UNIVERZITET U BEOGRADU FILOLOŠKI FAKULTET NEVENA R. TOMIĆ BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA DOKTORSKA DISERTACIJA BEOGRAD, 2012. UNIVERSITY OF BELGRADE FACULTY OF PHILOLOGY NEVENA R. TOMIĆ LIBRARIES OF RELIGIOUS COMMUNITIES AND INSTITUTIONS DOCTORAL DISSERTATION BELGRADE, 2012. MENTOR: prof. dr Aleksandra Vraneš, Filološki fakultet, Beograd ĈLANOVI KOMISIJE: prof. dr Darko Tanasković Filološki fakultet, Beograd prof. dr Bogoljub Šijaković, Pravoslavno bogoslovski fakultet, Beograd DATUM ODBRANE: BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA Ova disertacija bavi se bibliotekama verskih zajednica i institucija u svetu, sa ciljem da prikaţe razvoj i domete teorije i prakse u ovoj posebnoj oblasti bibliotekarstva. Iako ove biblioteke imaju dugu istoriju, sama nauĉna oblast je mlada i još uvek se razvija. Na poĉetku rada dat je prikaz teorijskih radova i korišćene terminologije na nekoliko svetskih jezika. Istorijski razvoj biblioteka verskih zajednica i institucija zapadnih i istoĉnih tradicionalnih religija ukazuje na vaţnost njihove uloge u širenju religija i kultura. Razmatrana je društvena uloga biblioteka verskih zajednica i institucija u okvirima verske i društvene zajednice. Pitanja intelektualne slobode, cenzure, etike, posebno su znaĉajna za ove biblioteke zbog njihove misije da promovišu etiĉke stavove i religijska verovanja svoje zajednice. Ovaj rad bavi se i pitanjima prakse u bibliotekama verskih zajednica: katalogizacijom, klasifikacijom, selekcijom, nabavkom i razvojem fondova, radom sa korisnicima. Katalogizacija i klasifikacija u oblastima religije i teologije su specifiĉne oblasti koja zahtevaju visokostruĉna znanja. Opisani su i primeri dobre prakse konzorcijuma u oblasti objedinjene nabavke i razvoja fondova. Predstavljena je aktivnost profesionalnih udruţenja biblioteka verskih zajednica i institucija koja postoje u svetu. Digitalno okruţenje pokreće pitanja adekvatnog predstavljanja na Internetu, Web kataloga, digitalnih izvora u oblastima religije i teologije, projekata digitalizacije koji postoje u ovoj oblasti. Kao primeri specifiĉne prakse i raznovrsnosti koja postoji meĊu bibliotekama verskih zajednica i institucija opisani su: Biblioteka porodiĉne istorije koja pripada mormonskoj zajednici, nacionalna Biblioteka tibetskih radova i arhiva u Indiji, ĉitaonice verske zajednice Hrišćanska nauka i Hilandarska nauĉna biblioteka koja se nalazi na Drţavnom univerzitetu u Ohaju. KLJUĈNE REĈI: BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA, RELIGIJSKE BIBLIOTEKE, VERSKE BIBLIOTEKE, RELIGIJSKO BIBLIOTEKARSTVO 1 LIBRARIES OF RELIGIOUS COMMUNITIES AND INSTITUTIONS This dissertation deals with the religious libraries – libraries of religious communities and institutions in the world. It tends to give a picture of theory and practice in this special field of librarianship. Although these libraries have long history this scientific field is very young and still in development. Brief overview of theoretical works and used terminology in several world languages is given. Historical development of libraries in traditional religions of East and West shows their importance for the spread of religions and culture. The social role of the religious library in the frame of the religious and local community is also considered. Intelectual freedom, censorship and ethical issues are particularly related to libraries which belong to religious communities, because of their mission to promote ethical attitudes and religious beliefs of the community. Special challenges of cataloging and classification in the field of theology and religion are disscused. Considering collection development the focus is given to the good examples of library consortia that exist in the field. Professional associations and their activities are presented. Digital environment raises questions of the adequate presence of the religious libraries on the Internet, OPAC, resources in the field of religion and theology, digitalization projects in the field. Four different cases (Family History Library in Solt Lake City, Library of Tibetan Works and Archives in India, Christian Science Reading Rooms and Chilandar Scientific Library in Ohio) are presented as examples of the variety of religious libraires. KEY WORDS: RELIGIOUS LIBRARIES, RELIGIOUS LIBRARIANSHIP, LIBRARIES OF RELIGIOUS COMMUNITIES 1 SADRŢAJ 1 UVOD……….……….….………………..………………………..….......3 2 BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA…..….….12 2.1 Teorijsko utemeljenje oblasti religijskog bibliotekarstva………….….….12 2.2 Terminologija korišćena u oblasti religijskog bibliotekarstva……..…..…19 2.3 Tipologija biblioteka verskih zajednica i institucija……….………..….....23 3 ISTORIJSKO NASLEĐE……………….……………………..………25 3.1 Hrišćanske biblioteke…………….………….….………………..……….25 3.2 Razvoj biblioteka u muslimanskom svetu..................................................49 3.3 Istorija jevrejskih knjiga i biblioteka..........................................................55 3.4 Istorija biblioteka istoĉnih religija..............................................................59 3.4.1 Biblioteke istoĉnih religija u Indiji.............................................................60 3.4.2 Biblioteke istoĉnih religija u Kini...............................................................63 4 PROFESIONALNA UDRUŢENJA BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA………………………………………….……66 4.1 Istorija institucionalnog organizovanja biblioteka verskih zajednica i institucija…………………………………………………………………..……..66 4.2 Ameriĉko udruţenje teoloških bibliotekara…….…..………….…………72 4.3 Evropske teološke biblioteke………………………………..….………...76 5 BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA U DRUŠTVU………………………………………………………………………79 5.1 Mesto i uloga religijskih biblioteka u okviru verske i šire društvene zajednice………………………..………………………………………………...79 5.2 Verska cenzura nekad i sad…..……………….………….……………….86 5.3 Intelektualna sloboda i cenzura u bibliotekama verskih zajednica……….95 2 5.4 Etiĉke i profesionalne vrednosti religijskog bibliotekarstva….……….….98 6 OSOBENOSTI PRAKSE U BIBLIOTEKAMA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA…………………………………………….……….…….…..101 6.1 Obrazovni i profesionalni profil bibliotekara……………………..………101 6.2 Katalogizacija i klasifikacija u bibliotekama verskih zajednica i institucija………………………………………………………………………..107 6.3 Selekcija i razvoj fondova …….………………………………………...120 6.4 Rad sa korisnicima…………………………………………………..….132 7 BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA U DIGITALNOM OKRUŢENJU…………………………………………..….137 7.1 Biblioteke verskih zajednica i institucija u digitalnom okruţenju………137 7.2 Web katalozi biblioteka verskih zajednica i institucija………………….142 7.3 Predstavljanje biblioteka verskih zajednica i institucija na Internetu: analiza Web portala……………………………………………………………………..147 7.4 Elektronski izvori iz oblasti religije i teologije .………………………...150 7.5 Digitalne biblioteke iz oblasti religije i teologije……………………..…155 8 PERSPEKTIVE RAZVOJA BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA…………………………………………………………………..162 9 PRIMERI NEKOLIKO SPECIFIĈNIH BIBLIOTEKA .................165 9.1 Biblioteka porodiĉne istorije u Salt Lejk Sitiju.........................................165 9.2 Ĉitaonice Hrišćanske nauke......................................................................172 9.3 Biblioteka tibetanskih radova i arhiva......................................................174 9.4 Hilandarska nauĉna biblioteka u Ohaju....................................................177 10 ZAKLJUĈAK………………………………………………………...180 11 LITERATURA………………………………………………….……185 12 ELEKTRONSKI IZVORI…………………………………………..194 13 ZNAĈAJNI INTERNET PORTALI.................................................197 3 UVOD Ţiveći u našem globalnom društvu, verovatno je da ćete u toku svog ţivota sresti ljude iz svih krajeva planete. Razumevanje religijskih verovanja ovih ljudi jedan je od mnogih koraka koje čovečanstvo mora preduzeti da bismo jednog dana zajedno prosperirali u miru. 1 Ovaj rad nastao je kao rezultat dugogodišnjeg interesovanja za specijalno bibliotekarstvo u oblasti biblioteka verskih zajednica i institucija. Proistekao je iz zapitanosti koje je nametala praksa, kao i iz prepoznavanja potrebe da se znanja i iskustva prikupe, kritiĉki analiziraju i da se sistematizuje i utemelji ova nova oblast prouĉavanja. Polazi se od pretpostavke da biblioteke verskih zajednica i institucija, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, imaju zajedniĉke karakteristike. Iako im nije pridavana dostojna paţnja, u svetu postoji ogroman broj biblioteka verskih zajednica, veoma razliĉitih tipova, veliĉina i profila fondova koje su znaĉajni kulturni i akademski centri, od onih u sluţbi male verske ili lokalne društvene zajednice, do biblioteka svetski poznatih sa milenijumskim trajanjem i najvrednijim riznicama znanja i pisane reĉi. Iako nosioci mnogih i razliĉitih uloga u društvu, biblioteke verskih zajednica i institucija su prvenstveno predstavnici i nosioci religijske kulture, ĉuvari svetih spisa i pisane reĉi inspirisane odreĊenim religijskim pogledom na svet. Brojne su rasprave o sveproţimajućem uticaju religije, u istorijskoj i savremenoj perspektivi, na ustrojenost društva, društvenu koheziju, politiĉke ideje i praksu, preovlaĊujuća etiĉka naĉela. “Religije ne samo da doprinose utemeljenju civilizacija tokom cele istorije, već i direktno utiĉu na savremene 1 An Introduction to the Study of World Religions / Sara Wenner http://www.mnsu.edu/emuseum/cultural/religion/ . – 22. 2.2010. 4 meĊunarodne odnose i vaţne dogaĊaje u svetu. Bilo da razmišljamo o globalizaciji “fundamentalizma”, religijski motivisanoj politici, pojavi brojnih novih religija ili o našim društvima, koja su sve više pluralistiĉka, obavešteni graĊanin dvadeset prvog veka ne moţe da dozvoli sebi da zanemari poznavanje religijskog verovanja i prakse.” 2 Neki nauĉnici smatraju da se religiji ne pridaje duţna paţnja i da treba osvestiti savremenike o uticajima religije na razvoj kultura, na tokove istorije, meĊu njima je i britanski istoriĉar religije protestantskog porekla Trevor Ling (Trevor Oswald Ling 1920 – 1995), vrstan poznavalac budizma, koji kritikuje i upozorava na nedostatnost i ograniĉenost savremenog gledanja na religiju.3 Akademsko prouĉavanje religije razvija se od kraja XIX veka, velikom zaslugom nemaĉkog nauĉnika Fridriha Maksa Milera (Friedrich Max Muller, 1823-1900) osnivaju se prve katedre na evropskim univerzitetima. 4 Prvu polovinu dvadesetog veka obeleţila je klima racionalizma i prouĉavanju religije nije pridavana prevelika paţnja. Nakon Drugog svetskog rata religija ponovo postaje predmet interesovanja, prouĉava se sa razliĉitih aspekata, pa tako nastaju nove discipline kakve su antropologija religije, psihologija religije, sociologija religije. Nauka o religiji postaje samostalna oblast istraţivanja „dok se ranije prouĉavanje nehrišćanskih religija obiĉno odvijalo u okviru hrišćanske teologije, došlo je do preokreta, naroĉito šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka, kada je termin „religijska nauka“ postao 2Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. – Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009. – str. 9. 3„Ovaj vid istorije religije zapravo sluţi kao dragocen korektiv savremenom, skuĉenom gledanju na religiju kao na manje-više privatnu, liĉnu stvar izmeĊu ĉoveka i njegovog Boga, gledanju posebno svojstvenom hrišćanstvu od XVI veka naovamo. U islamu i budizmu, pogotovu, da se videti kakva bi mogla da bude jedna izvorno narodska, religijski nadahnuta kultura; široko otvorena reka što okolnoj oblasti obezbeĊuje saobraćaj, plodnost i ţivotnu moć; od ovoga je odudarao stešnjen i jalov odvodni kanal u koji se do XIX veka naovamo bila pretvorila religija u Evropi. Mogućno je da je i do dva razorna povodnja zvana komunizam i sekularizam došlo zbog toga što se korito religije u Evropi tako veštaĉki suzilo.“ Istorija religije Istoka i Zapada / Trevor Ling ; s engleskog preveo Voja Ĉolanović . – 5. izd. – Beograd : SKZ, 2003. 4 Poznata je izreka Fridriha Maksa Milera da poznavati samo jednu religiju znaĉi ne poznavati nijednu. 5 sasvim uobiĉajen i kada su se osnivale posebne katedre za religijske nauke“.5 O potrebi komparativnog prouĉavanja religija, kao i o nauĉnoj opravdanosti postojanja komparativnog pristupa pisali su mnogi. E. O. Dţems (Edwin Oliver James, 1888 – 1972) piše da je potrebno izvršiti „uporedno ispitivanje materijala“ da bi se „odvojilo trajno od prolaznog“ tj. da bi se utvrdile trajne vrednosti tekovina religije, 6 naš sociolog religije Đuro Šušnjić istiĉe bitne metodološke pretpostavke za pristup istraţivanju religija „Pretpostavka o religijskoj homogenosti jednako je pogrešna kao pretpostavka o religijskoj heterogenosti. Naš posao je da ih poredimo, i da, uoĉavajući sliĉnosti i razlike izmeĊu religija, pokušamo da ih objasnimo i razumemo u onome što im je zajedniĉko i bitno. Bitnim smatram ona obeleţja religije bez kojih ona ne moţe da postoji a da ne izgubi svoj identitet. Pri tome treba imati pouzdane opise religija, da bi neprestano poreĊenje bilo moguće.“7 O uticaju religije na društvene procese i razvoj društva najopširnije je pisao nemaĉki sociolog Maks Veber (Karl Emil Maximilian Weber 1864 – 1920), koji je sproveo opseţno istraţivanje o svetskim religijama („religijama koje su privukle veliki broj vernika i presudno uticale na tok planetarne istorije“8) hinduizmu, budizmu, daoizmu, judaizmu i posebno o uticaju hrišćanstva na istoriju tzv. Zapadnog sveta. Veber istiĉe uticaj protestantizma, naroĉito puritanizma, na razvoj preduzetniĉkog, kapitalistiĉkog pogleda na svet. On smatra da hrišćanstvo nosi u sebi revolucionarni duh, koji nije svojstven religijama Istoka, i stoga je vaţan pokretaĉki faktor društvenih promena u zapadnom društvu. U savremenom svetu, koji je zakoraĉio u treći milenijum, još uvek se ne pridaje dovoljno paţnje znaĉaju religije, iako se prognoze nekih nauĉnika da će uticaj religije oslabiti nisu ostvarile. Ponekad se naglašava uloga religije u 5Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. - Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009 . – str. 14. 6 Uporedna religija : uvod u istorijsko prouĉavanje religije / E.O. Dţems ; preveo Sreten Marić . – Novi Sad : Matica srpska, 1990 . – str. 6. 7Religija.1.Pojam, struktura, funkcije / Đuro Šušnjić . – Beograd : Ĉigoja štampa, 1998. – str. 32. 8 Sociologija / Entoni Gidens ; prevodioci Nadeţda Silaški, Tatjana Đurović . – Beograd : Ekonomski fakultet, 2003 . – str. 549. 6 razvoju konflikata i religija istiĉe kao izvor društvenog konflikta, dok se ĉesto previĊa njena potencijalna snaga u borbi za mir. Verski lideri i institucije nose snagu medijatora u konfliktnim situacijama i mogu biti veza meĊu zavaĊenim stranama. MeĊureligijski dijalog je drugi naĉin verske borbe za mir. Cilj ovog dijaloga nije samo rešenje trenutno nastalog konflikta, već slabljenje meĊuverskih tenzija koje mogu izazvati budući konflikt ili izrasti iz trenutnog konflikta. 9 Poznati katoliĉki teolog Jozef Racinger tj. papa Benedikt XVI (Joseph Alois Ratzinger 1927 - ), kaţe da je jedno od bitnih pitanja religijskog dijaloga zajedniĉki „odgoj ljudskog roda za mir“.10 U teorijskom prouĉavanju fenomena odnosa razliĉitih religija najdalje se otišlo u hrišćanskim nauĉnim krugovima. Racinger istiĉe da se u dijalogu sa drugim svetskim religijama (posmatrano iz hrišćanske perspektive) hrišćanstvo moţe orijentisati ekskluzivistiĉki, pluralistiĉki ili inkluzivistiĉki, 11 sam se zalaţe za fenomenološki i istorijski zasnovano nauĉno istraţivanje religija, za pluralistiĉki pogled na dijalog hrišćanstva sa tzv. drugima, gde razumevanje svetskih religija proizilazi iz ozbiljnog nauĉnog prouĉavanja, koje uoĉava i poštuje razliĉitosti i gde se svaka religija mora razumeti iz nje same “Zastupao sam shvaćanje da se najprije mora pokušati uoĉiti panorama religija u njezinoj ultrapovijesnoj i duhovnoj strukturi. Ĉinilo se da se ne smije diskutirati o jednoj još pobliţe nedefiniranoj i praktiĉki još uopće neuoĉenoj masi zvanoj “religije”, nego da se najprije jednom mora pokušati vidjeti je li tu bilo konstantnih povijesnih razvitaka i daju li se prepoznati osnovni tipovi o kojima bi se zatim moglo doći do nekih vrednovanja; i na kraju, valjalo bi pitati kako se ti osnovni pojmovi uzajamno odnose i stavljaju li nas pred alternative koje bi onda mogle postati predmetom filozofskih i teoloških 9 Teaching about the Religious Other : special report 143 of United States Institute of Peace / David Smock http: // www.usip.org/pubs/specialreports/sr 143. html . – 09.02.2011. 10 Vjera – istina – tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije / Joseph Ratzinger; preveo Stjepan Kušar . – Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 2004. – str. 7. 11 Isto. – str. 15. 7 premišljanja i odluka.”12 Ovaj Racingerov zahtev za nauĉnom objektivnošću koji ţeli da unapredi nivo razumevanja i dijaloga, izraţava gledište teologa zapadne hrišćanske provenijencije, što njegovom mišljenju daje teorijski okvir i postavlja granice, u praksi je situacija komplikovana i teško je doći do odgovarajućih nivoa poreĊenja - meĊuverski susreti “ĉesto ukljuĉuju nadreligijsku usporedbu specifiĉnih doktrinarnih koncepcija i normi”13 gde hrišćanska strana koja je najĉešće inicijator ovih susreta i dijaloga podrazumeva “stanoviti stupanj racionalizacije i konceptualizacije doktrinarnih sadrţaja, kako bi bili usporedivi s katoliĉkom ili protestantskom teologijom, zanemarujući simboliĉke ekspresivne vjerske izraze. Naprosto se pretpostavlja da svaka religija mora imati središnje vjerovanje i autoritativne tekstove. Na taj su naĉin meĊuvjerske aktivnosti, izmeĊu ostalog, pridonijele rekonceptualizaciji religijske samoprezentacije.”14Uoĉeni fenomeni dodatno dovode u pitanje plodnost dijaloga na nivou verskih institucija. Postojanje dijaloga i otvorenost samih verskih institucija za drugaĉija shvatanja i verska uverenja, moţe biti podsticaj njihovim vernicima da razmišljaju o vaţnosti dijaloga, upoznavanja i razumevanja drugih religija. Neki nauĉnici smatraju da samo kroz liĉne razgovore, dijaloge vernika razliĉitih tradicija i uverenja moţe doći do napretka u odnosima. Tako Đuro Šušnjić kritikuje salonski govor predstavnika verskih institucija i smatra da 12 Vjera – istina – tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije / Joseph Ratzinger; preveo Stjepan Kušar . – Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 2004. – str. 15. 13Multikulturalizam : društveni i teorijski izazovi / Milan Mesić . – Zagreb : Školska knjiga, 2006. – str. 334. 14 Tako je, primjerice, “hinduski naĉin ţivota“, izvorno više ili manje sveobuhvatna religijska i kulturna sfera, postao kompartmentiziran, percipiran u sistematiziranom kršćanskom smislu kao racionalizirana „religija“(sa svetom sferom vezanom uz specifiĉna mjesta, dogaĊaje, vrijeme i sadrţaje). Percepcija manjinske religije u društvu koje je istovremeno sekularno i viševjersko, pogodila je, recimo, naĉin na koji britanski Hindusi misle o sebi i svojoj vjeri. Naravno, ima onih koji su zadrţali izvorni pogled na hinduizam u smislu integralnoga „naĉina ţivota“. No, neki se poĉinju odnositi prema hinduizmu poput mnogih kršćana prema kršćanstvu – kao nekoj vrsti vjerske kulturne tradicije, koje se treba prisjetiti tijekom velikih svetkovina i prilikom roĊenja, ţenidbe i smrti. Neka istraţivanja sugeriraju da je za hindusku djecu roĊenu u Britaniji „hinduizam“ postao više diskretno podruĉje iskustva, koje se moţe namjerno izbjeći, ili upraţnjavati, naprosto zbog kulturnog bogaćenja ili druţenja sa suvjernicima.“ Multikulturalizam : društveni i teorijski izazovi / Milan Mesić . – Zagreb : Školska knjiga, 2006. – 435 str. 8 nisu problem razlike u verovanjima, obredima ili organizaciji verskog ţivota već “vanverski, ideološko-politiĉki motivi i interesi”. 15On se zalaţe za iskren razgovor vernika „Jedini naĉin da se razliĉite vere razumeju i sporazumeju jeste razgovor njihovih vernika, ali ne preko posrednika – verskih voĊa i ustanova – već licem u lice. Što je više posrednika izmeĊu vernika razliĉitih vera, to su oni dalje jedan od drugog i od vere. U meri u kojoj je razgovor verskih ustanova zamenio razgovor vernika, u toj meri on postaje formalan i jalov. Jer dve verske ustanove, odnosno dve verske ideologije, i ne mogu ući u razgovor, pošto su po definiciji netrpeljive i iskljuĉive. Samo dve verske liĉnosti, slobodne, svesne i voljne da jedna drugu darivaju svojim iskustvom i ljubavlju mogu da vode dijalog.“16Mišljenje autora ove disertacije je da je potrebno i neophodno uspostaviti i negovati dijalog na svim nivoima, gde god je to moguće, ako postoji ţelja za razumevanjem i prihvatanjem. Gde je mesto biblioteke u religijskom svetu? Kako piše ameriĉki teoretiĉar bibliotekarstva Dţon Harvi (John Frederich Harvey 1921 -) “Ovo je svet doktrine i dogme, pompe i sveĉanosti, verskih institucija i administrativnih sluţbi, glumaca i diplomata. Svaka biblioteka u religijskom svetu je emisar, organizacija koja stoji izmeĊu dva sveta, institucije crkve ili sinagoge i polja korisnika, i oĉekuje se, barem donekle, da jedne drugima predstavi sa integritetom i vernošću.” 17 Biblioteka je obiĉno sagledana kao jedinica u okviru šire institucije – verske organizacije, verskog sedišta ili centra, bogoslovije, sinagoge, koledţa ili parohijske škole. Osnovna misija biblioteke verske zajednice ili institucije je da obezbedi ĉitanje i pretraţivanje materijala o religiji i posvećenom ţivotu. Primarni fokus, osnovna uloga svake religijske biblioteke, usmerena je na duhovno usavršavanje, na podsticanje duhovnog i moralnog razvoja ĉlanova verske i društvene zajednice. U svetu religije u kome knjige i ĉitanje zauzimaju 15Religija.1.Pojam, struktura, funkcije / Đuro Šušnjić . – Beograd : Ĉigoja štampa, 1998. – str. 453. 16 Isto . – str. 452. 17 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999 . – str. 4. 9 znaĉajno mesto, gde je svakodnevno ĉitanje neophodnost i obaveza, religijska biblioteka i bibliotekar trebalo bi da budu posmatrani kao vitalni deo verske zajednice. Za tri velike svetske monoteistiĉke religije - za hrišćane, kao i za muslimane i za Jevreje, kaţe se da su narod knjige. Tokom dnevnih ili nedeljnih verskih sluţbi ĉitaju se delovi svetih knjiga, u drugim delovima sluţbe pevaju se pesme nadahnute svetim spisima. Biblioteke u svetu religije nisu znaĉajne samo zato što ĉuvaju svete knjige, već i zato što ĉuvaju i daju na korišćenje teološke komentare, objašnjenja, rasprave, koji podrţavaju i tumaĉe svete spise. U kakvim institucijama se nalaze biblioteke verskih zajednica i institucija? Moţe postojati jedna ili više biblioteka u sedištima na nacionalnom, regionalnom ili lokalnom nivou, u svakoj bogosloviji, u svakoj sinagogi ili parohijskoj školi, u svakom manastiru kao i u istorijskim i arhivskim centrima. Najveću grupu u svetu ĉine javne biblioteke koje usluţuju ĉlanove verske zajednice pri mestima bogosluţenja. U ovom disertaciji predstavljena je panorama u kojoj deluju savremene biblioteke verskih zajednica i institucija – uloga ovih biblioteka u okviru šire društvene zajednice i u okviru verske zajednice kojoj pripadaju, udruţenja koja zastupaju interese ovih biblioteka, specifiĉnosti prakse : primenjeni sistemi klasifikacije, pravila za katalogizaciju vezana za religijsku literaturu, profil fondova, korisnici itd. Dat je i istorijski prikaz razvoja ovih biblioteka koje imaju milenijumsku tradiciju i projekcija njihovog razvoja uslovljena menjanjem društvene svesti i drugaĉijim odnosom prema fenomenu religijskog, kao i tehnološkim promenama. Ukazano je na karakteristiĉan odnos pojedinih verskih grupacija prema ĉitanju, knjizi i bibliotekama. U radu je predstavljen i kritiĉki pregled relevantne literature o bibliotekama verskih zajednica i institucija. Dostupna literatura, kao i u drugim oblastima teorije bibliotekarstva, uglavnom potiĉe sa severnoameriĉkog kontinenta. S obzirom da ova disertacija teţi da pruţi komparativni pregled religijskog bibliotekarstva u 10 savremenoj i istorijskoj perspektivi, u dostupnoj literaturi nije bilo previše oslonaca, jer se većina radova uglavnom bavi protestantskim bibliotekama, poneki rimokatoliĉkim, a mali broj katoliĉkim i protestantskim na jednom geografskom podruĉju ili u istorijskoj perspektivi. Vaţna napomena vezana uz ovaj rad je da izbor prouĉavanih biblioteka verskih zajednica i institucija nije rezultat nikakve preselekcije – podobnosti ili nepobodnosti u odnosu na postavljeni vrednosni kriterijum, priznatosti ili nepriznatosti od strane politiĉkih institucija, drţavnih i meĊudrţavnih organa, meĊusobnog uvaţavanja ili priznavanja samih verskih zajednica - granice ovom radu postavili su dostupni izvori o bibliotekama. Tako na primer, znaĉaj koji mormonska crkva pridaje istraţivanju u oblasti genealogije ili status koji imaju ĉitaonice u verskoj zajednici Hrišćanske nauke, nezaobilazne su ĉinjenice u savremenoj realnosti biblioteka verskih zajednica i institucija. U disertaciji su korišćeni komparativni, istorijski, analitiĉko-sintetiĉki nauĉni metod i metod studije sluĉaja (case study). Primenom komparativnog metoda utvrĊena je moguća klasifikacija biblioteka verskih zajednica i institucija i dat pregled terminologije korišćene u ovoj oblasti. Komparativni metod korišćen je i u prikazivanju karakteristika razliĉitih podtipova koji pripadaju bibliotekama verskih zajednica i institucija, u opisivanju primenjenih sistema za klasifikaciju u oblasti religije i teologije, u poreĊenju razliĉitih aspekata profesionalne prakse u religijskim bibliotekama. Opisan je razvoj biblioteka koje su obeleţile istoriju tri velike monoteistiĉke religije: hrišćanstva, islama i judaizma. Predstavljen je i razvoj biblioteka u okviru tradicionalnih istoĉnih religija – posebno u velikim središtima, Kini i Indiji. Istorijski metod je korišćen i da se prikaţe razvoj profesionalnih udruţenja biblioteka verskih zajednica i institucija u svetu. Prikazan je i istorijski razvoj institucije cenzure koja se u dvostrukom vidu vezuje za verske zajednice, versku i religijsku literaturu - sa jedne strane govori o odnosu verskih zajednica prema pitanju intelektualne slobode i prema drugim 11 religijama, a sa druge strane, govori o odnosu drţavnih reţima prema verskim idejama i verskim slobodama. Metodom studije sluĉaja opisane su karakteristiĉne biblioteke: Biblioteka tibetanskih radova i arhiva, Biblioteka porodiĉne istorije u Salt Lejk Sitiju, Hilandarski nauĉni centar, kao i ĉitaonice Hrišćanske nauke. Biblioteka tibetanskih radova i arhiva nalazi se u Indiji, tibetanska vlada sa dalaj-lamom na ĉelu dodelila joj je status nacionalne biblioteke, arhiva i muzeja (ovo je jedinstven sluĉaj nacionalne biblioteke van granica matiĉne drţave). Sadrţi najznaĉajniju kolekciju radova o tibetanskoj verziji budizma, lamaizmu, a osim toga je i znaĉajan nauĉni centar za prouĉavanje lamaizma i kulture Tibeta. Biblioteka porodiĉne istorije u Salt Lejk Sitiju u Juti, koja pripada mormonskoj zajednici, jedna je od tehnološki najmodernije opremljenih biblioteka u svetu, sa profesionalno obuĉenim osobljem, vodeći centar za prouĉavanje genealogije, sa najvećom bazom podataka o genealoškim stablima iz celog sveta. Hilandarski nauĉni centar nalazi se na univerzitetu u Ohaju i sadrţi vrednu zbirku mikrofilmova i digitalnih kopija staroslovenskih rukopisa i neguje rad na prouĉavanju staroslovenskih rukopisa i staroslovenske paleografije. Ĉitaonice verske zajednice Hrišćanska nauka, osnovane u mnogim trţnim centrima, gradskim središtima i na prometnim mestima znaĉajan su fenomen, jer su glavno misionarsko oruĊe za širenje ideja i verovanja ove zajednice. Ova doktorska disertacija upućena je prvenstveno bibliotekarskoj nauĉnoj javnosti, studentima, budućim prouĉavaocima biblioteka verskih zajednica i institucija, kao i zaposlenima u ovim bibliotekama. Struĉna javnost moţe steći širi uvid u teorijske i praktiĉne domete savremenog religijskog bibliotekarstva. Svetska iskustva mogu pomoći kao putokaz za unapreĊivanje prakse u bibliotekama verskih zajednica i institucija u Srbiji. Rad je jedinstven i pionirski po tome što se bavi bibliotekama svih verskih zajednica o kojima postoje dostupni izvori. Autor rada je imao priliku da neke od svojih ideja predstavi na predavanju u Ameriĉkom udruţenju teoloških bibliotekara u 12 Ĉikagu 2007. godine,18 kada su prisutni vodeći struĉnjaci iz oblasti teološkog bibliotekarstva zakljuĉili da je pristup jedinstven, jer su dosadašnja prouĉavanja, kako je već istaknuto, bila ograniĉena uglavnom samo na biblioteke jedne verske zajednice. Ukazivanjem na savremeni i istorijski znaĉaj ovih institucija, njihovu ulogu u kulturi i društvu, apeluje se na odgovorne u samim verskim zajednicama, kao i u drţavnim strukturama, da se zainteresuju i podupru njihov rad i dublje razumeju sveukupni potencijal koji nose kao moguća mesta susreta razliĉitih religija i kultura, izgradnje mira, kulturne razmene i ĉuvari razliĉitih tradicija pisane misli. 18 Kao dobitnik IFLA/OCLC stipendije za mlade profesionalce u oblasti bibliotekarstva i informatike (IFLA/OCLC Early Career Development Program 2007) autor je 2007. boravio u sedištu Ameriĉkog udruţenja teoloških bibliotekara u Ĉikagu gde je prisutnim bibliotekarima, direktorima udruţenja, odrţao predavanje na temu Biblioteke verskih zajednica u Beogradu u kome je predstavljen rad nekoliko najznaĉajnijih biblioteka verskih zajednica u Beogradu (Patrijaršijska biblioteka, Biblioteka Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta, Biblioteka Rimokatoliĉke nadbiskupije, Islamska biblioteka, Biblioteka jevrejske opštine i Biblioteka Adventistiĉkog teološkog fakulteta), moguće smernice razvoja i mogućnosti za saradnju. 13 BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA TEORIJSKO UTEMELJENJE OBLASTI RELIGIJSKOG BIBLIOTEKARSTVA Religijsko bibliotekarstvo kao komparativna oblast prouĉavanja, koja teţi da obuhvati biblioteke svih prisutnih verskih zajednica na jednoj teritoriji, sasvim je mlada disciplina koja poĉinje da se razvija tek na pragu XXI veka. Pionirski rad u ovoj oblasti je obimno statistiĉko istraţivanje religijskih biblioteka u Severnoj Americi Dţona Frederika Harvija19 objavljeno 1999. godine u dva toma, posvećena religijskim nauĉnim i religijskim javnim bibliotekama.20Ova studija je prvo istinski komparativno istraţivanje koje uzima u obzir sve verske zajednice i institucije koje obitavaju na jednoj teritoriji. U uvodu autor istiĉe da je svestan znaĉaja i veliĉine svog poduhvata “Oblast religijskog bibliotekarstva od strane vodećih ljudi u bibliotekarstvu ranije nije prepoznata kao posebna grupa koja deli zajedniĉke karakteristike. Zato ova oblast treba da bude definisana kroz uzorke relevantnih podoblasti, koje su ovde opisane i analizirane. Knjiga ozbiljno razmatra polje religijskog bibliotekarstva. Dok bibliotekari uglavnom zastupaju mišljenje da je polje religijskog bibliotekarstva malo, specijalizovano i lokalizovano, ovo je u stvari široka i obimna oblast.”21 19 Dţon Frederik Harvey (John Frederick Harvey) (1921 - ? ) jedan je od najznaĉajnijih i najplodnijih stvaralaca u ameriĉkom bibliotekarstvu, bivši prezbitarijanski Ċakon, bio je dekan i predsednik upravnih odbora nekoliko škola za bibliotekarstvo na ameriĉkim i teheranskom univerzitetu, osnivaĉ Asocijacije biblioteka crkava i sinagoga (Church and Synagogue Library Association) u SAD, Iranskog dokumentarnog centra, Teheranskog centra za obradu knjiga u Iranu. 20 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – 749 str. 21 Isto . – Str. 1. 14 Godinama unazad pisano je o istoriji, struĉnom ureĊenju, primenjenim klasifikacionim sistemima i specifiĉnostima rada u bibliotekama pojedinih verskih zajednica i institucija. Najveći broj radova potiĉe iz pera protestantskih i katoliĉkih autora iz Amerike, Australije i Novog Zelanda. Po pravilu autori pišu samo o bibliotekama i bibliotekarstvu svoje verske zajednice, komparativne analize ne postoje. U zapadnoevropskom bibliotekarstvu biblioteke verskih zajednica i institucija prouĉavane su uglavnom u istorijskoj perspektivi, malo je radova koji se bave savremenim problemima u ovoj oblasti. U zemljama Istoĉne Evrope i nekadašnje Ruske Federacije tek poslednjih godina oţivljava rad ovih biblioteka i za sada ne postoji znaĉajnija teorijska nadgradnja. U proteklim godinama objavljena su dva sekundarna izvora, vredna najpre zbog opredeljenja autora da ne ograniĉe svoje istraţivanje samo na jednu versku zajednicu, već da posmatraju religijsko bibliotekarstvo u širem kontekstu, istina ne uzimajući u obzir sve verske zajednice, ali dajući širi okvir svom radu, što do tada nije bio sluĉaj. Australijska bibliotekarka Korali Dţenkin (Coralie E. J. Jenkin) objavila je bibliografiju radova o teološkim bibliotekama i bibliotekarima, kojom su obuhvaćene biblioteke i bibliotekari verskih obrazovnih institucija judeo-hrišćanske tradicije. 22Taĉna je opaska koji autorka iznosi na poĉetku rada da, iako oblast teologije ima najobimniju literaturu, relativno malo radova je posvećeno teološkim bibliotekama i mnogi od njih su zastareli. 23Dejvid Stjuart (David Stewart), bibliotekar Teološkog seminara na Prinstonu, sastavio je popis relevantne literature iz korpusa hrišćanskog bibliotekarstva – protestantskog i katoliĉkog, nastalog na engleskom govornom podruĉju, kroz koji se moţe pratiti razvoj hrišćanskog religijskog bibliotekarstva u Severnoj Americi. 24 Izvori vezani za biblioteke u drugim delovima sveta, posebno biblioteke koje pripadaju nehrišćanskim verskim zajednicama, nisu tako brojni, znaĉajna 22 Theological libraries and librarianship: a bibliography / Coralie E. J. Jenkin . – Adelaide, 1985. 23 Isto. – str. VIII. 24 http://www.ptsem.edu/grow/Library/NYATLA. – 10.09.2011. 15 je bibliografija Libraries and information in the Arab world : an annotated bibliography, 25 koja sadrţi bibliografske podatke o bibliotekama i informacionim centrima u arapskom svetu od 1977. do 1998. godine. Ova bibliografija sadrţi i opširan uvod kroz koji se moţe pratiti razvoj islamskih biblioteka u arapskom svetu. Godine 2000. objavljen je ĉlanak o crkvenim bibliotekama u Teheranu, znaĉajan po istaknutom interesovanju za biblioteke verskih manjina u većinski muslimanskoj sredini.26 Biblioteke verskih zajednica i institucija razliĉite su po starosti, veliĉini, ureĊenju. Mnoge od njih stare su vekovima, nose obeleţja kulturno-istorijskih spomenika i baštinika tradicije jedne verske zajednice. Nasuprot ovima stoje, uglavnom mlade, biblioteke lokalnih crkvenih zajednica, koje neguju principe savremenog bibliotekarstva i najbliţe su konceptu javnih biblioteka u sluţbi lokalne društvene zajednice. Najveći broj dostupnih radova posvećen je upravo ovim bibliotekama, koje se razvijaju od polovine XX veka, a od šezdesetih godina postaju predmet prouĉavanja teoretiĉara bibliotekarstva. Internet danas nudi veliki broj sajtova sa praktiĉnim rešenjima za osnivanje i voĊenje biblioteke lokalne crkvene zajednice. 27 Publikovano je nekoliko praktiĉnih priruĉnika namenjenih hrišćanskim bibliotekama u misijskim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike. Dţenet Njuhol (Jannette Newhall), dugogodišnji savetnik za biblioteke pri Fondu za teološko obrazovanje u Svetskom savetu crkava, u predgovoru svog priruĉnika istiĉe da je većina knjiga o ureĊenju biblioteka prilagoĊena sekularnim bibliotekama. Ona poklanja posebnu paţnju klasifikaciji i katalogizaciji teološke i druge verske literature, kao posebno bitnim segmentima rada u religijskim bibliotekama. 28 25 Libraries and information in the Arab world : an annotated bibliography / Lokman I. Meho, Mona N. Nsouli . – Westport : Greenwood Publishing Group, 1999. – str. 5. 26 An Introspective Look at the Church Libraries of Tehran / Seyed Mohammmad Kardan Neshati // Asian Culture Quarterly . – ISSN 0378-8911 . – No. 37 (Summer 2000), str. 33-40. 27 Internet portal www.lifeway.com i www. christianbook.com sadrţe mnoge tekstove namenjene bibliotekarima lokalne crkvene zajednice 28 A theological library manual / Jannette Newhall . – London : The Theological Education Fund of the World Council of Churches, 1970. 16 U okviru razvoja teološkog obrazovanja razvijalo se i interesovanje za biblioteke pri verskim obrazovnim centrima. 29 Razmatrana je uloga biblioteka u procesu verskog i teološkog obrazovanja, njihov istorijski razvoj, osobenosti fondova, sistemi klasifikacije, rad sa korisnicima. Elen Kraford i Bil Huk (Eillen Crawford, Bill Hook) dali su istorijski pregled razvoja struĉne klasifikacije teološke i religijske literature u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama, od revolucionarnog klasifikacionog sistema Melvila Djuija iz 1876. godine sve do savremenih kretanja u praksi i teoriji religijskog bibliotekarstva na pragu novog milenijuma. 30Najveći broj teorijskih radova o teološkim bibliotekama rezultat je organizovanog bavljenja ovim bibliotekama pod pokroviteljstvom Američkog udruţenja teoloških biblioteka(ATLA) 31 na godišnjim konferencijama asocijacije. U Severnoj Americi je sprovedeno nekoliko studija i analiza teološkog obrazovanja, u okviru kojih je sagledavano i mesto teoloških biblioteka, tj. biblioteka pri teološkim obrazovnim institucijama.32Godine 1934. Rejmond Moris (Raymond Morris, 1904 - 1990), teološki bibliotekar sa Jejla i nekadašnji predsednik ATLA-e, daje preporuke za uvoĊenje standarda u teološke biblioteke.33 Dve decenije kasnije sprovedena je studija UnapreĎenje 29 O ovome pogledati: Theological Librarianship : Toward a Profile of a Profession / Rashelle S.Karp, Andrew K.Keck // College and Research Libraries . – ISSN 0010-0870 . - No. 57 (January 1996), str. 35-52; The Interdisciplinary Nature of Theological Librarianship in the United States / Ron Jordahl // Libraries and Culture . – ISSN 0894-8631 . - Vol .25, No.2 (Spring 1990); The Protestant Theological Library in America: past, present and future // Theology and Life . – ISSN 0253-3812 . - Vol. 2, No. 7 (Autumn 1964), str. 230 – 234; Protestant Theological Seminaries and their Libraries / Robert F. Beach // Library Trends .– ISSN0024-2594 . - Vol. 2, No.9 (October 1960), str. 131 –148; Catholic Theological Seminaries and their Libraries / John H.Harrington // Library Trends . – Vol. 2, No 9 (October 1960), str. 149 –167; Jewish Theological Seminaries and their Libraries / Edward I. Kiev // Library Trends . – Vol. 2, No. 9 (October 1960), str. 168 - 174; 30 Paper on theological cataloging / Eillen Crawford and Bill Hook http: // www. atla.com/ tsig/ articles_news_updates/theol_cataloging_paper.html . – 13.05.2011. 31 American Theological Library Association , skr. ATLA 32 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984), str. 20 – 22. 33 The Libraries of Theological Seminaries / Raymond Morris // The Education of American Ministers.vol.3. – New York : Institute of Social and Religious Research , 1934 . – str. 149 – 191. 17 teološkog obrazovanja (The Advancement of Theological Education),34 koja se osvrće na mesto biblioteka u teološkim seminarima tj. bogoslovskim školama i istiĉe potrebu za boljim kvalitetom zbirki (koje treba da pomognu i u teološkom istraţivanju, a ne samo da budu podrška redovnom nastavnom programu), struĉnijim osobljem i aktivnijom meĊusobnom saradnjom teoloških biblioteka. Od 1961. do 1965. godine u SAD i Kanadi sprovedeno je istraţivanje Program razvoja biblioteka (The Library Development Program) 35 koje se prvenstveno bavilo biblioteĉkim zbirkama, iako je jedan od glavnih ciljeva studije bio da univerzitetsko osoblje bolje i jasnije shvati ulogu teoloških biblioteka. Program je insistirao na strogom poštovanju bibliografskih pravila i na taj naĉin znaĉajno doprineo profesionalnom razvoju, kao i osnaţivanju teoloških zbirki i razvoju usluga u teološkim bibliotekama. Udruţenje teoloških škola (ATS) i Ameriĉko udruţenje teoloških bibliotekara (ATLA) formirali su Radnu grupu za biblioteke (Library Task Force) koja je delovala od 1971. do 1973. godine, sa zadatkom da analizira teološko obrazovanje i promoviše nove standarde za akreditaciju (u kojima je ustaknuto mesto biblioteke u bogosloviji). Rad grupe doprineo je daljoj profesionalizaciji u teološkim bibliotekama. Godine 1980. Dţekson Kerol (Jackson Caroll) sproveo je istraţivanje ATS-a kroz anketiranje upravnih odbora teoloških obrazovnih institucija, kao i nastavnog i tehniĉkog osoblja. Anketirani su izrazili potrebu za utvrĊivanjem kriterijuma za adekvatnu teološku biblioteku, efikasniju upotrebu biblioteka, kontinuirano obrazovanje biblioteĉkog osoblja. Godine 1984. objavljena je studija Teološke biblioteke za 21. vek : Projekat 2000 (Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000) sprovedena pod rukovodstvom Stivena L. Pitersona (Stephen L. Peterson). Ova obimna i analitiĉna studija osvrće se na dotadašnja dostignuća u teološkom bibliotekarstvu Severne Amerike i istiĉe da je “postalo jasno da se 34 The Advancement of Theological Education / H. Richard Niebuhr, Daniel Day Williams, James M.Gustafson . – New York : Harper and Brothers, 1957. – 239 str. 35 The Library Development Program 18 jedna era u razvoju teološkog bibliotekarstva privodi kraju i poĉinje nova.”36U staroj eri biblioteke su se borile da postanu istinski centri za uĉenje, da studenti koriste sve dostupne izvore, a ne samo uskoprofilisanu propisanu literaturu, da imaju što potpunije fondove (pa je nabavljano sve što je dostupno na trţištu, tako su neki fondovi nadrasli i pet-šest puta svoju poĉetnu veliĉinu). U novoj eri vaţnost biblioteke u okviru teološke institucije ne postavlja se kao pitanje, uslovi u kojima deluju teološke institucije su se promenili, sa njima i pitanja vezana za izvore informacija i usluge u bibliotekama, tehnologija je donela nove izazove. Studija poziva da se osmisli zajedniĉka strategija za teološke biblioteke, da se uzme u obzir širi društveni kontekst, da se biblioteke sagledaju u okviru uloge koju imaju u obrazovnoj instituciji, verskoj zajednici, društvu, a ne samo na osnovu naĉina i sredstava pomoću kojih ispunjavaju svoju ulogu.37Poseban znaĉaj Pitersonove studije je u promovisanju razliĉitosti u teološkom bibliotekarstvu :”Jake centripetalne sile su na snazi u visokoškolskom bibliotekarstvu nekoliko godina. Ovi pritisci doveli su do poţeljne uniformnosti bibliografskih opisa i sistema, ali su takoĊe i ohrabrile tendencije homogenizacije koje bi mogle da oslabe naše biblioteke na duţe staze. ... Raznovrsnost koja reflektuje razliĉite eklezijalne, teološke i nacionalne tradicije, kao i razliĉite stilove uĉenja i poduĉavanja, razliĉite vidove društvenog organizovanja i razliĉite percepcije ciljeva teološkog obrazovanja, znaĉajan je kvalitet .”38 Ova studija naišla je na jak odjek meĊu severnoameriĉkim teoretiĉarima religijskog bibliotekarstva, smernice koje je postavila i danas su aktuelne. Analizirajući dostupnu literaturu o bibliotekama verskih zajednica i institucija stiĉe se utisak da mnoga pitanja suštinski vaţna za ove biblioteke nisu ozbiljnije prouĉavana. Tako je nedovoljno pisano o kritiĉno vaţnim pitanjima vezanim za klasifikaciju verske i teološke literature i korisnosti i 36 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984), str. 7. 37 Isto, str. 12. 38 Isto. 19 primenljivosti tzv. univerzalnih sistema klasifikacije u ovim bibliotekama, o pitanju bibliotekarske profesionalne etike tj. o ulozi verskih i profesionalnih ubeĊenja bibliotekara, o znaĉaju cenzure u istorijskoj i savremenoj perspektivi itd. Kao što je već istaknuto komparativne studije svih biblioteka verskih zajednica na jednom geografskom podruĉju skoro da ne postoje, a ovakva prouĉavanja svakako bi doprinela i jasnijem sagledavanju društvene uloge ovih biblioteka. 20 TERMINOLOGIJA KORIŠĆENA U OBLASTI RELIGIJSKOG BIBLIOTEKARSTVA Saznanja iz oblasti teorije bibliotekarstva koje se bavi bibliotekama verskih zajednica i institucija nisu sistematizovana, ne postoji usvojena terminologija, niti tipologija. Najsistematiĉnije napisano je dvotomno delo Religijske biblioteke Dţona Frederika Harvija, 39 u kome on, razmatrajući statistiĉke pokazatelje o radu biblioteka verskih zajednica i institucija na tlu Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, pokušava da pruţi i osnovno teorijsko utemeljenje ovoj oblasti. On ovu specifiĉnu oblast prouĉavanja naziva religijsko bibliotekarstvo (religious librarianship) i istiĉe da je “religijsko bibliotekarstvo do odreĊenog stepena odvojena i posebna profesionalna oblast”.40 U struĉnim reĉnicima iz oblasti bibliotekarstva i informatike na engleskom najĉešće se kao odrednice javljaju termini crkvena biblioteka (church library) i manastirska biblioteka (monastic library), pri ĉemu se misli na hrišćanske biblioteke.41U literaturi na engleskom jeziku u upotrebi su i termini religijske biblioteke (religious libraries) i eklezijalne biblioteke (ecclesiastical libraries) kao opšti nazivi za biblioteke verskih zajednica. Termin eklezijalne nije odgovarajući jer se u sociologiji termin eklezija odnosi na “nadnacionalnu, formalno organizovanu religioznu organizaciju kao što je Rimokatoliĉka crkva”42 i ne moţe da obuhvati mnoštvo razliĉitih tipova biblioteka verskih zajednica i institucija. Prema funkciji i institucionalnoj 39 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. 40 Isto . – str. vii. 41 Online Dictionary for Library and Information Science / Joan M.Reitz http://www.abc-clio.com/ODLIS/odlis . – 3.05.2012. 42 Collins Dictionary of Sociology . – Glasgow : Collins, 2000. – str 67. “ Supranational, formally organized , religious organization such as a Roman Catholic Church”. 21 pripadnosti u literaturi koja se bavi bibliotekama jedne verske zajednice izdvajaju se tipovi : teološke (theological): biblioteke pri teološkim seminarima, bogoslovijama crkvene ili parohijske (church, perish, parochial): biblioteke pri lokalnim crkvama, parohijama, ţupama manastirske (monastic) U struĉnoj literaturi na italijanskom jeziku koristi se termin eklezijalne ili crkvene biblioteke (biblioteche ecclesiastiche) kao opšti naziv za sve biblioteke Rimokatoliĉke crkve. U Elzevirovom šestojeziĉnom reĉniku bibliotekarstva na engleskom, francuskom, španskom, italijanskom, holandskom i nemaĉkom 43 jedna odrednica se odnosi na crkvene biblioteke, pa se tako navode termini - na engleskom: church library, eccleasiastical library, na francuskom: bibliothèque d` église, na španskom: biblioteca de iglesia, na italijanskom: biblioteca ecclesiastica, na holandskom: Kerkbibliotheek, na nemaĉkom: Kirchenbibliothek, Kirchenbücherei. Izjednaĉavanje termina church i ecclesiastical library na engleskom jeziku nije u skladu sa savremenom terminologijom koja se koristi u struĉnoj bibliotekarskoj literaturi na engleskom jer se termin crkvena (church) u struĉnim radovima sa engleskog govornog podruĉja koristi za biblioteku lokalne crkvene zajednice (kao što su npr. parohijske biblioteke), a eklezijalne kao objedinjujući naziv za sve tipove biblioteka, koji, iz razloga koji su navedeni, ne moţe obuhvatiti biblioteke svih verskih zajednica. U Enciklopediji bibliotekarstva i informatike Alena Kenta (Allen Kent) i Lankura Harolda (Lancour Harold) pod odrednicom crkvene biblioteke 43 Elsevier`s Dictionary of Library Science Information and Documentation: in six languages english/american – french – spanish – italian – dutch and german / compiled and arranged on an english alphabetical basis by W. E. Clason . – Amsterdam : London : New York : Elsevier Scientific Publishing Company, 1973. – str . 1243. 