Univerzitet u Beogradu Filozofski fakultet Janko M. MeĎedović Psihopatija, ličnost i kriminalni recidiv: multimetodski pristup Doktorska disertacija Beograd, 2013 University of Belgrade Faculty of philosphy Janko M. MeĎedović Psychopathy, personality and criminal recidivism: a multimethod approach Doctoral dissertation Belgrade, 2013 Mentor: dr Goran Knežević, vanredni profesor, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet Članovi komisije: dr Oliver Tošković, docent, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet dr Goran Opačić, docent, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet dr Snežana Smederevac, redovni profesor, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet Datum odbrane: Izjave zahvalnosti Ovaj rad predstavlja rezultat obimnog empirijskog istraživanja. Prikupljanje podataka u istraživanju je obavio tim istraživača sa Instituta za sociološka i kriminološka istraživanja i ovaj rad ne bi ni mogao da nastane bez velikog truda koji su članovi tima izvršili u prevazilaženju brojnih teškoća u procesu prikupljanja podataka. U pitanju su moje kolege Maja Savić, Jelena Želeskov- Đorić i Boban Petrović. Zbog toga su izrazi moje najdublje zahvalnosti upućeni njima. Bobanu Petroviću dugujem dodatnu zahvalnost jer je kao i sa ostalim mojim radovima tekst pažljivo pročitao i uputio značajne komentare. TakoĎe, mnogobrojne diskusije s njim su u velikoj meri obogatile interpretaciju nalaza dobijenih u istraživanju. Najveći broj podataka je prikupljen u KPZ Sremska Mitrovica. Ovo nipošto nije slučajno. Od samog početka rada sa Službom za tretman u KPZ Sremska Mitrovica formirana je izvrsna saradnja, koja ne samo da je trajala tokom prikupljanja podataka za istraživanje prezentovano u ovom radu, već veoma uspešno traje i danas. Na taj način predstavlja najbolji mogući primer saradnje istraživača i praktičara, integracije saznajnih i pragmatičnih ishoda istraživanja u zajedničkom cilju: što uspešnijem razumevanju i uticaju na kriminalitet. Zahvalnost istraživačkog tima je zato upućena svim stručnim saradnicima Službe za tretman KPZ Sremska Mitrovica, ali pre svega načelnici ove službe, Mariji Kuzmanović, čija je energija i stručnost bila od neizmerne pomoći pri realizovanju ovog istraživanja. Od velike pomoći bili su i pripadnici Službe obezbeĎenja ove ustanove sa kojima smo takoĎe imali odličnu saradnju. Ideja o eksploraciji celokupne nomološke mreže psihopatije i testiranju specifičnih hipoteza u okviru nje nastala je u saradnji sa mojim mentorom Goranom Kneževićem. Zahvaljući njegovom ogromnom znanju i prethodnom iskustvu, u ovoj studiji je mogao da bude primenjen složen metodološki arsenal iza koga je stajao konceptualni aparat baziran na širokom i raznovrsnom pogledu na psihopatiju. Zahvaljujem mu kako na trudu uloženom u ovu specifičnu studiju, tako i na svemu onome što sam naučio od njega tokom celokupne naše saradnje. Na kraju, imam potrebu da se zahvalim našim ispitanicima. Kao i sva psihološka istraživanja i ovo je zasnovano na dobrovoljačkom uzorku. A ispitanici u ovom istraživanju su prošli kroz posebno "težak" proces: upitnike samoprocene, individualne intervjue i računarski administrirane testove. Zahvaljujem im se ne samo na strpljenju tokom svih ovih procedura već i na iskustvu koje nam je pomoglo da shvatimo heterogenost i složenost kriminalnog ponašanja i njegovih uzroka. Psihopatija, ličnost i kriminalni recidiv: multimetodski pristup Rezime: U ovom istraživanju psihopatija je posmatrana u širem kontekstu mernih metoda, kao i odnosa kako sa bazičnim crtama ličnosti, tako i sa stabilnim vršenjem krivičnih dela. Cilj studije je bio dobijanje što preciznijih informacija o odnosima psihopatije merene pomoću različitih metoda, ličnosti i recidiva u populaciji institucionalizovanih izvršilaca krivičnih dela. U istraživanju je učestvovalo 156 muških ispitanika (starosni prosek 34.7 godina, SD=9.85) koji su u vreme prikupljanja podaka izdržavali kaznu u dve penalne institucije u Srbiji. Psihopatija je merena metodom samoprocene, pomoću SRP3 upitnika i metodom rejtinga, odnosno korišćenjem intervjua (PCL-R skala) i informacija iz osuĎeničkih dosijea. Za eksploraciju crta ličnosti korišćen je upitnik HEXACO- PI-R koji meri 6 širokih domena: Poštenje-Skromnost, Ekstraverziju, Emocionalnost, Saradljivost, Savesnost i Otvorenost. Dalje, merene su dve dodatne dispozicije koje su konceptualno povezane sa psihopatijom i kriminalitetom: šizotipija, dispozicija ka doživljavanju iskustava nalik psihotičnim, operacionalizovana preko konstrukta Dezintegracije (merena instrumentom DELTA10) i Amoralnost, crta koja ispituje uže tendencije ka amoralnom i antisocijalnom ponašanju (ispitana upitnikom AMORAL9). Najzad, u istraživanju su prikupljene i dve mere pomoću računarski administriranih testova: 1. Test kockanja, koji ispituje tendecije ka impulsivnom rizikovanju bazirane na disfunkcijama orbitofrontalnih zona korteksa prefrontalnog korteksa i 2. Test implicitnih asocijacija koji je ispitivao implicitne afektivne asocijacije na vizuelne stimuluse koje karakteriše nasilje. Kriminalni recidiv je evidentiran pomoću informacija o broju krivičnih dela, pravnosnažnih presuda i broju boravaka u institucijama kazneno-popravnog tipa. Rezultati su pokazali da postoji niska do umerena pozitivna korelacija izmeĎu psihopatskih crta merenih različitim metodama ali da je prisutan nedostatak kongruencije kada je u pitanju crta Interpersonalnog stila (manipulativnost, prevrtljivost, iskorišćavanje drugih): ove dve mere su ortogonalne. Nedostatak kongruence je objašnjen složenošću rejting mere Interpersonalnog stila: ona u sebi sadrži i adaptivne karakteristike, ali predstavlja i pro-kriminalnu dispoziciju koja utiče na stabilnost prestupništva. Dakle, ovi nalazi pokazuju da endogene psihopatske crte ličnosti merene pomoću rejting metode poseduju i adaptibilne potencijale koji mogu potpomoći psihološko funkcionisanje. Ova složenost ne postoji kod istovetne crte merene samoprocenom. Razlika izmeĎu mera psihopatije je vidljiva i u odnosima sa drugim konstruktima: sa ličnošću su uglavnom povezane mere samoprocenjene psihopatije, dok rejting mere znatno više asociraju sa kriminalnim recidivom. Opis psihopatije pomoću bazičnih crta je saglasan sa prethodnim istraživanjima: ona se bazira na nisko izraženim dimenzijama Poštenja-Skromnosti, Emocionalnosti, Saradljivosti i Savesnosti, uz dodatak visoko izražene Dezintegracije i Amoralnosti. Rezultati nisu potvrdili sposobnosti Testa kockanja da predvidi recidiv, niti njegove asocijacije sa psihopatijom. Sa druge strane, postignuće na IAT testu se pokazalo kao važno za razumevanje odreĎenih personalnih dispozicija ali i stabilnosti kriminalnog ponašanja: slabija sposobnost generisanja negativnih emocija kao reakcija na nasilne stimuluse se zasniva na sadistički moduliranim šizotipalnim disfunkcijama i u stanju je da predvidi penalni recidiv kod ispitanika. Dakle, rezultati istraživanja su omogućili preciznije razumevanje crte Interpersonalnog stila, odnosno njene dvostruke prirode; proširili su i produbili znanje o odnosima izmeĎu psihopatije, bazičnih crta ličnosti, šizotipije i Amoralnosti; omogućili uvid u asocijacije implicitnog procesiranja stimulusa koje karakteriše nasilje sa sadizmom i penalnim recidivom i u praktičnom smislu ponudili nove mere koje bi mogle da obogate metodološku bateriju za procenu rizika od kriminalnog recidiva. Ključne reči: psihopatija, multimetodski pristup, crte ličnosti, kriminalni recidiv, IAT Naučna oblast: psihologija Uža naučna oblast: psihologija ličnosti i individualnih razlika UDK: 159.97:159.923:343.9(043.3) Psychopathy, personality and criminal recidivism: a multimethod approach Abstract: In this research, psychopathy is viewed in the wider context of measurement methods, and the relationships with the basic personality traits, as well as with a stable criminal behavior. The aim of the study was to obtain more precise information about the relationships of psychopathy measured by different methods, personality and criminal recidivism in a population of institutionalized offenders. The study included 156 male subjects (average age 34.7 years , SD = 9.85), who were serving their sentence in two penal institutions in Serbia at the time of the data collecting. Psychopathy was measured using a self-report (SRP3 questionnaire) and a rating method, based on the interviews and information from the offenders' files (PCL -R scale). HEXACO-PI-R inventory was used for the exploration of the participants' personality traits. It measures six broad domains of personality: Honesty- Humility, Extraversion, Emotionality, Agreeableness, Conscientiousness and Openness. Furthermore, two additional dispositions that are conceptually related to psychopathy and criminality were measured: schizotipy, a disposition toward psychotic-like experiences operationalized by the construct of Disintegration (and measured with DELTA10 inventory) and Amorality, a trait that refers to the more narrow tendencies toward amoral and antisocial behavior (explored via AMORAL9 questionnaire). Finally, two measures based on computer-administered tests were also collected in this study: 1. Gambling Task, which examines a tendency toward impulsive risk taking, based on the dysfunctions of the orbitofrontal area of prefrontal cortex and 2. Implicit Association Test, which examined implicit affective associations to the visual stimuli characterized by violence. Criminal recidivism was registered by taking several types of information from the offenders' personal files: information on the number of offenses, lawful sentences that participants have and the number of prison sentences (penal recidivism) that respondents had already served. The results showed that there is a low to moderate positive correlation between psychopathic traits measured by different methods, but there is a lack of congruence when it comes to the Interpersonal psychopathic style (manipulative behavior, glibness and superficial charm, taking advantage of others): these two measures of psychopathy are orthogonal. The lack of congruence is explained by the complexity of the rating measure of Interpersonal style: it contains adaptive features, but it is also a pro-criminal disposition that affects the stability of delinquency. Thus, these findings suggest that endogenous psychopathic personality traits measured by the rating method of PCL-R, possess an adaptable potentials that can facilitate psychological functioning. This complexity does not exist with identical traits measured by self- report. The difference between the measures of psychopathy is evident in relations with other constructs: self-reported measures of psychopathy are related to personality traits to a higher degree, while rating measures are significantly more associated with criminal recidivism. Description of psychopathy using the basic personality traits is consistent with previous research: it is based on the low pronounced dimensions of Honesty-Humility, Emotionality, Agreeableness and Conscientiousness, with the addition of highly expressed Disintegration and Amorality. The results did not confirm the ability of Gambling Task to predict the stability of criminal behavior, nor its association with psychopathy. On the other hand, the performance on the IAT test proved to be important for the understanding of certain personality dispositions and criminal recidivism: weaker ability to generate negative emotions in response to violent stimuli is based on sadistically modulated schizotypal dysfunctions and is able to predict penal recidivism in offenders. Therefore, the results have enabled a more precise understanding of the features of Interpersonal style and its dual nature; they have expanded and deepened knowledge about the relationship between psychopathy, basic personality traits, schizotypy and Amorality; provided some insight into the association of implicit processing of stimuli that are characterized by violence with sadism and penal recidivism; and in practical terms, offered new measures that could enrich the methodological battery for the assessment of the risk of criminal relapse. Keywords: psychopathy, multimethod approach, personality traits, criminal recidivism, IAT Scientific area: Psychology Scientific sub-area: Personality and individual differences UDK: 159.97:159.923:343.9(043.3) Sadržaj 1. Konceptualizacija i operacionalizacija psihopatije ..................................................... 1 1. 1. Nastanak PCL-R skale .................................................................................. 1 1. 2. Faktorska struktura PCL-Ra ………………………………………………….. 3 1. 3. Samoprocena psihopatije ............................................................................. 5 1. 4. Problemi procene .......................................................................................... 10 1. 5. Multimetodska procena ................................................................................. 13 1. 6. Psihopatija je kontinualna crta a ne diskretan fenomen ................................ 16 1. 7. Uloga odsustva anksioznosti i straha u konceptu psihopatije: primarna i sekundarna psihopatija ........................................................................ 17 1. 8. Odsustvo straha/anksioznosti i dezinhibicija: Model Dualnog Deficita ……………………………………………………………... 21 1. 9. Važnost antisocijalnog i kriminalnog ponašanja u konceptu psihopatije ………………………………………………………………… 22 Završna razmatranja ............................................................................................. 25 2. Nomološka mreža psihopatije ................................................................................... 27 2. 1. Agresivnost ................................................................................................... 27 2. 2. Nasilje ........................................................................................................... 31 2. 3. Moralnost ...................................................................................................... 33 2. 4. Socijalna percepcija ...................................................................................... 35 2. 5. Socijalna interakcija ...................................................................................... 38 2. 6. Partnerski i seksualni odnosi ........................................................................ 40 2. 7. Psihopatologija .............................................................................................. 42 2. 8. Inteligencija ................................................................................................... 46 2. 9. Uspešna psihopatija ...................................................................................... 48 Završna razmatranja ............................................................................................. 52 3. Psihopatija i bazične crte ličnosti ............................................................................... 55 3. 1. Psihopatija i Petofaktorski Model Ličnosti ..................................................... 55 3. 2. Procena psihopatije pomoću FFMa .............................................................. 59 3. 3. Psihopatija i HEXACO model strukture ličnosti ............................................. 60 3. 4. Psihopatija u sklopu Grejevog modela osetljivosti na potkrepljenje ………... 63 3. 5. Problem impulsivnosti ................................................................................... 66 Završna razmatranja ............................................................................................. 67 4. Psihopatija i kriminalitet ............................................................................................. 