sve kuće u gradu budu sravnjene sa zemljom, izabravši samo one u kojima su se ranije okupljali pobunjenici. Što se tiĉe predvidjenih kazni za izdajice, i tu je navodno ublaţio, ne poslavši ih smesta na gubilište: 3 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 71. 4 Ibid , str . 367. 5 Ibid , str . 49. 6 Ibid , str . 363-365. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 338 „Predstavnici naroda, sloţni sa generalima, mišljahu da ne mogu da ne poslušaju, bar delimiĉno, volju Konventa i Komiteta javnog spasa: i tako, pošto su svi priznali neophodnost strogih mera, odluĉismo da se uvede brojna i velika porota.“ Revolucionarni sud samo je uzvratio istom merom onima koji su prvi osudili i pogubili „tolike nesrećne patriote“ dok je Tulon bio pod njihovom vlašću. Baras navodi još da su zaustavljene pljaĉke, uspostavljen red i mir, baš suprotno od kleveta koje su iznošene na raĉun pobednika: „Vidimo da je izvršenje više nego strogih naredbi komiteta bilo obustavljeno i odloţeno.“ 7 Primera odbrane ima nebrojeno mnogo. Što se tiĉe zadovoljstva sećanja i pisanja, ĉitalac se ne moţe oteti utisku da Baras uţiva da „veze“ o Napoleonovom pritvorstv u i neprincipijelnosti već u mladosti , ili o Ţozefininim posloviĉnim prevarama partnera i umiljavanju samom Barasu. Memoarista, pak, nigde ne priznaje isceliteljsko dejstvo prisećanja. On pominje samo negativ uţivanja u pisanju, odnosno oštru patnju i osećanje poniţenja koji ga ispunjavaju kada treba da piše o padu Direktorijuma 8 . 2. Lavalet U prvoj reĉenici svoje uvodne « Napomene », Lavalet izjavljuje da je bio svedok i uĉesnik istorijskog zbivanja 9, ali da to nije bio dovoljan motiv za nastanak memoara (podsetimo da je bio poznat kao skroman i 7 Ibid, str . 114-115. 8 Ibid , str . 367. 9 « Les événements qui se sont passés depuis vingt -huit ans sous mes yeux et ceux mêmes auxquels j ’ai pris part ne m’auraient pas déterminé à en écrire le récit , si je n’avais pas été enveloppé d’une manière si éclatante dans la catastrophe qui a détruit le gouvernement impérial » . V. Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje, 1994, str . 25. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 339 povuĉen ĉovek, pa ova izjava nije topos laţne skromnosti) : ono što ga je nagnalo da piše jeste skandalozna slava koju je protiv svoje volje stekao prilikom Napoleonovog konaĉnog pada. Dakle, Lavalet ne priţeljku je da u široj knjiţevnoj i istoriĉarskoj javnosti stekne slavu dobrog memoariste – što je, videli smo, u to vreme bilo ĉesto i lako, niti uţiva da se priseća prošlosti. Njegove su primarne pobude druge: on najpre piše zbog svoje porodice, prijatelja i dob ronamernih ljudi koji su ga podrţavali. Pošto memoari treba da budu publikovani posle njegove smrti, i pošto ţivi sasvim povuĉeno 10, Lavalet podrazumeva da sam neće izvući nikakvu korist od njih. a . On memoarima ţeli da ostavi « neosporno svedočanstvo o svojoj nevinosti » koje će pomoći da njegovi bližnji više ne budu izloţeni progonima zbog njegove navodne krivice. Ćutati o svom udelu u Napoleonovom povratku na vlast znaĉilo bi priznati krivicu (Lavalet je bio optuţen da je kovao zaveru protiv Luja XVIII i pre Napoleonovog povratka). Lavalet je, kao što se vidi iz biografije, imao široku društvenu mreţu koja mu je pomogla da pobegne iz zatvora i mirno preţivi u Bavarskoj šest godina do pomilovanja. Ideja neophodnosti odbrane pokazuje da je « Napomena » pisana u vreme pre amnestije, ili da je policijsko uhodjenje ipak, i posle 1821, bilo opterećenje prijateljima 11 . b . Memoarima ţeli da iskaţe zahvalnost svojim dobroĉinitelj ima. 10 „Moja odluka i moja volja su da ovo pisanije ne bude objavljeno za mog ţivota. Nemam nameru da izbegnem krit iku ; al i st id, koj i će jedino razumeti pristojni ljudi, nameće mi pravilo da više ne zaokupljam publiku samim sobom. Skupo sam platio svoju ţalosnu slavu, i odmor mi je ĉak potrebnij i nego uteha. » Ibid , str . 26. 11 Lavaletova ţena je, uostalom, u svoj im krizama stalno traţila da prestanu da je uhode i l i da je opet stave u tamnicu jer bi tamo bila puštena na miru. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 340 Pored tih pobuda iz privatnog kruga, Lavalet oseća, na široj istorijskoj ravni, dužnost da svedoči : « malo je ljudi tako poznavalo [Napoleona] kao ja, pa će istoriĉari koji budu traţili gradju moći da se pozovu na moju pripovest »12. O tom “heroju” s kojim je proveo “više od dvadeset godina”, Lavalet neće pisati s vojne taĉke gledišt a (to prepušta generalima), nego s privatne. Zaista, o Napoleonovim ratnim pohodima nastalo je na stotine vojnih memoara (iz pera generala, pukovnika, pa i obiĉnih kapetana i vojnika), dok su o njegovom privatnom ţivotu dosta pisale ţene iz njegove široke pratnje (npr. kraljica Ortansa, njena druţbenica Luiz Košle, vojvotkinja d’Abrantes, prva dvorska dama Napoleonove druge ţene Marije -Lujze generalica Diran i druge), gospodja de Stal, i td. Lavaletovu poziciju moţemo uporediti u tom pogledu sa Burijenovom. 13 U vezi s ovim, treba podsetiti da je cenzura pod Restauracijom, bez obzira na privremene talase liberalizacije, oteţavala publikovanje dela u kojima se povoljno predstavljao Napoleon, sve do pred kraj reţima. Zato ranije objavljivanje ovih pronapoleonskih memoara teško da bi bilo moguće, sve da je Lavalet to i ţeleo. 14 Lavalet pretenduje na nepristrasno svedoĉenje, ubedjen da će već i sama istina (bez ulepšavanja) o Napoleonu biti njegova dovoljna odbrana. Ako su privatni motivi pisanja bili usmereni na sa vremenike, javni, tj . istorijski motivi pisanja okrenuti su potomstvu . Lavalet je siguran da « potomstvo neće prestajati da se bavi » tim herojem 15 – u 12 Ibid , str . 26. 13 Burijen (Bourrienne) je bio Napoleonov drug iz mladosti , l iĉni sekretar i blizak saradnik, ostavio je memoare objavljene otpil ike kad i Lavaletovi, moţda iz Vilmareovog pera . V. Bourrienne, Mémoires de M. de Bourrienne, ministre d'Etat , sur Napoléon, le Directoire, le Consulat, l 'Empire et la Restauration , 2 toma, Paris , Ladvocat, 1829. 14 Up. Robert Netz, Histoire de la censure dans l 'édit ion , Paris, PUF, 1997. 15 Lavalette, Mémoires et souvenirs , nav. izdanje, 1994, str . 25. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 341 tome nije pogrešio. Uostalom, u nastavku teksta memoara Lavalet će pokazati istanĉan smisao za istori ju p ri izboru dogadjaja i ugla iz koga svedoĉi o njima. Ovaj memoarista podvlaĉi , dakle, istori jsku vaţnost svedoĉenja o toj velikoj liĉnosti koja je odredila geopolitiĉku sudbinu Francuske (on oseća da nema pravo da ne svedoĉi). 3. Grof Mole Poĉetak Mladalačkih sećanja iznenadjuje ĉitaoca jasno formulisanim naĉelima kojima se autor vodio, jer se ona mogu uzeti kao manifest autobiografije. a. Samospoznaja Odmah 16 nailazimo na poznate motive samoće, introvertnosti, liĉne izuzetnosti i specifiĉne, privatne verodos tojnosti: “Proveo sam svoje najlepše godine sam usred sveta, povuĉen u sopstvenom srcu, posmatrajući spoljne stvari manje same po sebi nego u utisku koji su na mene ostavljale.” 17 Memoarista tvrdi da piše za sebe taj “teĉaj posmatranja i filozofije o sebi samom” jer kad ĉovek prouĉava sebe, ideje mu se šire, a razum formira. Usamljeniĉku namenu sećanja podvlaĉi pretpostavkom da ih moţda niko neće ĉitati. Mole ide i korak dalje od Rusoa, tvrdeći da je introspektivnost moţda unapred odredila “njegovu sudbinu”18, razvivši u njemu odredjene “sklonosti i sposobnosti”. (Inaĉe se podrazumeva da samoispit ivanje ĉoveku naknadno otkriva smisao njegovog ţivotnog puta.) 16 U ovom prikazu nećemo se vodit i Moleovim redosledom izlaganja u incipitu, nego redosledom vaţnosti ideja. 17 Molé, Souvenirs de jeunesse, nav. izdanje, 1991, s tr . 37. 18 Ibid, str . 38. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 342 b. Opravdanje svojih postupaka Prvi ĉitaoci kojima Mole namenjuje sećanja pripadaju njegovim bliţnjima, koji ga nisu dobro razumeli: “Ta tema [ja], tako ograniĉena, tako nezanimljiva za publiku, zanimaće, medjutim, one medju kojima sam ţiveo. Verujem da sam ĉesto bio predmet njihovog posmatranja. […] podsticao sam njihovu znatiţelju, a da nisu mogli da me upoznaju.”19. Ni prijatelji , a ni šira javnost nisu ga shvatali ; memoari treba da isprave krive sudove o Moleu: “Ovo je protest protiv zabluda, kako povoljnih, tako i nepovoljnih, […] o meni. »20. c. Korist za ĉitaoce Mole se nada da će njegova sećanja “posluţiti za pouĉavanje ĉitalaca”, ali iz teksta nije jasno da li misli na moralnu ili na istorijsku pouku. Njegovo svedoĉanstvo će “osvetiti ili razotkriti” “ţrtve ili srećnike” – otkriće istinu o nepravedno osudjenim i nezasluţeno cenjenim istorijs kim liĉnostima. d. Uţivanje u sećanju Kasnije u tekstu Mole daje da naslutimo kako se koleba izmedju namene za publiku i za samog sebe, te kao da daje prednost drugoj : « No, gde sam pustio svoje pero da bludi, i za koga će ove pojedinosti imati znaĉaja ? Koji se ĉovek, avaj, ne zanese kad moţe da priĉa svoju povest ? Ko je taj ko ne voli da se podseti na dane koje je proţiveo ? Uprkos tuge mog detinjstva, uprkos nesreća moje rane mladosti i zlokobnih utisaka na kojima se ona odgajala, takva je draţ prošl osti, takva je oporost trenutka koji istiĉe, da mi sadašnjost ne nudi ništa što bi mi bilo draţe od mojih uspomena ! ». Uţivanje u sećanju ipak ostaje primarni motiv pisanja, do te mere da je memoaristi , navodno, svejedno šta će biti s tekstom koji piše. On 19 Ibid, str . 37. 20 Ibid . VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 343 tvrdi da će ga spaliti ako kasnije primeti da je pisao o nedoliĉnim stvarima 21. Vaţan mu je, dakle ĉin, proces uobliĉavanja seć anja, a ne rezultat . Sasvim u skladu sa ovom tvrdnjom stoji memoaristino ţanrovsko opredeljenje : Mole podseća ĉitaoce da piše samo svoje memoare, a ne istoriju, te da mu dogadjaji nisu bitni sami po sebi. On ponavlja da beleţi, tj . nastoji da vaspostavi svoje utiske o dogadjajima, svoje uĉešće u njima, svoja tadašnja zapaţanja o njima 22. Napor da se zadrţi perspektiva protagoniste, da nju ne nadvlada gledište memoariste, već se otkrio, kao što smo videli, u Moleovoj odluci da memoare piš e na isteku mladosti, ne ĉekajući zrelost i slavu. 4. Gospodja Rolan Pošto se strateško mesto, incipit memoara, kod gospodje Rolan umnoţava, « izjave o namerama » iskazuju se na poĉetku svakog novog odeljka. Ona nudi svoje jedinstveno istori jsko svedoĉanstvo, neprikosnoveno po istinitosti ; ţeli da obezbedi odbranu za sebe i svoje bliţnje u oĉima potomstva ; nasladjuje se sećanjem na lepu prošlo st. Primarna usmerenost ka publici ogleda se – pored oĉigledne namene memoara kao pledoajea - i u ĉinjenici da gospodja Rolan, više nego ostali autori iz našeg uţeg korpusa, upisuje virtualnog ĉitaoca u svoj tekst , ţeleći da predvidi njegove reakcije. Mod us te imaginarne komunikacije jeste diskusija, a ne uobiĉajena autorska molba za ĉitaoĉevu popustl jivost („captatio benevolentiae“) naspram koje bi stajalo „ĉitaoĉevo“ pasivno primanje. Imaginarni ĉ italac ovde postavlja pitanja (“oni koji budu ĉitali ovaj pasaţ pitaće moţda šta je to bio 21 Ibid , str . 38 22 Ibid , str . 75. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 344 [katehizis]“23; „ĉini mi se da ĉujem pitanje za ĉije oĉi. . .“ 24), a ponekad kao da sumnja u autorkine iskaze („neke će osobe moţda pomisliti da [.. .] je neobiĉno da [.. .]“ 25). Memoari treba da budu njen « moralni i politiĉki testament »26. U njima svedoči « o svim polit iĉkim ĉinjenicama i liĉnostima » koje je upoznala, tvrdeći da je nepristrasna (« prikazala sam ih sa slobodom, odluĉnošću mog karaktera, otvorenošću i lakoćom duha koji je iznad svakog privatnog obzira »27) . Ţeli da odbrani Rolana i ostale ţirondince 28 (a posredno brani sebe kao ţenu u politici 29). Gospodja Rolan se nada da će fragmente njenih memoara jednog dana povezati u celinu „neka prijateljska ruka“, i da će to doprineti « s lici istine »30. 23 Ibid , str . 206. 24 Ibid , str . 215. Up. veoma sliĉan primer na str . 227 , i l i na str . 41: „A zašto ste se, u takvim okolnostima, vrati l i svojoj kući, mogao bi neko da me pita “. 25 Ibid , str . 207. 26 Ibid , str . 98. 27 Ibid . 28 Naroĉito da ispravi sl iku o Brisou, up. Ibid, str . 126. 29 O protivreĉnoj sl ici koju gospodja Rolan pruţa o sebi u memorima, v. Chantal Thomas, „Féminisme et Révolution: les causes perdues d’Olympe de Gouges““, in: Jean-Claude Bonnet (sous la dir .) , La carmagnole des muses. L’homme de let tres et l’artiste dans la Révolution , Paris, A. Colin, 1988, str . 311. Autorka podseća da gospodja Rolan, za razliku od otvorene „feministkinje“ Olemp de Guţ, nastoj i da zadrţi mesto uzorne i povuĉene supruge u teorij i , dok samu sebe demantuje u praksi . 30 Madame Roland, Mémoires, str . 174. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 345 Sekundarna 31 usmerenost pisanja – uţivanje u sećanju – postaje u „Liĉnim memoarima“ 32 primarna: memoaristkinja na taj naĉin razmiĉe zidove svoje zatvorske ćelije 33. Prebirajući po detinjstvu i mladosti , ona opet proţivljava nekadašnja osećanja ( « to znaĉi ţiveti po drugi put »); preispituje svoj „svetonazor“, dobre i loše postupke (ovo je samo deklarativno, jer gospodja Rolan uvek nadje da je bila u pravu); uĉvršćuje samu sebe u otporu malodušnosti i napadima na „potlaĉenu nevinost“34. Stoga rukopis memoara za nju nije mrtav pre dmet nego simboliĉko duhovno utoĉište, što se iskazuje u jednoj dirljivoj metafori. Kada, naime, saznaje da je deo rukopisa propao, za nju je to mnogo teţe iskušenje nego hapšenje i pretnja : « to se moţe razumeti ako se zna da se kriza bliţi , da mogu biti ubijena već sutra […], da su ovi spisi bil i jastuk na koji sam se oslanjala u odbrani svoje uspomene…»35 Iza deklarisane testimonijalne namere, gospodja Rolan je sebi svakako postavila pitanje legit imnosti svog memoarskog glasa: po ĉemu je ona zasluţila da je neko ĉita ? (Videli smo da nije visokog roda ni ranga, da nije mnogo putovala, nije pisala knjige, nije bila velika grešnica - vodila je strog, skoro isposniĉki ţivot do Revolucije.. .) Ova autorka prati trag Rusoovih Ispovesti i na ovom planu - sebe proglašava jedinstvenom po sil ini i raznolikosti doţivljaja shvaćenih senzualistiĉki kao oseti : „još nemam ĉetrdeset godina, a proţivela sam basnoslovno, ako se ţivot raĉuna po osećanju koje obeleţava svaki trenutak njegovog 31 Na samom poĉetku pisanja, u „Istori jskim beleškama“ t vrdila je da piše i da bi se zabavila (« usamljeniĉka razonoda » - Ibid , str . 33). 32 Nastalim posle „Istor i jskih beleţaka“, „Portreta i anegd ota“ i td, v. naše IV. poglavlje. 33 Ibid , str . 202. 34 “Potlaĉena nevinost” javl ja se kao deo refrena u ovim memoarima. 35 Ibid , str . 99. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 346 trajanja“36. Ovde srećemo jedno moderno, lokovsko zasnivanje liĉnog Ja preko osećanja ţivljenja, a ne kartezijanskog kogita. Pored ovog aspekta liĉne izuzetnosti, autorka prikazuje sebe kao izuzetnu u prvoj reĉenici „Liĉnih memoara“ - po tome što je ţena nauĉnika koji je postao ministar a ostao ĉastan, što je nevina ţrtva politiĉkih obraĉuna, što je umetniĉka duša, a piše dok ĉeka pogubljenje u tamnici , što je doţivela sreću i nesreću, slavu i nepravdu 37. 