22 (church libraries) opisuju se biblioteke lokalnih crkvenih zajednica u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama.44 Termin theological library – teološka biblioteka u literaturi ĉesto neodreĊeno oznaĉava biblioteke crkvenih institucija, a u uţem smislu to su biblioteke teoloških seminara, tj. bogoslovija. U literaturi se sreće i termin kongregaciona (congregational library), koji koristi i australijska teoretiĉarka Elen Bosman (Ellen Bosman) kao objedinjujući za lokalne crkvene (church) i sinagogalne (synagogal) biblioteke tj. biblioteke lokalne verske jevrejske ili hrišćanske zajednice. Biblioteka kongregacije je “crkvena ili sinagogalna biblioteka koja obezbeĊuje materijal za ĉitanje i biblioteĉke usluge ĉlanovima odreĊene crkve ili sinagoge, obiĉno u vezi sa njihovim religijskim aktivnostima.”45 U srpskoj bibliotekarskoj i bibliotekarskoj leksikografskoj literaturi takoĊe ne postoji usaglašena terminologija. U Leksikonu bibliotekarstva Koste Grubaĉića i Bibliotekarskom rečniku Vladimira Jokanovića ne postoje odrednice vezane za biblioteke verskih zajednica i institucija. U Englesko – srpskom bibliotekarsko terminološkom rečniku u izdanju Narodne biblioteke Srbije navedene su dve odrednice vezane za religijsko bibliotekarstvo : termin church library preveden je kao “crkvena biblioteka”, a theological library kao “teološka biblioteka, bogoslovska biblioteka”. Radoslav Grujić u Narodnoj enciklopediji iz 1928. godine pod odrednicom biblioteke srpskih crkvenih institucija navodi episkopske, manastirske, biblioteke bogoslovija i biblioteke pri crkvama. 46 U svom tekstu o Patrijaršijskoj biblioteci Nebojša Lazarević koristi termin crkvene biblioteke 44 Encyclopedia of Library and Information Science : Volume 4 / Allen Kent and Lancour Harold, eds. – New York : Marcel Dekker, 1968. – str. 662 – 673. 45 A study of church libraries in Australia / Ellen Bosman http: // web.nmsu.edu/ ~ebosman/aussie/index.shtml . – 23.07.2011. 46 Biblioteke srpskih crkvenih institucija / Radoslav Grujić // Narodna enciklopedija srpsko – hrvatsko – slovenaĉka. I . knjiga. A – H / u redakciji Stanoja Stanojevića . – Zagreb : Bibliografski zavod D.D.,1928. – str. 200 – 201. 23 ili biblioteke crkvenih institucija. 47 Sve srpske biblioteke prve polovine XIX veka Ljubimir Durković-Jakšić podelio je na svetovne i crkvene, a crkvene dalje na biblioteke za potrebe crkve (manastirske, crkvene i mitropolitske) i biblioteke za potrebe vernih (opštinske i školske).48 Bogoljub Ćirković pisao je o bibliotekama centralnih ustanova Srpske pravoslavne crkve, pod kojima je podrazumevao biblioteke pod neposrednom upravom Sinoda SPC (Patrijaršijska, Biblioteka Muzeja SPC i školske biblioteke SPC) u periodu od 1920. do 1970. godine. 49 Kao što se vidi iz izloţenog, iako su terminološka razgraniĉenja bitna u bibliotekarstvu kao nauci i u bibliotekarskoj praksi, u oblasti biblioteka verskih zajednica i institucija terminologija ni u svetskoj ni u srpskoj nauĉnoj javnosti nije usvojena, usaglašena niti rasĉlanjena. Pretpostavka je da bi inicijative za ova usaglašavanja trebalo da poteknu od teoretiĉara bibliotekarstva i iz okrilja profesionalnih udruţenja, gde se odvija veći deo nauĉne razmene u ovoj oblasti (od svih udruţenja najveće i najaktivnije je Ameriĉko udruţenje teoloških bibliotekara – ATLA). 47 Biblioteka Srpske patrijaršije / Nebojša Lazarević // Zbornik Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta II . – Beograd : Nauĉna knjiga, 1951. 48 Istorija srpskih biblioteka (1801 – 1850) / Ljubomir Durković-Jakšić . – Beograd : Zavod za izdavanje udţbenika SR Srbije, 1963. 49 Biblioteke Srpske pravoslavne crkve / Bogoljub S. Ćirković // Srpska pravoslavna crkva 1920 – 1970 : spomenica o 50-godišnjici vaspostavljanja Srpske patrijaršije . – Beograd : Sveti arherejerski sinod SPC, 1971. 24 TIPOLOGIJA BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA Dţon Harvi predlaţe da se u struĉnu bibliotekarsku terminologiju uvede novi tip – religijska biblioteka, koji je “zasnovan na pripadnosti biblioteke instituciji ili organizaciji ili sponzorstvu od strane verske institucije i organizacije,”50 ovaj tip Harvi dalje deli na nauĉne i javne biblioteke, od kojih svaka ima svoje potpodele: Nauĉne biblioteke  Koledţa i univerziteta (akademske)  Seminara, bogoslovija i rabinskih koledţa  Manastira, opatija  Biblioteĉki i arhivski verski istorijski centri  Biblioteke verskih sedišta i predstavništava Javne biblioteke  Uz mesta bogosluţenja (crkve i sinagoge)  Parohijske škole  Javne biblioteke Kada je sastavljao svoju tipologiju Dţon Harvi je imao na umu severnoameriĉke religijske biblioteke, uglavnom hrišćanske, protestantske i katoliĉke provenijencije. Nije sasvim jasno prema ĉemu je izvedena osnovna podela na nauĉne i javne i Harvi u svojoj dvotomnoj studiji ne daje o tome nikakvo objašnjenje. U bibliotekarskoj teoriji tradicionalno osnovni kriterijumi za utvrĊivanje tipološke pripadnosti su struktura fonda i profil korisnika. 50 Isto . – str. xvi - xvii. 25 Ne poznajući predloţenu tipologiju Dţona Harvija koja je objavljena 1999. godine autor ove doktorske teze u svom magistarskom radu 51 (odbranjenom 2007. godine) dao je svoj predlog za ĉetvoroĉlanu tipologiju biblioteka, uzimajući kao kriterijum pripadnost biblioteke razliĉitim tipovima institucija u okviru verskih zajednica: - Biblioteke pri bogosluţbenim hramovima (crkvama, sinagogama, dţamijama, manastirima…) - Biblioteke pri verskim obrazovnim institucijama (verskim osnovnim i srednjim školama, fakultetima, bogoslovijama, institutima) - Biblioteke verskih sedišta (episkopijske/biskupijske i nadbiskupijske, patrijaršijske, papska) - Biblioteke pri kulturnim i duhovnim centrima verskih zajednica 51 Magistarski rad Biblioteka Rimokatoličke nadbiskupije u Beogradu odbranjen je 8.oktobra 2007. Mentor je bila prof. dr Aleksandra Vraneš. 26 ISTORIJSKO NASLEĐE HRIŠĆANSKE BIBLIOTEKE Hrišćanska religija odigrala je vitalnu ulogu u razvoju tzv. zapadne civilizacije. Uticala je na razvoj kulture i stvaranje posebnog kulturnog ambijenta, podstakla razvoj pismenosti, knjiţevnosti, obrazovanja. Institucija biblioteke, iako mnogo starija od hrišćanstva, koju je hrišćanski svet nasledio od antike, takoĊe je dobila posebne „hrišćanske“ odlike. Istorija hrišćanskih biblioteka moţe se podeliti u tri perioda: 1. pozno antiĉke hrišćanske biblioteke 2. srednjovekovne hrišćanske biblioteke 3. novovekovne hrišćanske biblioteke Pozno antiĉke hrišćanske biblioteke. U prvim vekovima hrišćanstvo se razvija u starom Rimu, u poĉetku jedinstvenom, a kasnije razdeljenom na dva dela. To je vreme zajedniĉkog ţivota, prepletaja i sukoba rimskog paganstva i hrišćanstva, od Avgusta do Justinijana (31.p.n.e – 565 n.e.), vreme preobraţaja rimskog u hrišćanski svet. Središta hrišćanstva bila su na prostoru od Britanije, Galije, preko Severne Afrike, Egipta do Male Azije, Palestine, Mesopotamije i Indije. Svoj najveći procvat hrišćanske biblioteke doţivljavaju posle godine 600.52 Kao što je ovo prelomna godina u istoriji knjiga i literature uopšte, tako je i godina 313. graniĉnik u istoriji hrišćanske crkve - obraćenje cara Konstantina Velikog i kasniji novi status hrišćanstva kao drţavne religije, najdirektnije su uticali na razvoj i dalju sudbinu 52 „In reality the biggest chapters on Christian libraries could be written about the period after the year 600, for it is then that the great monastic and cathedral libraries of the Christian Church came into their own.“ A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650.– Vol. XIV (1979), No. 4, str. 407 – 408. 27 hrišćanstva. Drugi znaĉajan dogaĊaj je podela Rimskog carstva.53Novina koju svetu koji osvaja donosi hrišćanstvo je drugaĉiji odnos prema knjizi, koja nije samo izvor informacija – ona je sveta i objekat kulta. Hrišćani veruju da su biblijske knjige “svete”, jer su Bogom nadahnute. 54 Ovaj odnos je bitno drugaĉiji od onog koji je imao paganski svet Grĉke i Rima. U prvim vekovima širenja hrišćanstva nastaje i novi oblik knjige – kodeks. Svitak od papirusa radije koriste tradicionalisti, dok se pripadnici nove religije radije priklanjaju kodeksu od pergamenta. 55 Upravo postepeno jaĉanje hrišćanstva i njegovo prerastanje u drţavnu religiju odrediće i sudbinu knjige i njenog oblika u poslednjim vekovima antike. Upotreba kodeksa od pergamenta nije bitno uticala na izgled biblioteke. Kodeksi su, sliĉno svicima, ĉuvani u ormarima (armaria). Ĉuvanje knjiga novog oblika zahtevalo je znatno više prostora, ali su kodeksi obuhvatali tekstove celog niza svitaka. Tako je, na primer, tekst Novog zaveta zahtevao mnogo odvojenih svitaka, a cela Biblija je mogla biti u samo jednom volumenu kodeksa. Veruje se da je ĉešća upotreba pergamenta kod hrišćana bila uslovljena i ĉinjenicom da su prvi hrišćani pripadali niţim, siromašnijim, društvenim slojevima. Kasnije u IV i V veku, kada hrišćani osvajaju vlast u Carstvu, njihove knjige postaju raskošni predmeti, koji po 53“ Posle smrti cara Teodosija I 395. godine podela carstva na latinsko i grĉko bila je sve oĉiglednija. Istoĉno je potpuno zasenilo zapadno po duhovnim ostvarenjima, prosperitetu, kao i po broju i veliĉini svojih gradova; dok su Galija i Britanija formirale ukupno 114 civitates, napredni centri politiĉkog i ekonomskog ţivota Istoka nalazili su se u više od 900 gradova.”Oksforska istorija Srednjovekovne Evrope . – Beograd : Clio, 1998. – str. 11. 54 Crkveni oci iz II veka nazivali su Sveto pismo „Boţjim proroĉanstvom“ koje „diktira Duh Sveti“ sluţeći se piscima kao „oruĊima“. Kasniji pisci iz III i IV veka govorili su da je Sveti Duh „autor“ Pisma i tvrdili da su oba pisma nadahnuta od Duha Svetog. Sveti Avgustin je rekao da je Biblija pismo s neba. 55 Lajonel Kason piše da je prelazak sa svitaka na kodekse u antiĉkom svetu bio spor i da je preteţna (skoro iskljuĉiva) upotreba kodeksa u hrišćanstvu „upadljiv izuzetak“. „Nalazi iz Egipta nedvosmisleno pokazuju da su hrišćani od samog poĉetka koristili samo kodeks za prepise Biblije i da su mu bili snaţno naklonjeni i za zapisivanje drugih verskih tekstova. Najraniji saĉuvani primerci Biblije potiĉu iz II ili poĉetka III v. ima ih jedanaest iz ovog perioda (šest sadrţe delove Septuaginte, grĉkog prevoda Starog zaveta ĉiji se nastanak po tradiciji smešta u godine oko 270 g. pre Hr., a pet su tekstovi Novog zaveta), i svi do jednog su kodeksi. To je upadljiva suprotnost u odnosu na primere paganskih knjiţevnosti, nauĉnih i drugih sliĉnih dela iz istog vremena: od više od 1200 saĉuvanih, jedva trideset su kodeksi, ili manje od tri procenta. “Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 125. 28 sjaju nadmašuju sve što je antiĉka civilizacija do tada stvorila. Mnogi praktiĉni razlozi vezani za ĉuvanje, slaganje kodeksa u bibliotekama i zgodnije rukovanje idu u prilog kodeksu i ova promena bila je istinski revolucionarna – “zamena svitka kodeksom, kratko reĉeno, imala je dalekoseţne posledice na ubrzavanje i olakšavanje istraţivaĉkog rada, koje se moţda mogu uporediti s pojavom mašina za fotokopiranje u naše doba.”56 Tomas M. Taner (Thomas M. Tanner) predlaţe da se sve hrišćanske biblioteke poznoantiĉkog perioda klasifikuju u tri grupe :57 1. crkvene biblioteke 2. privatne studijske biblioteke 3. akademske ili školske biblioteke Ĉetvrti tip biblioteka koji se javlja u ovo vreme su manastirske biblioteke, koje tek u narednim vekovima doţivljavaju svoj puni procvat, od vremena Kasiodorovog VI veka. Zbirke hrišćanskih biblioteka bile su skromne, svedene na prepise Svetog pisma, patristiku, liturgijske knjige, apologetiku, ponekad su sadrţavale i dela filozofskih i religioznih uĉenja helenistiĉkog sveta. Jezgro fonda ĉinile su biblijske knjige. Knjige iz najstarijih hrišćanskih biblioteka pozajmljivane su više radi prepisivanja nego na ĉitanje, biblioteke su više sluţile da upućuju, preporuĉuju i pretraţuju, nego kao javne pozajmne biblioteke. Zbirke su obogaćivane poklonima, kupovinom i prepisivanjem. Pre Konstantina retke su donacije crkvenim bibliotekama. O prepisivanju, koje je bilo najĉešći naĉin bogaćenja fonda, svedoĉe zapisi u brojnim laiĉkim i crkvenim skriptorijumima. U periodu pre Konstantina crkvene biblioteke su, u stvari, bile “kućne” biblioteke, jer su se vernici okupljali u privatnim kućama. Crkvena zdanja su 56Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 130. 57 A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XIV (1979), No. 4, str. 408. 29 kasnijeg datuma. 58Te prve hrišćanske biblioteke ĉinile su celinu sa crkvenim arhivom - sa kanonskim knjigama, apokrifima, liturgijskim i sakramentalnim priruĉnicima, ĉuvali su se i administrativni dokumenti, crkveni registri, martitolozi, kalendari, korespondencija. Prvi vekovi su vreme muĉeništva i velikih progona prema hrišćanstvu neprijateljski raspoloţenih rimskih careva – Verona (64), Decija (250 – 251), Valerijana (257) i Dioklecijana (303 – 305). Avgustin piše da je zemlja zasićena krvlju hrišćanskih muĉenika (repleta est terra martyribus). Ironija istorije je što se o prvim hrišćanskim bibliotekama najviše saznaje upravo iz Dioklecijanovih Gesta, izdatih za vreme progona. 59 Kada je postao car Dioklecijan (284 – 305) je za svoga nebeskog zaštitnika izabrao Jupitera i bio veoma odan poklonik i zaštitnik rimske paganske religije. Oštro se obraĉunavao sa pripadnicima drugih religioznih uĉenja. U Egiptu je naredio da se spale alhemijske knjige o srebru i zlatu, progonio je manihejce i izdao naredbu da se spale njhove voĊe i spisi. Protiv hrišćana izdao je ĉetiri edikta. Ediktom od 23. februara 303. godine poĉeo je najveći progon hrišćana, uništavanje crkvenih objekata i spaljivanje njihovih religioznih knjiga. Edikti nisu sprovoĊeni podjednako strogo i revnosno u razliĉitim pokrajinama. Biblioteke na Istoku pretrpele su manju štetu od onih na Zapadu. Da bi zaštitili svoje knjige hrišćani su se oslanjali na analfabetizam izvršitelja i, umesto svojih, predavali medicinske knjige i crkvene arhivske zapise. Razliĉita su mišljenja o tome koliko su ozbiljne bile posledice progona. Lorn Brus (Lorne D. Bruce), na osnovu paţljivog prouĉavanja svih raspoloţivih izvora, zakljuĉuje da za vreme velikog Dioklecijanovog progona hrišćanske biblioteke ipak nisu bitno 58 Najstariji poznati ostaci zgrade crkve datiraju iz 232. godine, iz sirijskog grada Dura Europas na desnoj obali Eufrata. Prva bazilika u Rimu nije podignuta pre 220. godine. A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XIV (1979), No. 4, str. 413. 59 Isto. Vidi i: Millesettecento anni dopo la grande persecuzione / Lorenzo Cappelletti // 30GIORNI nella Chiesa nel mondo . – ISSN 0390-4539. – anno. 21, num.4 (aprile 2003), str. 74– 79. 30 stradale. 60 Hrišćanski pisci i mislioci prvih vekova – Origen, Tertulijan, Irinej, Hipolit, Aleksandar Jerusalimski, Kliment Aleksandrijski, sigurno su posedovali privatne biblioteke, iako o tome ne postoje zapisi. Krajem II veka u Aleksandriji je postojala verska škola i biblioteka sa skriptorskom radionicom u kojoj su delovali Pantenej, Kliment, Origen i Pamfilije, gde je prouĉavana i hrišćanska i profana literatura.61 Najranija poznata hrišćanska biblioteka, o kojoj piše i Euzebije u svojoj Istoriji crkve, pripadala je episkopu Aleksandru (episkop 212 – 250) u Jerusalimu. Aleksandar je bio uĉenik Klimenta Aleksandrijskog i Origena. Pri ureĊenju biblioteke Aleksandru je pomagao Julijus Afrikanus (oko 160 – oko 240), nekada konjiĉki oficir u sirijskim ratovima, kasnije upravnik Nikopolisa u Judeji. Afrikanus je i ranije imao dodira sa bibliotekarskom profesijom, kada je ureĊivao carsku biblioteku u Panteonu.62 Aleksandrova biblioteka bila je poznata i u vreme Hijeronima (331 – 420) i verovatno je postojala sve do persijske invazije Palestine 614. godine. Sudeći prema njenim korisnicima – Afrikanusu, Euzebiju i Hijeronimu, biblioteka je prvenstveno bila specijalna biblioteka za istraţivaĉe, nauĉnike, i liĉila je na ĉuvenu Aleksandrijsku biblioteku. Osim ovoga, više ništa nije poznato o ovoj znaĉajnoj biblioteci iz III veka. 63 60 “After thoroughly reviewing the evidence, Henry Leclercq stated that Christian libraries suffered irremediable damage in 303 – 304. Another scholar, Carl Wendel, agreed, but was more cautious because he recognized that the largest eastern church libraries at Jerusalem, Alexandria and Caesarea were not victims of the Great Persecution and that bishops often refused to turn over authentic materials to Roman magistrates. However, these conclusions are in need of modification: a review of implementation of Diocletian´s four edicts against the Christians indicates that there was no systematic destruction of church libraries or private collections of books”. A Note on Christian Libraries during the “Great Persecution” 303 – 305 A.D. / Lorne D. Bruce // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XV (1980) , No. 2 , str. 127 . 61 A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XIV (1979), No. 4, str. 416 – 419. 62 Julijus Afrikanus je autor dela Kestoi, opšte enciklopedije u 24 knjige, saĉuvane samo u fragmentima, koju je Euzebije koristio osamdeset godina kasnije, pripremajući svoju monumentalnu istoriju. Za pisanje svoje enciklopedije Afrikanus je verovatno koristio rimske i jerusalimske biblioteke. 63 A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XIV (1979), No. 4, str. 419. 31 Najznaĉajnija hrišćanska biblioteka poznoantiĉkog perioda je biblioteka u Kesariji u Palestini, koja se razvila iz Origenove liĉne biblioteke. Najveći broj knjiga za ovu biblioteku sakupio je muĉenik Pamfilije (stradao oko 310. godine) i on je zasluţan za to što je ova biblioteka postala najveća akademska biblioteka antiĉkog sveta.64 Pod Pamfilijevom upravom fond je narastao na 30.000 primeraka rukopisa. Biblioteka je imala skriptorsku radionicu i detaljan katalog, koji je izradio sam Pamfilije. Veoma posvećen radu u biblioteci, Pamfilije je ovaj rad smatrao svojim duhovnim pozivom. Dozvoljavao je da se rukopisi iznose iz biblioteke i davao ih je na ĉitanje i ţenama, što nije bilo uobiĉajeno u to vreme. 65Hijeronim u jednom pismu (datiranom oko 385) pominje kako su sveštenici Akacije i Euzolije, naslednici Pamfilija u ovoj biblioteci, uzeli na sebe da tekstove sa oštećenih krtih papirusnih kodeksa, prenesu na trajnije pergamentne kodekse. 66 Samo dve decenije posle velikog Dioklecijanovog progona hrišćanstvo doţivljava procvat. 67 Crkve i biblioteke nicale su širom Carstva. U novom, hrišćanskom svetu, dominiraju dva centra, Konstantinopolj na Istoku i Rim na Zapadu. U IV i V veku u Konstantinopolju su osnovane 4 velike biblioteke. 68 Carska biblioteka je osnovana posle Konstantinovog preseljenja u Vizantiju 330. godine. Prvobitni fond biblioteke ĉinile su knjige koje je car doneo sa sobom iz Rima. Do 337. godine biblioteka je imala 7000 knjiga, kako hrišćanskih, tako i antiĉkih pisaca. Ova biblioteka se pominje i za vreme imperatora Valensa (364 – 378) u ediktu kojim car imenuje ĉetiri pisara-prepisivaĉa za grĉki i tri za latinski za skriptorijum biblioteke. Vek kasnije, pod Teodosijem II (401 – 450) carska biblioteka je posedovala 100.000 knjiga. Skoro sasvim 64 Hijeronim o ovoj biblioteci piše kao bibliotheca Origenis et Pamphili 65 A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650.– Vol. XIV (1979), No. 4, str. 418. 66 Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 127. 67 “Kada je rimska drţava prihvatala hrišćanstvo posle Konstantinovog pokrštavanja, to je došlo kao grom iz vedra neba, ali i kao blagoslov“ Citirano prema: Oksforska istorija srednjovekovne Evrope . – Beograd : Clio, 1998. – str. 12. 68 A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650.– Vol. XIV (1979), No. 4, str. 419 – 420 . 32 je stradala u poţaru 475. Ili 476. godine i kasnije obnovljena, zahvaljujući caru Zenonu. Biblioteku Akademije, koja je sluţila za studije knjiţevnosti i filozofije, osnovao je car Teodosije II 425. godine. Patrijaršijska biblioteka sadrţavala je iskljuĉivo religioznu i teološku literaturu. Nukleus ove biblioteke ĉinila su 50 svitaka Svetog pisma na pergamentu, poklon od cara Konstantina „godine 325. car Konstantin obaveštava biskupa Eusebija da izdaje dekret prema kome će za potrebe sveštenstva ispisati „pedeset primeraka, lakih za prenošenje i ĉitanje, na kvalitetnom pergamentu...Svetog pisma“. 69 Sredinom IV veka osnovana je i javna biblioteka u Konstantinopolju. Poĉetkom IV veka u Rimu postoji već 40 hrišćanskih bazilika. Uz njih su osnivane i biblioteke. Iz ovog vremena su i prvi pomeni papske biblioteke. Papa Julije I (337 – 352) pominje scrinium sanctum in Ecclesia. Skrinijum je tada bio biblioteka i arhiv u jednom. 70 Papa Damasus I (366 – 384) obnovio je baziliku Sv. Lorenca pored koje je smestio archivium, u kome su ĉuvani zvaniĉni dokumenti, a sluţio je i kao biblioteka i papska kancelarija. Ne zna se kakve je gubitke ova biblioteka pretrpela zbog napada Vizigota 410. i Vandala 455. godine. Poĉetkom VI veka arhiv je smešten u Lateransku palatu i od tada se pominje ako Bibliotheca sedis apostolicae. Osim papske biblioteke u Rimu je tokom IV i V veka osnovano nekoliko drugih hrišćanskih biblioteka. U blizini Lateranske katedrale podignute su dve biblioteke za laike i hodoĉasnike sa primercima Svetog pisma i drugih religioznih dela. Saĉuvani su i zapisi o akademskoj biblioteci u Rimu, koju je osnovao papa Agapetus (535 – 536) uz pomoć Kasiodora. Kasiodor je ţeleo da u Rimu osnuje školu, koja bi bila pandan Aleksandrijskoj na Istoku. Iako je biblioteka osnovana za 69Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 127. 70 Libraries / Herbert Thurston // Catholic Encyclopedia : Vol. 9. – New York : Robert Appleton Company, 1910. – str. 228. http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm. – 10.02.2012. 33 potrebe škole, sama škola nikada nije zaţivela. U Noli, u Juţnoj Italiji, biskup Paulinus je u V veku osnovao biblioteku koja je imala i ĉitaonicu.71 U prvim vekovima hrišćanstva postojale su i znaĉajne privatne biblioteke, od kojih su najpoznatije one Avgustina (Aurelius Augustinus 354 – 430) i Hijeronima (Eusebius Hieronymus 347 – 420). Bili su savremenici, poznanici i dobri poznavaoci antiĉke filozofije, za sobom su ostavili remek-dela hrišćanske filozofske i teološke misli. Kada je umirao Avgustin je naredio da se crkvena biblioteka i sve knjige paţljivo ĉuvaju i zaveštao je crkvi u Hipu svoje knjige. 72 Avgustinov biograf, Posidije, piše da je Avgustin posedovao veliku liĉnu biblioteku. Osim kanonskih knjiga, u njoj su bili njegovi radovi i radovi drugih hrišćanskih autora. Posidije piše da je Avgustin organizovao biblioteku u 3 celine : knjige (ureĊene prema sadrţaju), homilije i poslanice. Iako je u pojedinim periodima ţivota ĉitao samo svete tekstove, Hijeronim je posedovao bogatu i sadrţajno veoma raznovrsnu biblioteku, sa velikim brojem dela klasike. Kada je postao asketa i nastanio se u sirijskoj pustinji 373. godine, sa sobom je poneo i svoju biblioteku. 73 Vrativši se u Rim 381. godine da bi preuzeo mesto sekretara i arhivara pape Damasusa I verovatno je sa sobom poneo i svoju zbirku knjiga i darovao je obnovljenoj papskoj biblioteci. I kasnije, kada je ţiveo kao monah, nastavio je da prikuplja knjige. Nabavio je skoro sva dela Origena, biblijske rukopise i izvore neophodne za Vulgatu. 74 Sudbina Hijeronimove biblioteke posle njegove smrti 420. godine nije poznata. 71 Libraries / Herbert Thurston // Catholic Encyclopedia : Vol. 9 . – New York : Robert Appleton Company, 1910. – str. 229. http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm. – 10.02.2012. 72 Isto. 73„Ljubav prema knjizi nadilazi njegovu ljubav prema bliţnjima : polazeći na put askeze i monaštva on se s neoĉekivanom lakoćom odrekao roditelja, roĊaka i zaviĉaja; svoju malu biblioteku, svoje „blago“ kako sam kaţe, meĊutim, poneo je sa sobom. Trudio se celog ţivota da je dopuni, traţeći prepise knjiga od svojih prijatelja na Zapadu i nudeći kopije onih knjiga koje je sam imao“ Citirano prema: Ţivot i prepiska svetoga Hijeronima / Miroslava Mirković . – Beograd : SKZ, 2000 . – str. 27 – 28. 74 Libraries / Herbert Thurston // Catholic Encyclopedia : Vol. 9 . – New York : Robert Appleton Company, 1910. – str. 229. http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm. – 5.02.2012. 34 U prvim vekovima hrišćanstva, juţno od Akesandrije, na severu današnje Etiopije, razvijalo se Aksumsko kraljevstvo, koje se uzdiglo kao snaţan trgovaĉki centar i pomorska sila, raskrsnica trgovaĉkih puteva Evrope, Azije i Afrike. Vaţan momenat u razvoju kraljevstva je prihvatanje hrišćanstva u IV veku, kada se preobratio kralj Ezana (320 – 350). Aksum je imao svoj prevod Svetog pisma na narodni jezik geez i njegove biblioteke sadrţavale su vaţne hrišćanske rukopise. Koptski monasi razvili su snaţnu prepisivaĉku delatnost od V do VII veka. Vladari Aksuma, koji su govorili i pisali na grĉkom, vodili su raĉuna o ĉuvanju pisanih dokumenata u bibliotekama, od kojih su mnogi i do danas saĉuvani – saĉuvano je na hiljade dokumenata, meĊu njima i brojne teološke rasprave. Kao trgovaĉki centar Aksum je bio kosmopolitski i multietniĉki centar u kome su ţiveli Etiopljani, Sudanci, Jevreji, Arapi, Indijci, Egipćani i praktikovali razliĉite religije – hrišćanstvo, islam, hinduizam, dţainizam, judaizam, kao i grĉki politeizam i animistiĉka verovanja. 75 Aksumsko kraljevstvo od VII veka poĉinje da propada, zbog islamskih kalifata koji su ugroţavali slobodnu plovidbu po Crvenom moru, kada se javljaju nove trgovaĉke imperije u Persijskom zalivu koje preuzimaju primat. Kao što se vidi iz izloţenog prve hrišćanske biblioteke preuzimaju model antiĉkih. Male su po broju knjiga i uglavnom jednoliĉnog sadrţaja. Tek naredni vekovi iznedrili su novi model biblioteke koji je hrišćanska tvorevina – srednjovekovna manastirska biblioteka. Novina koju je donelo hrišćanstvo je drugaĉiji odnos prema knjizi, koja je posebno poštovana kao sveta i kao objekat kulta. Svaka nova crkva je nukleus biblioteke i svuda gde postoji hrišćanska zajednica postoji biblioteka. Srednjovekovne hrišćanske biblioteke. Pokret monaštva otvara novu eru u razvoju hrišćanskih biblioteka. Jedna od bitnih odlika srednjovekovne 75 The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . – New York : Skyhorse Publishing, 2009 . – str. 32. 35 monaške zajednice je ţivot uz knjigu - svakodnevne, manastirskim pravilima propisane, indivudualne i zajedniĉke aktivnosti vezane uz knjigu – molitva, ĉitanje, prepisivanje, ponekad ukrašavanje ili povezivanje rukopisa. Prve monaške zajednice nastaju već u prvim stolećima razvoja hrišćanstva, na Istoku, u Palestini i Egiptu, a svoj procvat doţivljavaju od VI veka, kada postaju centri kulture i uĉenosti tadašnje Evrope. Prvu poznatu monašku zajednicu na jugu Egipta osnovao je sv. Pahomije (oko 292 – 348 lat. Pachomius, grĉ. Παχώμιος). Pahomijeva Pravila saĉuvana su u latinskom prevodu sv. Hijeronima. 76 Ovim kodeksom strogo se propisuje obavezno opismenjavanje monaha “onaj ko ne poznaje slova, u prvom satu, i u trećem i u šestom treba da ide kod onog ko moţe da nauĉi i ko će mu biti dodeljen, i stajaće pred tim ĉovekom i uĉiće s krajnjom revnošću...Ĉak ako nije voljan, biće nateran da ĉita; neće u manastiru biti nikoga ko ne zna slova“77. U ovom periodu zapadno hrišćansko monaštvo postalo je istinski centar kulture i uĉenosti, sa bogatim bibliotekama i skriptorskim radionicama. Biblioteke na Istoku bile su skromnije i uglavnom strogo profilisanih fondova za potrebe crkvene sluţbe i jaĉanje hrišćanske duhovnosti monaha. Na Istoku je poznata biblioteka na Patmosu, koju je osnovao Hristodul. Znaĉajna liĉnost koja je utrla put duhovnom razvoju zapadnog monaštva je Benedikt iz Nursije, osnivaĉ italijanskog manastira Monte Kasino (529. godine) i sastavljaĉ Regulae, koja propisuje ĉitanje kao vaţnu aktivnost u monaškoj svakodnevici. Ovim, manastirska biblioteka, pored crkve i blagovaonice, dobija jedno od centralnih mesta u ţivotu monaške zajednice (Claustrum sine armario quasi castrum sine armentario). U 48. odeljku svog Pravila Benedikt piše: Dokonost je neprijatelj duše: stoga bi braća trebalo tokom odreĎenog doba dana da se posvete fizičkom radu, a tokom odreĎenog doba dana čitanju svetih spisa. Neka se izmeĎu Uskrsa i oktobarske kalende 76 The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . – New York : Skyhorse Publishing, 2009 . – str. 32. 77 Citirano prema: Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 136. 36 posvete čitanju od četvrtog do čestog časa...Neka se od oktobarske kalende do Velikog posta posvete čitanju do drugog časa. Neka se tokom Velikog posta posvete čitanju od jutra do isteka trećeg časa, i neka im se u dane Velikog posta da svakom po jedna knjiga iz biblioteke da je celu pročitaju. Ove knjige treba dati na početku Velikog posta.78 Druga vaţna liĉnost hrišćanskog srednjovekovnog bibliotekarstva je Kasiodor, ugledan politiĉar i intelektualac širokog obrazovanja, koji je odluĉio da se povuĉe iz javnog ţivota i osnuje manastir Vivarijum u Juţnoj Italiji (oko 540. Ili 550.). Kasiodorovo delo se pridruţuje Benediktovom, on piše Institutiones,79 koje utiru put duhovnom i intelektualnom ţivotu monaha. Kasiodor traţi od monaha da prodube svoje poznavanje Svetog pisma i hrišćanstva, da ĉitaju komentare Biblije, da prouĉavaju hrišćanske istoriĉare, patristiku. Osim ovoga, Kasiodor u svom delu uzdiţe na viši nivo posao prepisivaĉa „Od poĉetka su neki monasi u manastirima bili pisari, ali su samo vodili brigu o redovnoj administraciji; to je smatrano poslom manje vrednosti i dodeljivano mlaĊima ili monasima koji nisu bili podobni za ozbiljnije duţnosti. Za Kasiodora, bio je to jedan od najvaţnijih mogućih poslova; u njegovim oĉima, monah obuĉen za pisara koji prepisuje Sveto pismo, svojim rukama propoveda ljudima, svojim prstima oslobaĎa njhove jezike, bez govora donosi spasenje smrtnicima, perom i mastilom bori se protiv zabranjenih iskušavanja Ďavola.“80Vivarijum je posedovao biblioteku izraslu iz liĉne biblioteke Kasiodora, raznovrsnu po sadrţaju, sa delima grĉkih i latinskih klasika. Istoriĉar bibliotekarstva Lajonel Kason smatra da je Kasiodor svojim delom uĉinio da manastirska biblioteka doţivi preobraţaj od „biblioteke sa internom pozajmicom“ do „istraţivaĉke biblioteke“ – „Osnovale su pisarnice i okrenule se meĊubiblioteĉkoj pozajmici radi 78Citirano prema: Svet otkrića : pripovest o ĉovekovoj potrazi za spoznajom sveta i sebe samog / Danijel Dţ Borstin . – Beograd : Geopoetika, 2002 . – str. 497. 79 Institutiones divinarum et sæcularium litterarum, delo je nastalo izmeĊu 543 . i 555. Više o ovom: Cassiodorus / John F.X. Murphy // Catholic encyclopedia : Vol. 9 http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm . – 6. 2.2012. 80 Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 138. 37 proširenja svojih fondova, pozajmljujući ţeljene naslove od manastira koji su ih imali i prepisujući ih u svojim pisarnicama.“81 Monaški pokret razvija se i u Irskoj, gde vlada ţiva intelektualna delatnost i interesovanje za klasiĉnu literaturu i hrišćanske spise na latinskom. Irski monasi bili su vredni misionari, koji su širili svoju delatnost u Engleskoj i Škotskoj, gde su osnivali hrišćanske manastire, kao i širom zapadne Evrope: 590. osnivaju manastir Lizje (Luxeuil) u Burgundiji, 614. Bobio (Bobbio) u Lombardiji, 614. Sent Gal (St. Gall) u Švajcarskoj. Na ĉelu ovog pokreta bio je sv. Kolumban (Columban, lat. Columbanus 540 – 615). Svi ovi manastiri imali su znaĉajne biblioteke i skriptorske radionice, meĊu sobom su razmenjivali rukopise, koji se prepisuju, poklanjaju, kupuju za potrebe manastira. Irci su preneli svoj misionarski ţar na Anglosaksonce koji osnivaju biskupije u Majncu (Mainz) i Vircburgu (Würzburg, Wirzburg), kao i brojne manastire sa bibliotekama i skriptorijima kao što su : Hersfeld, Rajhenau (Reichenau), Murbaš (Murbach) i Fulda. O tome kako su knjige cirkulisale u tadašnjem hrišćanskom svetu piše Beda Poštovani (Uvaţeni ili Preĉasni, lat. Beda Venerabilis, 672 - 735) engleski benediktinski monah, istoriĉar i teolog, autor ĉuvene Crkvene istorije engleskog naroda. 82 Beda piše kako je Benedikt Biskop (Benedict Biscop), opat manastira Vermut u Engleskoj, 671. godine sa puta u Rim i Beĉ doneo mnogobrojne knjige, od kojih je neke kupio, a neke su mu poklonjene. Nekoliko godina kasnije sa drugog putovanja u Rim „donosi kući mnoštvo razliĉitih knjiga“.83 Pred smrt opat Biskop daje detaljne instrukcije o ĉuvanju manastirske biblioteke koju je tako briţljivo prikupljao. U karolinškom periodu, pod protektoratom Karla Velikog razvijaju se mnoge manastirske i 81Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – str. 138. 82 Historia ecclesiastica gentis anglorum 83 Libraries / Herbert Thurston // Catholic encyclopedia . : Vol. 9 . – New York : Robert Appleton Company, 1910. – str. 228 – 232. http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm . – 25.10.2011. 38 katedralne biblioteke u zapadnoj Evropi. Alkuin (730. – 804.) je bio bibliotekar manastirske biblioteke u Jorku i prvi engleski katalogizator, 84 kasnije savetnik Karla Velikog. Svoj poloţaj je koristio da se bori za modernizaciju obrazovanja i ĉuvanje knjiga. Potpuno je reorganizovao dvorsku školu i kasnije se povukao u manastir u Tursu, gde je oţiveo ondašnju manastirsku školu i svoja pedagoška znanja preneo na omiljenog uĉenika, Rabanusa Maurusa, koji je Alkuinove pedagoške principe preneo u Nemaĉku. 85 Rabanus Maurus (Rabanus Maurus Magnentius, poznat i kao Hrabanus ili Rhabanus, 780 – 856), dugogodišnji opat manastira Fulda, a kasnije nadbiskup Majnca, doprineo je teološkoj i pedagoškoj misli svoga doba, kao i organizaciji monaškog ţivota u Nemaĉkoj (pre Maurusa manastir Fulda je bio matiĉna ustanova za 16 manjih manastira, on je ovaj broj povećao na 22). „Prihvatio se izgradnje biblioteke u Fuldi, koja je znaĉajno prosperirala pod njegovom zaštitom. Kao Alkuin, bio je svestan znaĉaja prepisivanja rukopisa i dvanaest monaha bilo je redovno uposleno u skriptorijumu.“86 Osnivanjem monaških redova širi se osećaj za knjigu i briga za njeno ĉuvanje. Razliĉiti redovi imali su posebna pravila vezana za knjigu, njeno ĉitanje i ĉuvanje – sv. Benedikt je dao osnovna uputstva za prouĉavanje duhovne literature; klinijski red je svojim pravilima propisao da se svake godine bira monah koji će brinuti o manastirskim knjigama, i jednom godišnje svakog brata zaduţiti sa po jednom knjigom, koju po isteku godine mora da vrati u manastirsku zbirku; kartuzijanci i cisterciti su pozajmljivali knjige i van manastira pod posebnim uslovima. 87 84 Alcuin / J. A. Burns // Catholic encyclopedia : vol. 9 . – New York : Robert Appleton Company, 1910. – str. 276 -279. http://www.newadvent.org/cathen/01276a.htm . – 25.10.2011. 85 History of the Study of Theology / Charles Augustus Briggs ; prepared for publication by his daughter Emilie Grace Briggs . – New York : Charles Scribner’s Sons, 1916. – str. 4. http://www.archive.org/stream/historyofstudyof02brig#page/n5/mode/2up . – 12.12. 2011. 86 Isto. – str. 5. 87 Libraries in the Medieval and Renaissance Periods / J.W.Clark . – Chicago : Argonaut, Inc. , 1968. – str. 16. http://www.gutenberg. org/ebooks/19415 . – 12.07.2011. 39 Vremenom, mnogi redovi uobiĉajili su da izdaju knjige i van manastirskih zidina, postajući donekle, na taj naĉin, javne biblioteke lokalnih društvenih zajednica. U XIII veku dolazi do znaĉajnog preokreta u crkvenom naĉinu razmišljanja kada 1212. sinod u Parizu izdaje dekret kojim promoviše geslo koje najavljuje jedno novo vreme – da knjige nisu za ĉuvanje, nego za ĉitanje: „Zabranjujemo onima koji pripadaju crkvenim redovima zavete protiv pozajmljivanja knjiga onima kojima su potrebne; znajući da je pozajmljivanje meĎu glavnim delima milosrĎa. Posle razmatranja neka se neke knjige ostave u kući za upotrebu braći; ali dajte da se, prema odluci opata, pozajme i drugima kojima su potrebne, prema pravilima kuće. U budućnosti nikakva kazna ili anatema da se ne povezuje sa otuĎenjem knjige, ovim poništavamo sve anateme ove vrste.“88 U IX veku katedralne škole dobijaju na znaĉaju – poznati centri uĉenja su Rems, Orlean, Lion, Torino. Luj I, sin Karla Velikog, dekretom iz 817. godine povukao je strogu liniju izmeĊu manastirskih i biskupijskih (episkopskih) škola, gde je trebalo da se obrazuje dijecezansko sveštenstvo.89 Kraj IX i X vek obeleţili su brojni ratovi i pustošenja širom Evrope – izmeĊu ostalog, stradali su manastiri St. Gal i Fulda, mnoge knjige su spaljene. U XII veku monaška kultura doţivljava novi procvat, osnivanjem prosjaĉkih redova (franjevaca u Asiziju 1210, dominikanaca u Tuluzu 1215. i drugih manjih redova), u Evropi se razvijaju gradovi kao novi centri društvene zajednice. U ovim centrima kulture i obrazovanja, nastaje i nova ustanova – univerzitet. Prouĉavanje teologije, koje je na Zapadu veoma ţivo u XI veku, omasovljava se u XII veku i svoj vrhunac dostiţe u XIII veku.90 Poĉetkom XII veka razvija se ţivo interesovanje za studiranje prava, drţavnog i 88 Libraries / Herbert Thurston // Catholic encyclopedia : Vol. 9 . – New York : Robert Appleton Company, 1910. http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm . – 6.02.2012. 89 History of the Study of Theology / Charles Augustus Briggs ; prepared for publication by his daughter Emilie Grace Briggs . – New York : Charles Scribner’s Sons, 1916. – str. 8. http://www.archive.org/stream/historyofstudyof02brig#page/n5/mode/2up . – 12.12. 2011. 90 Isto . – str. 40. 40 crkvenog, po ĉemu postaje poznat univerzitet u Bolonji. Univerzitet u Parizu izrasta iz katedralne škole. Krajem XII veka osnivaju se i univerziteti u Kembridţu i Oksfordu, u narednim vekovima (XIII –XVI) širom zapadne Evrope. Nema više manastirskih škola, kao u vreme razvoja benediktinske duhovnosti, prosjaĉki redovi imaju svoje velike teološke mislioce, koji svoja uĉenja šire na univerzitetima. Na hrišćanskom Istoku, u Vizantiji, postojali su brojni manastiri, ali oni nemaju ulogu vodećih i centralnih ustanova kulture i obrazovanja u vizantijskoм društvu, kao što je bilo na Zapadu, jer je obrazovanje bilo mahom svetovno, po obrascu nasleĊenom iz antike. Ipak, od ogromnog je znaĉaja uloga istoĉnih manastira u prepisivanju i ĉuvanju rukopisa, kako piše srpski vizantolog Radivoj Radić „Premda vizantijski manastiri, za razliku od Zapada, nisu bili središta obrazovanja, osim za pripremu dece odreĊene za monaški ţivot, ipak su igrali vaţnu ulogu u intelektualnom i kulturnom ţivotu Carstva. Carigradski manastiri Studion i Odigon imali su skriptorije gde su se prepisivali rukopisi. Prema nekim proraĉunima u X i XI stoleću, oko 50 posto pisara i prepisivaĉa u Vizantiji, bili su monasi, dok je u XIV stoleću taj procenat iznosio 25 posto.“91 U VI veku vizantijski car Justinijan I osnovao je jedan od najznaĉajnijih manastira istoĉnog hrišćanstva sve do danas, manastir Svete Katarine na Sinaju. Ovaj manastir, za razliku od mnogih u Istoĉnom Carstvu, nikada nije pretrpeo velika ratna razaranja. Muslimani su ga poštovali zbog sirijskih i arapskih rukopisa koje je ĉuvala manastirska biblioteka, zajedno sa brojnim grĉkim kodeksima. Kako piše Konstanstinos Staikos, autor obimne istorije biblioteka u zapadnoj civilizaciji, manastir Svete Katarine je simbolizovao multietniĉki karakter rane Vizantije, zahvaljujući svom geografskom poloţaju u delu Carstva gde se osećao jak uticaj arijanizma i zbog svoje odseĉenosti od glavnog dela Carstva posle arapskog osvajanja Egipta, sredinom VII veka. 92 Ovaj manastir je opstao do 91Vizantija : purpur i pergament / Radivoj Radić . – Beograd : Evoluta, 2008 . – str. 46. 92 The History of the Library in Western Civilization III : from Constantine the Great to cardinal Bessarion : Imperial, Monastic, School and Private Libraries in Byzantine World / Konstantinos 41 današnjih dana, naţalost ne postoje sigurni podaci o istoriji manastirske biblioteke ili skriptorijuma. Prva pisana svedoĉanstva o biblioteci i prvi poznati katalog potiĉu iz XVIII veka. Danas biblioteka sadrţi 2000 svitaka, 3500 rukopisnih knjiga i oko 5000 inkunabula, sam manastir je pod zaštitom UNESCO-a, a ekipa meĊunarodnih struĉnjaka angaţovana je od 2009. godine na ureĊenju biblioteke i restauraciji knjiţnog blaga.93 Drugi znaĉajan manastir koji je imao biblioteku i vekovima bio centar intelektualnog ţivota u Vizantiji je manastir Svetog Save Osvećenog (ili Svetosavska lavra) u judejskoj pustinji. Lavra je osnovana u V veku, kao poseban oblik monaškog ţivota gde su monasi ţiveli zasebno u skitovima i sastajali se subotom i nedeljom na sluţbi u crkvi, poznatoj kao lavra. U lavri je postojala biblioteka, skriptorijum i monaška škola. Typikon ili manastirska pravila koja je izradio sv. Sava Osvećeni (439 – 532) uticao je na organizaciju ţivota u mnogim manastirima širom pravoslavnog sveta, koji su na osnovu ovih pravila saĉinjavali svoja. Kako zakljuĉuje Konstantinos Staikos, VI vek je bio zlatno doba asketizma u ovoj lavri, a VIII vek zlatno doba intelektualne aktivnosti, kada je ovde ţiveo i stvarao sv. Jovan Damaskin, teolog i crkveni uĉitelj. 94 Manastir Svetog Save imao je veoma aktivan skriptorijum i dve biblioteke koje su velikim delom stradale u poţaru sredinom XVIII veka. “1887. kada su kodeksi prebaĉeni iz lavre u glavnu biblioteku Jerusalimske patrijaršije bilo ih je 706, kojima treba dodati 55 koji su ranije ukradeni iz biblioteke i sada krase razliĉite biblioteke i muzeje širom sveta. Od ovih 761 kodeksa 129 je delo 36 prepisivaĉa i kaligrafa iz Lavre od IX do XIX veka.“95 Carigradski patrijarh Fotije (858 – 867, 877 – 886), autor ĉuvenog dela Bibliotheca, zbirke eseja o starogrĉkim i ranohrišćanskim delima, od kojih su Sp. Staikos ; translated by Timothy Cullen, David Hardy . – New Castle : Oak Knoll Press . – str. 110. 93 http://beleske.wordpress.com/tag/manastir-sv-katarine/. – 30.03. 2012. 94 The History of the Library in Western Civilization III : from Constantine the Great to cardinal Bessarion : Imperial, Monastic, School and Private Libraries in Byzantine World / Konstantinos Sp. Staikos ; translated by Timothy Cullen, David Hardy . – New Castle : Oak Knoll Press . – str. 125. 95 Isto. – str. 126. 42 mnoga izgubljena, pa se o njima danas zna samo na osnovu Fotijevih zapisa, bio je pasionirani bibliofil. Areta, episkop Kesarije i savremenik Fotijev, posedovao je liĉnu biblioteku sa rukopisima koji su za njega prepisivani i sadrţe zapise na marginama pisane Aretinom rukom. Oba prvaka pravoslavne crkve, i patrijarh Fotije i episkop Areta, predstavnici su tzv. vizantijske renesanse, koju je obeleţilo veliko interesovanje za grĉke klasike. Planina Atos na grĉkom ostrvu Halkidiki vekovima je najznaĉajniji centar pravoslavnog monaštva. Prvi tragovi monaškog ţivota na Atosu datiraju najkasnije od IX veka, a od sredine X veka na Atosu se osnivaju veliki opšteţiteljni manastiri. “Planina Atos sa brojnim bibliotekama u glavnim manastirima i njihovim i skitovima, kao i sa privatnim kolekcijama anahoreta, moţe se bez preterivanja opisati kao najveći centar hrišćanske knjige koji je ikada postojao: hrišćanski grad knjiga.“ 96 Nekim budućim istoriĉarima biblioteka ostalo je da napišu sveobuhvatnu studiju o svetogorskim manastirskim bibliotekama, što će biti znaĉajan poduhvat zbog obima projekta i nedostatka podataka, posebno iz prvih vekova postojanja, zakljuĉuje Konstantinos Staikos. 97 Ne zna se taĉno koliki je ukupan broj rukopisa, štampanih knjiga, kao ni koliĉina arhivskog materijala koji je do danas opstao u svetogorskim manastirima. Staikos pominje broj od pribliţno 16.000 rukopisa, 98 na Web sajtu Kongresne biblioteke (koja poseduje zbirku mikrofilmovanog materijala iz atoskih manastirskih biblioteka) pominje se 11.000 rukopisa. 99 Mnogi rukopisi su završili u poznatim svetskim bibliotekama i privatnim kolekcijama, drugi su stradali od poţara, nepaţnje i neodgovarajućih uslova u kojima su ĉuvani. Studitski manastir Svetog Jovana Krstitelja u Carigradu osnovan je u V veku. Od VIII veka u ovom manastiru se pominju biblioteka i skriptorijum, 96 The History of the Library in Western Civilization III : from Constantine the Great to cardinal Bessarion : Imperial, Monastic, School and Private Libraries in Byzantine World / Konstantinos Sp. Staikos ; translated by Timothy Cullen, David Hardy . – New Castle : Oak Knoll Press . – str. 241. 97 Isto. – str. 242. 98 Isto. 99 catdir.loc.gov/catdir/toc/becites/athos/athos.html . – 1.04.2012. 43 koji su voĊeni po strogo propisanim pravilima manastirskog starešine Teodora (759 – 826). Pravila su obavezivala monahe da deo dana, osim obaveznog vremena posvećenog radu i molitvi, moraju posvetiti i ĉitanju knjiga. „Biblioteka je nosila naziv mesto knjiga (topos biblion). Na velike praznike bibliotekar (bibliophylax) okupio bi bratstvo udarcima u sematron (drvena daska korišćena umesto zvona u pravoslavnim manastirima) i svakom uruĉio po knjigu: monasima je reĉeno da ĉitaju knjige do veĉeri, kada bi se ponovo oglasio sematron i knjige su morale biti vraćene. Bile su istaknute kazne za monahe koji ne vode raĉuna o knjigama koje su posudili, koji uzimaju knjige bez znanja bibliotekara ili ih kriju ispod dušeka umesto da ih vrate na veĉernjem okupljanju, kao i za bibliotekara ako zanemaruje svoju duţnost tako što ostavlja knjige na gomilama, ili ih ne razmešta kako bi trebalo, ili ne briše prašinu redovno.“100 Stroga pravila su vaţila i u skriptorijumu, na ĉijem ĉelu je stajao glavni prepisivaĉ (protokalligraphos) kome su bili odgovorni svi prepisivaĉi, koji nisu smeli ostavljati svoje zabeleške u rukopisima na kojima su radili, morali su da brinu o originalu iz koga prepisuju, da vode raĉuna o taĉnosti i lepoti rukopisa itd. Monasi studitskog manastira Svetog Jovana Krstitelja odigrali su vaţnu ulogu u vreme ikonoboraĉke krize, pruţajući otpor ikonoklastiĉarima, izmeĊu ostalog i kao autori divno iluminiranih rukopisa. Posle Svete Gore, grĉki Meteori vekovima su druga vaţna monaška zajednica pravoslavnog sveta. Neverovatne kamene kule manastira Meteori ili „viseće stene“ nastale su povlaĉenjem mora pre 30 miliona godina. Prvi verski objekti na ovom mestu se javljaju u X ili XI veku. 1382. godine svetogorski monah Atanasios povlaĉeći se pred nadolazećim Turcima dolazi u Tesaliju i biva fasciniran lepotom stena uzdignutih ka nebu. Ubrzo osniva prvi manastir Veliki Meteori na visini od 623 metara, najviši manastir u celom kompleksu. 100 The History of the Library in Western Civilization III : from Constantine the Great to cardinal Bessarion : Imperial, Monastic, School and Private Libraries in Byzantine World / Konstantinos Sp. Staikos ; translated by Timothy Cullen, David Hardy . – New Castle : Oak Knoll Press . – str. 190. 44 Velika je tajna i nepoznanica kako su se prvi monasi popeli na tu visinu i poĉeli da grade manastir. Nedugo posle izgradnje prvog manastira grade se i ostali, kojih je nekada bilo ukupno 23. Do devetnaestog veka opstalo je svega šest manastira, koliko ih i danas ima. U prošlosti se do manastira moglo stići jedino u mreţi koja je ĉekrkom spuštana i podizana. Poĉetkom XX veka, za vreme obnove manastira, uklesana su stepeništa kako bi manastiri postali pristupaĉniji i materijal se lakše preneo. U nekoliko meteorskih manastira vekovima su bile aktivne skriptorske radionice. Svi manastiri imali su svoje biblioteke, na ţalost, iz razliĉitih razloga, malo od tog knjiţnog blaga ostalo je do danas u manastirskim bibliotekama. Kao i svetogorski manastiri, i manastiri na Meteorima od XV veka bili su ţrtve prikupljaĉa umetniĉkih i kulturnih dragocenosti. Kiparski monah Atanasije (Athanasius Rethor, 1571 – 1663) optuţen je da je sredinom XVII veka mnogobrojne rukopise sa Meteora prokrijumĉario u zapadnu Evropu. U XIX veku nekoliko nauĉnika je posetilo Meteore i ostavilo zapise o tome, meĊu njima i Porfirije Uspenski, koji je sa sobom odneo veliki broj rukopisa, koji su posle njegove smrti pripali Carskoj biblioteci u Sankt Peterburgu. Kada je Tesalija pripala Grĉkoj 1882. grĉka vlada je odluĉila da se najvredniji rukopisi smeste u Nacionalnu biblioteku. 101 Novovekovne hrišćanske biblioteke. Novovekovne hrišćanske biblioteke su biblioteke bogoslovija, teoloških seminara na univerzitetima, manastirske biblioteke, kao i privatne biblioteke kardinala, biskupa itd... Manastirske biblioteke gube primat, koje su imale kroz ĉitav srednji vek. Fondovi biblioteka su raznovrsniji, nisu ograniĉeni samo na kanonska dela i dela crkvenih mislilaca. Izum štampe i razvoj literature na narodnim jezicima, stvorili su uslove za nastanak javnih biblioteka. 101 The History of the Library in Western Civilization III : from Constantine the Great to cardinal Bessarion : Imperial, Monastic, School and Private Libraries in Byzantine World / Konstantinos Sp. Staikos ; translated by Timothy Cullen, David Hardy . – New Castle : Oak Knoll Press . – str. 376 – 377. 