70 4. 1. Psihopatija i antisocijalno ponašanje ............................................................ 70 4. 2. Tip izvršenog krivičnog dela .......................................................................... 73 4. 3. Predikcija kriminalnog recidiva ...................................................................... 76 4. 4. Tretman osuĎenih lica sa izraženim psihopatskim crtama ........................... 79 Završna razmatranja ............................................................................................. 82 5. Obrada emocija ......................................................................................................... 84 5. 1. Identifikacija emocija ..................................................................................... 84 5. 2. Empatija ........................................................................................................ 86 5. 3. Emocionalna inteligencija ............................................................................. 87 5. 4. Kognitivna obrada afektivno zasićenog materijala ........................................ 89 5. 5. Teorija somatskih markera i psihopatija ....................................................... 93 Završna razmatranja ............................................................................................. 95 6. Nacrt istraživanja ....................................................................................................... 97 6. 1. Problem istraživanja ...................................................................................... 97 6. 2. Ciljevi istraživanja ......................................................................................... 97 6. 3. Uzorak ........................................................................................................... 98 6. 4. Varijable istraživanja ..................................................................................... 99 6. 5. Mere .............................................................................................................. 100 6. 6. Hipoteze istraživanja ..................................................................................... 104 6. 7. Plan obrade podataka ................................................................................... 105 7. Rezultati preliminarnih analiza .................................................................................. 108 7. 1. Stilovi procenjivača u skorovanju psihopatije na PCL-Ru ............................. 108 7. 2. Eksplicitne afektivne asocijacije na vizuelne stimuluse sa IATa ................... 109 8. Rezultati glavnih analiza ............................................................................................ 112 8. 1. Deskriptivna statistika i metrijske karakteristike analiziranih skala ............... 112 8. 2. Bivarijantne povezanosti izmeĎu varijabli ..................................................... 113 8. 3. Analiza glavnih komponenti u zajedničkom prostoru ispitivanih varijabli ................................................................................................. 116 8. 4. Analiza medijacije psihopatskih crta ............................................................. 119 9. Dodatne analize ........................................................................................................ 126 9. 1. Dekomponovanje varijanse Interpersonalnog stila ....................................... 126 10. Diskusija................................................................................................................... 129 10. 1. Misterija Interpersonalnog stila ................................................................... 129 10. 2. Psihopatija i bazična struktura ličnosti ........................................................ 135 10. 3. Psihopatija, ličnost i afektivne asocijacije na nasilne stimuluse .................. 145 10. 4. Psihopatija, ličnost i disfunkcije prefrontalnog korteksa .............................. 148 10. 5. Predikcija kriminalnog recidiva .................................................................... 150 Završna razmatranja ............................................................................................. 156 Literatura ....................................................................................................................... 161 Prilozi ............................................................................................................................ 214 Prilog 1: Stimulusi IAT testa, eksplicitne procene emocija na njima i predikcija psihopatije i sadizma ........................................................................... 214 Prilog 2: Opis stimulusa na Ček listi za procenu psihopatije (PCL-R) .................. 220 Prilog 3: Instrument za samoprocenu psihopatije SRP3 ....................................... 235 Prilog 4: Instrument za procenu ličnosti HEXACO-PI-R ....................................... 237 Prilog 5: Instrument za procenu dispozicija ka amoralnom ponašanju AMORAL 9 ............................................................................................................ 240 Prilog 6: Instrument za procenu dispozicija ka doživljajima nalik psihotičnim DELTA 10 .................................................................................. 242 Biografija ....................................................................................................................... 243 Izjave ............................................................................................................................. 244 Izjava o autorstvu .................................................................................................. 244 Izjava o istovetnosti štampane i elektronske verzije doktorskog rada .................. 245 Izjava o korišćenju ................................................................................................ 246 1 1. Konceptualizacija i operacionalizacija psihopatije Kada govorimo o psihopatiji, iz didaktiĉkih razloga bi svakako najoptimalnije bilo prvo prikazati deskripcije i teorije psihopatije pa nakon toga njene operacionalizacije i procene u istraţivaĉkom ili praktiĉnom setingu. Naţalost, takav prikaz je jako teško ako ne i nemoguće napraviti. Psihopatija nije jedini psihološki konstrukt ĉija je operacionalizacija konfundirana sa konceptualizacijom: veoma je teško razdvojiti sadrţaj samog koncepta od sadrţaja instrumenta koji je stvoren sa intencijom da ga meri. Konstruisana na osnovu zapaţanja kliniĉara, psihopatija je postojala skoro vek i po pre nego što je izvršena njena prva empirijska operacionalizacija. Nakon toga su istraţivanja izmenila i sam koncept, otvorila nova teorijska pitanja što je uticalo (ili je moţda adekvatnije reći: tek će uticati) na nove operacionalizacije itd. Isprepletanost konceptualnih pitanja sa merenjem i istraţivanjem je nepobitna ĉinjenica kada je psihopatija u pitanju i zato će oba ova pitanja biti izloţena u jednom poglavlju, redosledom za koji se nadamo da će olakšati njihovo razumevanje. 1. 1. Nastanak PCL-R skale. Psihopatija je jedan od psiholoških pojmova koji ima dugu istoriju. Od samog nastanka on figurira u psihijatrijskom kontekstu što je vaţna ĉinjenica koja obeleţava koncept psihopatije i danas. Tokom devetnaestog veka veliki broj psihijatara govori o psihopatiji: Filip Pinel, Dţejms Priĉard, Sofus Snek, i drugi zakljuĉno sa Emilom Krepelinom, ocem moderne psihijatrije (Shorter, 2005; Radulović, 2006). Evo na osnovu kojih opisa se najĉešće definisala psihopatija u radovima ovih autora: u pitanju je patološko (impulsivno, surovo, bezobrazno, neodgovorno, samopovreĊujuće) ponašanje sa odsustvom kajanja i oĉuvanim sposobnostima rezonovanja; ponašanje sa destruktivnim socijalnim posledicama pri kom osoba ne oseća sram; defekt u karakteru osobe koji kao posledicu ima ―moralno ludilo‖, odnosno nerazvijenost moralnih normi; amoralno ponašanje koje karakteriše laganje, prevrtljivost i vršenje kriviĉnih dela. Opisi psihopatskih liĉnosti se u dvadesetom veku umnoţavaju i daju ih neka od vodećih imena psihijatrije kao što su Kurt Šnajder, Sigmund Frojd, Franc Aleksander, Leopold Zondi itd. (Nastović, 1982; Radulović, 2006). OdreĊene karakteristike su sliĉne prethodno navedenima: emocionalna otupelost, nemilosrdnost, nedostatak savesti i impulsivnost. Ono što je novo u ovim koncepcijama je smeštanje uzroka psihopatije u 2 socijalno okruţenje: zbog neadekvatne socijalizacije odreĊene osobe ne usvajaju socijalne norme i postaju neadaptirane, antisocijalne i buntovne. Ovo će odreĊenje imati veliki uticaj na kliniĉku nomenklaturu tako da će u jednom trenutku izraz psihopatija biti napušten i zamenjen terminom sociopatija (Robins, 1966)1. Od posebne vaţnosti za empirijska istraţivanja psihopatije je rad Harvija Kleklija i zato će karakteristike psihopatske liĉnosti koje je on predloţio ovde biti detaljno navedene. Klekli je smatrao da psihopatiju definišu sledeće osobine: 1. Površni šarm i oĉuvana inteligencija, 2. Odsustvo zabluda i i iracionalnog mišljenja, 3. Odsustvo nervoze i psihoneurotskih manifestacija, 4. Nepouzdanost, neiskrenost, 5. Nedostatak krivice i stida, 6. Antisocijalno ponašanje, 7. Nesposobnost uĉenja na osnovu iskustva, 8. Patološka egocentriĉnost i nesposobnost da se oseti ljubav, 8. Opšta siromašnost u socijalnim relacijama, 9. Nedostatak uvida u sopstvena mentalna stanja i ponašanja, 10. Nepostojanje sklonosti ka suicidu, 11. Impersonalni, trivijalni i loše integrisani partnerski i seksualni odnosi i 12. Neuspeh u praćenju i drţanju do bilo kog ţivotnog plana (Cleckley 1941, 1976). Svi navedeni opisi nastali su na osnovu studija sluĉaja, odnosno liĉnog kontakta izmeĊu psihijatara i njihovih pacijenata. Slabost ovakvog naĉina dolaţenja do podataka je jasna. Nepostojanje empirijske operacionalizacije psihopatije onemogućavalo je istraţivanja koja bi bila kvantitativna i koristila predikciju kao kriterijum validnosti konstrukta. Ovu situaciju izmenio je tim istraţivaĉa na ĉelu sa dr. Robertom Hejrom. Oni su preuzeli na sebe zadatak da psihometrizacijom Kleklijevih indikatora konstruišu prvi instrument za procenu psihopatije. Prvobitna lista od preko 100 indikatora je redukovana na 22 eliminisanjem redundantnih ajtema (Hare & Frazelle, 1980). Skala za procenu koja je konstituisana pomoću ova 22 ajtema dobila je ime PCL (Psychopathy Check List). Procena psihopatije koja se zasnivala na radu Hejra i saradnika je bila zasnovana na rejting merama, odnosno vršio ju je edukovani procenjivaĉ. Još jedna od metodoloških karakteristika skale je sledeća: postoje dva izvora informacija koje procenjivaĉ koristi kako bi procenio izraţenost psihopatskih indikatora kod ispitanika. Prvi je struktuirani intervju, koji se sprovodi u individualnom kontaktu sa pojedinaĉnim ispitanikom. MeĊutim, drugi izvor predstavlja uvid u objektivne podatke o ţivotu i 1 Istorija pojma psihopatija pre operacionalizacije pomoću PCL-R skale ovde nije od primarnog interesa i zato je obraĊena samo ukratko. Preciznije informacije o ovoj temi se mogu naći na drugom mestu (Radulović, 2006). 3 ponašanju ispitanika koje procenjivaĉ dobija pregledom dostupnih dosijea o ispitaniku. Ovo znaĉi da je PCL metod procene koji se moţe sprovoditi samo u institucionalizovanim setinzima (pre svega forenziĉkim i penalnim) jer se samo u ovim okolnostima moţe doći do objektivnih podataka koji su procenjivaĉu potrebni. Psihometrijske analize PCL skale pokazale su da je intersubjektivna saglasnost procenjivaĉa visoka, kao i da skala ima visoku pouzdanost (Hare, 1980). Revizija skale je usledila nakon nekoliko godina njenog korišćenja u istraţivanjima i praktiĉnom radu. Dva ajtema su odstranjena iz skale, opisi ajtema i uputstva za skorovanje su u većoj meri precizirana i data sa više detalja i izmenjena je procedura obraĉunavanja nedostajućih podataka. Rezultat je bila Revidirana Ĉek-Lista za procenu Psihopatije (PCL-R). Empirijski podaci su i za nju pokazali da poseduje zadovoljavajuće metrijske karakteristike (Hare, 1991). Verzija skale koja se sada koristi predstavlja njeno drugo izdanje i ne razlikuje se po broju i sadrţaju ajtema od preĊašnje verzije (Hare, 2003). Autori priznaju da je ovo konzervativna strategija (Hare & Neumann, 2006) i kao što će se videti, ona je naišla na veliki broj kritika. Po uzoru na originalni instrument, konstruisana su još dva: jedan koji predstavlja skraćenu verziju PCL-R skale od 12 ajtema - PCL-SV (Steadman, Silver, Monahan, Appelbaum, Robbins, Mulvey, Grisso, Roth, & Banks, 2000) i instrument pomoću koga se procenjuje psihopatija kod institucionalizovanih adolescenata - PCL:YV (Forth, Kosson, & Hare, 2003). 1. 2. Faktorska struktura PCL-Ra. Iako je informacija da indikatori nekog psihološkog konstrukta imaju zadovoljavajuću internu konzistenciju vaţna kada govorimo o pozdanosti instrumenta, neophodno je ispitati latentnu strukturu tih indikatora. Ukoliko se pokaţe da je konstrukt multidimenzionalan, na osnovu informacija o njegovoj latentnoj strukturi se moţe konstruisati strukturalni model koji precizno definiše elemente te strukture i njihove meĊuodnose. Tek tada je opravdano istraţivati relacije tog konstrukta i drugih relevantnih fenomena. Problem naravno predstavlja ĉinjenica da kod sloţenih i heterogenih fenomena, validno i precizno definisanje latentne strukture predstavlja teţak zadatak. Ispostavilo se da je takva situacija i kada je reĉ o psihopatiji. Pre svega, trebalo je pokazati da svi upotrebljeni indiktori psihopatije koji se nalaze u PCL-R skali mere jedinstven fenomen. Unidimenzionalnost PCL-Ra je ispitana pomoću savremenih 4 psihometrijskih procedura zajedno sakupljenih u modelu merenja pod imenom Teorija Ajtemskog Odgovora (Embretson & Reise, 2000). U okviru ovog metoda nekoliko parametara se moţe upotrebiti za procenu unidimenzionalnosti: u sluĉaju ajtema PCL- Ra svi oni pokazali su da je opravdano pretpostaviti jednodimenzionalnost (Bolt, Hare, Vitale, & Newman, 2004). Ovaj nalaz predstavlja empirijski dokaz da je izbor indikatora koji su izvršili Hejr i saradnici bio valjan i da svi oni mere jedan latentni psihološki konstrukt: psihopatiju. Ovaj nalaz će biti kasnije potvrĊen i pomoću drugih analitiĉkih metoda (Neumann, Hare, & Newman, 2007), a ipak to neće spreĉiti da bude doveden u pitanje od strane mnogih autora. Eksploratorne faktorske analize PCL-R skale pokazale su da se indikatori psihopatije grupišu u dva robusna latentna faktora koji predstavljaju specifiĉnije, uţe crte u odnosu na globalni konstrukt (Harpur, Hare, & Hakstian, 1989). Zbog njihove širine oni su jednostavno imenovani Faktor 1 i Faktor 2 (Hare, 1991). Prva od ove dve latentne dimenzije okuplja markere psihopatske liĉnosti, odnosno onih karakteristika koje se smatraju endogenim i suštinskim za psihopatiju: manipulativnost, prevrtljivost, emotivnu površnost, nedostatak krivice i empatije. Druga predstavlja odlike ţivotnog stila koji je specifiĉan za psihopatiju: impulsivnost, neodgovornost, parazitski ţivotni stil i antisocijalno i kriminalno ponašanje. Ovaj model dakle predlaţe da se psihopatija sastoji iz dva latentna faktora, korelirajuća ali distinktna u odnosu na njihov sadrţaj i odnose sa drugim pojavama. MeĊutim, ubrzo je stigao izazov ovakvoj koncepciji psihopatije, za koji će se pokazati da je kljuĉan kada je u pitanju Hejrov model. Analize koje su izvršili Kuk i Miši pokazale su da se optimalnije opisivanje empirijskih podataka postiţe pomoću tri faktora (Cooke & Michie, 2001). Prvi opisuje manipulativne tendencije i iskorišćavanje drugih, drugi je baziran na siromašnom i površnom emotivnom ţivotu a treći se odnosi na lošu kontrolu impulsa i nepromišljenost. Treba primetiti da je ovaj nalaz predstavlja izazov unidimenzionalnosti konstrukta koja je prethodno postavljena od strane Hejra i saradnika: antisocijalno ponašanje po ovom modelu zapravo nije deo konstrukta psihopatije. Da bi se dobila adekvatna podesnost modela autori su morali da odstrane indikatore koji opisuju antisocijalno i kriminalno ponašanje iz analiza te je trofaktorski model u stvari zasnovan na 13 ajtema PCL-Ra. 5 Upravo je ova ĉinjenica (kao i odreĊene kritike upućene upotrebljenim statistiĉkim metodama korišćenim u prethodnom istraţivanju) posluţila Hejru i saradnicima da diskredituju prethodne rezultate i ponude ĉetvorofaktorski model. On predstavlja ekstenziju prethodno opisanog, odnosno predloţenim faktorima se pridruţuje i ĉetvrti koji opisuje antisocijalno ponašanje. Ovi faktori su nazvani Interpersonalni stil, Afektivitet, Ţivotni stil i Antisocijalnost (Hare, 2003). Kako je oĉito da je faktorska struktura Hejrovog modela pod znakom pitanja, autori su u velikom broju radova analizirali ĉetvorofaktorski model i branili ga pomoću empirijskih argumenata (Hare & Neumann, 2005; 2006; 2009). Ova ĉetiri faktora pronaĊena su i u drugim instrumentima koji se baziraju na PCL-R modelu (Vitacco, Neumann, & Jackson, 2005; Neumann, Kosson, Forth, & Hare, 2006) i predstavljaju strukturalni model psihopatije za koji se Hejr i saradnici i danas zalaţu. Ajtemi PCL-Ra kao i njihovo grupisanje u faktore dati su u Tabeli 1. Tabela 1. Ajtemi PCL-R skale grupisani u odgovarajuće faktore Faktor 1 Faktor 2 Interpersonalni stil Životni stil 1. Površni šarm 3. Potreba za stimulacijom / sklonost dosadi 2. Grandiozan doţivljaj vlastite vrednosti 9. Parazitski ţivotni stil 4. Patološko laganje 13. Odsustvo realnih, dugoroĉnih ţivotnih ciljeva 5. Manipulativnost 14. Impulsivnost 15. Neodgovornost Afektivitet Antisocijalnost 6. Odsustvo krivice 10. Loša kontrola ponašanja 7. Površne emocije 12. Rani ponašajni problemi 8. Odsustvo empatije 18. Maloletniĉka delinkvencija 16. Neprihvatanje odgovornosti 19. Opoziv uslovnog otpusta, bekstva iz institucija 20. Raznovrsnost kriminalnih aktivnosti Ajtemi koji ne pripadaju ni jednom od faktora PCL-Ra: 11. Promiskuitetno seksualno ponašanje 17. Brojne kratkoroĉne (van)braĉne veze Napomena: brojevi ispred ajtema oznaĉavaju njihov redosled u samoj PCL-R skali 1. 