5. Grof de Tiji Grof Tiji svoje memoare opisuje kao „izveštaj o osećanjima mog srca, dogadjajima mog vremena, stavovima mog duha i razmišljanjima ĉitavog mog ţivota“38. Ima, dakle, ambiciju da pruţi liĉnu sentimentalnu istoriju, javnu istori ju, te naknadni uvid u njihov smisao. U uvodnoj posveti svojih memoara prijatelju i darovitom memoaristi princu de Linju, koji mu je i dao ideju da ih napiše, Tiji oscilira izmedju dve vokacije : da ostavi liĉne memoare i memoare o svom vremenu. One svakako izgledaju komplementarno, ali Tiji konstruiše svoj uvod na njihovom razdvajanju. (Prvo najavljuje liĉne memoare i podseća da je teško odrediti pravu meru pisanja o sebi : « ako se kaţe malo, ĉovek ispada beznaĉajan, ako se kaţe sve, ĉovek ispada uobraţen »39. Onda objašnjava da ipak neće pisati samo o sebi : « nemajući više nikakvu iluziju ni o ĉemu, po što [je] posmatrao ljude i dela”, daće « skicu naravi [sv]oga veka »40 Zatim se vraća na ideju pisanja o sebi : bez obzira na rizik « neć[e] poštedeti svoje ĉitaoce onoga 36 Ibid, s tr . 226. 37 Ibid , str . 201. 38 Til ly, Mémoires , 2003, str . 56. 39 Nav. delo, str . 54. 40 Ibid. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 347 što Paskal naziva mrskost ja » i daje za to razloge, da bi se u ĉetvrtom pasusu predomislio : « Ovo je uostalom mnogo više istorija mog vremena nego moja »41.) Ove ponovljene ograde i ustruĉavanja samo su dokaz više da je Tiji starovremski memoarista, onaj koji oseća da treba da se opravda za svoj drski ĉin. Šta mu daje za pravo, po njegovo m mišljenju ? Tiji sebe predstavlja ne kao egzemplarnog pripadnika jedne epohe, nego kao izuzetnog pojedinca . Izuzetnost na koju pretenduje je višestruka, i odnosi se i na protagonistu i na pripovedaĉa : izuzetan ţivotni put, izuzetna inteligencija i memor ija, izuzetna posmatraĉka pozicija, izuzetan dar za pisanje. a) Tiji tvrdi u više navrata da je imao mnogo nesvakidašnjih pustolovina 42; b) veruje da je bolje zapamtio i više uoĉio « nego mnogi ljudi koji su tako loše ĉuli i videli tako iz daleka, koji su za sredstva informisanja imali samo novine, basnoslovne brošure, predubedjenja, […], izvore iz predsoblja, i laţi »43 ; c) bio je dogadjajima bliţe nego većina - ovo se odnosi na svedoĉenje o dvoru, naroĉito o kraljici Mariji -Antoaneti ; d) „nekim drugim [svedocima] moţda i moţe više da se veruje, ali je ĉesto njihov stil takav da će ĉitaocu ogadit i i samu istinu“ 44. Tiji se, navodno, ne zamara sudom potomstva: tvrdi da mu je svejedno kakvu će ocenu dobiti njegovi memoari kada budu objavljeni. No, toliko insistira na njihovoj verodostojnosti (velikim slovima ispisuje 41 Ibid. 42 V, npr. Nav. delo , st r . 61: „Buran ţivot, izvanredne avanture, jako velike nesreće, ĉesto sreća, pa i slava, sva društva i svi slojevi produbljeni iskustvom, više od dvanaest godina putovanja, proputovan veliki deo Evrope i Novog sveta, a uz to i dobro pamćenje”. 43 Nav . delo , str . 55. 44 Ibid . VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 348 njihove dve odlike: „ISTINU I NEPRISTRASNOST“ 45 ) da je ĉitaocu jasno da nisu pisani samo radi memoaristinog uţivljavanja u prošlost. Samo, Tiji ume da se naglo izdigne iz trenutne, vremenski i s misaono skuĉene, pripovedaĉeve taĉke gledišta i da se vine do nekog vanvremenog, post- istori jskog vidikovca, sa koga i ţivotni i memoarski napor deluje bespredmetno: „Kako objasniti tu draţ koja nas nagoni da ostavimo sećanje na krhotine i medju ruševinama ? Ĉovek ima, dakle, sklonost da od smrti otima neke ostavštine, da polaţe neke tragove samog sebe, da širi misli koje su bile savremene njegovom prolasku kroz ţivot? On se nada da će ga njegovi spisi nadţiveti za koji dan: voli da se bori sa ništavilom. Eto objašnjenja ove knjige.“ 46 Pisanje memoara jeste unapred izgubljena borba sa smrću, svemirski besmislena, al i ta borba je ljudski smislena. Tiji relativizuje svoj i svaki memoarski projekat. S jedne strane suoĉava se sa perspektivom veĉnosti , a sa druge – sa istori jskim skepticizmom ljudi novog vremena (u kome se, videće se kasnije u memoarima, Tiji oseća otudjen). Memoari su u ranijim vekovima donosili pouku, ali ona u novom veku više nikome nije potrebna: „No, nemam taštu nameru da ikog prosvetlim u dob u u kome svako misli da ima dovoljno obrazovanja i duha da moţe tudje da prezre, ili da ih kleveće.“ Moţda je Tiji ovim odapeo strelicu na proklamovanu revolucionarnu demokratizaciju i mešanje klasa u Napoleonovoj Francuskoj. Malo je verovatno, s obzirom na to da piše oko 1805. (a nikako kasnije od 1807, kada je napustio Berlin i ostavio tamo svoje spise) da se tu osvrće na masovno pisanje memoara o Revoluciji – spisateljska i izdavaĉka „memoarska groznica“ još nije poĉela u to vreme, pa ni rat sećanja za i protiv Revolucije. 45 Nav. delo , str . 56. 46 Ibid . VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 349 Ali, sigurno je da ova Tijijeva opaska svedoĉi o radjanju jednog novog, individualizovanog i fragmentisanog tipa istorijske svesti , posle revolucionarnog preloma. Tiji je prethodno sugerisao da istorijsko iskustvo pretvara obiĉnog ĉoveka u natproseĉnog (mislio je, doduše, na sebe), ponovio je etape izgradnje sopstvenog odnosa prema prošlosti (videti , analizirati, razmišljati) . On uvidja da su se grupe kojima je pripadao i sa kojima se identifikovao pod Starim reţimom raspale. Pre Revolucije postojao je gotovo jedinstven kulturni prostor elite, i statiĉna istorijska svest koja je bila u korelaciji sa njim. Usled Revolucije, lucidan i liĉan odnos pojedinca prema doţivljenoj istoriji i prema njenim ishodima u budućnosti, dovodi do mnoštva pojedinaĉnih vizija koje se više ne uklapaju u objedinjujuću kolektivnu istori jsku svest . Francuska herojska nacionalna istorija pošla je drugim putem od onoga koji je mogao zamišljati i odobrit i jedan Tiji. On stoga druge pristupe ne negira – piše svoje memoare za one happy few koji će umeti da ih cene: „Pišem za sebe i za mali broj ĉitalaca koji misle da skoro uvek u osrednjoj knjizi ima dovoljno gradje za jednu dobru“47. Na kraju, i pored svih argumenata koje je dao u prilog toleranciji, Tiji ipak stupa na trivijalni teren obraĉuna (odbrane i napada): „pišem da ispravim opšteprihvaćene greške, da osvetim liĉnosti ĉija je uspomena oklevetana, i da rekonstruišem ĉinjenice“ 48. Prva medju tim liĉnostima biće Marija-Antoaneta49. (Kada se već istorijske pouke v iše ne prihvataju rado, ostaju moralne pouke, „ĉak i danas“ 50, zakljuĉuje memoarista.) Pri 47 Ibid , str . 61. 48 Ibid , str . 62. 49 „kako bih je odbranio od ĉudovišnih podmetanja koj ima su ocrnj ivali njen ţivot i kako bih sprao njenu uspomenu za potomstvo od buj ica blata . . .“ Nav.delo , s tr . 349. 50 „pišem, najzad, za one koj ima razvoj ljudskog srca i prizor strasti pruţaju, ĉak i danas, ne samo korisne pouke, nego i najzanimlj ivije preglede.“ ( Ibid .) VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 350 tome, smeju se napadati samo oni ĉi je je ime već ocrnjeno tokom „istorije naših patnji“ i tako se samo izloţilo javnoj osveti 51. Neka od tih imena su, recimo, Robesp jer, Mirabo, Fabr d’Eglantin, Kondorse, pa i gospodja de Mentenon. Priĉajući epizodu iz emigracije, Tiji se seća kako mu je u Mastrihtu neki plemić zamerio što kritikuje gospodju de Mentnon. To je povod da se memoarista u duţoj digresiji izjasni o njoj. Na poĉetku digresije, pripovedaĉ se obraća ĉitaocu , kao da mu daje izvesnu autonomiju : „No, ĉitaoĉe, hoću da porazmislim na trenutak za svoj raĉun.. . ostanite da sedite, ako nećete da me pratite.. . hoću da se prepustim uţivanju da sam sebi kaţem [.. .] koliko je to bila zla ţena, ta gdja de Mentenon!“ 52 Memoari se, dakle, pišu i radi uţivanja u prisećanju ne na svoje doţivljaje, nego na istoriju kakva se sreće u istorijskim izvorima (memoarima i prepisci 53 ). Nasuprot ozbiljnim memoaristinim pretenzijama sto ji šaljiva namera da poduĉi zavodjenju mlade ljubavnike, koju izraţava u toku pripovedanja ljubavnih zgoda. Na samom kraju memoara, Tiji „baca pero“ i ispoveda jedan „koristan i moralan“ cilj – da ne naškodi ni sebi ni savremenicima ; taj se sasvim minima list iĉki ci lj moţe ostvariti posthumnim objavljivanjem. 51 Ibid , str . 56. 52 Ibid , str . 561-562. 53 Tij i kaţe da je upravo išĉitao tu l i teraturu ( Ibid , str . 562). VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 351 *** Ako se sada osvrnemo na egzogene pobude pisanja memoara kod ovih autora, postavlja se pitanje da li oni Revoluciju prepoznaju kao pokretaĉa pisanja. Kod gospodje Rolan, grofa Molea i grofa Tij ija revolucionarni prelom svakako jeste prikazan kao odluĉujuće liĉno iskustvo, dok kod Barasa i Lavaleta Revolucija posredno igra ulogu okidaĉa. Gospodja Rolan i Tiji , lišeni svako na svoj naĉin budućnosti , zapisuju prošlost; Mole se povlaĉi i stiĉe navi ku da analizira sebe i okolinu. Baras, pak, veruje da je svojom nemirnom prirodom bio predodredjen za uloge u burnim vremenima, bilo to u Revoluciji ili nekom drugom ratu; za Lavaleta je Revolucija predigra Napoleonovom dobu. Jedini Tiji navodi da ga je princ de Linj podstakao na pisanje – reĉ je, inaĉe, o jednom od toposa staroreţimskih aristokratskih memoara 54: realni pri jatelj imenuje se kao prvi adresat sećanja. Kod ostalih memoarista, mesto primaoca je „upraţnjeno“. Kod svih ovih memoarista izriĉe se namera da ne pišu opštu istoriju, a ipak svi to ĉine u sumarnim pregledima vaţnijih etapa Revolucije, izuzev Tijija. *** Medju vaţnim namenama pisanja memoara, mora se uzeti u obzir ţelja da se naudi drugima, koja se, razume se, nikad eksplicitno ne iskazuje, ali se moţe naslutit i u memoaristinom stavu prema inaĉe uvaţenom imperativu diskretnosti . Naši memoaristi se u tom pogledu razlikuju medjusobno. 54 V, npr, poĉetak memoara kardinala de Rea. (Cardinal de Retz, Mémoires. La Fronde, Paris, 10/18, 1962, str . 19.) Inaĉe, princ de Linj naveo je i Kazanovu da svoja sećanja priredi za štampu. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 352 Rezervisani Lavalet, koji bi o svima imao šta loše da kaţe zbog sluţbe koju je obavljao posle Revolucije , to ne ĉini ni u pril ikama koje nisu vezane za njegov sluţbeni poloţaj. On o ljudima koje je liĉno sretao pod Revolucijom sudi blago i dobronamerno, ĉak i Barasa (o kome je imao najgore mišljenje, što se vidi iz Lavaletovih pisama iz tog perioda) umereno kudi (zbog republikanskih ideja, nezakonitih obraĉuna sa protivnicima, pri tvornosti, nedostatka širine u pogledima, moguće potkupljivosti) i trudi se da svoju ocenu osloni na tvrdnje drugih savremenika. Eksplicitno Lavalet izriĉe svoj stav kada opisuje kak o je ruski car trijumfalno paradirao po pariskim bulevarima 1814, pošto je Marmon potpisao kapitulaciju. Salonsko društvo je Rusu pljeskalo sa prozora i iz otvorenih kola, ţene visokih sluţbenika pod Prvim carstvom okitile su se dragulj ima kao za praznik, mahale maramicama, pijane od sreće, iako je trebalo da budu lojalne Napoleonu koji ih je bio obasuo bogatstvom i poĉastima. Lavalet kaţe: "Mogao bih da ih imenujem; no , zašto da uprljam njihova imena? Mnoge od njih već će bit i u gr obu kad ovo pisanije bude objav ljeno, a njihova deca ne smeju da budu kaţnjena za sramno ponašanje svojih roditelja “55. Mole takodje sebi nameće duţnost da delikatno prećuti nedoliĉna sećanja o sebi, al i o drugima će reći šta misli: „Mnogi poznati ljudi naćiće se tu pomenuti; ĉak priznajem da je za mene ţiva radost što ću osvetiti ili razobliĉit i u ovim Memoarima tolike ţrtve ili srećnike“ 56. U delu o Revolucij i razobliĉenih nema mnogo. Baras se, kao i u svemu, sakriva iza naĉela o nenapadanju; pa ipak, znatan deo memoara motivisan je kivnošću na Napoleona, gde se memoarista nimalo ne ustruĉava da pojaĉa ili ĉak i izmisli anegdote o budućem caru i njegovoj porodici . 55 Lavalette, Mémoires et souvenirs, 1831, t . II , str . 96 . 56 Molé, Souvenirs de jeunesse, str . 38. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 353 Gospodja Rolan smatra da time što će o sebi reći sve, doliĉno kao i nedoliĉno, stiĉe pravo da bude potpuno otvorena i k ada slika druge (sve će ih, tvrdi , prikazati objektivno, tj . « takve kakvi su ili kako sam ih ja videla »57). Njeni su napadi (na jakobince) retoriĉki najostrašćeniji i najĉešći u uţem korpusu (ĉine većinu teksta, do „Liĉnih memoara“), ali su naĉelni i ne sadrţe podlo izmišljene scene kao kod Barasa. Kako se bliţi svojoj osudi i kraju memoara, autorka sve više insistira na pravu da se od kleveta brani „istinom“: „Volim da obznanim istine koje se ne tiĉu samo mene, i neću prećutati ni jednu, kako bi njihovo n izanje posluţilo njihovom dokazivanju“ 58. Baras i Lavalet jedini medju memoaristima ispovedaju tzv. dužnost pamćenja – veruju da će njihovo svedoĉanstvo (o Revoluciji kod prvog, o Napoleonu kod drugog) i tumaĉenje Istorije biti od nacionalnog znaĉaja. Na suprotnom kraju skale nalazimo Tijija, koji veruje da će sva sećanja, pa i njegovo, izbrisati vetrovi vremena. Sve u svemu, primaran cilj memoarista iz našeg uţeg korpusa većinom nije istoriografski i javan, nego na razne naĉine obeleţen privatnim namenama. 57 Madame Roland, Mémoires, 1986, str . 202. 58 Ibid, str . 302. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 354 VI. 2. ISTORIČNI PREDMETI PISANJA Prouĉavanje istorije već se u XVIII veku znatno obogatilo novim predmetima: pored tradicionalne političke i vojne istorije (ono što će u XX veku bit i prozvano „istorijom sporazuma i bitaka“), u vidokrug su uvedene istorija političkih, crkvenih i kulturnih ustanova , zanimanje za daleke civil izacije, za evoluciju nacionalnih mentaliteta evropskih naroda.. . S druge strane, pojedinosti svakodnevnog ţivota, kao što su opisivanje odeće, ishrane , troškova, kućnih predmeta, ponavljanih radnji, zdravstvenih tegoba, dugo su u istorij i (a i u knjiţevnosti) smatrani trivijalnim predmetom nedostojnim visokog ţanra. Memoari XVI i XVII veka, iako stoje u opozicij i sa istoriografi jom, retko s u se odvajali od ovog pravila: u fokusu su imali politiĉke poslove, bitke, eventualno spletke 59 . Plemićki memoari XVIII veka prave zaokret: zanimaju se za stambenu udobnost, toaletu, modu , oblike zabave i pojedinosti dvorske etikecije, kao što se , poĉev od vremena Luja XV , naĉin ţivota u imućnim krugovima promenio, odraţavajući ne samo mogućnosti materijalnog i tehniĉkog napretka, nego i izvesno umekšavanje naravi .60 A sve brojniji memoari istaknutih pripadnika gradjanske klase u XVIII veku slede 59 Fimaroli navodi jedan primer iz memoara maršala Basompjera. Neki kraljevski istoriĉar u svojoj Istorij i Luja XIII iz 1635. pomenuo je rast cena i kraljevu bolest , a memoarista mu se ruga, pripisujući takvo zanimanje istoriĉarevom niskom poreklu. (V. Marc Fumaroli , Nav. delo , str . 198.) 