45 U XIII i XIV veku razvija se pokret humanizma i renesanse, koji se zalaţe za prouĉavanje grĉkih i latinskih klasika, vraćanje „na izvore“. Humanisti ţele da reformišu katoliĉko teološko obrazovanje, u to vreme zasnovano na metodima sholastike. Firenca postaje centar obrazovanja i kulture, tu je 1439. godine sazvan sabor koji je ţeleo da ujedini istoĉno i zapadno hrišćanstvo, istiĉući zajedniĉke korene (Erazmo Roterdamski piše „Latinska erudicija, u svoj svojoj širini, hroma je i nesavršena bez grĉke“102). Godine 1453. Turci osvajaju Konstantinopolj, pa mnogi uĉenjaci beţe u egzil u Italiju i druge drţave zapadne Evrope – meĊu njima su Grci i Jevreji – što dovodi do prouĉavanja hebrejske Biblije, Talmuda i jevrejskih komentara Biblije. U Juţnoj Italiji delovali su grĉki manastiri, osnovani u XI i XII veku - manastir Grotaferata (ital. Grottaferata), Sveti Nikola u Kazoli, manastir Svete Bogorodice u Rosanu, Svetog Ilije u Karboneu. Ovi manastiri bili su vaţni centri grĉke kulture, sa bibliotekama u kojima su se prepisivali antiĉki rukopisi. Prvaci renesanse – Mediĉijevi, kardinal Besarion, maĊarski kralj Matija Korvin, francuski kralj Fransoa I, šalju svoje izaslanike i u svetogorske manastire, u potrazi za vrednim rukopisima, koji su bili u opasnosti od turskog haranja. Tako po nalogu Lorenca Mediĉija na Atos (1491– 1492) dolazi Janis Laskaris, koji je otkupio pedeset grĉkih i ranohrišćanskih rukopisa iz razliĉitih manastira. Sliĉno ovom, kasnije su mnogi svetogorski rukopisi završili u Italiji, Francuskoj, Rusiji, Engleskoj. Izum štampe pokretnim slogom utiĉe na širenje i demokratizaciju znanja, Aldus Manucijus (lat. Aldus Manutius) u Veneciji osniva Novu akademiju i u svojoj štampariji izdaje grĉke i rimske klasike. On je promoter novog obrazovanja i spona meĊu stvaraocima svoga doba. Humanisti su uspeli postepeno da uvedu promene na većini evropskih univerziteta i škola do 102 History of the Study of Theology / Charles Augustus Briggs ; prepared for publication by his daughter Emilie Grace Briggs . – New York : Charles Scribner’s Sons, 1916. – str. 86. http://www.archive.org/stream/historyofstudyof02brig#page/n5/mode/2up . – 12.12. 2011. 46 poĉetka XVI veka, sholastiĉki metodi gubili su bitku, a cvetalo je prouĉavanje dela antike, grĉke i latinske patristike. Pojava pokreta reformacije donela je novu klimu, zaoštrene odnose meĊu drţavama i verske ratove, donekle je podelila i humaniste („reformacija religije u pozadinu je gurnula reformaciju obrazovanja“103). Posledice ratova bile su katastrofalne, stradali su i pojedini univerziteti, zajedno sa svojim bibliotekama, sa druge strane, Sveto pismo se ĉitalo u originalu, biblijske tekstove izdavali su i katolici i Jevreji i protestanti. Masovno štampanje Luterove Biblije na narodnom jeziku (1534), skromno opremljenog, jeftinog izdanja, pomoglo je širenju protestantizma u Nemaĉkoj. Većina nemaĉkih univerziteta postaje protestantska, kao i univerzitet u Kopenhagenu u Danskoj i Upsali u Švedskoj. Luter se i sam zalaţe za demokratizaciju znanja i razvoj biblioteka koje će biti dostupne svima, sa literaturom na narodnim jezicima. Znaĉajna figura pokreta protivreformacije u Rimokatoliĉkoj crkvi, Luterov savremenik, Ignasio de Lojola (Ignacio de Loyola, 1491 – 1556), osnivaĉ Druţbe Isusove, uveo je jezuitski sistem katoliĉkog obrazovanja. Jezuiti prvi put ujedinjuju teorijsko i praktiĉno u teologiji – oni obuĉavaju najbolje teologe, ali takoĊe i najbolje propovednike i misionare, odliĉne pisce i govornike. 104 Sabor odrţan u Trentu 1563. doneo je preporuku o osnivanju dijecezanskih bogoslovija za obuku katoliĉkog sveštenstva. Ovu reformu vodili su jezuiti, a prikljuĉili su im se i drugi redovi. Stare manastirske škole su oţivele i pretvorene u dijecezanske. Iako njeni koreni seţu daleko u prve vekove razvoja zapadnog hrišćanstva, današnja Vatikanska biblioteka nastala je sredinom XV veka, u vreme pape Nikole V, bibliofila, koji je osnovao biblioteku od svoje liĉne zbirke i latinskih, hebrejskih i grĉkih rukopisa koje je zatekao u Vatikanu. Nikola V je 103 History of the Study of Theology / Charles Augustus Briggs ; prepared for publication by his daughter Emilie Grace Briggs . – New York : Charles Scribner’s Sons, 1916. – str 103. http://www.archive.org/stream/historyofstudyof02brig#page/n5/mode/2up . – 12.12. 2011. 104 Isto. – str. 136. 47 znaĉajno umnoţio fond kupovinom i prepisivanjem rukopisa. Papa Sikst IV je biblioteci dodelio posebne prostorije i postavio bibliotekara Bartolomea Platinu, koji je autor prvog kataloga Vatikanske biblioteke. Kasnije pape su dale svoj doprinos razvoju jedne od najznaĉajnijih religijskih biblioteka na svetu. Mnoge znaĉajne crkvene liĉnosti imale su svoje biblioteke: godine 1609. kardinal Federiko Boromeo (Federico Borromeo, 1564 – 1631) u Milanu je osnovao Ambrozijanu (Biblioteca Ambrosiana), 105 (nazvanu prema sv. Ambroziju, zaštitniku grada); Mazarin (Jules Mazarin, 1602 – 1661), kardinal i prvi ministar Francuske, osnivaĉ je prve francuske javne biblioteke, biblioteke Mazarine (1644), nastale iz njegove privatne kolekcije. Razvoj protestantizma uticao je na širenje biblioteka, posebno u Nemaĉkoj i Engleskoj, kasnije u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama i Kanadi. Luter se u svojim spisima zalagao za osnivanje biblioteka i demokratizaciju znanja. Pravila o ureĊenju biblioteka pominju se u nemaĉkim evangeliĉkim crkvenim statutima XVI i XVII veka. Nemaĉke protestantske biblioteke ĉesto su opremane dobrovoljnim prilozima vernika. Opšti pad nacionalne i crkvene samosvesti u Nemaĉkoj u drugoj polovini XVIII veka, uslovio je ne samo nemar i delimiĉno propadanje velikih javnih arhiva i biblioteka, nego i rasturanje crkvenih biblioteka i arhiva. 106 Sa ponovo probuĊenim crkvenim ţivotom posle oslobodilaĉkog rata (1813 – 1815) ponovo je narastao interes za crkvene biblioteke koji se kasnije nije izgubio. U Americi je razvoj institucije zaduţbinarstva uticao na osnivanje mnogih znaĉajnih biblioteka protestantskih teoloških seminara i bogoslovija razliĉitih denominacija. Protestantske teološke biblioteke u Americi javljaju se poĉetkom XIX veka za potrebe obuĉavanja sveštenstva, uz bogoslovije. Prvi profesionalni seminar za uĉenje protestantske teologije osnovan je 1808. godine na univerzitetu 105 O ovome pogledati: www.ambrosiana.it/ita/info_bstoria.asp 106 Theological Libraries / T. O. Radlach // New Schaff Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge : Vol IX http://www.ccel.org/.../disp.php?authorID=schaff&bookID=encycl1. – 1.04.2012. 48 Andover. Kasnije se osnivaju bogoslovije i na drugim protestantskim univerzitetima – Prinstonu, Harvardu, Jejlu, Bangoru. Fondovi ovih prvih protestantskih biblioteka u Americi nisu popunjavani sistematiĉno i planski. Kolekcije su bile usko profilisane, bez ozbiljnijeg razmatranja potreba nastave. Zaposleni u bibliotekama nisu imali odgovarajuće struĉno obrazovanje. 107 Najznaĉajnija biblioteka ovog perioda je Biblioteka Junion teološkog seminara (Union Theological), koja postaje model za sve protestantske biblioteke u Americi. Biblioteka Juniona je otkupila nekoliko znaĉajnih evropskih kolekcija – Leander Van Ess kolekciju zabranjenih knjiga (libri prohibiti), koju je sakupio jedan benediktinski monah u vreme Napoleonovih ratova. Ona sadrţi 14.000 primeraka štampanih knjiga, dokumenata i rukopisa, meĊu kojima i rukopise Luterove Vulgate i nemaĉkih protestantskih prevoda Biblije. Druga znaĉajna otkupljena kolekcija je biznismena MekAlpina (McAlpin) sa radovima iz oblasti britanske crkvene istorije i teologije. Biblioteka Juniona je prikupila znaĉajan fond od 600.000 primeraka i postala jedan od najznaĉajnijih izvora teološke literature u svetu. Ova biblioteka je, osim po svom dragocenom fondu, poznata i po Junion klasifikacionom sistemu (Union Classification System), koji su koristile mnoge teološke biblioteke u Americi do pojave MARC formata. Poĉetkom XX veka osnovana je druga velika protestantska biblioteka Missionary Research Library u Njujorku. Osnivaĉi su razliĉite protestantske denominacije, pripadnici Svetske misijske konferencije (World Missionary Conference). Sadrţi literaturu o misijama, dela iz oblasti kulturne antropologije i religije. Do francuske burţoaske revolucije katoliĉki teološki fakulteti bili su u sklopu univerziteta. „Teolozi su ĉak bili voĊe, kritiĉka svijest ĉitavoga sveuĉilišta. Tu je dakako bilo pravo, medicina, fakulteti lijepih umeća, 107 Theological libraries / Philip N. Dare // Encyclopedia of Library History / eds. Wayne A.Wiegand and Donald M.Davis . – New York : London : Garland, 1994. – str. 621 – 623. 49 knjiţevnosti i prirodnih znanosti, ali je teološki fakultet ravnao cjelinom.“108 Crkva je upravljala ekonomijom i finansijama univerziteta, primala je desetinu, i od toga isplaćivala sve univerzitetske profesore. Krajem XIX veka katoliĉko teološko obrazovanje se menja. Pod uticajem nemaĉke metodologije, darvinizma, istorijskog kriticizma, proliferacije uĉenih društava – fenomena koji su uticali na visoko obrazovanje, menja se i bogoslovsko obrazovanje. Biblioteke su odgovorile na izmenjene zahteve za potrebnom literaturom u novim uslovima. Sve više teološke obrazovne institucije poznate su po svojim bibliotekama i po nastavnim programima. Bibliotekari su se trudili da razvijaju univerzalne kolekcije, ĉak i kada kada su njihove matiĉne institucije postajale iskljuĉive u svojim uĉenjima. U XIX veku katoliĉki redovi iz Evrope osnovali su mnoge katoliĉke bogoslovije na severnoameriĉkom kontinentu i sa sobom doneli vredne inkunabule i rukopise iz evropskih katedralnih i manastirskih biblioteka. Poznate su Bogoslovija sv. Karla Boromejskog (St. Charles Borromeo) u Filadelfiji, osnovana 1832. koja sadrţi arhivsku graĊu Ameriĉkog katoliĉkog istorijskog društva (American Catholic Historical Society) i Bogoslovija sv. Vinsenta (St. Vincent´s Seminary) u Pensilvaniji, osnovana 1846. godine. Veoma znaĉajne kolekcije teološke literature poseduju Katoliĉki univerzitet Amerike (Catholic University of America) i Univerzitet Notr dam (University of Notre Dame). Vatikanska biblioteka je mikrofilmovanu graĊu iz svojih arhiva smestila u Vatikansku filmsku biblioteku (Vatican Film Library) na Sent Luis Univerzitetu (Saint Louis University). 108 Intelektualac u slobodi / J. Duquesne – M.D.Chenu . – Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1979. – str. 8. 50 RAZVOJ BIBLIOTEKA U MUSLIMANSKOM SVETU Islamska kultura poĉinje da se razvija od VII veka u Arabiji, odakle se u kasnijim vekovima širi na sve strane, doseţući do skoro svih kutaka tada poznatog sveta. Muslimani su svuda sa sobom nosili knjige i osnivali biblioteke – od Arabije do Mediterana, na sever do Rusije, na jug do podsaharske Afrike, na istok do centralne Azije, dospevši do Himalaja u XI veku i još dalje do juţne i jugoistoĉne Azije u XIII veku. Svoj vrhunac islamska kultura dostiţe u periodu od IX do XIV veka, kada su nastala mnoga znaĉajna dostignuća islamskih nauĉnika i filozofa, ugraĊena u temelje moderne nauke i kulture. Razvoj dţamijskih biblioteka, koje su bile u samim dţamijama ili uz njih, znaĉajan je fenomen islamske civilizacije. Islamski uĉenjaci, kalifi i sultani poklanjali su svoje privatne biblioteke dţamijama, da bi knjige uĉinili dostupnim široj javnosti. Već krajem VII veka, u vreme dinastije Omajada, poĉinje organizovano poduĉavanje arapske pismenosti u školama, koje su osnivane pri dţamijama.109 Osnovna znanja stiĉu se iz Kurana, koji se recituje na sluţbi u dţamiji, osim toga poduĉava se i arapska gramatika, istorija islama (posebno ţivot proroka Muhameda), poezija, aritmetika.Više školstvo u islamskom svetu razvija se od vremena bagdadskog kalifa Mamuna (813 – 833), koji osniva tzv. Kuću mudrosti (Bait al-Hikma). U poĉetku zamišljena kao centar za prevoĊenje, ova institucija je ubrzo izrasla u akademiju nauka sa raskošnom bibliotekom. Prema legendi kalif Mamun je “u snu video Aristotelov duh koji ga je ubedio da nema suprotnosti izmeĊu religije i razuma. Tako osloboĊen svih skrupula, Mamun je naredio da se sagradi Kuća 109„Prve takve škole nastale su u Basri i Kufi.“Kultura i religija/ Juzef Keler ; s poljskog jezika prevela Gordana Jovanović . – Beograd : Radniĉka štampa, 1961 . – str. 429. 51 mudrosti”.110U biblioteku Kuće mudrosti sticale su se knjige iz celog sveta – grĉka, latinska, persijska, indijska dela, prikupljana su i prevoĊena na arapski. Mnogi muslimanski nauĉnici koristili su ovu biblioteku i dalje razvijali ideje izloţene u prouĉavanim delima. Šiitski fatimidski kalif al-Hakim osnovao je u XI veku u Kairu drugu znaĉajnu nauĉnu i kuturnu instituciju, Kuću znanja (Dar al-Ilm) sa bogatom bibliotekom i centrom za prepisivanje i prevoĊenje knjiga, koja je širila ideje ove druge grane islama. Znaĉajan izvor prihoda u muslimanskom svetu ĉinila je trgovina knjigama i rukopisima, koja se razvijala u velikim gradovima „Već krajem IX veka u Bagdadu je postojala ĉitava ulica u kojoj se moglo nabaviti gotovo svako delo koje je bilo napisano na arapskom. Prodavci su istovremeno bili kaligrafi i prepisivaĉi, a ĉesto su ĉak zapošljavali prepisivaĉe pa su stoga bili u stanju da trţište snabdeju dovoljnom koliĉinom potrebnih knjiga.“111 U prvim vekovima razvoja islamske pismenosti koriste se papirus i pergament. Papirusi su ĉesto korišćeni više puta, tako što su stariji tekstovi brisani i preko njih pisani novi. Od IX veka muslimani poĉinju da proizvode hartiju, onako kako su to nauĉili od kineskih zarobljenika u Samarkandu. U Bagdadu se osniva prva fabrika hartije i već krajem IX veka u Bagdadu su zvaniĉna kalifova pisma bila pisana na hartiji.112U ovo vreme na prostoru Sirije, Arapskom poluostrvu i Egiptu posluju brojne fabrike hartije. Deseti vek je vreme procvata muslimanske kulture u Španiji pod dinastijom Omajada, ĉiji vladari su osnovali biblioteku, koja je za vladavine kalifa al- Hakama, narasla na 400.000 tomova. Knjige iz celog muslimanskog sveta pristizale su u biblioteku. „U to vreme opšti kulturni nivo u Andaluziji bio je 110Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. – Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009 (Singapur : Tien Wah Press). – str. 384 – 385. 111 Kultura i religija/ Juzef Keler ; s poljskog jezika prevela Gordana Jovanović . – Beograd : Radniĉka štampa, 1961 . – str. 432. 112 Isto. 52 tako visok da savremeni istraţivaĉi istorije muslimanske Španije iznose tezu da je u muslimanskom kalifatu gotovo svaki ĉovek umeo da ĉita i piše.“113 Posle proterivanja islama iz Španije, mnogi uĉeni muslimani emigrirarali su u druge zemlje, gde su osnivali svoje biblioteke. Jedan od znaĉajnih muslimanskih centara razvija se u srcu zapadne Afrike, u Timbuktuu, gde je u XIV veku uĉeni sultan Malija, Mansa Musa (1312 – 1337) sagradio kraljevsku palatu i Veliku dţamiju, uz koju je bila i bogata biblioteka. Sve do XVI veka Timbuktu i drugi zapadnoafriĉki gradovi ĉuveni su centri uĉenosti, poznati po vrednim zbirkama knjiga. Dopisnik Vatikana Leo Afrikanus godine 1520. dolazi u Timbuktu, o ĉemu izveštava papu Lava X (Giovanni de Medici). Grad je centar nauke, kulture i trgovine knjigama, poseduje univerzitet i medrese, biblioteku sa skriptorijumom u kojoj se ĉuvaju i grĉki tekstovi. 114Vodeće porodice u gradu ĉuvale su u svom posedu više od 100.000 rukopisa, što se smatralo jednom od najvećih vrednosti Timbuktua – pisani uglavnom na arapskom, ovi rukopisi bili su osnovni izvori za obrazovanje iz oblasti religije, trgovine, astronomije, botanike i muzike. Godine 1591. sultan Maroka opkolio je Timbuktu i pogubio najviĊenije plemiće. Tradicija ĉuvanja knjiga u Timbuktua ovim se nije okonĉala, mnoge porodice nastavile su da ĉuvaju stare knjige u sanducima i kutijama, krijući ih i ponekad po okolnim pećinama. U XIII veku najezde Mongola iz centralne Azije devastirale su Persiju, zapadnu Aziju i istoĉnu Evropu, i u svojim osvajanjima stigle do Kine i juţne Azije. Mongolski ratnici većinom su bili poštovaoci šamanizma i animizma, iako je meĊu njima bilo i hrišćana i budista. Mongolski han Berke (umro 1266), prihvatio je islam. Bezuspešno je pokušao da spreĉi rivalske, hrišćanima predvoĊene mongolske snage da ruše Bagdad, prestonicu islama – osvajaĉi su toliko knjiga pobacali u reku Tigar, da je godinu dana tekla voda 113 Kultura i religija/ Juzef Keler ; s poljskog jezika prevela Gordana Jovanović . – Beograd : Radniĉka štampa, 1961 . – str. 433. 114 The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . – New York : Skyhorse publishing, 2009 . – str. 44. 53 crna od mastila. Uništavanje grada i muslimanskih spisa, meĊu njima mnogih primeraka Kurana, razbesneli su hana, pa je protiv svojih sunarodnika potpisao ratni savez sa muslimanskim Memlucima da bi odbranio Levant, Palestinu i Egipat. Ovim su spašeni od razaranja sveti gradovi islama Jerusalim i Kairo. 115 Osvajajući juţne, jugoistoĉne i istoĉne predele Azije islam se u prvo vreme nadmetao sa tradicionalnim religijama ovih podruĉja, sa hinduizmom, šintoizmom, daoizmom i konfuĉijanizmom. U centralnoj Aziji islam je istisnuo zoroastrizam, ĉiji poklonici su uglavnom emigrirari u Indiju. Biblioteke razliĉitih verskih zajednica stradale su zavisno od ratne sreće, ali knjige poraţenih ĉesto su i ĉuvane, ĉak i ĉitane. U vremenima primirja pripadnici razliĉitih religija ponekad su imali ţivu razmenu - razmenjivali su znanje i knjige, pozajmljivali i kopirali, tako da su se mešale ideje i kulture. Pripadnici reda sufija, misionarski nastrojeni, ĉesto su organizovali debate o religijskim idejama i ritualima, komentarišući sliĉnosti i razlike u verovanju i praksi. 116 Od XIII do XVI veka u Indiji je na vlasti dinastija Delhi sultanata – to je vreme razvoja nekoliko tipova islamskih biblioteka: sufijskih, dvorskih, akademskih, dţamijskih i privatnih. Biblioteke dţamija bile su javne, otvorene za sve zainteresovane. Kada je 1258. osvojen Bagdad mnogi islamski uĉenjaci, doktori, pisci i umetnici pohrlili su u Delhi, koji izrasta u centar tadašnje islamske kulture. Poĉetkom XVI veka Delhi sultanat osvajaju ujedinjene tursko-mongolske snage, naklonjene razvoju biblioteka. Vladari iz ove dinastije poštujući tradiciju, nastavljaju sa negovanjem kulture knjige – Babur (1483-1531), autor memoara Baburnama (prve poznate islamske autobiografije) osnovao je Imperijalnu biblioteku u svojoj palati u Delhiju, koju nastavljaju da podrţavaju njegovi naslednici. Osim ovoga, izgradio je i 115 The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . – New York : Skyhorse publishing, 2009 . – str. 48. 116 Isto . – str. 50. 54 mnoge dţamije, a uz njih i medrese i biblioteke. Najpoznatiji Baburov naslednik je Akbar (1542 – 1605), poznat je po svom bavljenju Imperijalnom bibliotekom. Akbar je osnovao posebnu sluţbu za katalogizaciju i liĉno sastavio klasifikacioni sistem, podeljen u tri grupe (1. poezija, medicina, astrologija, muzika; 2. filologija, filozofija; 3. komentari Kurana, teologija, pravo), sliĉan drugim sistemima klasifikacije koji su se koristili u muslimanskim bibliotekama tog vremena. Akbar je prouĉavao i druge religije, posebno zoroastrizam i hrišćanstvo, i pozivao predstavnike razliĉitih religija na debate u svoju palatu. Godine 1580. posetili su ga portugalski jezuiti, kojima nije pošlo za rukom da ga hristijanizuju svojim argumentima. Otomanski Turci dolaze na istorijsku pozornicu u XIV veku i grade svoje carstvo na temeljima Vizantije. Na vrhuncu moći ova dinastija je u kasnom XVI i ranom XVII veku, kada je produktivna mešavina razliĉitih kultura i ideja dovela do mnogih originalnih ostvarenja. Osnivane su mnoge dţamije, škole i biblioteke, otvorene za javnost, u skladu sa islamskom politikom da svi verni muslimani treba da ĉitaju versku literaturu. Kolekcije knjiga su kontinuirano narastale, biblioteke su imale plaćene bibliotekare, bibliotekarske pomoćnike i knjigovesce. Znaĉajna za osnivanje biblioteka je islamska tradicija vakufa – zaduţbina, u kojoj su mnogi bogati pojedinci svom narodu zaveštavali institucije od javnog znaĉaja: bolnice, škole, konake, pa i biblioteke. U centralnoj Aziji u XVI veku sa prestonicom u Isfahanu dinastija Safavida kurdsko-azerbejdţanskog porekla obnovila je persijsku kulturu. Safavidi su gradili dţamije, biblioteke i škole i negovali persijski jezik i kulturu. Krajem XVIII i poĉetkom XIX veka mnoge muslimanske drţave gube politiĉku i privrednu nezavisnost, potpadajući pod uticaj evropskih drţava. Evropljani šire i svoj kulturni uticaj: prema svojim modelima modernizuju školstvo u islamskim drţavama, otvaraju štamparije (u Siriji, Libanu, Egiptu). Sa francuskom okupacijom Egipta izmeĊu 1789. i 1801. godine poĉela je nova era u razvoju modernih biblioteka na Srednjem Istoku. Osnovan je 55 Egipatski institut (Institut d’Egypte), katoliĉki redovi u Kairu i Damasku osnovali su svoje institute sa bibliotekama, koje su imale fondove veoma širokog spektra. Ameriĉke protestantske denominacije osnovale su Robert koledţ (Robert College) 1863. u Istambulu i Sirijski protestantski koledţ (Syrian Protestant College) 1866. u Bejrutu. Hrišćanski misionari su osnovali svoje univerzitete u Bejrutu 1881. i u Kairu 1919. Sve ove institucije imale su biblioteke u svom sastavu, a u Aleksandriji, Bagdadu, Bejrutu, Kairu, Damasku, Jerusalimu i Tunisu osnivane su posebne javne biblioteke. 117 U isto vreme osnovani su mnogi arapski univerziteti i arapski zvaniĉnici osnivali su znaĉajne javne i porodiĉne biblioteke. Palestinac Rageb al Halidi (Ragheb al-Khalidi) i Egipćanin Ahmed Tajmur paša (Ahmad Taymur Pasha) bili su poznati po svojim naporima da saĉuvaju kulturno nasleĊe svojih zemalja kroz prikupljanje rukopisa. U XIX veku osnivaju se prve nacionalne biblioteke u arapskom svetu, koje u svojim kolekcijama ĉuvaju vredne islamske rukopise. 117 Libraries and information in the Arab world : an annotated bibliography / Lokman I. Meho, Mona N. Nsouli . – Westport : Greenwood Publishing Group, 1999. – str. 5. 56 ISTORIJA JEVREJSKIH KNJIGA I BIBLIOTEKA Judaizam je najstarija monoteistiĉka religija – današnji rabinski judaizam smatra se direktnim baštinikom vere još iz vremena Mojsija. Iako jevrejski narod, kao i hrišćane i muslimane, sa pravom nazivaju narodom knjige, ne postoji mnogo podataka o istoriji jevrejskih biblioteka, ali se na osnovu nekoliko nauĉnih izvora moţe pretpostaviti da su biblioteke bile znaĉajna institucija jevrejske zajednice – to su u prvom redu otkriće Kumranskih rukopisa ili tzv. „svitaka sa Mrtvog mora“ polovinom XX veka i otkriće Kairske genize krajem XIX veka. Judaizam se razvija u Persiji, od VI veka p.n.e. Judejci u poĉetku veruju da treba da postoji samo jedan jevrejski hram u kome će se okupljati i slaviti svoju veru, ali kasnije, zbog raseljavanja na širokom podruĉju, bilo je potrebno osnivati mesta na kojima će se zajednice okupljati – tako nastaju sinagoge. U helenistiĉkom periodu judaizma uz sinagoge se nalaze biblioteke – „ţivot obiĉnog Jevrejina u podruĉjima gde se govorio grĉki bio je koncentrisan oko sinagoge. Tamo se obavljalo bogosluţenje i rešavala su se praktiĉna pitanja u vezi sa ţivotom u zajednici. U sinagoge su se primali stranci na konak, u njima se pomagalo sirotinji, jaĉala disciplina, odrţavali javni skupovi i uĉila deca. Vlast se nalazila u rukama „vladara sinagoge“. Sa sinagogom je bila povezana „kuća uĉenja“. Tu se prouĉavala Biblija i tu se nalazila biblioteka za uĉene ljude.“118 U srednjem veku Jevreji su, iako progonjeni, ostali dosledni svojoj veri. Svoju kulturu širili su u podruĉjima gde su se naseljavali, ĉesto zajedno sa Arapima. Kulturnu i nauĉnu delatnost razvijali su u Španiji, kao i u Bagdadu, 118 Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. – Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009. – str. 277. 57 Kairu, Kordobi. Jevrejske knjige ĉesto su bile zabranjivane, konfiskovane, ponekad i javno spaljivane. Rimokatoliĉka crkva je vršila strog nadzor nad korišćenjem i distribuiranjem, kasnije i štampanjem jevrejske literature. Posle javnog spaljivanja Talmuda 1553. godine u Rimu, Crkva je zauzela posebno rigorozan stav zabranjujući upotrebu Talmuda, kao i talmudskih glosa, kompendijuma, komentara i ostale prateće literature. Stav katoliĉke cenzure kroz istoriju se menjao i cenzorska pravila nisu jednako sprovoĊena u svim krajevima gde su ţiveli Jevreji. Jevrejske knjige su cenzurisane i u carskoj Rusiji u XVIII i XIX veku. 119 Zanimljiva je institucija genize, koja postoji u jevrejstvu, a kojoj moţemo da zahvalimo što su do danas saĉuvani brojni jevrejski rukopisi iz razliĉitih perioda ţivota jevrejske zajednice. Genizah (ili geniza; hebrejski הזינג skladište u mnoţini: genizot, osnovno znaĉenje korena g-n-z je kriti, skrivati, odloţiti) je prostor za skladištenje u sinagogi ili na groblju, namenjen za pohabane hebrejske knjige i rukopise, uglavnom religijske sadrţine, koje nisu više u upotrebi. Knjige se skladište u genizi pre nego što budu, dostojno, prema obiĉajima, sahranjene na groblju. Jevrejska religijska pravila zabranjivala su bacanje svih pisanih dela u kojima se spominje boţje ime. U praksi u genize su odlagana i dela sekularne sadrţine, koja su poĉinjala invokacijom boţjeg imena (to je mogla biti i personalna prepiska, kao i pravni dokumenti). U srednjem veku delovi rukopisa koji su smeštani u genize nazivani su shemot , što znaĉi “imena” jer je njihova svetost i potreba za ĉuvanjem u genizi zavisila od toga da li sadrţe ime boţje. Po obiĉaju periodiĉno je prikupljan sadrţaj iz više geniza i “sahranjivan” na groblju. Jerusalimske sinagoge sahranjivale su knjige iz svojih geniza svakih sedam godina, kao i u godini suše, jer su verovali da će tako prizvati kišu. Danas najpoznatija je Kairska geniza, otkrivena 1864. godine, u staroj sinagogi u 119Više o cenzuri nad jevrejskim knjigama pogledaj na str. 92 – 94. 58 Fostatu, u blizini Kaira, koja je zainteresovala zapadne nauĉnike zbog svoje veliĉine i neverovatnog sadrţaja. Od 1947. do 1956. godine u pećinama u blizini mesta Kibret Kumran (Khibret Qumran) na obali Mrtvog mora pronaĊene su hiljade fragmenata biblijskih i ranojevrejskih tekstova. 120 Ovo otkriće, koje je i dalje predmet brojnih nauĉnih polemika, dovelo je do revolucije u razumevanju naĉina na koji je Biblija prenošena i osvetlilo opšte kulturno i religijsko okruţenje drevne Palestine, iz koje su izrasli rabinski judaizam i hrišćanstvo. Oko 800 rukopisa datiranih od 200 g. p.n.e. do 68 g. n.e. predstavlja rane prepise biblijskih knjiga na hebrejskom i aramejskom, molitvenike, tekstove u kojima su predstavljana verovanja “kumranske zajednice.”121 Pre 1968. godine većina poznatih spisa i fragmenata bili su smešteni u Rokfelerovom muzeju (koji se ranije zvao Palestinski arheološki muzej) u Jerusalimu. Posle Šestodnevnog rata spisi su premešteni u Hram knjiga kod Nacionalnog muzeja. Osim u Izraelu, neki svici se nalaze na Orijentalnom institutu Ĉikaškog univerziteta, na Prinstonu, kao i kod privatnih kolekcionara. Godine 2008. zapoĉet je projekat digitalizacije teksta sa svitaka koji se nalaze u Izraelu. Svici su prvi put fotografisani pedesetih godina i od tada se ĉuvaju u posebnim uslovima, pri ĉemu samo ĉetiri ovlašćena kustosa imaju pravo pristupa u prostorije u kojima se ĉuvaju. Planira se da svi fragmenti budu dostupni onlajn, pripremljeni za nauĉno istraţivanje, sa transkripcijom, prevodima, nauĉnim objašnjenjima i bibliografijom.122 Najstariji datiran hebrejski rukopis, osim Kumranskih rukopisa, nastao je 895. godine u Tiberijadi i sadrţi delove Biblije. Moguće je da su odreĊeni fragmenti ovog rukopisa iz starijeg perioda, ali bez obzira na ovo, ĉudno je da su protekli vekovi od vremena svitaka sa Mrtvog mora do najranijih 120 Oxford University Press je objavio kao editio princeps štampano izdanje rukopisa sa svitaka u 39 tomova pod naslovom Discoveries in the Judaean Desert 121PreovlaĊujuće nauĉno mišljenje „kumransku zajednicu“ povezuje sa esenima zbog sliĉnosti u verovanjima, ali postoje i drugaĉija mišljenja. O ovome pogledati: www.uhl.ac/articles 122 From papyrus to cyberspace : Israel to make Dead Sea Scrolls available online / Rory McCarthy U: Guardian 27 august 2008 dostupno na: www.guardian.co.uk/world/2008/aug/27/israel 59 srednjovekovnih hebrejskih rukopisa. Ovaj ogroman vremenski jaz moţe samo delom biti objašnjen rabinskim protivljenjem da se zapisuju rabinski i liturgijski tekstovi, što ne objašnjava nepostojanje primeraka hebrejske Biblije iz tog perioda. 123 I posle IX veka malo je hebrejskih rukopisa – “od 2700 rukopisa datiranih do 1540. godine, 6 kodeksa su iz X veka, 8 iz XI veka, 22 iz XII veka. Ovi podaci su posebno ĉudni kada se uporede sa brojem grĉkih i latinskih rukopisa od V veka naovamo.”124 Rukopisi pronaĊeni u Kairskoj genizi još nisu sasvim prouĉeni i moţda će detaljno istraţivanje 200.000 fragmenata tamo pronaĊenih uneti novo svetlo u prouĉavanje hebrejskih rukopisa. U listovima iz Kairske genize predstavljena je literarna, ekonomska, društvena i religijska aktivnost jevrejske zajednice koja je obitavala nekoliko vekova u oblasti Mediterana. Ovi listovi sada su rasuti po svetskim bibliotekama, a najveći deo zbirke se nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Kembridţu. Izraelska nacionalna biblioteka osnovana je 1892. godine u Jerusalimu, od 1925. godine sa osnivanjem Hebrejskog univerziteta (Hebrew University of Jerusalem) menja ime u Jevrejska nacionalna i univerzitetska biblioteka, da bi 2008. godine ponovo bio vraćen naziv Nacionalna biblioteka Izraela (National Library of Israel). Osnovni cilj biblioteke je prikupljanje, obrada i ĉuvanje literature o judaizmu i dela ĉiji su autori Jevreji. Danas su pojedine biblioteke judaizma znaĉajni centri teološkog istraţivanja u Americi. Jevrejski Junion koledţ (Union College), Jevrejski institut za religiju u Sinsinatiju jedna je od prvih rabinskih škola u Americi, osnovana 1875. godine. Centar konzervativnog judaizma od 1886. godine je Jevrejski teološki seminar (Jewish Theological Seminary) u Njujorku, do 1990. biblioteka ove bogoslovije, koja je povezana sa Izraelom, razvila je jednu od najvećih kolekcija jevrejske literature. 123 An Introduction to Hebrew manuscripts / Joseph Gutmann, Evelyn M. Cohen, Menahem Schmelzer, Malachi Beit-Arie . - www.fathom.com/course/72810016. – 6. 4.2012. 124 Isto. 60 ISTORIJA BIBLIOTEKA ISTOĈNIH RELIGIJA Istoĉna i jugoistoĉna Azija znaĉajan su rasadnik religijske kulture razliĉitih religija. Kao dve moćne civilizacije, dva kulturna i religijska centra, u ovom delu sveta izdvajaju se Kina i Indija, u kojima su nastajali i širili se religijski pokreti. Kultura knjige i pisanja tesno je povezana sa razvojem religije u ovim podruĉjima. U Indiji nastaju budizam, dţainizam, hinduizam, sikizam. U Kini konfuĉijanizam i daoizam. Vredni kineski prevodioci i prepisivaĉi mnogo su uĉinili na prevoĊenju i redigovanju budistiĉkih tekstova, sa kojima su se prvo susreli u indijskim manastirskim bibliotekama. U samoj Kini kasnije se razvijaju razliĉite škole budizma. Posetioci sa Tibeta, takoĊe dolaze u Indiju, radi posuĊivanja i prepisivanja budistiĉkih tekstova, koji su osnova kasnijeg razvoja posebnog oblika budizma, tibetanskog lamaizma. Monaški pokret u Indiji zasluţan je za razvoj obrazovanja, koje se vekovima razvijalo u monaškim centrima budizma i dţainizma. Manastirske biblioteke su centralni i vitalni delovi manastirskih kompleksa istoĉnih religija. One ne sadrţe samo ili preteţno religijsku literaturu kao hrišćanske manastirske biblioteke, one su centri za prikupljanje svih dostupnih znanja i monasi su bili vekovima vodeća intelektualna sila u istoĉnoj Aziji. U Kini, u kojoj je moć careva bila neprikosnovena, religija se razvija pod budnim okom drţavnog aparata. Careve odluke, i one vezane za religiju, sprovode se precizno i dosledno, tako da je rad na prepisivanju i prevoĊenju budistiĉkih tekstova posao visokog ranga, gde su se ĉesto kineski prevodi pokazali kao savršeniji i precizniji od indijskih originala. 61 BIBLIOTEKE ISTOĈNIH RELIGIJA U INDIJI Indija je kroz svoju dugu istoriju bila kolevka nekoliko svetskih religija, a u razliĉitim etapama svog razvoja bila je i centar razliĉitih kultura i religija, zbog silnih osvajanja koja je pretrpela, kao i zbog kontakata sa drugim narodima Istoka. U najranijem vedskom periodu pisani izvori ĉuvani su u ašramima125 i gurukulima. Gurukuli su u poĉetku bili na usamljenim mestima, najĉešće u šumama, a kasnije se osnivaju i u gradovima. Od V veka p.n.e u Indiji se osnivaju manastirske budistiĉke, kasnije i dţainistiĉke biblioteke, kao i hinduistiĉke biblioteke. U XVII veku u Indiji se razvija sikizam, koji je uz svaki verski hram, imao i biblioteku. U vreme dţainistiĉkog i budistiĉkog perioda u Indiji se razvija obrazovanje pod voĊstvom monaškog pokreta. Taksila (Taxila) je bila obrazovni centar u koji su dolazili studenti iz svih krajeva drţave. Varanasi je manastir koji se izdvajao po velikom broju gurukula. Budistiĉki i dţainistiĉki manastiri imali su ulogu repozitorijuma znanja, za literaturu religijske sadrţine, ali i iz svih poznatih oblasti nauke, kao i knjiţevnosti. Manastirske biblioteke zvale su se vihare. Tokom perioda vihare su se razvile u centre višeg obrazovanja. Nekoliko vihara zajedno je ĉinilo instituciju mahavire. Nalanda univerzitet najpoznatiji je staroindijski univerzitet. Evropski arheolozi nazvali su ga riznicom znanja. Informacije koje su tamo pronaĊene pomogle su da se 125Reĉ ašram prema vedskoj tradiciji znaĉi mesto gde ste dobrodošli (a-dobrodošli šram-raditi) da radite nešto za sebe i za druge. Ašram oznaĉava mesto gde se radi na sebi u duhovnom smislu. Ašrami ĉesto uz sebe imaju i gurukule, škole u kojima uĉenici stanuju i, osim usvajanja svetovnih znanja, praktikuju i duhovne veţbe. Više o ovom pogledaj na: http://www.sanatankultura.com/ascaronram-i-satsang.html 62 lociraju nekadašnji budistiĉki hramovi u Indiji. 126 Veruje se da je kralj Kumara Gupta (415 – 455 p.n.e.) u V veku pre nove ere ovde osnovao prvi manastir za obuku budistiĉkih monaha. O ovome se zna iz zapisa kineskih putopisaca iz VII veka, koji su posetili brojne indijske manastire. Kasnijim proširenjima manastir je izrastao u univerzitet, u vreme kraljeva koji su vladali u narednim vekovima (V vek p.n.e – V vek n.e). Univerzitet je imao tri bogate biblioteke koje su posedovale znaĉajne zbirke knjiga na istoĉnoazijskim jezicima iz razliĉitih podruĉja nauke, medicine, astrologije, umetnosti, knjiţevnosti. Univerzitet Valabi (Valabhi) osnovan u V veku, uništili su arapski osvajaĉi u XII veku. Odantapuri univerzitet, koji je osnovao kralj Gopala (660 – 705), u svojoj biblioteci imao je bogatu zbirku bramanistiĉkih i budistiĉkih zapisa. I ovaj monaški univerzitet, zajedno sa njegovom bibliotekom, uništili su muslimanski osvajaĉi. Manastir Vikramasila, koji je osnovao kralj Darmapala (Dharmapala 775 – 800) imao je biblioteku sa literaturom iz oblasti budistiĉkih uĉenja, rituala, metafizike, tantre, logike, gramatike. Manastirska biblioteka je bila otvorena i za strance, kojima je obezbeĊivala kopije rukopisa, posebno posetiocima sa Tibeta. Biblioteka monaškog univerziteta Jagaddala, koju je osnovao kralj Ramapala (1077 – 1129) bila je poznata po bogatoj kolekciji dela tantriĉkog budizma. Nastao u VI veku p.n.e, dţainizam je bio jedna od glavnih religija Indije, zajedno sa islamom, budizmom i hinduizmom. Svete knjige dţainizma nastale su do I veka p.n.e, dţainisti su osnovali i prve azijske biblioteke. Ove kolekcije, koje su se prvo ĉuvale u hramovima, a kasnije se nazivale „dţainistiĉki magacini znanja“, do srednjeg veka ĉuvale su stotine hiljada 126 Growth and Development of Oriental Libraries in India / Sumeer Gul, Samina Kan // Library Philosophy and Practice . – ISSN 1522-0222 . – (april 2008). http://www.webpages.uidaho.edu/~mbolin/gul-khan.pdf. – 12.2.2012. 63 rukopisa o indijskom društvu, teologiji, filozofiji i umetnosti. Kao i u Evropi, monasi su prepisivali rukopise, poznate po bogatim iluminacijama. Do desetog veka korpus dţainistiĉke literature narastao je nekoliko puta i dţainistiĉki monasi dali su svoj doprinos mnogim oblastima nauke koja se razvijala u to vreme u Indiji. Dţajendra (Jayendra) manastir u Kašmiru posedovao je bogatu biblioteku, u kojoj je kineski putopisac Hiuen-Tsang proveo dve godine prepisujući rukopise. On izveštava i o drugom dţainistiĉkom manastiru, Ĉinapatiju (Chinapati), gde je boravio ĉetrnaest meseci. 127 Nekoliko hinduistiĉkih kraljeva, koji su i sami bili uĉeni i bavili se naukom, od X do XII veka osnovalo je i podrţavalo razvoj biblioteka. Uopšteno juţnoazijska hindu kultura imala je manje knjiga i biblioteka od islama u XVI i XVII veku, ali je elita imala mnoge privatne biblioteke. Većina hinduistiĉkih, dţainistiĉkih i budistiĉkih biblioteka bile su uz manastire i hramove. U mnogim sluĉajevima sveštenici su prodavali ili spaljivali knjige drugih religija. Zbog kastinskog sistema hindu biblioteke nisu bile otvorene za sve. 128 Sikizam se razvio u Juţnoj Aziji u kasnom XVII veku, najbrojniji sledbenici su iz severnozapadne pokrajine Pandţab. U siĉkim hramovima, gurdvarama, vernici se okupljaju da slušaju pesme iz svetih knjiga i nudi se besplatna kuhinja svim pridošlicama, bez obzira na rasnu i versku pripadnost. Gurdvare uvek u svom sastavu imaju i biblioteku, otvorenu za sve. 127 Growth and Development of Oriental Libraries in India / Sumeer Gul, Samina Kan // Library Philosophy and Practice . – ISSN 1522-0222 . – (april 2008). http://www.webpages.uidaho.edu/~mbolin/gul-khan.pdf. – 12.2.2012. 128 The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . – New York : Skyhorse publishing, 2009 . – str. 44. 64 BIBLIOTEKE ISTOĈNIH RELIGIJA U KINI U juţnoj i istoĉnoj Aziji pisanje i knjige razvijali su se zajedno sa širenjem religije i filozofije. Kineski carevi zdušno su podrţavali kopiranje konfuĉijanskih tekstova. Do kasnog srednjeg veka kineska štampa i proizvodnja papira, mnogo naprednija nego na Zapadu, uzdigla je kulturu knjige u istoĉnoj Aziji. Azijski religijski i filozofski pokreti: budizam, konfuĉijanizam, daoizam i dţainizam, podsticali su uĉenje, štampanje i prikupljanje knjiga. PrevoĊenje budistiĉkih spisa u Kini bio je monumentalni poduhvat, zapoĉet u I veku n.e. i nastavljen još hiljadu godina do XI veka. Tokom ovog perioda ogroman broj budistiĉkih sutri, pravila i teorija, usvojeno je u kineskom budizmu i tako postalo vaţan deo kineske kulturne baštine.129U XV veku glavni budistiĉki kanon Tripitaka izdat je u 5000 primeraka, pri ĉemu je za štampu korišćeno 130.000 drvenih formi. 130 Svaki kineski car sastavljao je svoj zvaniĉni pisani arhiv – carevi su liĉno proglašavali koji filozofski tekstovi, istorijska tumaĉenja, verski rituali, poezija i literatura su dozvoljeni pod njegovom vladavinom. Prvi car iz dinastije Ćin (Qin) borio se da iskoreni konfuĉijanizam, u njegovo vreme mnogi konfuĉijanski uĉenjaci (oko 500) su ţivi sahranjeni, a njihova dela spaljena. Ovo „spaljivanje knjiga i sahranjivanje nauĉnika“ je legenda, koja je bila deo tradicije u kineskim hronikama kasnijih vladara, njihova verzija istorije prethodnika. U Han eri, koja je nastupila posle Ćina, konfuĉijanizam je bio drţavna religija. Kada je konfuĉijanizam došao u koliziju sa narastajućim uticajem budizma u vreme ove dinastije (u prvim vekovima n.e), carevi su se 129 Buddhism: Rituals and Monastic Life / Zheng Lixin, translated by Ling Yuan . – Beijing : Foreign Languages Press . – str. 166. 130 The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . – New York : Skyhorse publishing, 2009 . – str. 46. 65 protivili izdavanju budistiĉkih tekstova bez imperijalne dozvole. Kao i na Zapadu, vaţni religijski traktati kopirani su u svim manastirima, u ovom sluĉaju budistiĉkim, i skrivani u vremenima progona. Konfuĉijanska i budistiĉka dela preneta su iz Kine u Koreju i Japan već krajem VI veka, ova kulturna razmena dovela je do daljeg razvoja izdavaštva istoĉne Azije i osnivanja biblioteka. Neki konfuĉijanski kineski carevi bili su otvoreni i za uticaje budizma i daoizma – kao rezultat ovog stava konfuĉijanska doktrina mogla je da se menja od cara do cara. Uĉenje i savlaĊivanje konfuĉijanskih uĉenja bilo je neophodno svakom ko je imao ţelju da se zaposli u carskoj sluţbi. Veoma znaĉajna institucija drţavnog ispita u Kini, bila je naĉin na koji je vlada pronalazila intelektualce pogodne za drţavnu sluţbu – kako se doktrina menjala, menjao se i sadrţaj ispita. Jedna od najimpresivnijih azijskih biblioteka bila je vekovima skrivena u zapadnoj Kini u Mogao pećinama, poznatim kao „pećine hiljadu Buda“.131 Ove pećine zapadni arheolozi otkrili su poĉetkom XX veka – u kompleksu od skoro 500 hramova saĉuvano je oko 15000 knjiga i 1100 sveţanja sa tucetima svitaka. Biblioteka je zapeĉaćena u XI veku, verovatno da bi se zbirka zaštitila od najezde osvajaĉa ili moguće zato što su knjige bile otpisane posle kopiranja i ponovnog izdavanja. U pećinama su, izmeĊu ostalog, naĊene verzije Starog zaveta na hebrejskom, razliĉiti budistiĉki tekstovi, meĊu njima tibetanski svici i dela na sanskritu. Ovde je pronaĊena najstarija poznata štampana knjiga na svetu iz IX veka. Pretpostavlja se da su kaluĊeri vekovima skupljali ovo blago koje je dolazilo iz svih krajeva tada poznatog sveta, a zadatak im je bio olakšan blizinom poznatog trgovaĉkog Puta svile. 131 Buddhism in China / Ling Haicheng ; [translated by Jin Shaoqing]. – Beijing : China International Press, 2004. – str. 205. 66 PROFESIONALNA UDRUŢENJA BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA ISTORIJA INSTITUCIONALNOG ORGANIZOVANJA BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA Saradnja bibliotekara na meĊunarodnom nivou zapoĉinje krajem XIX veka – osnivanjem MeĊunarodnog bibliografskog instituta 132 1885. i kasnije MeĊunarodne federacije bibliotekarskih udruţenja (IFLA) 1927. godine. Sliĉan razvoj pratile su i religijske biblioteke. Krajem XIX veka u okviru Ameriĉkog udruţenja bibliotekara (ALA)133 jedan bibliotekar je predstavnik teoloških biblioteka 134 – što je najraniji pokušaj institucionalnog organizovanja bibliotekara teoloških seminara. Godine 1916. u okviru ALA-e prvi put je organizovan okrugli sto na kome su uĉestvovali predstavnici dvadeset i jedne teološke biblioteke. Od tada, ova grupa se sastajala svake godine, pod imenom ALA Religious Books Round Table. Ovi vidovi saradnje teoloških biblioteka u okviru ALA-e predistorija su stvaranja prvog strukovnog udruţenja. Istorija institucionalnog organizovanja biblioteka verskih zajednica i institucija tesno je povezana sa razvojem teološkog obrazovanja. Biblioteke teoloških seminara tj. bogoslovija po pravilu su prednjaĉile u organizaciji i 132 Institut International de Bibliographie nastao je zalaganjem Henrija la Fontena (Henry la Fontaine) i Pola Otlea (Paul Otlet) 133 American Library Association 134„As early as 1884 Ernest Cushing Richardson, assistant librarian at Hartford Theological Seminary, was ALA reporter representing theological libraries“ Citirano prema: From Volunteerism to Corporate Professionalism : A Historical Sketch of the American Theological Library Association / Elmer J. and Betty A. O´Brien // The American Library Association : essays in celebration of the first fifty years / edited by M. Patrick Graham, Valerie R. Hotchkiss and Kenneth E. Rowe . – Evanston , III. : American Theological Library Association, 1996. – str. 5. 67 primenjenim sistemima rada, kada se uporede sa drugim tipovima religijskih biblioteka. Stvaranju bibliotekarskog udruţenja prethodilo je osnivanje znaĉajne institucije teološkog obrazovanja – nacionalnog udruţenja ameriĉkih bogoslovija 1918. godine, i njeno prerastanje 1936. godine u Ameriĉku asocijaciju teoloških škola (AATS),135 koja je ujedinila teološke seminare i koledţe SAD i Kanade. Ova organizacija sponzorisala je osnivanje Ameriĉkog udruţenja teoloških bibliotekara (ATLA) 1946. godine. 136 Više od jedne decenije udruţenje je ukljuĉivalo iskljuĉivo protestantske biblioteke. Od 1960. godine se pridruţuju i bibliotekari rimokatoliĉkih biblioteka.137 U Evropi prvo nastaju nacionalna udruţenja religijskih biblioteka – tako 1947. “suoĉeni sa potrebom obnove posle Drugog svetskog rata privatni univerziteti, bogoslovije, opatije i religijski redovi u (tada Zapadnoj) Nemaĉkoj osnivaju Asocijaciju katoliĉkih crkvenih biblioteka: Arbeitsgemeinschaft Katolisch-Theologischer Bilbiotheken (AKThB).” 138 Samo nekoliko meseci kasnije u Holandiji je osnovano udruţenje bogoslovskih i manastirskih biblioteka Vereniging voor Seminarie- en Kloosterbibliotheken (VSKB). 139 Iako ambiciozno zamišljen, pokušaj UNESKO-a da osnuje meĊunarodno udruţenje teoloških biblioteka, bio je kratkog daha. Godine 1954. Svetski savet crkava sazvao je sastanak u Ţenevi radi osnivanja MeĊunarodne asocijacije teoloških biblioteka (IATL). 140 Okupili su se bibliotekari iz Amerike (ATLA) i Evrope (uĉestvovali su i bibliotekari iz Velike Britanije koji su dve godine kasnije osnovali svoje nacionalno udruţenje).141 Sredstva 135 American Association of Theological Schools 136 American Theological Library Association 137 From Volunteerism to Corporate Professionalism : A Historical Sketch of the American Theological Library Association / Elmer J. and Betty A. O´Brien // The American Library Association : essays in celebration of the first fifty years / edited by M. Patrick Graham, Valerie R. Hotchkiss and Kenneth E. Rowe . – Evanston , III. : ATLA, 1996. – str. 5. 138 Theological libraries – an overview on history and present activities of the International Council of Associations of Theological Libraries / by Andre J. Geuns and Barbara Wolf-Dahm // INSPEL. – ISSN 0019-0217.– Vol. 32 (1998), No. 3, str. 139. 139 Ovo udruţenje 1974. godine menja ime u Vereniging voor het Theologisch Bilbiothecariaat 140 International Association of Theological Libraries 141 Association of British Theological and Philosophical Libraries (ABTALP) 68 koja su preliminarno odobrena od UNESKO-a za finansiranje meĊunarodnog ĉasopisa posvećenog religijskoj bibliografiji nisu dobijena i IATL je prestao sa radom 1961. 142 Evropski katoliĉki bibliotekari okupljeni oko ovog projekta nastavili su neformalno da se sastaju, što je dovelo do osnivanja MeĊunarodnog komiteta za koordinaciju udruţenja katoliĉkih teoloških biblioteka (CIC). 143 Ovaj komitet je nastavio da deluje u skladu sa ciljevima postavljenim u okviru IATL-a, koordinirajući rad nacionalnih udruţenja i ohrabrujući meĊunarodnu saradnju i zajedniĉke projekte, meĊu kojima su bili : SCRIPTA REDENTER EDITA: izdavanje internacionalnog bibliografskog biltena za teologiju; BIBLIOGRAPHIA AD USUM SEMIONARIORUM: izrada anotiranih tematskih bibliografija iz oblasti liturgije, ekumenizma, crkvene muzike; osnivanje meĊunarodne knjiţare gde bi svi ĉlanovi imali posebne pogodnosti pri kupovini knjiga; TEOL: program razmene starijih izdanja koja se više ne štampaju; mikrofilmovanje starih rukopisa benediktinskog manastira Slangenburg u Holandiji. Samo poslednja dva projekta su realizovana. Sedamdesete godine donele su znaĉajne promene u radu teoloških biblioteka - Drugi vatikanski koncil, ekumenski orijentisan, uticao je na novo, šire, usmerenje asocijacije - na mnogim mestima bibliotekari, koji su do tada bili uglavnom samo sveštena lica, zamenjeni su laicima, profesionalcima. Komitetu su se pridruţile i javne biblioteke koje su imale znaĉajne kolekcije crkvene i teološke literature u svojim fondovima. Ĉlanovi CIC-a odluĉili su da se redovnije sastaju, da unaprede saradnju meĊu svojim ĉlanicama i da uspostave jasniju strukturu organizacije. 144 Ime organizacije je promenjeno u 142 Theological libraries – an overview on history and present activities of the International Council of Associations of Theological Libraries / by Andre J. Geuns and Barbara Wolf-Dahm // INSPEL. – ISSN 0019-0217.– Vol. 32 (1998), No. 3, str. 141. 143 Comité International de Coordination des Associations de Bibliothèques de Théologie Catholique (CIC) 144 Theological libraries – an overview on history and present activities of the International Council of Associations of Theological Libraries / by Andre J. Geuns and Barbara Wolf-Dahm // INSPEL. – ISSN 0019-0217. – Vol. 32(1998), No. 3, str. 143. 69 MeĊunarodni savet udruţenja teoloških biblioteka,145 sa sedištem u Holandiji. Od 1971. godine odrţavaju se generalne skupštine, svake godine u drugoj drţavi. Broj ĉlanova narastao je naroĉito posle devedesetih, nakon politiĉkih promena u Centralnoj i Istoĉnoj Evropi. Godine 1999. ponovo je promenjen naziv udruţenja u Evropske teološke biblioteke (BETH)146 “da bi se naglasio evropski sastav asocijacije”.147 Pored ameriĉke ATLA-e i evropskog BETH-a, u svetu deluje još jedno znaĉajno meĊunarodno udruţenje – australijsko-novozelandska ANZTLA. 