3. Samoprocena psihopatije. Metod rejtinga, pored odreĊenih prednosti pokazuje i izvesne slabosti. Pojedinaĉna procena za svakog ispitanika traje više od sat 6 vremena. Pomenuto je da ovakav metod nije primenjiv na pojedince koji se ne nalaze u institucijama ili nemaju odreĊene vrste dosijea. Zbog toga su istraţivaĉi vrlo brzo pokušali da razviju instrumente za samoprocenu psihopatije. Ovakavi instrumenti se mogu zadavati grupno i njihovo popunjavanje generalno traje kraće, ĉime se ostvaruje velika ušteda u vremenu prikupljanja podataka. Sem toga, validnom konverzijom ajtema se praktiĉno svi aspekti psihopatije operacionalizovani preko rejtinga mogu ispitivati i samoprocenom. Prvi instrument zasnovan na samoproceni psihopatije razvili su takoĊe Hejr i saradnici, ubrzo nakon konstruisanja skale PCL-R. Instrument je nazvan SRP (Self Report Psychopathy – Samoprocenjena Psihopatija) i sastojao se od 29 ajtema, konstruisana da mere dva faktora PCL-Ra (Hare, 1985). MeĊutim, pokazalo se da je metodom samoprocene teţe ispitati aspekte psihopatske liĉnosti (Faktor 1) te da konvergencija izmeĊu prvog faktora dobijenog samoprocenom i rejtinzima nije bila zadovoljavajuća. Zbog toga je skala revidirana i dodati su novi ajtemi za merenje manipulativnih tendencija i afektiviteta. Ukupni skor na ovoj verziji instrumenta (SRP2) je pokazao dobru konvergentnu validnost sa ukupnim skorom na PCL-Ru (Hare, 1991) ali je su se pojavili problemi sa njegovom faktorskom strukturom. Naime, dvofaktorsko rešenje ajtema SRP2 nije odgovaralo Faktoru 1 i 2 koji se ekstrahuju iz ajtema PCL-Ra (Williams, & Paulhus, 2004). Zbog toga je i ova verzija doţivela promene. Ponovo su dodati ajtemi za ispitivanje antisocijalnog ponašanja kako bi bio izvršen pokušaj preslikavanja strukture PCL-Ra na mere samoprocene. Najnovija, treća verzija instrumenta (SRP3) je najzad pokazala zadovoljavajuću faktorsku strukturu (Williams, Paulhus, & Hare, 2007). Pri eksploraciji latentne strukture ovog instrumenta autori su odmah testirali ĉetvorofaktorsko rešenje da bi ispitali paralelizam mera samoprocene sa uţim crtama koje meri PCL-R. Ĉetiri faktora su zaista i pronaĊena i oni su veoma sliĉni faktorima koji se dobijaju pomoću rejtinga (Paulhus, Neumann, & Hare, 2012). Nazvani su Interpersonalna manipulacija, Površni afekt, Neobuzdani životni stil i Kriminalne tendencije. Ovakvo rešenje je pronaĊeno i u opštoj populaciji, dakle nije ograniĉeno samo na institucionalizovane ispitanike (Mahmut, Menictas, Stevenson, & Homewood, 2011). Hejr i saradnici nisu bili jedini istraţivaĉi koji su pokušali da razviju meru samoprocene zasonovanu na markerima psihopatije iz PCL-Ra. Majkl Levenson je 7 zajedno sa svojim kolegama pokušao da konstruiše instrument za samoprocenu psihopatije koji bi mogao da ispituje ovaj psihološki konstrukt u neinstitucionalizovanim populacijama. Instrument je pravljen na istovetnim indikatorima psihopatije korišćenim u PCL-Ru i nazvan je LSRP (Levenson Self Report Psychopathy: Levenson, Kiehl, & Fitzpatrick, 1995). Autori su Hejrov Faktor 1 nazvali Primarnom a Faktor 2 Sekundarnom Psihopatijom (što će se ispostaviti kao vrlo diskutabilan potez). Samim tim, moţe se zakljuĉiti da je instrument konstruisan sa intencijom da ispituje dva široka faktora PCL-Ra. MeĊutim, pokazalo se da je namera autora samo delimiĉno urodila plodom. Konvergentna validnost skala LSRPa dovedena je u pitanje kada je otkriveno da su njihove povezanosti sa faktorima PCL-Ra veoma niske (Brinkley, Schmitt, Smith, & Newman, 2001). I ovde se ispostavilo da je problem u merenju liĉnosnih aspekata psihopatije: Levensonova skala Primarne psihopatije ne meri adekvatno aspekte psihopatske liĉnosti (Lilienfeld & Fowler, 2006), štaviše, nalazi pokazuju da je ona sliĉnija Hejrovom Faktoru 2 nego Faktoru 1 ĉije bi karakteristike trebalo da meri (Poythress, Lilienfeld, Skeem, Douglas, Edens, Epstein, & Patrick, 2010). Kako Levensonove skale još uvek nisu doţivele reviziju, njihova validnost je i dalje pod znakom pitanja. Još jedan instrument je vaţno pomenuti kada je u pitanju samoprocena psihopatije. U pitanu je PPI (Psychopatic Personality Inventory). Postoji nekoliko razloga zbog kojih je PPI zanimljiv, kako istraţivaĉima tako i praktiĉarima koji se bave psihopatijom. Prvo, on nije razvijen operacionalizacijom Kleklijevih kriterijuma, odnosno ne bazira se na istim deskriptorima psihopatije kao PCL-R. Skot Lilienfild je imao nameru da uzme u obzir širi opseg indikatora psihopatije kako bi dobio što reprezentativniji model (Lilienfeld, & Andrews, 1996). Rezultat ovog rada je bio PPI. Instrument poseduje 187 stavki i nije iznenaĊujuće da je njegova faktorska analiza pokazala da varijansu ovih ajtema optimalno opisuje veći broj faktora u odnosu na Hejrov model. Ima ih 8 (Lilienfeld & Fowler, 2006) i imenovani su: 1. Makijavelistiĉka egocentriĉnost (manipulacija i iskorišćavanje drugih), 2. Socijalna prodornost (ostavljanje povoljne impresije i uspešno uticanje na ponašanje drugih ljudi), 3. Neustrašivost (nedostatak straha i anticipatorne anksioznosti), 4. Emotivna hladnoća (emotivna površnost, odsustvo empatije i krivice), 5. Impulsivni nekonformizam (odbacivanje tradicije i socijalnih normi), 6. Eksternalizacija krivice (atribuiranje 8 sopstvenih pogreški drugima), 7. Odsustvo planiranja (bezbriţan stav prema planiranju i postavljanju ciljeva) i 8. Imunost na stres (niska tenzija u situacijama koje provociraju anksioznost, odnosno visoka tolerancija na frustraciju). I kod ovih faktora otkriveni su faktori drugog reda (Benning, Patrick, Hicks, Blonigen, & Krueger, 2003). Pokazalo se da prvu glavnu komponentu zasićuju Makijavelistiĉka egocentriĉnost, Impulsivni nekonformizam, Eksternalizacija krivice i Odsustvo planiranja. Ona je nazvana Samousmerena Impulsivnost. Druga komponenta se sastoji od Socijalne prodornosti, Imunosti na stres i Neustrašivosti i imenovana je Neustrašiva dominantnost. Poslednji faktor prvog reda, Emocionalna hladnoća, ne zasićuje ni jednu od komponenti drugog reda i stoji zasebno u odnosu na njih. Interesantno je pomenuti da iako nije pravljen sa intencijom da operacionalizuje Kleklijeve kriterijume odnosno da bude paralelan sa PCL-R skalom, PPI ipak pokazuje dobru konvergentnu validnost sa dva faktora PCL-Ra (Poythress et al., 2010) što govori u prilog njegovoj konstrukt validnosti. Druga istraţivanja pokazuju i visoku eksternu validnost PPIa (Sandoval, Hancock, Poythress, Edens, & Lilienfeld, 2000; Edens, Poythress, & Watkins, 2001). PPI je skoro doţiveo svoju prvu reviziju: ajtemi su izmenjeni kako bi na njih mogli da odgovaraju i ispitanici sa niskim nivoima obrazovanja, eliminisane su stavke problematiĉne u psihometrijskom smislu i one stavke koje su kulturalno specifiĉne (Lilienfeld, & Widows, 2005). Još uvek je broj istraţivanja sa revidiranom verzijom veoma mali kako bi se ona mogla evaluirati na osnovu empirijskih podataka. Visoka reprezentativnost indikatora, odnosno obuhvatnost Lilienfildovog modela nije jedini razlog zbog kog bi on mogao biti zanimljiv istraţivaĉima psihopatije. Naime, faktori, odnosno uţe crte koje su dobijene u drugim modelima meĊusobno pozitivno koreliraju (Hare, 2003; Levenson, Kiehl, & Fitzpatrick, 1995). Ovo je u skladu sa oĉekivanjem da su u pitanju uţe ekspresije jednog super-ordinarnog konstrukta koji nazivamo psihopatijom. Na taj naĉin, psihopatija predstavlja sindrom razliĉitih crta koje se pojavljuju zajedno i njihova zajedniĉka ekspresija se ogleda u pozitivnim korelacijama tih crta (Kazdin, 1983). Iz ovog empirijskog nalaza se implicitno moţe izvući pretpostavka da sve psihopatske crte imaju jedinstvenu etiologiju, odnosno zajedniĉki uzrok koji predstavlja kauzalni izvor korelacija crta. MeĊutim, nalazi dobijeni sa faktorima PPIa, dovode u pitanje ovakvo shvatanje psihopatije. Skorašnja meta-analiza je potvrdila pojedinaĉne empirijske nalaze o 9 interkorelacijama faktora PPIa: Samousmerena impulsivnost i Neustrašiva dominantnost su meĊusobno ortogonalni faktori dok Emocionalna hladnoća ima niske pozitivne korelacije s njima (Marcus, Fulton, & Edens, 2013)! Ovaj nalaz svakako dovodi u pitanje konceptualizaciju psihopatije kao sindroma crta te je bio povod za reakcije istraţivaĉa koji se bave ovim fenomenom. Najzanimljivije je naravno pre svega obratiti paţnju na odgovor Hejra i saradnika na ovaj nalaz. Njihov sugestija je dvojaka. Oni pre svega smatraju da ortogonalnost faktora moţe biti posledica problema sa validnošću faktora PPIja (Neumann, Uzieblo, Crombez, & Hare, 2013). Ovo se pre svega odnosi na Neustrašivu dominantnost jer je druga skorašnja meta-analiza pokazala da ova crta ima neuobiĉajene povezanosti u nomološkoj mreţi psihopatije, dok su povezanosti Samousmerene impulsivnosti sliĉne onima koje pokazuju i druge operacionalizacije psihopatskih crta (Miller & Lynam, 2012). MeĊutim, ovim nalazima se suprotstavljaju brojni podaci o validnosti PPIa (Sandoval et al., 2000; Edens et al., 2001), te prvi argument Hejra i saradnika verovatno nema veliku teţinu. Zanimljivija je njihova druga opservacija: korelacija izmeĊu faktora PPIa su razliĉite u osuĊeniĉkim uzorcima i onim koji potiĉu iz opšte populacije. Zbog toga, ovi autori pozivaju na oprez jer je moguće da su nulte korelacije posledica odreĊenih supresivnih faktora koji maskiraju drugaĉije ponašanje psihopatskih crta u razliĉitim populacijama (Neumann et al., 2013). Opreznost naravno nikad nije suvišna. Ipak, rezultati meta-analize predstavljaju sumiranje empirijskog materijala koji zasluţuje interpretaciju, makar ona bila i preliminarna. Autor PPIa to objašnjava na ovaj naĉin: psihopatija nije sindromska crta već sklop (compound) crta koje mogu biti nekorelirane jer imaju različitu etiologiju, odnosno potiĉu iz više izvora (Lilienfeld, 2013). Ovo tumaĉenje je kongruentno sa podacima da poremećaji liĉnosti generalno predstavljaju sklopove crta, odnosno imaju multiple etiologije (Patrick, Venables, & Drislane, 2013). Kako se onda moţe objasniti ĉinjenica da su kod odreĊenih osoba ipak prisutne razliĉite psihopatske crte? Bening predlaţe jedan drugaĉiji pristup ovom problemu: potrebno je traţiti uzroke nastanka psihopatskih crta ali je moguće posmatrati stvar iz suprotnog ugla, odnosno analizirati bihejvioralne posledice psihopatije (Benning, 2013). Tako se na primer dobija da je interakcija faktora PPIa statistiĉki znaĉajna u predikciji odreĊenih oblika ponašanja kao što je na primer predatorska agresivnost (Marcus, et al., 2013). Dakle, prisustvo 10 psihopatskih crta moţe biti usmereno cilju koji ponašanje ima, odnosno razvoju jedne specifiĉne bihejvioralne strategije koja se zasniva na iskorišćavanju i dominaciji nad drugim ljudima. 1. 4. Problemi procene. Samoprocena psihopatije poseduje odreĊene prednosti u odnosu na rejtinge, ali je jasno da sadrţi odreĊene probleme. Prva teškoća sa samoprocenom je oĉigledna i tiĉe se samog metoda, odnosno nije vezana za psihopatiju kao konkretan fenomen: u pitanju je davanje socijalno poţeljnih odgovora na upitnicima samoprocene, odnosno predstavljanje sebe u poţeljnom svetlu (Smith & Ellingson, 2002). Verovatno je da prisustvo davanja socijalno poţeljnih odgovora postoji kada je reĉ o metodi samoprocene, pitanje koje se postavlja je sledeće: da li je ovaj proces u toj meri prisutan da diskredituje validnost podataka koji se dobijaju na ovaj naĉin? Nekoliko empirijskih nalaza se moţe konsultovati kada je ovaj problem u pitanju. Rezultati nekih studija pozivaju na oprez kada je u pitanju samoprocena psihopatije. U jednom istraţivanju od ispitanika su prvo uzeti podaci na merama psihopatije (SRP2 i PCL-R) pod standardnim uslovima. Zatim su ispitanici instruirani da se u drugoj sesiji predstave u što boljem svetlu (prva grupa) ili u što lošijem svetlu (druga grupa). Mere samoprocene su uzete na isti naĉin kao prethodni put dok je procnjivaĉ na PCL-Ru bio druga osoba. Rezultati su pokazali da prvobitni skorovi na samoprocenjenoj psihopatiji nisu povezani sa predstavljanjem u boljem svetlu (Koenovo d=0.08) ali postoji visok uticaj na predstavljanje u lošijem svetlu (d=0.66: Rogers, Vitacco, Jackson, Martin, Collins, & Sewell, 2002). Dakle, osobe sa izraţenijim psihopatskim crtama na meri samoprocene se mogu uspešno predstaviti kao buntovne i nesaradljive dok im je teţe da minimiziraju psihopatske crte. MeĊutim, druga istraţivanja su pokazala da predstavljanje moţe ići i u socijalno poţeljnom svetlu. Recimo, u jednoj studiji je od ispitanika koji su prvo popunili upitnik psihopatije (PPI) traţeno da se predstave bolje i lošije na upitnicima liĉnosti. PronaĊene su velike individualne razlike u uspešnosti ispitanika da se modifikuju samoprocenu. Ipak, oni koji su sebe uspešnije predstavljali u boljem svetlu imali su veće skorove na Makijavelistiĉkoj egocentriĉnosti i Eksternalizaciji krivice a niţe skorove na Imunosti na stres (MacNeil & Holden, 2006). Prethodni nalazi sugerišu to da su osobe sa višim skorovima na upitnicima psihopatije u stanju da se predstave na razliĉite naĉine kada je od njih to zatraţeno. Ali 11 da li se to zaista dešava kada je u pitanju standardna procena psihopatije? Podaci pokazuju da to ĉesto nije sluĉaj. Recimo, pokazano je da individue koje imaju veće skorove na psihopatskim crtama nisu uspešnije u simuliranju i disimuliranju u odnosu na osobe sa manje izraţnom psihopatijom (Marion, Sellbom, Salekin, Toomey, Kucharski, & Duncan, 2012). Najubedljivi rezultati su nalazi jedne skorašnje meta analize koja je sumirala odnose izmeĊu mera samoprocene