60 O tome svedoĉi, na primer, klasifikacija odlomaka u Antologij i memoarista XVIII veka (up: Arnaud de Maurepas, Florent Brayard (éd), Les Français vus par eux-mêmes. Le XVIIIe siècle. Anthologie des mémorialistes du XVIIIe siècle , Paris, Robert Laffont, coll . Bouquins, 1996, 1392 str .) VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 355 putanju svojih prethodnika, knjiga o troškovima 61. Ista tendencija nastavila se u jednom delu memoara o Revolucij i . Bez obzira što u svesti savremenika ima primat „velika“, politiĉka istorija, u kojoj padaju glave i osvajaju se zemlje, memoaristi naknadno grade celovitu sliku epohe . Na drugoj strani, romantiĉarska generacija istoriĉara, predvodjena Gizoom i Mišleom, skreće pogled sa kraljeva, vojskovodja i kardinala na kolektivne protagoniste istorije i zasniva socijalnu istoriju, u kojoj društvene grupe (klase, narodi, plemena) svoji m medjusobnim odnosima oblikuju istorijski tok. U istom periodu u autobiografskoj knjiţevnosti, ĉuvena je teza Ţorţ Sand da je sve istoriĉno, da i najmanja ţivotna pojedinost govori o svojoj epohi: ona će u svoju autobiografiju uneti niz pisama „koji baš i ne izgleda kao da ima izrazitu istorijsku boju, a ipak je zapravo ima. Sve doprinosi istoriji, sve je istorija , čak i romani […] Sigurno je da su stvarne pojedinosti svakog ljudskog života potezi četkice u opštoj slici kolektivnog života. Ko od nas nije, kad nadje delić rukopisa iz prošlosti, pa makar to bio suv pravni dokument, ili beznaĉajno pismo, ko ga nije pregledao, okretao, komentarisao, kako bi bacio nešto svetla na naravi i obiĉaje naših predaka! […] Istorija zakonodavstva piše se nad starim ispravama, istorija naravi nad starim pismima. […] Istorija se, dakle, sluţi svime, zabeleškom nekog trgovca, kuvarom, praljinom ceduljom.“62 61 U koje se svakodnevno beleţilo šta je ušlo i izašlo iz kuće, šta se vaţno dogodilo u porodiĉnom krugu, a onda i u mestu; kratke beleške poĉele su da se dopunjavaju komentar ima glave porodice. U ovom kućnom raĉunovodstvu paţnja se obraćala na sve pojedinosti materi jalnog ţivota. Tako su i „banalne“ stvari našle punopravno mesto u memoarima gr adjana. 62 V. George Sand, Histoire de ma vie , t . I, Paris, M. Lévy frères, 1856, str . 122-123, URL:http:/ /gall ica.bnf .fr/ark:/12148/bpt6k293789.r=george+sand+histoire+de +ma+vie.langFR (naš prevod i podvlaĉenje). VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 356 *** U našem korpusu memoara o Revoluciji ogledaju se razliĉita nova interesovanja – memoaristi široko odredjuju šta je za njih istoriĉno i dostojno beleţenja. Baras, recimo, ima etnografskih sklonosti, Lavalet daje elemente nove vojne istorije, Mole bri ljira u mikroistoriji svakodnevnog ţivota pod Revolucijom, a gospodja Rolan i Tiji u skiciranju elemenata kulturne istorije. Svi oni svedoĉe o politiĉkoj istoriji i o istoriji privatnog ţivota, koje nisu uvek u obrnuto srazmernom odnosu. 1. Barasova interesovanja vrte se uglavnom oko političke , dogadjajne istorije. Videli smo da piše o opsadama i bitkama, polit iĉkim borbama i spletkama, zakonima i uredbama, drţavnim udarima itd. Pored politiĉke, u prvim poglavljima memoara bavi se pomalo i etnografskom istori jom. Ovo odgovara starinskom, još od Herodota nasledjenom odredjenju istorijskog polja. Ĉitalac moţe samo da ţali što se Baras nije u memoarima više zadrţavao na priĉi o svojim egzotiĉnim putovanjima. Memoarista se drţao svog pravila o saţetom pripovedanju, sa malo ţivopisnih pojedinosti i dosta analitiĉnih komentara, pribeleţivši kako se ljudi na Maldivima odevaju, kako stanuju, ĉime se hrane, kako je organizovana vlast, koje su privredne delatnosti. U Indiji baca letimiĉan pogled na raskošne palate grada Madrasa, opisuje lov na tigra i narodne sveĉanosti , engleski naĉin strahovlade. 63 Ali, kada govori o Francuskoj, kada putuje po svojoj otadţbini, memoarista ne primećuje ni pejzaţe, ni fizionomije, ni obiĉaje. Ono što mu izgleda „prirodno“ u sopstvenom društvu nije ni dostojno pisanja 63 V. Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 40-42 i 44-46. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 357 istorije. Takve pripovedne elipse su vrlo ĉeste. Ĉitaocu bi , recimo, bilo zanimljivo da sazna kako je izgledala velika luka Brest u kojoj se Baras zatekao 1781, kada su iz nje pošle dve velike flote, jedna za Indiju, a druga za Antile 64 ; ali, memoarista ne evocira nijednu sliku. On sistematski izbegava ţivopisnost u pripovedanju (ne zbog nedostatka talenta – ima primera sjajne deskripcije), verovatno zato što su, kako je u nekoliko navrata istakao, memoari sluţbeno knjigovodstvo, a ne zabavno štivo. Što se istori je kulturnog i svakodnevnog ţivota tiĉe, Baras joj nije sklon. Na svega nekoliko mesta se osvrće na modu u odevanju, nameštaj u prostoriji, jelovnik na nekom sveĉanom obedu, naĉin glume u pozorištu i ponašanje gledalaca. Dobar je primer njegovo razmatranje odevne mode u Konventu i kasnije, pod Carstvom. Baras oĉevidno ne smatra da je svakodnevnici mesto u istori jskim memoarima jednog drţavnika. Na nju se izuzetno osvrće ako ţeli da potkrepi dodatnim argumentima neku od krit ika ili traĉeva na Napoleonov raĉun. 2. Lavalet se dotiĉe političke , vojne i diplomatske istorije. Novina je što vojna istorija kod njega nije istorija bitaka, pisana iz perspektive vojskovodje, nego istorija ţivota u vojnom logoru, iz perspektive obiĉnog vojnika, sa tipiĉnim strahovima i strategijama preţivljavanja. Medjutim, memoarista vodi raĉuna da takve t rivijalne pojedinosti ne ugroze viziju celine: prikaz francuske vojske u toj velikoj istorijskoj epohi mora da ostane herojski. Memoarista je pomalo „zavirio“ u istori ju kolektivnih predstava kada objašnjava promene u ponašanju svetine od 1792. do 1795. (nestašica i strašna glad ukrotile su nekadašnju zver), ili opštu potrebu da preuveliĉavaju svoje patnje posle Terora, kao da su svi bili u zatvoru („pošto je dolikovalo da ste bil i ţrtva progona, gomila ljudi koja se bila 64 Ibid , str . 49. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 358 sakrila, ili kupila svoj mir po cenu podlosti, hvali la se sada da je prethodno grcala u tamnici. Hiljade nevinih stradalo je na gubilištu; ali , da ste se drţali priĉa mrţnje i taštine, ispalo bi da je polovina Pariza zatvorila il i pobila drugu polovinu“ 65. U istori ju naravi memoarista ugradjuje zapaţanja o neobrazovanim i prostim novim bogatašima koji koriste opšti raspad društvenih struktura i staleţa da nametnu ton, dok se stare porodice još pribojavaju da se pozovu na nekadašnju veliĉinu. Mnogi u umetnostima traţe zabavu i naknadu za pretrpljeno: „Ta raširena sklonost umetnostima doprinela je da u modu, pa i obiĉaje prestonice udje nezamisliva razuzdanost: mladići su se ĉešljali kao ţrtve, kose podignute na vrh glave, da bi liĉili na nesrećnike vodjene na gubilište; nasuprot njima, ţene su u odevanju podraţavale obiĉaje stare Grĉke. Ne biste poverovali , sem ako ste videli, da su draţesne, lepo vaspitane ţene otmenog porekla nosile pantalone boje koţe, a na stopalima koturne; jedva odevene u haljine od providne gaze, otkrivenih grudi, ruku obnaţenih do ramena, izlazile su na javna mesta i , umesto da podbune stid, izazivale su samo divljenje i aplauze.“ 66 Lavalet za socijalnu istoriju sl ika parisku sirotinju u istom periodu, u drugim kvartovima. „Svako jutro ĉitav grad osvanuo bi sa hiljadama ţena i dece kako ĉuĉeći na ploĉniku, u redu, ĉekaju ispred pekara da plate komad hleba.“ 67 3. Mole daje mikroistoriju svakodnevice , sitnih obeleţja ţivota koja bolje sl ikaju epohu nego politiĉke analize i deklamacije. Politiĉku 65 Lavalette, Mémoires et souvenirs, 1994, str . 116-117. 66 Ibid , str . 117. 67 Ibid , str . 116. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 359 istoriju obradjuje minimalno, a i tad je liĉno interpetira 68. Navešćemo nekoliko zanimljivih primera istorije obiĉnog ţivota. Ĉitalac saznaje sa ĉudjenjem da su pod Revolucijom u Luksemburškom zatvoru zatoĉenici redovno igrali lopte; saznaje kako su se hranili (obroke im donose od kuće ako su dobrostojeći i ako optuţba nije previše teška; kako se reţim pooštrava, zabranjuju im se posete, i moraju da jedu odvratna, prostaĉka jela koja im tamniĉari spremaju i posebno naplaćuju69; Mole priĉa kako je porodica komunicirala sa ocem u zatvoru: doturali su mu pisma zamotana u dvadeset slojeva, sakrivena u piletu ili ĉak u supi) . Saznaje da su zatvorenici mogli bit i pušteni u kućni pritvor ako su jako bolesni, ali su tada morali da plaćaju straţara: izbaĉeni iz porodiĉne palate, Moleovi su osta li bez nameštaja, odeće, novca, hrane, ali moraju još da daju 5 livri dnevno nekom koĉijašu koji pazi da paralizovana Moleova majka ne pobegne 70 . Epizoda u kojoj je deĉak spremio omlet za majku i sestre, ali se spotakao i ispustio ga, pa sestre i on skuplja ju ostatke s poda i jedu, upeĉatl jivo prikazuje bedu i glad tih godina 71. Mole svedoĉi o maniji ĉitanja romana i jutarnjeg pijenja neke imitacije kafe kod posluge, koja je postala imućnija od bivših gospodara kojima je sve oduzeto. Tzv. „bratski banket“, ĉije su odrţavanje vlasti naredile u julu 1794, malo pre Robespjerovog pada, prikazan je i objektivno i subjektivno 72 . Svi gradjani bili su obavezni da postave trpezu ispred kuće, da donesu posluţenje i zajedno obeduju na ulici . Mole s lika „jednu 68 Na primer, simboliĉki „veliki dan“ Revolucije, 14. jul prikazan je kao dan kada su neki grubijani preti l i deĉaku Moleu da ć e im zapali t i kuću i kada su pucali u bašti . 69 Molé, Souvenirs de jeunesse , nav. izdanje, str . 59. 70 Ibid, str . 64. 71 Anegdota o gladi ima nekoliko, kao da se to memoarist i najviše urezalo u pamćenje. 72 Ibid, str . 66. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 360 jedinu trpezu koja se pruţa kroz sve ulice, s kraja na kraj Pariza“, u divnoj julskoj noći; ulice su ĉiste, ukrašene vencima od lišća i trobojnim trakama, osvetl jene lampionima u boji: „svi stanovnici Pariza za stolom, u isti ĉas“. Tu spoljnu, uglaĉanu sliku dopunjav a unutrašnjim osećanjem: ljudi su zapravo prestravljeni, sede u miru i tišini, niko se nije ni napio, dok neke grupice po zadatku pevaju revolucionarne pesme. „Većina je ćutala, izgledalo je da su tirani napisal i na svim vratima: „Uţivanje ili smrt“. Mole svedoĉi o „zlatnoj mladeţi“ sa kojom se druţio posle Termidora, o tome kako su se neobiĉno oblaĉili , gde su se okupljali, kako su marširali pevajući i rasterivali jakobince okupljene na terasi Tiljerija. Saznajemo da su svi gradjani pod Revolucijom imali l iĉnu kartu, sa liĉnim opisom i adresom. U pozorišnoj sali Odeon odrţavali su se politiĉki skupovi: loţe i parter bili su prepuni, a radno telo sekcije zasedalo je na sceni. Kada rasprave ne bi išle ţeljenim tokom, gledaoci bi se naoruţali stolicama i bacal i ih na protivnike... Jedan detalj sreće se kod Molea, kao i u mnogim memoarima o tom periodu: ĉlanovi Konventa izgledali su jako zapušteno i diĉil i su se „ciniĉkom prljavštinom“. I ĉlanovi revolucionarnog komiteta njihove sekcije seli bi blatnjavi u najl epše fotelje. Mole se dotiĉe istorije prava73, a ne smatra nedostojnim da zabeleţi pojedinosti svojih imovinskih sporazuma sa ĉlanovima porodice, suprugom, taštom. Najzad, za istori ju kolektivnog senzibiliteta znaĉajno je Moleovo svedoĉanstvo o duševnom s tanju njegovog i Šatobrijanovog kruga prijatelja, unapred obeshrabrenih i razoĉaranih: „Prilike su mojoj mladosti pruţile zastrašujuće vaspitanje. Postao sam svestan svega pre nego što sam dospeo u uzrast u kome se i u ĉemu uţiva. Otupeo na većinu stvari zbog kojih se ljudi uzrujavaju , ostajem ĉesto nepaţljiv za 73 Ibid, str . 56. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 361 ono što se dešava oko mene...“ 74. Mole tom stanju “vague des passions” ne daje odredjen naziv. 4. Gospodja Rolan daje doprinos kulturnoj istoriji kada pripoveda o ekonomskoj i kulturnoj praksi prosv ećenog gradjanstva pre Revolucije (npr. o razonodama, o izloţbama slika i umetniĉkih predmeta, o obrazovanju devojaka). Njen pristup istoriji žena ponešto je izvitoperen jer, s jedne strane, ona propoveda konvencionalnu ulogu ţene, koja se podredjuje i ţrtvuje u porodici , koja ne treba da istupa u javnosti niti da stiĉe knjiţevno ime, a ipak, na drugoj strani, autorka naglašava koliko je pomagala Rolanu i otvoreno uticala na njega (ĉinila je to pravilnim rezonovanjem i postojanom moralnošću, a ne pritvorno , emocionalno- seksualnim uslovljavanjem, na šta su ţene tradicionalno bile primorane 75), šta je sve napisala u njegovo ime i doprinela muţevljevoj slavi, te, najzad, koliko strada zbog njega (smelo se poredi sa Sokratom i Aristidom 76 ). Gospodja Rolan implicitno zastupa ţensku ravnopravnost, usudjuje se da ubrzo posle Rusoa govori o svom odnosu prema telesnosti – kao što smeju muškarci, ali ne i pristojne ţene ; govori o materinstvu, o ulogama majke i oca u vaspitavanju deteta, o ambivalentnom i nezahvalnom statusu spisateljke u muškom svetu, ali i o politiĉkim stavovima. 74 Ibid , str . 98. 75 O „noćnom“ i „dnevnom“ upravljanju pod Revolucijom pisala je Olemp de Guţ. V. Chantal Thomas, Nav. ĉlanak. 76 “Nisam znala da mi je nebo namenilo da budem svedok grešaka jednakih onima ĉije su ţrtve bil i [Sokrat i Arist id], i da delim slavu iste vrste pro gona, pošto sam ispovedala nj ihova naĉela.“ (Madame Roland, Mémoires , nav. izdanje, 1986, str . 258). VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 362 Analize o evoluciji njenog verskog osećanja doprinose gradji za istoriju vere (ukazuju na onovremeni opšti fenomen individualizovanja poboţnosti). Kada slika dvor u Versaju, memoaristkinja se zadrţava na najgorim pojedinostima svakodnevnog života i tako pruţa originalno svedoĉanstvo: primećuje da su hodnici i prebivališta otmenih stanara tesni, da pregradni zidovi propuštaju svaki zvuk, da se oseća zadah nuţnika, da su prolazi mraĉni, a “jed an vojvoda i per Francuske diĉi se” što tu ţivi kako bi mogao svakog jutra da “dopuzi” na ceremoniju kraljevskog ustajanja iz postelje 77 . 5. Grof Tiji dosta se bavi istori jom književnosti 78 i istorijom mentaliteta (analizira uverenja i navike plemstva u Francuskoj i Engleskoj ; temu seksualnosti tretira u literarno konvencionalizovanom kljuĉu, ĉime slabo doprinosi istoriji naravi). I on, kao i Lavalet, razmišlja u staleškim kategorijama socijalne istorije, definiše razliĉite podgrupe u okviru gradjanstva i p lemstva, te pokazuje kako ih kolektivni interes vodi u sukob, u borbu za preţivljavanje, pravo ka Revolucij i. Za sve memoariste iz našeg uţeg korpusa zajedniĉko je da im je strana ekonomska istorija. Zanimljivo je da o crkvenoj istoriji ne svedoĉe ni u an tiklerikalnom ni u apologetskom pravcu (izuzev, u izvesnoj meri , Moleovih memoara, gde nalazimo malobrojne segmente o stradanju i poţrtvovanosti nezakletih sveštenika), iako je taj aspekat Revolucije inaĉe veoma zastupljen u memoarima. 77 V. Madame Roland, Mémoires , nav. izdanje, 1986, str . 257. 