148 Osnovana je 1985. godine na inicijativu ANZATS–a, asocijacije teoloških škola, kao udruţenje biblioteka i pojedinaca koji se bave teološkim bibliotekarstvom. Ĉlanstvo u ANZTLA-i otvoreno je za sve veroispovesti. Zbog ogromne teritorije na kojoj deluje podeljena je na lokalne podruţnice, koje obezbeĊuju forume za regionalnu saradnju. Udruţenje ima oko 150 ĉlanova i odrţava godišnje konferencije. U svetu postoje i druga manja meĊunarodna udruţenja hrišćanskih biblioteka nastala u poslednjoj deceniji dvadesetog veka u manje razvijenim podruĉjima Azije i Latinske Amerike. U Latinskoj Americi deluje Latinoameriĉka mreža teoloških informacija, 149osnovana 1994. godine, ĉija je misija “diseminacija teoloških informacija i doprinos boljem korišćenju ljudskih i materijalnih resursa u razvoju akademske i biblioteĉke delatnosti i teoloških instraţivanja u lationoameriĉkoj regiji”, 150 kako je navedeno u statutu organizacije. Ovo udruţenje okuplja teološke biblioteke razliĉitih verskih zajednica judeo- hrišćanske tradicije. Osnovni cilj udruţenja je integrisanje napora u cilju obrade i diseminacije teoloških informacija u Latinskoj Americi kroz: 145 Conseil International des Associations de Bibliothèques de Théologie, nem. Internationaler Rat der Vereinigungen theologischer Bilbiotheken, engl. International Council of Theological Library Associations 146 Engl. European Theological Libraries. 147 http://theo.kuleuven.be/beth/assets/file/ intervention_BETH_090824_English.pdf . - 15.12.2011. 148 Australian and New Zealand Theological Library Association 149 Red Latinoamericana de Informacion Teologica 150 www.ibiblio.org/rlit/docs/.../EstatutoRLIT.doc . – 19.12.2011. 70 promovisanje standardizacije u obradi informacija, analizu i diseminaciju latinoameriĉke teološke misli, promovisanje meĊubiblioteĉke saradnje u oblasti teologije u Latinskoj Americi, podsticanje istraţivanja u cilju unapreĊenja latinoameriĉkog teološkog bibliotekarstva, isticanje uloge biblioteka i bibliotekara u latinoameriĉkom teološkom okruţenju.151 Forum azijskih bibliotekara osnovan je 1991. na osnivaĉkoj konferenciji, na kojoj su prisustvovali predstavnici iz 8 azijskih zemalja. Posle ovog prvog susreta teološki bibliotekari Azije sastavi su se još nekoliko puta, svaki put u drugoj drţavi. Ciljevi udruţenja su: olakšavanje razvoja i razmene izvora iz oblasti teologije kroz nacionalne teološke asocijacije ili mreţe, nacionalne depozite hrišćanske literature, izradu direktorijuma azijskih teoloških biblioteka, izradu indeksa, smernica, bibliografija itd, promovisanje saradnje i obrazovanja teoloških bibliotekara kroz organizovanje kurseva i radionica.152 Udruženje jevrejskih biblioteka je meĊunarodna organizacija, osnovana 1966. godine, nastala udruţivanjem Udruţenja jevrejskih bibliotekara (Jewish Librarians Association) i Jevrejskog bibliotekarskog udruţenja (Jewish Library Association). Asocijacija “promoviše jevrejsku pismenost kroz unapreĊivanje biblioteka i biblioteĉkih izvora i kroz liderstvo zaposlenih u judaiĉkom bibliotekarstvu. Udruţenje podstiĉe pristup informacijama, uĉenju, pouĉavanju i istraţivanju vezanom za Jevreje, judaizam, jevrejsko iskustvo i Izrael”. 153 U okviru udruţenja deluju dve sekcije: sekcija za istraţivaĉke biblioteke, arhive i specijalne kolekcije i sekcija za biblioteke jevrejskih škola, sinagoga i jevrejskih centara. Iako preteţno severnoameriĉko, udruţenje ima ĉlanice i iz Kine, Ĉeške, Holandije, Izraela, Italije, Juţne Afrike, Švajcarske, Velike Britanije. Ovo udruţenje omogućava jevrejskim bibliotekama da deluju u istinski internacionalnom okruţenju, kako je istaknuto na portalu Biblioteke latinoameriĉkog rabinskog seminara (koja je, u isto vreme i ĉlanica Latinoameriĉke mreţe teoloških informacija), uĉlanjenje u Udruţenje 151 www.ibiblio.org/rlit/docs/.../EstatutoRLIT.doc . – 19.12.2011. 152 www.foratl.org . – 19.12.2011. 153 www.jewishlibraries.org . – 2.07.2011. 71 jevrejskih biblioteka 1995. godine omogućilo im je šire domete rada – “zahvaljujući ovom meĊunarodnom prepoznavanju poslednjih godina mnogi istraţivaĉi i studenti sa ameriĉkih, nemaĉkih i francuskih univerziteta dolaze da istraţuju jevrejske teme”.154 154 http://www.seminariorabinico.org.ar/nuevoSite/website/contenido.asp?sys=1&id=45. – 5.08.2011. 72 AMERIĈKO UDRUŢENJE TEOLOŠKIH BIBLIOTEKA Ameriĉko udruţenje teoloških biblioteka (American Theological Library Association, ATLA) osnovano je na konferenciji u Prezbiterijanskom seminaru u Luizvilu (Louisville Presbyterian Seminary) u junu 1947. godine. Istorijat ovog udruţenja znaĉajan je segment razvoja teološkog bibliotekarstva u Americi. U prvim godinama ATLA je imala veoma skroman budţet, vodili su je bibliotekari volonteri. Problemi sa kojima su se suoĉavali njeni ĉlanovi bili su: nedostatak finansijskih sredstava za obuĉavanje i pridobijanje novog struĉnog kadra, tri razliĉita klasifikaciona sistema u upotrebi (Djuijev klasifikacioni sistem, Klasifikacioni sistem Kongresne bilbioteke i Sistem Junion teološkog seminara), 155 nedostatak standarda za teološke biblioteke. »Idealizam ĉlanova, herojski napori i voluntarizam«, 156 nisu bili dovoljni da se reše navedeni problemi, da se sistematski reši problem prezervacije teoloških materijala, kao i da se teološka literatura stavi pod bibliografsku kontrolu. Sredinom pedesetih ATLA dobija znaĉajne donacije za programe izrade mikrokopija i indeksiranje, kao i za obrazovanje teoloških bibliotekara. Kadar u ameriĉkim teološkim bibliotekama podmlaĊen je bibliotekarima obuĉavanim menadţerskim veštinama, bibliotekarstvu i teologiji. Do dolaska sedamdesetih godina stariji kadar, koji nije imao nikakvo bibliotekarsko obrazovanje i nedovoljno ili uopšte nije imao teološkog obrazovanja zamenio 155O ovim sistemima će biti više reĉi u odeljku o klasifikaciji 156 From Volunteerism to Corporate Professionalism : A Historical Sketch of the American Theological Library Association / Elmer J. and Betty A. O´Brien // The American Library Association : essays in celebration of the first fifty years / edited by M. Patrick Graham, Valerie R. Hotchkiss and Kenneth E. Rowe . – Evanston , III. : American Theological Library Association, 1996. – str. 8. 73 je kadar sa boljim i adekvatnijim obrazovanjem. Teološke biblioteke su preko ATLA-e dobijale i donacije za nabavku novih izdanja. Do kasnih šezdesetih godina ATLA ostaje protestantsko udruţenje. Šezdesete i sedamdesete godine bile su godine krupnih promena i dogaĊaja u svetu teologije, bibliotekarstva (OCLC osniva mreţu biblioteka ĉiji katalozi su dostupni na udaljenim lokacijama, preko terminala) i šire – ovo je vreme pokreta za graĊanska prava, pokreta za osloboĊenje ţena (od 1972. do 1983. broj ţena zaposlenih u ameriĉkim teološkim školama se utrostruĉio),157 rata u Vijetnamu, Drugog vatikanskog koncila (koji je doneo brojne promene u skladu sa savremenim kretanjima u svetu, meĊu njima ekumensko usmerenje Rimokatoliĉke crkve). Godine 1964. poĉinje da se realizuje program Ekumenske razmene periodike (Ecumenical Periodical Exchange) u kom je uĉestvovalo 15 rimokatoliĉkih biblioteka i 21 ĉlanica ATLA-e. Do 1970. Biblioteke katoliĉkih bogoslovija ukljuĉile su se u udruţenje i organizovan je susret predstavnika ATLA-e i Komiteta za indeksiranje katoličke periodike i literature (Catholic Periodical and Literature Index) . Osamdesetih godina ATLA uvodi ozbiljno strateško planiranje u svoj rad i nekoliko puta prilagoĊava strukturu organizacije. Sprovedena su i dva vaţna projekta: Projekat prezervacije (Preservation Project): program prezervacije knjiga štampanih izmeĊu 1860 i 1929. godine, Projekat 2000 (Project 2000), izradu studije koja analizira teološke biblioteke i njihovu ulogu u teološkom obrazovanju. 158 Devedesetih ATLA se internacionalizije, tako je jedan predstavnik ATLA-e 1993. posetio devet teoloških škola i tri univerziteta u Portoriku, Kostariki i na Jamajci, radi razmatranja mogućnosti o budućoj saradnji. Narednih godina 157 Fact Book on Theological Education 1983-84 / ed. By Marvin J. Taylor . – Vandalia : Association of Theological Schools in US, 1985. – str. 10. 158 Rezultati studije objavljeni su u ĉasopisu Theological Education : Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. - Vol. XX , No.3 (1984). 74 realizovana je saradnja sa razliĉitim institucijama teološkog obrazovanja i bibliografskim servisima u Juţnoj Americi, Africi i Evropi. Danas je ATLA najveće svetsko udruţenje teoloških biblioteka koje ima više od 1000 ĉlanova, predstavnika mnogih religijskih tradicija i denominacija. Bavi se profesionalnom obukom kroz organizovanje radionica i kurseva, organizuje godišnje konferencije, izdaje struĉne publikacije (kvartalno ATLA Newsletter, Theology Cataloging Bulletin, godišnje Summary of Proceedings, Annual Report), izraĊuje bibliografske indekse u oblasti teologije i religije i mikrofilmuje monografske i serijske publikacija iztih oblasti.Od 2000. godine ATLA u saradnji sa OCLC-jem, 159 kao deo World Collection Set-a, izraĊuje MARC zapise odabranih Web sajtova vezanih za oblasti religije i teologije, koji su dostupni kroz lokalne onlajn kataloge. Projekat je ograniĉen na besplatne sajtove i ne ukljuĉuje baze elektronskih ĉasopisa i elektronske knjige koji se plaćaju.160 Misija ATLA-e je unapreĊivanje prouĉavanja teologije i religije podrţavanjem razvoja teoloških i religijskih biblioteka i bibliotekarstva.161 U cilju ostvarivanja svoje misije ATLA:  unapreĊuje profesionalni razvoj svojih ĉlanova i njihove sposobnosti da sluţe u svojim ustanovama kao rukovodioci i bibliotekari;  unapreĊuje profesiju teološkog bibliotekarstva i pomaţe teološkim bibliotekarima u definisanju i ostvarivanju uloge i funkcije biblioteka i teološkog obrazovanja;  promoviše kvalitetne biblioteĉke i informacione usluge kao podršku poduĉavanju, uĉenju i istraţivanju u teologiji, religiji i srodnim disciplinama i izraĊuje priruĉna sredstva (ukljuĉujući publikacije) koja mogu pomoći u ostvarivanju ovih ciljeva; 159 OCLC (Online Computer Library Center) je bibliografski servis, osnovan 1967.godine, koji omogućava pristup brojnim servisima i bazama podataka, ukljuĉujući WorldCat. Njegove usluge danas koristi više od 53 hiljade biblioteka u 96 zemalja sveta. http : //www.oclc.org/about/default.htm. – 20.04.2012. 160 http: //www.atla.com/tsig/ATSRW/projectdescription.html. – 15.11.2011. 161 http: // www.atla.com 75  stimuliše svrsishodnu saradnju meĊu bibliotekarima teoloških biblioteka i stimuliše prouĉavanje religijskih kolekcija; razvija programska rešenja problema vezanih za bibliotekare i kolekcije; ATLA ima razvijenu mreţu podruţnica meĊu kojima su: njujorška NYATLA (The New York Area Theological Library Association) ĉikaška CATLA (The Chicago Area Theological Library Association), TTLA (Tennessee Area Theological Library Association) u drţavi Tenesi. Ameriĉko udruţenje teoloških bibliotekara najaktivnije je udruţenje koje deluje u svetu, sa najrazvijenijom internacionalnom saradnjom, redovnim konferencijama na kojima se odvija nauĉna razmena bitna za razvoj teorije teološkog i religijskog bibliotekarstva. 76 EVROPSKE TEOLOŠKE BIBLIOTEKE Evropske teološke biblioteke (Bibliotheques europennes de theologie, BETH) 162 je asocijacija nacionalnih udruţenja religijskih biblioteka, ekumenski orijentisana, koja prima u svoje ĉlanstvo i pojedine religijske biblioteke koje su od posebnog znaĉaja zbog svojih ciljeva ili uticaja u meĊunarodnoj sferi. Ovo udruţenje vodi poreklo od MeĊunarodne asocijacije teoloških biblioteka (International Association of Theological Libraries) osnovane 1954. godine pod okriljem UNESCO-a, posle susreta Svetskog saveta crkava. Asocijacija nije zaţivela, ali je pokazala da postoji potreba za saradnjom i razmenom informacija izmeĊu teoloških i crkvenih biblioteka.163 Sedam godina kasnije, predstavnici udruţenja teoloških biblioteka iz Nemaĉke, Holandije i Francuske, oformili su MeĊunarodno veće za saradnju teoloških katoliĉkih biblioteka (Comité international de Coordination des Associations de Bibliothèques de Théologie catholique), koje je iniciralo osnivanje šireg, ekumenski zasnovanog, MeĊunarodnog saveta asocijacija teoloških biblioteka (Conseil International des Associations de Bibliothèques de Théologie) 1970. godine. Ovo novo ekumensko usmerenje rezultat je promena koje je doneo Drugi vatikanski koncil, odrţan šezdesetih godina. Koncil je doneo i druge promene u bibliotekama: zapošljavanje profesionalno obuĉenih bibliotekara laika umesto posvećenih osoba, ukljuĉivanje crkvenih biblioteka u rad nacionalnih udruţenja. U ţelji da istakne evropsko odreĊenje asocijacije, generalna skupština je 1999. godine izglasala da se ime Saveta promeni u BETH, što je skraćenica od Evropske teološke biblioteke (Bibliothèques Européenes de Théologie). 162 http: //www.theo.kuleuven.ac.be/beth . –7.05.2005 163 Ovde se pod pojmom teološka biblioteka (theological library ) podrazumeva biblioteka teološkog seminara, a pod pojmom crkvena biblioteka (church library) biblioteka pod okriljem crkve. 77 Danas BETH okuplja 12 udruţenja teoloških biblioteka i 11 specijalnih teoloških biblioteka. Iako pretenduje da bude evropsko, ovo udruţenje okuplja uglavnom ĉlanove iz Zapadne Evrope. Iz Istoĉne Evrope u radu udruţenja za sada uĉestvuju samo Poljska i MaĊarska, a sa Slovenijom i Rusijom su ostvareni prvi kontakti. Misija BETH-a je:  Promovisanje saradnje izmeĊu teoloških i crkvenih biblioteka u Evropi  Podsticanje razvoja teoloških biblioteka kroz razmenu znanja i iskustava i kroz obuku teoloških bibliotekara  Sluţenje interesima evropskih teoloških biblioteka u nauĉnoj/akademskoj sferi i na meĊunarodnom nivou  Ĉuvanje bogatog kulturnog nasleĊa koje se nalazi u teološkim i crkvenim bibliotekama Evrope U okviru BETH-a deluju: Udruženje britanskih teoloških i filozofskih biblioteka ( Association of British Theological and Philosophical Libraries, ABTALP) osnovano je u Velikoj Britaniji 1954. godine da, kroz razmenu informacija i iskustava, pomaţe zaposlenima u bibliotekama koje sadrţe graĊu iz oblasti teologije, filozofije i srodnih oblasti. ABTAPL obezbeĊuje svojim ĉlanovima neformalnu mreţu za konsultacije, savete i podršku u rešavanju profesionalnih problema. Osnovan je kao britanski predstavnik u MeĎunarodnoj asocijaciji teoloških biblioteka, koja je bila kratkog daha, ali mnoge od njenih ciljeva sprovodi Bibliothèques Européenes de Theologie (BETH), ĉiji je ABTALP ĉlan. Udruženje crkvenih bibliotekara Italije (L'Associazione del bibliotecari ecclesiastici italiani, ABEI), sa sedištem u Rimu, osnovano je 1978. godine, a od 1990. zvaniĉno je priznato od Italijanske biskupske konferencije. Udruţenje okuplja bibliotekare Rimokatoliĉke crkve. U okviru svojih delatnosti sprovodi razliĉite programe i aktivnosti: organizuje instruktivne kurseve za bibliotekare, izdaje godišnjak (l'Annuario delle biblioteche 78 ecclesiastiche italiane), izraĊuje tezauruse za oblast religije koji obuhvataju razliĉite realnosti Katoliĉke crkve (npr.Biblija, pape, Rimska kurija, religiozni redovi), izdaje informativni bilten (Bollettino diinformazione). Globalna meĊunarodna saradnja još uvek je u povoju. Za sada su naĉinjeni prvi koraci ka zbliţavanju izmeĊu tri najveća meĊunarodna udruţenja (ATLA, ANZTLA, BETH). Sudeći prema kretanjima u meĊunarodnoj sferi, uspostavljanju novih odnosa izmeĊu verskih zajednica, vreme koje dolazi nosi i veće interesovanje za religijske biblioteke i jasniju svest o potrebi zajedniĉkog delovanja. 79 BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA U DRUŠTVU MESTO I ULOGA RELIGIJSKIH BIBLIOTEKA U OKVIRU VERSKE I ŠIRE DRUŠTVENE ZAJEDNICE Biblioteke verskih zajednica i institucija deluju u okruţenju verskih zajednica koje su organizovane kroz mnoštvo lokalnih, regionalnih i nacionalnih kancelarija, organizacija i osoba, koje pripadaju sveštenstvu i laicima. Verske zajednice obavljaju svoju delatnost preko centralnih kancelarija koje nadgledaju rad sveštenstva u lokalnim verskim središtima: crkvama, sinagogama, dţamijama, hramovima itd, nadgledaju rad verskih škola, bogoslovija i univerziteta (koje verska zajednica direktno finansira ili su blisko povezani sa njom). Osim ovoga, centralna ili regionalna kancelarija jedne verske zajednice nadgleda ili utiĉe na rad razliĉitih humanitarnih organizacija, bolnica, centara za zbrinjavanje, dobrotvornih društava i drugih socijalnih ustanova, kao i misija u svetu. 164 Neke verske zajednice organizovane su strogo hijerarhijski kao Rimokatoliĉka crkva, pravoslavne hrišćanske crkve, mormoni, sajentolozi, episkopalci/anglikanci itd. Organizacija verske zajednice moţe biti manje ili više centralizovana (centralizovana, decentralizovana ili u formi kongregacije). Širi religijski svet sastoji se prvenstveno od individualnih bogosluţbenih objekata, od kojih većina ima odreĊeni stepen nezavisnosti u okviru lokalne, regionalne, nacionalne ili svetske verske organizacije. Veći deo prihoda verske zajednice dolazi od individualnih verskih bogosluţbenih objekata. Crkveni autoritet se u većini zajednica prostire od vrha (npr. u 164 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 5. 80 Rimokatoliĉkoj i pravoslavnim crkvama sa regionalnog ili nacionalnog nivoa episkopije/dijeceze ili arhiepiskopije/arhidijeceze, gde predseda episkop/biskup ili arhiepiskop/nadbiskup). Vaţan deo religijskog sveta ĉine grupe od, nekada više nekada manje, formalno obrazovanih sveštenika, pastora, rabina, mula, imama i drugih sveštenih zvanja. Oni su dalje podeljeni prema rangovima koji pokazuju hijerarhijsku, konzervativnu i tradicionalnu prirodu religijskog sveta. Pojedine verske zajednice nemaju formalno sveštenstvo (kao bahai, mormoni, sajentolozi). Malo je laika koji mogu znaĉajno uticati na donošenje odluka u većini verskih zajednica, posebno u oblastima doktrine i teologije.165 Stalno zaposleno profesionalno sveštenstvo najuticajniji je faktor u lokalnim religijskim pitanjima. Sveštenici se redovno sastaju da razmatraju vaţna poslovna pitanja svoje zajednice, da bi popravili status svojih organizacija, kao i da razgovaraju o praktiĉnim pitanjima kao što su zidanje graĊevina, prikupljanje sredstava, budţet itd. Sveštenici štite interese institucionalizovane religije, oni su i pokrovitelji biblioteka verskih zajednica i institucija. Biblioteke verskih zajednica i institucija deluju u razliĉitim okruţenjima, nekada su više zatvorene i sluţe uskom krugu korisnika (npr. savremene manastirske hrišćanske ili budistiĉke biblioteke), ponekad su integralni deo obrazovne ustanove (teološke biblioteke na teološkim fakultetima, bogoslovijama, seminarima), ili sluţe lokalnoj društvenoj zajednici i mogu biti manje ili više otvorenog tipa, kada se pribliţavaju javnoj pozajmnoj biblioteci (parohijske biblioteke, biblioteke verskih kulturnih centara, ĉitaonice Hrišćanske nauke). Ono što je zajedniĉko svim ovim bibliotekama i njihovo specifiĉno distinktivno obeleţje u odnosu na druge biblioteke je promovisanje sistema vrednosti jedne verske zajednice “Širi religijski svet shvata svoja teološka verovanja, praksu, arhitekturu, ceremonije, sakramente i 165 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 6. 81 poĉasti veoma ozbiljno, kao što mora i bibliotekar koji je tu zaposlen.”166 Ovo je veoma vaţna taĉka, jer govori o dva sistema vrednosti koja se poštuju u bibliotekama verskih zajednica i institucija: jedan je sistem religijskih verovanja i vrednosti, a drugi se odnosi na etiĉki i profesionalni kodeks bibliotekarstva. 167 Bez obzira na veliki broj biblioteka verskih zajednica u svetu, u većini zemalja one ĉine mali i ne tako znaĉajan deo nacionalnog biblioteĉko- informacionog sistema, posebno ako se uzmu u obzir budţet, brojnost osoblja i veliĉina kolekcije. U većini biblioteka verskih zajednica zaposlen je jedan ili dva bibliotekara, a u bibliotekama pri lokalnim zajednicama vernika to su ĉesto volonteri. O društvenim ulogama biblioteka verskih zajednica nije se ĉesto diskutovalo ni pisalo, Stiven Piterson naglašava da se ĉesto vaţne odluke vezane za teološke biblioteke (a ovo opaţanje, moţe se primeniti i na ostale tipove biblioteka verskih zajednica), donose na osnovu neposredno vidljivih i lako merljivih parametara, koji ne bi smeli da budu presudni ĉinioci razvoja biblioteke, jer ne govore ništa o pravoj svrsi njenog postojanja i o njenoj ulozi u društvu i zajednici u kojoj deluje “teološke biblioteke moraju se razmatrati, planirati, razvijati i evaluirati na osnovu uloga koje ispunjavaju u našim školama, u crkvama, kao i u društvu, a ne, na prvom mestu, na osnovu sredstava i materijala pomoću kojih ispunjavaju ove uloge.168 Zajedniĉko svim tipovima biblioteka verskih zajednica je da sluţe duhovnom i moralnom razvoju pripadnika verske i društvene zajednice. Ovo je primarna uloga ovih biblioteka. Osim ovoga, religijske biblioteke ĉesto su podrška laiĉkom i svešteniĉkom obrazovanju, one su nosioci kulture svoje verske zajednice, znaĉajni izvori za prouĉavanje istorije, religije, filozofije i 166 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 3. 167 O ovome će biti više reĉi u odeljku Etičke i profesionalne vrednosti religijskog bibliotekarstva 168 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984). – str. 12. 82 doprinose “opštem kulturnom razumevanju.” 169 Godine 1994. Papska komisija za kulturna dobra (koje se bavi radom rimokatoliĉkih crkvenih arhiva, muzeja i biblioteka) izdala je dokument Crkvene biblioteke u misiji crkve 170 u kom se istiĉe uloga biblioteka kao kulturnih središta društvene zajednice. Kroz crkvene biblioteke se upoznaje i “istorija, umetnost i nauke ĉoveĉanstva od kojih polazimo i kojima se i danas bogatimo”, u njima se kulture “susreću i saraĊuju”, to su mesta “u kojima se odvija istinski dijalog, u kojima je na delu opšta ljudska potraga za istinom”.171 Stiven Piterson istiĉe 4 osnovne uloge teoloških biblioteka:  Teološke biblioteke predstavljaju istorijsko bogatstvo teološke misli i religijske prakse za dobrobit savremene nauke i obrazovanje sveštenstva – teologija je u biti refleksivna nauka, uvek okrenuta prošlosti. U svakoj teološkoj biblioteci predstavljena je teološka tradicija jedne verske zajednice. Na saĉuvane tekstove i komentare, nastavlja se savremeni teološki diskurs.  Teološke biblioteke ĉuvaju intelektualnu raznovrsnost teološke misli u sadašnjosti i prošlosti – za svaku teološku biblioteku znaĉajno je da podrţava intelektualni i kulturni pluralizam mišljenja, da poseduju raznovrstan fond koji oslikava razliĉita mišljenja koja su se javljala kroz istoriju.  Teološke biblioteke su podrška i produţetak nastavnog programa bogoslovija – Piterson upozorava na usko gledanje na biblioteku samo kao podršku nastavnom programu bogoslovije: “poslednjih godina uloga biblioteke da podrţava nastavni program je na neki naĉin suţena i restriktivna”.172 Fokus takve biblioteke nije na tradiciji 169 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984) 170 Le biblioteche ecclesiastiche nella misione della Chiesa (lettera circolare) / Pontificia Commisione per I Beni Culturali della Chiesa . – Prot. N. 179/91/35 (19.03.1994) 171 Isto. 172 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984), str 25. 83 teološke misli ili na predstavljanju razliĉitih pravaca istraţivanja u teologiji i srodnim disciplinama, nego na jednostavnom i neposrednom dokumentovanju nastavnog programa. Biblioteke treba da dvojako podrţava nastavni program teološke ustanove: obezbeĊujući osnovnu literaturu za prouĉavanje teologije, ali u isto vreme proširujući i produbljujući programske domete. Bitan vid podrške i proširenja nastavnog programa je i obuĉavanje studenata da koriste izvore dostupne u biblioteci. Biblioteke mogu da poduĉe korisnike korisnim metodama istraţivanja. Mnogi seminari nude studentima i osoblju instruktivne kurseve za efikasnije korišćenje usluga biblioteke. Teološke biblioteke neguju istraţivanje i savremeno razumevanje religijske misli i prakse. Dok je veći deo bibliografske obuke fokusiran prvenstveno na pomoć studentima u uĉenju, kompletna obuka za korišćenje biblioteke treba da se koncentriše na informacione i nauĉne potrebe osobe ukljuĉene u profesionalnu praksu. Biblioteke mogu imati vodeću ulogu u uvoĊenju novih metoda uĉenja u teološko obrazovanje – u promovisanju doţivotnog usavršavanja i širenju svesti o novim generacijama studenata, koji uĉe i percepiraju znanje na drugaĉiji naĉin (generaciju tzv. “digitalnih imigranata” zamenila je generacija “digitalnih uroĊenika”). Uloga bibliotekara u kreiranju i osavremenjavanju nastavnih programa na bogoslovijama mora biti aktivnija -“veliki deo predavanja na bogosloviji izvodi se na osnovu ĉitanja propisanih tekstova, ali sigurno da ovo ne treba da bude naĉin kako se odvija studiranje i uĉenje u svešteniĉkoj sluţbi. Biblioteka treba da utiĉe na nastavni program da se uvedu metodi, tehnike i modeli za samostalno doţivotno obrazovanje. Naglasak mora da bude na samostalnosti i kontinuitetu.”173 173 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. - Vol. XX , No.3 (1984), str 27. 84 Da bi u potpunosti ispunjavale svoju ulogu u društvu, biblioteke verskih zajednica i institucija moraju da ulaţu napore u zajedniĉku saradnju. Ova saradnja moţe biti raznovrsna: mogu saraĊivati meĊu sobom biblioteke razliĉitih tipova u okviru jedne verske zajednice, mogu saraĊivati biblioteke istog tipa koje pripadaju razliĉitim verskim zajednicama (npr. biblioteke bogoslovija razliĉitih konfesija), takoĊe mogu saraĊivati biblioteke svih verskih zajednica na jednom geografskom podruĉju (npr. biblioteke verskih zajednica jednog grada, regije ili drţave). Kao što piše S. Peterson “Vaţnost ovih kolektivnih uloga postaće dominantni faktor u razvoju biblioteka u naredne dve decenije” 174 Biblioteke sve više deluju kroz razliĉite vrste konzorcijuma – kreirajući uzajamne Web kataloge, elektronske baze, ostvarujući objedinjenu nabavku, meĊubiblioteĉku pozajmicu i druge vrste usluga. Spremnost na saradnju uglavnom zavisi od odgovornih u verskim zajednicama. Saradnja podrazumeva i veću otvorenost i transparentnost, što ponekad moţe biti problem zbog krutog stava odgovornih u verskim zajednicama. Mnoge biblioteke verskih zajednica pridruţuju se regionalnim konzorcijumima koji ukljuĉuju razliĉite tipove biblioteke, sa druge strane neki biblioteĉki konzorcijumi su organizovani pod okriljem jedne verske zajednice (dobar primer je Konzorcijum crkvenih biblioteka i arhiva mormonske zajednice koji se bavi objedinjenom nabavkom). Imperativ za plodan razvoj biblioteka verskih zajednica i institucija je meĊunarodna saradnja. Za sada ovo je otvoreno polje koje nosi puno potencijala za razliĉite vidove saradnje, od kojih najizazovnije deluje ostvarivanje saradnje meĊu bibliotekama razliĉitih verskih zajednica koje su nosioci razliĉitih etosa i tradicija. Majkl Brama (Michael Bramah), nekadašnji predsednik Ameriĉkog udruţenja teoloških bibliotekara, zalaţe se za širenje razliĉitih vidova saradnje “Hrišćanstvo u zemljama u razvoju je bujno i ţivo ima puno toga da nam ponudi, u teološkom i pastoralnom smislu. Druga mogućnost je dopreti do institucija koje su svakako teološke, ali nisu 174 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984), str. 30. 85 hrišćanske i jevrejske. Moderna Severna Amerika i Evropa nisu više monolitna, judeo-hrišćanska društva od pre pedeset godina. Ona su prigrlila i treba da izraze svoju dobrodošlicu islamskim, budistiĉkim, hindu i drugim teološkim uĉenjima i verovanjima. Na Zapadu mi koegzistiramo u sekularnom svetu koji ima premalo ili nema uopšte interesovanja za religiju ili teologiju. Ovi nejudeohrišćanski profesionalci i njihove institucije širom sveta sigurno dele naše interesovanja za teologiju i sluţenje vernicima. Partnerstvo sa njima bi trebalo istraţiti i ohrabriti.”175 Bramino vizionarsko viĊenje saradnje za sada uglavnom ostaje na nivou smernica za buduće bibliotekare. Ono što je ostvareno to je sporadiĉna saradnja dva najveća bibliotekarska udruţenja ameriĉke ATLA-e i evropskog BETH-a, osim toga ATLA je proširila svoje ĉlanstvo sa podruĉja Severne Amerike i na pojedine biblioteke sa Kariba i Centralne Amerike. Saradnja se uglavnom odvija meĊu hrišćanskim i jevrejskim institucijama. Kako još piše Brama: “Ono što se nadam da će se razviti su veze sa hrišćanskim i jevrejskim institucijama iz Afrike, Azije i Juţne Amerike, vrsta teološkog ekvivalenta IFLA-i.“ 176 Šira saradnja na svetskom nivou, koja bi ukljuĉila sve tradicionalne verske zajednice i njihove biblioteke sa umreţavanjem, širenjem digitalne kulture i Interneta dostiţan je ideal, koji traţi konkretno angaţovanje sa razliĉitih strana. 175 Introduction / Michael Bramah // A broadening conversation : classic readings in theological librarianship / edited by Melody Layton McMahon, David R. Stewart . – Lanham : Scarecrow Press, 2006. – str. 178. 176 Isto . – str. 179. 86 VERSKA CENZURA NEKAD I SAD Pitanje intelektualne slobode i cenzure kao druge strane novĉića veoma je sloţeno i znaĉajno za sve tipove biblioteka, a na poseban naĉin za biblioteke verskih zajednica. Najjednostavniji i “najprirodniji” oblik cenzure je spaljivanje knjiga koje se dogaĊalo toliko puta u istoriji, u skoro svim delovima civilizovanog sveta, ĉesto upravo iz tzv. verskih razloga: Dioklecijanovi progoni hrišćana, spaljivanje jeretiĉkih spisa od strane Inkvizicije, ratna haranja inovernih osvajaĉa u raznim delovima sveta. Starozavetni prorok Zaharija govori o uništavanju spisa koji su protiv vladajuće religije i morala. Posle propovedi apostola Pavla u Efesu, preobraćenici ĉinom spaljivanja paganskih knjiga iskazuju naklonjenost novoj religiji. 177 Poznati su indeksi zabranjenih knjiga koje je vekovima izdavala Rimokatoliĉka crkva, kao najpoznatiji oblik verske cenzure. U novije vreme Homeinijevo anatemisanje Satanskih stihova Salmana Rušdija u Iranu primer je verske cenzure u muslimanskom svetu. Sa druge strane, pitanje intelektualne slobode je osetljivo i kompleksno, i iako su bibliotekari svesni osnovne vrednosti ideje da su pozvani da obezbede slobodan pristup informacijama, 178 njeno sprovoĊenje u praksi nije jednostavno. Postoji cenzura i autocenzura, od strane javnosti, odgovornih za biblioteke, šireg i uţeg kruga korisnika, kao i samih bibliotekara. Cenzura se javlja u razliĉitim oblicima i svim procesima rada u biblioteci. 179 Verska cenzura nastoji da 177 “Od onih pak koji su se bavili vraĉanjem priliĉan broj donese svoje knjige na gomilu, pa ih spališe pred svima; proraĉunaše njihovu vrednost i naĊoše da vrede pedeset hiljada srebrnika” (Dap 19:19) Citirano prema Novi zavet online : srpski prevod / Emilijan Ĉarnić http://www.yu.com/web/44del019.htm . – 3.02.2012. 178“Librarians are taught and culturated to avoid consideration; their only task is to provide information regardless of consequences“ Citirano prema: Ethics and librarianship / Robert Hauptman; foreword by Peter Hernon .– Jefferson : McFarland & Company Inc, 2002. – str. 2. 179 “U radu biblioteka se kriju zamke narušavanja intelektualne slobode u svim procesima. Od praćenja izdavaĉke produkcije i selekcije publikacija, preko izrade kataloga i plasiranja 87 potisne stavove suprotne doktrini organizovane religije. OsuĊuju se dela koja se vide kao jeretiĉka, praznoverice ili neverniĉka, opscena, suprotna dogmi ili kao napad na verska osećanja i stavove. Institucija cenzure negovana pod okriljem drţave ili verske zajednice smatrala se potrebnom i neophodnom, jer “postoji štivo koje moţe uništiti vjeru i moral u njihovih ĉitatelja.”180Sve do druge polovine XX veka ovo gledište je preovlaĊujuće. Cenzura ima dugu istoriju u razvoju hrišćanstva, posebno Rimokatoliĉke crkve. U prvim vekovima hrišćanstva za vernike je najstroţe zabranjivano ĉitanje apokrifa kao libri non recipiendi. O ovome svedoĉe dva izvora iz II i IV veka – Muratorijev kanon 181 i Apostolske konstitucije. 182 Na prvom ekumenskom saboru u Nikeji osuĊen je Arije i strogo zabranjeno njegovo delo Thalia, prema Konstantinovoj odluci nareĊeno je da se spisi Arija i njegovih prostalica spaljuju, gde god se pronaĊu, a za njihovo skrivanje sledila je kazna smrti. Prvi rimski indeks zabranjenih knjiga pojavljuje se u dekretu pape Gelasija I, rimskog biskupa 492-496 (Decretum Gelasianum de libris recipiendis et non recipiendis) 183 U ovim prvim vekovima informacije o nepoţeljnim knjigama šalju se u Rim i sa Istoka i sa Zapada, gde se donosi konaĉna odluka o sudbini knjige. informacija preko bibliografija i referativnih biltena, promocije knjiţevno-umetniĉkih i nauĉnih sadrţaja, oblikovanja ĉitalaĉke svesti i navika, uskraćivanja traţene i samoinicijativnog pruţanja druge informacije ili publikacije, voĊenja biblioteĉke statistike.” Citirano prema : Cenzura i biblioteke /Aleksandra Vraneš, Ljiljana Marković // Glasnik NBS . – ISSN 1450-8195 (e- izdanje). - No.1 (2008). http://nb.rs/publications/publicationitem.php?id=18672 180Indeks zabranjenih knjiga / Josip Gunĉević . – Mostar : Uprava savremenih pitanja, 1924. – str. 1. 181Muratorijev kanon ili Muratorijev fragment dobio je naziv po milanskom izdavaĉu Muratoriju, koji ga je objavio 1740. godine i predstavlja najstariji poznati kanon Novog zaveta. Rukopis koji sadrţi kanon pripadao je manastiru Bobio, a danas se ĉuva u Ambrozijani u Milanu. Saĉuvani latinski prepis je iz 8.veka. Pretpostavlja se da je grĉki original nastao krajem 2. veka u Rimu. 182 Apostolske konstitucije su pseudo-apostolska zbirka od osam knjiga o hrišćanskoj doktrini i kultu, napisana kao priruĉnik za sveštenstvo, donekle i za vernike. 183 Iako se pripisuje papi Gelasiju I, ovaj dekret je verovatno iz VI veka, iako nekoliko fragmenata vode do pape Damasusa i reflektuju rimsku tradiciju. Drugi deo dokumenta ĉini popis 27 kanonskih knjiga Novog zaveta, a u petom delu su pobrojani apokrifi i zabranjeni spisi. Celokupan prevod dekreta dostupan je na: www.tertullian.org/decretum_eng.htm 88 U srednjem veku zabrane knjiga su mnogo ĉešće – pape, sinodi, biskupi, smatraju svojom svetom duţnošću da budno nadgledaju ispravnost izdatih dela. Zabranjuju su dela Arija, Eunomijanija, montanista, Origena, Nestorija, Mesalijanija, manihejaca, Berengara iz Tursa, Abelara, Skotusa Erigene, Marsilija i Đovanija iz Padove, Dţona Viklifa, Jana Husa itd. ”zatim sve knjige: demonskog misticizma, vraĉanja, nekromantije, zazivanja duhova i svakovrsnog praznoverja, napokon ĉitanje Talmuda i ĉitanje Biblije za svjetovnjake radi zloporaba sa strane Albigenza i Waldenza. To su pojedinaĉne osude za pojedina djela ili krivoverja.” 184 Zabrana ĉitanja Biblije odnosila se na izdanja na narodnim jezicima, generalna zabrana ĉitanja (zvaniĉnog latinskog prevoda) nikada nije postojala. U ovo vreme prepisivaĉke delatnosti ukupni broj knjiga koje su u opticaju nije veliki, opasnost od “loših uticaja” preti uglavnom uĉenima i nije postojala potreba za tzv. preventivnom cenzurom. 185 Ova vrsta cenzure pojavljuje se sa nastankom crkvenih univerziteta u XIII i XIV veku, naime profesori nisu mogli da daju u štampu svoja predavanja pre nego što ih pregledaju teolozi. Znaĉajno je napomenuti da nisu sva zabranjena dela uništavana, ponekad je postojala svest o tome da ih treba saĉuvati za buduća pokoljenja, kao u sluĉaju kada je u VIII veku Rimski sinod naredio da se spale dela ocenjena kao praznoverje, papa Zaharije nareĊuje da se ĉuvaju u papskom arhivu (745).186U XIII veku sinod crkvene provincije Pariza strogo zabranjuje arapska izdanja odreĊenih dela Aristotela, a papa Grgur IX (1231) donosi odluku o privremenoj zabrani ĉitanja ovih dela dok se detaljno ne prouĉe i oĉiste od delova sumnjive sadrţine. 184Indeks zabranjenih knjiga / Josip Gunĉević . – Mostar : Uprava savremenih pitanja, 1924. – str. 13. 185 Dve su osnovne vrste cenzure : preventivna (censura prævia)”pregledanje dela pre nego što izaĊe u štampu” i represivna (censura repressiva)”zabrana distribucije dela posle štampanja” Censorship of books / J. Hilgers // Catholic Encyclopedia . Vol. 3. – New York : Robert Appleton Company, 1908. dostupno na:http://www.newadvent.org/cathen/04670a.htm 186 Isto. 89 Pronalaskom štampe nastaje novi period u razvoju verske cenzure. Ona se prvo razvija u Nemaĉkoj : 1479. papa Sikst IV piše univerzitetu u Kelnu da garantuje da će obezbediti neophodnu cenzuru, 1482. godine vircburški biskup donosi zakon o cenzuri za svoju dijecezu, za njegovim primerom to ĉini i nadbiskup Majnca 1486. godine za svoju crkvenu provinciju. Sve ovo je dovelo do proglašenja bule pape Inoćentija VIII 1487. godine koja je svim katoliĉkim biskupima poverila zadatak da cenzurišu knjige u svojim biskupijama. Ova bula nije imala znaĉajnijeg odjeka i njene odredbe nejednako su se sprovodile u razliĉitim biskupijama. Nekoliko decenija kasnije, na Lateranskom koncilu 1515. godine, papa Leon X objavio je bulu Inter sollicitudines. To je prva papska bula o cenzuri koja je prihvaćena u celoj Rimokatoliĉkoj crkvi. Sva objavljena dela, bez izuzetka, podlagala su cenzuri. Pregledanje knjiga povereno je biskupima ili cenzorima koje oni izaberu, kao i inkvizitorima. U Vatikanu ovu duţnost je obavljao kardinal- vikar i magister sacri palatii. 187 Štampari koji su se oglušivali o cenzuru rizikovali su kaznu ekskomunikacije, plaćanje kazne i spaljivanje odštampanih izdanja. Posle ispitivanja sadrţaja knjige su dobijale dozvolu za štampu. Pojavom reformacije, posebno u Nemaĉkoj, još više se pridaje znaĉaja cenzuri u Rimokatoliĉkoj crkvi. Papa Leon X 1520. godine izdaje bulu Exsurge Domine kojom zabranjuje sva dela Lutera, ĉak i ona koja još nisu objavljena. Godine 1542. Papa Pavle III reorganizuje inkviziciju, koja dobija zadatak da nagleda izdavanje knjiga, uglavnom u Italiji. Inkvizicija izdaje prvi sistematski formalni indeks 1559. godine koji sadrţi “a) knjige notornih krivovjeraca ĉija su sva djela bez razlike sadrţaja zabranjena ĉitati; b) knjige onih pisaca koji su samo u nekim knjigama širili krivovjerje, praznovjerje ili nemoral, pak su samo te knjige zabranjene c) pogubne knjige bezimenih 187 Magister sacri palatii je titula koja se dodeljuje u Rimskoj kuriji fratru propovedniku, pripadniku dominikanskog reda i mogla bi se opisati kao zvanje papskog teologa. 90 pisaca.” 188 Na Tridentinskom saboru 1546. insistiralo se na posebno na cenzuri knjiga koje se bave religijskom tematikom (de rebus sacris). Za pripadnike verskih redova koji bi ţeleli da objave svoja dela propisano je da pre opšte crkvene cenzure, moraju proći i cenzuru svojih poglavara. Godine 1564. izdat je Tridentinski indeks (Index Tridentinus), koji je sadrţavao set od deset tzv. tridentinskih pravila kojima se detaljno propisuje na koji naĉin se obavlja cenzura, koji su razlozi za zabranu i koje kazne sleduju. 189 Posle ovog sabora formirano je posebno kardinalsko telo za pitanja cenzure – Kongregacija za indekse zabranjenih knjiga (Congregatio Indicis Librorum Prohibitorum). Izdato je nekoliko dekreta o zabrani knjiga, ali sve do 1664. nije izašao novi zvaniĉni Indeks. U reformisanom Indeksu Benedikta XIV ispravljene su mnoge štamparske greške i netaĉnosti koje su se javljale u prethodnim izdanjima. Raniji indeksi pratili su samo alfabetski poredak, u ovom, knjige su svrstane prema spornim pitanjima (npr. bezgrešno zaĉeće, teorija milosti, Malabar 190 i kineski obredi). Uz indeks je izdata i papska bula Sollicita ac Provida 1753. koja je donela smernice za rad Kongregacije za inkviziciju, kao i Kongregacije za indeks i jedinstveno propisala metod obavljanja cenzure. Vremenom je opšta cenzura svega što je objavljeno prerasla u cenzuru dela teološke i religijske sadrţine. Papa Pije IX je 1869. godine izdao bulu Apostolicæ Sedis kojom je ukinuo kaznu ekskomunikacije koja je vaţila (u Tridentinskom 1564. godine, kao i u Indeksu iz 1596) za štampare i autore koji ne dostavljaju svoja dela na cenzuru. Poĉetak XX veka doneo je konstituciju Lava XIII Officiorem ac Munerum (1897) i reformu Indeksa (1900), kojima su ukinuti prethodno vaţeći 188Indeks zabranjenih knjiga / Josip Gunĉević . – Mostar : Uprava savremenih pitanja, 1924. – str. 14. 189 O ovome detaljnije pogledaj : Censorship of books / J. Hilgers // Catholic Encyclopedia : Vol. 3. – New York : Robert Appleton Company, 1908. dostupno na:http://www.newadvent.org/cathen/04670a.htm 190Malabarski obredi se odnose na obiĉaje i praksu katolika poreklom iz juţne Indije, gde su jezuitski misionari dozvolili praktikovanje nekih originalno hindu obreda u katoliĉkoj liturgiji, koje je Vatikan kasnije zabranio (naziv potiĉe od Malabarske obale na jugozapadu Indije). Sliĉno kineski obredi su sadrţavali elemente kineske religije daoizma i kasnije su zabranjeni, kao i malabarski. 91 dokumenti i detaljno ureĊena nova pravila o cenzuri. Uz ova pravila izdat je i alfabetski popis knjiga koje su zabranjivane pojedinaĉnim dekretima od 1600. godine. Papa Pije X izdao je pravila u vezi sa štampanjem i objavljivanjem liturgijskih pesama i melodija u enciklici Pascendi dominici gregis (1907). Poslednji Indeks zabranjenih knjiga izdat je 1948. godine, a ukinuo ga je 1966. papa Pavle VI. Iako se više ne izraĊuju indeksi ostala je moralna obaveza o kojoj brine Kongregacija za doktrinu vere. Zakonik kanonskog prava izdat 1983. istiĉe obavezu i pravo biskupa da pregledaju publikacije koje se bave verom i moralom pre njihovog objavljivanja. 191 Devedesetih godina Vatikan je arhive u kojima se ĉuvaju i zabranjene knjige uĉinio dostupne istraţivaĉima. Protestantska cenzura razvijala se od XVI veka sliĉno katoliĉkoj, sa jednom bitnom razlikom – većina protestantskih voĊa prihvatila je drţavni autoritet nad crkvom, pa je drţava postala glavni cenzor, u Engleskoj npr. kraljevska vlast definisala je jeres, izdavala propise o cenzuri i postavljala svoje ljude na mesto cenzora. 192 U pravoslavnim crkvama na Istoku postojali su indeksi zabranjenih knjiga, posebno vezani za pitanje kanona i problem slovenskih apokrifnih knjiga. Poznat je indeks Nikona Crnogorca, iz XI veka objavljen u njegovom delu Taktikon, 193 koji je posluţio kao polazna osnova svih slovensko-ruskih 191“Kan. 823 - § 1. Da bi se oĉuvala cjelovitost istina vjere i ćudoreĊa, duţnost je i pravo crkvenih pastira paziti da se pisanjem ili upotrebom sredstava društvenog priopćivanja ne bi nanosila šteta vjeri ili ćudoreĊu vjernika; isto tako, zahtijevati da se spisi koje izdaju vjernici a tiĉu se vjere i ćudoreĊa podloţe njihovu sudu, a i odbaciti spise koji štete pravoj vjeri ili ćudoreĊu. § 2. Duţnost i pravo o kojima se govori u § 1 pripadaju biskupima, i kao pojedincima i sabranima na krajevnim saborima ili na biskupskim konferencijama, s obzirom na vjernike koji su povjereni njihovoj brizi, a vrhovnoj crkvenoj vlasti s obzirom na sav Boţji narod.” Citirano prema: Zakonik kanonskog prava (Codex Iuris canonici ) proglašen vlašću pape Ivana Pavla II (25. Sijeĉnja 1983) . – Zagreb : Glas Koncila, 1996 dostupno na: www.miljenko.info/religiozno/visitLink/3214 . – 2.05.2012. 192 Banned in the USA : a reference guide to book censorship in schools and public libraries / Herbert N. Foerstel . – Westport : Greenwood Press, 2002. – str. III. 193 Josip Gunĉević u knjizi Indeks zabranjenih knjiga navodi pogrešan naziv (Tactilon umesto Taktikon) i pogrešno datira ovaj spis, smeštajući ga u 998. godinu, to ne moţe biti dostupni izvori jasno govore da je Nikon Crnogorac ţiveo u XI veku (1025 – izmeĊu 1100 i 1110). O svom 92 izdanja, u originalu napisan na grĉkom, kasnije je preveden na bugarski, ruski i konaĉno srpski (XVI vek). U pravoslavnim crkvama posebno su strogo zabranjivani spisi popa Bogumila, voĊe bogumilske crkve, osuĊene kao jeres. U Nemanjićkoj Srbiji u progonima bogumila na lomaĉi stradali su mnogi slovenski apokrifi, koji su predstavljali najstarije spomenike slovenske i raške škole. Godine 1219. Sveti Sava je u Nomokanonu (Zakonopravilu, Krmĉiji) naveo popis kanonskih knjiga, kako bi spreĉio upotrebu apokrifnih spisa. Tvorci i prepisivaĉi apokrifa bili su pismeni sveštenici i monasi i ova delatnost nikada nije potpuno ugušena, jer ĉesto crkvene naredbe nisu stizale do udaljenih manastira. I kasnije u obnovljenoj Srbiji od ĉetrdesetih godina XIX veka postoji drţavna cenzura, koja je u isto vreme i verska, zbog bliskosti Srpske pavoslavne crkve i srpske drţave.”Duţnosti cenzora, jednog odreĊenog od strane drţave, a drugog od strane mitropolita, bile su jasno definisane i obuhvatale su ĉuvanje pravoslavnog hrišćanskog, politiĉkog i etiĉkog obraza.”194 Kroz istoriju judaizma mnoge knjige su cenzurisane ili zabranjivane – od strane nejevrejskih autoriteta, kao i zbog autocenzure autora ili izdavaĉa zbog straha od javne reakcije. Stav cenzure Rimokatoliĉke crkve prema jevrejskim knjigama menjao se kroz istoriju. Ĉesto su jevrejski preobraćenici u hrišćanstvo, koji nisu bili zvaniĉni cenzori, zbog poznavanja jezika, dobijali zadatak da pregledaju jevrejske tekstove. Kako cenzurisanje jevrejskih knjiga nije imalo autoritativni karakter, dešavalo se da Inkvizicija ili druga crkvena instanca traţi ponovno pregledanje već pregledanih i odobrenih izdanja, zbog sumnje da su Jevreji ĉuvaju zabranjene knjige, kao što su npr. bili komentari Talmuda. Krajem XVI veku nastao je Index Expurgatorius, napisan na ţivotu on piše u svom delu Pandectae. Više o ovom pogledaj na: http://www.doaks.org/publications/doaks_online_publications/typikaPDF/typ028.pdf. 194 Cenzura i biblioteke /Aleksandra Vraneš, Ljiljana Marković // Glasnik NBS . – ISSN 1450- 8195 (e-izdanje). - No.1 (2008). http://nb.rs/publications/publicationitem.php?id=18672 . – 10.10.2011. 93 hebrejskom, koji je sadrţavao listu od nekoliko stotina jevrejskih knjiga i, iako je postojao dogovor o metodima za reviziju knjiga, u praksi su revizori davali sebi više slobode, tako da se dešavalo da su razliĉite kopije iste knjige na jednom mestu pretrpele znaĉajne izmene revizora, a na drugom knjige nisu ni taknute. Godine 1553. u Rimu je javno spaljen Talmud. Osam meseci posle ovog dogaĊaja papskom bulom (u maju 1554) nareĊeno je da Jevreji u roku od 4 meseca predaju knjige koje vreĊaju hrišćanstvo, ali im je bilo dozvoljeno da zadrţe knjige bez spornih citata. Prvi zvaniĉni Indeks zabranjenih knjiga Rimokatoliĉke crkve izdat 1559. godine sadrţavao je Talmud sa svim njegovim kompendijumima, glosama, beleškama i interpretacijama. Tridentski indeks Pija IV iz 1564. godine dozvolio je Jevrejima da koriste hebrejske, ĉak i talmudske knjige, ali sa opaskom da budu štampane bez reĉi “Talmud” i oĉišćene od delova koji istiĉu nehrišćanske stavove. Mnogi primeri pokazuju da je stav Rimokatoliĉke crkve prema ispravnosti i vrednosti revidiranih jevrejskih knjiga bio nekonzistentan i neprestano se menjao ne samo promenom papske stolice, već nekada i u vreme istog pape. Papa Grgur XIII odobrio je cenzurisano izdanje Vavilonskog Talmuda koji se pojavio u Bazelu 1578 – 1581. sa mnogim delovima izmenjenim do neprepoznavanja, ali ĉak i ovako izmenjen Talmud teško je tolerisan od crkvenih vlasti. Papa Sikst V 1540. godine naredio je reviziju Talmuda sa formulisanim pravilima za reviziju, ali godinu dana posle njegove smrti Inkvizicija je napisala da je sprovedena revizija bila besmislena i beskorisna. Godine 1592. Inkvizicija je objavila, u skladu sa ţeljama pape Klementa VIII, da Jevreji ne smeju da ĉuvaju nikakve jevrejske knjige, osim Biblije i gramatike. Nekoliko godina kasnije bulom istog pape zabrana je ograniĉena na nekoliko talmudskih i kabalistiĉkih knjiga, zajedno sa nekoliko drugih, ranije zabranjenih hebrejskih knjiga i rukopisa. Biskupi i lokalni inkvizitori zbunjeni kontradikcijama i promenama stavova, ĉesto su donosili odluke prema liĉnom nahoĊenju. Godine 1588. razliĉite jevrejske zajednice zatraţile su od Inkvizicije da pregleda knjige koje poseduju i oĉisti ih od grešaka i jeresi. Inkvizicija je 94 insistirala na stavu da nije duţnost Crkve da se meša u prepravljanje jevrejskih knjiga, već u najgorem sluĉaju da kazni Jevreje koji poseduju necenzurisana izdanja. Kontradiktoran stav Rima ponavlja se i tokom XVII i XVIII veka, papa Grgur XV postavlja posebno ovlašćene cenzore za jevrejsku literaturu, a posle njegove smrti ponovo se donosi odluka da sami Jevreji cenzurišu svoja izdanja. U narednim decenijama nekoliko puta se menjaju pravila o cenzuri jevrejskih knjiga. Jevrejske knjige cenzurisane su i zabranjivane u carskoj Rusiji XVIII i XIX veka, Godine 1790. doneta je odluka o zabrani uvoza jevrejskih knjiga iz Poljske. Dozvoljeno je bilo iskljuĉivo štampanje u ruskim štamparijama koje nisu imale dovoljne kapacitete, Jevreji su se ţalili, pa im je 1796. godine dozvoljen uvoz knjiga. Iste godine postavljeni su i posebni cenzori za jevrejske knjige – za uvezene i za štampane u Rusiji. U XIX veku jevrejske knjige su cenzurisane na ruskim univerzitetima, a kasnije su ovu duţnost preuzeli rabini koji su bili posebno strogi, zbog straha od vlasti. Jevrejska periodika je kontrolisana, neki listovi su zabranjeni. Verska cenzura je i danas na snazi, sa više ili manje uticaja, u mnogim delovima sveta, razliĉiti verski i drţavni ĉinioci pokušavaju da zabranama zaštite svoj verski autoritet, tako u islamskim teokratskim drţavama postoji institucija fatve (verske presude). U Iranu i Saudijskoj Arabiji zbog pogubnog uticaja zabranjene su moderne muziĉke grupe sa Zapada, televizijski programi i filmovi (posebno se polemisalo o zabranjenom filmu Mela Gibsona Stradanje Isusovo). Osim ovoga savremeni primeri verske cenzure su zabrana štampanja knjige The Power and the Glory: The Cult of Manalo od strane Crkve Hristove (Iglesia di Cristo) na Filipinima. Sajentološka crkva zatraţila je od ameriĉkog suda da zabrani prikazivanje filma The Profit iz 2001. godine, iako autor tvrdi da film ne govori o sajentologiji. O tome koliko je verska cenzura i danas aktuelno pitanje govori i studija Ameriĉke fondacije People for the American Way (PFAW) 195koja se bavi graĊanskim slobodama. 