psihopatije (PPI i LSRP) i izmenjenih stilova odgovaranja (ponovo predstavljanje u boljem i lošijem svetlu). Rezultati ove meta analize su pokazali da samoprocenjena psihopatija nije znaĉajno povezana ni sa jednim stilom moduliranja odgovora na upitnicima (Ray, Hall, Rivera- Hudson, Poythress, Lilienfeld, & Morano, 2013). Dakle, kada su instruirani da se predstave u odreĊenom svetlu, osobe koje imaju više skorove na merama psihopatije će uspešnije izvršiti taj zadatak, ali kada takve instrukcije nema (dakle u standardnim uslovima istraţivanja ili procene) ĉak i takve osobe mogu davati validne i istinite odgovore na merama samoprocene. Ovi su nalazi ohrabrujući za upitniĉka ispitivanja psihopatije. Postoji jedan drugi mogući uzrok pristrasnosti u odgovoranju na merama samoprocene koji potiĉe od psihopatije. Po definiciji, psihopatija se karakteriše manjkom uvida u sopstvena unutrašnja stanja i psihološke procese. MeĊutim, ovaj uvid je neophodan pri procesu introspekcije koji je kljuĉan u validnom davanju odgovora na merama samoprocene. To moţe imati za posledicu da su odgovori kod osoba sa izraţenim psihopatskim crtama izmenjeni ne zato što oni svesno i namerno pokušavaju da ostave specifiĉan utisak na druge, već zato što im nedostaje sposobnost da validno procene svoje doţivljaje (Jackson & Richards, 2007). Ukoliko je ova pretpostavka taĉna ona moţe predstavljati veliku prepreku za merenje psihopatije pomoću samoprocene. MeĊutim, odreĊeni empirijski nalazi pokazuju da ni hipoteza o manjku uvida verovatno ne predstavlja prepreku u primeni ovog metoda. Podaci pokazuju da mere samoprocene imaju sliĉne povezanosti sa velikim brojem bihejvioralnih kriterijuma koje pokazuju i rejting mere (Jones & Miller, 2012). Ovo govori da su i osobe sa izraţenim psihopatskim crtama u stanju da detektuju te crte kod sebe (uvid) i da ih validno prijave na upitniĉkim ajtemima (iskrenost). Dobijeni podaci ne samo da dalje ohrabruju upotrebu metoda samoprocene u ispitivanju psihopatije, već iz njih autori izvlaĉe zanimljive interpretacije koje su vaţne za samu prirodu ovog psihološkog konstrukta: 12 nije nedostatak uvida ono što determiniše ovaj fenomen, već je to pre nedostatak brige za posledice sopstvenog ponašanja. Psihopatske crte verovatno spreĉavaju javljanje emocionalnih reakcija na nanošenje fiziĉke ili psihološke boli drugim osobama (Miller, Jones, & Lynam, 2011). Procena psihopatije pomoću rejtinga se ne suoĉava sa prethodno opisanim problemima ali i ova metoda ima sopstvene manjkavosti i ograniĉenja. Prvo, vaţan problem kada je rejting procena u pitanju jeste intersubjektivna saglasnost procenjivaĉa. Što je ona veća, to je veća pouzdanost merenja psihopatskih crta. Iako Hejr prijavljuje dovoljno visoke koeficijente intraklasnih korelacija za PCL-R skalu (Hare, 2003), treba napomenuti da se ovi koeficijenti veoma razlikuju za pojedinaĉne ajteme (od 0.41 za ―Neprihvatanje odgovornosti‖ do 0.82 za ―Kriminalnu mnogostrukost) i faktore PCL-Ra (od 0.67 za Afektivitet do 0.84 za Antisocijalnost). Oĉigledno je da procenjivaĉi imaju više problema kada rade sa psihopatskim crtama liĉnosti nego kada procenjuju bihejvioralne karakteristike psihopatije. Postavlja se pitanje zbog ĉega je to tako? Jedan od uzroka je subjektivnost koja se ostavlja procenjivaĉu kada treba da skoruje ajtem. Bihejvioralni ajtemi PCL-Ra se procenjuju pomoću jasnijih uputstava i relativno objektivnih indikatora u odnosu na afektivne ili interpersonalne crte. Empirijski podaci pokazuju da postoji znaĉajna negativna korelacija izmeĊu procenjene subjektivnosti nekog PCL-R ajtema i intersubjektivne saglasnosti procenjivaĉa na tom ajtemu (Rufino, Boccaccini, & Guy, 2010). Evo koje su stavke PCL-Ra procenjene kao najsubjektivnije odnosno kao najteţe za procenu: Odsustvo krivice, Impulsivnost, Površni šarm, Neprihvatanje odgovornosti, Patološko laganje, Manipulativnost, itd. Dakle, svi ajtemi sem Impulsivnosti pripadaju psihopatskim crtama liĉnosti: Interpersonalnom stilu i Afektivitetu. Oĉigledno je da procena Faktora 1 i njegovih uţih crta predstavlja poseban metodološki problem koji treba rešiti objektivnijim parametrima za njihovo skorovanje. Iako Hejr i saradnici smatraju da nova revizija PCL-R skale nije potrebna (Hare & Neumann, 2006), ovo je jedan od empirijskih argumenata u korist revizije. Dalje, problemi sa rejting procenom mogu biti sastavni deo skale procene ali takoĊe mogu poticati od procenjivaĉa. Podaci pokazuju da ĉak i izveţbani procenjivaĉi mogu imati relativno stabilne stilove procenjivanja i davati sistematski više ili niţe skorove ispitanicima (Boccaccini, Turner, & Murrie, 2008). Ovo je za posledicu imalo 13 vrlo niske intraklasne korelacije, odnosno saglasnost izmeĊu procenjivaĉa (ICC=0.47). Ĉak 30% varijanse u skorovima na PCL-Ru je moglo biti objašnjeno stilovima procnejivaĉa u ovom istraţivanju. Od ĉega zavise ovi individualni stilovi u proceni? Jedan od faktora koji na njih utiĉe je liĉnost samog procenjvaĉa. Nalazi pokazuju da skorovi na testovima liĉnosti koje su popunjavali procenjivaĉi povezani sa skorovima koje oni daju na PCL-Ru: saradljiviji i altruistiĉniji procenjivaĉi daju sistematski niţe skorove na faktoru Interpersonalnog stila, odnosno doţivljavaju i druge kao prijatne i saradljive; impulsivniji procenjivaĉi daju veće skorove na faktoru Antisocijalnosti itd. (Miller, Rufino, Boccaccini, Jackson, & Murrie, 2011). Razliĉiti mehanizmi posreduju pri uticaju liĉnosti procenjivaĉa na skorovanje PCL-Ra, ali je sigurno da je jedan od dominantnih projekcija – procenjivaĉi su imali tendenciju da vide sliĉne crte liĉnosti kod ispitanika poput onih koje i sami poseduju. Kada je u pitanju procena u praksi, u forenziĉkom setingu, identifikovan je jedan robustan faktor koji deluje na procenjivaĉe: strana koja ih je angažovala za procenu. Podaci pokazuju da procenjivaĉi angaţovani od strane optuţenog daju sistematski niţe skorove od procenjivaĉa angaţovanih od strane tuţilaštva (Murrie, Boccaccini, Turner, Meeks, Woods, & Tussey, 2009). Da li postoji naĉin da se pokaţe koje su od ove dve procene validnije? Kada su angaţovani nezavisni procenjivaĉi da reskoruju procene na istim ispitanicima iz prethodnog istraţivanja pokazalo se da izmeĊu njih samih postoji visoko slaganje (ICC=0.95) ali se nisu slagali ni sa procenjivaĉima koji su radili za odbranu (ICC=0.14) niti sa onima koji su procenjivali u ime tuţioca (ICC=0,29). Ovi nalazi pokazuju da je rejting procena psihopatije u praktiĉnom setingu osetljiva na mnoge faktore i dovode u pitanje oslanjanje na PCL-R skorove kada se donosi odluka o stepenu rizika za ponovno ĉinjenje kriviĉnog dela (Rufino, Boccaccini, Hawes, & Murrie, 2012). 1. 5. Multimetodska procena. Kombinovanje mera samoprocene i rejtinga u istraţivanjima i praktiĉnom radu predstavlja verovatno jedan od najvećih izazova i potencijala u radu sa psihopatijom. Jedino multimetodska procena moţe nedvosmisleno potvrditi validnost razliĉitih mera psihopatije, otkriti njihove meĊusobne odnose i pokazati kako se razliĉite mere ponašaju u predikciji relevantnih kriterijuma. Zbog toga je iznenaĊujuće da je broj istraţivanja psihopatije koja koriste multimetodski pristup još uvek veoma mali. Ova situacija je verovatno posledica metodoloških sloţenosti koje 14 multimetodska procena nameće. Dodatni problem predstavljaju relativno razliĉiti podaci do kojih su prethodna istraţivanja došla i koji ne daju jasnu sliku o odnosima razliĉitih mera. Jedno od prvih pitanja koje se postavlja u proceduri multimetodske procene jeste konvergencija mera psihopatije prikupljenih pomoću razliĉitih metoda. Neki podaci pokazuju da razliĉite mere psihopatije izmeĊu sebe relativno slabo koreliraju (Cauffman, Kimonis, Dmitrieva, & Monahan, 2009). Relativno niska konvergentnost izmeĊu mera istog konstrukta dobijenih na razliĉite naĉine ne mora nuţno da bude problematiĉna zato što se niţe povezanosti se i oĉekuju zbog nepostojanja metodske kovarijanse (Blonigen, Patrick, Douglas, Poythress, Skeem, Lilienfeld, ... Krueger, 2010). Ipak, problematiĉno je kada je konvergentnost izmeĊu odreĊenih mera nulta. Postoje nalazi da su Faktor 1 PCL-Ra i PPIa ortogonalne mere, odnosno da nemaju nikakvu zajedniĉku varijansu dok je jedino korelacija izmeĊu mera bihejvioralnih crta bila zadovoljavajućeg intenziteta (Zeier & Newman, 2013). Još su ozbiljnije indikacije u nultoj konvergenciji mera koje treba da budu operacionalizacije istovetnog konstrukta psihopatije. U jednom istraţivanju u srpskim penalnim ustanovama dobijeno je da su mere Afektiviteta i Interpersonalnog stila (dakle ponovo Faktora 1) meĊusobno ortogonalne (Kujaĉić, MeĊedović, Đoković, Jerinić, & Kneţević, 2012). Ova diskrepanca izmeĊu mera srţnih psihopatskih crta liĉnosti se moţe objasniti na tri naĉina. Prvi se odnosi na mogućnost nedostatka uvida koji generiše pristrasnost u samoproceni i time invalidira podatke dobijene sa upitnika psihopatije. MeĊutim, već je pomenuto da postoje nalazi koji govore da i kod osoba sa izraţenim psihopatskim crtama postoji uvid koji omogućuje adekvatnu samoprocenu (Miller et al., 2011). Drugi mogući uzrok diskrepance je pristrasnost koja potiĉe od samog ispitivaĉa i koja bi time obarala validnost rejting mera. Pretpostavka o ovom uzroku kao generatoru diskrepance je mnogo plauzibilnija pošto je opisano da su i drugi istraţivaĉi došli do podataka da procenjivaĉi imaju individualni stil procene koji utiĉe skorovanje ajtema na PCL-Ru (Boccaccini et al., 2008). Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje jeste repliciranje nalaza o ortogonalnosti mera Faktora 1 sa drugim procenjivaĉima. Najzad, treći uzrok diskrepance bi mogao da bude smešten ne u ispitanika niti u procenjivaĉa već u same merne instrumente. I on sam moţe biti dvojak. Prva mogućnost je vezana za grešku u merenju koja potiĉe od rejting mere. Pomenuto je već da je Faktor 1 PCL-Ra teţe 15 proceniti u odnosu na Faktor 2 (Rufino et al., 2010). U ovom sluĉaju bi se nepostojanost konvergence mogla pripisati teškoćama u objektivnoj proceni pomoću rejtinga. MeĊutim, moguće je i da mere Faktora 1 dobijene razliĉitim metodama u stvari procenjuju razliĉite fenomene. U pomenutom istraţivanju (Kujaĉić et al., 2012) je dobijeno da su mere Faktora 1 dobijene pomoću rejtinga opisane adaptibilnom i funkcionišućom strukturom crta liĉnosti, dok su mere samoprocene ovog istog faktora opisane (oĉekivanom) pro-kriminogenom odnosno impulsivnom, agresivnom i amoralnom strukturom liĉnosti. Kao moguće rešenje ovog problema takoĊe bi bila replikacija ovakvog nalaza sa drugim procenjivaĉima na rejting merama psihopatije. Drugi vaţan problem multimetodske procene jeste evaluacija doprinosa mera prikupljenih razliĉitim metodama u predikciji kriterijuma koji su konceptualno povezani sa psihopatijom. Neki nalazi daju jasnu prednost rejting merama u odnosu na mere samoprocene kada je u pitanju predikcija recidiva, doduše na kraći vremenski rok (Murrie, Cornell, Kaplan, McConville, & Levy-Elkon. 2004). Ovaj podatak je oĉekivan s obzirom da rejting mere psihopatije u sebi sadrţe procenu antisocijalnog ponašanja koja se zasniva i na pritupu objektivnim podacima o kriminalnom ponašanju ispitanika. Raniji nalazi pokazuju da je kriminalno ponašanje, barem kod jedne grupe prekršilaca stabilno u vremenu (Savage, 2009), tako da nije iznenaĊujuće da podaci o prethodnom kriminalnom ponašanju predviĊaju buduću delinkvenciju. Zbog toga su teorijski i metodološki interesantniji podaci koji govore ne samo da su mere samoprocene povezane sa nekim kriterijumskim ponašanjem, nego da one pod nekim okolnostima mogu budu jednako efikasne ili ĉak da nadmaše rejting mere. Salekinova studija na adolescentima je pokazala da su mere samoprocene psihopatije (SRP2) podjednako efikasne kao i rejting mere (Salekin, 2008). Ovaj nalaz je posebno vaţan jer se radi o adolescentskoj populaciji gde se mogu pretpostaviti dodatni problemi oko validnosti samoprocene. U jednoj skorašnjoj studiji je dobijeno da skorovi sa PCL- R skale imaju manju sposobnost pri predviĊanju nasilja u prospektivnom dizajnu u odnosu na mere samoprocene dobijene preko PPIa: samoprocenjena psihopatija omogućuje znaĉajne inkremente u objašnjenoj varijansi kriterijuma preko PCL-R skorova, dok obrnuto ne vaţi (Camp, Skeem, Barchard, Lilienfeld, & Poythress, 2013). U ovoj studiji se Samousmerena impulsivnost pokazala kao najvaţniji prediktor nasilja. Do podataka o vaţnosti mera samoprocene došli su i drugi istraţivaĉi. U istraţivanju 16 Dţonsa i Milera mere samoprocene su imale veću sposobnost predviĊanja kockanja i zlopupotrebe psihoaktivnih supstanci, dok su rejting mere bolje predviĊale nasilje u intimnim partnerskim odnosima (Jones & Miller, 2011). Mere samoprocene psihopatije (PPI) su takoĊe imale inkrementalni doprinos u predviĊanju suicidalne ideacije i realizovanih pokušaja samoubistava preko rejting mera (Douglas, Lilienfeld, Skeem, Poythress, Edens, & Patrick, 2008). Pitanja u vezi multimetodske procene se tek otvaraju: vaţan je ne samo naĉin na koji su prikupljene mere psihopatije već i priroda kriterijumskih mera (objektivno merena ponašanja, rejting ili podaci dobijeni na osnovu samoprocene), uslovi u kojima se prikupljaju podaci, uticaj moderatora itd. Multimetodska procena svakako predstavlja metodološki okvir sposoban da pruţi vaţne odgovore u prirodu i posledice psihopatskih prcesa i sigurno je da će se buduća istraţivanja u oblasti u većoj meri oslanjati na nju. 1. 6. Psihopatija je kontinualna crta a ne diskretan fenomen. Rane formulacije psihopatije bile su orjentisane na psihopatske osobe, odnosno skraćeno - psihopate: osobe koje karakteriše skup crta o kojima je do sada raspravljano u tekstu. Kao što je opisano, ove koncepcije nastaju u kliniĉkom kontekstu i u okviru njega se psihopatija najĉešće posmatra kao jedan od poremećaja liĉnosti (Ogloff, 2006). Ovaj pogled na psihopatiju u sebi je nosio i dominantni pogled na mentalne poremećaje uopšte, koji je postojao u kliniĉkoj praksi: da su oni kvalitativno razliĉiti od procesa psihiĉkih procesa koji se javljaju u opštoj populaciji. Na taj naĉin se psihopate posmatraju kao poseban tip ljudi koji se odlikuje specifiĉnim karakteristikama koje ne postoje kod većeg dela populacije. Taksometrijska istraţivanja psihopatije su pokazala da je ovakav pogled na fenomen neodrţiv. Taksometrijska metoda ima za cilj upravo procenu da li je neki fenomen po svojoj prirodi kontinualan ili se sastoji od distinktnih, kvalitativno razliĉitih kategorija. Sva istraţivanja psihopatije u ovom kontekstu rezultirala su nalazima koji jasno govore da je psihopatija kontinualna crta (Marcus, John, & Edens, 2004; Edens, Marcus, Lilienfeld, & Poythress, 2006; Guay, Ruscio, Knight, & Hare, 2007; Murrie, Marcus, Douglas, Lee, Salekin, & Vincent, 2007). Ovi nalazi su jako vaţni za razumevanje prirode psihopatije: psihopatske crte postoje i u opštoj populaciji samo su u manjoj meri izraţene nego u nekim specifiĉnim populacijama poput osuĊeniĉke (Hare, 2003). Ovi nalazi eksplicitno poruĉuju da nije opravdano koristiti pojam 17 psihopata, ukoliko se njime ţeli govoriti o kvalitativnim razlikama izmeĊu ljudi. Zbog toga će u u ovom tekstu u najvećoj meri biti korišćena sintagma osobe sa izraženim psihopatskim crtama kako bi se ukazalo na grupu individua koja je najĉešće od interesa u istraţivanjima. Sintagma je verovatno sloţena i rogobatna ali ona na najadekvatniji naĉin ukazuje na suštinu fenomena psihopatije. Ponekad će se u tekstu koristiti i izraz psihopata ali sa specifiĉnim znaĉenjem. Naime, pri proceni pomoću PCL-R skale, osobe koje imaju skor veći od 30 poena (raspon skorova na PCL-Ru je od 0 do 40 tako da ova cut off taĉka predstavlja ¾ poena od maksimalnog mogućeg skora na skali) se svrstavaju u kategoriju psihopata. Skor na osnovu kog se vrši kategorizacija je arbitraran i postavljen na osnovu pretpostavki da moţe da predstavlja koristan oslonac pri predikciji rizika od recidiva ili nasilja (Hare, 2003). Dakle izraz psihopata u ovom kontekstu nije kvalitativan, ne upućuje na neku suštinsku razliku koja postoji izmeĊu ―psihopata‖ i ―nepsihopata‖ već proceduralan: on prosto oznaĉava osobe koje imaju visok skor na PCL-R skali. Kada se u tekstu bude koristio izraz ―psihopata‖ to će uvek biti samo u ovom kontekstu. 