78 O ĉemu je bilo reĉi u odeljku o ţanrovskom odredjenju njegovih memoara. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 363 VI. 3. REVOLUCIJA U SLIKAMA U ukupnom korpusu memoara o Revoluciji iskristalisao se fond tipiĉnih sl ika pomoću kojih memoaristi saţimaju svoje vidjenje Revolucije, a neke od njih prešle su i u istoriografiju. Reĉ je, najpre, o metaforama, produţenim metaforama i personifikacijama. Revolucija se prikazuje kao kola koja nezadrţivo idu ili sve brţe jure svojim putem, rušeći sve i svakog pred sobom (kod Barasa, Molea i Tijija), kao taljige koje vode osudjene na smrt na gubilište (Baras), kao “dvokolice smrti” 79. Drugi aspekt revolucionarne dinamike iskazao se u slici vode: prolazne morske oluje (kod gospodje Rolan; Baras eksplicitno pravi paralelu polit iĉkih bura sa morskim olujama 80), bezgraniĉno more (Tiji Revoluciju naziva “okeanom krvi”, « okeanom koji guta i dţelate i ţrtve »81); potok ili bujica (“potok krvi” kod Lavaleta 82; kod Tijija razne pojave koje uzrokuju pad Monarhije prikazane su slikovito kao reĉice koje se ulivaju u okean: “jedan od revolucionarnih talasa koji je pao u okean koji je poplavio dvor” 83). Gospodja Rolan gradi produţenu metaforu : “hrabri sluţbenik [Rolan, razume se] ostaje za kormilom uprkos oluji”, boreći se protiv “ljubomornih varalica koji podiţu talase da bi ga progutali” 84. 79 Barras, Mémoires , nav. izdanje, 2005, str . 118. 80 Ibid , str . 81. 81 Comte de Til ly, Mémoires, nav. izdanje, 2003, str . 120. 82 Comte de Lavalette, Mémoires et souvenirs , str . 62. 83 Comte de Til ly, Mémoires, nav. izdanje, 2003, str . 266. 84 Madame Roland, Mémoires , str . 172. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 364 Treća zajedniĉka slika Revolucije pripada pozorišnom registru: za Tijija je izriĉito “velika tragedija”, za Lavaleta, nešto umerenije, “velika drama”; ţrtve su pozorišni likovi, a rasplet donosi giljotina 85. Gospodja Rolan govori o “ogromnoj pozornici pokolja” 86. Tiji, najzad, predoseća Revoluciju kao “duh uplakane kraljevine” 87, ili je evocira kao zamršeni lavirint u kome vrebaju Minotaur i smr t88. I kod Molea se “zver” Revolucije kupa u krvi. Najĉešća personifikacija preuzeta je iz Vernjioovog govora pred Revolucionarnim sudom 89: Revolucija je kao Saturn koji proţdire svoju decu. Ova slika ne doseţe do alegorije jer je memoaristi ne razvijaju, nego samo lako modifikuju. Mole kaţe da je došlo vreme da Revolucija pojede decu XVIII veka 90 . Gospodji Rolan je, recimo, ova slika omiljena: Francuska je pod Terorom postala “krvava arena gde se njena rodjena deca rastrţu”91; malo dalje: “Naša je vlast neka vrsta ĉudovišta (…); ona 85 V. kod Tijija : « Taj jadni plemić u medjuvremenu je nastupio u jednoj velikoj tragedij i , gde je rasplet uvek donosi la revolucionarna sekira“. (Tilly, Mémoires, str . 77). 86 Madame Roland, Mémoires , str . 234. 87 Til ly, Mémoires, str . 504. 88 Tilly, str . 505. Poredjenje se zasniva na tome što na poĉetku Revolucije svi vide da ulaze u lavirint , al i ne vide unapred sve pojedinosti i kobne posledice; metafora se produţava idejom da niko nema „nit“ (razumevanja) u tom lavirintu. 89 „La Révolution est comme Saturne: el le dévore ses enfants!“ V. „Vergniaud, Pierre-Victurnien“ in: Adolphe Robert , Edgar Bourloton, Gaston Cougny, Dictionnaire des parlementaires français de 1789 à 1889 , Paris, Bourloton, 1891, t . V, str . 501 (dostupno na saj tu gall ica.bnf.fr) . Ovu se ntencu izgovara Danton u drami Dantonova smrt Georga Bihnera u I ĉinu, kao i u Vajdinom filmu o Dantonu, pa se autorstvo ponekad pogrešno pripisuje Dantonu, a ne Vernj iou. 90 Molé, Souvenirs de jeunesse , str . 53. 91 Madame Roland, Mémoires, str . 234. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 365 uništava sve ĉega se dotakne i proţdire samu sebe”. 92 Treći put na tri stranice, memoaristkinja Francusku opisuje kao “negostoljubivo tle koje proţdire poštene l jude i natapa se njihovom krvlju” 93 Kod gospodje Rolan javlja se jedna slika u kojoj motiv smrti nije dominantan: nju Revolucija podseća na Diogenovu sveti ljku kojom se otkrivaju prava priroda i moralna vrednost ljudi 94 . Slikovito i patetiĉno prikazivanje Revolu cije naroĉito je razvijeno u karakterisanju perioda Terora: tema nasilne smrti i osećanje groze varirani su kod svih memoarista u bezbroj leksiĉkih kombinacija, uz upotrebu hiperbole, ponavljanja i emfaze (tekst vrvi od « uţasnih » « masakara », « klanica », « krvoprolića », « pokolja »). Za Barasa je Revolucija pod Terorom postala krvava i nasilna, pretvorivši se u gradjanski rat. „Mašinerija smrti“ se ubrzala. On ne štedi negativne kvalifikacije za pokolje neduţnih. Evo kako ocenjuje sudbinu jednog optuţenika iz Orleana, koga je sud kome je Baras pripadao najpre oslobodio: „Zašto taj optuţenik razrešen krivice i njemu sliĉni [ .. .] nisu ostali u Orleanu! Poznat je njihov tako strahovito tragičan kraj , kada su ih, pošto su nešto kasnije bili poslati u Pariz , zaklali blizu Versaja krvoloci izašli iz onih groznih bandi koje su upravo izvršile užasna pogubljenja prvih dana septembra.“ 95. Baras ĉak Teror naziva lešom, koji se moţe ispitivati sa anatomskom paţnjom i secirati 96. I kod Tijija opisi Terora sliĉno zvuĉe, s tim što se ponegde umeće i lamentacija: „.. . ta revolucionarna klanica, u vreme tako s pravom nazvano Terorom! […] ti organizovani masakri u kojima je uplakana 92 Ibid . 93 Ibid , str . 237. 94 Autorkina je teza da u Francuskoj nedostaje „onoga što se moţe nazvati ĉovekom“. V. Madame Roland, Mémoires , str . 327. 95 Barras, Mémoires , 2005, str . 85. 96 Ibid , str . 121. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 366 Francuska videla kako u svim klasama teĉe najĉist i ja krv na gubilištima » 97. Tiji je, inaĉe, najskloniji simbolizacij i. Kada govori o 1791 -1792. godini, odluĉuje se na alegoriju, u direktnom obraćanju ĉitaocu i teţnji da kod njega aktivira afektivnu recepciju : „Zar niste nikad videli dete kako se igra na ivici ponora? Ono bere neţni cvet skr iven u travi i nestašno trĉi po obali koja će se obrušit i pod njegovim koracima. Ono nejasno zna da je to opasno, daleko od majke koja ga ĉesto neţnim glasom doziva da se vrati; uporno se igra na ivicama provalije i kuša poslednja zadovoljstva uzrasta koj i ne gleda unapred. Pašće; njegov nagon sam nije ga mogao saĉuvati, nepovratno je nestalo.“98 Tiji sugeriše da je Francuska bila to nestašno i bezbriţno dete. Druga razvijena slika Revolucije odnosi se na ljude koje nagon tera da pobegnu sa vulkana, gde ih ĉekaju „samo erupcije i lava smrti“, ali „bezvoljna gomila“ se ne pomera, berući „izbledelo cveće koje je još raslo na vrhu“99. Najzad, Lavalet i Tiji kralja Luja XVI vide u ulozi Isusa Hrista, ţrtve i iskupitelja svog naroda, što zbog njegove nedelatne pomirenosti, što zbog nepravedne osude. Tiji u nekoliko navrata pominje gorki pehar koji ĉeka kralja, on meri i cedi kapljice gorĉine i poniţenja („taj veliki pehar, koji je [kralj] , kao Spasitelj sveta, a imao je i njegovu pomirenost, morao da ispije do dna, još nije bio napunjen do vrha“ 100). Kraljev je put posut trnjem 101, sam će se prineti na ţrtvu, ućutkavši svoj razum pred ljubavlju prema opštem dobru, i td. Tiji Revoluciju ĉita u kljuĉu jevandjelja. 97 Til ly, Mémores , str . 464. 98 Til ly, Mémoires , str . 600. 99 Ibid , str . 601. 100 Ibid , str . 508. Up. sl iĉan primer na str . 525. 101 Ibid , str . 632. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 367 I Lavalet slika hristolikog kralja, „ţrtvu ĉuvanu u rezervi“102, „osramoćenog i izvredjanog“, kome su stavil i na glavu crvenu kapu kao „trnov venac na glavu zakonodavca svih hrišćana“: „tog ecce homo koji je sve istrpeo ne digavši pogled pred nacijom ĉiji je prvi i najstalniji idol oduvek bila hrabrost“ 103. *** Revolucionarno zbivanje se, dakle, kod naših memoarista iskazuje slikama vode i Hristosa, što su i omiljene pesniĉke slike romantiĉarske knjiţevnosti. Jasno je, ipak, da one ovde funkcionišu u sasvim razliĉitom kodu: voda sa svojim menama ne odraţava f ino nijansirana duševna stanja, nego si linu bujice, rušiteljsku poplavu koja je strana i neprijateljska za ĉoveka. Hristoliki kralj nema društvenu misiju da pomiri i povede naciju za sobom, niti da širi jevandjeosku reĉ o socijalnoj pravdi – on ništa ne obećava i samo je spreman da se ţrtvuje. (Jedinu srodnost izmedju Hristove figure kod romantiĉara i u memoarima iz našeg korpusa nalazimo u preovladavanju emotivnog na raĉun dogmatiĉkog pristupa. Kao što romantizam dovodi do krajnjih konsekvenci prosvetitel jsko razdvajanje vere od crkve, uzdiţući Isusa Hrista ali prezirući ustanovu, tako Lavalet i Tiji razdvajaju kralja od politiĉkog reţima na ĉijem je ĉelu stajao, te saosećaju sa njim.) 102 Lavalette, Memoires et souvenirs , str . 59. 103 Ibid , str . 60. VI. Pisanje is tor i je u memoarima o Revolucij i 368 Podsetimo da, nasuprot poredjenja Luja XVI sa Hristom, stoji uspelija metaforiĉka predstava Robespjera u toj ulozi , koju će razviti leviĉarski istoriĉari Revolucije 104. Medjutim, u našem uţem korpusu sećanje na Robespjera redovno nosi negativnu konotaciju, izuzev donekle kod Barasa. 104 O Hristovoj figuri u Revolucij i i u romantizmu, v. Frank Paul Bowman, Le Christ romantique , t . I, Genève, Droz, 1973, naroĉito prvo poglavlje: „1789: le sans-culotte de Nazareth“, str . 13 -85. Zaključak 369 ZAKLJUČAK Po broju, raznovrsnosti i dubini dela francuski korpus memoara o Revoluciji 1789-1799. pokazuje se neiscrpan, tim pre što se delimično preliva u korpus memoara o Konzulatu i Carstvu. Sagledavamo ga kao krunu francuske memoarske tradicije zahvaljujući spoljnim i unutaržanrovskim razlozima. Sa gledišta sociologije književnosti , pogoduju mu, u odnosu na prethodnu epohu, porast čitalačke publike, razvoj izdavačke industrije, ograničavanje cenzure. Romantizam favorizuje procvat lične i književnosti sa istorijskom tematikom , a još ne nameće negativnu konotaciju referencijalnosti i utili tarnosti u književnim delima . Memoari zadovoljavaju i romantičarsku potrebu za izgradnjom nacionalnog identiteta i li prepoznavanjem nacionalnog duha u Revolucij i , shvaćenoj kao rodno ili iskušeničko doba francuskog naroda. Dolazi do poetičkog definisanja i obogaćenja memoarskog žanra posle rusoovski inspirisane afirmacije prava pisca da govori o sebi i o ličnoj prošlosti . Izdvajamo, medju glavnim odlikama i odlikama po kojima se korpus razlikuje od prethodnih, demokratizaciju autorstva (progovaraju anonimni svedoci, tzv. žensko pismo počinje da se naslućuje), inherentnu protivrečnost recepcije korpusa (najviše se čitaju plemićki memoari o antiplemićkom dogadjaju), dvojnost spisateljskog modela, pesimizam i tragizam kao dominantno vidjenje revolucionarnih zbivanja, prevlast poli tičke i javne istorije nauštrb ostalih istorijskih predmeta, elastično shvatanje faktualnosti i zaokruženog ličnog odnosa prema prošlosti (fragmentarnost diskursa). Najzad, medjusobni odnos memoara i istoriografije se pojednostavljuje: umesto suparništva il i marginalizacije memoara, koji karakterišu prethodnu i potonju epohu, romantičarski istoričari vide u Zaključak 370 memoarima svetinju : angažuju se na njihovom masovnom objavljivanju, teorijski zamišljaju istoriografi ju kao kompiliranje odlomaka raznih memoara radi što veće autentičnosti, il i joj, pak, postavljaju zahtev živopisnog i naivno -pronicljivog tona – kombinacije koja odlikuje memoare. Pored toga što definišu istoriografsku normu na osnovu memoara, mnogi istoričari prve polovine XIX veka oslanjaju svoje pripovedanje revolucionarnih zbivanja u prvom redu na svedočenje memoarista, pozajmljujući iz memoara čitave scene ili donoseći opširne izvode medju pratećim dokumentima na kraju svojih istorija Revolucije. *** Ispit ivanje dela odabranih pet memoarista po tvrdilo je da je Revolucija za većinu njih determinantan dogadjaj , koji ne samo što je oblikovao njihovu karijeru i intimu, nego je imao i ulogu glavnog podstreka na pisanje memoara. Iskustvo velikog istorijskog preloma navodi pojedinca da se odredi u odnosu na suštinsku nesigurnost sveta kakav je poznavao: memoaristi nastoje da napukloj slici stvarnosti povrate celovitost i smisaonost . Revolucija se pokazala kao modul istori jskog procesa , oko kojega se roje ideje naših memoarista o smislu (i besmislu) Istori je , o njenim pokretačkim principima , o (po mišljenju većine) si laznoj linij i francuske i evropske civilizacije. A oni memoaristi koji , uprkos svem nasilju gradjanskog rata i izopačenju prvobitnih ideja Revolucije, ipak žele da veruju u istori jski progres , prinudjeni su ili da se usredsrede na politički napredak postignut pod Revolucijom (radjanje moderne demokrati je – Baras zato smatra da se Revolucija završila pučem 18. brimera ), ili da Revoluciju produže na Napoleonovo doba kako bi pokazali da se ona prirodno zaokružila napretkom duha i društvene uredjenosti (Mole i Zaključak 371 Lavalet) 1 . Nadnacionalni značaj Revolucije preostalo dvoje memoarista ne uočavaju . U razumevanju smisla Revolucije suprotstavljaju se naglašavanje kontinuiteta ili diskontinuiteta istori jskog toka. Po gospodji Rolan, Tijiju, Lavaletu, Revolucija je neminovno proist ekla iz Starog režima, iz njegovih „povlastica“, „zloupotreba“ i zastranjenja. A po Barasovom i Moleovom mišljenju, te (opet) po Lavaletovom, Revolucija prekida dotadašnji i započinje potpuno nov istorijski ciklus, afirmišući doba jednakosti i demokratije 2 . Samo jedan autor u našem užem korpusu (Lavalet) ima smelosti da prizna kako , i pored svih naknadnih analiza istorijskih uzročnosti, ne razume pojedina zbivanja , makar bio njihov očevidac ; ostali su apodiktični u nametanju svojih verzija i objašnjenja. Po tome što im je u istoriji sve jasno, što su vaspostavili i zaokružilii smiao njenih segmenata, ovi memoaristi su još daleko od moderne koncepcije „nesvedočive“, za pojedinca nesagledive istorije, koncepcije koja se u istom periodu javlja kod jednog Stend ala. Naši memoaristi uglavnom zastupaju jednu modernu, mešanu – autobiografsko-istori jsku – koncepciju memoara. Ima delova koji odgovaraju kanonu istorijskih memoara, ponekad čak bezličnom tonu hronike, a ima i najličnijih svedočanstava inspirisanih senzu alističkom introspekcijom. Baras, Tiji i gospodja Rolan sasvim ideologizuju svoj diskurs, a Lavalet i Mole se trude da održe nenametljivu neutralnost. Patetički i tragički registar zastupljeni su kod svih, a epički ton samo u Barasovim memoarima (on, naime, jedini veliča revolucionarne promene). Mora se priznati da savremenom romantičarskom kodu ovi 1 I u novijoj istoriografij i postoj i , uostalom, tendencija da se poli t ički i socijalni procesi koje je pokrenula Revolucija sagledavaju u produžetku sledećeg perioda. 