195Više o fondaciji pogledaj na : www.pfau.org 95 Studija sprovedena 1991/92 pokazala je da je meĊu tri glavna razloga za cenzuru nastavnih materijala u školama prvi taj što su materijali “antihrišćanski, satanistiĉki, New Age ili uopšte protiv religijskih pogleda.”196 196 Banned in the USA : a reference guide to book censorship in schools and public libraries / Herbert N. Foerstel . – Westport : Greenwood Press, 2002. – str. XX. 96 INTELEKTUALNA SLOBODA I CENZURA U BIBLIOTEKAMA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA Savremena profesija bibliotekara podrazumeva svest o znaĉaju intelektualne slobode, ali u praksi odnos bibliotekara prema ovom pitanju je ambivalentan, i ova ambivalentnost “delom moţe biti zasnovana na istorijskim korenima profesije.”197 Od bibliotekara se doskora oĉekivalo, a ĉesto se i dalje oĉekuje, da ograniĉi pristup pojedinim izvorima informacija “nepodobnim” iz razliĉitih razloga, kao i da selektivno nabavlja graĊu, odbijajući da nabavlja materijale za koje je procenjeno da mogu imati loš uticaj na korisnike. Nekada su nadreĊeni oni koji oĉekuju da biblioteka prema odreĊenim kriterijumima cenzuriše fond, a nekada cenzura potiĉe od samih zaposlenih (ovaj vid je u praksi najproblematiĉniji jer je bibliotekar taj koji donosi krajnju odluku o dostupnosti publikacije). Bibliotekar mora biti svestan svoje ogromne odgovornosti prema sadašnjim i budućim generacijama, jer njegovi potezi mogu imati dalekoseţne posledice. “Obavljajući selekciju uz pridrţavanje pravila vladajuće partije, ili crkve, ili neke druge društveno snaţne ili uticajne organizacije, biblioteke narušavaju osnovne principe intelektualne slobode. Ako se u tom procesu selekcije prethodnima još prikljuĉe kriterijumi etiĉnosti sadrţaja, estetskog i knjiţevnog kvaliteta, validnosti poruka, procenjivani iz opšteg ili liĉnog ugla, fond biblioteke moţe biti znaĉajno redigovan i ne samo da neće odgovoriti zahtevima korisnika, već neće svedoĉiti o stvaralaštvu jedne epohe i jednog regiona.”198 197 Foundations of Library and Information Science / Richard E. Rubin . – New York : Neal- Schuman Publishers , Inc., 2004. – str.190. 198 Cenzura i biblioteke /Aleksandra Vraneš, Ljiljana Marković // Glasnik NBS . – ISSN 1450- 8195 (e-izdanje). – No.1 (2008). http://nb.rs/publications/publicationitem.php?id=18672 97 Sa pojavom Interneta pitanje intelektualne slobode i cenzure se usloţnjava. Cenzura na Internetu se sprovodi ugraĊivanjem filtera koji blokiraju nepoţeljne sajtove ili blokiraju reĉi ili kljuĉne reĉi sadrţaja Web strane koje se porede sa listom neodobrenih reĉi ili fraza. Do 2010. godine postojala je nezavisna organizacija koja se bavila rangiranjem sadrţaja sajtova Internet Content Rating Association (ICRA). Organizacija je kreatorima Web sajtova slala upitnike o prisustvu ili odsustvu seksualnih sadrţaja, nasilja, kockanja, droge, alkohola i na osnovu odgovora generisala oznake sadrţaja (content labels). Ove oznake mogli su koristiti bibliotekari, roditelji ili drugi odgovorni pri podešavanju svojih pretraţivaĉa da prihvate ili odbiju pristup izvesnim sajtovima. Filtriranje Web sadrţaja izazvalo je polemiku, glavne primedbe ovom naĉinu cenzurisanja su: preterano ili preslabo odmereno blokiranje, subjektivna i diskriminišuća selekcija sadrţaja, pitanje privatnosti itd. U bibliotekama verskih zajednica oĉekivanja nadreĊenih i briga za “pogodnost literature” je izraţenija nego u drugim tipovima biblioteka. Od bibliotekara se oĉekuje da promoviše poglede, stavove i ideje verske zajednice u kojoj je zaposlen. Profesionalna znanja i veštine bibliotekara u bibliotekama verskih zajednica i institucija ĉesto su daleko manje vaţna od procene njegovih verskih ubeĊenja i moralnih stavova. Ipak, ĉini se da se situacija menja i da širi društveni i aktuelni religijski tokovi menjaju i biblioteke verskih zajednica, utiĉu na njihovu otvorenost prema drugom i drugaĉijem, da se menja sistem vrednosti, da verska iskljuĉivost biva zamenjena novim pogledima na zajedniĉku stvarnost u kojoj koegzistiramo. Zbliţavanjem i ţivom razmenom meĊu verskim zajednicama, zajedniĉkim nastupanjem razliĉitih verskih zajednica u cilju borbe za bolji status u društvenoj zajednici, razvojem ekumenizma i meĊuverskog dijaloga i za biblioteke postaje sve više vaţno imati fond koji odslikava razliĉite religijske ideje i poglede na svet. U ovome prednjaĉe, u svemu najsavremenije, teološke 98 biblioteke tj. biblioteke pri teološkim obrazovnim institucijama, jer se proširuju i menjaju bogoslovska znanja i edukacija. Publikacije druge verske zajednice nekada ranije viĊene kao “neprijateljske” ili barem “neprijatne” sada postaju redovan i neophodan deo fonda. U mnogim bogoslovijama i verskim školama prouĉavaju se druge religije, mogućnosti dijaloga, zajedniĉki hrišćanski koreni, uticaji istoĉnjaĉkih religija itd. U manjim bibliotekama pri lokalnim zajednicama i hramovima gde je zaposlen jedan bibliotekar, ĉesto volonter, i gde nije u prvom planu obrazovanje i novo znanje, već verski, duhovni i meditativni ţivot pripadnika zajednice, ovi ekumenski i meĊuverski uticaji su slabiji. Ovde je bibliotekar kljuĉna osoba koja odluĉuje o stepenu cenzure koju će primeniti u odabiru fonda i šta će uĉiniti dostupnim svojim korisnicima. Zanimljiva je opaska Riĉarda Rubina (Richard Rubin) da “bibliotekari najviše podrţavaju vrednosti intelektualne slobode kada imaju visok stepen pouzdanja u svoje sposobnosti”.199 Svaka biblioteka je pozvana da bude mesto gde se suĉeljava širok spektar gledišta i ideja o odreĊenim predmetima, koje mogu nositi odreĊene kontroverze i pokrenuti pitanje opravdanosti cenzure ili autocenzure, sa druge strane, profesionalna etika poziva na opštu dostupnost informacija. Uz svu kompleksnost problema i nejasnoće koje bibliotekarima nameću pitanja cenzure i odbrana intelektualne slobode, neophodna je svest da biblioteke verskih zajednica, kao i sve ostale biblioteke, postoje da obezbede informaciju i da je deo njihove funkcije da kreiraju što jasniju informacionu politiku, u oblastima selekcije, organizacije i diseminacije informacija. 200 199 Foundations of Library and Information Science / Richard E. Rubin . – New York : Neal- Schuman Publishers , Inc., 2004. – str. 191. 200 Isto . – str. 213. 99 ETIĈKE I PROFESIONALNE VREDNOSTI RELIGIJSKOG BIBLIOTEKARSTVA “Dve glavne vrline koje krase bibliotekara trebalo bi da budu tolerantnost i entuzijazam…Kao čovek, van biblioteke moţe imati svoja uverenja, ukus, svoje osobenosti i svoje ortodoksije i heterodoksije. Moţe biti baptista od roditelja kvekera, sa temperamentom episkopalca, moţe osećati duboki prezir prema starim majstorima, ne videti ništa u Šekspiru i ne poznavati Kanta, kao bibliotekar o tome se glasno ne izjašnjava. Kao bibliotekar on je i Grk i varvarin, Jevrejin i neznaboţac, realista i romantičar, aristokrata i demokrata, teozof, sekularista, ortodoksista, liberal, populista i patricij…On voli sve ideje – čak i kada ih prezire ili ne veruje u njih – jer on zna da fermenti hemijske reakcije ideja čuvaju stari svet od buđi i dekadencije. Neka dostigne apsolutnu intelektualnu gostoprimljivist – ako je u stanju…Ako je čovek u svojoj biti tolerantan poseduje prvi rekvizit bibliotekarstva. Spreman je da stane na dovratak na ulazu u biblioteku i poţeli dobrodošlicu svim svojim gostima sa jednakim osmehom.”201 Citat potiĉe iz struĉnog rada Sama Voltera Fosa koji piše o osnovnim principima bibliotekarske profesije. Poznatiji kao nadahnuti pesnik nego kao bibliotekar, Fos ne potiĉe iz okruţenja religijskog bibliotekarstva, gde se uglavnom moţe ĉuti bitno drugaĉije mišljenje o ulozi bibliotekara u biblioteci verske zajednice ili institucije, o izraţavanju njegovih liĉnih verskih i etiĉkih stavova. U zbirci eseja Hrišćansko bibliotekarstvo : eseji o integraciji vere i profesije 202 nekoliko bibliotekara, uglavnom hrišćanske protestantske provenijencije izraţava meĊusobno komplementarne stavove o tzv. 201 Some cardinal principles of librarian’s work / Sam Walter Foss // Public Libraries . – Vol. 14(1909), str.77. http://www.atla.com/sources/PDFs/foss.pdf . – 10.06.2011. 202 Christian Librarianship : essays on the integration of faith and profession / edited by Gregory A. Smith ; foreword by Donald G. Davis, Jr. – Jefferson : McFarland & Company Inc, 2002. – 231 str. 100 “hrišćanskom bibliotekarstvu”. Autori se zalaţu za ozbiljnije promišljanje sistema vrednosti, etiĉkih principa, filozofskih pogleda i verskih stavova zaposlenih u bibliotekama. Ova knjiga je znaĉajna po pitanjima koja postavlja, ali su zakljuĉci autora diskutabilni. Kako istiĉe Donald Dejvis (Donald G.Davis 1944 – ) hrišćanski bibliotekar u sebi nosi dva poziva – profesionalni i duhovni, koji se mogu odnositi jedan prema drugom “provokativno, produktivno i uzajamno korisno.“203Pitanje je da li se moţe govoriti o hrišćanskom (ili npr. islamskom ili budistiĉkom) bibliotekarstvu kao bitnom odreĊenju profesije, kako insistiraju autori. Bibliotekarstvo kao profesija je entitet za sebe i odrednica kao „hrišćansko“ gde autori ukazuju na „holistiĉku prirodu hrišćanskog uĉenja,“ 204 na integraciju vere i nauke, na sveobuhvatni i sveproţimajući hrišćanski teološki pogled na razliĉite nauke, pa i na bibliotekarstvo i informatiku, u savremenom svetu deluje preterano. Za oĉekivati je da u hrišćanskoj biblioteci radi bibliotekar hrišćanin, koji poštuje etiĉka i verska naĉela svoje religije. Znaĉajno pitanje da li ovaj bibliotekar treba da bude misionar na svom radnom mestu. Donald Dejvis ukazuje na tri moguća scenarija koja opisuju ponašanje hrišćanskog bibliotekara:  Prvi je tzv. „linija manjeg otpora“ gde bibliotekar ostavlja svoje versko angaţovanje ispred vrata biblioteke. Kako kritiĉki piše Dejvis“moţe se voditi dvostruki ţivot, crkvena identifikacija je rezervisana za nedeljna sluţenja i specijalne povode; ali kada dodje ponedeljak ujutru zauzima se stav profesionalca i ignorišu se pitanja duhovnosti“.205  Drugu vrstu ponašanja karakteriše izraţavanje neĉije verske angaţovanosti kroz odliĉnost na radnom mestu. U ovom modelu, produktivnost i rad sluţe kao dokaz neĉijih unutrašnjih ubeĊenja. 203 Christian Librarianship : essays on the integration of faith and profession / edited by Gregory A. Smith ; foreword by Donald G. Davis, Jr. – Jefferson : McFarland & Company Inc, 2002. – str. 1. 204 Isto. – str. 17. 205 Isto . – str. 1-2. 101  Treća opcija je „ţiveti, Boţjom milošću, autentiĉan i transparentan hrišćanski ţivot u profesionalnoj realnosti, odluĉno svedoĉeći Blagu vest i pokazujući uverljivost u odnosima i radnim zadacima.“206 Ĉini se da su ovde na delu dve razliĉite vrste upitanosti – liĉna i profesionalna. Struĉnost i duhovnost su poţeljne osobine bibliotekara verske zajednice. Jasno je da osoba ne treba da se plaši da izrazi svoja verska ubeĊenja, ali ona spadaju u domen liĉnog, a ne profesionalnog ponašanja. „Pitanja duhovnosti“ o kojima piše Dejvis sve dok se odnose na duhovni profil bibliotekara neumitno će uticati na interpersonalnu komunikaciju, odnos sa korisnicima kao i sve druge poslove koje obavlja bibliotekar, do nivoa do kog liĉno zadire u profesionalno (u hrišćanskoj ili bilo kojoj drugoj biblioteci). Urednik zbirke Hrišćansko bibliotekarstvo Gregori Smit (Gregory Smith) na jednom mestu je pokušao da se ogradi „Ja ne zastupam gledište da je hrišćanska vera bliţa bibliotekama nego konkurentske religije i filozofije. Moţda bi dodatno istraţivanje moglo produbiti ovu temu, evaluirajući relativni doprinos hrišćanstva i drugih gledišta razvoju biblioteka.“ 207 Problematiĉno je gledanje Smita na druge religije kao na „konkurentske“ a ne recimo koegzistirajuće. Ĉini se da je ipak stav koji razdvaja i rasĉlanjuje teoriju i praksu bibliotekarstva verskih zajednica i institucija na hrišćansko, islamsko itd. neodrţiv, jer su ove razlike kulturološke, filozofske, istorijske i ne zadiru u suštinu profesije. 206 Christian Librarianship : essays on the integration of faith and profession / edited by Gregory A. Smith ; foreword by Donald G. Davis, Jr. – Jefferson : McFarland & Company Inc, 2002. – str. 2. 207 Isto . – str. 17. 102 OSOBENOSTI PRAKSE U BIBLIOTEKAMA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA OBRAZOVNI I PROFESIONALNI PROFIL TEOLOŠKOG BIBLIOTEKARA Posao bibliotekara u biblioteci verske zajednice, posebno u teološkoj biblioteci zahteva struĉno osoblje, koje odlikuju dve vrste znanja: poznavanje religije i teologije i teorije i prakse bibliotekarstva i informatike. Opisujući religijske bibliotekare Severne Amerike u svojoj studiji Dţon Harvi kaţe da njihov obrazovni profil u većini sluĉajeva nije sasvim odgovarajući – ogromna većina ovih bibliotekara ima humanistiĉko obrazovanje, tako da “oni mogu biti kvalifikovani za rad u religijskoj biblioteci, ali njihovo poznavanje menadţmenta je slabije i pred kompjuterom se osećaju manje sigurni nego profesionalno obuĉeni bibliotekari. TakoĊe, većina nema teološko obrazovanje, a nekima nedostaju i struĉna znanja iz bibliotekarstva”. 208 Situacija u drugim delovima sveta je u najboljem sluĉaju sliĉna severnoameriĉkoj, i to u bibliotekama teoloških seminara. U manjim bibliotekama pri lokalnim hramovima ĉesto su angaţovani revnosni vernici, ponekad su to posvećena lica, ponekad laici, spremni da volontiraju za svoju versku zajednicu, bez obzira na obrazovanje i struĉna znanja koja poseduju. Istina je da nema mnogo obrazovnih institucija koje pripremaju ovaj profil bibliotekara, iako su biblioteke verskih zajednica brojne u svim delovima sveta. U Severnoj Americi u Školi za bibliotekarstvo i informatiku 208 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 15. 103 Univerziteta Ilinois u Urbani Šampein (Urbana-Champaign) svake jeseni se organizuje Kurs teološkog bibliotekarstva (Theological Librarianship Course) u saradnji sa Ameriĉkim udruţenjem teoloških bibliotekara. Kurs je na nivou diplomskog obrazovanja i traje ĉetiri meseca. Osim za studente Univerziteta, kurs je otvoren za ĉlanove ATLA-e, kao i za ostale zainteresovane. Na interaktivnom kursu polaznici imaju priliku da ĉuju iskustva i uĉe od brojnih teoloških bibliotekara. Na kursu se daje pregled teološkog bibliotekarstva, opisuju njegovi razliĉiti aspekti da bi studenti shvatili kontekst, materijale, usluge i osnovna pitanja i trendove koji karakterišu teološko bibliotekarstvo. 209 Kontekst teološkog bibliotekarstva u programu kursa podrazumeva predavanja o istoriji, profesionalnim udruţenjima, teološkom diskursu i tekstovima, predstavljanje razliĉitih profesionalnih karijera u teološkom bibliotekarstvu – akademskih i u bibliotekama, razumevanje obrazovne uloge bibliotekara u saradnji sa nastavnim osobljem u teološkom obrazovanju. Materijali teološkog bibliotekarstva koji se predstavljaju na kursu su: bibliografije teoloških izvora, nabavka teološke literature, izdavaĉi i edicije, razvoj i selekcija fonda, arhivske kolekcije u teološkim bibliotekama. Usluge o kojima se uĉi na kursu su: organizovanje teoloških materijala, obezbeĊivanje referensnih usluga, pretraţivanje onlajn i drugih baza teološke literature (sa posebnim naglaskom na pretraţivanju Biblije) i evaluacija dostupnih izvora na Webu. Zadaci i trendovi sa kojima se susreću teološke biblioteke danas, a o kojima se raspravlja na kursu su globalizacija, religijska osetljivost i kontroverze, uloga bibliotekara u obrazovanju za upotrebu novih tehnologija u poduĉavanju i studiranju, kao i digitalna budućnost.210 Pri Vatikanskoj biblioteci deluje ĉuvena Vatikanska škola bibliotekarstva (Scuola de biblioteconomia), koju je 1934. osnovao papa Pije XI, kada je odrţan i prvi kurs. Ovome je prethodilo izdavanje ĉuvenih Vatikanskih pravila za katalogizaciju 1931. godine (Norme per il catalogo degli stampati), 209 http://www.atla.com/Members/development/Pages/UIUC.aspx. - 2.5.2011. 210 Isto. 104 koje su rezultat rada internacionalne grupe crkvenih bibliotekara, koja je bila inspirisana sistemom anglo-ameriĉkih pravila. U izradi Pravila posebna paţnja je posvećena oblastima religije i teologije. Škola je nastala kao moderna nauĉna institucija sa prvobitnim zadatkom da školuje katalogizatore za obimnu Vatikansku biblioteku, koji će, izmeĊu ostalog, biti osposobljeni da primenjuju novonastala Pravila (do tada glavna preokupacija vatikanskih bibiliotekara bila je briga za rukopisnu graĊu). Danas ova škola nudi dvosemestralni kurs za diplomirane studente i namenjena je uglavnom katoliĉkim bibliotekarima. Predmeti koji se izuĉavaju na kursu su: bibliografija i dokumentacija, bibliologija, digitalna biblioteka, antiĉke srednjovekovne i moderne rukopisne knjige, organizacija i pruţanje usluga u biblioteci, principi i metodi konzervacije i restauracije knjiga, istorija biblioteka, teorija i tehnike katalogizacije i klasifikacije. Nastava u školi se izvodi na italijanskom jeziku. 211 U praksi posao bibliotekara verske zajednice je kompleksan. Pišući o svojoj profesiji teološki bibliotekari istiĉu mnogobrojne zadatke sa kojima se svakodnevno susreću. Pristupanje radu sa religijskom i teološkom literaturom zahteva puno znanja, prvenstveno zbog njenog širokog opsega – nije lak posao izvršiti selekciju, odvojiti bitno od manje bitnog, jer je mnogo toga zastarelog i neujednaĉenog znaĉaja. 212 Poseban problem je literatura na razliĉitim jezicima. U nekim bibliotekama neophodan je i odreĊen nivo znanja jezika na kojima su nastali najstariji izvori, koji ĉesto više nisu u upotrebi (latinski, starogrĉki, hebrejski, sanskrit itd…). Struĉna obrada traţi inteligentnu organizaciju vremena, uz napor da se pruţi što kvalitetnija usluga korisniku. Nijedan radni dan nije tipiĉan, ono što im je zajedniĉko je “da su 211Više o ovom pogledaj na: http://www.vaticanlibrary.va. 212„O kakva moć i odgovornost! Nadgledati teološku zbirku ĉija širina moţe odvesti ĉitaoce izvan njihove verske pripadnosti ili teoloških ubeĊenja, nacionalne i društvene pripadnosti. Izabrati knjige koje neko smatra pretećim ili ĉak jeretiĉkim, ali ĉije ideje zasluţuju da budu proĉitane, analizirane i kritikovane. Kakva odgovornost u sposobnosti presude koje ideje su vredne, a koje jedva trivijalne ili nedosledne.“ Citirano prema : Power and Responsibility : refections on theological librarianship / Sharon Taylor // A broadening conversation : classic readings in theological librarianship / edited by Melody Layton McMahon, David R. Stewart . – Lanham : Scarecrow Press, 2006. – str. 46. 105 pretrpani poslom, nepredvidljivi, razliĉiti i zahtevni. Potrebna je fleksibilnost, znanje, sposobnost dubljeg uvida, fiziĉka i psihiĉka stabilnost da se bude bibliotekar. Mi ne sedimo u svojim kancelarijama, u atmosferi reda i mira, neometani, kontemplirajući. Ako radimo svoj posao duboko smo uronjeni na istinski fundamentalan naĉin u ţivot institucije i aktuelna dešavanja, sa svim kompleksnostima i tenzijama. Uvek radimo pod odreĊenim pritiskom.”213Osim ovoga posvećeni bibliotekar verske zajednice ne ostavlja sav posao na radnom stolu, potrebno je kontinuirano usavršavanje, sticanje novih znanja vezanih za nadolazeće tehnologije, praćenje trendova u razvoju bibliotekarske struke, konstruktivno ĉitanje kod kuće radi dubljeg razumevanja teološke misli i idejnih tokova religije i teologije.214 Rad sa ljudima nosi posebnu odgovornost. Za razliku od drugih tipova biblioteka svrha ovih biblioteka nije samo intelektualni, već i duhovni razvoj pojedinca, u skladu sa verskim i etiĉkim naĉelima religijske zajednice. Bibliotekar mora da ima svest o ovom ne samo u radu sa korisnicima, već i u svim drugim procesima rada u biblioteci – od nabavke i selekcije do struĉne obrade graĊe. “Imamo posla sa rastom razumevanja, izoštravanjem gledišta, ţivotnim i razvojnim filozofijama, sa oblikovanjem savesti, etiĉke i moralne percepcije.”215 Pojedini teološki bibliotekari ukazuju na vaţnu ulogu biblioteke u širenju kulture tzv. religijskog ĉitanja (religious reading), koje ukljuĉuje dublje razumevanje i razmatranje proĉitanog, koje stoji naspram konzumentskom ĉitanju, danas toliko prisutnom. Kako istiĉe Milton Dţo Koulter (Milton Joe Coalter), nekadašnji predsednik ATLA-e, religijsko ĉitanje je duhovna 213 Theological Librarianship as a Ministry / Raymond Morris // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 10. 214„Iako su vidovi kontinuiranog obrazovanja dostupni preko Weba većina nas i dalje se obrazuje kroz ĉitanje struĉne literature, prisustvo na konferencijama i pohaĊanjem tradicionalnih kurseva“. Citirano prema: Theological librarians and Internet : implications for practice / Mark Stover, editor . – Binghamton : Haworth Information Press, 2001. – str 2. 215 Theological Librarianship as a Ministry / Raymond Morris // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 13. 106 disciplina, koja “crpi snagu iz specifiĉnosti prirode teksta koji se ĉita”216 u ĉijoj suštini je traţenje istine. Srednjevekovni mislioci zamišljali su ĉitanje kao dvostepeni proces: lectio je egzegeza literarnog dela uz korišćenje oruĊa kao što su gramatika, retorika i istorija, lectio priprema ĉitaoca za meditatio u kome je suština religijskog ĉitanja (“meditatio predstavlja poseban nutritivni ĉin primanja i apsorbovanja istine iz teksta u memoriju, kao i ponovno razmatranje dubljih znaĉenja koje tekst nosi, kroz medijum memorije, dok ĉitalac potpuno ne apsorbuje njegov nektar” 217 ). Jedan od bitnih ciljeva teološkog bibliotekara treba da bude zalaganje za meditatio, za meditiranje nad teološkom i religijskom literaturom, koja je nosilac mnogih znaĉenja, u cilju intelektualnog i duhovnog razvoja studenata teologije, kao i drugih korisnika teoloških biblioteka. Ĉinjenica koja ĉesto oteţava rad bibliotekara u verskim zajednicama je nepoznavanje i nepriznavanje njihovog rada, nedovoljna svest nadreĊenih o kompleksnosti zadataka koje treba da ispunjavaju i problemima sa kojima se svakodnevno susreću. Ĉini se da su i sami bibliotekari odgovorni za ovakvu situaciju jer nisu dovoljno borbeni i istrajni u borbi za priznanje svoje profesije. Bibliotekare verskih zajednica, više nego ostale, odlikuje i odreĊena zatvorenost i neaktivnost u širim bibliotekarskim krugovima i udruţenjima. O ovome piše Dţon Harvi “Ĉak i profesionalni religijski bibliotekari izgleda da su usmereni prvenstveno na svoj kutak u širem svetu bibliotekarstva i informatike. Oni se mnogo ne mešaju sa drugim tipovima bibliotekara. Lideri religijskih biblioteka retko dolaze do visokih pozicija u nacionalnim asocijacijama, osim u nacionalnim asocijacijama religijskih biblioteka.”218Ĉinjenica je i da mnogi bibliotekari javnih religijskih biblioteka rade sa skraćenim radnim vremenom, to su volonteri neprofesionalci kojima 216 On spiritual reading and religious reading in peril : president`s address / Milton J. Coalter // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 40. 217 Isto . – str. 36. 218 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 14. 107 nedostaje dovoljno vremena ili interesovanja (ponekad i finansijskih sredstava) da uĉestvuju na konferencijama, gde se, inaĉe, retko diskutuje o pitanjima religijskih biblioteka. 108 KATALOGIZACIJA I KLASIFIKACIJA U BIBLIOTEKAMA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA Literatura u oblasti religije i teologije je specifiĉna po obimu i starosti graĊe. Prirodi teološkog prouĉavanja imanentno je da se bavi prošlošću, da se odnosi prema tradiciji, prema prethodnicima. Teologiju odlikuje i bogatstvo izraza, gledišta i neujednaĉenost vrednosti literature. Kako piše Helen Uhrih (Helen B. Uhrich) “nova knjiga nije uvek i najbolja knjiga.”219U teologiji je na delu proces, pokret, konstantna obnova, koja poseduje kreativni i dinamiĉki kvalitet. Katalogizator je tako stalno suoĉen sa “neĉim starim i neĉim novim” od ĉega nijedno nije samo po sebi u prednosti, niti iskljuĉuje ono drugo. Rut Ajzenhart (Ruth Eisenhart) istiĉe da klasifikator u teološkoj biblioteci mora imati na umu 2 osnovne ĉinjenice: prvo, teološka biblioteka mora biti pripremljena da pokrije sve oblasti znanja i njena specijalizovana klasifikacija mora da bude operativna u okvirima opšte klasifikacije, drugo, religijska literatura od znaĉaja nastajala je u razliĉitim periodima istorije u razliĉitim delovima sveta i odlikuje je geografska rasprostranjenost, hronološka dubina i veliki obim graĊe.220 U hrišćanskoj teologiji uobiĉajena je struĉna podela na 4 osnovne grupe: egzegetska, istorijska, sistematska i praktiĉna teologija. U severnoameriĉkim hrišćanskim bibliotekama koriste se uglavnom 3 klasifikaciona sistema od kojih je jedan potekao iz teološke ustanove. To su Djuijev klasifikacioni sistem, klasifikacioni sistem Kongresne biblioteke i 219 The cataloger and instruction / Helen B. Uhrich // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 60. 220 The Classification of Theological Books / Ruth C. Eisenhart // Library trends . – ISSN 0024-2594. – Vol. IX (1960), No. 2, str. 196. 109 Junion klasifikacija koja je nastala na Junion teološkom seminaru u Njujorku (Union Theological Seminary) i kreirana specijalno prema potrebama protestantskih teoloških seminara. Ova klasifikacija nastala je 1939. godine, a i danas se koristi u nekim protestantskim seminarima u Severnoj Americi i misijskim zemljama. Sastoji se od 19 glavnih grupa: 1. Bibliografija 2. Enciklopedijska i referensna dela 3. Filologija (gramatike, reĉnici, konkordancije i tekstovi na hebrejskom, grĉkom i latinskom) 4. Biblija 5. Hrišćanska literatura (patristika itd.) 6. Crkvena istorija 7. Komparativna religija 8. Filozofija religije 9. Filozofska etika, hrišćanska etika, katoliĉka moralna teologija 10. Sistematska hrišćanska teologija – izlaganje i odbrana hrišćanske vere 11. Sociologija 12. Obrazovanje 13. Crkva, organizacija, redovi, sveštenstvo 14. Crkveno pravo 15. Crkvena sluţba (sakramenti, liturgika) 16. Himnologija 17. Praktiĉni crkveni rad (evangelizacija, misije, pastoralna teologija, propovedanje) 18. Individualni religiozni i moralni ţivot vernika, poboţna literatura i praktiĉna etika 19. Crkvene umetnosti (hrišćanska arheologija, umetnost, arhitektura) Severnoameriĉki jevrejski bibliotekari razvili su svoje klasifikacione sisteme od kojih su najviše u upotrebi dva: Klasifikaciona shema za biblioteke judaike Me Vejn (Weine Classification Scheme for Judaica 110 Libraries) i Klasifikacioni sistem Daniela Elazara za biblioteke judaike (Daniel Elazar’s Classification System for Libraries of Judaica). 221Krajem ĉetrdesetih i poĉetkom pedesetih Me Vejn (Mae Weine) razvila je svoj sistem zasnovan na Djuijevoj klasifikaciji, koji ima decimalnu strukturu i deset klasa kao Djui, ali su dalje podele prilagoĊene potrebama biblioteka judaike. Tako u ovoj klasifikaciji broj 200 ne oznaĉava hrišćanstvo već judaizam, a 296 koji u Djuijevoj klasifikaciji predstavlja judaizam ovde oznaĉava hrišćanstvo. Sliĉno ovom polje 900 koje u Djuiju oznaĉava istoriju, u ovoj shemi predstavlja jevrejsku istoriju. Daniel Elazar kreirao je svoj sistem 1962. godine. Ovaj sistem je decimalni, ali ne koristi poznate podele (DDK, UDK), kreiran je za zbirke judaike. 000 Biblija i biblijske studije 100 Klasiĉna judaika 200 Jevrejski obiĉaji i praksa 300 Jevrejsko obrazovanje 400 Hebrejski, jevrejski jezik i nauke 500 Jevrejska literature 600 Jevrejska zajednica: društvo i umetnosti 800 Izrael i cionizam 900 Opšta dela Rad na katalogizaciji i klasifikaciji u teološkoj biblioteci zahteva posebne sposobnosti, sklonosti i kvalitete, kao i temeljnu tehniĉku obuku, veštine zasnovane na usvojenim tehnikama udruţene sa profesionalnom 221Postoje i drugi specifiĉni klasifikacioni sistemi za judaiku. O ovome pogledaj: http://www.jewishlibraries.org/ajlweb/publications/proceedings/proceedings2006/wasserman_cat aloging.pdf 111 zainteresovanošću, mentalnom radoznalošću, imaginacijom, fleksibilnošću, usmerenošću i smislom za knjigu koji Vilijam Vorner Bišop opisuje kao “sposobnost da se kreće brzo i lako kroz štampani tekst sa instinktivnim poštovanjem vrednosti.” 222 Ĉak i katalogizator koji poseduje uglavnom tehniĉka znanja i ograniĉenih je sposobnosti, mora imati vizionarski odnos prema svom radu da bi znao koji aspekti tehniĉkog programa su neophodni za odreĊeni zadatak u biblioteci, a koji se mogu zaobići ili odloţiti bez velikog gubitka. Katalogizatoru su potrebne sve jeziĉke sposobnosti koje je u stanju da savlada ako ţeli da napreduje dalje od osnovnog nivoa katalogizacije u oblasti religije i teologije, kao i bibliografska znanja najvišeg reda ako ţeli da se kreće slobodno i lako kroz ovu literaturu i da se njom inteligentno bavi u svim nijansama kompleksnosti i razliĉitosti. Katalogizator koji treba da usluţuje nauĉnike, mora imati nauĉniĉke sklonosti.223 U biblioteci teološkog seminara katalogizacija je posao koji se obavlja izmeĊu nabavke knjiga i krajnje usluge korisnicima – katalogizator treba da razume i interpretira sve što se dešava izmeĊu ova dva radna procesa: sve implikacije nastavnog programa, nove kurseve koji se uvode, promene u nastavnom osoblju, veliĉinu studentskog tela itd. Sve programske promene i novi planovi obrazovne ustanove uticaće na korišćenje biblioteke i katalogizator mora unapred da razmisli kako će se to odraziti na njegov posao. Svojim radom on treba da naglašava i podrţava obrazovne ciljeve institucije i da se identifikuje sa njima. U svakoj biblioteci verske zajednice katalogizator treba da poznaje dobro instituciju kojoj biblioteka pripada, njenu istoriju i tradiciju, njene programe, filozofiju i ciljeve, da bi svoje radne zadatke organizovao, determinisao i modifikovao u skladu sa dubljom svrhom i programom institucije. U biblioteci teološkog seminara organizovanje izvora biblioteke za efikasnu upotrebu jedan je od osnovnih postulata za uspešan rad 222 The cataloger and instruction / Helen B. Uhrich // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 62. 223 Isto. 112 biblioteke i njenu integraciju sa predavaĉkim i istraţivaĉkim programima škole. Katalogizator veoma brzo dobija znaĉajnu ulogu u obrazovnom programu institucije. Faktori koji vode katalogizatora u organizaciji i interpretaciji zbirke jednaki su onima koji treba da odrede ciljeve i razvoj obrazovnog programa. Poznavanje i razumevanje situacije u kojoj će biblioteka funkcionisati, usluga koju treba da obezbedi, trenutnog i oĉekivanog korišćenja fonda, neophodni su, ako katalogizator ţeli da efikasno organizuje svoj posao prema razvoju zbirke. Katalogizator koji ne vodi raĉuna o odnosu njegovog rada prema instituciji i ne razmišlja o tome kako da joj najadekvatnije sluţi ne izvršava svoj zadatak koristeći sve svoje sposobnosti i pune potencijale. 224 Za klasifikatora biblioteke teološkog seminara bitno je znanje o knjigama koje klasifikuje, jer treba da ih postavi u odreĊeni odnos prema programu ĉiji je cilj teološko obrazovanje studenata. On mora da temeljno poznaje materiju da bi bio sposoban da klasifikuje jedinice graĊe tako da one pomaţu, a ne unazaĊuju obrazovni proces. Ako je u biblioteci usvojen struĉni smeštaj, literatura mora biti smeštena prema usvojenim podelama u teologiji i smeštaj treba da deluje logiĉno onima koji vladaju ovom oblašću. Korisnost klasifikacije u velikoj meri odreĊuje saglasnost izmeĊu korisnika i smeštaja knjiga. Klasifikacija ne sme biti usiljena ili veštaĉka, mora se naći prava mera i izbeći zamka preklasifikovanja ili, suprotno ovom, nedovoljno detaljnog klasifikovanja. Mnogo toga u teološkoj literaturi je u isto vreme novo i veoma staro. Klasifikator mora da bude sposoban da prepozna nove trendove i razvoj i da ih postavi u pravi odnos prema prošlosti, takoĊe mora biti svestan starih doktrina obuĉenih u novo ruho. Da bi ovo prepoznao mora da se udubi u znaĉenja i shvati znaĉaj literature koju klasifikuje. 224 The cataloger and instruction / Helen B. Uhrich // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 63-66. 113 Najznaĉajnije oruĊe biblioteke, katalog u elektronskom ili starijem tradicionalom obliku, dobar je ili loš u meri u kojoj su izvori biblioteke adekvatno i potpuno identifikovani, predstavljeni u kataloškim zapisima i uĉinjeni dostupnim, i u meri u kojoj izlazi u susret potrebama institucije i korisnika koje usluţuje. Katalog mora poštovati naĉela taĉnosti, doslednosti i predvidljivosti. Ovo vaţi za svaku biblioteku, u manjim bibliotekama pri lokalnim hramovima koje poseduju skromne kolekcije veoma je bitna dobra i detaljna katalogizacija radi što bolje iskorišćenosti fonda. U teološkim akademskim bibliotekama razliĉite su vrste korisnika koje koriste katalog – od poĉetnika koji postavljaju opšte upite do visoko obuĉenih i iskusnih korisnika ĉiji upiti su detaljni i specifiĉni – katalog mora da bude kreiran tako da obezbedi informacije na razliĉitim nivoima. Katalogizator mora da pronaĊe pravu meru, koliko će detaljno katalogizovati knjigu, jer svaka knjiga ne mora da bude katalogizovana kao stara i retka knjiga. Kao što postoje razliĉiti nivoi usluge korisnicima, tako postoje i razliĉiti nivoi katalogizacije za razliĉite vrste graĊe. Istorijski, u bibliotekarskim krugovima teţilo se “tradiciji retke knjige”225pod uticajem istraţivaĉkih nauĉnih zbirki i zbog poštovanja opšte vaţećih standarda za katalogizaciju, koji su u mnogim segmentima preopširni i previše detaljni. Katalog teološke biblioteke moţe biti jednostavno osmišljen i ne suviše sloţen u poĉetku, ali bez izuzetka on veoma brzo postaje kompleksan zbog same prirode religijske i teološke graĊe. U hrišćanskoj teologiji, recimo, mnogo je ĉinilaca koji usloţnjavaju katalog : odrednice koje se odnose na Sveto pismo su brojne i njihov meĊusobni odnos je kompleksan, delovi Svetog pisma i komentari se javljaju u razliĉitim kompozicionim varijantama itd. Korporativne odrednice koje predstavljaju organe verskih zajednica, udruţenja, institucije, publikacije, predstavljaju poseban problem. Brojni su problem vezani uz autore voluminoznih izdanja kao što su Toma Akvinski ili 225 The cataloger and instruction / Helen B. Uhrich // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 69. 114 Aurelije Avgustin, ili dvostruke oblike imena antiĉkih i srednjovekovnih autora – na narodnom i klasiĉnom grĉkom ili latinskom. Katalogizacija i klasifikacija u hrišćanskim teološkim bibliotekama uslovljene su donekle i širim društvenim promenama, novim religijskim kretanjima, nauĉnim otkrićima, kao i razvojem novih tehnologija. U XX veku dolazi do intelektualne revolucije, menja se teorija i praksa verskog obrazovanja, razvijaju se bihejvioralne nauke, psihijatrija, sve ovo, i još više, potreba informisanja o nehrišćanskim civilizacijama u hrišćanskom okruţenju, dovele su do drastiĉnih promena u teoriji i praksi misijskog rada. Razvijeni kriticizam sa kraja XIX veka doveo je do fundamentalnih promena u biblijskim studijama, što se odrazilo i na religijsku literaturu. Vatikanski koncil odrţan šezdesetih godina sa svim svojim dokumentima i obimnom izdavaĉkom produkcijom koja je kasnije proistekla iz osnovnih ideja Koncila, uticao je na rad katoliĉkih biblioteka. Razvoj ekumenskog pokreta otvorio je nova polja prouĉavanja, doneo nove ideje i dublje interesovanje za religijski drugog. Katalogizacija religijske literature mnogih drugih verskih zajednica jednako je sloţena. Za katalogizovanje hinduistiĉke literature bitno je poznavanja sanskrita, kao i narodnih jezika Indije i razumevanje odnosa razliĉitih spisa nastalih u okviru hinduizma. Hinduizam predstavlja veoma razuĊen skup verovanja i ukljuĉuje razliĉite škole. U korpus svetih knjiga hinduizma226 ulazi obilje tekstova od kojih su mnogi u sloţenim meĊusobnim odnosima(nastajalih od 1300. g. p.n.e. do modernih vremena), većina je nastala na sanskritu, klasiĉnom indijskom jeziku. Osim ovoga na narodnim jezicima Indije razvila se religiozna hinduistiĉka knjiţevnost i nastale su varijante svetih spisa. 226 “Današnje shvatanje hinduizma kao svetske religije pojavljuje se tek u XIX veku, kada su hinduistiĉki reformatori i zapadnjaĉki orijentalisti poĉeli da govore o razliĉitim verovanjima i praksama karakteristiĉnim za religiozni ţivot juţne Azije kao hinduizmu. Hinduizam nema jednog istorijskog osnivaĉa, jedinstven sistem verovanja, jedinstveno uĉenje o spasenju, niti centralizovanu vlast. U tom smislu razlikuje se od drugih “svetskih religija”. Citirano prema: Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. - Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009. – str. 134. 115 Posebni problemi vezani za katalogizovanje budistiĉke literature su postojanje razliĉitih kanona i razliĉitih škola, kao i sveti spisi, apokrifi i egzegetske rasprave nastale na razliĉitim azijskim jezicima. U budizmu je postojala jaka tradicija usmenog prenošenja sa uĉitelja na uĉenika, pa je prošlo više od pet vekova pre nego što su zapisani prvi sveti spisi ( u I veku n.e.) na jeziku pali “postoji predanje da je Buda posebno preporuĉio oĉuvanje i prenošenje svojih uĉenja na lokalne jezike pre nego na sanskrit, sveindijski jezik obrazovanih slojeva. Otuda su od samog poĉetka budistiĉki sveti spisi objavljivani na više jezika, a uz to su i prevoĊeni.”227Vremenom su neke budistiĉke škole poĉele da ĉuvaju svete spise na sanskritu, pa se za većinu budistiĉkih spisa i termina danas koriste dva oblika : sanskritski i palijski. Osim nekoliko verzija kanona, u budizmu opstaje i veliki broj apokrifnih dela nastalih na mnogim jezicima naroda koji su prihvatili budizam. Treća vrsta religijske literature karakteristiĉne za budizam su egzegetske rasprave, pisane na razliĉitim jezicima i veoma znaĉajne za prouĉavanje istorije budistiĉkih škola. Arapski jezik je jedan od ujedinjujućih faktora muslimanskog sveta. Devedeset procenata muslimana u svetu ne govore arapski kao maternji, ali ga koriste u dnevnim molitvama i pri ĉitanju Kurana. 228 Od katalogizatora u islamskoj biblioteci zahteva se poznavanje arapskog jezika, koji je liturgijski. Za muslimane Kuran predstavlja pisanu formu Boţjeg otkrovenja. Odnos Kurana i arapskog jezika je sloţen, Kuran je prva knjiga nastala na arapskom jeziku. Islam i širenje uĉenja iz Kurana uticali su na status i strukturu arapskog jezika. 229 U tri (od ĉetiri) sunitske pravne škole u liturgijskoj sluţbi koristi se original na arapskom. “Samo je hanafitska škola pokazala fleksibilnost, ĉiji osnivaĉ Abu Hanifa dozvoljava vernicima da kazuju poĉetnu 227 Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. - Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009 . – str. 196. 228 http://islam.about.com/od/arabiclanguage/a/arabic.htm . - 12.02.2012. 229 O ovome pogledaj : Islam, the Qur'an and the Arabic literature / Elsayed M.H Omran // Al- Serat Vol XIV, No1, Spring 1988 dostupno na: http://www.al-islam.org/al-serat/arabic.htm 116 suru na persijskom. To pravo kasnije je prošireno na govornike drugih jezika.”230U dvadesetom veku islam se modernizuje u mnogim drţavama, kao u Egiptu i Turskoj, gde se koriste prevodi Kurana na narodne jezike, “koji se smatraju komentarima Kurana, a ne samim Kuranom”.231 Od poslednjih decenija XX veka katalogizacija i klasifikacija se odvijaju u elektronskom okruţenju, gde preovlaĊuje tzv. kopi-katalogizacija (copy cataloguing) tj. preuzimanje gotovih kataloških zapisa iz nekog elektronskog izvora u zajedniĉkom sistemu za katalogizaciju. Osnovna pretpostavka za mogućnost ovakvog katalogizovanja je postojanje meĊunarodnih standarda i kataloških pravila koji su opšte usvojeni. I pored ovoga, i dalje u svakoj biblioteci ima mesta za ozbiljan rad katalogizatora, jer se u praksi javljaju razliĉiti primeri koje je teško ukalupiti u standarde i svaka biblioteka treba da razmišlja o svojoj misiji, ciljevima i profilu korisnika. Houp Olson (Hope Olson), dekan škole za bibliotekarstvo i informatiku na Univerzitetu Viskonsin u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama, kritiĉki se izjašnjava o krutom poštovanju standarda i zakljuĉuje da zavisi od stava bibliotekara koliko će biti fleksibilan i opšta pravila i standarde prilagoditi situaciji u svojoj biblioteci. 232 Znaĉajno je pitanje da li biblioteke verskih zajednica i institucija sa svojim specifiĉnim fondovima treba da uĉestvuju u opštim bibliografskim mreţama tj. kooperativnim kataloškim sistemima. U ovom trenutku tehnološkog i 230 Religije sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. - Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009 . – str. 371. 231 Isto. 232 „ Iz iskustva bih rekla da evropske biblioteke nisu toliko stroge u primenjivanju biblioteĉkih standarda i spremnije su za promene, za razliku od biblioteka u Kanadi i SAD. Jedno od polja kojima se bavim je polje katalogizacije i ono što zapaţam jeste da ĉesto razmišljam i radim u okvirima katalogizacije Kongresne biblioteke i UDK sistema, bez obzira da li ti sistemi u potpunosti odgovaraju opisu biblioteĉke graĊe, ali mogu reći da je u evropskim bibliotekama drugaĉije i da, ako njima to ne odgovara, oni to promene i prilagode.“ Biblioteke imaju svetlu budućnost : intervju sa Gven Aleksander i Houp Olson / Ţeljko Dimitrijević u Panĉevaĉko ĉitalište : dodatak publikaciji Ĉitalište, godina X, broj 18 (maj 2011), str. 4 117 ekonomskog razvoja, posmatrajući prednosti uniformnosti i opšte dostupnosti koju pruţaju ovi sistemi kao i trenutno stanje u bibliotekama verskih zajednica (koje su ĉesto manje moderne, manje prilagoĊene sadašnjem trenutku i teško hvataju korak sa novim tehnologijama u odnosu na druge tipove biblioteka) ĉini se da je ĉlanstvo u ovim sistemima dobro rešenje. Budućnost će moţda doneti promene, zavisno od toga koliko se biblioteke verskih zajednica izbore za znaĉajniju ulogu u društvu, lokalnoj društvenoj i svojoj verskoj zajednici. Moguća su dva scenarija – da će biblioteke verskih zajednica graditi svoje mreţe (u okviru jedne verske zajednice ili još jedan korak napred – sve biblioteke verskih zajednica na odreĊenoj teritoriji) ili će današnji opšti kooperativni sistemi za katalogizaciju postajati sve sofisticiraniji i fleksibilniji i prilagoĊeni potrebama razliĉitih tipova biblioteka, pa i specifiĉnim oblastima religije i teologije. Savremeni opšti klasifikacioni sistemi, gde su tri najvaţnija i u najopštijoj upotrebi: Univerzalna decimalna klasifikacija, Klasifikacioni sistem Kongresne biblioteke i Djuijev decimalni sistem oslikavaju jednu dvojnost sadašnjeg trenutka, vezanu za odnos hrišćanstva i drugih religija. Donedavno svi ovi sistemi su bili tzv. hristocentriĉni tj. podele u oblastima religije i teologije su uglavnom pojmovno i terminološki odgovarale hrišćanskom teološkom sistemu. Od 2000. godine, kada je odrţana 66. generalna konferencija IFLA-e, grupa 2 sistema Univerzalne decimalne klasifikacije (Religija. Teologija) potpuno je izmenjena u ţelji da se usvoji široko posmatran pojam religije kao „sistema koji sadrţi izvesno priznanje duhovne ili natprirodne dimenzije u svom pogledu na svet.“ 233 Ovako shvaćena religioznost odgovara trendovima u okviru savremene sociologije religije. 234 U isto vreme Djuiijev sistem i Sistem Kongresne biblioteke ostali su neizmenjeni. 233 A new classification for the literature of religion / Vanda Broughton http://www.ifla.org/IV/ifla66/papers/034-130e.htm. – 20.7.2011. 234 “New Age, verovanje u leteće tanjire, radikalni pokreti za zaštitu prirodne sredine, eko- feminizam, grupacije za ostvarivanje ljudskih potencijala, holistiĉke terapije – sve su to primeri rastuće raznolikosti religijskih verovanja koja su po karakteru sasvim razliĉita od organizovane i 118 U ranijim UDK tablicama veliki deo grupe 2 odnosio se na hrišćanstvo 23/28, a sve ostale religije potpadale su pod 29 nehrišćanske religije. U novoj podeli pošlo se od unapred postavljenih krterijuma tj. poštovan je hronološki red pojavljivanja ili nastanka religije, kombinovan sa osnovnim idejama koje stoje u temelju religije: 235 21 Praistorijske i primitivne religije 22 Religije Dalekog istoka 23 Religije indijskog podkontinenta 24 Budizam 25 Religije antike. Manji kultovi i religije 26 Judaizam 27 Hrišćanstvo 28 Islam 29 Moderni religijski pokreti Ova izmenjena grupa UDK pokušaj je da se religijski sistemi prikaţu preko zajedniĉkih imenitelja tj. pomoćnih oznaka ili faseta. Osnovne pomoćne oznake primenjive na podgrupe u grupi 2 su: -1 Teorija i filozofija religije. Priroda religije. Fenomen religije -2 Dokazi religije -3 Liĉnosti u religiji -4 Verske delatnosti. Ispovedanje vere -5 Oboţavanje u širem smislu. Kult. Obredi i ceremonije -6 Procesi u religiji -7 Verska organizacija i administracija -8 Religije prema razliĉitim svojstvima -9 Istorija vere, religije, sekte ili crkve ekskluzivne religioznosti crkve, veroispovesti i sekte” Citirano prema : Sociologija religije / Malkom Hamilton . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 6. 235 Sociološki tj. demografski pristup, oslanjanje na statistiĉku evidenciju o broju vernika pojedinih konfesija, smatra se nepromerenim za oblast religije, jer podaci mogu biti nepouzdani i kriterijum nekonzistentno primenjen. 119 U poreĊenju sa prethodnim tablicama, globalno gledano, ove su objektivnije i više teţe univerzalnosti. Njihova trenutna upotrebljivost u bibliotekama verskih zajednica i institucija je drugo pitanje. Subjektivni problemi sa kojima se susreću kreatori klasifikacionih sistema, još više su problemi klasifikatora u religijskim bibliotekama, koji ne kreću od premise univerzalnosti koju su sebi postavili kreatori novih tablica. Tako na izgled tablica i strukturu grupe mogu uticati liĉni verski stavovi autora „autorova realna ili prividna predubeĊenja mogu se odraziti na: nelogiĉan redosled, raspored ili notaciju, pri ĉemu se ĉini da je jedan religijski sistem dominantan u odnosu na drugi; upotrebu reĉnika koji je karakteristiĉan za samo jedan religijski sistem; nedovoljno detaljno predstavljanje odreĊenih religija.“236 UvoĊenje novih tablica moţe znaĉajno usloţniti posao klasifikatora u biblioteci verske zajednice i primorati ga da donese brojne odluke. Tako, ako je biblioteka deo kooperativnog kataloškog onlajn sistema, koji koristi UDK oznake, ove izmene UDK automatski se uvode na nivou celog sistema (jer sistem uvek mora da bude aţuriran). Administratori uzajamne kataloške baze uglavnom nisu spremni da detaljno razmotre sve pojedinaĉne primedbe, jer njihov posao je da omoguće funkcionisanje sistema u celini, za šta on mora da bude uniformno ustrojen. Klasifikator (pretpostavimo da radi u biblioteci koja pripada hrišćanskoj verskoj zajednici) moţe da zakljuĉi da su stare tablice bile više odgovarajuće, jer su bliţe naĉinu razmišljanja korisnika biblioteke i na logiĉniji naĉin odslikavaju fond biblioteke. Posebno pitanje je struĉni smeštaj fonda na policama. Novi smeštaj prema usvojenim grupama UDK ne izgleda koristan i upotrebljiv, a zadrţavanje starih podela prema UDK na policama, sa istovremenim unošenjem novih UDK oznaka u elektronsku bazu, stvara konfuziju. Dva moguća rešenja za struĉni smeštaj su: za smeštaj na policama 236 Izmene u grupi 2 sistema Univerzalne decimalne klasifikacije / Nevena Tomić // Javne biblioteke. – ISSN 1452-1253. – God.3, br. 5/6 (2007), str. 184. 