1. 7. Uloga odsustva anksioznosti i straha u konceptu psihopatije: primarna i sekundarna psihopatija. Pre izvesnog vremena Hejr je sa saradnicima pokušao da utvrdi da li njihov model inkorporira i indikatore niske anksioznosti i neustrašivosti. Pomoću strukturalnog modeliranja procenjivana je konvergentnost ovih indikatora sa faktorima PCL-R skale. Iako bi, konceptualno, markeri niske anksioznosti i neustrašivosti trebalo da primarno zasićuju faktor Afektiviteta, autori su pronašli da se ove crte jako dobro uklapaju u svaki od faktora PCL-Ra, odnosno da modeli gde su ovi ajtemi bili smešteni u bilo koji od faktora poseduju zadovoljavajuću podesnost (Neumann, Hare, & Johansson, 2013). Na osnovu ovih nalaza autori zakljuĉuju da su niska anksioznost i neustrašivost srţni aspekti konstrukta psihopatije.2 Nisu sluĉajno ovi upravo ovi ajtemi modelirani sa stavkama PCL-Ra. Ranija istraţivanja su pokazala da su ovi fenomeni vrlo vaţni za razumevanje psihopatije. MeĊutim za razliku od modeliranja koje su izvršili Hejr i saradnici, a koje je 2 Zakljuĉak sa kojim bi smo se mogli sloţiti. MeĊutim ne moţemo podrţati drugu konkluziju koju Hejr i saradnici izvlaĉe iz svojih podataka: dobijeno je da faktori PCL-R objašnjavaju veliki deo varijanse ajtema niske anksioznosti i neustrašivosti i da ih zbog toga ne treba ukljuĉivati u PCL-R skalu. Ovi ajtemi su naime teorijski jako vaţni za konstrukt psihopatije i smatramo da bi validni instrument za merenje ovog fenomena trebao da ih sadrţi, makar to podrazumevalo i nešto veću redundantnost u odnosu na druge ajteme: ĉak i mali deo supstancijalne varijanse ovih ajtema mogao bi se pokazati vaţan u istraţivanju i praktiĉnoj proceni. 18 podrazumevalo kontinualne mere, raniji nalazi su pokazali da niska anksioznost i strah mogu uĉestvovati u distinkciji osoba sa visoko izraţenim psihopatskim crtama u dve kvalitativno razliĉite grupe. Ovo moţe izgledati kontradiktorno sa prethodno iznesenim dokazima o kontinualnosti psihopatije odnosno o koncepciji psihopatije kao dimenzije. MeĊutim, kontinualna priroda nekog fenomena nije u suprotnosti sa mogućnošću identifikovanja specifiĉnih taksona u populaciji koji poseduju razliĉite profile u odnosu na crte koje se ispituju. Ipak, neki od autora preferiraju izraz varijante odnosno prototipske strukture psihopatije kako bi na taj naĉin bili saglasni sa dimenzionalnom prirodom fenomena (Kimonis, Skeem, Cauffman, & Dmitrieva, 2011). O kojim tipovima ili varijantama psihopatije se zapravo radi? U pitanju su grupe nazvane primarna i sekundarna psihopatija. 3 Koncept je razvio još Karpman koji je tvrdio da je primarna psihopatija endogeno, konstitucionalno stanje na koje snaţan uticaj imaju biološki faktori i koji se zasniva na specifiĉnim karakteristikama liĉnosti (Karpman, 1948a). Sekundarna psihopatija je presudno odreĊena dogaĊajima tokom ontogenetskog razvoja i to pre svega disruptivnim faktorima socijalne sredine kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje. Ovi dogaĊaji za posledicu imaju lošu socijalizaciju koja dovodi do odreĊenih psihopatskih manifestacija kod osobe (Karpman, 1948b). Kasnije je formirana hipoteza da je prisustvo, odnosno odsustvo anksioznosti i straha kljuĉna fenotipska distinkcija izmeĊu ove dve grupe osoba (Blackburn, 1975, 1979): niska anksioznost i socijalna dominantnost su karakteristike primarne a visoka anksioznost i socijalna povuĉenost osobine sekundarne psihopatije. Blekburn je ispitanike svstavao u grupe a priori po, teorijskim hipotezama vezanim za ulogu anksioznosti pri distnkciji primarne i sekundarne varijante psihopatije. Postavlja se pitanje da li se ove grupe mogu induktivno izolovati iz uzorka ispitanika koristeći mere psihopatije i anksioznosti/straha? U današnje vreme je broj studija koje su se bavile ovim pitanjem već veoma porastao. Sve one su imale istovetan zakljuĉak: primarna i sekundarna psihopatija su realni fenomeni koji zaista postoje u populaciji. Ipak, nekad se javljaju odreĊene razlike u odnosu na broj i karakteristike izolovanih grupa. Istraţivanje izvršeno u odrasloj grupi 3 Videli smo ranije da je Levenson tako nazvao skale njegovog instrumenta za ispitivanje psihopatije. U pitanju je zaista nesrećan izbor termina koji moţe dovesti do terminološke konfuzije. Izraz primarna i sekundarna psihopatija se dominantno koristi da odvoji dve različite grupe osoba kada je u pitanu konstelacija psihopatskih crta i to treba strogo razdvojiti od naziva skala, odnosno mera psihopatije u Levensonovom upitniku. 19 osuĊenika koji izdrţavaju kaznu zbog izvršenja kriviĉnih dela sa elementima nasilja, izolovalo je taĉno dve grupe koristeći rejting mere psihopatije i anksioznosti/straha (Skeem, Johansson, Andershed, Kerr, & Louden, 2007). Osobe klasifikovane u grupu sekundarne psihopatije su se odlikovale lošijim interpersonalnim funkcionisanjem (iritabilnost, povlaĉenje iz socijalnih kontakata, niska asertivnost), većim prisustvom karakteristika graniĉnog poremećaja liĉnosti i opštih psiholoških disfunkcija. Primarna psihopatija se odlikovala niskom anksioznošću, visokom dominacijom i asertivnošću. Opisi ovih grupa potpuno odgovaraju teorijskim oĉekivanjima. Druga istraţivanja su takoĊe izolovala dva klastera ispitanika iz hetoregenih uzoraka odraslih osuĊenih lica koja odgovaraju primarnoj i sekundarnoj psihopatiji (Blagov, Lilienfeld, Patrick, Powers, Phifer, Venables, ... Cooper, 2011; Newman, MacCoon, Vaughn, & Sadeh, 2005). Ove dve grupe imaju razliĉite profile na baziĉnim crtama liĉnosti: primarna varijanta se odlikuje visokom Ekstraverzijom i izraţnijim nivoima pozitivnog afekta i emotivnom stabilnošću. Sekundarna psihopatija se odlikovala emotivnom nestabilnošću i socijalnom povuĉenošću, dakle potpuno obrnuti sklop crta liĉnosti u odnosu na primarnu psihopatiju (Blagov et al., 2011). Nekada se ne izoluju taĉno dva klastera ispitanika. U populaciji odraslih osuĊenika Vasileva i saradnici su otkrili ĉetiri grupe pomoću rejting mera psihopatije i anksioznosti/straha (Vassileva, Kosson, Abramowitz, & Conrod, 2005). Ipak eksternom validacijom klastera pokazano je da dva od njih odgovaraju primarnoj i sekundarnoj psihopatiji. Prva grupa ispitanika je imala veće skorove na Faktoru 1 PCL-Ra, srednje skorove na anksioznosti i veći broj nasilnih kriviĉnih dela. Druga grupa se odlikovala višim skorovima na Faktoru 2, niskom anksioznošću i većim prisustvom bolesti zavisnosti. Ove dve grupe su izolovane i kod institucionalizovanih adolescenata. Sekundarna psihopatija se kod adolescenata odlikuje emotivnom nestabilnošću, psihosocijalnom nezrelošću i većom prisutnošću reaktivnog nasilja (Kimonis et al., 2011). Podaci iz druge studije pokazuju da osobe koje pripadaju grupi sekundarne psihopatije zaista imaju istoriju zlostavljanja u porodici a pokazuju i emocionalne probleme kao i teškoće u odrţavanju paţnje (Kimonis, Frick, Cauffman, Goldweber, & Skeem, 2012). Ovde je potvrĊena još jedna hipoteza vezana za dve subgrupe osoba sa izraţenim psihopatskim crtama: sekundarna varijanta se zaista zasniva na delovanju odreĊenih psiho-socijalnih faktora koji ometaju razvoj i generišu emocionalne ali i 20 kognitivne disfunkcije. Vaţno je pomenuti da je u prethodnoj studiji za izolovanje klastera korišćena mera samoprocene psihopatije (YPI; Andershed, Kerr, Stattin, & Levander, 2002), a ne PCL-R. Najzad i kod adolescenata se dogaĊa da se izoluju više od dva klastera ispitanika. Studija Verhajmove i saradnika je takoĊe izolovala ĉetiri grupe iz empirijskog materijala zasnovane na samoproceni psihopatije i anksioznosti/straha. Jedna od te ĉetiri je odgovarala primarnoj psihopatiji i odlikovala se niskom anksioznošću, visokom impulsivnošću i većom frekvencom poĉinjenih kriviĉnih dela i kriminalnog recidiva (Wareham, Dembo, Poythress, Childs, & Schmeidler, 2009). MeĊutim, sekundarna psihopatija nije bila jasno identifikovana u ovoj studiji. Dva klastera su podsećala na ovu gurpu i bila je zasnovana na višim skorovima anksioznosti, impulsivnosti i ponovo frekventnijim prisustvom porodiĉnog nasilja u istoriji ispitanika. Na kraju, dva klastera individua koje se odlikuju primarnom i sekundarnom psihopatijom su otkrivena i opštoj populaciji. Ovo je vaţno jer je pomenuto da je koncept psihopatije proširen sa specifiĉnih populacija (kao što su kliniĉka i osuĊeniĉka) na fenomen koji postoji kod svih ljudi. Klasteri su pronaĊeni u studentskoj populaciji a za njihovo identifikovanje je korišćen PPI (ovde nije bilo potrebno zadavati mere anksioznosti/straha jer PPI već ima skalu koja obuhvata i ove fenomene – Imunost na stres, što moţe biti još jedna od njegovih prednosti). Primarna i sekundarna psihopatija su izolovane pouzdano i kod muškaraca i ţena (Lee & Salekin, 2010). Uspešno su replicirane i razlike u strukturi liĉnosti: visoka Ekstraverzija i dominacija a nizak Neuroticizam odlikuju primarnu, dok potpuno suprotan obrazac karakteriše sekundarnu psihopatiju. Primarna i sekundarna psihopatija još dublje usloţnjavaju sliku koju imamo o ovom fenomenu. MeĊutim, empirijski nalazi su ubedljivi: ove grupe osoba su izolovane u razliĉitim populacijama, korišćenjem razliĉitih metoda merenja psihopatije i analitiĉkih postupaka za ekstrakciju klastera. TakoĊe, grupe se razlikuju po karakteristikama koje su predviĊene teorijom. Ovo su razlozi zašto se primarna i sekundarna psihopatija ne smeju zanemarivati u istraţivanjima, mada još uvek nije formulisan istraţivaĉki okvir koji bi obuhvatio ove varijante psihopatije i integrisao ih u postojeće istraţivaĉke postupke. Recimo, jedan od nacrta koji bi to mogao da uĉini je prouĉavanje nomološke mreţe psihopatije u svakoj od ovih grupa posebno. Ovakvi i sliĉni nalazi se zasigurno mogu oĉekivati u budućnosti. 21 1. 8. Odsustvo straha/anksioznosti i dezinhibicija: Model Dualnog Deficita. Niska sposobnost za generisanje straha i anksioznosti koja je oĉito vaţna za izdvajanje dva prototipa psihopatskih struktura predstavlja po nekim teoretiĉarima srţni emocionalni deficit iz koga nastaje površni psihopatski afektivitet. Kada se ovaj deficit udruţi sa nesposobnošću odlaganja gratifikacije i kontrolisanja sopstvenih impulsa dolazi do ekspresije i bihejvioralnih psihopatskih karakteristika. Ove dve srţne disfunkcije predstavljaju eksplanatorni okvir za objašnjenje širokog spektra psihopatskih crta i naziva se Model Dualnog Deficita (Fowles & Dindo, 2006). Pretpostavka o odsustvu anksioznosti/straha kao srţnog poremećaja psihopatije ima dugu istoriju u psihologiji i pored već navedenih autora (Karpman, 1948a; b; Blackburn, 1979) vaţno je pomenuti istraţivanja koja je sproveo Lykken (1957). On je merio anksioznost preko instrumenta samoprocene a strah preko elektrodermalnih reakcija u eksperimentima klasiĉnog uslovljavanja (sa elektrošokom kao bezuslovnom draţi). Rezultati njegovih studija pokazali su da su primarni psihopati imali niţe skorove na anksioznosti kao i lošiju sposobnost uslovljavnaja preko emocije straha. U godinama nakon ovog eksperimenata Lajkenovi nalazi (pogotovu oni sa elektrodermalnim uslovljavanjem) su uspešno replicirani (Raine, 1993). Pokazano je ne samo da je emocionalno uslovljavanje pomoću straha kod osoba sa visokom psihopatijom oteţano već i da oni teško uĉe izbegavanje stimulusa koji bi trebalo da izazivaju strah, što predstavlja posledicu prvog deficita (Schmauk, 1970). Najzad, pretpostavke Modela Dualnog Deficita (MDD) su skoro potvrĊene i u neosuĊeniĉkoj populaciji (Dindo & Fowles, 2011). Ovi nalazi su jako vaţni jer se na osnovu njih moţe objasniti tendencija osoba sa izraţenim psihopatskim crtama da ponovo ulaze u situacije koje za njih imaju negativne posledice: nedostatak straha predstavlja faktor koji onemogućava inhibiciju ponašanja i spreĉava izbegavanje nepovoljnih situacija. Po shvatanju savremenih autora dvostrukti deficit predstavlja temperamentalno obeleţje sa kojim deca ulaze u interakciju sa socijalnom sredinom i na osnovu koga razvijaju specifiĉne crte liĉnosti i oblike ponašanja. MDD adekvatno objašnjava srţne poremećaje u Faktoru 1 (koji predstavlja ekspresiju odsustva straha/anksioznosti) i Faktoru 2 PCL-Ra (koji predstavlja posledicu dezinhibicije: Fowles & Dindo, 2009). Ove pretpostavke su i empirijski potvrĊene na studentskom uzorku (Dindo & Fowles, 2011). Interesantno je da MDD ne objašnjava direktno još jednu od kljuĉnih psiholoških 22 i ponašajnih ekspresija psihopatije: manipulativno i eksploatišuće ponašanje. Autori smatraju da ovo ponašanje u stvari predstavlja ontogenetsku posledicu dvojnog deficita koji ometa razvoj krivice i empatije pa samim tim i savesti (Frick & Morris, 2004). Odsustvo savesti dalje bi moglo da uzrokuje razvoj manipulativnih i koristoljubivih strategija koje predstavljaju okosnicu Interpersonalnog stila u psihopatiji. TakoĊe, evidentno je da MDD dobro objašnjava primarnu i sekundarnu psihopatiju kao prototipske varijante konstelacija psihopatskih crta a takoĊe i ortogonalnost faktora drugog reda PPIa. Sa druge strane, model se suprotstavlja tezi o unidimezionalnosti psihopatije koju postuliraju Hejr i saradnici: MDD sugeriše da postoje barem dva distinktna uzroka psihopatije – odustvo anksioznosti/straha i dezinhibicija. Model za sada predstavlja jednu od najvaţnijih teorijskih postavki namenjenih objašnjenju psihopatskih crta i najnoviji strukturalni modeli psihopatije se eksplicitno formulišu u skladu s njim (Patrick, Fowles, & Krueger, 2009). 1. 