2 S tim što se kod Barasa to novo doba iznenada završilo, a kod druge dvoj ice je Revolucija uvod u napoleonski procvat. Zaključak 372 memoaristi ne duguju skoro ništa. Pesničke slike kretan ja vode i hristolikog vodje , kojima se služe da bi simbolizovali elemente Revolucije , usmerene su drugačije nego kod romantičara. Revolucija je prebojena motivima tmine, groze i smrti. Troje autora grade poseban odnos prema Revoluciji kroz pisanje: Mole i gospodja Rolan sagledavaju je kao spoljašnje (političko), ali i intimno zbivanje, koje strukturiše njihovu psihu, a Tiji je proizvodi u Providjenje i posmatra je „sub specie aeternitatis“. Na taj način olakšali su povezivanje javne i privatne sfere , odnosno istoriografskog i autobiografskog diskursa u memoarima. U vezi sa Artogovom (i Kozelekovom) tezom da je krajem XVIII i početkom XIX veka došlo do smene režima istoričnosti 3, gde je režim istorije kao učiteljice života (sadašnjost se rasvetljava prošlošću, svodi se na poznato i predvidivo) zamenjen modernim režimom (u kome se smisao prošlog dogadjaja očekuje od budućnosti), zaključujemo da taj „novi talas“ nije u celini zahvatio naše memoariste . Gospodja Rolan najizraziti je povlači paralele izmedju antičkih i revolucionarnih epizoda i ličnosti, naglašavajući repeti tivnost istorije. No, Baras, Lavalet i Mole, iako ponekad upiru pogled u stari Rim, uvidjaju i da je istorija proces koji je u Revoluciji iznedrio nešto potpuno novo i jedinstveno, što će se moći razumeti tek naknadno, kad sledeće polit ičke epohe ispune revolucionarna obećanja. 3 V. François Hartog, Régimes d’historicité. Présentisme et expériences du temps , Paris, Ed. du Seuil , 2003, 262 str . Režim istoričnosti jeste način na koj i se jedno društvo odnosi prema svojoj prošlosti , a u širem smislu, oblik svesti o sebi koje ima jedna l judska zajednica. Literatura 373 LITERATURA 1. Istorijski memoari i druga autobiografska dela navedena u radu Barras, Paul, Mémoires de Barras, membre du Directoire , 4 tomes, publiés avec une Introduction générale, des Préfaces et des Appendices par George Duruy, Paris, Hachette, 1895-1896. Tome I: Ancien Régime. Révolution, LXXXIII - 372 str. Tome II: Le Directoire jusqu‟au 18 Fructidor, 562 str. Tome III: Le Directoire du 18 Fructidor au 18 Brumaire, 567 str. Tome IV: Consulat – Empire – Restauration, 588 str. Barras, Paul, Mémoires , Paris, Mercure de France, 2005, 398 str. Baudelaire, Charles, Mon coeur mis à nu , in : Journaux intimes , Paris, José Corti, 1949, 479 str. Boigne, Comtesse de, Mémoires. Récits d’une tante , Vol. I, Du règne de Louis XVI à 1820 , Paris, Mercure de France, 2000, 766 str. Bourrienne, Mémoires de M. de Bourrienne, ministre d'Etat, sur Napoléon, le Directoire, le Consulat, l 'Empire et la Restauration , 2 toma, Paris, Ladvocat, 1829. Buzot, Mémoires sur la Révolution française, par Buzot, député à la Convention nationale , Paris, Béchet aîné, 1823, 365 str . (URL : http://books.google.fr/books?id=WilCAAAAcAAJ&pg=RA1 - PA68&lpg=RA1- PA68&dq=buzot++mort&source=bl&ots=0GzK2WwlU1&sig=uWtokFMC 22ee2yj0QRIEeFVTNZc&hl=sr&sa=X&ei=MfMVT6zWFY6CtQaO5cAI& ved=0CEYQ6AEwBQ#v=onepage&q=buzot%20%20mort&f=false Literatura 374 Casanova, Mémoires , Texte présenté et annoté par Robert Abirached et Elio Zorzi, t . I, Paris, Gallimard, Bibl. de la Pléiade, 1263 str. Chateaubriand, Mémoires d’Outre -Tombe, Paris, Flammarion, 1949. Cochelet, Louise, Napoléon et la reine Hortense, d'après les mémoires de la lectrice de la reine (Mlle Cochelet) , Paris, J . Tallandier, 1911. Desmoulins, Lucile, Journal 1788-1793 , texte établi et présenté par Philippe Lejeune, Paris, Editions des Cendres, 1995, 164 str. Dumas, Alexandre, Mes mémoires , Cinquième série, vol. 5, Paris, Michel Lévy, 1863. 318 str. Fain, Agathon-Jean-François, Mémoires du baron Fain, premier secrétaire du cabinet de l 'empereur , Paris, Plon-Nourrit et Cie, 1908, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5684316s ). Lavalette, Comte de, Mémoires et souvenirs (1769 -1830), Paris, Mercure de France, 1994, 572 str. Lavalette, Comte de, Mémoires et souvenirs du comte Lavallette, aide de camp du général Bonaparte, conseiller d'État et directeur général des postes de l 'empire , publiés par sa famille et sur ses manuscrits, t . I, Bruxelles, J . P. Mel ine, 1831, 322 str. Ibid , t . II, Paris, H. Fournier jeune, 1831, 410 str. Lombard de Langres, Vincent , Les Souvenirs , ou recueil de fa i t s part icu liers et d’anecdotes secrè tes , pour servir à l ’his toire de la Révolut ion , Par is , Gide fi ls , 1819. (dostupno na saj tu ht tp : / /books .google .com). Maurepas, Arnaud de ; Brayard , F lorent (éd) , Les Français vus par eux -mêmes. Le XVIIIe siècle. An tholog ie des mémorial i stes du XVIIIe siècle , Par is , Robert Laffont , coll . Bouquins, 1996, 1392 st r . Mei l lan, Arnaud -Jean, Mémoires de Mei l lan, député par le département des Basses - Pyrénées à la Convention nat ionale, avec des notes e t des éc laircissements his toriques , Par is , Baudouin frères, 1823 ; URL : ht tp: / /gal l ica.bnf. fr /ark: /12148/bpt6k46804t) . Literatura 375 Molé, Louis -Mathieu, Souvenirs d’un témoin de la Révolution et de l 'Empire: 1791-1803, pages inédites, retrouvées en 1939, publiées et présentées par la marquise de Noailles, Genève, Éditions du Milieu du monde, 1943, 415 str. Molé, Mathieu, Souvenirs de jeunesse (1793-1803) , Paris, Mercure de France, 1991, 505 str. Montlosier, Mémoires de M. Le Comte de Montlos ier, sur la Révolution française, le Consulat, l’Empire et la Restauration. 1755 -1830 , Paris, Dufey, 1830, t . I, URL: http://books.google.fr/books?id=_dlBAAAAcAAJ&pg=PA111&dq=Montl osier,+M%C3%A9moires+de+M.+Le+Comte+de+Montlosier&hl=fr#v=on epage&q&f=false Napoléon Ier, Mémoires pour servir à l’histoire de France sous le règne de Napoléon Ier, écrits à Sainte -Hélène, sous sa dictée, par les généraux qui ont partagé sa captivité. Tome 1, Paris, Garnier frères, 1904, 594 str. Noailles, Marquis de, Le comte Molé. 1781-1855. Sa vie Ŕ ses Mémoires. 6 vol, Paris, Champion, 1922-1930 ; URL : http://www.archive.org/stream/lecomtemol178101moluoft#page/76/mode /2up Pasquier, Étienne -Denis, Mémoires du chancelier Pasquier : histoire de mon temps , publiés par M. le duc d'Audiffret -Pasquier, Paris, Plon, 1893-1895, tom 3. Retz, Cardinal de, Mémoires. La Fronde , Paris, 10/18, 1962, 313 str. Riouffe, Honoré -Jean, Mémoires d'un détenu, pour servir à l 'histoire de la tyrannie de Robespierre , Paris, Anjubault, 1795, 228 str. Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Appel à l ' impartiale posterité, par la citoyenne Roland, femme du ministre de l’Intérieur, ou Recueil des écrits qu'elle a rédigés pendant sa détention, aux prisons de l 'Abbaye et Literatura 376 de Sainte-Pélagie, Paris, Louvet, 1795, 4 vol. (t . I: VIII-128 str; t . II: 106 str; t . III: 139 str; t . IV: 116 str). Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Le mariage de Madame Roland : trois années de correspondance amoureuse, 1777 -1780 , publié, avec une introduction et des notes, par A. Join -Lambert , Paris, E. Plon, 1896, LXXX - 335 str . Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Lettres de madame Roland. Nouvelle série : 1767-1780 , publiées par Claude Perroud, Paris, Imprimerie nationale, 2 toma , 1913-1915, 1261 str , URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k469252/f2.image.r=%22madame+roland% 22.langFR.swfv. Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Lettres de madame Roland: 1780-1793 , 2 vol, publ. par Claude Perroud, Paris, Imprimerie national e, 1900-1902, ukupno 1660 str , dostupno na saj tu gall ica.bnf.fr . Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Mémoires de Madame Roland , avec une notice sur sa vie, des notes et des éclaircissemens historiques, par MM. Bervil le et Barrière, Paris, Baudouin frères, 1821, 2 vol, t . I: 522 str . , t . II : 448 str . Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Mémoires de madame Roland. Nouvelle édit ion crit ique contenant des fragments inédits et des let tres de la prison , publiés par Claude Perroud, Paris, Plon, 1905, 2 toma, t . I : 500 str ; t . II : 515 str . URL : http:/ /gall ica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k46827g.r=lettres+madame+roland.langFR # Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Œuvres de J.-M. Ph. Roland, femme de l’ex-ministre de l’Intérieur, contenant : Les mémoires et notices historiques qu’elle a composés dans sa prison en 1793, sur sa vie privée, sur son arrestation, sur les deux ministères de son mari et sur la Révolution. Ŕ Son procès et sa condamnation à mort par le Tribunal révolutionnaire. - Ses ouvrages philosophiques et l i t téraires faits avant son mariage. Ŕ Sa correspondance et ses voyages, Précédées d‟un discours préliminaire de L. -A. Champagneux , …, Paris, Bidault , an VIII, 3 vol. Literatura 377 Roland, Madame, Mémoires , Paris, Mercure de France, 1986, 429 s tr . Rousseau, Jean-Jacques, Les Confessions , in: Oeuvres complètes , t . I, Paris, Gallimard, Bibl. de la Pléiade, 1959. George Sand, Histoire de ma vie , t . I, Paris, M. Lévy frères, 1856, str. 122-123, URL:http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k293789.r=george+sand+histoir e+de+ma+vie.langFR Sanson, Henri-Clément, Sept générations d’exécuteurs, 1688-1847. Mémoires des Sanson , mis en ordre, rédigés et publiés par H. Sanson, t . 4, Paris, Dupray de La Mahérie, 1862 -1863, 457 str. Tallemant des Réaux , Gédéon, Les Historiettes. Mémoires pour servir à l’histoire du XVIIe siècle , précédée d'une notice sur l 'auteur, augmentée de passages inédits, et accompagnée de note et d 'éclaircissements par M. Monmerqué, 10 tomova u 5 sv, Paris, Garnier frères , 1861. Tilly, Alexandre de, Mémoires du comte Alexandre de Tilly, pour servir à l’histoire des mœurs de la fin du XVIIIe siècle , Paris, Chez les marchands de nouveautés, 1828, 3 vol. (t . I: XLII – 356; t. II: 370 str; t . III: 348 str.); dostupno na sajtu books.google. Tilly, Comte Alexandre de, Mémoires, pour servir à l`histoire des moeurs de la fin du XVIIIe siècle , Paris, Mercure de France, 2003, 722 str. 2. Studije i članci o memoarima i autobiografskoj književnosti « Autobiographie », in : Artaud de Montor, Alexis -François (dir.), Encyclopédie des gens du monde, répertoire universel des sciences, des lettres et des arts. Avec des notices sur les principales familles historiques et sur les personnages célèbres, morts et vivans, par une Literatura 378 société de savans, de littérateurs et d'artistes, français et étrangers , Paris, Treuttel et Wurtz, 22 toma ; t . II, seconde partie « Ass-Bao », 1833, str. 569, sada dostupan na URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k215527w/f172.image.r=autobiograp hie ), « Mémoires », in : Diderot, D‟Alembert (dir.), Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, par une Société de Gens de lettres , t . X, str. 328, URL : http://artflx.uchicago.edu/cgi - bin/philologic/getobject.pl?c.9:922:2.encyclopedie0311.3314011 Aulard, Alphonse, „Les Mémoires de Barras“, in: La Révolution française. Revue d’histoire moderne et contemporaine , Paris, Société de l‟histoire de la Révolution, tome 29, juil let 1895 (15e annee, n° 1), str. 5-14. Barrière, F, „Notice sur la vie de Madame Roland“, in: Mémoires de Madame Roland , avec une notice sur sa vie, des notes et des éclaircissemens historiques, par MM. Berville et Barrière, Paris, Baudouin frères, 1821, vol I, str . XV - XLVIII. Berchet, Jean-Claude, „Introduction“, in: Molé, Mathieu, Souvenirs de jeunesse (1793-1803) , Paris, Mercure de France, 1991, str. 7 -20. Berchet, Jean-Claude, « Les Mémoires d’outre -tombe : une autobiographie symbolique », in : Zanone, Damien (éd.), Le Moi, l’Histoire. 1789-1848 , Grenoble, ELLUG, 2005, str. 39 -69. Bertaux, Daniel (ed.), Biography and society. The Life History Approach in the Social Sciences , London, Sage, 1981. Bertier de Sauvigny, Guillaume de ; Fierro, Alfred, Bibliographie critique des Memoires sur la Restauration, écrits ou traduits en français , Genève, Droz, 1988, 268 str. Literatura 379 Biard, Michel , « Mémoires de Barras », in: Annales historiques de la Révolution française [En ligne], 343 | janvier-mars 2006, mis en l igne le 17 novembre 2008, URL :http://ahrf.revues.org/10382). Briot, Frédéric, Usage du monde, usage de soi. Enquête sur les mémorialistes d’Ancien Régime , Paris, Seuil, 1994, 301 str. Charbonneau, Frédéric, „Les mémoires écri ts sous le règne de Louis XV ou de la difficulté d‟être reçu“, in: Tatin -Gourier, Jean-Jacques (sous la dir.), La réception des mémoires d’Ancien Régime: discours historique, critique, littéraire , Paris, Ed. Le Manuscrit, 2009, str . 123 -141. Chiantaretto, Jean-Francois (sous la dir.), Ecriture de soi, écriture de l’histoire , Paris, In press édit ions, 1997, 206 str. Conde, Idalina, „Individuals, biography and cultural spaces: new figuration“, CIES e-Working Paper N° 119/2011, 68 str, URL: http://www.cies.iscte.pt/destaques/documents/CIES -WP119_Conde.pdf Constant, Benjamin, Portraits, Mémoires, Souvenirs , Paris, H. Champion, 1992, 311 str. Cottret, Monique, « Sergio Luzzato, Mémoire de la Terreur… », in : Annales. Histoire, Sciences Sociales , 1995, vol. 50, N° 6, str. 1294 -1295. Dayan, Maurice, „Préface“, in: Chiantaretto, Jean -Francois (sous la di r.) , Ecriture de soi , écriture de l’histoire , Paris, In press édit ions, 1997, str . 13-16. Démoris, René, Le roman à la première personne. Du classicisme aux Lumières , Genève, Droz, 2002 (novo izdanje), 506 str. Diaz, Brigitte, „“L‟histoire en personne“. Mémoires et autobiographie dans la première partie du XIXe siecle“, in: Dornier, Carole (sous la dir.), Se raconter, témoigner , Elseneur no 7, sept. 2001, 254 str. Didier, Béatrice, Le journal intime , Paris, PUF, 1991, 2. izdanje, 205 str. Literatura 380 Didier, Béatrice, Le siècle des Lumières , M.A. Editions, 1987, 430 str. Duruy, George, „Préface du tome II des Mémoires de Barras“, in: Barras, Mémoires , Paris, Hachette, 1895, t. II, str. V-XVI. Dwyer, Philip G., „Public Remembering, Private Reminiscing: French Military Memoirs and the Revolutionary and Napoleonic Wars“, in: French Historical Studies , vol. 33, No 2 (Spring 2010), str . 231 - 258, URL:http://newcastle- au.academia.edu/PhilipDwyer/Pape rs/161325/Public_Remembering_Priva te_Reminiscing_French_Military_Memoirs_and_the_Revolutionary_and_ Napoleonic_Wars Fierro, Alfred, Bibliographie critique des Mémoires sur la Révolution, écrits ou traduits en français , Paris, Service des travaux historiques de la Ville de Paris, 1990, 482 str. Francès, Cyril , „Bilan et perspectives sur le genre des mémoires à la fin de l‟Ancien Régime: L’Histoire de ma vie de Casanova“, in: Tatin - Gourier, Jean-Jacques (sous la dir.), La réception des mémoires d`Ancien Régime: discours historique, critique, li ttéraire , éd. Le Manuscrit, 2009, str. 171-201. Fumaroli , Marc, La diplomatie de l’esprit. De Montaigne à la Fontaine , Paris, Gallimard, 1998, XXXII - 552 str. George Duruy, „Introduction générale aux Mémoires de Barras“ i „Préface au tome premier“, in: Mémoires de Barras, Paris, Hachette, 1895, Tome I, str . V - LXXXIII. Girard, Alain, Le journal intime et la notion de personne , Paris, PUF, 638 str. Goncourt , Edmond et Jules, Journal. Mémoires de la vie li ttéraire, Paris , Charpentier et C i e , 1887, URL : http://www.gutenberg.org/cache/epub/14799/pg14799.html Literatura 381 Guellec, Laurence, “Moi et histoire”, Romantisme , n° 134, 4/2006, str. 143-144. Guilhamou, Jacques, „Lucile Desmoulins, Journal (1788-1793) . . .