120 koristiti (i dalje „hristocentriĉne“) oznake Djuijeve decimalne klasifikacije ili Klasifikacije Kongresne biblioteke ili kreirati sopstvene interne oznake, što zahteva dodatna znanja i angaţovanje bibliotekara. Iz izloţenih primera vidi se da je posao katalogizatora i klasifikatora u biblioteci verske zajednice kompleksan i uslovljen mnogim ĉiniocima i da je teško doneti ispravne odluke. UvoĊenje novih UDK tablica za religiju i teologiju pokazalo je da postoji veliki raskorak u politici koju primenjuje IFLA, prateći savremene tokove u nauci i svetskoj politicii prakse u bibliotekama verskih zajednica. Stalno je aktuelno pitanje da li ove biblioteke treba da teţe uniformnosti i standardizaciji, u teţnji da svoje fondove uĉine opšte dostupnim, ili treba da koriste specifiĉne sisteme rada primerene svojim lokalnim uslovima rada. Ĉuju se mišljenja i za i protiv. Ono što je sigurno to je da je za voĊenje ovih biblioteka neophodno angaţovati iskusne profesionalce, koji poseduju potrebna znanja u oblastima katalogizacije i klasifikacije, a uz to i menadţmenta i novih tehnologija, sposobne da dalekoseţno razmišljaju, svesni sloţenosti situacije i posledica odluka koje donose. Ovo je vreme velikih promena za biblioteke i bibliotekar mora biti spreman na skoro svakodnevno preispitivanje svog rada i fleksibilan da usmeri svoju biblioteku u skladu sa novonastalim društvenim, ekonomskim i tehnološkim promenama. 121 SELEKCIJA I RAZVOJ FONDOVA U vremenu digitalne kulture upravljanje izvorima informacija sve više dobija na znaĉaju i, kako piše Piter Klejton (Peter Clayton), bibliotekarske “tradicionalne veštine analize, vrednovanja, sinteze i komunikacije sada su vaţnije nego ikad ranije”.237Svet je bombardovan informacijama sa razliĉitih medija, raste broj elektronskih medija, ali se ne smanjuje ni broj štampanih izdanja knjiga i ĉasopisa. Bibliotekama je teško da drţe korak sa obimnom i skupom izdavaĉkom produkcijom štampanih i digitalnih izvora zbog ograniĉenih budţeta za nabavku, tako da se nabavlja sve manje i vrši sve paţljivija selekcija. MeĊubiblioteĉka saradnja i zajedniĉko korišćenje izvora jedno je od delimiĉnih rešenja problema. Biblioteke verskih zajednica i institucija odlikuje razliĉitost sadrţaja zbirki, kao i veliĉine fondova. Njihovi fondovi su odabrani da “barem delimiĉno premoste jaz izmeĊu sekularnog i religijskog sveta.”238Nabavna politika u pojedinim bibliotekama ne postoji, pa tako mnoge manje biblioteke verskih zajednica nemaju aktivan program selekcije ili nabavke, već se oslanjaju na poklone, uglavnom zato što nemaju obezbeĊen redovan budţet za nabavku knjiga. Najbolja situacija je u teološkim bibliotekama u obrazovnim ustanovama, koje većinom imaju redovan budţet za nabavku i donekle razraĊenu nabavnu politiku. Iako je od prvog objavljivanja studije Stivena Pitersona Project 2000 o radu severnoameriĉkih teoloških biblioteka prošlo skoro ĉetiri decenije (objavljena 1984. godine), po mnogim svojim dometima ovo istraţivanje ostaje i danas aktelno i neprevaziĊeno. U studiji Piterson 237 Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 6. 238 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 16. 122 izveštava da teološki bibliotekari na prvo mesto kao neodloţnu potrebu svoje biblioteke najĉešće istiĉu naophodnost jaĉanja fonda. U većini sluĉajeva problem koji stoji iza ove potrebe je nedovoljan budţet za nabavku. Budţeti za nabavku ĉesto godinama ostaju nepromenjeni ili samo prate stopu inflacije, pri ĉemu je rast cena na trţištu izdavaštva veći od rasta inflacije. Osim neodgovarajućeg budţeta postoje i drugi brojni znaĉajni razlozi za unapreĊenje nabavke izvora u teološkim bibliotekama kao što su: snaţna izdavaĉka produkcija, istraţivaĉki interesi studenata i nastavnog osoblja, postdiplomski programi, uvoĊenje novih stilova obrazovanja, novi nastavni predmeti, meĊuinstitucionalna saradnja itd. 239 Svi ovi faktori se znaĉajno menjaju u poslednjim decenijama i izvesno je da će nastaviti da se menjaju u vremenu koje dolazi, biblioteke se moraju prilagoĊavati ovim promenama, izmeĊu ostalog i nabavkom novih štampanih i elektronskih izvora. Bitan faktor jaĉanja zbirki je i digitalno okruţenje u kome deluju biblioteke. Ĉinjenica da teološke biblioteke uĉestvuju u kooperativnim mreţnim sistemima je determinišući faktor njihovog razvoja – danas je moguće imati uvid u fondove velikog broja biblioteka i dobiti detaljnu i trenutnu informaciju o izvorima koje biblioteke nabavljaju, takoĊe je moguće koordinirati nabavku i razvoj fondova do ţeljenog nivoa preciznosti. Geografski faktor ne predstavlja prepreku ovoj koordinaciji. Ove ĉinjenice mogu imati dalekoseţne posledice na razvoj teoloških biblioteka, kao i šire svih biblioteka verskih zajednica – mogućnosti za saradnju su ogromne, neograniĉene kontinentima, jezicima i okvirima jedne verske zajednice. U krajnjem ishodu ova saradnja pretpostavlja bitno unapreĊenje prouĉavanja i poznavanja religije na globalnom nivou. Stiven Piterson zakljuĉuje da su zbirke teoloških hrišćanskih biblioteka Severne Amerike suviše uskoprofilisane i homogene, u smislu predstavljanja istorijske dimenzije hrišćanstva, kao i savremenog konteksta u kom se odvija 239 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984), str. 36 – 37. 123 teološko obrazovanje. 240 Ovo zapaţanje moţe se primeniti na skoro sve teološke hrišćanske teološke biblioteke, bez obzira u kom delu sveta se nalaze. Severnoameriĉke teološke biblioteke još su i najdalje otišle u koordiniranju razliĉitih segmenata rada, pa i zajedniĉkog korišćenja fondova. Cilj svake teološke biblioteke treba da bude negovanje fonda koji u isto vreme sadrţi i uskostruĉnu literaturu i šire domete teološke misli tj. treba kreirati i razvijati kolekcije sa specijalnim fokusom i u isto vreme proširiti obim religijskih ideja predstavljenih u zbirci. Nove ideje i pokreti koje se razvijaju u okviru jedne religije moraju biti predstavljene u bibliotekama verskih zajednica, posebno onim koje su nosioci istraţivanja i savremenih prouĉavanja religijskih ideja. Tako recimo hrišćanske biblioteke treba da prate trendove u okviru razvoja svoje crkve ili denominacije, ali i ideje koje nastaju u drugim hrišćanskim zajednicama. MeĊureligijski dijalog i ekumenizam svim bibliotekama verskih zajednica nameću širenje obima fonda na druge religije prisutne u odreĊenoj društvenoj zajednici. MeĊusobni uticaji hrišćanstva i razliĉitih domorodaĉkih religija u razliĉitim delovima sveta (posebno u Africi i Latinskoj Americi) danas su predmet prouĉavanja nauĉnika i antrolopološki, sociološki i drugi izvori o ovim temama moraju biti dostupni u religijskim bibliotekama. Vaţna su i preplitanja velikih monoteistiĉkih religija, kao npr. uticaji islama i hrišćanstva na afriĉkom kontinetu. Demografske promene u broju pripadnika odreĊene religije u razliĉitim delovima sveta pomeraju i fokus religijskih prouĉavanja. Pitersonova studija ukazuje na trendove bitne za perspektivu severnoameriĉkog hrišćanskog teološkog bibliotekarstva sa kraja XX veka „Do kraja ovog veka centar hrišćanstva će se prebaciti na juţnu i istoĉnu hemisferu i većina hrišćana će biti Afrikanci i Latinoamerikanci. Nemoguće je predvideti puni uticaj ovog fenomena na severnoameriĉko teološko obrazovanje, ali neki uticaji su izvesni... Biće potrebno da teološki studenti budu bolje informisani o ţivotu i istoriji nezapadnih crkava u vreme kada 240 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984), str. 37. 124 teološke inicijative potiĉu od teoloških mislilaca Trećeg sveta 241 koji uobliĉavaju dobrim delom teološki nastavni program. TakoĊe se moţemo nadati novim partnerstvima izmeĊu crkava.“242Ova predviĊanja su se ostvarila u velikoj meri i mogu biti putokaz i stav religijskim bibliotekarima da kontinuirano promišljaju o pravcu razvoja svojih fondova prateći savremenu religijsku i teološku misao u svetu. Sigurno je da velike istraţivaĉke biblioteke ne mogu dokumentovati svako polje i trend u razvoju odreĊene religije istim kvalitetom zbirke. Tradicije i specifiĉnosti nastanka razliĉitih biblioteka verskih zajednica, posebno onih sa vrednim teološkim kolekcijama, precizno definišu fokus oko koga se mogu formirati i bogatiti specijalne kolekcije koje poseduju. Mnoge manje teološke biblioteke koje nemaju opšte postavljene, bogate istraţivaĉke zbirke, mogu razvijati intentivno specijalne kolekcije koje će podrţati napredno istraţivanje u nekoj specifiĉnoj oblasti. U svakoj biblioteci verske zajednice trebalo bi da postoji svest o znaĉaju selekcije i razvoja fonda za ispunjavanje misije biblioteke u skladu sa ciljevima institucije ili organizacije kojoj pripada. Najbolji naĉin da se postigne institucionalno razumevanje potreba biblioteke je postojanje pisanog programa koji istiĉe ciljeve razvoja fonda. “Savremeni zahtevi za brojĉanom merljivošću obavezuju ustanove kao što su biblioteke da pravdaju svoje odluke, posebno one o trošenju novca. …Svaka ustanova s pravom oĉekuje od svoje biblioteke da bude sposobna da u najopštijim crtama izloţi (1) kako odluĉuje o izboru materijala (2) šta treba nabaviti (3) šta treba oĉuvati(4) šta treba odstraniti ili odbaciti. To je suština svakog programa obogaćivanja fonda.” 243 Pri sastavljanju ovog programa mora postojati svest o posebnoj situaciji i potrebama odreĊene biblioteke, o njenoj misiji i ciljevima, o verskim i moralnim stavovima bitnim za versku zajednicu ili instituciju kojoj 241 Pod Trećim svetom Piterson podrazumeva zemlje Afrike, Azije, Latinske Amerike i Okeanije 242 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. - Vol. XX , No.3 (1984), str. 39-40. 243 Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 29. 125 biblioteka pripada itd. - svaka biblioteka treba da paţljivo osmisli pisani program razvoja fonda po svojoj meri. 244 Neophodan deo pisanog programa je detaljna razrada predmetnih oblasti u kojima biblioteka ţeli da jaĉa svoju kolekciju, kao i definisanje jezika na kojima se oĉekuje da će se fond bogatiti. Pisani program se, izmeĊu ostalog, moţe koristiti da dokumentuje potrebe biblioteke i opravda predlog budţeta. “Pošto se razumevanje postignuto jedne godine moţe lako zaboraviti ili prevideti kada se promene rukovodioci biblioteke, dekani ili predsednici, imperativ biblioteke je oslanjanje na pisani program koji obezbeĊuje kontinuitet misije i svrhe biblioteke.“245 U jednoj teološkoj obrazovnoj ili verskoj ustanovi ovaj dokument treba da razumeju svi kao zvaniĉnu politiku svoje ustanove, neophodnu da se izaĊe u susret potrebama nastavnog programa i istraţivanja ili savremenih potreba vernika i drugih korisnika biblioteke verske ustanove. Odbrana budţeta za nabavku u ovom sluĉaju postaje odbrana politike obrazovne ili verske ustanove u okviru koje deluje biblioteka, a ne samo odbrana prioriteta biblioteke. Pisani program razvoja fonda je kljuĉni dokument za nabavku, bez obzira na veliĉinu ili tip biblioteke verske zajednice. U manjim bibliotekama gde radi jedan ili dva bibliotekara, a bibliotekar je ujedno i klasifikator i katalogizator i aktivno ukljuĉen u rad sa korisnicima, bibliotekar ima uvid u razliĉite potrebe koje usmeravaju i diktiraju nabavku knjiga. U većim bibliotekama bibliotekar zaduţen za nabavku u okviru biblioteke mora tesno da saraĊuje sa odeljenjem 244”Vaţno je shvatiti da se programi znatno razlikuju, i da treba da se razlikuju, s obzirom na tip biblioteke, i da ne postoji standardni obrazac koji bi bio opšteprimenljiv. Zavisno od tipa biblioteĉke zajednice, razlikovaće se misija, dugoroĉni ciljevi fonda, kriterijumi biranja, analiza društvene zajednice i pitanja intelektualnih sloboda i cenzure. Oni se takoĊe znatno mogu razlikovati od zemlje do zemlje, a biblioteke širom sveta moraju shvatiti da ono što odgovara Severnoj Americi moţda ne odgovara nekom drugog kraju sveta – nijedna biblioteka ne treba slepo da sledi ono što druge biblioteke, ĉak i u istoj zemlji propisuju kao normu u svojim programima. “Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 44. 245 Collection development in theological research library / Caroline Whipple // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto, Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 99. 126 kataloške obrade i struĉne i predmetne katalogizacije, sa referensnim bibliotekarima, sa druge strane on aktivno prati izdavaĉku produkciju i dešavanja u nauĉnoj zajednici, redovno se informiše o novim idejama i dešavanjima u oblastima religije, teologije i verskog ţivota, u širim okvirima institucije u kojoj je biblioteka on saraĊuje sa sluţbom za finansije. MeĊubiblioteĉka saradnja posebno u oblasti deljenja fondova ima decenijsku tradiciju. Ova saradnja nastala je kao rezultat zajedniĉkih napora da bi se u situaciji ograniĉenih budţeta što bolje zadovoljile potrebe korisnika, jer biblioteke nisu u stanju da u svom fondu poseduju sve što korisnici traţe ili oĉekuju da će dobiti na korišćenje. Kako piše Piter Klejton (Peter Clayton) “Krajem osamdesetih godina 20. veka oni koji su upravljali fondovima veoma su se zainteresovali za ideju pristupa nasuprot vlasništvu i ono što prvo moţe znaĉiti za kvalitet i celovitost fondova i usluga njihovog korišćenja.” 246Ideja je evoluirala do današnjeg jednakog uvaţavanja oba pristupa, koji više nisu suprotstavljeni već svaki ima odreĊenu ulogu, pri ĉemu je vlasništvo koncept bitan za bogaćenje osnovnog fonda biblioteke, a pristup dopunjuje ponudu biblioteke i odnosi se na izvore manje bitne za osnovnu misiju biblioteke. Klejton definiše dve vrste meĊubiblioteĉke saradnje u oblasti deljenja fondova: zajedniĉko korišćenje resursa i koooperativno korišćenje, pri ĉemu ĉlanice kooperacije imaju aktivniju ulogu u samom procesu planiranja i osmišljavanja zajedniĉke nabavke.247Koordinirana nabavka zahteva dodatne napore bibliotekara iz više biblioteka u radu na definisanju procedura zajedniĉke nabavke, jasnoj podeli uloga biblioteka ĉlanica, podeli oblasti za koje pojedine biblioteke imaju obavezu da nabavljaju izvore, kontinuiranom koordiniranju rada ĉlanica. Niz problema preti da osujeti rad na koordiniranoj nabavci – biblioteke deluju u kompetitivnom okruţenju, svaka se bori za što veći broj ĉlanova, direktnih korisnika usluga biblioteke, problem moţe biti i nespremnost da se saraĊuje zbog ţelje za nezavisnošću i samostalnim 246 Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 79. 247 Isto . –str. 70 – 71. 127 donošenjem odluka, dalje, mogu se promeniti potrebe korisnika jedne biblioteke i samim tim oblasti koje ĉine osnovni fond biblioteke, ponekad biblioteke nisu u stanju da finansijski podnesu obaveze koje su preuzele na sebe kao ĉlan kooperacije.248 Primer dobre organizacije razgranatog konzorcijuma sa koordiniranom nabavkom u oblasti religijskog bibliotekarstva je Konzorcijum crkvenih biblioteka i arhiva, 249koji ĉine arhivi, biblioteke i druge organizacione jedinice koje pripadaju mormonskoj verskoj zajednici (Crkvi Isusa Hrista svetaca poslednjih dana). Konzorcijum ĉini pet akademskih biblioteka koje deluju pod okriljem mormonske zajednice, genealoška organizacija FamilySearch, 250 Odeljenje za crkvenu istoriju (Church History Department), religijski seminari i instituti, Biblioteka vizuelnih izvora (Visual Resources Library), Odeljenje za audiovizuelnu graĊu (Church Audiovisual Department), EvanĊeoska biblioteka (Gospel Library) i internet sajt lds.org. U izjavi o misiji stoji da je misija konzorcijuma da “ kontinuirano unapreĊuje dostupnost i isporuku biblioteĉko-informacionih usluga zajednicama koje usluţuje Crkva Isusa Hrista svetaca poslednjih dana i njene podruţnice. U ispunjavanju ove misije konzorcijum teţi da: usluţuje potrebe za uĉenjem ĉlanova Crkve, deli i isporuĉuje biblioteĉke zbirke i usluge, štedi fondove unapreĊivanjem izvora i struĉne ekspertize.” 251 Osnovni dokument koji propisuje obaveze konzorcijuma, istiĉe prednosti koje obezbeĊuje ĉlanstvo u njemu i propisuje naĉin rukovoĊenja i finansiranja konzorcijuma je Kooperativna izjava (Cooperative Statement). Konzorcijum se obavezao da će:252 248 Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 74– 75. 249 Consortium of Church Libraries and Archives 250 FamilySearch je najveća genealoška organizacija u svetu, koja deluje pod okriljem mormonske zajednice. Bogata elektronska baza sa genealoškim podacima dostupna je besplatno za sve zainteresovane preko veb portala www.FamilySearch.org, ili u više od 4500 centara porodiĉne istorije u 70 zemalja, od kojih se najveći nalazi u svetskom centru mormonske zajednice u Salt Lejk Sitiju u ameriĉkoj drţavi Juta. 251 http://lib.byu.edu/sites/ccla/ . – 18.03.2012. 128 1. ustanoviti kolaborativni razvoj kolekcija i rukovodeće programe, ukljuĉujući: licenciranje zajedniĉkih elektronskih izvora, koordiniranje programa nabavke, razvoj kolekcija digitalnog sadrţaja, uvoĊenje novih programa, odreĊivanje procedura i prakse prezervacije izvora, 2. koordinirati programe tehniĉkih usluga – uvoĊenjem i praćenjem prihvaćenih bibliografskih standarda i prakse, zajedniĉkim korišćenjem kataloških zapisa, normativnih datoteka i drugih indeksnih informacija, unapreĊenjem ekspertize osoblja, 3. uvesti kooperativne programe javnih usluga kao što su meĊubiblioteĉka pozajmica, elektronske referensne usluge, menadţment znanja, obrazovanje korisnika i druge zajedniĉke programe koje korisnicima olakšavaju pristup informacijama, 4. da će podrţavati razvoj kadrova svojih ĉlanica sponzorišući programe obuke, da će svim ĉlanicama na raspolaganju biti potrebni struĉni eksperti i da će promovisati zapošljavanje kvalifikovanog osoblja 5. da će razvijati, unapreĊivati i odrţavati tehnološku infrastrukturu koja je neophodna podrška Konzorcijumu kroz licenciranje ili zajedniĉki razvoj softverskih oruĊa, maksimiziranje rada servera, umapreĊivanje memorijskog kapaciteta elektronske baze i mreţnog kapaciteta u cilju boljeg rada svih ĉlanica, da će omogućiti što bolju tehniĉku ekspertizu u svim institucijama koje uĉestvuju u Konzorcijumu, distribuirati odgovornosti za tehniĉku podršku meĊu svim ĉlanicama u okviru njihovih mogućnosti, obezbeĊivati kadrove i fondove za programe zajedniĉkog razvoja kada je to potrebno. 6. da će koordinirati upotrebu fiziĉkog prostora biblioteka iz perspektive Konzorcijuma, na taj naĉin da svaka ĉlanica još bolje ispunjava misiju svoje institucije 129 Uĉestvovanjem u radu konzorcijuma institucije ostvaruju brojne prednosti, meĊu kojima su: svaki ĉlan ima pravo da uĉestvuje u svim aktivnostima Konzorcijuma i ima pristup svim izvorima i uslugama koje Konzorcijum obezbeĊuje, svaki ĉlan ima pravo da uĉestvuje u sklapanju ugovora o kupovini proizvoda za potrebe Konzorcijuma; korisnici koji su ovlašćeni da vrše pozajmicu u jednoj od biblioteka ĉlanica, mogu da dobiju na korišćenje materijal i iz fondova drugih ĉlanica preko meĊubiblioteĉke pozajmice u skladu sa lokalno vaţećim propisima i politikom pozajmice; svaki ĉlan Konzorcijuma moţe koristiti prednosti zajedniĉkog programa za razvoj ljudskih resursa, ukljuĉujući one koji se odnose na zapošljavanje, obuku i razmenu osoblja; svaki ĉlan ima pristup izvorima za struĉno osposobljavanje koji omogućavaju zaposlenima da unapreĊuju praksu i prate i primenjuju tehnološke inovacije. Najviši organ Konzorcijuma je Izvršni savet (Executive Council) koji ĉine direktori ili druge ovlašćene osobe iz svih ĉlanica Konzorcijuma. Predsednik Izvršnog saveta odgovoran je za voĊenje i planiranje rada Konzorcijuma, organizovanje susreta svih ĉlanova Odbora dva puta u toku godine, kao i redovne audio/video konferencije. Bira se na godinu dana, nakon ĉega automatski prelazi na mesto potpredsednika koji asistira u radu narednom predsedniku. Izvšni sekretar se bira na tri godine, on vodi zapisnike sa susreta i konferencija i pomaţe predsedniku i podpredsedniku u njihovom radu. Direktor biblioteka Odeljenja za crkvenu istoriju je ex officio ĉlan Saveta, odgovoran za savetovanje predsednika i podpredsednika, koji pod rukovodstvom predsednika i podpredsednika omogućava lakšu saradnju ĉlanova Konzorcijuma rukovodeći komunikacijom, sastavljajući izveštaje, prateći rezultate projektnih aktivnosti. Drugi ex officio ĉlan je fiskalni agent, koji je odgovoran za distribuiranje fondova, voĊenje budţeta i podnošenje finansijskih izveštaja. Izvšni savet moţe, u skladu sa trenutnim potrebama, da obrazuje komitete i radne grupe. Komiteti nadgledaju efikasnost aktivnosti i programa Konzorcijuma, traţe rešenja za nastale probleme, preporuĉuju inicijative za unapreĊenje rada Konzoricijuma i 130 sprovode odobrene preporuke. Radne grupe izvršavaju specifiĉne zadatke Saveta, sa maksimalnim dvogodišnjim mandatom. Ĉlanstvo u Konzorcijumu podrazumeva da ĉlanice prihvataju da zajedniĉki programi i aktivnosti subordiniraju, i ne mogu biti kontradiktorni politici i praksi institucije kojoj pripadaju. Ĉlanovima Konzorcijuma nije zabranjeno da na razliĉite naĉine saraĊuju sa drugim bibliotekama, biblioteĉkim konzorcijumima i profesionalnim udruţenjima. Funkcionisanje konzorcijuma u praksi je komplikovan poduhvat, koji ĉesto ne uspeva da zaţivi. Piter Klejton istiĉe 3 grupe razloga koje mogu dovesti do propadanja konzorcijuma. To su: dogovoreni prioriteti izmeĊu ĉlanica konzorcijuma gde treba naći pravu meru izmeĊu lokalnog i zajedniĉkog delovanja i interesa, cena usluga je bitan faktor koji nadreĊenima u bibliotekama govori o svrsishodnosti ĉlanstva u konzorcijumu koje bi trebalo da donese bitne finansijske uštede (ponekad ĉlanstvo u konzorcijumu ne pojeftinjuje rad biblioteke, ĉak moţe doneti dodatne troškove), aktivna koordinacija je treći bitan ĉinilac, kako piše Klejton “koordinativno telo koje osnuju ĉlanice mora biti inicijator odreĊenih aktivnosti, a ne samo pasivni primalac impulsa koji stiţu sa lokalnog nivoa. Ako uĉesnici svoju organizaciju ne smatraju aktivnom, ubrzo će poĉeti da se pitaju da li uopšte ima razloga da ona postoji.”253 U opisanom primeru Konzorcijuma crkvenih biblioteka i arhiva Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana bitan faktor je subordinirajuće telo crkvene zajednice koje je nosilac zajedniĉke misije i ciljeva svih ĉlanica Konzorcijuma. Iako su ĉlanice nezavisne institucije, osim samog Konzorcijuma kao jedne vrste nadreĊenog tela, tu je rukovodstvo crkvene zajednice kao druga vrsta nadreĊenog tela ĉije interese promoviše Konzorcijum. U sluĉaju nepostojanja ove dvostrukog nivoa subordiniranja, kada je Konzorcijum jedino telo koje povezuje biblioteke, sukob lokalnih i zajedniĉkih interesa je ĉešća pojava i teţe je postići aktivnu koordinaciju. 253 Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – str. 81. 131 Drugi konzorcijum koji deluje meĊu severnoameriĉkim religijskim bibliotekama je Konzorcijum hrišćanskih biblioteka (Christian Library Consortium) 254 u okviru Udruţenja hrišćanskih bibliotekara (Christian Library Association) koji okuplja hrišćanske evangeliĉke teološke biblioteke. Ovaj konzorcijum nastao je 1991. godine sa ciljem da “promoviše deljenje izvora meĊu ĉlanicama udruţenja, kao i da se obezbede druge prednosti ĉlanicama (kada je to moguće) i da se pomogne sponzorisanju aktivnosti udruţenja plaćanjem ĉlanarine. “255Ĉlanstvo u ovom konzorcijumu omogućuje: deljenje izvora sa drugim ĉlanicama Konzorcijuma sa mogućnošću da se uĉestvuje u OCLC pristupnoj grupi Mreţe hrišćanskih biblioteka,256godišnju pretplatu na ĉasopis The Christian Librarian, popust na onlajn verziju Christian Periodical Index® (CPI) (koji proizvodi i distribuira EBSCO), popuste pri nabavci kod odreĊenih izdavaĉa, mogućnost da svaka biblioteka uĉestvuje u programu dodeljivanja studentske nagrade za istraţivanje, mogućnost deljenja elektronskih izvora što je NetLibrary Religion collection itd. Za ovaj konzorcijum se ne bi moglo reći da ispunjava svoju ulogu u punom znaĉenju reĉi konzorcijum – prema Klejtonovoj podeli, gde su istaknute dve vrste saradnje u oblasti nabavke i razvoja fonda: zajedniĉko korišćenje resursa i koooperativno korišćenje, Konzorcijum hrišćanskih biblioteka bi bio primer prve vrste saradnje, jer iako ĉlanice dele izvore i ostvaruju niz beneficija ĉlanstvom u Konzorcijumu, nedostaje jasna podela uloga biblioteka ĉlanica u samom procesu selekcije i nabavke, kao i zajedniĉko rukovoĊenje Konzorcijumom u koje su ukljuĉeni predstavnici svih biblioteka ĉlanica. Budućnost će doneti nove vidove saradnje religijskih biblioteka u oblasti selekcije i razvoja fondova. Ova saradnja moţe biti na više nivoa – mogu se udruţivati biblioteke u okviru jedne verske zajednice bez obzira na tip kome pripadaju, mogu se udruţivati u konzorcijume i biblioteke samo jednog tipa (npr. 254 www.acl.org/index.cfm/christian-library-consortium/ . – 22.03.2012. 255 Isto. 256 OCLC's access group, Christian Library Network (OCLC symbol CL@N) 132 samo biblioteke pri teološkim obrazovnim institucijama ili samo biblioteke pri lokalnim verskim centrima) jedne ili više srodnih verskih zajednica, moguće je udruţivanje i prema teritorijalnoj pripadnosti biblioteke jedne, više ili svih verskih zajednica - mogućnosti su brojne. Za saradnju u okviru jedne verske zajednice bitan je stav nadreĊenih i njihova upoznatost sa prednostima koje moţe pruţiti Konzorcijum, kao i spremnost bibliotekara da saraĊuju i unapreĊuju svoj rad u oblasti selekcije i razvoja fondova, što traţi njihovo dodatno angaţovanje. Pretpostavka za širu saradnju je inicijativa koja je prirodno da potekne od udruţenja biblioteka verskih zajednica. Dosadašnji nivo saradnje u okviru udruţenja nije doneo velike novosti u oblasti razvoja fonda. Inicijativa za saradnju moţe poteći i od drţavnih ili lokalnih vlasti, što pretpostavlja visok nivo svesti o znaĉaju negovanja dobrih meĊuverskih odnosa i verske tolerancije na jednoj teritoriji. “Multikonfesionalna sredina” je pojam koji je već godinama u upotrebi, pa bi se reklo da postoji svest o tome da su aktivnosti verskih zajednica vaţan segment društvenog ţivota, ali ni najrazvijenije drţave nisu uĉinile puno da podrţe tradicije i kulture razliĉitih verskih zajednica na svojim teritorijama, sponzorišući njihove kulturne institucije. Zajedniĉko korišćenje fondova i deljenje izvora meĊu verskim zajednicama koje deluju jedne pored drugih na istoj teritoriji, moglo bi znaĉajno doprineti razvoju verske kulture, pribliţavanju razliĉitosti i pobeĊivanju sveprisutnih predrasuda koje postoje i ĉesto su uzrok nerazumevanja i sukoba. 133 RAD SA KORISNICIMA Profil korisnika u bibliotekama verskih zajednica se razlikuje u zavisnosti od podtipa kome pripadaju, uopšteno, moglo bi se reći da se u bibliotekama verskih zajednica i institucija izdvajaju dve glavne grupe korisnika: vernici tj. ĉlanovi odreĊene verske zajednice i predstavnici nauĉne zajednice koji koriste fondove biblioteka verskih zajednica u svrhu istraţivanja (u oblastima kao što su: teologija, istorija, istorija umetnosti, likovna umetnost, muzika, arhitektura, sociologija religije itd.). Biblioteke lokalnih zajednica vernika – kakve su parohijske, ţupske, biblioteke pri sinagogama i dţamijama itd. primarno su namenjene ĉlanovima zajednice koju tu dolaze na sluţbu i traţe duhovnu literaturu kao podsticaj svom verniĉkom ţivotu. U sklopu ovih biblioteka, a ponekad i kao zasebne celine, mogu biti biblioteke namenjene osnovnom i srednjem verskom obrazovanju kao što su u islamu mektebi i medrese, u judaizmu ješivot (mnoţina od ješiva) koje sadrţe verske udţbenike i priruĉnu literaturu za obrazovanje vernika. Manastirske biblioteke su uglavnom sa ograniĉenim pristupom i imaju zatvoren krug korisnika, namenjene su ĉlanovima monaške zajednice. Stariji manastiri razliĉitih verskih zajednica (hrišćanski, budistiĉki itd.) sadrţe i fondove starih i retkih knjiga koje su predmet prouĉavanja nauĉnika. Teološke biblioteke, na bogoslovijama i teološkim seminarima prvenstveno su namenjene studentima i nastavnom osoblju. Dţon Harvi slikovito opisuje tipiĉne grupe korisnika ameriĉkih religijskih biblioteka i ukratko predstavlja njhove ĉitalaĉke navike: “Studenti seminara prouĉavaju obimnu religijsku literaturu i svete knjige danju i noću u toku priprema za predavanja i ispite, dok se od sveštenstva oĉekuje da pripremi ideje i teme za nedeljne, ponekad i svakodnevne, govore i propovedi. Uĉitelji u sinagogama i crkvenim školama redovno koriste literaturu iz biblioteka kao 134 podršku svojim predavanjima, profesori bogoslovija moraju da priljeţno i kontinuirano ĉitaju i religijsku i nereligijsku literaturu kao podršku svom nastavnom i istraţivaĉkom radu.“257Harvijev opis odnosi se na specifiĉne grupe korisnika (sveštenici, studenti, profesori, verouĉitelji) koji u bibliotekama verskih zajednica traţe uglavnom informacije koje pripadaju korpusu tzv. korisnog znanja, koje je ĉesto u središtu paţnje teoretiĉara bibliotekarstva. 258 Vejn Vigand (Wayne A. Wiegand) kritikuje usko usmerenje u okviru bibliotekarsko- informatiĉke nauĉne zajednice koja prouĉava savremene biblioteke, kao i usmerenje samog ustrojstva bibliotekarskog obrazovanja, koje još od vremena prve škole za bibliotekarstvo i informatiku Melvija Djuija svoj program zasniva na tome „kako organizovati biblioteku i kakva struĉnost je neophodna da se pomogne korisnicima biblioteke da dobiju korisno znanje koje im je potrebno.“259Vigand istiĉe da biblioteke, osim toga što obezbeĊuju informacije, obezbeĊuju mesto - gde se korisnici susreću formalno i neformalno, i obezbeĊuju materijal za čitanje. Mesto i čitanje su kljuĉni pojmovi koji su potpuno zanemareni u teoriji bibliotekarstva - posledica ovog zanemarivanja je nesposobnost da se pravilno razumeju društveni i kulturni preduslovi koji uobliĉavaju sadašnjost biblioteka, smatra Vigand. Umesto da prouĉavaju samo fenomen korisnika u ţivotu biblioteke, bibliotekari treba da usmere svoju paţnju 257 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 8. 258 “Tokom vremena bibliotekarska zajednica smatrala je najvaţnijim vrste informacija koje se bave pitanjima posla ili pomaţu ljudima da postanu bolje informisani graĊani, inteligentni konzumenti, obrazovane osobe. Od XVII veka ove informacije se obiĉno oznaĉavaju kao korisno znanje. Nabavka, organizovanje i ĉinjenje dostupnim korisnog znanja je ono što su ameriĉke biblioteke svih tipova najviše ţelele da ĉine vekovima. Citirano prema : To Reposition a Research Agenda : What American Studies Can Teach The LIS Community about the Library in the Life of the User / Wayne A.Wiegand U: The Library Quarterly Vol. 73, No. 4 (October 2003), str. 371. 259 To Reposition a Research Agenda : What American Studies Can Teach The LIS Community about the Library in the Life of the User / Wayne A.Wiegand // The Library Quarterly . – ISSN 0024 -2519 . – Vol. 73, No. 4 (October 2003), str. 372. 135 na biblioteku u ţivotu korisnika, da bi razumeli vrednosti koje šira javnost dodeljuje biblioteci kao instituciji. Biblioteka kao mesto je naroĉito bitna za javne biblioteke, koje su mesto susreta graĊana jedne lokalne zajednice, iako ponekad biblioteka verske zajednice preuzima ovu ulogu, ako je jedina biblioteka u jednoj zajednici (najĉešće seoskoj) ili ako je mesto okupljanja pripadnika jedne verske manjine u multikonfesionaloj sredini. Biblioteka kao mesto moţe biti znaĉajan instument misionarskog rada jedne verske zajednice, kao u sluĉaju Hrišćanske nauke, koja svoje ideje širi osnivanjem ĉitaonica na prometnim mestima, u gradskim središtima, trţnim centrima, gde ljudi mogu da uĊu slobodno, obrate se bibliotekaru i pozajme knjigu. 260 Generalno, glavna mesta okupljanja u religijskom svetu, nosioci vaţnih socijalnih i kulturnih funkcija i faktori kohezije jedne verske zajednice su hramovi u kojima se vernici okupljaju na sluţbi. Čitanje i širenje kulture ĉitanja je bitna karakteristika biblioteka verskih zajednica, zbog posebnog odnosa prema knjizi i ĉitanju, koji se u mnogim zajednicama naguje vekovima. U ovom radu je već istaknuta razlika izmeĊu konzumentskog i tzv. religijskog ĉitanja261i uloga bibliotekara u intelektualnom i duhovnom razvoju korisnika teoloških biblioteka. Posao bibliotekara je da budno prati potrebe svojih korisnika. Ove potrebe nisu statiĉna kategorija, podloţne su promenama, izazvanim veoma razliĉitim faktorima – tehnološkim, demografskim, opštim kretanjima u društvu. Tako Majkl Brama (Michael Bramah) istiĉe da bibliotekari ameriĉkih teoloških seminara moraju biti svesni koliko se promenio profil njihovih korisnika u poslednjih nekoliko decenija – “iako naši primarni korisnici ostaju naši studenti, nastavno osoblje i administracija, ono što se mora naglasiti je, da su se, za mnoge od nas, ovi primarni korisnici radikalno promenili u poslednjih pedeset godina. Pre pola veka teološko obrazovanje bilo je dizajnirano za mlade, neoţenjene, muškarce, stanovnike studentskih kampusa, kandidate za svešteniĉku sluţbu. Naši korisnici danas pripadaju širokom spektru individua: ţene, studenti u 260Više o ovom pogledaj na str 171. 261 Pogledaj str 103 – 104. 136 srednjim godinama, homoseksualci, samohrani roditelji, razvedeni, osobe u potrazi za drugom, pa i trećom karijerom, laiĉki lideri, edukatori, aktivisti, oni sa akademskim interesovanjima, ali i agnostici, ili ĉak ateisti …Naš cilj kao teoloških bibliotekara ostaje isti: da svim svojim korisnicima obezbedimo najbolje izvore i najuĉeniju moguću pomoć.”262Bibliotekar teološke biblioteke mora biti fleksibilan, budan, svestan zahteva vremena i uronjenosti svoje biblioteke u društvenu zajednicu. Njegovo poznavanje korisnika i sagledavanje njihovih potreba uticaće na mnoge procese rada u biblioteci – od odabira fonda do stila komunikacije i naĉina prezentovanja same biblioteke. Korisnik je na poseban naĉin u središtu paţnje i interesovanja bibliotekara u biblioteci verske zajednice. Jedna od zamki bibliotekarstva je veća usredsreĊenost na izvore nego na korisnike, tako se npr. knjige ponekad nabavljaju da popune praznine u zbirci, a ne zato što su potrebne korisnicima. Suoĉen sa mnogim problemima – tehniĉke, budţetske ili menadţerske prirode, bibliotekar je u opasnosti da zaboravi da je prva svrha postojanja savremene biblioteke korisnik. Ĉesto se dešava da korisnik ne zna jasno da formuliše svoj zahtev, a referensni bibliotekar ne uloţi dovoljno napora da sazna kako bi najbolje mogao da mu pomogne, kako piše Bili Vilkinson (Billy R.Wilkinson) u ovom sluĉaju “premalo je razmene, premalo dijaloga…Najvaţniji prvi korak u davanju dobre referensne usluge je loše izveden. Na drugim pultovima bibliotekari kao da su lancima vezani za stolice pri roĊenju – još uvek su u fetalnoj poziciji sa spuštenom glavom, skoro sakrivenom od pogleda i potencijalnih pitanja.”263 Bibliotekar mora da ide u susret korisniku, a ne da sedi i ĉeka, on treba da upita da li je potrebna pomoć kada vidi prve znakove zbunjenosti. “Sluţenje drugima” i “sluţenje korisniku” posebno je naglašena dimenzija rada u bibliotekama verskih zajednica, gde je bibliotekar nosilac etosa 262 Introduction / Michael Bramah // A BROADENING conversation : classic readings in theological librarianship / edited by Melody Layton McMahon, David R. Stewart . – Lanham : Scarecrow Press, 2006. – str. 178. 263 A Screaming Success as Study Halls / Billy R.Wilkinson // Social Responsibilities and Libraries : a Library Journal / School Library Journal Selection / edited by Patricia Glass Schuman . – New York : R.R. Bowker, 1976, str. 283. 137 jedne religije. U tekstu Uticaj hrišćanske vere na bibliotečku uslugu (The Impact of Christian Faith on Library Service) 264 Stenford Terhune (Stanford Terhune), nekadašnji predsednik severnoameriĉkog Udruţenja hrišćanskih bibliotekara (Association of Christian Librarians), kaţe da sama Biblija pruţa alternativu nedostatku brige referensnih bibliotekara u jednoj teološkoj biblioteci – “naš odnos sa studentima treba da odraţava onu vrstu ljubavi koju Hrist ima za nas…Tako da bibliotekar u hrišćanskom koledţu ne treba sebe da smatra superiornim u odnosu na studenta iako moţda zna više, niti treba da njegovi prioriteti u radu, posebno u referensnoj sluţbi, budu ispred potreba studenta…referensni bibliotekar treba da bude u ulozi onog koji sluţi, pomaţući studentu da se oseća lagodno u procesu istraţivanja u biblioteci, delujući zajedno sa njim kao partner u potrazi za znanjem, a ne samo pokazujući mu pravac u kom treba da potraţi izvore.”265 Referensna sluţba za teološka i religijski orijentisana pitanja danas je kompleksnija nego pre dolaska Weba. Danas se puno govori o potencijalu elektronske pošte i onlajn ĉetovanja za referensnu sluţbu, ali ove oblasti nisu još toliko popularne za većinu teoloških bibliotekara. Kljuĉna stvar je solidno znanje koje bibliotekari moraju posedovati da bi pruţili kvalitetnu uslugu. Bibliotekari moraju biti eksperti u korišćenju mnogih štampanih oruĊa, kao i pre pre dolaska Weba, ali sada moraju biti i eksperti (ili barem poznavaoci ili pismeni korisnici) u korišćenju širokog spektra elektronskih baza, Internet pretraţivaĉa i drugih elektronskih oruĊa. To zahteva aktivno i kontinuirano obrazovanje i profesionalni razvoj, ali nosi u sebi i opasnost od masovne profesionalne krize zbog prezasićenosti informacijama.266 264 The Impact of Christian Faith on Library Service /Stanford Tehrune // CHRISTIAN Librarianship : essays on the integration of faith and profession / edited by Gregory A. Smith ; foreword by Donald G. Davis, Jr. – Jefferson : McFarland & Company Inc,2002. –str.55 – 68. 265 Isto . – str. 63. 266 Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str.8. 138 BIBLIOTEKE VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA U DIGITALNOM OKRUŢENJU Digitalna tehnologija otvorila je novu eru u razvoju biblioteka, menjajući informacione medijume, naĉin rada i donoseći mnoge nove, do pre nekoliko decenija nezamislive, mogućnosti bibliotekama. Bibliotekari su pozvani da se kontinuirano usavršavaju i da aţurno prate tehnološke promene kako bi odgovorili izazovima vremena i oĉekivanjima korisnika. U svemu, ipak, vaţno je negovati kritiĉku distancu i dobro promisliti o mogućem budućem scenariju, realnim prednostima i manama naših novih naĉina rada – “U velikom smo iskušenju da nekritiĉki verujemo da nove informacione tehnologije neizbeţno vode do progresa. Bibliotekari nisu imuniji od ostalih prema ovom verovanju. Moramo se podsećati da se tehnološki razvoj mora evaluirati objektivno i kritiĉki, kao sve nove tehnike i pronalasci.”267 Novo okruţenje u kome se odvija posao bibliotekara je Internet, koji je u suštini neorganizovan. Na Webu skoro da ne postoji kontrolisani reĉnik, većini sajtova na Internetu moţe se prostupiti iskljuĉivo preko mašina za pretraţivanje ili Web pretraţivaĉa. Bez pretraţivaĉa rad na Internetu ne bi bio moguć, ali oni nisu ni blizu ostvarivanja potencijala koji nose - moţe im se zameriti mnogo u smislu celovitosti, aţurnosti, balasa izmeĊu preciznosti (precision) i odziva (recall), kao i rangiranja informacija prema relevantnosti(relevancy ranking). Preobilje informacija nejednake vaţnosti veliki je problem onih koji pretraţuju Internet. 268 Problem predstavlja i to što mnogi korisnici Weba ne razumeju da je Internet neureĊen, konfuzan. „Kada koriste mašine za pretraţivanje tragaoci za informacijama na Internetu trebalo 267 Foundations of Library and Information Science / Richard E. Rubin . – New York : Neal- Schuman Publishers , Inc., 2004. – str. 80. 268 Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str.8. 139 bi da se sete floskule „malo znanja je opasna stvar“. Krajnji korisnici ĉesto ne shvataju da jedna mašina za pretraţivanje (u najboljem sluĉaju) pokriva 20% do 30% Weba.“ 269 U izmenjenim uslovima, gde nam se nudi mnoštvo informacija, pouzdanih i nepouzdanih, nejednakog kvaliteta, znaĉajno se menja uloga bibliotekara, kako istiĉe Gven Aleksander (Gwen Alexander)„Uloga bibliotekara nije više da nudi informacije, već da suzi njihov broj, da ih filtrira i doĊe do prave informacije, do onog što nešto znaĉi, a do svega što postoji na odreĊenu temu. Jako je vaţno da bibliotekari nauĉe svoje korisnike da više razmišljaju kritiĉki u onom smislu da im ponude informacije koje su u skladu sa vremenom, da im skrenu paţnju na dimenzije autoriteta autora, pouzdanost izdavaĉke kuće, validnost internet stranica i sl. Korisnicima je to potrebno više nego ikada ranije, velika koliĉina informacija moţe da im predstavlja problem, tako da uloga bibliotekara tu dolazi do izraţaja.“270 Teološke biblioteke pri visokoškolskim ustanovama predvode u svetu biblioteka verskih zajednica i institucija i kada je primena digitalnih tehnologija u pitanju. Realno okruţenje biblioteke seminara ili univerziteta ostalo je isto, isti je i naglasak na razvoju zbirke iz oblasti religije i teologije “Ono što se promenilo skoro do neprepoznavanja je raznolikost naĉina na koji se pristupa našim zbirkama i našoj ekspertizi…Naĉin na koji komuniciramo sa korisnicima kao i sa kolekcijama znaĉajno se promenio u poslednjih pedeset godina. Oĉekuje se da će se još brţe menjati u budućnosti.” 271 Elektronska era donela je novo okruţenje, tzv. virtuelnu biblioteku – sa fenomenima kao što su obrazovanje na daljinu, elektronske uĉionice, elektronski ĉasopisi, digitalizovane monografije punog teksta, 269 Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 8. 270 Biblioteke imaju svetlu budućnost : intervju sa Gven Aleksander I Houp Olson / Ţeljko Dimitrijević // Panĉevaĉko ĉitalište : dodatak publikaciji Ĉitalište . – ISSN 1451-3048. – God. X, br.18, str 5. 271 Introduction / Michael Bramah // A broadening conversation : classic readings in theological librarianship / edited by Melody Layton McMahon, David R. Stewart . – Lanham : Scarecrow Press, 2006. – str. 177. 140 digitalizovane kolekcije slika – koji doprinose vaţnosti onlajn dostupnosti biblioteka. Tehnološki trendovi utiĉu i na drugaĉija oĉekivanja korisnika u smislu uvoĊenja novih usluga i menjaju naĉin predavanja i studiranja, kao i komunikaciju meĊu istraţivaĉima. Poslednjih godina Web se rapidno promenio, u novom Web 2.0 okruţenju koje je interaktivno izgubila se jasna granica izmeĊu kreiranja i konzumiranja sadrţaja sa Weba. 272 Istraţivanja korisniĉkog okruţenja (environmental scan) koja su nezavisno sproveli OCLC, Ithaka i visokoškolske biblioteke na Kolumbija univerzitetu, pokazuju da korisnici daju prednost neposredovanom pristupu i elektronskim i štampanim informacijama, rangirajući ga ispred ostalih usluga biblioteke, ukljuĉujući i neposrednu liĉnu komunikaciju sa bibliotekarom.273 U novom konceptu biblioteke (biblioteka 2.0) o kome se govori poslednjih godina korisnik je u centru tako što i sam uĉestvuje u kreiranju sadrţaja i usluga koje biblioteka predstavlja na Webu, biblioteka obezbeĊuje korisnicima multimedijalno iskustvo sa video i audio komponentama, korisnici komuniciraju meĊusobno i sa bibliotekom. Kolekcije izvora u bibliotekama postale su interaktivnije i potpunije dostupne. Usluge koje biblioteke pruţaju pomeraju se od obezbeĊivanja kontrolisanog pristupa informacijama do obezbeĊivanja što lakšeg protoka informacija i širenja informacione pismenosti. U svemu ovome vaţno je da bibliotekari prate najnovije tehnološke trendove koji utiĉu na izmenjeno okruţenje i naĉine rada. U okviru Ameriĉkog bibliotekarskog udruţenja deluje LITA (The Library and Information Technology Association), 274 asocijacija koja se bavi novim 272 Library 2.0 Theory: Web 2.0 and Its Implications for Libraries / Jack. M. Maness // Webology, Vol. 3, Num.2 (June 2006) dostupno na: http://www.webology.org/2006/v3n2/a25.html 273 Strategic Plan 2010 – 2013 / Columbia University Libraries, Information Services http://library.columbia.edu/content/dam/libraryweb/general/documents/strategic_plan_2010- 13.pdf 274 Zametak LITA-e je ALA-ina Divizija za informatiĉku nauku i automatizaciju (Information Science and Automation Division – ISAD) formirana 1966. godine. Dvanaest godina kasnije 1978. godine menja ime u Asocijaciju za biblioteĉko informacionu tehnologiju ( Library and Information Technology Association – LITA). 141 tehnologijama i njihovim uticajem i primenom u bibliotekama. LITA organizuje razliĉite vrste obuka, izdaje publikacije u cilju promovisanja, razvoja i asistiranja u uvoĊenju novih tehnologija. Kako je istaknuto u Izjavi o funkciji (Function Statement) ove organizacije “LITA se bavi planiranjem, razvojem, dizajniranjem, primenom i integracijom tehnologija u okviru biblioteĉko-informacionog okruţenja, uticajem nadolazećih tehnologija na usluge u bibliotekama i efektima automatizovanih tehnologija na ljude. Njen glavni fokus je na interdisciplinarnim temama i nadolazećim tehnologijama. LITA diseminira informacije, obezbeĊuje uslove za uĉenje o informacionim tehnologijama i forume za diskusiju o opštim problemima, nadgleda nove tehnologije sa potencijalnom primenom u informacionoj nauci, ohrabruje i unapreĊuje istraţivanje, promoviše razvoj tehniĉkih standarda i ispituje efekte biblioteĉkih sistema i mreţa.” 275 Ĉlanovi LITA-e se redovno sastaju da razmotre goruće trendove. Razliĉita su mišljenja o tome koliko se suštinski menja bibliotekarska profesija u digitalnom okruţenju. Selekcija, organizacija i ĉuvanje informacionih izvora i pomoć korisnicima u pronalaţenju informacija ostaju srţ profesije. Razmatrajući uticaj Interneta na posao teoloških bibliotekara Mark Stover je 2001. godine napisao “Nastavićemo da kreiramo statiĉke i dinamiĉke vodiĉe ka informacionim izvorima. Nastavićemo da liĉno asistiramo pojedincima koji traţe pravu informaciju u pravo vreme. Nastavićemo da poduĉavamo grupe ljudi kako da pronaĊu potrebne podatke. Nastavićemo da indeksiramo i kategorizujemo znanje da bismo pojednostavili pretraţivanje informacija.“276Iz današnje perspektive ĉini se da su promene bile dublje i fundamentalnije nego što je Stover prognozirao. Bibliotekarska profesija se menja, oĉekivanja korisnika se menjaju, sve su veći zahtevi za novim specifiĉnim znanjima nametnutim novim trendovima u razvoju tehnologija, ali vrednosti na kojima profesija poĉiva ostaju služenje 275 www.ala.org.lita.about . – 1.05.2012. 276 Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001 . – str. 11. 142 korisnicima, širenje znanja i intelektualna sloboda. Svest o ovim vrednostima moţe nam pomoći da ostanemo na pravom putu, da se prilagodimo razliĉitim sredinama i novim tehnologijama, a pritom ne uništimo osnove svoje profesije. 143 WEB KATALOZI BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA Od svih proizvoda digitalnog porekla koji se koriste u bibliotekama najvaţniji je OPAC (Online Public Access Catalog). Web katalog, za razliku od drugih komponenti automatizovanog sistema u biblioteci, vidljiv je i javni arhitektonski prostor u kome lokalni i udaljeni korisnici koriste kolekcije biblioteke. Iako su rani Web interfejsi biblioteĉkih kataloga daleko zaostajali u funkcionalnosti i izgledu, nove generacije Web kataloga znaĉajno su napredovale i prilagodile se potrebama korisnika. Dţon Dikason (John Dickason) istiĉe najbitnije karakteristike ovih kataloga: 277  Web zasnovani onlajn katalog susreće korisnika na njegovom terenu. Većina internet korisnika kreću se u grafiĉkom okruţenju, u sektoru Interneta koji se naziva Web.  Web katalozi koriste oruĊa kao što je hipertekst, obezbeĊujući nelinearni pristup informacijama.  Biblioteke mogu da integrišu neke od svojih usluga sa Web katalogom kao što su interaktivna meĊubiblioteĉka pozajmica, prinovljeni izvori i pristup elektronskim izvorima.  Web katalozi daju korisniku jedinstvenu polaznu taĉku i interfejs za istovremeni pristup grupi kataloga ili baza podataka. Z 39.50 protokol 277 The Function of Web Catalogs in Theological Libraries / John Dickason // Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 19 – 20. 144 ugraĊen u većinu Web kataloga omogućava bibliotekama da obezbede nesmetan pristup razliĉitim vrstama izvora.  