9. Važnost antisocijalnog i kriminalnog ponašanja u konceptu psihopatije. Hejrov ĉetvorofaktorski model psihopatije definiše antisocijalno i kriminalno ponašanje kao jedan od srţnih aspekata psihopatije (Hare, 2003). Ovakva operacionalizacija nastaje na osnovu Kleklijevih opaţanja. Hejr smatra da su ĉak i crte liĉnosti koje opisuju psihopatiju zakljuĉene iz ponašanja a jedan od kljuĉnih oblika ponašanja koji razdvaja psihopate i nepsihopate jeste antisocijalno, odnosno kriminalno ponašanje. Ovo nije specifiĉan stav Hejra i njegovih saradnika, sa njim se slaţu i neki drugi istraţivaĉi psihopatije (Harris & Rice, 2006). Posmatranje psihopatije prvenstveno kao psihopatološkog fenomena rezultiralo je njenim postojanjem u ranim verzijama Dijagnostiĉko Statistiĉkog Priruĉnika (DSM) po ĉijim klasifikacijama dijanoze zasnivaju kliniĉki praktiĉari širom sveta. Jedan od kljuĉnih dijagnostiĉkih indikatora kada je u pitanu psihopatija jeste i prisustvo antisocijalnog ponašanja. MeĊutim, sam koncept psihopatije se u kliniĉkoj nomenklaturi menjao. U prvim ranim verzijama priruĉnika (APA, 1952; 1968) koncept je bio priliĉno u skladu sa Kleklijevim stanovištem o psihopatiji kao sindromu odreĊenih crta liĉnosti i riziĉnim impulsivnim i antisocijalnim obrascima ponašanja. MeĊutim, u trećoj reviziji priruĉnika, dijagnostiĉki fokus se pomera ka antisocijalnom ponašanju, zanemarujući crte liĉnosti (pogotovu afektivitet) i sam naziv poremećaja se menja u Antisocijalni poremećaj liĉnosti (APA, 1980). Ovakav trend se produţava u sledećoj reviziji gde se 23 insistira na bihejvioralnim indikatorima ali se Antisocijalni poremećaj liĉnosti (APL) eksplicitno izjednaĉava sa psihopatijom (APA 1994). Pored terminološke i konceptualne konfuzije koje ovakvo odreĊenje stvara, postoje i empirijske nesuglasice izmeĊu psihopatije i APLa. U osuĊeniĉkoj populaciji veliki deo osoba zadovoljava kriterijume za APL ali manji deo populacije bi se mogao svrstati u psihopate (Hare, 2003). Sa druge strane, većina onih koji zadovoljavaju kriterijume za APL nemaju visoke skorove na PCL-Ru tako da izmeĊu dva fenomena postoji priliĉno asimetriĉan odnos (Hare & Neumann, 2006). Ova konceptualna konfuzija bi mogla da bude rešena u najnovijoj reviziji DSMa za koju se oĉekuje da uskoro bude zvaniĉno publikovana, odnosno postoji mogućnost da će dijagnostiĉki kriterijumi ponovo zahtevati markere liĉnosti za dijagnozu psihopatije (Buzina, 2012)4. U svakom sluĉaju, Hejrov model potencira antisocijalno i kriminalno ponašanje kao jednu od centralnih crta psihopatije a dosadašnja dijagnostiĉka klasifikacija još više naglašava ovakvo gledište. MeĊutim, postoji veliki broj autora koji se ne slaţe sa ovakvim stavom. Prvi izazov statusu antisocijalno/kriminalnog ponašanja bio je empirijski. U pitanju su nalazi Kuka i Mišijeve da je optimalan model koji opisuje varijansu ajtema PCL-Ra trofaktorski: u pitanju su crte koje se mogu opisati kao afektivna površnost, interpersonalna manipulstivnost i impulsivnost (Cooke & Michie, 2001). Ispostaviće se da su autori tada pokrenuli debatu koja je i danas najvaţnija kada je u pitanju psihološka i bihejvioralna ekspresija psihopatije. Prvo treba naglasiti da su i drugi istraţivaĉi došli do istih empirijskih rezultata kao Kuk i Miši o plauzibilnosti trofaktorskog modela (Johansson, Andershed, Kerr, & Levander, 2002). Pošto su njihovi podaci sugerisali da antisocijalno/kriminalno ponašanje nije centralni deo konstrukta psihopatije autori su zakljuĉili da ono moţe biti ili njegov korelat ili samo jedna od njegovih ponašajnih posledica (Cooke, Michie & Skeem, 2007). Uskoro su se pojavili empirijski nalazi koji sugerišu drugu mogućnost: antisocijalno ponašanje je rezultanta srţnih psihopatskih crta liĉnosti (Cooke, Michie, Hart, & Clark, 2004). Ovo nije jedina zamerka Hejrovom modelu psihopatije. Kritiĉari priznaju ogromnu ulogu koju je PCL-R skala odigrala u empirijskom istraţivanju psihopatije ali upućuju na ĉinjenicu da je psihopatija poĉela da se poistovećuje sa njenom PCL-R 4 Ni ovaj stav nije potpuno monolitan u savremenom shvatanju psihopatije. I dalje postoje autori koji smatraju da su psihopatija i APL suštinski isti fenomeni ali da pokrivaju razliĉite delove kontinuuma antisocijalnog ponašanja (Coid & Ullrich, 2010). 24 operacionalizacijom što moţe predstavljati veliku zabludu u našem razumevanju ovog fenomena (Skeem & Cooke, 2010). Kritiĉari takoĊe zameraju Hejru i saradnicima opravdavanje statusa antisocijalnog/kriminalnog ponašanja kao kljuĉnom u konstruktu psihopatije pozivanjem na Kleklijeve kriterijume, jer ni on nije smatrao da je kriminalitet obavezna posledica psihopatije (Skeem & Cooke, 2010b). Najzad kritike se upućuju i insistiranjem na jednodimenzionalnosti i odbacivanjem adaptivnih aspekata psihopatije mada postoje mnogobrojni empirijski nalazi koji govore suprotno (Skeem, Polaschek, Patrick, & Lilienfeld, 2011). Hejr i saradnici su na puno mesta odgovorili na ove kritike. Oni su sigurno u pravu kada tvrde da nije suštinski vaţno da li njihovi indikatori potiĉu od Kleklijevih opservacija ili ne, ĉak i da Klekli nije smatrao da je antisocijalno ponašanje kljuĉno u definisanju psihopatije, što uostalom poriĉu (Hare & Neumann, 2008). Iako je Klekli veoma zasluţan za kasnije operacionalizacije i samim tim empirijsko istraţivanje psihopatije, njegovi indikatori se ne smeju shvatiti kao jedini i neosporno validni u definisanju psihopatije. Kada je u pitanju trofaktorski model, Hejr i saradnici kritikuju metodologiju i statistiĉke metode obrade i analize podataka koji su korišćeni u ovim istraţivanjima (Neumann, Vitacco, Hare, & Wupperman, 2005). Najzad, oni se slaţu sa kritiĉarima da kriminalno ponašanje ne predstavlja srţni aspekt psihopatije ali insistiraju na tome da antisocijalno ponašanje to jeste (Hare & Neumann, 2010). Ovde se mora pomenuti da je distinkcija izmeĊu antisocijalnog i kriminalnog ponašanja moţda konceptualno opravdana, ali kada je u pitanju PCL-R to sigurno nije sluĉaj. Hejr i saradnici kao da prenebregavaju ĉinjenicu da faktor Antisocijalnosti u PCL-R skali sadrţi tri ajtema koji su de facto markeri kriminalnog ponašanja (Maloletniĉka delinkvencija, Opoziv uslovnog otpusta, Raznovrsnost kriminalnih aktivnosti) tako da u samom njihovom modelu takva distinkcija ne postoji 5 . 5 Po našem mišljenju ni prethodni odgovor Hejra i saradnika na kritike nije ubedljiv. Oni zameraju korišćenje podataka dobijenim na jednom uzorku (dizajn popreĉnog preseka) za utvrĊivanje kauzaliteta izmeĊu varijabli. Iako je taĉno da je najoptimalniji nacrt za zakljuĉivanje o kauzalitetu longitudinalni, u psihologiji se strukturalno modeliranje standardno koristi za procenu kauzaliteta, makar podaci i poticali sa mera uzetih u jednom merenju. Ova kritika bi se onda odnosila generalno na upotrebu strukturalnog modeliranja za procenu kauzalnih odnosa izmeĊu mera. Najzad, autori koji su postulirali antisocijalno ponašanje kao posledicu ostala tri faktora eksplicitno navode da takav model bolje opisuje podatke od onog gde su sva ĉetiri faktora tretirani kao konstrukti istog statusa (Cooke et al., 2004). 25 Završna razmatranja Debata o statustu antisocijalnog/kriminalnog ponašanja u konstruktu psihopatije i dalje traje. MeĊutim, po našem mišljenju je istorija već donela odluku (ponekad je potrebno jako malo vremena). Novi modeli psihopatije se zasnivaju na tri faktora koji pre svega opisuju površni afektivitet, manipulativnost/koristoljubivost i impulsivnost. Jedan od njih koji je najskorije koncipiran i koji teţi da pomiri odreĊene empirijske protivureĉnosti u konstruktu psihopatije a u isto vreme da inkorporira savremena teorijska saznanja jeste i Trijarhijski model Patrika i saradnika (Patrick et al., 2009) koji se zasniva na tri faktora: Zlobi, Smelosti i Dezinhibiciji. Ova tri faktora su kongruentna sa prva tri faktora PCL-Ra kao i tri faktora PPIa. Iako rasprava još uvek traje pojava Trijarhijskog modela sugeriše da je konsenzus oko tri faktora već postignut. Istraţivanja sa ovim modelom su tek u zaĉetku ali već postoji validna i pouzdana psihometrijska operacionalizacija (Patrick, 2010) a nalazi iz osuĊeniĉke i opšte populacije sugerišu i zadovoljavajuću eksternu validnost (Sellbom & Phillips, 2013). Bila debata rešena ili ne razliĉiti autori su dali odreĊene preporuke kako postupati u empirijskim istraţivanjima da bi se na ispravan naĉin nosili sa sloţenošću i heterogenošću psihopatije. Skim i Kuk predlaţu da se uvek na umu imaju odreĊene hipoteze ili teorija o odnosu fenomena koji se ispituju, a koja diktira proces validacije mera psihopatije, i da se u empirijskom radu ta teorija treba evaluirati; oni dalje predlaţu da se izbegava takozvana mono-operacionalna pristrasnost, odnosno da se u istraţivanjima koriste mere psihopatije koje potiĉu iz razliĉitih modela kako bi se prevazišla ograniĉenost svakog od njih a u isto vreme i saznale njihove karakteristike (Skeem & Cooke, 2010). Brinkli, Njuman i Vidiger predlaţu da se traga za razliĉitim etiološkim uslovima psihopatije i da se pri tom koriste modeli baziĉnih crta liĉnosti kao dovoljno opseţni i heterogeni da identifikuju distinktivne entitete psihopatskih crta (Brinkley, Newman, Widiger, Lyman, 2004). Drugi pristup koji oni predlaţu bila bi izgradnja deduktivne nomološke mreţe koja bi pokušala da detektuje specifiĉne psihobiološke mehanizme odgovorne za ekspresije psihopatije u nekom uzorku ispitanika. Pristup koji smo mi imali u empirijskom delu ovog rada se zapravo zasniva na kombinovanju obe ove strategije predloţene od strane Brinklija i saradnika. Treba još reći da prethodno izneti stavovi ne podrazumevaju shvatanje da model Hejra i saradnika treba napustiti, odnosno da je nevalidan. Štaviše, Hejrov model i dalje 26 poseduje jednu metodološku prednost koju drugi metodi nemaju: on poseduje i rejting metodu za prikupljanje podataka. Ipak, izneti nalazi o trofaktorskim modelima neizostavno nameću sledeće pitanje: kako posmatrati antisocijalno ponašanje u modelu Hejra i saradnika? Da li ga tretirati kao psihopatsku crtu istog statusa kao i ostale ili kao njihovu posledicu, odnosno mogući medijator drugih ponašanja koje psihopatske crte mogu generisati? Naš je stav da dosadašnji empirijski nalazi sugerišu ovu drugu strategiju. 27 2. Nomološka mreţa psihopatije „Ponekad i najmraĉnije liĉnosti mogu da zasijaju. (At times, even the darkest personalities can shine.)‖ N. S. Holtzman (2011) Preciznije a u isto vreme i obuhvatnije razumevanje psihopatskih crta zahteva poznavanje odnosa izmeĊu psihopatije i drugih relevantnih psiholoških konstrukata i obrazaca ponašanja. Zbog toga će u narednom delu teksta biti predstavljena istraţivanja koja se bave ovim odnosima. 2. 1. Agresivnost. Kako većina modela psihopatije podrazumeva da su psihopatske karakteristike povezane sa antisocijalnim ponašanjem, agresivnost se nuţno nameće kao jedan od vaţnih psiholoških konstrukata za razumevanje psihopatije. Sama agresivnost je sloţeni psihološki entitet za koji postoji veliki broj empirijskih operacionalizacija. Jedna od ĉestih podela agresivnosti bazira se na distinkciji direktne od indirektne agresivnosti. Direktne forme agresivnosti zasnivaju se na neposrednoj produkciji agresivnog ponašanja prema nekom objektu i ĉesto podrazumevaju fizičku agresivnost (Card, Stucky,Sawalani, & Little, 2008). Indirektna agresivnost zasniva se na posrednom, zaobilaznom napadu na neku osobu, koja se moţe ispoljavati kao ogovaranje, širenje glasina, izdvajanje objekta agresivnosti iz socijalne grupe, emocionalna manipulacija itd. (Archer & Coyne, 2005). Empirijski podaci pokazuju da su psihopatske crte povezane sa oba tipa agresivnosti i to na sledeći naĉin: impulsivne i antisocijalne karakteristike ostvaruju pozitivne korelacije sa fiziĉkom i verbalnom direktnom agresivnošću, dok su aspekti psihopatske liĉnosti (pre svega makijavelistiĉke tendencije i egocentrizam) povezani sa iskljuĉivanjem i izolacijom „ţrtve― iz socijalne interakcije kao i sa upotrebom malicioznog humora (Warren & Clarbour, 2009). Ipak, najviše istraţivanja o povezanosti psihopatije i agresivnosti vršeno je u teorijskom kontekstu reaktivne i proaktivne agresivnosti (Vitaro, Barker, Boivin, Brendgen, & Tremblay, 2006). Reaktivnu agresivnost odlikuje spontano emitovanje agresivnog ponašanja, voĊeno intenzivnim emocijama i najĉešće se javlja kao odgovor na neku opaţenu pretnju. Nasuprot tome, proaktivna agresija je zasnovana na planiranju, dakle promišljena je a ne impulsivna, uloga emocija je minimalna i 28 predstavlja instrumentalno ponašanje: njen cilj nije odbrana već povreda drugog (Blair, 2003). Preciznije razlike izmeĊu ova dva tipa agresivnosti mogu se razumeti pomoću njihovih distinktvnih korelata koji empirijski podrţavaju podelu agresivnosti na ova dva tipa. Oni su prikazani u sledećoj tabeli: Tabela 2. Korelati reaktivne i proaktivne agresivnosti. Preuzeto iz: Cima, & Raine, 2009. Reaktivna agresivnost Proaktivna agresivnost Egzekutvne disfunkcije Lošije verbalne sposobnosti Lošije kognitivno funkcionisanje kod rešavanja problema Trpljenje zlostavljanja Nasilje u primarnoj porodici Prisustvo razliĉitih negativnih emocija Niska fiziološka pobuĊenost Roditelji koji pribegavaju preteranom kontrolisanju i kaţnjavanju dece Manja roditeljska kontrola i manji broj pravila u kući Neuroticizam Eksternalizovani poremećaji Adolescentska delinkvencija Delinkvencija u odraslom dobu Percepcija drugih kao neprijateljski nastrojenih Oĉekivanje pozitivnih ishoda od sopstvenih akcija Bes, impulsivnost Instrumentalno nasilje Nasilje u partnerskim odnosima Fiziĉko nasilje pri delinkventnom ponašanju Zloupotreba psihoaktivnih supstanci Zloupotreba psihoaktivnih supstanci u porodici Viši nivoi kortizola Niţi nivoi kortizola Lošije psihosocijalno funkcionisanje Hiperaktivnost Niţi reaktivnitet autonomnog nervnog sistema Nedostatak emocija povezanih sa moralno relevantnim ponašenjem Povezanosti sa psihopatskim crtama Kao što se iz tabele vidi, postoji eksplicitno preklapanje izmeĊu psihopatije i proaktivne agresivnosti (Nouvion, Cherek, Lane, Tcheremissine, & Lieving, 2007). Kao što se moţe i pretpostaviti iz same definicije psihopatskih crta, ova povezanost je posebno izraţena kada je u pitanju Faktor 1 PCL-Ra, dok se u nekim istraţivanja povezanost sa drugim Faktorom i ne dobija (Reidy, Zeichner, & Martinez, 2008). Nešto preciznija slika o odnosima izmeĊu psihopatskih karakteristika liĉnosti i proaktivne agresivnosti dobijena je pomoću instrumenta za procenu psihopatije koji je deriviran iz Petofaktorskog Modela Liĉnost (Lynam, Gaughan, Miller, Miller, Mullins-Sweatt, & Widiger, 2011). Rezultati dobijeni na ovom instrumentu pokazali su da najveću povezanost sa proaktivnom agresivnošću poseduju manipulativnost, samocentriranost, 29 emocionalna neosetljivost i interpersonalna hladnoća (Wilson, Miller, Zeichner, Lynam, & Widiger, 2011). Ipak, ovim nalazima potrebno je dodati da psihopatija verovatno ne obuhvata sve crte liĉnosti koje uĉestvuju u generisanju proaktivne agresivnosti. S obzirom na malicioznu prirodu ovog oblika agresije plauzibilno je pretpostaviti da i dublji i hipertrofirani oblici amoralnosti uĉestvuju u njenoj produkciji: ova hipoteza je empirijski potvrĊena nalazima da sadističke crte predviĊaju proaktivnu agresivnost i to nezavisno od psihopatije (Reidy, Zeichner, & Seibert, 2011). Na osnovu prethodno pomenutih podataka pomalo iznenaĊujuće zvuĉe empirijski nalazi koji govore o znaĉajnoj pozitivnoj korelaciji izmeĊu oba faktora psihopatije i reaktivne agresivnosti (Feilhauer, Cima, Korebrits,& Kunert, 2012), a pogotovu ona u kojima je dobijena povezanost samo izmeĊu prvog faktora i reaktivne agresivnosti (Reidy, Zeichner, Miller, & Martinez, 2007). Nalazi koji su mnogo više u skladu sa teorijskim koncepcijama psihopatije su upravo suprotni: oni govore da je prvi faktor negativno povezan sa reaktivnom agresivnošću (Veit, Lotze, Sewing, Missenhardt, Gaber, & Birbaumer, 2010), odnosno da predstavlja supresor ove forme agresivnog ponašanja (Reidy, Shelley-Tremblay, & Lilienfeld, 2011). Povezanost izmeĊu drugog faktora psihopatije i reaktivne agresivnosti se ĉini plauzibilnom jer je impulsivnost, odnosno nepromišljenost, jedna od crta koja doprinosi konstituisanju drugog faktora a takoĊe uĉestvuje i u produkciji reaktivne agresovnosti. Vaţno je pomenuti da ovaj nalaz pokreće jedno ozbiljno teorijsko pitanje o prirodi same psihopatije. Naime, ukoliko drugi faktor facilitira pojavu reaktivne agresivnosti a prvi faktor predstavlja njen supersor, od kojih onda moderirajućih varijalbi zavisi kakvo će ponašanje ispoljiti osoba koja ima visoke skorove na oba faktora psihopatije? Ĉinjenica da dva faktora psihopatije generišu dva supstancijalno razliĉita oblika agresivnosti implicira pitanje da li onda oni predstavljaju subordinirajuće crte jednog istovetnog konstrukta ili su u pitanju dva suštinski razliĉita ali korelirajuća psihološka entiteta, o ĉemu je rapravljano i ranije. Odnosno: da li jedna ista osoba moţe biti hladna, proraĉunata i promišljena (prvi faktor) i impulsivna, neodgovorna i sklona traţenju uzbuĊenja (drugi faktor)? Moţda i moţe. Ako bi postojali odreĊeni moderatorski stimulusi iz sredine koji bi pri odreĊenim uslovima aktivirali reaktivnu a pri nekim drugim proaktivnu agresivnost, tada bi se mogla prihvatiti mogućnost da ova dva naizgled iskljuĉiva 30 ponašanja mogu biti deo bihejvioralnog repertoara jedne iste osobe. Jedna od hipoteza koja bi mogla biti primenljiva na ovo pitanje je hipoteza „ugroţenog egotizma― (Cale & Lilienfeld, 2006). Kao što je reĉeno, jedna od kljuĉnih odlika psihopatskih crta je grandiozni doţivljaj sebe odnosno visoko mišljenje o sebi i svojim sposobnostima. Hipoteza „ugroţenog egotizma― otvara mogućnost da osobe sa psihopatskom strukturom mogu da kontrolišu, odlaţu i planiraju ispoljavanje agresivnosti (proaktivna agresivnost) sve dok se ne pojavi specifiĉna vrsta pretnje, a to je stimulus koji je usmeren na njihov ego, odnosno koji na neki naĉin dovodi u pitanje njihove kompetence. U toj situaciji osoba gubi kontrolu nad ponašanjem i emituje impulsivnu i nepromišljenu (reaktivnu) agresivnost. Iako logiĉki konzistentna i kongruentna sa konceptualizacijom psihopatije, ova hipoteza se ipak nije pokazala empirijski uverljivom. Naime, hipoteza se pokazala odrţivom kada je u pitanju agresivnost kod osoba sa visokim narcizmom (Barry, Chaplin, & Grafeman, 2006), ali ne i kod osoba sa visokom izraţenošću psihopatskih crta (Jones & Paulhus, 2010), iako se ove dve karakteristike liĉnosti u velikoj meri preklapaju (Paulhus & Williams, 2002). Sledeća predloţena hipoteza odnosi se na moguću sposobnost frustracije da generiše impulsivnu agresivnost kod osoba sa psihopatskim crtama. Po ovoj hipotezi, psihopatske crte odlikuje smanjena reaktivnost na preteće stimuluse uopšte (Blair, 2007) i predstavlja deo sniţene afektivne dinamike koja odlikuje ovaj fenomen. MeĊutim, drugi izvor reaktivne agresije bi mogao da bude odgovoran za njeno generisanje i kod psihopatije: frustracija koja nastaje kao rezultat izostajanja oĉekivanog potkrepljenja nakon neke akcije (Blair, 2010). Ova hipoteza je relativno nova i još uvek nema empirijskih nalaza koji bi pokazali da li psihopatija korelira sa povećanom frustracijom usled izostajanja potkrepljenja, kao i da li disfunkcije u regulaciji emocija moţda facilitiraju reaktivnu agresivnost kada se frustracija pojavi (Harenski & Kiehl, 2010). U svakom sluĉaju, odnosi izmeĊu psihopatije i agresivnosti su sloţeni i ĉini se da su psihopatske crte liĉnosti pozitivno povezane sa proaktivnom a bihejvioralne crte sa reaktivnom agresivnošću. Videćemo da ovakav obrazac korelacija sa drugim psihološkim konstruktima nije neuobiĉajen za psihopatske crte i da govori o suštinskim razlikama izmeĊu Faktora 1 i Faktora 2, onakvim kakve ih je definisao Hejr (Hare, 2003). Rezultati istraţivanja o odnosima psihopatije i agresivnosti iniciraju ne samo pitanja o prirodi psihopatije već i o moderatorima koji bi mogli uĉestvovati u vezi 31 izmeĊu psihopatije i agresivnosti i na taj naĉin odreĊujući koji oblik agresije će biti produkovan. 2. 2. Nasilje. Ovaj kriterijum je svakako blizak konstruktu agresivnosti. Jedan od kljuĉnih faktora distinkcije jeste da se za razliku od agresivnosti nasilje uglavnom operacionalizuje objektivno, preko nasilniĉkog ponašanja, odnosno kriviĉnih dela koje imaju elemente nasilja. Studije koje operacionalizuju nasilje na ovakav naĉin će biti prikazane u tekstu. Teorijski, postojala bi tri kljuĉna izvora nasilja u psihopatiji i ona u stvari pokrivaju tri razliĉite sub-ordinirajuće crte ovog fenomena (Guy, Edens, Anthony, & Douglas, (2005): impulsivnost podstiĉe razliĉite vrste problematiĉnih ponašanja, uljuĉujuĉi i nasilje ili dovodi do konzumiranja psihaoktivnih supstanci, što ponovo moţe rezultirati u nasilju (Ţivotni stil); odreĊeni stavovi i uverenja koje poseduju osobe sa izraţenim psihopatskim crtama vezane za centriranost na sebe i svoje potrebe i iskorišćavanje i manipulaciju drugih mogu voditi do nasilja (Interpersonalni stil) i na kraju, osećanja krivice, empatije i straha koja predstavljaju supresor nasilniĉkog ponašanja kod ovakvih osoba su slabo izraţene (Afektivitet). Empirijska istraţivanja potvrĊuju povezanost psihopatije i nasilja, meĊutim, ne odgovaraju u potpunosti onome što teorija predviĊa i nisu konzistentni. U prospektivnoj studiji koju su sproveli Gretton, Catchpole & Hare (2004) rejting mere psihopatije su uzete pomoću instrumenta PCL-YV na adolescentskom uzrastu. Potom je nakon deset godina izvršena predikcija ĉinjenja kriviĉnih dela sa elementima nasilja (u koje su autori ubrojali: ubistvo, teško ubistvo i pokušaj ubistva; razbojništvo, pljaĉke, otmice, posedovanje oruţja i trovanje). Rezultati su pokazali da skor na skali psihopatije predviĊa vršenje kriviĉnog dela sa elementima nasilja kada se u analizi kontroliše uzrast na kome je izvršeno prvo kriviĉno delo, broj nenasilnih i nasilnih dela izvršenih pre procene i simptomi poremećaja ponašanja (Gretton et al., 2004). Kao otvoreno pitanje ostaje preciziranje povezanosti specifiĉnih psihopatskih crta i nasilja, jer je u ovoj studiji kao prediktor korišćen samo ukupan skor na instrumentu. Na ovo pitanje jasno daje odgovor meta–analiza u kojoj je poreĊena uspešnost devet instrumenata za procenu rizika, kada je u pitanju predikcija nasilnog ponašanja (Yang, Wong & Coid, 2010). Podaci dobijeni u ovoj studiji pokazuju da Faktor 2 PCL-Ra 6 zapravo pokazuje 6 Treba napomenuti da su podaci u meta-analizi obraĊivani za nešto kraću verziju instrumenta: PCL-R:SV. 32 pouzdane i dosledne povezanosti sa nasilniĉkim ponašanjem, dok Faktor 1 nije suštinski povezan sa nasiljem. Ova povezanost postoji i kada je reĉ ne samo o nasilju prema drugim ţivim bićima već i sa fiziĉkim uništavanjem imovine drugih (Gray, Hill, McGleish, Timmons, MacCulloch & Snowden, 2003). Relacije izmeĊu Faktora 2 i nasilja su replicirane i u drugim istraţivanjima ali odnosi izmeĊu prvog faktora i nasilja su i dalje nedosledni. Kada se kriterijum nasilja dodatno specifikuje, odreĊene veze se pojavljuju. Recimo crta Afektiviteta (kao aspekt Faktora 1) je u većoj meri izraţena kod muškaraca koji vrše nasilje u porodici, merenim objektivno, preko kriviĉnog dela nasilja u porodici (Swogger, Walsh & Kosson, 2007). Jako je vaţan i podatak dobijen u ovom istraţivanju da Ţivotni stil (kao aspekt Faktora 2) negativno korelira sa porodiĉnim nasiljem. Nešto drugaĉiji nalazi se dobijaju kada se kao kriterijum uzme teţina povrede koju je poĉinioc naneo ţrtvi (u pitanju su razne vrste kriviĉnih dela, dakle ne samo nasilje u porodici, a teţina povrede je merena preko podataka iz osuĊeniĉkih dosijea): i ovde Afektivitet i Ţivotni stil imaju nezavisne doprinose objašnjenju kriterijuma ali su oba sa njim pozitivno povezana (Vitacco, Caldwell, Van Rybroek, & Gabel, 2007). MeĊutim, ni ovi nalazi nisu uspešno replicirani: u jednom novijem istraţivanju u kojem se takoĊe prouĉavala teţina povrede naneta ţrtvi (Walsh, Swogger, & Kosson, 2009), Interpersonalni stil i Antisocijalnost imaju pozitivne a Afektivitet, negativan doprinos predikciji. Hipoteza koja se moţe postaviti u vezi nekonzistentnosti nalaza je razvojne prirode: u prvom istraţivanju (Vitacco et al., 2007) subjekti su bili maloletni delinkventi dok su u drugom (Walsh, Swogger, & Kosson, 2009), ispitanici bili odrasli osuĊenici. Ukoliko bi se uzrast ispitanika uzeo kao moderatorska varijabla u nekom budućem istraţivanju on bi mogao otkriti razvojne specifiĉnosti psihopatije kao izvora nasilniĉkog ponašanja. Istraţivaĉi su pokušali da utvrde ne samo da li postoje aditivni uticaji dva faktora psihopatije na produkciju nasilja, već i da li faktori interreaguju pri generisanju nasilnog ponašanja. Prvobitni odgovor na ovo pitanje je bio pozitivan: pronaĊena je znaĉajna interakcija izmeĊu prvog i drugog faktora pri predikciji nasilja i to takva da je sposobnost Faktora 2 da objasni nasilje bila znaĉajno sniţena kod osoba koje imaju niske skorove na Faktoru 1 (Walsh & Kosson, 2008). Dakle u pitanju je pojaĉavajuća interakcija: izraţena manipulativnost i emotivna površnost pojaĉavaju uticaj antisocijalnih tendencija na produkciju nasilja. MeĊutim, ovaj nalaz se nije odrţao u 33 rezultatima meta-analize koja je uzela u obzir 32 studije i koja je potvrdila vaţnost drugog faktora u objašnjenju nasilja: oba faktora su pokazala nezavisne doprinose prvog reda ali je uĉešće Faktora 2 u predikciji skoro ĉetiri puta veće nego Faktora 1 (Kennealy, Skeem, Walters & Camp, 2010). MeĊutim, interakcija ova dva faktora se nije statistiĉki znaĉajno razlikovala od nule, što znaĉi da ipak nema njihovog multiplikativnog dejstva na produkciju nasilja. Ĉini se da nalazi relativno jasno govore da se povezanost izmeĊu psihopatije i nasilja moţe pre svega atribuirati uticaju antisocijalnih crta i riziĉnog ţivotnog stila na produkciju nasilja, dok relacije onih personalnih karakteristika koje opisuje Faktor 1 i nasilja još uvek nisu dovoljno jasne. Sa druge strane, dosadašnji nalazi govore da manipulativnost i emocionalna zaravnjenost (Faktor 1) uĉestvuju u produkciji nasilja u porodici (Swogger, Walsh & Kosson, 2007) iz ĉega se moţe zakljuĉiti da je moguće da ovaj oblik nasilja poseduje kvalitativne razlike u odnosu na nasilje usmereno van porodiĉnog kruga. Dalje, ovaj nalaz govori da osobe koje fiziĉki povreĊuju svoje biološke srodnike poseduju endogene psihopatske karakteristike bez kojih verovatno ovaj oblik ponašanja ne bi mogao nastati. Treba meĊutim napomenuti da se još uvek vodi debata o tome kolike su zaista veliĉine efekata uticaja psihopatije na produkciju nasilja. Neki savremeni nalazi pokazuju da su veliĉine tih efekata male, nekonzistentne u odnosu na metodologiju ispitivanja psihopatije kao i vrstu nasilja (Camp et al., 2013). Zbog toga se ne moţe formirati jasna i nedvosmislena strategija vezana za merenje psihopatije u praksi, odnosno još uvek se ne moţe taĉno reći u kojim prilikama će odreĊeni instrument dati najbolje predikcije. 2. 3. Moralnost. Osobe sa izraţenim psihopatskim crtama se u većoj meri ukljuĉuju u agresivna i nasilna ponašanja. Kako ona ĉesto rezultiraju u nanošenju bola ili štete drugima a takoĊe i u kršenju socijalno uspostavljenih normi, ovakva ponašanja moraju biti moralno-relevantna. Prethodno izneseni nalazi postavljaju pitanje kakvi su moralni aspekti liĉnosti osoba s psihopatskim crtama? Prva istraţivanja na ovu temu izvršena su u okviru Kolbergove teorije o razvoju moralnog mišljenja (Kohlberg, 1969) sa hipotezom da psihopate zauzimaju niţe stadijume moralnog razvoja, meĊutim ova hipoteza je generisala nedosledne empirijske rezultate (Glenn, Iyer, Graham, Koleva, & Haidt, 2009). 34 Novija istraţivanja idu u pravcu otkrivanja povezanosti psihopatije sa razliĉito operacionalizovanim konceptima moralnosti. Jedan od njih se zasniva na pet izvora moralnosti koji bi potencijalno mogli da budu kulturalno invarijantni i da se ĉak pojavljuju kod drugih ţivotinjskih vrsta, pre svega antropoidnih majmuna (Haidt & Graham, 2007): 1. Moralnost zasnovana na brizi koja nastaje kao reakcija na bol druge osobe; 2. Moralnost zasnovana reciprocitetu, jednakosti i pravdi; 3. Moralnost usmerena na ĉlanove sopstvene socijalne grupe; 4. Poštovanje moralnih pravila usled potčinjavanja autoritetu i 5. Moralni ideal koji se zasniva na ĉistom, svetaĉkom ţivotu punom vrline 7. Istraţivanja koja su koristila ovih pet izvora moralnosti kao kriterijum pokazuju da postoje diferencijalne povezanosti izmeĊu psihopatije i moralnosti. Prvi nalazi su identifikovali moralnost brige, pravde i ĉustunstva (dakle prvu, drugu i petu u preĊašnjoj klasifikaciji) kao one oblike moralnosti gde osobe sa izraţenim psihopatskim crtama imaju niţe skorove (Glenn et al., 2009). Niţi osećaj brige za druge kao i smanjen osećaj za jednakost i pravdu potvrĊeni su i kod osuĊenika sa visokim psihopatskim crtama (Aharoni, Antonenko, & Kiehl, 2011). Prethodno opisana istraţivanja pokazala su da su psihopatske crte povezane sa odreĊenim ali ne svim aspektima doţivljavanja moralno-relevantnih situacija. U ovom kontestu vaţno je pomenuti nalaze koji mogu bliţe objasniti prirodu psihopatskog moralnog deficita: da li je u pitanju specifiĉnost kognitivnih ili afektivnih procesa (ili i jednih i drugih) koja dovode do smanjenih moralnih kapaciteta? Od potencijalne koristi ovde bi mogla biti distinkcija moralnih prestupa koju je predloţio Blair (2007). On razdvaja dve vrste prestupa: 1. Socijalno-konvencionalne prestupe koji predstavljaju povrede socijalnih normi i društveno dogovorenih oblika ponašanja u socijalnim interakcijama koji su kulturalno specifiĉni i 2. Moralne prestupe (u uţem smislu) koji imaju jasne negativne posledice (psihiĉke, fiziĉke, materijalne) na drugu osobu. Nalazi pokazuju da je ova taksonomija empirijski odrţiva: razlika izmeĊu ove dve vrste situacija prepoznaje se već na uzrastu od 39 meseci (Smetana, 1981) i distinkcija je invarijantna u odnosu na kulture (Song, Smetana, & Kim, 1987). Prva ostraţivanja na psihopatama pokazala su da oni ne mogu da naprave ovu distinkciju (Blair, 1995), meĊutim najnovija istraţivanja nisu replicirala ovaj nalaz (Dolan & Fullam, 2010; Aharoni, Sinnott-Armstrong, & Kiehl, 2012). U prvoj od ove dve studije je dobijeno da 7 O problemima ove taksonomije moralnih izvora kao i teoriji na kojoj je ona zasnovana ne moţe se raspravljati u ovom tekstu, ali oni su svakako brojni. 35 osobe kod kojih je izraţeniji Interpersonalni stil u većoj meri imaju tendenciju da ĉine kako moralne, tako i socijalno-konvencionalne prestupe (Dolan & Fullam, 2010). Prethodni nalazi sugerišu da su osobe sa psihopatskim crtama u stanju da donesu ispravan sud o tome šta predstavlja moralni ĉin. Implikacija ovih nalaza jeste da psihopatske crte uĉestvuju u produkciji amoralnog ponašanja verovatno tako što ometaju emocionalne procese koji su povezani sa prosocijalnim ĉinovima. Sa ovom pretpostavkom su konzistentni nalazi da psihopate imaju smanjenu sposobnost da doţive bol i emocionalnu povreĊenost druge osobe (Young, Koenigs, Kruepke, & Newman, 2012). Odsustvo empatije predstavlja jedan od srţnih indikatora psihopatije (Hare, 2003), meĊutim, moguće je da ponašanje psihopata nije odreĊeno samo odsustvom saosećanja već i prisustvom odreĊenih emocija koje ih vode u amoralna ponašanja. Potvrda ove hipoteze se dobija u nalazima o uĉešću psihopatskih crta u produkciji ―Altruistiĉkog kaţnjavanja‖. U pitanju je tendecija da se na neki naĉin kazne pojedinci koji krše socijalne norme, ĉak i ako osoba koja vrši kaţnjvanje mora da plati odreĊenu cenu (Boyd, Gintis, & Bowles, 2010). Empirijski nalazi pokazuju da osobe sa visokim skorovima na psihopatiji ne samo da u većoj meri kaţnjavaju druge kada za to imaju priliku, već da to ponašanje za njih predstavlja odreĊenu emocionalnu gratifikaciju, odnosno da uţivaju u njemu (Masui, Iriguchi, Nomura, & Ura, 2011). Sadistiĉke i brutalne emocije nisu deo ni jednog savremenog modela psihopatije ali koreliraju pozitivno sa psihopatskim crtama (MeĊedović, 2011; Buckles, 2012). Moţe se zakljuĉiti da dosadašnji nalazi ubedljivo govore da psihopatske crte utiĉu na disfunkcije moralnog koda preko emocionalnih procesa a ne kognitivnim deficitima koji bi onemogućavali odluĉivanje u moralnim situacijama. 2. 