“, in : Annales historiques de la Révolution française , 1997, N° 307, str . 155 - 156. Gusdorf, Georges, Les écritures du moi. Lignes de vie 1 , Odile Jacob, 1991, 430 str. Gusdorf, Georges, Lignes de vie 2. Auto-bio-graphie. , Odile Jacob, 1991, 504 str. Héron, Pierre -Marie, «L‟autoportrait en jeu dans Mémoires d’outre - tombe », in : Romantisme , N° 81, str. 51 -60. Héron, Pierre-Marie, «L‟écriture de soi aux frontières des genres», in : Dalhousie French Studies , vol. 28, Fall 1994. Hipp, Marie-Thérèse , Mythes et realités: enquête sur le roman et les mémoires (1660-1700), Paris, Klincksieck, 1976, 585 str. Jackson, John E ; Rigoli, Juan ; Sangsue, Daniel (sous la dir.) , Être et se connaître au XIXe siècle : l i ttérature et sciences humaines , Métropolis, 2006, 252 str. Jaton, Anne-Marie, „Energétique et féminité (1720 -1820)“, in: Romantisme , br. 46, 1984, str. 15-25. Jean-François Chiantaretto (éd), L’écriture de soi peut -elle dire l’histoire? , Paris, BPI – Centre Pompidou, 2002, 262 str. Jeannelle, Jean-Louis, Écrire ses Mémoires au XXe siècle. Déclin et renouveau , Paris, Gallimard, 2008, 432 str. Jouhaud, Christian ; Shapira, Nicolas ; Ribard, Dinah, Histoire, Littérature, Témoignage. Ecrire les malheurs du temps , Paris, Gallimard, 2009, 405 str. Literatura 382 Lahouatti , Gérard, « Singularité et exemplarité dans l 'écriture autobiographique », in : Dornier, Carole (sous la dir.), Se raconter, témoigner , Elseneur no 7, sept. 2001, 254 str. Lanfranchi, Thibaud, "Les lieux de l 'histoire : écriture, sources et témoignage", in : Acta Fabula , Dossier critique : "Mémoires et littérature", URL : http://www.fabula.org/revue/document5174.php Lanson, Gustave, Manuel bibliographique de la li ttérature française moderne. XVIe, XVIIe, XVIIIe et XIXe siècles. T. IV, Révolution et XIXe siècle , Paris, Hachette, 1925, str. 1048-1064. URL : http://catalogue.bnf.fr/ark:/12148/cb30737288p Lecarme, Jacques ; Lecarme-Tabone, Eliane, L’Autobiographie , Paris, A. Colin, 1999, 315 str. Lecarme, Jacques, « L‟autobiographe dans l‟Histoire comme catastrophe (Chateaubriand – Drieu la Rochelle – Régis Debray) », Chiantaretto, Jean-Francois (sous la dir.) , Ecriture de soi, écriture de l’histoire , Paris, In press éditions, 1997, str . 23 -41. Lejeune, Philippe, „Génétique et autobiographie“, in : Lalies , no 28, Paris, Editions Rue d`Ulm – Presses de l`ENS, 2008, URL: http://www.fabula.org/atelier.php?G%26eacute%3Bn%26eacute%3Btique _et_autobiographie Lejeune, Philippe, « Le livre I des Confessions », in : Le pacte autobiographique , Paris, Seuil, 1996, str . 87 -163. Lejeune, Philippe, L’Autobiographie en France , A. Colin, 1998, 192 str. Lesne, Emmanuelle, La poétique des Mémoires (1650 -1685) , Paris, H. Champion, 1996, 477 str. Luzzato, Sergio, Mémoire de la Terreur. Vieux montagnards et jeunes républicains au 19 e siècle , Lyon, Presses universitaires de Lyon, 1991, 223 str. Literatura 383 Marquiset, Alfred, Table alphabétique des noms propres cités dans les Mémoires relatifs à l’Histoire de France pendant le XVIII e siècle. Publiés de 1857 à 1881 (37 volumes), par MM. F. Barrière et de Lescure , Paris, H. Champion, 1913). Mathieu-Castellani, Gisèle , La scène judiciaire de l 'autobiographie , Paris, PUF, 1996, 230 str. May, Georges, L`autobiographie , Paris, PUF, 1979, 229 str. Maza, Sarah, « Le tribunal de la nation : les mémoires judiciaires et l‟opinion publique à la fin de l‟Ancien Régime », in : Annales, Economies, Sociétés, Civil isations, janvier-février 1987, n° 1, str. 73 -90. Melchior-Bonnet, Christian, « Préface », in : Mémoires du comte Alexandre de Tilly, pour servir à l’histoire des mœurs de la fin du XVIIIe siècle , Paris, Mercure de France, 2003, str. 9 -51 Morreau, Pierre-François, „Une théorie de l‟autobiographie: Georg Misch“, in: Revue de synthèse , vol. 117, br. 3-4, 1996, str. 377-389. Noailles, Marquis de, Le comte Molé. 1781-1855. Sa vie Ŕ ses Mémoires. 6 vol, Paris, Champion, 1922 -1930 ; URL : http://www.archive.org/stream/lecomtemol178101moluoft#page/76/mode /2up Perrin, Jean-François, „Fictions de so i : Rousseau & Casanova, deux stratégies d‟écrivain au XVIIIe siècle“, in: Acta Fabula , Notes de lecture, URL : http://www.fabula.org/revue/document6845.php Péveri , Patrice, « Sarah Maza : Vie privée, affaires publiques. Les causes célèbres de la France prérévolutionnaire », in : Annales, Histoire, Sciences sociales , 2002, vol. 57, n° 6, str . 1708 -1710. Rannaud, Gérald, « Ecrire le moi, écrire l‟histoire ? », in : Zanone, Damien (éd.), Le Moi, l’Histoire. 1789 -1848 , Grenoble, ELLUG, 2005. Literatura 384 Ranneau, Gerald, « Le Moi et l‟histoire chez Chateaubriand et Stendhal », in : Revue d’histoire littéraire de la France , 1975, N° 6, « L‟Autobiographie », str. 1004 -1019. Rey, Jean-Michel, „Michelet dans son histoire“, in : Chiantaretto, Jean- Francois (sous la dir.), Ecriture de soi , écriture de l’histoire , Paris, In press éditions, 1997, str . 125 -130. Ridder, A. de, « Marquis de Noailles. Le comte Molé, 1781 -1855. Sa vie, ses mémoires » , in : Revue belge de philologie et d'histoire , 1923, vol. 2, n° 1, pp. 138-145, URL : http://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/article/rbph_0035 - 0818_1923_num_2_1_6218_t1_0138_0000_1 Roux, Paul de, „Introduction“, in: Roland, Madame, Mémoires , Paris, Mercure de France, 1986, str. 9 -30 Sainte-Beuve, C.-A., « Mémoires de Madame Roland », in : Nouveaux lundis , Tome 8, Paris, Michel Lévy frères, 1867, str. 190 -265. Tatin-Gourier, Jean-Jacques, „La diffici le reconnaissance du genre des Mémoires (1750 -1820), in: Tatin-Gourier, Jean-Jacques (sous la dir.), La réception des mémoires d’Ancien Régime: discours historique, critique, littéraire , Paris, Ed. Le Manuscrit, 2009 , str. 225-235. Thomas, Jean-Pierre, „ Introduction“ in: Barras, Mémoires , Paris, Mercure de France, 2005, str. 7-28. Treves, Nicole, „Madame Roland ou le parcours d‟une intellectuelle à la grande âme“, in: Bonnel, Roland; Rubinger, Catherine (ed.), Femmes savantes et femmes d`esprit. Women Intellectuals of the French Eighteenth Century , New York – Washington – Bern – Berlin - Paris, Peter Lang, 1994, str . 321-340. Literatura 385 Tulard, Jean, Bibliographie critique des Mémoires sur l’époque napoléonienne, écrits ou traduits en français , Genève, Droz, 1991, 312 str. Voisine, Jacques, “Naissance et évolution du terme lit téraire « autobiographie » “, in : La littérature comparée en Europe orientale , Budapest, Akademiai Kiado, 1963 , str. 278-286. Zanone, Damien, „Ecrire son temps: les Mémoires en France de 1815 à 1848“, Thèse de doctorat: Littérature française, Université Paris 8, 1997. Zanone, Damien, «Le monde ou moi : les embarras poétiques des Mémoires historiques», in : Zanone, Damien (éd.), Le Moi, l’Histoire. 1789-1848 , Grenoble, ELLUG, 2005, Le Moi, l’Histoire. 1789 -1848 , str. 23-38. 3. Ostale studije i članci André, Valérie ; Bernard, Bruno (éd . ), Le XVIIIe, un siècle de décadence ? , Etudes sur le XVIIIe siècle , Bruxelles, Editions de l`Université de Bruxelles, 2006, 223 str. Anjubault Simons, Madeleine, Sémiotisme de Stendhal , Genève, Droz, 1980, 335 str. Aron, Raymond, Les désillusions du progrès . Essai sur la dialectique de la modernité , Paris, Calmann-Lévy, 1969, 375 str. Aubry, Gwenaëlle, « Le moi multiple, le « Il absolu », et le sujet de l‟écriture », URL: http://www.philolab.fr/attachments/category/163/Contribution%202 -E-3- D%20AUBRY%20Gw%C3%A9na%C3%ABlle%20Le%20moi%20multiple ,%20le%20Il%20absolu%20et%20le%20sujet%20de% 20l '%C3%A9criture .pdf. Literatura 386 Auregan, Pierre, Les figures du moi et la question du sujet depuis la Renaissance , Paris, Ellipses, 1998, 159 str. Barante, Prosper Brugière , Le Parlement et la Fronde. La vie de Mathieu Molé. Notices sur Edouard Molé, procureur général pendant la Ligue, et M. le comte Molé , Paris, Didier, 1859, 402 str. Barante, Prosper de, „Préface“, Histoire des Ducs de Bourgogne, 1346- 1477 , in: Gauchet, Marcel (éd), Philosophie des sciences historiques , Textes de P. de Barante, V. Cousin, F. Gu izot, J . Michelet, F. Mignet, E. Quinet, A. Thierry, Lille, Presses universitaires de Lille, 1988, 259 str. Barante, Prosper de, Histoire de la Convention nationale, Paris, Furne - Langlois et Leclercq, 6 tomova, 1851-1853. Beaulieu, Claude-François, Essais historiques sur les causes et le s ef fets de la révolution de France, avec des notes sur quelques événemens [sic] et quelques institutions, 6 tomova, Paris, Maradan, 1801-1803. Belaval, Yvon, « Présentation » in : Condorcet, Esquisse d’un tableau historique des progrès de l’esprit humain , Paris, Vrin, 1970. Berdjajev, Nikolaj , Smisao istorije , glava I (prevod Milića Majstorovića), u : Smisao istorije. Kraj renesanse. Novo srednjovekovlje , Beograd, Brimo, 2002. Bernet, Jacques, “Permanences et nouvelles tendances de l‟historiographie de la Révolution française depuis le bicentenaire de 1989”, URL: http://histoire -geo-ec.ac-amiens.fr/?Permanences -et- nouvelles-tendances. Berthier, P, „Histoire. France / XIXe siècle“ in: Béatrice Didier (sous la dir.), Dictionnaire universel des li ttératures , Paris, PUF, 1994, str. 1543. Besançon, Alain, Histoire et expérience du Moi , Paris, Flammarion, 1971, 245 str. Literatura 387 Binoche, Bertrand, Les trois sources des philosophies de l’histoire (1764-1798) , Paris, PUF, 1994, 256 str. Blanc, Louis, Histoire de la Révolut ion française , 12 tomova, Paris, Langlois et Leclercq - Furne, 1847-1862. Bled, Victor du, Les causeurs de la Révolution , Paris, Calmann Lévy, 1889, IV – 400 str. Bonnet, Jean-Claude (sous la dir.), La carmagnole des muses. L’homme de lettres et l’artiste dans la Révolution , Paris, A. Colin, 1988, 413 str. Bossuet, Jacques-Bénigne, Discours sur l’Histoire universelle à Monseigneur le Dauphin pour expliquer la suite de la religion et les changements des empires , Paris, S. Mabre-Cramoisy, 1681, delo dostupno u različit im izdanjima na sajtu books.google.fr, kao i na fr.wikisource.org. Bossuet , Jacques-Bénigne, Oraison funèbre de Henriette d’Angleterre, duchesse d`Orleans , édit ion publiée avec une notice, des note s et des appendices, par A. Rébelliau, Paris, Hachette, 1896, 79 str, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k54431114 Bottin, Michel , « Les évolutions institutionnelles du département des Alpes-Marit imes », in : Cahiers de la Méditerranée [En ligne], 77 | 2008, mis en ligne le 27 novembre 2009, URL : http://cdlm.revues.org/index4376.html Bousquet, G.-H, « Le hasard. Son rôle dans l 'histoire des sociétés », in: Annales. Économies, Sociétés, Civilisations , N° 2, 1967, str. 419 -428, URL: http://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/article/ahess_0395 - 2649_1967_num_22_2_421534. Bowman, Frank Paul, Le Christ romantique , t . I, Genève, Droz, 1973, 279 str. Literatura 388 Brague, Rémy, « Alain Besançon, Histoire et expérience du Moi », Revue philosophique de Louvain , 1974, vol. 72, N° 14, str. 365 -371, URL : http://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/article/phlou_0035 - 3841_1974_num_72_14_7975_t1_0365_0000_2 Broglie, Gabriel de, « Guizot (séance hebdomadaire du 17 janvier 2004)», URL : http://www.asmp.fr./ travaux/communications/2005/broglie.htm . Bruter, Annie, « Enseignement de la représentation et représentation de l 'enseignement: Lavisse et la pédagogie de l‟histoire », in : Histoire de l’éducation , N° 65, INRP, 1995, str. 27 -50. Bury, John Bagnell, The Idea of Progress , London, MacMillan, 1921, XVI – 377 str. Caire-Jabinet, Marie-Paule, Introduction à l’historiographie , Paris, Nathan, 1994, 128 str. Carnot, Lazare, Mémoires historiques et militaires sur Carnot, rédigés d'après ses manuscrits, sa correspondance et ses écrits , Paris, Baudouin frères, 1824, XXXIV - 394 str. Carnot, Lazare, Réponse de L.N.M. Carnot, citoyen français, l’un des fondateurs de la République et membre constitutionnel du Directoire exécuti f,au Rapport fait sur la conjuration du 18 fructidor, au conseil des cinq cents, par J.Ch. Bailleul, au nom d’une Commission spéciale , 1798, 163 str. Carnot, Lazare, Second mémoire de Carnot , Hamburg, 1799, 23 str. Challamel, Augustin; Lacroix, Désiré, Grands hommes et grands faits de la Révolution (1789 -1804): album du centenaire , Paris, Combet, 1902, 6 - VIII-288 str, URL: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5656749b Chartier, Roger, « L‟histoire ou le récit véridique », in : Philosophie et histoire , Paris, Ed. du Cent re Pompidou, 1987, str. 115-135. Literatura 389 Chateaubriand, « Préface », Etudes historiques , in : Oeuvres complètes de Chateaubriand , vol. 9 , 1861, elektronsko izdanje Acamédia, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k101382w/f3 Chateaubriand, Génie du christ ianisme , in: Oeuvres de M. Le vicomte de Chateaubriand , Tome premier, Paris, Furne et Cie, 1840, 533 str, URL: http://books.google.rs/books?id=VTMVAAAAMAAJ&printsec=frontcove r&dq=chateaubriand+genie+du+christianisme&hl=sr&ei=0mA0T_XpIor0 -gb5xZnsAQ&sa=X&oi=book_result&ct=book- thumbnail&resnum=8&ved=0CFsQ6wEwBw#v=onepage&q=chateaubrian d%20genie%20du%20christianisme&f=false Chaunu, Pierre, Histoire et décadence , Paris, Perrin, 1981, 362 str. Chaussinand-Nogaret, Guy, Madame Roland : une femme en Révolution , Paris, Seuil, 1985, 356 str. Cheynet, Pierre-Dominique, Les procès -verbaux du Directoire exécutif an V - an VIII, tome III : vendémiaire-frimaire an VI (22 septembre-20 décembre 1797) , Paris, Centre historique des Archives nationales, 2003, 759 str. Chouillet , Jacques, Diderot poète de l’énergie , Paris, PUF, 1984, 303 str. Cochut, André, „Historiens modernes de la France – Jules Michelet“, in: Revue des Deux Mondes , tome 29, 1842, str . 186-229, URL: http://fr.wikisource.org/wiki/Historiens_modernes_d e_la_France_:_Jules _Michelet . Collingwood, R. G, „Epilegomena: 7: Progress as Created by Historical Thinking“, in: The Idea of History , Oxford, Oxford University Press, 1946, str. 321-334, URL: http://www.brocku.ca/MeadProject/Collingwood/1946?7.html Literatura 390 Condorcet, Esquisse d’un tableau historique des progrès de l’esprit humain , URL : http://classiques.uqac.ca/classiques/condorcet/esquisse_tableau_progres_ hum/esquisse_tableau_hist.pdf Corbin, Alain, „Coulisses“, in: Ariès, Philippe, Duby, Georges (sous la dir.), Histoire de la vie privée . 4. De la Révolution à la Grande Guerre , Paris, Seuil, 1999 (1. izdanje iz 1987), str . 