Web katalog je verovatno najjednostavniji naĉin da biblioteka najbolje iskoristi napretke u razvoju MARC formata. Sa mogućnošću da ugradi lokatore Internet izvora (URLs) u kataloški zapis, biblioteke su dobile priliku da promene karakter kataloga: onlajn katalog nije samo pasivni izvor koji prikazuje surogate dokumenta, on moţe da isporuĉi multimedijalni i tekstualni sadrţaj kroz kataloške zapise. Web katalozi se usavršavaju i otvaraju mogućnost bibliotekama da pruţaju usluge korisnicima na razliĉitim softverskim platformama, lokalitetima i prema razliĉitim potrebama korisnika. Najĉešće dodatne vrednosti Web kataloga su: mogućnost da korisnik pretraţuje druge baze podataka i biblioteĉke kataloge polazeći od istog interfejsa i pretraţivaĉa onajn kataloga, mogućnost da registrovani korisnici vide pregled svoje cirkulacije (knjige koje su pozajmljivali, beleške, kazne) i obaveštenja o novim dostupnim naslovima. Dţon Dikason je 2001. godine analizirao OPAC-e 132 teološke biblioteke u Severnoj Americi da bi istraţio funkciju Web kataloga u teološkim bibliotekama, identifikovao opšte trendove kojima su krenule ove biblioteke i sugerisao moguće oblasti rasta. Istraţivanje je pokazalo da se Web katalozi teoloških biblioteka meĊu sobom znaĉajno razlikuju – od onih sa bogatim sadrţajem, profesionalno dizajniranih, sa mnogim interaktivnim uslugama, do drugih koji nemaju ništa osim statiĉne, izolovane naslovne strane (front page). Dikason je predstavio nekoliko modela koji pokazuju na koje naĉine teološke biblioteke koriste Web kataloge: 278 prvi model je redizajnirani katalog (the catalog reinvented) u kome Web katalog funkcioniše kao inovativna 278 The Function of Web Catalogs in Theological Libraries / John Dickason // Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 21– 24. 145 transformacija tradicionalnog lisnog kataloga. Sliĉno katalogu koji je zamenio on je indeks do lokalne kolekcije i sadrţi surogate dokumenta – konvencionalne kataloške zapise koji predstavljaju knjige na policama biblioteke. Pošto je dostupan preko Weba materijal nije ograniĉen ni prostorno ni vremenski, niti drugim ograniĉenjima tradicionalnih kataloških listića. Ako ovakav katalog predstavlja sveukupni fond biblioteke i eliminiše potrebu pretraţivanja starijih kataloga i baza podataka i ako je kolekcija specijalizovana, kao što je sluĉaj u većini teoloških biblioteka, onda je ovaj model impresivan i predstavlja znaĉajan doprinos bibliografiji teologije. 279 Drugi model je Web katalog kao jedinstven i ujedinjujući katalog (union catalog) u kome mogu uĉestvovati biblioteke sliĉne veliĉine, fonda i profila, (single type) ili moţe objedinjavati kolekcije biblioteka razliĉitih tipova, kao osnova zajedniĉkog korišćenja izvora na lokalnom i regionalnom nivou (multy type). Treći model predstavlja Web katalog kao agregat lokalnih izvora - brojne teološke biblioteke koriste svoje Web kataloge da ujedine lokalne izvore u jedan interfejs. Pre pojave Web kataloga korisnici biblioteka morali su da konsultuju nekoliko razliĉitih kataloga i listi da bi saznali šta biblioteka poseduje u svom fondu: pretraţujući razliĉite lisne kataloge, liste periodike, štampane indekse posebnih kolekcija itd. Ujedinjavanje svih ovih izvora u jedan interfejs je ogroman korak napred. Ĉetvrti model je Web katalog kao kapija ka eksternim izvorima. Ovaj model pokazuje kako su biblioteke poĉele da menjaju fundamentalne paradigme teorije bibliotekarstva. Sasvim razliĉito od prvoopisanog modela pojedini katalozi teoloških biblioteka jedva da predstavljaju ono što se ĉuva u lokalnoj kolekciji, već preusmeravaju korisnika do eksternih baza i izvora. U okviru Web kataloga moguće je pretraţivanje nekoliko baza podataka istovremeno: MARC zapisa sa URL adresama koji vode do izvora punog teksta, eksternih baza preuzetih u 279 The Function of Web Catalogs in Theological Libraries / John Dickason // Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 28. 146 lokalnim katalozima biblioteka i kataloških zapisa u lokalnom sistemu koji opisuju, kao i linkova do Internet izvora koji nisu u vlasništvu biblioteke. Kako piše Dikason „Ovaj model postavlja velike zahteve pred bibliotekare. Kako biblioteka poĉinje da katalogizuje Internet, kada je suoĉena sa velikim lokalnim zaostacima? Kako se biraju i evaluiraju ovi sajtovi? Koliko je autoritativan i stabilan sadrţaj koji obezbeĊujemo?“280 Opšti zakljuĉak Dikasonove studije je da kvalitet i funkcija datog Web kataloga proistiĉu više iz vizije, inicijative i preduzimljivosti biblioteke, nego od dobavljaĉa softvera, kao i da instaliranje visoko usavršenog Web kataloga nije funkcionalno niti impresivno kao manje tehnološki sofosticirani katalozi, koje su osmislili bibliotekari prema specifiĉnim potrebama svojih korisnika. Ĉinjenica je da katalozi teoloških biblioteka sadrţe specijalizovane i jedinstvene istraţivaĉke izvore i nijedan katalog nije dorastao svojoj pravoj svrsi sve dok ne sadrţi sve što jedna teološka biblioteka poseduje u svojim zbirkama. Veliki broj biblioteka verskih zajednica i institucija danas poseduju Web kataloge, najĉešće u okviru kooperativnih sistema (na nivou regije, drţave ili u sluĉaju teoloških biblioteka ĉesto na nivou univerziteta), reĊe samostalno. U poreĊenju sa vremenom kada je Dikason sproveo svoju studiju (2001) Web katalozi su danas uniformniji, sliĉniji u izgledu, jednostavniji za korišćenje. Velike biblioteke, sa znaĉajnim fondovima sadrţe nekoliko elektronskih kataloga, zavisno od vrste graĊe (Vatikanska biblioteka npr. poseduje ĉetiri elektronska kataloga: katalog rukopisa, katalog štampanih knjiga, katalog crteţa i grafika, katalog novĉića i medalja). Poslednjih godina Web katalozi se menjaju i evoluiraju sve više izlazeći u susret potrebama i oĉekivanjima korisnika. Kako piše Dţek Mejns (Jack Maness) ono što su biblioteke usvojile u prvoj Web revoluciji (Web 1.0) uglavnom je statiĉnog karaktera. Ovde spadaju i Web katalozi biblioteke koji 280 The Function of Web Catalogs in Theological Libraries / John Dickason // Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 29. 147 od korisnika zahtevaju da sam formuliše svoj pretragu. Iako se u poslednje vreme u Web kataloge biblioteka inkorporiraju odreĊene Web 2.0 tehnike vezane za podatke o korisnicima, one su još uvek daleko od dinamiĉnog okruţenja kakvo npr. pruţa Amazon.com.281Logiĉna pretpostavka je da će onlajn katalozi biblioteka pred zahtevima korisnika prerasti u personalizovane interfejse kakve nude socijalne mreţe. Katalozi štampanih i elektronskih izvora biblioteka prerašće u kataloge sa Web stranama, blogovima, wiki- jima. 281 Library 2.0 Theory: Web 2.0 and Its Implications for Libraries / Jack. M. Maness // Webology, Vol. 3, Num.2 (June 2006) dostupno na: http://www.webology.org/2006/v3n2/a25.html 148 PREDSTAVLJANJE BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIJA NA INTERNETU : ANALIZA WEB PORTALA Virtuelno putovanje Web sajtovima biblioteka verskih zajednica i institucija i njihovih nadreĊenih institucija (obrazovnih, verskih sedišta itd.) otkriva mnoštvo razliĉitih uloga koje su dodeljene ovim sajtovima: odnosi sa javnošću, marketing, evangelizacija, apologetika, hagiografija, informisanje, duhovno nadahnuće, prikupljanje sredstava (fundraising), istraţivanje itd. Iako Web postaje primarno okruţenje u kome biblioteke nude svoje usluge i predstavljaju svoje izvore, biblioteke verskih zajednica u prisustvu na Internetu ĉesto zaostaju iza svojih matiĉnih institucija, ĉime su one skoro ili potpuno nevidljive u Web okruţenju ili je pristup vaţnim izvorima koje biblioteka poseduje ograniĉen (ĉest je primer da dijecezanska biblioteka Rimokatoliĉke crkve nema svoj sajt, već se skromno pominje u okviru dijecezanskog sajta). Pitanje je koji je razlog ovakvoj situaciji - da li je u pitanju nedostatak adekvatnih finansijskih izvora, nedovoljno razvijena svest o vaţnosti biblioteke u okvirima verske zajednice ili institucije ili nezainteresovanost samih bibliotekara da promovišu svoju biblioteku. Kljuĉno pitanje je zašto jedna biblioteka verske zajednice treba da bude prisutna na Webu? Odgovor leţi u ispunjavanju misije biblioteke. Web sajt teološke biblioteke jedne akademske institucije, na primer, za razliku od komercijalnih Web sajtova, treba da ispunjava misiju svoje matiĉne institucije kroz istraţivanje, nastavu i pruţanje usluga. Biblioteke ovo postiţu kroz preoblikovanje, a ne napuštanje svojih tradicionalnih uloga, koje su uvek naglašavale misiju akademske institucije u ĉijem su sastavu: selekcija izvora (povezivanje korisnika sa relevantnim materijalom), organizovanje izvora (kroz lokalne i nacionalne projekte stvaranja baza sa metapodacima i 149 indeksiranja), obezbeĊivanje pristupa izvorima i njihova isporuka korisnicima (sa efikasnim Web katalozima i onlajn servisima) i ĉuvanje i prezervacija ovih izvora (upotrebom razliĉitih strategija za ĉuvanje i digitalizaciju). Primeri dobre prakse su portali Biblioteke Teološkog seminara na Prinstonu i Biblioteke Jevrejskog teološkog seminara u Njujorku. Web portal Biblioteke Teološkog seminara na Prinstonu (Princeton Theological Seminary Library) (libweb.ptsem.edu) je primer savremenog, jednostavno i lepo dizajniranog portala, koji sistematiĉno pruţa informacije o radu biblioteke, kolekcijama koje poseduje, istraţivaĉkim izvorima i nudi linkove sa specijalizovanim bazama ĉasopisa u oblasti religije i teologije, otvorenoj bazi Internet arhiva (Internet Archive), Worldcat-u, obezbeĊuje servis Pitaj bibliotekara (Ask The Reference Librarian). Biblioteka Jevrejskog teološkog seminara u Njujorku (http://www.jtsa.edu/Library.xml) ima jednostavno organizovanu, ali informativnu stranu, na kojoj centralno mesto zauzima onlajn katalog biblioteke, obezbeĊuje linkove ka elektronskim izvorima, servise Pitaj bibliotekara (Ask a Judaica Librarian), instant poruke i ćaskanje sa bibliotekarom (IM or Chat with Librarian). Vatikanska biblioteka je jedinstven primer biblioteke koja ima istraţivaĉki, nauĉni, edukativni, istorijski i kulturni znaĉaj. Web portal ove biblioteke objedinjuje mnoštvo institucija koje deluju u okviru biblioteke, kao i kataloge zbirki. Web portal Vatikanske biblioteke (http://www.vaticanlibrary.va) ima verziju na italijanskom i engleskom jeziku, veoma je sloţene kompozicije, koja oslikava brojne aktivnosti koje se odvijaju u ovoj biblioteci. Poĉetna strana sadrţi obilje informacija o biblioteci, zbirkama, informacije za korisnike, linkove ka ĉetiri elektronska kataloga, o školi za bibliotekarstvo, fotografskoj laboratoriji, konzervatorskoj radionici itd. U svetu biblioteka verskih zajednica ĉešći je primer da biblioteka nije prisutna na Webu, ili Websajt matiĉne organizacije ili institucije sadrţi šturu informaciju o biblioteci. 150 Dve najznaĉajnije biblioteke Srpske pravoslavne crkve su Patrijaršijska i Biblioteka Pravoslavno bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Nijedna od ove dve biblioteke nema svoj sajt, kratke informacije o njima, iznete na jednoj strani, mogu se naći u okviru portala Srpske Pravoslavne crkve (www.spcportal.org) ili Pravoslavno bogoslovskog fakulteta (www.bfspc.bg.ac.rs). Obe strane sadrţe kratak istorijat biblioteke, a fakultetska biblioteka je istakla i predmetne oblasti prema kojima je rasporeĊena graĊa u biblioteci. Sigurno je da su oĉekivanja korisnika biblioteka verskih zajednica, naviknutih da razliĉite vrste informacije potraţe na Internetu, mnogo veća od onoga što većina ovih biblioteka danas pruţa. Dva moguća znaĉajna razloga za neprisustvo ili slabo prisustvo na Webu su nedovoljno razvijena svest nadreĊenih o znaĉaju i ulozi biblioteka i nedostatak finansijskih sredstava. 151 ELEKTRONSKI IZVORI IZ OBLASTI RELIGIJE I TEOLOGIJE Elektronski izvori iz oblasti religije i teologije mogu se podeliti u nekoliko kategorija. Na prvom mestu tu su komercijalni sajtovi elektronskih baza ĉasopisa, knjiga i drugih izvora o religiji i teologiji. Najvaţniji od svih u ovoj kategoriji su dve elektronske baze Ameriĉkog udruţenja teoloških bibliotekara: ATLAS (ATLA Serials) - onlajn kolekcija ĉasopisa u punom tekstu iz oblasti religije i teologije ATLA RDB (ATLA Religious Database) - onlajn citatni indeks koji pokriva ĉlanke iz ĉasopisa i prikaze knjiga u oblasti religije Na Internetu postoje i brojni Web vodiĉi, direktorijumi koji vode do izvora vezanih za jednu ili više svetskih religija. Mnogobrojni izvori o religiji i teologiji mogu se naći u otvorenom pristupu (u elektronskim bazama kao što su: Google books, Internet Archive, Million Book Project). U projektu Internet Archive uĉestvovale su i biblioteke verskih zajednica i institucija razliĉitih konfesija. ATLA je 1999. godine osnovala Centar za elektronske izvore u teologiji i religiji (Center for Electronic Resources in Theology and Religion – CERTR) sa misijom „da vrši diseminaciju elektronskih tekstova znaĉajnih za prouĉavaoce religije, da promoviše izdavanje originalnih nauĉnih radova u formatima kompatibilnim onlajn prouĉavanju i distribuciji, da podrţava druge pokušaje koji pomeraju akademsko prouĉavanje religije u informaciono doba i da ostane na vodećoj poziciji tehnoloških napredaka kroz uĉestvovanje i 152 istraţivanju i razvoju.“ 282Prvi znaĉajan projekat CERTR-a je ATLA Serials Collection Project (ATLAS) zapoĉet sa ciljem da omogući onlajn pristup punom tekstu 50 kljuĉnih ĉasopisa za religijske i teološke studije, ukljuĉujući retrospektivan prikaz ĉasopisa i do 50 godina unazad. CERTR usko saraĊuje sa Društvom za biblijsku literaturu (Society of Biblical Literature) i sa Ameriĉkom akademijom za religiju (American Academy of Religion). CERTR omogućava pristup ĉasopisima u 2 formata: slike i potpuno pretraţiv tekst. Preko ove baze ĉasopisi su povezani sa drugom elektronskom bazom ATLA Religion Database (ARD). ATLA saraĊuje sa razliĉitim komercijalnim izdavaĉima u izradi elektronskih verzija specijalizovanih bibliografija i drugih referensnih oruĊa. Na Internetu postoji mnoštvo besplatnih sajtova o religiji, teologiji i verskim zajednicama. Za efikasnije pretraţivanje neophodno je katalogizovanje izvora, tako za bolje snalaţenje u mnoštvu sajtova mogu pomoći specijalizovana referensna oruĊa kao što su Web direktorijumi, vodiĉi, katalozi: Virtual Religion Index (http://virtualreligion.net/vri/index.html) je portal, zamišljen kao referensni servis za sve zainteresovane za prouĉavanje religije, koji pokriva veliki broj oblasti: akademske sajtove, ameriĉke studije, antiĉki Bliski Istok, antropologiju i sociologiju, umetnost i arheologiju, biblijske studije, budistiĉku tradiciju, hrišćansku tradiciju, komparativnu religiju, etiku i moralne vrednosti, grĉko-rimske studije, hindu studije, islamsku tradiciju, jevrejsku tradiciju, filozofiju i teologiju, psihologiju religije itd. Ovaj portal moţe posluţiti kao dobra polazna osnova za upoznavanje sa datim oblastima. 282 Religious and Theological Journals Online: The ATLA Serials Collection Project / Mark Dubis // Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 13–14. 153 Finding God in Cyberspace: a guide to religious studies resources on the Internet ( http://gresham.kenrickparish.com/relig.htm) je portal koji sadrţi linkove ka odabranim izvorima vezanim za razliĉite svetske religijske tradicije: bahai, budizam, hrišćanstvo, hinduizam, islam, dţainizam, judaizam, nove religijske pokrete, sikizam, daoizam, zoroastrijanizam. Pravoslavno hrišćanstvo Com (Orthodox Christianity Com) je direktorijum ili katalog koji sadrţi najvaţnije izvore vezane za pravoslavnu religiju i teologiju. Ovaj direktorijum dostupan je sa razliĉitih Web adresa na razliĉitim svetskim jezicima, za svaki sajt daje kratki opis, jezike na kojima je pretraţiv, smešta ga u odreĊene predmetne oblasti i daje link ka povezanim sajtovima. Svake godine projekat Konzorcijuma novih medija (New Media Consortium project) koji se bavi novim tehnologijama objavljuje listu metatrendova koji će imati uticaja na promene u obrazovanju u narednim godinama. U ovogodišnjoj listi (iz januara 2012) istaknuto je 10 metatrendova koji će uticati na obrazovanje u narednoj deceniji. Ĉak dva od deset trendova odnose se na informacije u otvorenom pristupu i savremeni odnos prema ovom fenomenu: 283 - “Otvorenost – koncepti kao otvoreni sadrţaji, otvoreni podaci i otvoreni izvori zajedno sa svešću o transparentnosti i lakom pristupu podacima i informacijama – kreću se od trenda ka vrednosti za veći deo sveta “ - “Pravni pojmovi vlasništva i privatnosti zaostaju za uobiĉajenom društvenom praksom” Koncept otvorenog pristupa informacijama sve više je aktuelan, a za ovo su zasluţna najviše tri najobimnije zamišljena projekta digitalizacije: Internet arhiv (Internet Archive), Projekat Milion knjiga ili Univerzalna biblioteka 283 www.nmc.org 154 (Million Book Project, Universal Library) i Google-ov projekat digitalizacije knjiga (Google books). Internet arhiv (www.archive.org) je neprofitna organizacija osnovana 1996. godine u San Francisku, u svrhu izgradnje Internet biblioteke ĉiji sadrţaj će biti otvoren i široko dostupan. Glavni ciljevi ove organizacije su: pruţanje permanentnog pristupa istraţivaĉima, istoriĉarima, nauĉnicima, osobama sa posebnim potrebama i javnosti do istorijskih zbirki koje postoje u digitalnom formatu. Danas ova biblioteka sadrţi tekstove, audio, pokretne slike i softver, kao i arhivirane Web strane i obezbeĊuje specijalizovane usluge za slepe i druge osobe sa posebnim potrebama. "Internet arhiv ţeli da spreĉi da se Internet, novi medijum od istorijskog znaĉaja, kao i drugi “dgitalno roĊeni” materijali išĉeznu. Saradnjom sa instiucijama, meĊu kojima su Kongresna biblioteka i Smitsonijan radimo da saĉuvamo zapise za generacije koje dolaze. Otvoren i slobodan pristup literaturi već dugo se smatra suštinski vaţnim za obrazovanje i odrţavanje otvorenog društva.”284 U ovom projektu uĉestvovale su sa svojim kolekcijama mnoge biblioteke verskih zajednica i institucija, meĊu kojima su: biblioteka Prinston teološkog seminara (Princeton Theological Seminary Library) sa zbirkom iz oblasti protestantske teologije, Biblioteka crkvene istorije (Church History Library) mormonske zajednice sa obimnom zbirkom o genealogiji, najveći katoliĉki fakultet u Sjedinjenim Drţavama Catholic Theological Union sa vrednom zbirkom vezanom za katoliĉke redove (na ovom fakultetu školuju se pripadnici 32 katoliĉka verska reda) itd. U okviru projekta Univerzalne biblioteke (Million Book Project ili Universal Library), Škole za kompjuterske nauke i visokoškolskih biblioteka Karnegi Melon univerziteta (Carnegie Mellon University) u saradnji sa istraţivaĉkim i vladinim partnerima u Indiji (Digital Library of India) i Kini (Ministarstvo prosvete Kine), skenirane su knjige na mnogim svetskim jezicima 284 www.archive.org 155 u centrima za skeniranje širom sveta, sa slobodnim pristupom za ĉitanje na Webu, pretraţive u punom tekstu. Do decembra 2007. godine, skenirano je više od milion i po knjiga na 20 svetskih jezika, od kojih većina ne podleţe copyright- u (dobijena je dozvola za skeniranje oko 60.000 knjiga za koje vaţi copyright). Elektronska baza dostupna je na http://www.ulib.org. Elektronski izvori iz oblasti religije i teologije na Internetu su mnogobrojni, neujednaĉnog kvaliteta sadrţaja. Brojne su privatne inicijative, privatni Web sajtovi, na kojima vlasnici i kreatori sajtova daju svoj izbor iz mnoštva religijskih izvora, koji nosi peĉat njihovih vlastitih uverenja. Pojedine teološke biblioteke naĉinile su svoje selekcije korisnih sajtova kao pomoć studentima u radu. Veliki meĊunarodni, nacionalni vladini projekti digitalizacije pruţaju obilje izvora i svojim autoritetom donekle garantuju kvalitet izvora. Jedna od najbitnijih uloga bibliotekara u digitalnom okruţenju, kao što je već istaknuto, je da bude vodiĉ do relevantnih izvora i da svojim znanjem i autoritetom garantuje za sadrţaje koje preporuĉuje. 156 DIGITALNE BIBLIOTEKE IZ OBLASTI RELIGIJE I TEOLOGIJE Pojam digitalne biblioteke je višeznaĉan – prvo znaĉenje odnosi se na tradicionalne biblioteke, smeštene u zgradama, sa zbirkama na razliĉitim medijima – od štampanih do digitalnih, koje preoblikuju svoj rad u novim uslovima digitalnog okruţenja. Drugo znaĉenje podrazumeva digitalnu biblioteku koja se sastoji od jednostavno integrisanih standardnih Web strana koje su linkovima povezane sa tekstovima, slikama itd. Pojam je danas evoluirao u svojevrstan sloţeni fenomen digitalnog okruţenja koga odlikuju tri komponente: 285 - Kompleksna i integrisana tehnološka struktura sa oruĊima koja je podrţavaju - Raznovrstan i obiman sadrţaj koji pokriva razliĉite discipline i vrste medija - Zajednica proizvoĊaĉa, izdavaĉa/arhivista, nastavnika i korisnika Tvorci savremenih digitalnih biblioteka istiĉu da su centralni pojmovi digitalne biblioteke tehnologija, znanje i zajednica - “Politika – u neutralnom znaĉenju naĉina izgradnje i odrţavanja ljudskih zajednica – u srcu je digitalne biblioteke, što dozvoljava novim vrstama zajednica da se organizuju oko znanja. Istraţivanje i razvoj partnerstava koja mogu da nose ove nove inicijative su jedan od najuzbudljivijih i najteţih izazova sa kojima se suoĉavamo. Tako tehnologija nije korišćena kao svrha sama sebi, već zbog svoje neverovatne snage da stvori nove forme znanja i zajednica.”286 U novom okruţenju digitalnih biblioteka fundamentalno se menja naĉin generisanja, 285 http://www.thlib.org/about/wiki/thdl%20home%20overview.html. – 12.05.2012. 286 Isto. 157 nabavke, organizacije i diseminacije znanja. Promišljanje o implikacijama ove transformacije tek je poĉelo, to je proces koji mora ići u korak sa tehniĉkim razvojem digitalnih biblioteka, da bi se u potpunosti eksploatisale mogućnosti koje otvaraju. Nauĉnici sa Zapada zainteresovani za istoĉne religije i kulture pokrenuli su nekoliko znaĉajnih projekata digitalizacije, na ovaj naĉin rukopisno i štampano blago istoĉnih religija postaje dostupno najširoj javnosti. Tibetanska i himalajska biblioteka (The Tibetan & Himalayan Library- THL) je digitalna biblioteka, izdavaĉ Web sajtova i informacionih usluga koji se odnose na prouĉavanje Tibetskog platoa i juţne himalajske regiju. THL promoviše integraciju znanja i zajednice preko strogih granica koje dele akademske discipline, istorijsko i savremeno, religijsko i sekularno, globalno i lokalno. U prilog akademskim projektima THL promoviše participativno znanje koje stvaraju lokalne zajednice, u saradnji sa zainteresovanim nauĉnicima i prouĉavaocima iz svih delova sveta. Podaci u biblioteci su u formi teksta, audio-video snimaka, slika, mapa, digitalnih objekata. Znanje i tehnologija THL-a su besplatni i izgraĊeni su radom stotina ljudi širom sveta koji dele zajedniĉku viziju. Srodne inicijative vezane za zajednice u ovoj regiji su Tibetska digitalna biblioteka (The Tibetan Digital Library) i Nacionalna digitalna biblioteka Butana (Bhutan National Digital Library). THL je poĉeo sa radom 2000. godine u saradnji Biblioteke Virdţinija Univerziteta (University of Virginia Library) i Instituta za naprednu tehnologiju u humanistiĉkim naukama (Institute for Advanced Technology in Humanities). Ova digitalna biblioteka obezbeĊuje integrisano okruţenje za publikovanje raznovrsnih projekata ĉije posebno voĊenje ostaje decentralizovano i autonomno. IzmeĊu ostalog, u okviru projekta mapirane su desetine tibetanskih budistiĉkih manastira i poĉela je digitalizacija rukopisa, knjiga i artefakata iz njihovih biblioteka i riznica. Posetioci portala mogu da krenu u virtualno razgledanje manastira, da gledaju video snimke, slušaju intervjue (sa simultanim prevodom na engleski) i pregledaju graĊu na 158 nekoliko pisama i jezika. Posetilac koji radi na nekom istraţivaĉkom projektu ima mogućnost da izbliza prouĉava rukopise, murale, slike, kao i da ĉita najnovije radove iz oblasti istorije, antropologije, lingvistike, arheologije itd. Na taj naĉin portal usluţuje nauĉnike iz oblasti istorije umetnosti, arhitekture, knjiţevnosti, religijskih studija, antropologije itd. Digitalnu biblioteku vodi meĊunarodni tim nauĉnika, tako da ona odslikava konzorcijum mnogih univerziteta i privatnih organizacija širom sveta. Biblioteka se trenutno sastoji od 4 domena dizajniranih da zajedno traţe, generišu i objavljuju podatke : projekti, časopis, mesta, oruĎa. U pripremi je pet dodatnih domena: kolekcije (koje će zameniti ĉasopis), enciklopedije, reference, instrukcije i zajednica. THL biblioteka gradi tehniĉku i intelektualnu infrastrukturu za potrebe tibetskih i himalajskih jezika, tibetskih i himalajskih studija, stanovnika Tibeta i Himalaja, da bi obezbedila integrisano okruţenje za mnoštvo projekata iz svih delova sveta. Cilj je stimulisanje interdisciplinarnih i kolaborativnih inicijativa koje su objavljene na razliĉitim jezicima. Samim autorima THL pruţa mreţu za diseminaciju koja garantuje da će korisnici pronaći njihov rad, osim ovoga THL autorima obezbeĊuje kompleksnu i skupu infrastrukturu za digitalno publikovanje, koja je laka za upotrebu i podrţava razliĉite tipove digitalnih objekata. THL arhivira publikacije kao što to rade tradicionalne biblioteke i arhivi, u isto vreme dejulući i kao okruţenje socijalne mreţe, što omogućava nauĉno istraţivanje i produktivan uticaj na razvoj tibetanske i himalajske društvene zajednice. Primer ove funkcije THL- a je geoturistiĉka inicijativa (geoturism initiative) koja daje novi smisao informacijama o mestima i zajednicama na Tibetu, u cilju razvoja odgovornijeg turizma u regiji. Drugi primer je inicijativa participatornog znanja (participatory knowledge initiative) koja podrţava lokalne zajednice u korišćenju tehnologije da dokumentuju i bolje razumeju svoju situaciju, kao i da nauĉe da koriste proizvode kojima će se predstaviti drugima. 159 Vizija THL digitalne biblioteke je izgraĊena oko centralne uloge zajednice u kreiranju, produbljivanju i diseminaciji znanja. Digitalna biblioteka je u sluţbi šire zajednice, ona koristi znanje da se stvore i odrţe zajednice, koje će pomoći da se premoste razliĉite vrste podela koje postoje u svetu. “Jedna od najvaţnijih veština upotrebe digitalne tehnologije je sposobnost ne samo da transformiše kreiranje ili pristup znanju, već i neverovatna sposobnost da transformiše zajedniĉke temelje i upotrebu znanja.” 287 To je dimenzija svojstvena Web-u od samih poĉetaka njegovog razvoja, ali još uvek nedovoljno razvijena. Tehnologija treba i moţe da bude korišćena da stvori zajednice iznad podele na nauĉne discipline, podele na nauĉno i popularno i preko granica koje dele kulture. Uopšteno to ukljuĉuje novo viĊenje nauĉnika koji se menja od usamljenog proizvoĊaĉa specijalizovanog znanja do nauĉnika više utemeljenog u zajednici. Ovo podrazumeva nauĉnike koji aktivno saraĊuju u generisanju znanja u okviru razliĉitih zajednica u koje su ukljuĉeni. Sliĉno ovome, treba da aktivnije saraĊuju i individualne institucije koje ponekad teţe da ostvaruju svoje ciljeve u izolaciji i skeptiĉno gledaju na konzorcijumske dogovore ili drugaĉije vrste bliske saradnje sa drugim institucijama. THL nudi digitalni portal da artikuliše, podrţi i integriše raznolike zajednice agenata ukljuĉenih u kreiranje, proizvodnju i diseminaciju znanja o Tibetu i Himalajima. U centru digitalne biblioteke su ljudi, kolekcije i oruĊa, koji zajedno konstituišu informacionu zajednicu okupljenu oko brige za znanje o odreĊenom predmetu. Tai digitalni manastir (Thai Digital Monastery – TDM http://tdm.ucr.edu/index.html) je projekat kreiranja manastirske digitalne biblioteke Tajlanda uz primenu najsavremenijih Web 2.0 tehnologija kao što su multimedija, 3D, interaktivni odnos sa korisnikom/posetiocem portala. 287 http://www.thlib.org/about/wiki/thdl%20home%20overview.html. – 12.05.2012. 160 Osim informacija o manastirima u tekstualnim, audio i video formatima, cilj projekta je da obezbedi podatke za lingviste, istoriĉare umetnosti i antropologe. Dokumentovanjem svakog manastira stvara se „reprezentativni korpus“ tekstova i audio/video snimaka. 288 Portal je dizajniran tako da podrţava interdisciplinarno istraţivanje. Povezan je sa bibliografijama, ĉlancima dostupnim u punom tekstu, rukopisima i sekundarnim izvorima. Svaki izvor nije samo tekst ili slika već hipertekstualna antologija, gde i sam posetilac sajta moţe da ostavi svoj komentar. Posetilac moţe da dodaje beleške, postavlja pitanja, kao i da vizuelno pretraţuje artefakte i otvori tekstove koji govore o njima. Mnoge hrišćanske manastirske biblioteke širom Evrope, u Aziji i Severnoj Africi poseduju bogate zbirke, ali do sada nije izvršeno mapiranje ovih biblioteka, koje bi moglo dovesti do ujedinjenog poduhvata digitalizacije ovog neprocenjivog blaga. Digitalna biblioteka Sent Gal (Codices Electronici Sangallenses CESG http://www.cesg.unifr.ch/en/description.htm) je projekat digitalizacije rukopisa jedne od najstarijih i najznaĉajnijih hrišćanskih manastirskih biblioteka, koja postoji više od 12 vekova. Ovaj projekat je deo šire zasnovanog projekta E-kodeksi : virtuelna rukopisna biblioteka Švajcarske (E- codices : Virtual Manuscript Library). U aprilu ove godine katoliĉka medijska agencija Catholic News Service (CNS) objavila je da će u saradnji sa bibliotekom Bodleana univerziteta Oksford u narednih pet godina biti digitalizovano milion strana iz fonda Vatikanske biblioteke. Projektom je predviĊeno da će biti digitalizovano milion i po strana, od ĉega dve trećine iz Vatikanske biblioteke. Ovaj projekat će znaĉajno unaprediti i ubrzati rad na digitalizaciji u Vatikanskoj biblioteci, koji je zapoĉeo 2010. izradom onlajn kataloga 8900 inkunabula. U isto vreme medijske agencije objavile su i drugu vest, da će 288 http://tdm.ucr.edu/index.html. – 14.05.2012. 161 manastir Svetog Spasitelja (St. Saviour Monastery) melkitske crkve u Lebanonu digitalizovati kolekciju od 30.000 knjiga iz razliĉitih oblasti: teologije, filozofije, crkvene muzike, psihologije, medicine, obredne knjige, ţivotopise svetaca i papa itd. Ova biblioteka poseduje brojne stare i retke rukopise, kao i arapsku Bibliju štampanu 1591. godine u Rimu. U fondu se ĉuvaju i islamski rukopisi i molitvenici na sirijskom, turskom i arapskom. Projekat digitalizacije rukopisa ove manastirske biblioteke posebno je bitan jer je biblioteka pretrpela nekoliko incidenata, kraĊe i poţare u vreme rata u Libanu izmeĊu 1975 i 1990, kada su stradale stotine knjiga iz fonda. 289 U Srbiji je Narodna biblioteka nosilac projekta digitalizacije zbirke rukopisa i starih štampanih knjiga.290 Na drţavnom univerzitetu u Ohaju u SAD nalazi se Istraţivaĉki centar za studije slovenskog srednjovekovlja i Hilandarska nauĉna biblioteka, u kojoj se ĉuva zbirka mikrofilmova slovenskih rukopisa iz brojnih svetskih kolekcija. MeĊu njima je i oko 1200 rukopisa koji potiĉu iz svetogorskih manastira.291 U razliĉitim delovima sveta pokrenuti su mnogi projekti digitalizacije fondova biblioteka verskih zajednica i institucija. Za sada ovi napori su ipak sporadiĉni i nedovoljno sistematiĉni. Znaĉajna su pitanja poštovanja standarda i buduće upotrebljivosti već digitalizovanih kolekcija i mogućnosti njihove konverzije u druge formate. Bitni razlozi za uvoĊenje i poštovanje standarda su:  Trajanje, izvori će biti odrţivi godinama i mogu se lako prenositi sa pojavom novih sistema i oruĊa  Interoperabilnost, mogućnost razmene podataka sa drugim projektima i izvorima 289 http://zwingliusredivivus.wordpess.com/2012/04/25/the-st-saviour-monastery-lebanon . – 11.05. 2012. 290 O ovome vidi: http://digital.nb.rs/scc/rukopisi.php 291 O ovome opširnije pogledaj na strani 178. 162  Saradnja i deljenje, projekti mogu da dele i razmenjuju podatke i kolekcije bez eksplicitnog partnerstva, tako omogućujući saradnju na najširoj mogućoj skali. 163 PERSPEKTIVE RAZVOJA BIBLIOTEKA VERSKIH ZAJEDNICA Promene sa kojima se poslednjih decenija suoĉavaju bibliotekari i biblioteke su tehnološke, socijalne, ekonomske, edukativne prirode. Ĉinjenica je da je upotreba kompjutera i elektronskih izvora dovela do jaĉe saradnje meĊu bibliotekama. Sve veće oslanjanje na kompjuterske tehnologije, ukljuĉivanje u mreţe i konzorcijume, stvorilo je klimu saradnje u biblioteĉkoj zajednici. Revolucionarne promene u informacionoj tehnologiji i stilu nauĉne komunikacije pokreću pitanja o budućnosti biblioteka i ulozi profesionalnih bibliotekara. Bibliotekari i same biblioteke suoĉavaju se sa neizvesnom budućnošću, pri ĉemu istorijske centralne vrednosti bibliotekarstva ostaju relevantne, i u specijalizovanoj oblasti teološkog bibliotekarstva. Menjaju se i korisnici biblioteka. Razlike koje postoje u naĉinu uĉenja, usvajanja novih znanja i poimanju same stvarnosti, izmeĊu digitalnih imigranata i digitalnih uroĊenika, kako Mark Prenski (Marc Prensky) naziva roĊene pre i u vreme digitalne ere, tera obrazovne institucije i biblioteke na razmatranje svojih naĉina rada, menjanje tradicionalnih i uvoĊenje novih servisa. 292 U teološkim bibliotekama nezaobilazna ĉinjenica je drugaĉija demografska slika modernih studenata teologije: studenti su stariji, uĉe na daljinu, studiraju part-time i na neki naĉin nisu povezani sa etosom i programom tradicionalnih bogoslovija. Savremene teološke škole uvode nove sisteme obrazovanja, kao što su uĉenje na daljinu i onlajn kursevi, kojima ĉesto nedostaje kredibilna podrška biblioteke. Brzo uvoĊenje tehnologije u obrazovnim i verskim institucijama pretnja je razvoju biblioteka i zbog 292 Više o ovome pogledaj na: www.marcprensky.com 164 preusmeravanja finansijskih izvora koji više nisu dostupni biblioteci. Uspešni biblioteĉki programi zahtevaju uvoĊenje novih tehnologija da bi ispunile svoje osnovne uloge sadrţane u istorijskoj misiji biblioteka i da bi ponovo otkrile servise u novim uslovima rada. Rad bibliotekara i stav direktno i indirektno odgovornih za biblioteke verskih zajednica i institucija u novoj društvenoj stvarnosti ne sme biti inertan, oni moraju razmišljati o aktivnijem planiranju i promovisanju biblioteĉkih usluga u društvenoj i verskoj zajednici. Jedan od vaţnih zadataka biblioteka verskih zajednica i institucija je i prezervacija postojećih vrednih specijalizovanih zbirki koje ĉuvaju. Projekti digitalizacije ne smeju ostati sporadiĉni pokušaji, koji zavise od privatnih inicijativa i raspoloţenosti razliĉitih fondacija da ih finansiraju. Oni moraju biti sistematiĉnije osmišljeni i voĊeni iz centralnih ustanova samih verskih zajednica ili podrţani od strane drţave, na nacionalnom i regionalnom nivou, najbolje u saradnji verskih zajednica, kulturnih institucija i drţavnih struktura. Potrebno je mapirati sve biblioteke verskih zajednica na jednom podruĉju i utvrditi potrebe za digitalizacijom, sistematski stvarajući digitalne biblioteke, sa novim mogućnostima pristupa prouĉavanju graĊe. U ovu svrhu neophodno je usmeriti više napora i finansijskih sredstava radi oĉuvanja kulturne, istorijske i verske baštine koju ĉuvaju mnoge biblioteke verskih zajednica u svetu, radi napretka nauke, omogućavanja novih uvida i saznanja, kao i širenja opšte društvene svesti o vaţnosti religija i ulozi verskih zajednica na jednom podruĉju. Razvoj zbirki u pojedinim bibliotekama, zavisno od tipa kome pripadaju, treba da bude šire postavljen – biblioteke verskih zajednica treba da produbljuju svoje specijalne zbirke, ali i da prošire usmerenje razvoja fonda, nabavljajući izvore o drugim više i manje srodnim verskim zajednicama, saraĊujući i razmenjujući publikacije i izvore. Postojeća saradnja meĊu bibliotekama treba da bude što efikasnija i sadrţajnija. Mnoge biblioteke deluju u kontekstu konzorcijuma ili drugog 165 programa saradnje. Vaţno je evaluirati ne samo efikasnost ovih aranţmana, već i definisati njihovu odgovarajuću buduću ulogu u svetlu narastajućih nacionalnih i regionalnih bibliografskih sistema i izmenjenih lokalnih potreba. Osamdesetih godina u svojoj vizionarskoj studiji o severnoameriĉkim teološkim bibliotekama Stiven Piterson je prognozirao da će se biblioteke u oblasti razvoja kadrova suoĉiti sa potrebom da se normira obrazovanje teoloških bibliotekara, koje bi ukljuĉivalo bibliotekarska i teološka znanja. On predlaţe obavezan nivo specijalistiĉkih studija za teološke bibliotekare i doktorata za rukovodioce teoloških biblioteka i bibliotekare sa specijalizovanim odgovornostima. Piterson naglašava da se mora pokloniti više paţnje kontinuiranom obrazovanju za teološke bibliotekare, posebno u oblasti menadţmenta.293 Znaĉajno pitanje je i budućnost istraţivanja i obrazovanja u oblasti biblioteka verskih zajednica i institucija. Škole i fakulteti za bibliotekarstvo i informatiku treba da ukljuĉe u svoje nastavne programe religijsko bibliotekarstvo, koje se bavi specifiĉnim pitanjima teorije i prakse ovih biblioteka, prilagoĊeno bibliotekama verskih zajednica koje postoje u odreĊenoj sredini. Ova specifiĉna oblast bibliotekarstva mora postati predmet sistematiĉnijeg nauĉnog istraţivanja u ĉemu mogu saraĊivati teološke obrazovne institucije sa školama za bibliotekarstvo i informatiku. 293 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. – Vol. XX , No.3 (1984). 166 PRIMERI NEKOLIKO SPECIFIĈNIH BIBLIOTEKA BIBLIOTEKA PORODIĈNE ISTORIJE U SALT LEJK SITIJU Crkvu Isusa Hrista svetaca poslednjih dana tj. mormonsku crkvu, osnovao je Dţozef Smit, kome su se, prema mormonskom verovanju, u viĊenjima ukazale tzv. zlatne ploĉe sa zapisima, objavljenim 1830. godine. Mormoni veruju u Bibliju i u Mormonovu knjigu, koja, prema njihovom verovanju, sadrţi zapise drevnih proroka. Sveĉana duţnost svakog mormona tj. pripadnika crkve Isusa Hrista poslednjih dana je praćenje svog rodoslovnog stabla. Mormoni veruju da je ĉovek veĉan tj. da ţivot ne poĉinje roĊenjem, niti se završava smrću. Prema mormonskom verovanju svaka osoba je pre ţivota na zemlji postojala kao duhovno biće, meĊu drugim individuama u premortalnom društvu. Kao deo ţivota na zemlji ĉovek dobija smrtno telo, pridruţuje se porodici i gubi sećanje na prethodnu egzistenciju. Mormoni veruju i da porodica moţe nastaviti da traje u veĉnosti, porodiĉne veze ne prekidaju se smrću, pod uslovom da se izvrše odreĊeni obredi u hramovima mormonske crkve. Mormonski obredi vrše se i nad preminulim precima, otuda pridavanje velikog znaĉaja prouĉavanju genealogija. Ova mormonska verovanja dovela su do znaĉajnog razvoja bibliotekarstva u ovoj verskoj zajednici, koja danas ima najsavremenije opremljene biblioteke, obuĉeno osoblje i digitalizovane zbirke. Godinama se mormonska zajednica bavila mikrofilmovanjem razliĉitih izvora, koji im mogu pomoći da upotpunjuju sliku genealoških stabala mnogih familija u razliĉitim delovima sveta, gde su boravile mormonske ekipe, vredno prikupljajući sve izvore koji bi mogli da budu od pomoći u ispunjavanju njihove misije. Centar modernog mormonizma nalazi se u Salt Lejk Sitiju, u drţavi Juta, gradu u kome skoro polovina stanovnika pripada mormonskoj crkvi, gde je 167 smeštena i Biblioteka porodiĉne istorije, 294 koja pomaţe ĉlanovima mormonske zajednice u njihovom istraţivanju predaka, u pisanju liĉnih i porodiĉnih istorija. Osim ovoga, Biblioteka podrţava svetski program prikupljanja i prezervacije genealoških zapisa. Malo je poznato da je ovo jedna od najvećih i najmodernije ureĊenih biblioteka u svetu. Biblioteka porodiĉne istorije vodi poreklo od Genealoške biblioteke koja je 1894. osnovana pod okriljem Genealoškog društva drţave Jute295. Kada je osnovana, biblioteka je posedovala oko 300 knjiga, uglavnom iz privatne kolekcije Frenklina D. Riĉardsa,296prvog predsednika Genealoškog društva. Ĉlanovi društva radili su marljivo na prikupljanju fonda za biblioteku – nabavljane su knjige iz Evrope, posebno Velike Britanije, Skandinavije, Nemaĉke, gde su ĉlanovi ispitivali poreklo svojih porodica. Uprkos relativno brzom rastu fonda, njegov profil nije zadovoljavao potrebe društva, pa je bilo potrebno iznaći adekvatan naĉin da se pristupi genealoškim izvorima iz ĉitavog sveta. Znaĉajnu etapu u razvoju Biblioteke donela su otkrića u mikrofotografiji tridesetih godina, koja su omogućila pravljenje kopija potrebnih dokumenata, dok su originali ostajali na mestima gde se inaĉe ĉuvaju. Ovo je vreme ogromnog napretka u genealoškom istraţivanju - 1938. godine, kada poĉinju da mikrofilmuju zapise, mormoni ulaze u novu eru razvoja svoje verske zajednice. Odmah po završetku Drugog svetskog rata predstavnici Društva poĉinju da aktivno pregovaraju sa istorijskim društvima, arhivima i bibliotekama u SAD. Godinu dana kasnije pregovori su proširuju i na Evropu. Do kraja ove decenije biblioteka je nabavila više od 50.000 rolni mikrofilmova. Trideset godina kasnije njihov broj je premašio milion primeraka. 294 Family History Library 295Genealoško društvo drţave Jute postoji i danas, poznatije je pod imenom FamilySearch, tj. po imenu sajta preko koga korisnici Interneta mogu po razliĉitim kriterijumima da pretraţuju genealoške podatke 296 Frenklin D. Riĉards (Franklin D. Richards) 168 Zbirka mikrofilmova nastajala je decenijama na razliĉitim lokacijama u svetu. Polovinu mikrofilmova ĉine zapisi iz Evrope. Za period XIX veka glavni izvori koji su korišćeni sa ovog podruĉja su: opštinski registri, popisi stanovništva, emigraciono-imigracioni dokumenti i liste putnika. Za XVII i XVIII vek primarni izvori su crkveni registri sa podacima o krštenjima, venĉanjima i sahranama. Neki izvori datiraju i do XIII veka, meĊu njima su poreske liste, esnafski registri, knjige ugovora, pravna evidencija, notarski i sudski registri, zemljišne knjige, maturske liste, vojni zapisi itd. U pojedinim sluĉajevima Biblioteka je nabavljala i kolekcije izvora koje datiraju i do X veka. Trećinu kolekcije ĉine mikrofilmovi nastali u razliĉitim delovima severnoameriĉkog kontinenta. Zbog odvojenosti crkve i drţave ne postoji jedinstven genealoški izvor za SAD pre 1850. godine koji bi pokrivao znaĉajan procenat populacije, otuda su fondovi sa ovog podruĉja sastavljeni od veoma raznorodnih vrsta zapisa, ukljuĉujući savezne i drţavne popise, zemljišne knjige, hipoteke i poresku evidenciju, crkvenu evidencija nastala u brojnim denominacijama; testamente, posebno za XVIII I XIXvek. Biblioteka je takoĊe nabavila i neke netipiĉne zapise, kao što je kolekcija liĉnih dnevnika iz arhiva Kentakija i evidencije Ministarstva odbrane iz Drţavne biblioteke Nju Dţerzija (State Library of New Jersey). Mikrofilmovanje latinoameriĉkih zapisa poĉelo je u Meksiku 1958.godine. Najzastupljeniji u ovoj zbirci su parohijski zapisi o krštenjima, venĉanjima, sahranama, i u nekim sluĉajevima krizmanja (potvrde krštenja u Rimokatoliĉkoj crkvi). Većina parohijskih matiĉnih knjiga vodi se tek od 1860. godine. Ostali materijali, ukljuĉujući zapise o pravu na zemlju i vodu, datiraju do XVI veka, tu su i testament, zemljišne knjige, i za Meksiko, zbirka zapisa Inkvizicije. Mikrofilmovanje na Dalekom istoku i Pacifiĉkoj oblasti poĉelo je sedamdesetih godina i ĉini mali procenat fonda, ali ova zbirka predstavlja jednu od najznaĉajnijih ovog tipa u tzv. Zapadnom svetu. Snimanje u Japanu 169 je poĉelo 1967. godine. Ono ukljuĉuje odabrane registre domaćinstava (1872 – 1901), knjige umrlih do XIII veka, popise od XVII do XIX veka. Godine 1971. Biblioteka je poĉela da nabavlja kopije kineskih zapisa iz nekoliko vodećih svetskih istoĉnoazijskih kolekcija. Većina mikrofilmovanih genealogija su štampane knjige, u proseku deset tomova po naslovu. Rodoslov Konfuĉija je najveći u zbirci, koja sadrţi oko 150 knjiga koje ukljuĉuju porodice iz skoro svake provincije u Kini. Znaĉajni zapisi sa Dalekog Istoka su korejski i kineski registri civilne sluţbe, koji pokriva period od preko 400 godina, indoneţanski zapisi, koji datiraju do XVI veka, kao i usmeni rodoslovi koji prate porodice do XII ili XIII veka na odreĊenim juţnopacifiĉkim ostrvima. Kriterijumi korišćeni u odabiru zapisa za mikrofilmovanje ukljuĉuju pogodnost izvora zapisa za istraţivanje predaka (konstruisanje pedigrea); obim u kom zapisi pokrivaju istorijsku populaciju; taĉnost i autentiĉnost izvora; nivo dupliranja informacija u zapisu; poverljivost ili druge zakonske restrikcije koje se odnose na odreĊeni izvor. Odabir zapisa za mikrofilmovanje vrši se u nekoliko koraka: osoblje zaduţeno za terenski rad prvo izvodi preliminarno istraţivanje u zemlji da utvrdi postojanje, lokaciju i dostupnost zapisa koji zadovoljavaju gore navedene kriterijume; sledeći korak je pregovaranje sa vlasnicima izvora za dozvolu da mikrofilmuju ili kupe kopije izabranog materijala; kada se dobije pristanak pripremaju se anotirane liste dokumenata i kolekcija koji se porede sa katalogom Biblioteke da bi se izbegli duplikati; na kraju, struĉnjaci zaduţeni za snimanje šalju se u odreĊenu oblast, prema raspoloţivom budţetu i trenutnim prioritetima. Za uzvrat za dozvolu da se mikrofilmuju zapisi, arhiv moţe traţiti svoju kopiju svih mikrofilmovanih materijala. Ove kopije se kasnije koriste da bi se originalni dokument zaštitio od oštećenja ili gubitka. Biblioteka porodiĉne istorije ĉuva master kopiju mikrofilma i, ako se kopija donora uništi, pravi se i šalje druga kopija i usluga naplaćuje donoru. 170 Do danas Biblioteka porodiĉne istorije nabavila je 2,4 miliona rolni mikrofilma, 742000 mikrofiša, 310.000 monografskih publikacija, 4500 serijskih publikacija i 4500 serijskih publikacija. 297Veći deo ove ogromne zbirke smešten je u magacinu u blizini Salt Lejk Sitija, izgraĊenom krajem pedesetih godina. Prostrani magacin sastoji se od šest zasvoĊenih prostorija ukopanih u zemlju, pokrivenih sa sedam stotina stopa ĉvrstog granita, u kojima vladaju idealni uslovi za skladištenje mikrofilmova. Biblioteka poseduje i ogromnu referensnu zbirku od više od 155.000 knjiga i drugih objavljenih izvora – obiman fond porodiĉnih i lokalnih istorija, zbirke biografija, genealošku periodiku, priruĉnike i uputstva, inventare, indekse popisa, podatke o grobljanskim mestima, snimljene trake sa usmenom istorijom, jeziĉke reĉnike, kao i niz drugih referentnih izvora ukljuĉujući i veliki izbor mapa i atlasa. U fondu biblioteke su i mnoge retke i knjige koje se teško nalaze, što je posebno znaĉajno u meĊunarodnim okvirima. Ovi materijali nisu samo oruĊa za istraţivanje već sluţe i pri interpretaciji kolekcija mikrofilmova. Zbirka porodiĉnih zapisa (The Family Group Records Collection) sadrţi više od 8 miliona listova sa rekonstrukcijama porodica, koje su u poslednjih pedeset godina sastavili pripadnici mormonske crkve i drugi korisnici biblioteka iz celog sveta. Svaki zapis sadrţi informacije o tri generacije, forme su poreĊane po abecednom redu prema imenu muţa. Kolekcija je korisna kao polazna osnova za genealoško istraţivanje, jer ĉesto omogućava istraţivaĉu poĉetniku da se nadoveţe na već zapoĉeto istraţivanje njegove linije predaka. Pošto većina zapisa iz ove grupe ukljuĉuje ime i adresu sastavljaĉa, ponekad je moguće kontaktirati druga fiziĉka lica koja obavljaju istraţivanja na istom pedigreu. Ova grupa zapisa ima i svoja ograniĉenja, pošto zapisi nisu verifikovani od strane osoblja Genealoške biblioteke i mnogi su neaţurirani i nekompletni. 297 Sajt Familysearch 171 Jedan od najvrednijih izvora genealoških podataka je kompjuterizovani MeĊunarodni Genealoški Indeks (IGI), koji se izdaje i aţurira periodiĉno. IGI ukljuĉuje imena iz odabranih knjiga roĊenih / krštenih, knjiga venĉanih i drugih izvora iz preko devedeset zemalja. Metodiĉkim korišćenjem IGI-ja, moguće je sastaviti pedigre za nekoliko generacija. Indeks sadrţi imena samo preminulih osoba i datira do 1500. godine. IGI je ureĊen prema geografskim podruĉjima ili prema vrsti dogaĊaja (roĊenje, krštenje, venĉanje), pa onda alfabetski prema prezimenima. Biblioteka porodiĉne istorije ima redovne visokospecijalizovane obuke i posvećeno struĉno osoblje - Biblioteka ima 210 zaposlenih, 40 volontera sa punim radnim vremenom i skoro 300 volontera sa skraćenim radnim vremenom. Osoblje je obuĉeno u oblasti bibliotekarstva i informatike, genealoškog istraţivanja, istraţivanja porodiĉne i lokalne istorije, arhivistike. Da bi bilo moguće katalogizovati i obezbediti konsultacije o zapisima iz više od sto zemalja, meĊu osobljem su poznavaoci 32 svetska jezika. Pošto novi bibliotekari ne dolaze sa specijalizovanim veštinama i genealoškom obukom, potrebnim da pruţe profesionalne usluge, biblioteka ima razliĉite programe obuke za referensne bibliotekare, katalogizatore i struĉnjake za korespondenciju koji odgovaraju na brojne zahteve za informacijama koji pristiţu iz svih krajeva sveta. Kao javni servis Genealoška biblioteka vodi i program akreditacije za profesionalne genealoge. Kandidati za akreditaciju moraju imati najmanje 1000 sati iskustva u genealoškom istraţivanju sa zapisima iz odreĊene geografske oblasti i demonstrirati znanje paleografije i jezika korišćenih u zapisima. Kandidati potpisuju da su saglasni sa specifiĉnim etiĉkim standardima istraţivanja i polaţu usmene i pismene ispite vezane za svoje oblasti specijalizacije. Kandidati koji uspešno poloţe obuku stiĉu pravo da posle svog imena dodaju inicijale A.G. koji oznaĉavaju akreditovanog genealoga (Accredited Genealogist). 