383 -562. Cordier, Auguste, Comment a vécu Stendhal , Genève, Slatkine Reprints, 1998 (prvo izdanje iz 1900), 207 str. Cournot, Antoine-Augustin, Essai sur les fondements de nos connaissances et sur les caractères de la critique philosophique , Chap. III, Paris, Hachette, 1912, URL: http://fr.wikisource.org/wiki/Essai_sur_les_fondements_de_nos_connaiss ances_et_sur_les_caract%C3%A8res_de_la_critique_philosophique/Chap itre_3 Courtès, Huguette, „La conception leibnizienne du progrès“, in: Binoche, B. et Tinland, F. (sous la dir.), Sens du devenir et pensée de l’histoire au temps des Lumières , Seyssel , Ed. Champ Vallon, 2000, str. 33-52. Cousin, Victor, Cours de Philosophie. Leçons du Cours d’Eté. Introduction à l’histoire de la philosophie , Paris, Pichon - Didier, 1828, http://books.google.fr/books?id=lfsGAAAAcAAJ&printsec=frontcover& dq=Cousin,+Victor,+Cours+de+Philosophie,+1 828&hl=fr#v=onepage&q &f=false Crampe-Casnabet, Michèle, « Le „Conflit des facultés“: contre le terrorisme et l`abdéritisme, une théorie des indices en histoire », in : Revue germanique internationale , N° 6, 1996, « Kant : philosophie de l`histoire », str. 129-137. Literatura 391 D‟Alembert, Discours préliminaire de l’Encyclopédie , Paris, Gonthier, 1966, 191 str ; URL : http://artflx.uchicago.edu/cgi - bin/philologic/getobject.pl?c.0:3.encyclopedie0311 Dauban, C.-A, Étude sur Madame Roland et son temps. Suivie des Lettres de Madame Roland à Buzot et d'autres documents inédits , Paris, Plon, 1864, CCLXXI-[32]-71 str. Daudet, Alphonse, Pages inédites de critique dramatique (1874 -1880) , Paris, E. Flammarion, 1923, 356 str. Delon, Michel ; Mauzi, Robert ; Menant, Sylvain, Histoire de la littérature française. De l’Encyclopédie aux Méditations , Paris, GF Flammarion, 1998, 480 str. Delvaille, Jules, Essai sur l’histoire de l’idée de progrès jusqu'à la fin du XVIIIe siècle , Paris, Félix Alcan, 1910, XII-761 str. Descartes, Les passions de l’âme , Henry Le Gras, 1649, Seconde partie, art . 146, URL: http://fr.wikisource.org/wiki/Les_Passions_de_l%E2%80%99%C3%A2m e/%C3%A9dition_de_1649 Descartes, René, Discours de la méthode, Paris, Garnier-Flammarion, 1966, 252 str. Descombes, Vincent , « Le pouvoir d‟être soi. Paul Ricœur, Soi -même comme un autre (1991)», in : Critique , Paris, t . 47, br. 529-530 (« Sciences humaines : sens social »), 1991, str . 545 -576. Desné, Roland, „La philosophie française au XVIIIe siècle“, in: Châtelet , François (sous la dir.), La Philosophie, T. 2, De Galilée à J. -J . Rousseau, Marabout, 1981. Dessal, M, « La révolte de Dreux et les origines du 13 vendémiaire », Bulletin de la Société d’histoire moderne , 1957, str. 5-9. Literatura 392 Diderot, Pensées philosophiques , XV, in : Œuvres de Denis Diderot , Philosophie, t . I, Paris, Brière, 1821. Dorigny, Marcel, « Les Girondins et Jean-Jacques Rousseau », in : Annales historiques de la Révolution française , N° 234, 1978, str . 569 - 583. Dumas, Alexandre, La comtesse de Charny , Paris, Administration de "la Petite République française" ; Bordeaux, Bureau des publications illustrées, s .a, 767 str, URL: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5708112q Dupuy, Ernest, Alfred de Vigny : ses amitiés, son rôle littéraire , Paris, Société française d'imprimerie et de librairie, 1910, 2 toma, 411 i 448 str. Ehrard, Jean ; Palmade, Guy, L’Histoire , Paris, A. Colin, 1965, 407 str. Estrée, Paul d‟, Le Père Duchesne: Hébert et la Commune de Paris (1792-1794), Paris, Ambert , s .a, 505 str. Fierro, Alfred, „Historiographie de la Révolution française“, in: Tulard, J ; Fayard, J .-F; Fierro, A, Histoire et dictionnaire de la Révolution française , Paris, Robert Laffont, 1987, str . 1151 -1186; Fontenelle, Digression sur les Anciens et les Modernes , URL : http:/www.eliohs.unifi.it/ testi/600/fontenelle/digression.htm Furet, François, Penser la Révolution française , Paris, Gallimard, coll. « Folio/Histoire», 1978, 259 str. Fustel de Coulanges, Numa Denis, Histoire des Institutions politiques de l’ancienne France , Paris, Hachette, t . III, 1888, chap. Ier, URL: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k6103132p Literatura 393 Gauchet, Marcel (éd . ), Philosophie des sciences historiques , Textes de P. de Barante, V. Cousin, F. Guizot, J . Michelet, F. Mignet, E. Quinet, A. Thierry, Lille, Presses universitaires de Lille, 1988, 259 str. Gautier, Théophile, Histoire de l’art dramatique en France depuis vingt - cinq ans , t . 3, Bruxelles, Hetzel, 1859, str . 121 -122; URL:http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k209364c/f121.image.r=madam e_roland.langFR.). Goulet , Alain, « Introduction », in : Goulet , Alain (sous la dir.) , Voix, Traces, Avènement. L'écriture et son sujet , actes du colloque de Cerisy- la-Salle (2-5 octobre 1997), Caen, Presses Universitaires de Caen, 1999, 227 str. Guizot, François, Histoire de la civilisation en Europe depuis la chute de l`Empire romain jusqu`à la Révolution française , Paris, Didier, 1856, http://books.google.fr/books?id=1XQCLaZIUZMC&pg=PA417&dq=Guiz ot,+Fran%C3%A7ois,+Histoire+de+la+civilisation+en+Europe+depuis+la +chute+de+l%60Empire+romain+jusqu%60%C3%A0+la+R%C3%A9volut ion+fran%C3%A7aise,+1856&hl=fr#v=onepage&q&f=false Guizot, François, Histoire de la civilisation en Europe, depuis la chute de l’Empire romain jusqu’à la Révolution française , Paris, Didier, 1860, http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k4320740 Guizot, François, Histoire des origines du gouvernement représentatif en Europe , t . I, Paris, Didier, 1851, URL : http://books.google.fr/books?id=4IMBAAAAQAAJ&printsec=frontcover &dq=Guizot,+Fran%C3%A7ois,+Histoire+des+origines+du+gouverneme nt+repr%C3%A9sentatif+en+Europe,+1851&hl=fr#v=onepage&q&f=fals e Guizot, François, Histoire des orig ines du gouvernement représentatif en Europe , t . II, Paris, Didier, 1851, URL: http://books.google.fr/books?id=nA9VrJ7ec54C&pg=PA1&dq=Guizot,+F Literatura 394 ran%C3%A7ois,+Histoire+des+origines+du+gouvernement+repr%C3%A 9sentatif+en+Europe,+1851&hl=fr#v=onepage&q&f=false Gusdorf, Georges, Introduction aux sciences humaines : essai crit ique sur leurs origines et leur développement , Paris, Les Belles let tres, 1960, 522 str . Guyotjeannin, Olivier , „Les grandes entreprises européennes d‟édit ion de sources historiques des années 1810 aux années 1860“, in: Delmas, Bruno ; Nougaret , Christ ine (sous la dir .) , Archives et nations dans l 'Europe du XIXe siècle , Paris, Ecole nationale des chartes, 2004, str . 135 -170. François Hartog, Régimes d’historicité. Présentisme et expériences du temps , Paris, Ed. du Seuil , 2003, 262 str . Hegel, La Raison dans l’histoire. Introduction à la Philosophie de l`histoire , Paris, 10/18, 312 str . Hugo, Victor, „Guerre aux démolisseurs“, in: Revue des Deux Mondes, t . 5, 1832; URL: http:/ /fr .wikisource.org/wiki/Guerre_aux_d%C3%A9molisseurs. Jaeger, Michael, „Historicizam Wilhelma Diltheya – apsolutna povijesnost autorefleksije. Diltheyeve različite procjene autobiografije“, in: Kolo , br. 2/2002, Zagreb, Matica hrvatska, URL : http://www.matica.hr/Kolo/kolo0202.nsf/AllWebDocs/jaeger1. Janet, Paul, Histoire de la science politique dans ses rapports avec la morale , tome 2, Paris, F. Alcan, 1887, str . 690; http://gallica.bnf.fr/ark:/12148 Kant, Emmanuel, Le conflit des facultés en trois sections. Paris, Vrin, 1988, 174 str. Kendal, James. "Fate", in: The Catholic Encyclopedia , Vol. 5, New York, Robert Appleton Company, 1909, URL: http://www.newadvent.org/cathen/05793a.htm i li http://oce.catholic.com/index.php?title=Fate). Literatura 395 Kohlhauer, Michael, „La part de l`Histoire: Romantisme, rel ativisme“, in: Romantisme , 2001, n° 114, str. 5 -29. Kolingvud, Robin Džordž , Ideja istorije , prevod i pogovor Risto Tubić, Sarajevo – Zagreb, Svjetlost – Globus, 1986, 273 str . Kopper, Joachim, „La Révolution française selon Kant: le spectateur et l‟événement“, in: Bourgeois, Bernard; Hondt, Jacques D` (sous la dir.) , La philosophie et la Révolution française , Paris, Vrin, 1993, str. 269 - 275. Lacretelle jeune, Précis historique de la Révolution française. Assemblée législative , Paris, Onfroy, 1801 (an IX), XLVIII - 456 str, na sajtu books.google dostupno drugo izdanje (Paris, Treuttel et Wurtz – Onfroy, 1804). Lacretelle jeune, Précis historique de la Révolution française. Direct oire exécuti f, Paris, Treuttel et Wurtz, 1806, 2 toma. Lacretelle, Charles de, Histoire de la Révolution française , tom I, Bruxelles, Pinchon de Broux, 2e édition, 1824, 535 str. Lagueux, Maurice, Actualité de la philosophie de l’histoire . L’Histoire aux mains des philosophes , Québec, Les Presses de l‟Université Laval , 2001, 229 str. Lamartine, Alphonse de, Histoire de la Restauration , t . 20, 4, knjiga XXXIV, Paris, éd. de l‟auteur, 1861 -1862, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k210098r Lamartine, Œuvres complètes , t . 9, Histoire des Girondins , 1, Paris, éd. de l`auteur, 1860-1861, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k210088d Langlois, Charles -Victor; Seignobos, Charles, Introduction aux études historiques , (prvo izdanje : Paris, Hachette, 1898), str . 158-159, URL : Literatura 396 http://classiques.uqac.ca/classiques/langlois_charles_victor/intro_etudes _historiques/seignobos_etudhisto.pdf. Le Goff, Jacques, “Millénarisme”, in: Encyclopaedia Universalis [en ligne]. Lefranc, Jean, L’esprit des Lumières et leur destin , Paris, Armand Colin, 1997, 192 str. Leibniz, Essais de Théodicée , in: Oeuvres de Leibniz , éd. par M. A. Jacques, Deuxième série, Paris, Charpentier, 1846, 575 str, URL: http://books.google.fr/books?id=rokKi0kS - zUC&printsec=frontcover&dq=Leibniz,+Essais+de+Th%C3%A9odic%C3 %A9e&hl=fr#v=onepage&q=Leibniz%2C%20Essais%20de%20Th%C3%A 9odic%C3%A9e&f=false Lilti , Antoine, « „Et la civilisation deviendra générale“: L‟Europe de Volney ou l‟orientalisme à l‟épreuve de la Révolution », in : La Révolution française [en ligne], Dire et faire l‟Europe à la fin du XVIIIe siecle, URL : http:/ /lrf.revues.org/index290.html Lorédan, Jean, Madame de Lavallette née Beauharnais (1781 -1855) , in: Lisez-moi Historique , Magazine littéraire bimensuel, Mémo ires – Souvenirs – Echos – Révélations – Curiosités historiques, 20. april 1935, sveska 28/1935, str. 578. I deo : str. 561-580 ; II deo : str . 701-720 ; III deo : str . 795-804 ; IV deo : str. 881-895 ; V deo : str. 927-944. Maher, Michael. "Fatalism", in : The Catholic Encyclopedia , Vol. 5, New York, Robert Appleton Company, 1909, URL: http://www.newadvent.org/cathen/05791a.htm ili http://oce.catholic.com/index.php?title=Fatalism. Marrou, Henri -Irénée, L’ambivalence du temps de l’histoire chez Saint Augustin , Montréal / Paris, Institut d‟études médiévales / J . Vrin, 1950, 85 str. Literatura 397 Martin, Jean-Clément, Bibliographies de la Révolution française, URL : http://ihrf.univ-paris1.fr/spip.php?rubrique21 Mathiez, Albert , La Révolution française , Lyon, Ed. de la Manufacture, 1989, 590 str. Mead, G.H., Um, osoba i društvo , Zagreb, Jesenski - Turk, 2003, 392 str. Michelet, Jules, Histoire de la Révolution française , Paris, Chamerot, t . I (1847) - t . VII (1853). Michelet, Jules, Introduction à l`histoire universelle , suivie du Discours d`ouverture prononcé en 1834 à la Faculté des lettres . . . , Paris, L. Hachette, 1843, 283 str, http://books.google.fr/books?id=K1_x0b - dYrUC&printsec=frontcover&dq=Michelet,+Jules,+Introduction+%C3% A0+l%60histoire+universelle&hl=fr#v=onep age&q&f=false Michelet, Jules, Les femmes de la Révolution , 2e éd. rev. et corr., Paris, A. Delahays, 1855, 334 str, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k204892t Michon, Pascal, Eléments d’une histoire du sujet , Paris, éd. Kimé, 1999, 208 str. Mignet, François -Auguste, Histoire de la Révolution française, depuis 1789 jusqu’en 1814 , 2 toma, Paris, F. Didot, 1824. URL: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k24329w Molé, Louis-Mathieu, « Réponse de M. Mathieu Molé au discours de M. Alfred de Vigny », Discours prononcé dans la séance publique le jeudi 29 janvier 1846, http://www.academie- francaise.fr/immortels/discours_reponses/mol%C3%A92.html Molé, Louis -Mathieu, Essais de morale et de polit ique , Paris, H. Nicolle, 1806, VIII i 255 str. URL : http://books.google.rs/books?id=M3c - AAAAcAAJ&printsec=frontcover&hl=sr&source=gbs_ge_summary_r&ca d=0#v=onepage&q&f=false. Literatura 398 Monteagle, H, „Barras au Neuf thermidor“, in: Annales historiques de la Révolution française , 1977, n° 229, str . 377 -384. Montesquieu, Pensées et fragments inédits, t . I, Bordeaux, G. Gounouilhou, 1899, fragment 615 (1266), str. 392-397, URL : www.archive.org/stream/penseesetfragmen01mont Morin-Rotureau, Evelyne (sous la dir.) , 1789-1799: combats de femmes. La Révolution exclut les citoyennes , Paris, Ed. Autrement, Coll. „Mémoires/Histoire“, N° 96, 2003, 248 str. Nemo, Philippe, Les deux Républiques françaises , Paris, PUF, 2008, 307 str. Netz, Robert, Histoire de la censure dans l 'édition , Paris, PUF, 1997. Nora, Pierre, „Le retour de l‟événement“, in: Le Goff, Jacques ; Nora, Pierre (sous la dir.), Faire de l’Histoire , t . I, Paris, Gallimard, 1974, str. 210-229. Nora, Pierre, „Les mémoires d‟Etat : de Commynes à de Gaulle“, in: Nora, Pierre (sous la dir), Les Lieux de mémoire , t . II, La Nation, Paris, Gallimard, 1986, 602 str. Olivero, Isabelle, L’invention de la collection. De la diffusion de la littérature et des savoirs à la formation du citoyen au XIXe siècle, P aris, Éditions de l‟IMEC – Éditions de la Maison des Sciences de l‟Homme, 1999, 335 str. Paillard, Christophe, „Le mythème de destin et la maîtrise divinatoire de la temporali té », in : Encyclopédie de l’Agora , URL : http://agora.qc.ca/Documents/Destin -- Le_mytheme_de_destin_et_la_maitrise_divina toire_de_la_temporalite_pa r_Christophe_Paillard; Paillard, Christophe, « Le théologème ou l 'abandon à la providence », in : Encyclopédie de l’Agora , URL : Literatura 399 http://agora.qc.ca/documents/Abandon-- Le_theologeme_ou_labandon_a_la_providence_par_Christophe_Pailla rd Paillard, Christophe, La justification de la nécessité : recherche sur le sens et sur les origines du fatalisme moderne , thèse de doctorat, Université Lyon 3, 2000, 1444 str. Papaioannou, Kostas, La Consécration de l’histoire. Essais , Paris, Ivrea, coll . Champ libre, 1996, 172 str. Patrides, C.A, The Phoenix and the Ladder: the Rise and Decline of the Christian View of History, University of California Press, 1954. Petitier, Paule, „Progrès et reprise dans l‟histoire de Michelet“, in: Romantisme, vol. 30, n° 108, 2000, str. 65 -74. Petitier, Paule, « Du drame à la tragédie : l‟évolution de la conception de l‟histoire chez Augustin Thierry », in : Cahiers de Narratologie [En ligne], 15 | 2008. URL : http://narratologie.revues.org/819. Pfaff, Will iam, « Du Progrès : réflexion sur une idée morte », in : Commentaire , no 74, 1996, str . 385-392. Philonenko, Alexis, La théorie kantienne de l’histoire, Paris, Vrin, 1986, 253 str. Poulet, Georges, Entre moi et moi. Essais critiques sur la cons cience de soi , Paris, Corti, 1977, 280 str. Press, Gerald Alan, The Development of the Idea of History in Antiquity , McGill-Queen‟s University Press, 2003 (1. izdanje 1982), 180 str. Procès de M. Marie Chamans de Lavalette,. . . accusé devant la cour d'assises de Paris de complicité dans l 'attentat qui a ramené l 'usurpateur en France, et condamné le 21 novembre à la peine de mort ; précédé d'une notice historique sur la carrière civile e t mili taire de M. Literatura 400 de Lavalette , Paris, Pillet, 1815, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k6128709m.r=lavalette.langFR#. Procès de M. Marie Chamans de Lavalette,. . . accusé devant la cour d'assises de Paris de complicité dans l 'attentat qui a ramené l 'usurpateur en France, et condamné le 21 novembre à la peine de mort ; précédé d'une notice historique sur la carrière civile et militaire de M. de Lavalette, Paris, Pillet, 1815. URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k6128709m Procès des trois Anglais, Robert -Thomas Wilson, John-Ely Hutchinson, Michel Bruce, et autres, accusés d'avoir facili té l 'évasion de Lavalette, contenant le résumé de M. l 'avocat général, les plaidoyers des avocats et les discours des accusés.. . l 'acte d'accusation, les débats, le résumé de M. le président et l 'arrêt textuel de la cour d'assises ; précédé d'une notice historique sur Lavalette, des interrogatoires préliminaires subis par les Anglais ; suivi des pièces relatives aux trois incidents du procès, de leur Mémoire devan t la chambre d'accusation, en anglais et en français, et d'une relation exacte de la fuite de Lavalette , écrite par M. Dupin, défenseur des trois Anglais, et revue par ses clients, avec la traduction italienne en regard, 2e édition, Paris, Guillaume, 1816 ; URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5859442t Quérard, Joseph-Marie, Les supercheries littéraires. Galerie des écrivains français de toute l’Europe qui se sont déguisés sous des anagrammes, des astéronymes, des cryptonymes, des initialismes, des noms l ittéraires, des pseudonymes facétieux ou bizarres, etc, Paris, Maisonneuve et Larose, 1845-1853, 3 toma, URL: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k2001436/f4.image.r=.langFR#. Ricoeur, Paul, Soi-même comme un autre , Paris, Seuil, 1990, 430 str. Rigault, Hippolyte, Histoire de la Querelle des anciens et des modernes, Paris, Hachette, 1856, IV - 490 str, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k220728r Literatura 401 Rihs, Charles, « La conception du progrès chez Voltaire », in : Voltaire. Recherches sur les orig ines du matérialisme historique, Genève, Slatkine – Paris, Champion, 1977, str. 163-207. Riker, Pol, Sopstvo kao drugi , prev. Spasoje Ćuzulan, Beograd / Nikšić, Jasen, 2004, 370 str. Ripa, Yannick, Les femmes, actrices de l’Histoire. France, 1789 -1945 , Paris, SEDES, 1999, 189 str. Roland de la Platière, Jeanne -Marie, Copie littérale prise sur la minute, du style et de la main de Marie-Jeanne Roland, Femme du ci -devant Ministre de l’Intérieur , Paris, Gorsas – Mathé, 1794, 15 str, URL : http://gallica.bnf. fr/ark:/12148/bpt6k5473305x Roland de la Platière, Jeanne -Marie, La femme Roland à ses juges. Discours prononcé par Marie -Jeanne Phelippon, âgée de 36 ans, femme de Jean-Marie Roland, Ex-Ministre de l’Intérieur, aux juges du Tribunal Révolutionnaire à Paris…, s. l , s. n, 1793, 11 str , URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k5425807q Rosenwein, Barbara H, « Y avait -il un « moi » au haut Moyen Age ? », in: Revue historique 1/2005, n° 633, str . 31 -52. Rousseau, Jean-Jacques, Discours sur l 'origine et les fondements de l ' inégalité parmi les hommes , Ed. princeps : Amsterdam, Marc Michel Rey, 1755, LXX-[2] – 262-[2] str, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k1231452 Sade, Une Idée sur les romans , http://fr.wikisource.org/wiki/Une_Id%C3%A9e_sur_les_rom ans Sainte-Beuve, Charles-Augustin, „M. Le comte Molé“, in: Portraits contemporains , t . II, Paris, Didier, 1855, str. 148-163. Literatura 402 Sainte-Beuve, Charles-Augustin, Chateaubriand et son groupe littéraire sous l’empire. Cours professé à Liège en 1848-1849 , t . 2, Paris, Garnier frères, 1861, str . 367 -373. Sainte-Beuve, Charles-Augustin, Portraits de femmes , Paris, Garnier frères, 1886, str . 165 -213. Séché, Léon, Etudes d’histoire romantique. Lamartine de 1816 à 1830, Elvire et les "Méditations" , Paris, Mercure de France, 1905, 376 str. Sédouy, Jacques -Alain de, Le comte Molé ou la séduction du pouvoir , Paris, Perrin, 1994, 268 str. Serna, Pierre, « Radicalités et modérations, postures, modèles, théories », in : Annales historiques de la Révolution française , 3/2009 (n° 357), p. 3-19. URL: www.cairn.info/revue-annales-historiques-de-la- revolution-francaise-2009-3-page-3.htm Sérodes, Serge, Les manuscrits autobiographiques de Stendhal. Pour une approche sémiotique, Genève, Droz, 1993, 350 str. Sironneau, Jean-Pierre, « Eschatologie et décadence dans les „religions politiques‟ », in : Décadence et apocalypse , Coll. Cahiers Figures no 1, Editions Universitaires de Dijon, 1986, str. 97 -118 Sironneau, Jean-Pierre, Sécularisation et religions politiques , The Hague – Paris – New York, Mouton publishers, 1982, XI-619 str. Sonnet, Martine, « L'éducation des filles à Paris au XVIIIe siècle: finalités et enjeux », in: Problèmes de l 'histoire de l 'éducation . Actes des séminaires organisés par l 'École française de Rome et l 'Università di Roma - la Sapienza, Publications de l 'École française de Rome , 1988, str. 53-78 (dostupno na sajtu www.persee.fr). Stendhal, De l’amour , t .1, Paris, Le Divan, 1927, XXIV – 222 str. Literatura 403 Stendhal, Racine et Shakespeare , chapitre VIII, « De la moralité de Moliere », Paris, A. Hatier, 1927, 80 str. Suratteau, J .-R, „Le Directoire. Points de vue et int erprétations d'après des travaux récents », in : Annales historiques de la Révolution française , Vol. 224, 1976, str . 181-214. Taguieff, Pierre-André, «Critiques du progrès et pensées de la décadence. Essai de clarification des visions de l`histoire », Mil neuf cent , N° 14, vol. 14, 1996, str . 15 -39 ; URL : mhttp://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/art icle/mcm_1146 - 1225_1996_num_14_1_1149. Taguieff, Pierre-André, Le Sens du progrès. Une approche historique et philosophique, Flammarion, 2004, 438 str; L’idée de progrès : Une approche historique et philosophique , in: Les cahiers du Cevipof , n° 32, septembre 2002, URL : http://www.scribd.com/doc/ 35038171/Pierre- Andre-Taguieff-L-idee-de-progres-2002 ili www.cedias.org/pdf/CahierDuCEVIPOF32.pdf. Thierry, Augustin, Histoire de la conquête de l’Angleterre par les Normands, de ses causes et de ses suites jusqu’à nos jours , Tome premier, in : Oeuvres de Augustin Thierry, Paris , Garnier frères, s.a, 576 str, URL: http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k397747.r=.langFR Thierry, Augustin, Récits des temps mérovingiens , Paris, Ed. Complexe, 1995, 339 str. Thiers, Adolphe, Histoire de la Révolution française , Paris, Lecointe et Durey, 10 tomova, 1823-1828. Thiers, Adolphe, Histoire de la Révolution française , Tome premier, Paris, Furne, 1839, 430 str. Thuill ier, Guy ; Tulard, Jean , La méthode en histoire , Paris, PUF, 1986, coll . Que sais-je?, 128 str. Literatura 404 Tilly, Alexandre de, De la Révolution française , en 1794 , London, Richard White, 1795, 135 str. URL : http://books.google.rs/books?id=_fj0TQ2XkV4C&printsec=frontcover&h l=sr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false Tilly, Alexandre de, Lettre à M. Philippe d`Orléans , s.n, 1790, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k40580n.r=tilly+.langFRhttp. Tilly, Alexandre de, Œuvres mêlées du Comte Alexandre de Till y, Berlin et Paris, 1803, str. 158-181, URL: http://books.google.fr/books?id=fiM6AAAAcAAJ&printsec=frontcover& hl=sr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false Tocqueville, Alexis de, De la démocratie en Amérique , Paris, Gallimard, 1992, 2 toma, t.I :http://classiques.uqac.ca/classiques/De_tocqueville_alexis/democrati e_1/democratie_tome1.html t. II : http://classiques.uqac.ca/classiques/De_tocqueville_alexis/democratie_2/ democratie_tome2.html Toulongeon, François Emmanuel, Histoire de France, depuis la Révolution de 1789. Ecrite d`après les mémoires et manuscrits contemporains, recueillis dans les dépôts civils et militaires , Paris, Treuttel et Würtz, 7 tomova, 1801 -1810. Tourneux, Maurice, Bibliographie de l 'histoire de Paris pendant la Révolution française , Paris, Imprimerie nouvelle (Association ouvrière), 1906, t. IV, 781 str. Trénard, Louis, «La Révolution française, source d`histoire immédiate », in : Littérature et Révolution française. L`inscription de l`histoire dans les œuvres directement ou indirectement inspirées par la Révolution française , Annales li ttéraires de l`Université de Besançon , no 354, 1987, str. 11-40. Literatura 405 Tulard, Jean ; Fayard, Jean-François; Fierro, Alfred, Histoire et dictionnaire de la Révolution française , Paris, Robert Laffont, 1987, 1214 str. Turgot, Anne-Robert-Jacques, Tableau philosophique des progrès successifs de l’espr it humain , in : Œuvres de Turgot et documents le concernant. Avec Biographie et Notes , édité par Gustave Schelle, tome I, Paris, Félix Alcan, 1913, str. 214 -235, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k112907d Valade, Bernard, »L‟idée de décadence », in : Cahiers internationaux de sociologie , Vol. LXII, 1977, str . 75-88. Vernant, Jean-Pierre, «L‟individu dans la cité», in : L'Individu, la mort, l 'amour. Soi-même et l 'autre en Grèce ancienne , Paris, Gallimard, 1989, str. 211-232. Vincenti, Luc, « La braise et les cendres ». Conférence prononcée lors du colloque de la fondation Gabriel Peri , « Rousseau à l‟épreuve des siècles », URL : http://www.luc- vincenti.fr/conferences/braises_cendres.html Volney, Constantin-François, Les Ruines, ou Méditation sur les révolutions des empires , Paris, Bossange, 1822, 385 str, URL : http://books.google.fr/books?id=oAEMAAAAIAAJ&pg=PR5&dq=Volney ,+Constantin- Fran%C3%A7ois,+Les+Ruines+1822&hl=fr#v=onepage&q=Volney%2C% 20Constantin-Fran%C3%A7ois%2C%20Les%20Ruines%201822&f=fa lse Voltaire, « Providence », in : Voltaire, Œuvres , t . XXX, Questions sur l’Encyclopédie, par des amateurs, tome sixième, Cramer et Bardin, 1775, str.237, dostupno na URL : http://books.google.fr/books?id=CLZLAAAAYAAJ&printsec=frontcover &hl=fr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q=questions&f= false Literatura 406 Voltaire, Dictionnaire philosophique , Paris, Gall imard, 1994, 545 str. Voltaire, La Philosophie de l’histoire , 1765, URL : www.voltaire- integral.com Wahrman, Dror, Imagining the Middle Class. The Political Representation of Class in Britain, c. 1780 -1840 , Cambridge University Press, 1995, 445 str. Walker, Leslie, „Devine Providence“, in: The Catholic Encyclopedia , vol. 12, New York, Robert Appleton Company, 1911. XX (Louis de Loménie?) : M. le Com te Molé, par un homme de rien, Paris, Imprimerie de Soye, 1852, 36 str, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k56284582.r=mole+homme+de+rien.l angFR. 4. Opšta literatura (enciklopedije, rečnici) Auroux, Sylvain (sous la dir.), Les notions philosophiques. Dictionnaire , tome I, Paris, PUF, 1990. Bouillet, Marie-Nicolas ; Chassang, Alexis, Dictionnaire universel d'histoire et de géographie , 26e édition, Paris, Hachette, 1878 . Diderot, D‟Alembert (dir.), Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, mis en ordre et publié par M. Diderot … , par une Société de Gens de lettres , ht tp://encyclopedie.uchicago.edu/ Didier, Béatrice (sous la dir.) , Dictionnaire universel des li ttératures , 3 toma, Paris, PUF, 1994. Encyclopédie de l’Agora, URL: http://agora.qc.ca Foulquié, Paul, Dictionnaire de la langue philosophique, Paris, PUF, 1992. Literatura 407 Heylli, Georges d' ( sous la dir.), Dictionnaire des pseudonymes , Paris, Dentu, 1887. Lachâtre, Maurice, Nouvelle encyclopédie nationale , Paris, Docks de la librairie, 1870. Larousse, Pierre (sous la dir.) , Grand dictionnaire universel du XIXe siècle : français, historique, géographique, mythologique, bibliographique… , Paris, Administration du grand Dictionnaire universel, tome 15, TESTAM-Z, 1876, URL : http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k2053661 Michaud, J . Fr. , Michaud, L. G., Biographie universelle, ancienne et moderne. Histoire, par ordre alphabétique, de la vi e publique et privée de tous les hommes qui se sont fait remarquer par leu rs écrits , leurs actions, leurs talents, leurs vertus ou leurs crimes , Paris, Michaud frères, 1834. Mullié, Charles, Biographie des célébrités militaires des armées de terre et de mer de 1789 à 1850 , Paris, Poignavant et Compagnie, 1851 -52, tom 2, 1851, URL : http://fr.wikisource.org/wiki/Biographie_des_c%C3%A9l%C3%A9brit% C3%A9s_militaires_des_arm%C3%A9es_de_terre_et_de_mer_de_1789_ %C3%A0_1850 Quérard, J .-M, La France littéraire, ou dictionnaire bibliographique des savants, historiens et gens de lettres de la France (…) pendant les XVIIIe et XIXe siècles , t . IX, Paris , Firmin Didot frères, 1838. Robert , Adolphe; Bourloton, Edgar; Cougny, Gaston (sous la dir.), Dictionnaire des parlementaires français: depuis le 1er mai 1789 jusqu'au 1er mai 1889, IV. Lav-Pla , Paris, Bourloton, 1889-91. The Catholic Encyclopedia , Vol. 5, New York, Robert Appleton Company, 1909. Literatura 408 Une société de médecins et de chirurgiens, Dictionnaire des sciences médicales , Paris, Panckoucke; vol. 14 (EXC -FEM), 1815, str. 503-572. URL:http://www2.biusante.parisdescartes.fr/livanc/?cote=47661x14&do= pages 409 BIOGRAFIJA AUTORA Milica Vinaver-Ković (21. II 1967, Beograd) radi kao asistent za Francusku književnost i Francusku kulturu na Odseku za romanistiku Filološkog fakulteta BU. Bavi se književnim i stručnim prevodjenjem, kao i nastavom francuskog jezika. Objavila je radove o francuskoj književnosti XVIII veka („Le lecteur dans Jacques le fataliste et son maître“, 2002; monografija Narativni postupci u Didroovim romanima , 1997), engleskoj književnosti XVIII veka (predgovor za Sternovog Tristrama Šendija , 2011), komparativnoj književnosti („Vidovi tragike u memoarskoj književnosti o revoluciji: francuski i srpski memoari o kraju XVIII i početku XIX veka“, 2008; „Un homme et une femme sur la plage – dynamique du paysage marin chez Jean-Philippe Toussaint et Veljko Drljević“, u štampi), frankofonoj književnosti („L’écriture de l’exil dans l’oeuvre de Négovan Rajic“, 2006; predgovor za roman Žan -Fil ipa Tusena Bežanje , 2011), o modernoj i savremenoj francuskoj književnosti („Le temps dans Fureur et Mystère de René Char“, 2000; “La responsabilité et la culpabilité tragique dans Les Bienveillantes de Jonathan Littel“, 2009), iz teorije književnosti, srpske prevodne književnosti, te razne p rikaze i prevode.