172 Mormonska crkva je organizovala sistem podruţnica genealoških biblioteka (The Branch Genealogical Library System - BGL) da bi se fondovi centralne biblioteke u Salt Lejk Sitiju uĉinili dostupnim svim ĉlanovima Crkve širom sveta. Postoji više od 400 podruţnica u SAD i desetina u drugim drţavama sveta. Generalno biblioteke su smeštene u prostorijama zgrada gde se okupljaju mormoni, iako su pojedine u odvojenim zgradama. Katalogizacija se obavlja centralizovano u Biblioteci porodiĉne istorije, podruţnicama se šalju kopije mikrofilmova i omogućava pristup centralnoj elektronskoj bazi. U podruţnicama rade volonteri, ĉlanovi Crkve. Podruţnice imaju obiĉno po deset volontera, a sa korisnicima rade 2 referensna bibliotekara. Podruţne biblioteke moraju imati dovoljno dugo radno vreme koje omogućava korisnicima da pregledaju mikofilm tokom propisanog vremena pozajmljivanja iz centralne biblioteke. Biblioteke poseduju ĉitaĉe za mikrofilm i mikrofiše i odgovarajući prostor za skladištenje. Centralna biblioteka u Salt Lejk Sitiju obezbeĊuje svu potrebnu struĉnu i tehniĉku pomoć svojim podruţnicama. 173 ĈITAONICE HRIŠĆANSKE NAUKE Sistem religijskih verovanja i prakse Hrišćanske nauke zasniva se na pisanjima osnivaĉa ove verske zajednice Meri Bejker Edi (Mary Baker Eddy 1821 - 1910) i Biblije. Najznaĉajnije delo je Nauka i zdravlje sa ključevima do Pisma ( Science & Health With Key to the Scriptures) gde Bejker Edi opisuje Isusova biblijska uĉenja i ozdravljenja. Prema idejama Hrišćanske nauke ĉoveĉanstvo i univerzum su spiritualnog, a ne materijalnog porekla, u svetu postoji realnost istine i dobrog, dok su zlo i greh iluzorni aspekti materijalne egzistencije. Kroz molitvu, znanje i razumevanje sve je moguće postići za dobro uz Boţju pomoć, veruju pripadnici Hrišćanske nauke. Bitna institucija za širenje ideja Hrišćanske nauke i pridobijanje novih ĉlanova je ĉitaonica. Prva ĉitaonica Hrišćanske nauke osnovana je 1888. godine u Bostonu, kako piše Pol Eli Ajvi (Paul Eli Ivey), „Do poĉetka XX veka ĉitaonice Hrišćanske nauke poĉele su da niĉu u poslovnim gradskim centrima, nudeći na ĉitanje ĉasopis Christian Science Monitor kao i drugu religijsku literaturu.“298Danas u svetu deluje oko 2000 ĉitaonica Hrišćanske nauke. Pripadnici zajednice Hrišćanske nauke osnivaju ĉitaonice u blizini svojih crkava ili na prometnim mestima, kao što su veliki trţni centri i sliĉno. Ove ĉitaonice uvek sponzoriše lokalna crkva ili grupa crkava. Literatura je dostupna za ĉitanje u samoj ĉitaonici, a moţe se i iznajmljivati. “Fond u ĉitaonicama Hrišćanske nauke strogo je profilisan i sadrţi samo izdanja Majke crkve iz Bostona, kao npr. u Prvoj crkvenoj ĉitaonici (First Church Reading Room) u Guadalahari u Meksiku. Sve ĉitaonice sadrţe kopije trenutno aktuelnih i starijih izdanja novina Christian Science Monitor, ĉasopisa 298 Prayers in Stone: Christian Science Architecture in the United States : 1894-1930 / Paul Eli Ivey . – Chicago : University of Illinois Press , 1999. 174 Christian Science Journal, kao i knjige osnivaĉice Meri Bejker Edi (Mary Baker Eddy) ” . 299 U nekim većim ameriĉkim gradovima deluje po desetak ili više ĉitaonica Hrišćanske nauke, kao npr. u Oklahoma Sitiju. Radno vreme im je razliĉito, otvorene su od dva do šezdeset sati nedeljno. Stiĉe se utisak da je sponzorisanje biblioteke osnovna aktivnost ove verske zajednice. Sve ĉitaonice sliĉno izgledaju, ali deluju nezavisno jedna od druge. Veoma blisko saraĊuju sa svojim matiĉnim crkvama tj. lokalnim zajednicama. Ĉini se da su korisnici razliĉitih profila, ali to su prvenstveno ĉlanovi Hristove crkve. Mnoge ĉitaonice su veoma male. Organizovane su sliĉno kao i druge biblioteke verskih zajednica, specifiĉno je što sve imaju savetovalište u sedištu crkve u Bostonu koje pomaţe novim crkvama da osnivaju ĉitaonice i edukuju kadar. 300 299 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 18. 300 Isto. 175 BIBLIOTEKA TIBETANSKIH RADOVA I ARHIVA Biblioteka tibetanskih radova i arhiva, 301 jedna je od najvaţnijih biblioteka, ujedno i obrazovni centar za prouĉavanje tibetanskog budizma. Osnovana je 1970. godine u Daramsali u Indiji, pod pokroviteljstvom 14. dalaj-lame (Tenzin Gyatso). Kinesko preuzimanje Tibeta 1959. dovelo je u opasnost opstanak tibetanske kulture – stradali su uĉeni centri, drevni rukopisi, artefakti i drugi aspekti tibetanskog kulturnog nasleĊa. Suoĉen sa ovom teškom situacijom 14. dalaj-lama osnovao je Biblioteku tibetanskih radova i arhiva kako bi se restaurirala, zaštitila, ĉuvala i promovisala tibetanska kultura. Biblioteka ĉuva izvore koji su izneti 1959. godine iz Tibeta, prilikom bekstva dalaj-lame, meĊu njima vaţne budistiĉke rukopise i dokumente vezane za istoriju, politiku, kulturu i umetnost Tibeta. Sadrţi više od 80.000 rukopisa, knjiga i dokumenata, statue i razliĉite artefakte budistiĉkog nasleĊa (datiraju do XII veka), 6000 fotografija i druge materijale. Osnovni cilj biblioteke je da obezbedi sveobuhvatan izvor za prouĉavanje kulture Tibeta, da promoviše ovu kulturu i da omogući istraţivanje i razmenu znanja. 302 Biblioteka je osnovana 1970. godine i registrovana prema zakonima zemlje domaćina. U poĉetku je funkcionisala sa oskudnim izvorima, tokom godina nastavila je da raste i napreduje, jaĉajući svoj kredibilitet. Danas je ovo jedna od najznaĉajnijih institucija specijalizovanih za budistiĉke i tibetanske studije, koja obezbeĊuje brojne izvore i privlaĉi sve veći broj nauĉnika, istraţivaĉa, studenata i posetilaca iz svih krajeva sveta. Poseduje fond od 100.000 rukopisa i dokumenata na tibetanskom. 301 The Library of Tibetan Works and Archives –LTWA 302 http://www.ltwa.net/library/. – 10.02. 2012. 176 Godine 1991. Institut koji deluje u okviru Biblioteke akreditovan je kao Centar za tibetanske studije (Centre for Tibetan Studies). Posle pet godina tibetanska vlada u izgnanstvu donela je dekret kojim je Biblioteci tibetanskih radova i arhiva dodelila kombinovani status nacionalne biblioteke, muzeja i nacionalnog arhiva. Godine 2006. Nacionalna misija za rukopise (the National Manuscripts Mission), inicijativa koja je potekla od indijske vlade, proglasila je biblioteku jednim od nacionalnih centara za rukopisne izvore. Misija i ciljevi ove biblioteke su: 303  Da ĉuva, promoviše i širi tibetansku kulturu  Da nabavlja, ĉuva i vrši konzervaciju tibetanskih knjiga i rukopisa  Da obezbeĊuje materijal za ĉitanje i referensne usluge  Da obezbeĊuje i objavljuje bibliografije i liste dokumenata  Da obezbeĊuje, objavljuje i nabavlja kopije referensnih materijala  Da deluje kao referensni centar za tibetanske studije Biblioteka je repozitorijum za tibetanske artefakte, statue, rukopise, fotografije i mnoštvo drugih izvora koji se odnose na tibetansku kulturu. To nije samo biblioteka, muzej i arhiv, već i akademski institut gde se redovno odrţavaju kulturni i obrazovni programi, seminari, konferencije, radionice i predavanja. Od tri mala odeljenja pri osnivanju Biblioteka je izrasla u kompleksnu kulturnu i akademsku instituciju sa deset odvojenih specijalizovanih odeljenja : Referensna biblioteka na stranim jezicima sadrţi više od 11.000 knjiga na engleskom i na drugim stranim jezicima koje se bave budizmom i Tibetom. Odeljenje za oralnu istoriju objavljuje serije priĉa u formi knjiga. Audio-vizuelni arhiv sadrţi više od 27000 sati audio i video zapisa o Tibetu i razliĉitim temama vezanim za tibetansku kulturu, kao i više od 6000 fotografija. Odeljenje za istraživanje i prevoĊenje aktivno je ukljuĉeno u istraţivanje, 303 http://www.ltwa.net/library/. – 10.02. 2012. 177 prevoĊenje i obrazovanje, ukljuĉujući organizovanje kurseva o budistiĉkoj filozofiji, tibetanskom jeziku i kulturi. Odeljenje za istraživanje tibetanske kulture fokusirano se na istraţivanje i proizvodnju materijala koji se odnosi na sve aspekte kulture Tibeta. Muzej ĉuva više od 1000 starih i retkih statua, tange (tradicionalne crteţe na svicima) i druge artefakte. Izdavaĉko odeljenje objavilo je više od 250 naslova na engleskom i 230 na tibetanskom i hindiju iz oblasti budistiĉke filozofije i razliĉitih aspekata tibetanske kulture, ukljuĉujući nauĉne ĉasopise The Tibet Journal i The Tibetan Medicine Series. Nauĉno odeljenje bavi se unapreĊenjem razvoja obrazovanja u monaškim institutima, njegova bitna misija je prevoĊenje termina moderne nauke i knjiga na tibetanski, prema preporukama dalaj-lame. 178 HILANDARSKA NAUĈNA BIBLIOTEKA U OHAJU MeĎu desetak raznih “čuda” kojima se ponosi Drţavni univerzitet Ohaja, u nacionalnim i svetskim razmerama jeste i Hilandarska naučna biblioteka koja sadrţi najveću kolekciju mikrofilmovanih rukopisa slovenskih naroda po svetu.304 Na drţavnom univerzitetu u ameriĉkoj drţavi Ohajo nalazi se specijalna biblioteka, znaĉajna za prouĉavanje srednjovekovne slovenske kulture, naroĉito srpske, koja izmeĊu ostalog, sadrţi kopije mnogobrojnih pravoslavnih crkvenih knjiga. Nastala je iz ţelje da se saĉuvaju vredni rukopisi srpskog manastira Hilandar “Ideja za ostvarivanje Hilandarskog naučnog projekta koji je kasnije preimenovan u Arhivski centar za proučavanje slovenskog srednjevekovlja, odnosno Hilandarske sobe, koja je kasnije preimenovana u Hilandarsku naučnu biblioteku, potekla je od epitropa manastira Hilandara, Nikanora Savića, Mojseja Đorića, Save i Mitrofana Mišulića. Epitropi manastira Hilandara bili su zabrinuti za sigurnost rukopisa, od kojih se mnogi vekovima ĉuvaju u manastirskoj biblioteci”.305 Rad na formiranju biblioteke zapoĉeo je Mateja Matejić, profesor Drţavnog univerziteta u Ohaju, koji 1970. odlazi u Hilandar gde mikrofilmuje “139 slovenskih rukopisa, uglavnom apostola i jevanĊelja, kao i mnogobrojne ikone, freske, povelje i druge predmete crkvene umetnosti.” 306 Naredne godine snimljeni su svi preostali slovenski rukopisi iz zbirke Hilandara. Od 1974. Hilandarska nauĉna biblioteka zapoĉela je razmenu sa Nacionalnom bibliotekom Bugarske i Bugarskom akademijom nauka i umetnosti, na ovaj naĉin nabavljeno je 150 mikrofilmova, nabavljeno je i 13 304 Arhivska istorija Hilandarskog nauĉnog projekta na Drţavnom univerzitetu Ohaja / Miroljub Joković . – Beograd : Raška škola, 2008. – str. 24. 305 Isto . – str. 25. 306 Hilandarska nauĉna biblioteka / Predrag Matejić // Danica : srpski narodni ilustrovani kalendar za godinu 1998. – str. 81. 179 mikrofilmova rukopisa iz manastira Ivirona na Svetoj Gori, kao i mikrofilmovi rukopisa iz manastira Svete Katarine na Sinaju i Patrijaršijske biblioteke u Jerusalimu. Kasnije je nastavljen rad na mikrofilmovanju vizantijskih kodeksa iz Hilandarske biblioteke. Osamdesetih godina snimljeno je više od 250 rukopisa iz zbirki Srpskog pravoslavnog crkvenog muzeja i biblioteke crkve u Sentandreji. Zbirka je kontinuirano popunjavana razmenama Drţavnog univerziteta u Ohaju sa drugim svetskim univerzitetima. Godine 1978. sveĉano je otvorena Hilandarska soba, ĉime su stvoreni bolji uslovi za pokretanje nauĉnih projekata, pa je 1981. organizovana Prva meĎunarodna hilandarska konferencija, koja je okupila meĊunarodni tim nauĉnika koji se bavi prouĉavanjem srednjevekovnih rukopisa. Organizovanje konferencija je postala tradicija Hilandarskog naučnog projekta, pa su narednih godina organizovane konferencije u Rilu u Bugarskoj, u Beogradu i ponovo u Ohaju. Dodeljeni prostor Hilandarske sobe postao je pretesan, pa je zbirka preseljena 1984. godine u prostranije univerzitetske prostorije i projekat je preimenovan u Arhivski centar za proučavanje slovenskog srednjevekovlja, a Hilandarska soba u Hilandarsku naučnu biblioteku.307 Krajem osamdesetih godina završen je znaĉajan posao katalogizacije mikrofilmova, prema anglo- ameriĉkim kataloškim pravilima. Popisano je i detaljno opisano 1842 od ukupno 2282 rukopisa “..prvi put u nacionalnim i meĊunarodnim okvirima katalogizovani su i stavljeni u bibliografsku kompjutersku mreţu kompletni podaci iz 20 manastirskih i privatnih kolekcija, iz nekoliko zemalja, kao što su Bugarska, Grĉka, MaĊarska, Izrael, Italija, Švedska, SAD i Jugoslavija. Ova katalogizacija bila je znaĉajna i po tome što je ovakav posao prvi put uraĊen 307 Arhivska istorija Hilandarskog nauĉnog projekta na Drţavnom univerzitetu Ohaja / Miroljub Joković . – Beograd : Raška škola, 2008. –str. 87. 180 u svetu i po tome što on reflektuje 80% opisanih slovenskih rukopisa koji se nalaze na razliĉitim lokacijama na Svetoj Gori (Hilandar, Zograf, Sv. Pantelejmon, Velika Lavra, Iveron I drugi manastiri). 308 Od 1997. godine Hilandarski centar dva puta godišnje redovno izdaje ĉasopis Cyrillic Manuscript Heritage u kome su predstavljene aktivnosti centra. Od 1999. godine jedna od znaĉajnih redovnih nauĉno-obrazovnih aktivnosti Arhivskog centra za proučavanje slovenskog srednjevekovlja je organizovanje letnjih paleografskih seminara za studente postdiplomce. 308 Arhivska istorija Hilandarskog nauĉnog projekta na Drţavnom univerzitetu Ohaja / Miroljub Joković . – Beograd : Raška škola, 2008. – str. 95 – 96. 181 ZAKLJUĈAK Biblioteke verskih zajednica i institucija su poseban tip biblioteka, koji u sebi ukljuĉuje razliĉite podtipove, vezane za organizaciju samih verskih zajednica, profil fonda i korisnika. Ove biblioteke nisu dovoljno prouĉavane i ne postoji ujednaĉena i usvojena tipologija, niti razvijena struĉna bibliotekarska terminologija na srpskom, kao ni na svetskim jezicima. Iako predstavljaju poseban tip biblioteka, moglo bi se reći da ne postoji jedinstven svet biblioteka verskih zajednica i institucija, niti kod samih bibliotekara koji su u njima zaposleni postoji svest o pripadnosti posebnom tipu biblioteka – pripadnost se uglavnom doţivljava u okvirima odreĊene verske zajednice (“oni misle o sebi primarno kao o mormonskim bibliotekarima, na primer, ili jevrejskim ili kongregacionim ili moravskim, pre nego šire kao o religijskim bibliotekarima”309). U odnosu na ostale tipove biblioteka ove biblioteke su više vezane za religijsku i kulturnu tradiciju. Bitno drugaĉiji i sloţeniji odnos prema knjizi i njena uloga u ţivotu vernika i u verskoj sluţbi (koja je i sakralna i objekat kulta, izvor svakodnevnog verskog i moralnog nadahnuća vernika) trebalo bi da u bibliotekama verskih zajednica i institucija osigura bivstovanje knjizi u tradicionalnom, štampanom obliku, barem za odreĊene namene u ţivotu verske zajednice i individualnog vernika. Dakle, u ovim bibliotekama nema svevladajuće bojazni da će knjiga u štampanom obliku nestati kao prevaziĊena i da će je zameniti moderniji digitalni medijum. Religijska slika sveta se neprestano menja. Biblioteke verskih zajednica i institucija imaju bogatu istoriju i uticale su na širenje razliĉitih kultura i 309 Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. – str. 22. 182 religijskih pogleda na svet. Ovi uticaji su na snazi i danas. U mnogim zemljama u kojima su tradicionalne religije budizam, hinduizam, ili islam, nacionalne biblioteke obogatile su svoje fondove teološkim kolekcijama i arhivskim i rukopisnim materijalima koji osvetljavaju istorijski razvoj ovih religija. Migracijama stanovništva širili su se i verski uticaji, tako hinduistiĉke biblioteke nisu osnivane samo u Indiji, one postoje i u Zapadnoj Virdţiniji i na Fidţiju, i na drugim mestima gde postoje naseobine Indijaca. Bogate islamske biblioteke nisu osnivane samo u svetilištima Meke i Medine, već danas postoje u Indoneziji i u Maleziji. Zajedniĉko svim tipovima biblioteka verskih zajednica je da sluţe duhovnom i moralnom razvoju pripadnika verske i društvene zajednice. Ovo je primarna uloga ovih biblioteka. Osim ovoga, religijske biblioteke ĉesto su podrška laiĉkom i svešteniĉkom obrazovanju, one su nosioci kulture svoje verske zajednice, znaĉajni izvori za prouĉavanje istorije, religije, filozofije i doprinose “opštem kulturnom razumevanju.”310 Biblioteke verskih zajednica i institucija su nosioci etiĉkog i religijskog sistema vrednosti jedne verske zajednice, sa druge strane svi bibliotekari su pozvani da poštuju etiĉke i profesionalne kodekse bibliotekarske struke. Ova dva vrednosna sistema se doţivljavaju na razliĉite naĉine meĊu zaposl enima u ovim bibliotekama. U bibliotekama verskih zajednica i institucija posebno su osetljiva pitanja intelektualne slobode, cenzure i profesionalnog odnosa prema korisniku. Prisutna je cenzura od strane nadreĊenih, kao i autocenzura bibliotekara (karakteristiĉna za sve tipove biblioteka). Bez obzira na veliki broj biblioteka verskih zajednica u svetu, u većini zemalja one ĉine mali i ne tako znaĉajan deo nacionalnog biblioteĉko- informacionog sistema, posebno ako se uzmu u obzir budţet, brojnost osoblja i veliĉina kolekcije. U većini biblioteka verskih zajednica zaposlen je jedan ili 310 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. - Vol. XX , No.3 (1984) 183 dva bibliotekara, a u bibliotekama pri lokalnim zajednicama vernika to su ĉesto volonteri. U svetu deluje nekoliko desetina udruţenja biblioteka verskih zajednica i institucija, od kojih su najznaĉajniji Ameriĉko udruţenje teoloških bibliotekara (American Theological Library Association) i Evropske teološke biblioteke (Bibliothèques Européenes de Theologie). Većina teoloških bibliotekara ne uĉestvuje aktivno u radu profesionalnih udruţenja, mali je broj nauĉnih radova iz oblasti teološkog bibliotekarstva, sa druge strane nauĉna razmena odvija se uglavnom na konferencijama koje organizuju udruţenja. Katalogizacija i klasifikovanje teološke i religijske literature predstavlja poseban problem. Literatura u oblasti religije i teologije je specifiĉna po obimu i starosti graĊe. Prirodi teološkog prouĉavanja imanentno je da se bavi prošlošću, da se odnosi prema tradiciji, prema prethodnicima. Teologiju odlikuje i bogatstvo izraza, gledišta i neujednaĉenost vrednosti literature. Osim ovoga, u mnogim religijama znaĉajan korpus literature je na tzv. mrtvim jezicima, što zahteva od katalogizatora i klasifikatora posebna lingvistiĉka znanja. Mesto razliĉitih religijskih sistema u univerzalnim sistemima klasifikacije pokreće brojna pitanja od kojih je najbitnije mogu li se sve religije predstaviti preko zajedniĉkih imenitelja ili svaka treba da ima posebno mesto u sistemu. Mnoge manje biblioteke verskih zajednica i institucija nemaju aktivan program selekcije ili nabavke fonda, već se oslanjaju na poklone, uglavnom zato što nemaju obezbeĊen redovan budţet za nabavku knjiga. Teološke biblioteke u obrazovnim ustanovama većinom imaju redovan budţet za nabavku i donekle razraĊenu nabavnu politiku. Savremeni naĉin voĊenja nabavne politike je organizovanje u konzorcijume za koordiniranu nabavku. Primeri dobre organizacije razgranatih konzorcijuma sa koordiniranom nabavkom u oblasti religijskog bibliotekarstva su Konzorcijum crkvenih biblioteka i arhiva, 311koji ĉine arhivi, biblioteke i druge organizacione jedinice 311 Consortium of Church Libraries and Archives 184 koje pripadaju mormonskoj verskoj zajednici (Crkvi Isusa Hrista svetaca poslednjih dana) i Konzorcijum hrišćanskih biblioteka (Christian Library Consortium) 312 u okviru Udruţenja hrišćanskih bibliotekara (Christian Library Association) koji okuplja hrišćanske evangeliĉke teološke biblioteke. Digitalno okruţenje postavlja nove zadatke pred biblioteke. Znaĉajna pitanja sa kojima se suoĉavaju biblioteke verskih zajednica i institucija su: prisutnost na Internetu, uvoĊenje novih usluga, onlajn katalozi prilagoĊeni potrebama korisnika, digitalizacija fonda kao vid prezervacije, veće dostupnosti i transparentnosti fondova, finansijska sredstva potrebna za uvoĊenje novih tehnologija. Iako Web postaje primarno okruţenje u kome biblioteke nude svoje usluge i predstavljaju svoje izvore, biblioteke verskih zajednica u prisustvu na Internetu ĉesto zaostaju iza svojih matiĉnih institucija, ĉime su one skoro ili potpuno nevidljive u Web okruţenju ili je pristup vaţnim izvorima koje biblioteka poseduje ograniĉen. Elektronski izvori iz oblasti religije i teologije na prvi pogled su brojni, ali neujednaĉenog kvaliteta. Mnogi su rezultat privatnih inicijativa i obeleţeni verskim ubeĊenjima vlasnika i kreatora sajtova. Komercijalni servisi kao i ATLA RDB i ATLAS primeri su citatnog indeksa iz oblasti religije i teologije i baze punog teksta ĉlanaka iz nekoliko desetina relevantnih nauĉnih ĉasopisa. Poslednjih godina sve više je aktuelan tzv. otvoreni pristup, koji omogućava demokratizaciju znanja i stvara nove nauĉne zajednice. Nosioci ovog trenda su : Internet arhiv (Internet Archive), Projekat Milion knjiga ili Univerzalna biblioteka (Million Book Project, Universal Library) i Google-ov projekat digitalizacije knjiga (Google books). U razliĉitim delovima sveta pokrenuti su mnogi projekti digitalizacije fondova biblioteka verskih zajednica i institucija. Za sada ovi napori su sporadiĉni i nedovoljno sistematiĉno sprovedeni, potrebno je mapirati biblioteke i planski teritorijalno sprovesti projekte digitalizacije pod pokroviteljstvom nacionalnih i meĊunarodnih kulturnih institucija i samih verskih zajednica. 312 www.acl.org/index.cfm/christian-library-consortium/ . – 22.03.2012. 185 Imperativ za plodan razvoj biblioteka verskih zajednica i institucija je saradnja – na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i meĊunarodnom nivou. Za sada ovo je otvoreno polje koje nosi puno potencijala za razliĉite vidove saradnje. Postojeća saradnja odvija se na nivou konzorcijuma za objedinjenu selekciju i nabavku fonda, uĉešćem u umreţenim sistemima za katalogizaciju i kroz rad profesionalnih bibliotekarskih udruţenja. Najviši ideal je ostvarivanje saradnje meĊu bibliotekama razliĉitih verskih zajednica koje su nosioci potpuno razliĉitih etosa i tradicija. Saradnja koja postoji odvija se uglavnom meĊu hrišćanskim i jevrejskim institucijama. Šira saradnja na svetskom nivou, koja bi ukljuĉila sve tradicionalne verske zajednice i njihove biblioteke sa umreţavanjem, širenjem digitalne kulture i Interneta dostiţan je ideal, koji traţi konkretno angaţovanje sa razliĉitih strana. Biblioteke verskih zajednica mogle bi da uĉine mnogo na promovisanju meĊuverskog dijaloga – prvenstveno odabirom fondova, ne odbacivanjem, već ukljuĉivanjem izvora koji će pomoći korisnicima biblioteke da upoznaju i druge religije i drugaĉije poglede na svet. U multikonfesionalnim sredinama bibliotekari verskih zajednica su pozvani da saraĊuju i bore se za bolji status u društvu udruţenim snagama jer su mnogi problemi i pitanja zajedniĉki. Oblast bibliotekarstva koja prouĉava biblioteke verskih zajednica i institucija je u povoju, gledano ĉak i kroz perspektivu severnoameriĉkog bibliotekarstva koje daleko prednjaĉi u razvoju teorije i prakse u odnosu na druge delove sveta. Mnoga pitanja su otvorena, mnoge oblasti neistraţene. Postoji potreba za istorijskim i komparativnim studijama razvoja biblioteka verskih zajednica u pojedinim oblastima, da bi se dublje osvetlio istorijski, društveni i kulturni kontekst. Samo na nekoliko mesta u svetu se prouĉava teološko bibliotekarstvo, koje bi pod imenom religijsko, teološko ili versko trebalo da naĊe svoje mesto u obrazovnim institucijama gde se prouĉava bibliotekarstvo i informatika, kao i u onima gde se uĉi teologija. Visokostruĉan kadar je neophodan da bi biblioteke verskih zajednica i institucija ne bi zaostajale za modernim bibliotekama XXI veka. Logiĉno je oĉekivati da će ova specifiĉna 186 oblast bibliotekarstva postati predmet sistematiĉnijeg nauĉnog istraţivanja u ĉemu mogu saraĊivati zaposleni bibliotekari, teološke obrazovne institucije i škole za bibliotekarstvo i informatiku. U praksi brojne biblioteke verskih zajednica opstaju zapuštene, neureĊene i ĉekaju bolje dane i profesionalne bibliotekare koji će znati da njihova bogatstva oţive i uĉine dostupnim široj zajednici. Ovaj rad ţeli da podstakne nove inicijative koje mogu poteći od drţavnih struktura koje brinu za razvoj kulture, nauke, obrazovanja i verske zajednice, od profesora, teoretiĉara bibliotekarstva, bibliotekara i studenata bibliotekarstva koji će prepoznati vaţnost brige o bibliotekama verskih zajednica, kao dela kulturnog i verskog miljea svake društvene zajednice. Potreban je novi pristup, probuditi stalno interesovanje i brigu za oĉuvanje i voĊenje biblioteka verskih zajednica i institucija, razumevanje vaţnosti ovih biblioteka kao nosioca verske tradicije, ali i kao savremenih institucija, koje je neophodno modernizovati i pribliţiti ĉoveku XXI veka. 187 LITERATURA THE AMERICAN Theological Library Association : essays in celebrating of the first fifty years / edited by M.Patrick Graham, Valerie R. Hotchkiss and Kenneth E.Rowe . – Evanston : ATLA, 1996. – 229 str. BARBIER, Frederic Istorija knjige / Frederic Barbije ; prevela sa francuskog Ljiljana Mirković . – Beograd : Clio : Narodna biblioteka Srbije , 2009 . – 441 str. BENEDICTUS XVI, papa Vjera – istina – tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije / Joseph Ratzinger; preveo Stjepan Kušar . – Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 2004. – 249 str. BERECZ, Agnes Savremeni razvoj crkvenih biblioteka u MaĊarskoj / Agnes Berecz // Crkveni arhivi i biblioteke : meĊunarodna iskustva u zaštiti, valorizaciji, obradi i prezentaciji kulturnog blaga koje se ĉuva u ovim institucijama: zbornik radova sa MeĊunarodne konferencije odrţane u Kotoru 17. – 18. aprila 2002. godine . – Kotor : Centar za njegovanje i prezentaciju dokumentarnog nasljeĊa Kotora [et al.], 2004 . – Str. 55 – 61. Le biblioteche ecclesiastiche nella misione della Chiesa (lettera circolare) / Pontificia Commisione per I Beni Culturali della Chiesa . – Prot. N. 179/91/35 (19.03.1994) BOORSTIN, Daniel J. Svet otkrića : pripovest o ĉovekovoj potrazi za spoznajom sveta i sebe samog / Danijel Dţ. Borstin ; prevela sa engleskog Zorica Đergović - Joksimović . – Beograd : Geopoetika, 2002 . – 765 str. BOORSTIN, Daniel J. Svet traganja : istorija ĉovekovih neprestanih teţnji da razume svoj svet / Danijel Dţ. Borstin; prevela sa engleskog Zorica Đergović - Joksimović . – Beograd : Geopoetika, 2003 – 315 str. BRADLEY, John Iluminirani rukopisi / Dţon Bradli ; prevod Nikola Radosavljević ; struĉna redakcija i pogovor Katarina Mitrović . – Beograd : Utopija, 2006. – 232 str. 188 A BROADENING conversation : classic readings in theological librarianship / edited by Melody Layton McMahon, David R. Stewart . – Lanham : Scarecrow Press, 2006. – 358 str. BRODD, Jeffrey World religions : A voyage of discovery / Jeffrey Brodd . – Winona : Saint Mary’s Press, 2002 . BRUCE, Lorne D. A Note on Christian Libraries during the “Great Persecution” 303 – 305 A.D. / Lorne D. Bruce // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XV (1980) , No. 2 , str. 127 – 137. CAPPELETTI, Lorenzo Millesettecento anni dopo la grande persecuzione / Lorenzo Cappelletti // 30GIORNI nella Chiesa nel mondo. – ISSN 0390-4539 . – anno. 21, num.4 (aprile 2003) , str. 74- 79. CASSON, Lionel Biblioteke starog sveta / Lajonel Kason ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2004. – 175 str. CHAMP, Judith Training Seminarians to Care for the Cultural Heritage of the Church. The Value of Church Libraries and Church Archives / Judith Champ // Seminarium . – ISSN 0582- 6314. – Vol. XXXIX (1999) , No. 2-3 , str. 395 – 406. CHENIS, Carlo I beni culturali della Chiesa : criteri generali e quadro instituzionale / Carlo Chenis // Seminarium . – ISSN 0582- 6314. –Anno XXXIX (1999) , N.2-3 , str. 259 – 281. CHENU, Marie Dominique Intelektualac u slobodi / J. Duquesne – M.D.Chenu . – Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1979. – 145 str. CLARK, J.W. Libraries in the Medieval and Renaissance periods / J.W. Clark . - Chicago: Argonaut, Inc., Publishers, 1968. – 62 str. 189 CLASON, W. E. Elsevier`s Dictionary of Library Science Information and Documentation: in six languages english/american – french – spanish – italian – dutch and german / compiled and arranged on an english alphabetical basis by W. E. Clason . – Amsterdam : London : New York : Elsevier Scientific Publishing Company, 1973. CLAYTON, Peter Upravljanje izvorima informacija u bibliotekama : upravljanje fondovima u teoriji i praksi / Piter Klejton ; prevela s engleskog Gordana Ljubanović . – Beograd : Clio, 2003 . – 337 str. CURTIUS, Ernest Robert Evropska knjiţevnost i latinsko srednjovekovlje . – Zagreb : Matica hrvatska, 1971. DICKASON, John The Function of Web Catalogs in Theological Libraries / John Dickason // Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – str. 17– 43. ELIADE, Mircea Rasprava o istoriji religija / Mirĉa Elijade ; preveo s francuskog Dušan Janić ; s predgovorom Ţorţa Dimezila . – Novi Sad, 2011 .– 542 str. ELIADE, Mircea Vodiĉ kroz svetske religije / Mirĉa Elijade, Joan P. Kuliano ; prevela s engleskog AnĊelka Cvijić . – Beograd : Narodna knjiga – Alfa, 1996 . – 153 str. ENCHIRIDION dei beni culturali della Chiesa : documenti ufficiali della Pontificia Commissione per I Beni Culturali della Chiesa . – Bologna : EDB, 2002. – 682 str. FOERSTEL, Herbert N. Banned in the USA : a reference guide to book censorship in schools and public libraries / Herbert N. Foerstel . – Westport : Greenwood Press, 2002 . – 297 str. GIDDENS, Anthony Sociologija / Anthony Giddens ; prevodioci Nadeţda Silaški, Tatjana Đurović . – Beograd : Ekonomski fakultet, 2003 . – 739 str. GLOSAR religijskih pojmova . – Sarajevo : MeĊureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine, 1999 . – 149 str. 190 GUNĈEVIĆ, Josip Indeks zabranjenih knjiga / Josip Gunĉević . – Mostar : Uprava savremenih pitanja, 1924. – 164. str. HAMILTON, Malcolm Sociologija religije : teorijski i uporedni pristup / Malkom Hamilton . – Beograd : Clio, 2003. – 505 str. HARVEY, John Frederick Popular religious libraries in North America : a statistical examination / John F. Harvey with the assistance of Jo Ann Mouridou . – Lanham : The Scarecrow Press, Inc. , 1999. –749 str. HAUPTMAN, Robert Ethics and librarianship / Robert Hauptman; foreword by Peter Hernon . – Jefferson : McFarland & Company Inc, 2002. –151 str. HOSTETLER, John Andrew Amish society / John A. Hostetler . – Baltimore : John Hopkins University Press, 1993. – 435 str. JAMES, E.O. Uporedna religija : uvod u istorijsko prouĉavanje religije / E.O. Dţems ; preveo Sreten Marić. – Novi Sad : Matica srpska, 1990 . – 400 str. JENKIN, Coralie E.J. Theological libraries and librarianship : a bibliography / Coralie E.J.Jenkin .– Adelaide, 1985. JOKOVIĆ, Miroljub Arhivska istorija Hilandarskog nauĉnog projekta na Drţavnom univerzitetu Ohaja / Miroljub Joković . – Beograd : Raška škola, 2008. – 166 str. KELER, Juzef Kultura i religija / Juzef Keler ; s poljskog jezika prevela Gordana Jovanović . – Beograd : Radniĉka štampa, 1961 . – 489 str. KENT, Allen Encyclopedia of Library and Information Science : Volume 4 / Allen Kent and Lancour Harold, eds. – New York : Marcel Dekker, 1968. KORTENDICK, James J. 191 The Theological Librarian : His Commitment and Strategy / James J. Kortendick // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 18 – 24. LING, Haicheng Buddhism in China / Ling Haicheng ; [translated by Jin Shaoqing]. – Beijing : China International Press, 2004. – 268 str. Ling, Trevor Istorija religije Istoka i Zapada / Trevor Ling ; s engleskog preveo Voja Ĉolanović. – 5.izd. – Beograd : SKZ, 2003 . – 541 str. MANASTIRSKE i crkvene biblioteke : zbornik radova sa struĉnog skupa odrţanog u Gradskoj biblioteci u Rumi 1.oktobra 2009. / Vesna Petrović, prireĊivaĉ; urednik Bogoljub Šijaković . – Beograd : Pravoslavni bogoslovski fakultet Univerziteta, Institut za teološka istraţivanja; Ruma : Gradska biblioteka, 2010 . – 49 str. MARTIN, David Catholic Library Practice / edited by David Martin . – Portland : The University of Portland, 1947. – 244 str. MARTIN, David Catholic Library Practice : volume two / edited by David Martin . – Portland : The University of Portland, 1950. – 276 str. MATEJIĆ, Predrag Hilandarska nauĉna biblioteka / Predrag Matejić // Danica : srpski narodni ilustrovani kalendar za godinu 1998, str. 80 – 87. MAYFIELD, David D. The Genealogical Library of the Church of Jesus Christ of Latter-day Saints / David D. Mayfield // Library trends 32 (Summer 1983), str. 111 – 127. MEĐUNARODNA nauĉna konferencija Elektronska biblioteka (2008 ; Beograd ) Zbornik radova / MeĊunarodna nauĉna konferencija Elektronska biblioteka Beograd 25 – 28.09.2008 ; urednici Aleksandra Vraneš, Ljiljana Marković [prevod Ksenija Vulović]. – Beograd : Filološki fakultet, 2009 . – 785 str. MEHO, Lokman I. Libraries and information in the Arab world : an annotated bibliography / Lokman I. Meho, Mona A.Nsouli . – Westport : Greenwood Publishing Group, 1999 . – 349 str. 192 MESIĆ, Milan Multikulturalizam : društveni i teorijski izazovi / Milan Mesić . – Zagreb : Školska knjiga, 2006. – 435 str. MILLER, William Libraries and Google / William Miller, Rita M. Pellen, editors .–Binghamton : Haworth Press, 2005. – 240 str. MIRKOVIĆ, Miroslava Ţivot i prepiska svetoga Hijeronima / Miroslava Mirković . – Beograd : SKZ, 2000 . – 417 str. MORRIS, Raymond Theological Librarianship as a Ministry / Raymond Morris // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 7 -17. MORRIS, Raymond The Libraries of Theological Seminaries / Raymond Morris // The Education of American Ministers.vol.3. – New York : Institute of Social and Religious Research , 1934 . – str. 149 – 191. MURRAY, Stuart A.P. The Library : an illustrated history / Stuart A.P. Murray ; introduction by Donald G. Davis, Jr.; foreword by Nicholas A. Basbanes . –New York : Skyhorse publishing, 2009 . – 311 str. NEWHALL, Jannette A theological library manual / Jannette Newhall . – London : The Theological Education Fund of the World Council of Churches, 1970 . – 160 str. NIEBUHR, Helmut Richard The Advancement of Theological Education / H.R. Neibuhr, D.D. Williams and J. M. Gustafson . – New York : Harper &Brothers, 1957. – 239 str. ODAR, Alojzij Cerkvene doloĉbe o tisku / Alojzij Odar . – s.l. : s.n., 1939. – 344 str. OKSFORDSKA istorija rimskog sveta . – Beograd : Clio, 1999. – 500 str. OKSFORDSKA istorija srednjovekovne Evrope . – Beograd : Clio, 1998. – 401 str. PETERSON, Stephen L. 193 Theological libraries for the Twenty-First Century: Project 2000 Final Report / Stephen L. Peterson // Theological Education . – ISSN 0040-5620. - Vol. XX , No.3 (1984). RADIĆ, Radivoj Vizantija : purpur i pergament / Radivoj Radić . – Beograd : Evoluta, 2008 . – 239 str. RELIGIJE sveta / glavni urednik Kristofer Patridţ. - Beograd [etc.] : Mladinska knjiga, 2009. – 495 str. RUBIN, Richard E. Foundations of Library and Information Science / Richard E. Rubin . – New York : Neal-Schuman Publishers , Inc., 2004. – 581 str. SEEFELDT, Jurgen Portals to the past and to the future : libraries in Germany / Jurgen Seefeldt and Ludger Syre . – Hildesheim, Zurich, New York : Georg Olms Verlag, 2003. SMITH, Gregory A. CHRISTIAN Librarianship : essays on the integration of faith and profession / edited by Gregory A. Smith ; foreword by Donald G. Davis, Jr. – Jefferson : McFarland & Company Inc,2002. – 231 str. STAIKOS, Constantinos Sp. The History of the Library in Western Civilization III : from Constantine the Great to cardinal Bessarion : Imperial, Monastic, School and Private Libraries in Byzantine World / Konstantinos Sp. Staikos ; translated by Timothy Cullen, David Hardy . – New Castle : Oak Knoll Press . – 572 str. STOKIĆ-Simonĉić, Gordana Knjiga i biblioteke kod Srba u srednjem veku / Gordana Stokić-Simonĉić . – Panĉevo : Gradska biblioteka, 2008 . – 106 str. ŠUŠNJIĆ, Đuro Metodologija : kritika nauke / Đuro Šušnjić . – Beograd : Ĉigoja štampa, 1999. – 315 str. ŠUŠNJIĆ, Đuro Religija.1.Pojam, struktura, funkcije / Đuro Šušnjić . – Beograd : Ĉigoja štampa, 1998. – 462 str. STOVER, Mark Theological Librarians and the Internet : Implications for Practice / Mark Stover, editor . – New York : Haworth Press, 2001. – 219 str. 194 TANNER, Thomas M. A History of Early Christian Libraries from Jesus to Jerome / Thomas M. Tanner Champ // The Journal of Library History. – ISSN 0275-3650. – Vol. XIV (1979) , No. 4 , str. 407 – 435. TAYLOR, Sheron Power and Responsibility : refections on theological librarianship / Sharon Taylor // A broadeningconversation : classic readings in theological librarianship / edited by Melody Layton McMahon, David R. Stewart . –Lanham : Scarecrow Press, 2006. – str. 43 – 51. TEHRUN, Stanford The Impact of Christian Faith on Library Service /Stanford Tehrune // CHRISTIAN Librarianship : essays on the integration of faith and profession / edited by Gregory A. Smith ; foreword by Donald G. Davis, Jr. – Jefferson : McFarland & Company Inc, 2002. – str. 55 – 68. TOMIĆ, Nevena Getting Closer to China’s Spirit : religions in China / Nevena Tomić // 2010 Shanghai Get-Together Writing Contest . – Shanghai : Changing District Library, Shanghai Library, 2010. – str. 159 – 162. TOMIĆ, Nevena Bibliotekar u vremenu ili ko beše Toma Akvinski : zapaţanja o savremenom bibliotekarstvu iz ugla teološkog bibliotekara / Nevena Tomić // MeĊunarodna nauĉna konferencija Knjiga i jezik u razvoju savremenog društva, Beograd, 24 – 26.09.2010. / urednici Aleksandra Vraneš, Ljiljana Marković . – Beograd : Filološki fakultet, 2011. – str. 171 – 176. TOMIĆ, Nevena Izmene u grupi 2 sistema Univerzalne decimalne klasifikacije / Nevena Tomić //Javne biblioteke. – ISSN 1452-1253. – God.3, br. 5/6 (2007), str. 183-187. TOMIĆ, Nevena Crkvene javne biblioteke u Nemaĉkoj / Nevena Tomić // Javne biblioteke. – ISSN 1452-1253. – God.1, br. 1 (2005), str. 75 – 76. VEREŠ, Tomo Iskonski mislilac / Tomo Vereš . – Zagreb : Dominikanska naklada “Istina”, 1978. – 203 str. VRANEŠ, Aleksandra Cenzura i biblioteke / Aleksandra Vraneš, Ljiljana Marković // Glasnik Narodne biblioteke Srbije. – ISSN 1450-8915 . – God. 10, br. 1 (2008), str. 19 – 34. 195 WANG, Yi'e Daoism in China / written by Wang Yi'e ; translated by Zeng Chuanhui ; edited by Adam Chanzit. –[Beijing]: China Intercontinental Press, 2004. – 209 str. WIEGAND, Wayne A. Theological libraries / Philip N. Dare // Encyclopedia of Library History / eds. Wayne A.Wiegand and Donald M.Davis . – New York : London : Garland, 1994. WILKINSON, Billy R. A Screaming Success as Study Halls / Billy R.Wilkinson // Social Responsibilities and Libraries : a Library Journal / School Library Journal Selection / edited by Patricia Glass Schuman . – New York : R.R. Bowker, 1976. – str. 280 – 285. UHRICH, Helen Bordner The cataloger and instruction / Helen B. Uhrich // A Broadening Conversation : Classical Reading in Theological Librarianship . – Lanham, Toronto , Oxford : The Scarecrow Press, 2006. – str. 59 – 72. UHRICH, Helen Bordner Classification and cataloging in theological libraries / Helen Bordner Uhrich // Special libraries . – ISSN 0038-6723. - Vol. L , No.2 (February 1949). ZHENG, Lixin Buddhism : Rituals and Monastic Life / Zheng Lixin ; translated by Ling Yuan . – Beijing : Fereign Languages Press, 2007 . – 268 str. 196 ELEKTRONSKI IZVORI BOSMAN, Ellen A study of church libraries in Australia / Ellen Bosman http: // web.nmsu.edu/ ~ebosman/aussie/index.shtml . – 20.02.2012. BOYLE, Janet Guide to Cataloging Latin Rite Liturgical Works According to AACR2 and LC Practice for Catholic Theological Union Library / Janet Boyle http: //www.atla.com/tsig/liturgics/cath_intro.html . – 25.08.2011. BRIGGS, Charles Augustus History of the Study of Theology / Charles Augustus Briggs ; prepared for publication by his daughter Emilie Grace Briggs . – New York : Charles Scribner’s Sons, 1916. http://www.archive.org/stream/historyofstudyof02brig#page/n5/mode/2up. – 12.12. 2011. BROOKE, John Essays on Science and Society : Science and Religion : Lessons from History? / John Brooke http: //sciencemag.org/cgi/content/full/282/5396/1985 . – 10. 9.2011. BROUGHTON, Vanda A new classification for the literature of religion / Vanda Broughton http: // www.ifla.org/IV/ifla66/papers/034-130e.htm . – 13.5.2010. BURNS, J. A. Alcuin / J. A. Burns // Catholic encyclopedia : vol. I . – New York : Robert Appleton Company, 1910. – str. 276 – 279. http://www.newadvent.org/cathen/01276a.htm CLARK, John Willis Libraries in the Medieval and Renaissance Periods / J.W.Clark . – Chicago : Argonaut, Inc. , 1968. http://www.gutenberg. org/ebooks/19415 .– 12. 7.2011. CRAWFORD, Eillen Paper on theological cataloging / Eillen Crawford and Bill Hook http: // www. atla.com/ tsig/ articles_news_updates/theol_cataloging_paper.html . – 3. 5.2010. 197 CRIMSON, Leo Problems of Cataloging Denominational Materials / Leo Crimson http: www.atla. com/tsig/articles_news_updates/baptist.htm .– 25. 8.2010. GEUNS, Andre J. Theological libraries – an overview on history and present activities of the International Council of Associations of Theological Libraries / by Andre J. Geuns and Barbara Wolf-Dahm // INSPEL. – ISSN 0019-0217. – Vol. 32 (1998), No. 3, str. 139 – 158. http://www.forge.fh-postdam.de/~IFLA/INSPEL/98-3geunsdahm.pdf. – 12. 5.2011. GORMAN, MICHAEL From Card Catalogues to WebPACS: Celebrating Cataloguing in the 20th Century / Michael Gorman http: //www.loc.gov/catdir/bibcontrol/gorman_paper.html . – 8. 4.2012. FOSS, Sam Walter Some cardinal principles of librarian’s work / Sam Walter Foss // Public Libraries, 14: 77-81, 1909 http://www.atla.com/sources/PDFs/foss.pdf . – 13. 4.2012. MORRIS, Raymond P. Theological librarianship as a ministry / Raymond P. Morris http://www.ptsem.edu/grow/library/nyatla/PDFdocs/morris.pdf . – 5. 8.2011. SMOCK, David Religion in World Affairs : Its Role in Conflict and Peace: special report 201 of United States Institute of Peace / David Smock http://www.usip.org/publications/religion-world-affairs-its-role-conflict-and-peace . – 12. 7.2011. TAHER, Mohamed Islamic Librarianship : a bibliographic survey http://taher.freeservers.com/IslamicLibrariesBibl.htm . – 19. 4.2012. TILLETTL, Barbara B. Cataloging for the Future / Barbara B. Tillettl http: //alexia.lis.uiuc.edu/puboff/catalog/windsor/windsor_tillett.html . – 3. 6.2011. THURSTON, Herbert Libraries / Herbert Thurston // Catholic Encyclopedia . – New York : Robert Appleton Company, 1910. http://www.newadvent.org/cathen/03405c.htm . – 10. 4.2011. 198 WAY, Clifton R. Ethics as a Surrogate Religion / R. Clifton Way // Toronto : Humane Health Care International : a journal of the art and science of medicine. - Vol. 12, No. 1, 1996 , str. 20 – 23. http: // www.humanehealthcare.com/Article.asp?art id=597 . – 22. 3. 2012. WENNER, Sara An Introduction to the Study of World Religions / Sara Wenner http://www.mnsu.edu/emuseum/cultural/religion/ . – 22. 2.2010. WIEGAND, Wayne To Reposition a Research Agenda : What American Studies Can Teach The LIS Community about the Library in the Life of the User / Wayne A.Wiegand // The Library Quarterly Vol. 73, No. 4 (October 2003), str. 369 – 382. http://www.jstor.org/discover/10.2307/4309683?uid=3738928&uid=2129&uid=2&uid= 70&uid=4&sid=56045517563 . – 12. 4. 2012. 199 ZNAĈAJNI INTERNET PORTALI Adherents.com: Religion Statistics Geography, Church Statistics http://www.adherents.com/ American Journal of Biblical Theology http://www.biblicaltheology.com/ American Religion Data Archive (ARDA) http://www.thearda.com/arda.asp American Theological Library Association (ATLA) http://www.atla.com/ Australian Ejournal of Theology http://dlibrary.acu.edu.au/research/theology/ejournal/ Bibliothèques Européennes de Théologie http://www.beth.be Bible Research - Internet Resources for Students of Scripture http://www.bible-researcher.com/ Bible Study Tools http://www.biblestudytools.net/ CDRI: Digital Resources for the Study of Religion http://www.atla.com/digitalresources/ Christianity.com http://home.christianity.com/ Church and Synagogue Library Association http://www.worldaccessnet.com/~csla/ Church Leadership Training Resources http://www.christianitytoday.com/bcl/ Computer-Assisted Theology - Internet Resources for the Study and Teaching of Theology http://users.ox.ac.uk/~ctitext2/theology/ 200 Duke Divinity School Library - Internet Resources http://www.lib.duke.edu/divinity/research/divlist.html EducationIndex - Theology Resources http://www.educationindex.com/theo/ eBible http://ebible.com/ Evangelism Online Resources http://evangelismresources.org/ Forum of Asian Theological Librarians http://www.foratl.org Full Text Theology Journals Online http://www.foratl.org Gutenberg Bible http://www.bl.uk/treasures/gutenberg/homepage.html Gutenberg - Digital http://www.gutenbergdigital.de/ Hall of Church History http://www.gty.org/~phil/hall.htm Hartford Institute for Religion Research http://www.hartfordinstitute.org/ Historic Bible Research Widget http://www.widgetbox.com/widget/historic-bible-research Horizon site http://www.horizon.unc.edu Humbul Humanities Hub: Religion & Theology http://www.humbul.ac.uk/religion/ Hypertext Bible Dictionary http://www.bible.gen.nz/dictionary.htm Internet Sacred Text Archive http://www.sacred-texts.com/index.htm IntraText Digital Library http://www.intratext.com Jewish Encyclopedia http://jewishencyclopedia.com 201 Library History Buff http://libraryhistorybuff.org Midlands Bible College - Theological Articles http://www.midbible.ac.uk/content/view/22/45/ Online Bibliography Theology and Peace http://www.ithpeace.de/bibl/ Phil Johnson's Bookmarks & Helpful Theology Resources http://www.gty.org/~phil/bookmark/helpful.htm Post Modern Christianity: The Future of the Church and Post Modern Ministry in the 21st Century http://www.futurechurch.net/ ReligionFacts http://www.religionfacts.com/ Religion News Service http://www.religionnews.com/ religion-online.org - Full Texts by Recognized Religious Scholars http://www.religion-online.org/ Religious Studies Electronic Library http://library.uwaterloo.ca/discipline/religious/ Religious Studies Internet Links http://www.wlu.ca/~wwwrandc/internet_links.html Religious Studies Review http://www.blackwellpublishing.com/journal.asp?ref=0319-485X&site=1 Religious Studies Web Guide http://www.ucalgary.ca/~lipton/index.html Resource Pages for Biblical Studies http://www.torreys.org/bible Studies in Religion/ Sciences Religieuses http://sir.sagepub.com/ Technology and Religion http://zillman.blogspot.com/2005/03/technology-and-religion.html The Jewish Guide to the Internet http://www.jewishinternetguide.com/main/ 202 Theological Libraries: Historical Sources http://www.atla.com/sources/index.htm Theological Resources on the Web http://www.georgetown.edu/centers/woodstock/web-theo.htm Theology Digital Library http://resources.theology.ox.ac.uk/library/dig_index.phtml Theology Forum http://theologyforum.wordpress.com/ Tibetan and Himalayan Digital Library http://iris.lib.virginia.edu/tibet/index.html Tyndale Seminary's Virtual Reading Rooms: Biblical-Theological Resources http://www.tyndale.ca/seminary/mtsmodular/reading-rooms U.S. Congregations http://uscongregations.org/ U.S. Religious Landscape Survey from Pew Forum on Religion & Public Life http://religions.pewforum.org/ Virtual Religion Network http://virtualreligion.net/ Wabash Center - Guide to Internet Sources for Teaching and Learning in Theology and Religion http://www.wabashcenter.wabash.edu/resources/default.aspx 1 BIOGRAFIJA NEVENA TOMIĆ roĊena je 1. jula 1972. godine u Valjevu, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je na Katedri za bibliotekarstvo i informatiku Filološkog fakulteta 2001. i magistrirala 2008. godine na temu Biblioteka Rimokatoličke nadbiskupije u Beogradu. Od 2001. godine zaposlena je u Biblioteci Doma kulture „Studentski grad“ na mestu bibliotekara, a od 2004. godine na mestu rukovodioca biblioteke. Uĉestvovala je na meĊunarodnim struĉnim bibliotekarskim konferencijama i objavljivala radove u ĉasopisima: Infoteka, Pančevačko čitalište, Javne biblioteke, Savremena biblioteka. Dobitnik je meĊunarodne IFLA/OCLC stipendije za mlade profesionalce u oblasti bibliotekarstva i informatike za 2007. godinu (IFLA/OCLC Early Career Development Program 2007) kao stipendista Ameriĉkog udruţenja teoloških bibliotekara (American Theological Library Association). 1 2 1