4. Socijalna percepcija. Osobe sa visoko izraţenim psihopatskim crtama na razliĉite naĉine mogu povrediti ili oštetiti osobe sa kojima stupaju u kontakt. Kako ih onda drugi ljudi opaţaju? Da li se psihopatija uopšte moţe validno proceniti kod drugih osoba, kako bi se osobe sa takvim crtama mogle izbeći u interpersonalnoj interakciji? Jedan broj istraţivanja se bavio socijalnom percepcijom psihopatije. MeĊu ovim istraţivanjima izvaja se procedura ―kratkih odseĉaka ponašanja‖ (thin slices of behavior: Oltmanns, Friedman, Fiedler, & Turkheimer, 2004). Ova metodološka procedura podrazumeva da ispitanici procenjuju razliĉite karakteristike osoba u stimulusima koji mogu biti izloţeni vizuelno, auditivno (putem video ili audio zapisa) 36 ili kombinacijom ova dva modaliteta. Stimulusi se izlaţu u kratkim vremenskim intervalima. Kada je psihopatija u pitanju, ovaj postupak je svakako doţiveo vrhunac u istraţivanju koje su sproveli Fauler, Lilienfeld i Patrik. U ovoj studiji je pokazano da se oba faktora PCL-Ra mogu validno prepoznati kod drugih osoba, a taĉnost prepoznavanja je bila veća kod interpersonalnih i afektivnih crta (r=0.51) nego kod impulsivnih i antisocijalnih (r=0.44). Ono što je posebno zanimljivo jeste da su stimulusi procenjivaĉima izlagani u tri vremenska intervala: 5, 10 i 20 sekundi, a da su se najuspešnije procene dobijale tokom najkraćeg vremenskog izlaganja (Fowler, Lilienfeld, & Patrick, 2009)! Ovde treba podsetiti na ĉinjenicu da se ovakva kongruentnost u proceni ponekad ne dobija ni na baziĉnim crtama liĉnosti gde su procenjivaĉi obiĉno osobe koje dobro poznaju ispitanike: ĉlanovi porodice ili bliski prijatelji (Colbert, Judge, Daejeong, & Wang, 2012). Autori predlaţu jednu provokativnu hipotezu u objašnjenju ovog zanimljivog nalaza: kako je manipulativnost jedna od kljuĉnih karakteristika psihopatije, duţina vremena provedena sa ovakvom osobom moţe negativno uticati na sposobnost procenjivaĉa da je ispravno proceni, jer je izloţen manipulisanju. Zbog toga (za razliku od procene nekih drugih crta) prva impresija o psihopatskim crtama kod nekoga moţe biti najtaĉnija (Fowler et al., 2009). Dakle, psihopatija se moţe prepoznati kod drugih osoba. MeĊutim, da li to znaĉi da će se takve osobe izbegavati u socijalnoj interakciji? Ne nuţno. Naime empirijski nalazi pokazuju da se osobe sa psihopatskim karakteristikama procenjuju tako da poseduju odreĊene pozitivne karakteristike. U prethodno pomenutoj studiji, procena psihopatije je pozitivno korelirala sa procenama inteligencije i fiziĉke atraktivnosti (Fowler et al., 2009). Ranije studije su takoĊe otkrile da se osobe sa karakteristikama antisocijalnog poremećaja liĉnosti (konstrukta po sadrţaju sliĉnom psihopatiji) takoĊe procenjuju kao atraktivne (Friedman, Oltmanns, Gleason, & Turkheimer, 2006). Do sliĉnog zakljuĉka došle su i studije koje nisu koristile metodologiju kratkih odseĉaka ponašanja. Pokazano je da se, na primer, psihopatske osobine procenjuju kao privlaĉnije (Holtzman & Strube, 2013), ĉak i u odnosu na druge baziĉne crte liĉnosti koje se redovno procenjuju kao atraktivne (poput Saradljivosti i Ekstraverzije: Meier, Robinson, Carter, & Hinsz, 2010). Nalazi u istraţivanju koje su sproveli Rautman i Kolar na prvi pogled mogli bi da govore protiv percepcije psihopatskih crta kao atraktivnih. Oni su kao kriterijumske mere postavili crte Mraĉne trijade: Makijavelizam, 37 narcisoidnost i psihopatiju (Paulhus & Williams, 2002). Rezultati su pokazali da se psihopatske i makijavelistiĉke crte procenjuju kao manje atraktivne u odnosu na narcistiĉke (Rauthmann & Kolar 2013). MeĊutim, ovi nalazi nisu u suprotnosti sa prethodnim: psihopatija i narcisoidnost su konstrukti koji se u velikoj meri preklapaju (Lynam, 2011). Ovi nalazi samo preciziraju koje bi to najuţe crte psihopatije mogle biti atraktivne: najverovatnije su u pitanju površni šarm i grandiozni doţivljaj sopstvene liĉnosti. Fiziĉka privlaĉnost ipak nije jedina osobina koju ljudi atribuiraju osobama sa psihopatskim crtama. Uz psihopatiju se vezuju i neke socijalno nepoţeljne osobine. Osobe sa visoko izraţenim psihopatskim crtama se procenjuju kao nepoţeljne po druge, njihovo ponašanje nema negativnih posledica po njih same ali ima po ljude sa kojima dolaze u kontakt (Rauthmann & Kolar, 2012). Dalje, takve osobe se vide kao dominantne, nedostaje im briţnost i donekle su impulsivne (Rauthmann, 2012). TakoĊe, procene psihopatskih crta od strane ispitanika korelirale su pozitivno sa atribuiranom sposobnošću uspešnog laganja (Giammarco, Atkinson, Baughman, Veselka, & Vernon, 2013). Jasno je da ove atribucije imaju barem odreĊenu validnost kada se uporede sa crtama koje zaista konstituišu psihopatiju. Oĉigledno je potrebno pronaći dodatne moderatore koji bi precizirali u kojim okolnostima se psihopatske crte opaţaju kao poţeljne (atraktivne) a u kojima ne. Interesantno pitanje je i na koji naĉin se prepoznaju psihopatske crte. Jedan od mogućih naĉina jeste i korišćenje fizionomije lica kao indikatora psihopatije. Holcman je napravio fotografije prototipova osoba koje imaju visoke i niske skorove na skali psihopatije. Iako su u pitanju bili neutralni izrazi lica, procenjivaĉi su samo na osnovu fotografija mogli da atribuiraju psihopatske karakteristike onim fotografijama koja su zaista formirana od lica sa visokim psihopatskim crtama (Holtzman, 2012). Dakle, moguće je da postoje odreĊeni fizionomski markeri koji se mogu upotrebiti kao indikatori psihopatskih osobina. Dosadašnja analiza psihopatije u kontekstu socijalne percepcije je bila usmerena na to kako ljudi opaţaju osobe s psihopatskim crtama. Sledeće vaţno pitanje jeste da li postoji neki specifiĉan naĉin na koji psihopate posmatraju druge ljude? Na jednom uzorku seksualnih prekršitelja dobijeni su podaci koji mogu dati deo odgovora na ovo pitanje. Ispitanici su procenjivali sami sebe i druge ĉlanove psihijatrijskog tretmana (što 38 znaĉi da su se dobro poznavali) na psihopatskim crtama (Mahaffey & Marcus, 2006). Nalazi su pokazali da postoji pozitivna korelacija izmeĊu samoprocene na skalama psihopatije i procene drugih. Dakle, što neko u većoj meri poseduje psihopatske crte, iste osobine vidi i kod drugih ljudi. Ovaj nalaz sugeriše da psihopate mogu u većoj meri pripisivati drugima hostilne tendencije, kao što se dobija i kod agresivnih osoba (Orobio de Castro, Veerman, Koops, Bosch, & Monshouwer, 2002; Epps & Kendall, 1995). Na ovaj naĉin se mogu racionalizovati i opravdati agresivna i eksploatatorska ponašanja prema drugima. Ove crte nisu jedine koje osobe sa psihopatskim osobinama atribuiraju drugima. Druge ljude one vide još i kao manje saradljive, niskog samopouzdanja, neurotiĉne, anksiozne i depresivne (Black, 2013). Ovi nalazi upućuju da psihopate vide druge ljude kao ranjive i krhke, ipak u ovoj studiji je takoĊe dobijeno da su te procene pogrešne: što su u većoj meri bile izraţene psihopatske crte kod procenjivaĉa, to su njihove procene drugih bile manje taĉne. MeĊutim, to se moţe odnositi na crte liĉnosti drugih ljudi, ali postoje i nalazi koji govore da individue sa psihopatskim crtama mogu taĉno prepoznati koje osobe su u prošlosti bile viktimizirane i time zaista posedovati vulnerabilne karakteristike. Istraţivanje koje se bavilo ovom temom je koristilo video snimke razliĉitih osoba od kojih su neke bile viktimizirane u prošlosti a neke ne. Nakon toga su procenjivaĉi imali zadatak da gledajući te snimke procene koje su osobe zaista bile ţrtve. Procenjivaĉi sa više izraţenim psihopatskim skorovima su u većoj meri ispravno identifikovali ţrtve (Wheeler, Book, & Costello, 2009). Ovi nalazi govore da psihopate mogu biti u stanju da prepoznaju osobe sa vulnerabilnim karakteristikama, koje potom mogu postati predmet njihove eksploatacije. 2. 5. Socijalna interakcija. MeĊutim da li se to zaista dešava? Da li osobine pripisane psihopatama zaista postoje kod ovih individua i da li se ispoljavaju u njihovom ponašanju? Kada je u pitaju laganje, empirijski nalazi pokazuju da su osobe sa psihopatskim crtama zaista ―veštije‖ u laganju od osoba kod kojih su te crte slabije izraţene. Najveći deo podataka stiţe iz forenziĉkog setinga. Pokazuje se da su psihopate u stanju da simuliraju prosocijalne stavove i da verbalizuju osećaj krivice kako bi dobili manju kaznu u toku sudskog postupka (Hakkanen-Nyholm & Hare, 2009), a takoĊe imaju 2.5 puta više šanse da dobiju uslovni otpust kada se za njega prijave od nepsihopata (Porter, ten Brinke & Wilson, 2009). Štaviše pokazuje se da ova sposobnost vaţi za psihopatske crte i u opštoj populaciji, ali ne za sve: i ovde psihopatske crte imaju 39 diferencijalne povezanosti sa laganjem. Naime, uspešnost u laganju delimiĉno zavisi i od sakrivanja postojećih emocija u trenutku dok se izraţava neistina (Ekman, 2009). Nije iznenaĊenje da crta Interpersonalnog stila, koja predstavlja dispoziciju ka manipulaciji i laganju, negativno korelira sa inkonzistentnostima u facijalnoj ekspersiji emocija dok se izgovara laţ; sa druge strane, Ţivotni stil, koji predstavlja lošu kontrolu impulsa, pozitivno korelira sa odavanjem signala laganja (Porter, ten Brinke, & Wallace, 2012). Ova sposobnost verovatno je povezana sa ĉinjenicom da psihopatski prestupnici imaju manji broj facijalnih ekspresija emocija, koje su takoĊe manjeg intenziteta, kada su izloţeni prijatnim i neprijatnim stimulusima, u odnosu na nepsihopate (Herpetz, Werth, Lukas, Qunabi, Scheurkens, Kunert, 2001). Dakle emotivna zaravnjenost psihopata igra ulogu i smanjenom doţivljaju samih emocija a time i u manjem odavanju emocionalnih izraza pri laganju. Ovo potvrĊuju i nalazi da osobe sa izraţenijom emocionalnom neosetljivošću i nedostatkom krivice osećaju manje neprijatno kada treba da prevare druge ljude (Murray, Wood, & Lilienfeld, 2012). Psihopatske crte takoĊe dolaze do izraţaja u prijateljskim odnosima. Prisustvo ovih crta kod osoba pozitivno korelira sa biranjem prijatelja koji imaju resurse da zadovolje odreĊene potrebe (materijalne ili traţenje partnera), dok su obezvreĊene crte koje u principu ĉine prijateljstvo trajnijim – pouzdanost, poverenje, izgraĊen sistem vrednosti, briga, itd. (Jonason & Schmitt, 2012). TakoĊe, psihopatske crte mogu facilitirati upotrebu razliĉitih taktika manipulacije u interpersonalnim odnosima. Jedna taksonomija takvih taktika sastoji se od dvanaest naĉina manipulisanja u odnosima sa drugima (Buss, 1992). Psihopatske crte pozitivno koreliraju sa upotrebom sledećih taktika manipulacije: prinuda, upotreba nasilja, šarmiranje, reciprocitet (uĉiniti nešto zauzvrat), zavoĊenje i sopstveno uniţavanje da bi se ispunili ciljevi. Dalje, ne samo da psihopatske crte indukuju veoma razliĉit set taktika manipulacije, osobe sa psihopatskim crtama na razliĉite naĉine koriste ove taktike u zavisnosti od tipa socijalnih odnosa: porodiĉnih, prijateljskih, parterskih ili u susretu sa strancima (Jonason & Webster, 2012). Najzad, humor u odnosima ovih osoba takoĊe poseduje specifiĉne karakteristike. Psihopatske crte pozitivno koreliraju sa agresivnim humorom (ismevanje drugih) i samoporaţavajućim humorom koji ustvari predstavlja uniţavanje samog humora kao naĉina komunikacije (Veselka, Schermer, Martin & Vernon, 2010). Štaviše, upotreba agresivnog humora korelira sa Interpersonalnim stilom, Afektivitetom 40 i Ţivotnim stilom, dok samoporaţavajući humor korelira (nešto niţim intenzitetom) sa Interpersonalnim i Ţivotnim stilom (Martin, Lastuk, Jeffery, Vernon & Veselka, 2012). Dakle, nalazi govore da su interpersonalni odnosi osoba sa psihopatskim crtama proţeti eksploatacijom, zadovoljenjem liĉnih interesa, agresivnošću i neiskrenošću. 2. 6. Partnerski i seksualni odnosi. Partnerske i seksualne veze se mogu posmatrati kao jedan specifiĉan i vaţan oblik socijalne interakcije. MeĊutim, one se ovde obraĊuju u posebnom odeljku iz još jednog razloga: seksualno ponašanje je jako vaţno za sam koncept psihopatije. Naime u ĉetvorofaktorskom modelu psihopatije operacionalizovanom preko instrumenta PCL-R, od dvadeset indikatora dva su usmerena na seksualno ponašanje. Oni ispituju promiskuitetno ponašanje i ĉeste vanbraĉne veze (Hare, 2003). MeĊutim u validaciji samog instrumenta pokazano je da ova dva ajtema ne zasićuju niti dva superordinirana faktora, niti ĉetiri uţe psihopatske crte (Hare & Neumann, 2009). Ipak, i pored tih nalaza ova dva ajtema i dalje ulaze u ukupan skor PCL-R skale (Hare, 2003), što nije u skladu sa empirijskim podacima. Ovaj problem pokušala je da reši studija koja je za cilj imala da bliţe ispita odnose dva faktora PCL-Ra i seksualnog ponašanja. Pored mera psihopatije u ovom istraţivanju su od ispitanika uzete mere o broju seksualnih partnera tokom adolescencije i u odraslom dobu, uzrastu prvog seksualnog odnosa i primoravanju drugih osoba na seks (Harris, Rice, Hilton, Lalumière, & Quinsey, 2007). Ovi indikatori zasićuju jedan latentni faktor, koji se pokazao distinktivan u odnosu na dva faktora psihopatije ali znaĉajno pozitivno korelira sa oba 8 . Time je pokazano da psihopatske crte zaista asociraju sa brzom partnerskom strategijom koja se zasniva na velikom broju partnera, kraćim vezama i niţom emotivnom investiranošću. Veliki broj istraţivanja je replicirao ali i produbio ove nalaze. Recimo, dobijeno je da prvi faktor korelira pozitivno sa brzom partnerskom strategijom i traţenjem novih i uzbudljivih seksualnih iskustava (Kastner & Sellbom, 2012). U ovoj studiji je dobijeno i da drugi faktor pored ova dva aspekta seksualnog ponašanja korelira sa još nekima: u pitanju su seksualna ekscitacija (osobe sa visokim drugim faktorom psihopatije imaju 8 Iako smatramo da su nalazi o povezanosti psihopatije i seksualnog ponašanja pouzdani i validni, ipak se ne moţemo sloţiti sa autorima ovog istraţivanja u njihovoj interpretaciji koncepta seksualnosti u okviru modela psihopatije. Naime, na osnovu rezultata svog istraţivanja autori smatraju da je brza seksualna strategija fundamentalni deo konstrukta psihopatije. MeĊutim, iako znaĉajne, korelacije izmeĊu seksualnog ponašanja i faktora psihopatije iznose 0.16 za prvi i 0.22 za drugi faktor (Harris et al., 2007). Ove korelacije su suviše niske da bi se seksualna strategija mogla smatrati za fundamentalni deo psihopatije, već je mnogo verovatnije da ona predstavlja korelat psihopatskih crta. 41 nizak prag seksualne ekscitacije za razliĉite seksualne stimuluse) i odreĊena kompusivnost seksualnih misli i motiva. Osobe sa visokim psihopatskim crtama ne samo da teţe kraćim vezama nego i poseduju nisku diskriminativnost kada su u pitanju seksualni partneri (Jonason, Valentine, Li, & Harbeson, 2011), dakle imaju niţe standarde i nisu preterano izbirljivi u pogledu partnera. MeĊutim, neki kriterijumi ipak postoje. Podaci pokazuju da psihopatske crte utiĉu na to da muškarci odbijaju da uĉestvuju u daljim interakcijama ukoliko ih na prvom sastanku ţena frekventno prekida tokom razgovora ili ukoliko ne vide jasne signale da će do kontakta doći i u budućnosti (Gervais, Kline, Ludmer, George, & Manson, 2013). Jasno je da su i ovi signali za potencijalno odbacivanje mogućeg partnera u sluţbi izraţenog ega i tendencije ka ekspoataciji kao aspektima psihopatske liĉnosti. Vaţno je pomenuti da se partnerska strategija psihopata odnosi i na šire aspekte veze kao što su sam stav prema vezi i ţenama uopšte. Naime sve ĉetiri psihopatske crte pozitivno koreliraju sa eksploatacijom partnera, hostilnošću prema ţenama, dominantnošću u vezama ali i negativnim stavom prema ţenama i impersonalnim stavovima prema seksu (LeBreton, Baysinger, Abbey, & Jacques-Tiura, 2013). Dakle, osobe sa psihopatskim crtama imaju brzu partnersku strategiju i ne upuštaju se u duge veze. Zbog toga one drţe partnera na distanci (Jonason, & Kavanagh, 2010). To uspevaju na razliĉite naĉine: odrţavaju prirodu odnosa seksualnom (bez emocionalnog involviranja), agresivni su prema partnerima, koriste alkohol kao izgovor za neulaţenje u dublju vezu itd. (Jonason & Buss, 2012). MeĊutim, postoje i nalazi da ovakve osobe mogu pokušavati da zadrţe partnere u vezi, barem za odreĊeno vreme. Za dublje razumevanje ekspresije psihopatskih crta u partnerskim vezama poseban uvid donosi istraţivanje koje su izvršili Jonason, Li, & Buss (2010). Njihova studija rezultirala je sa tri grupe nalaza: 1. Osobe sa visokim psihopatskim crtama u većoj meri ―preotimaju‖ partnere koji su već u vezi ali i sami napuštaju vezu zbog druge osobe; 2. Oni u većoj meri koriste specifiĉne taktike kako bi zadrţali partnera u vezi – monopolizuju partnerovo vreme, indukuju ljubomoru, poniţavaju potencijalne suparnike, podstiĉu partnera na seksualni odnos, ulaţu u sopstveni izgled i šalju verbalne signale posedovanja partnera; 3. Ove taktike su agresivne i suštinski bezuspešne jer što su psihopatske crte više izraţene to je partnerovo napuštanje veze brţe. 42 Psihopatija i dalje vaţi za set crta koji se ĉešće pojavljuju kod muškaraca nego kod ţena. MeĊutim, sa tretiranjem psihopatije kao subkliniĉkog konstrukta, rastu nalazi dobijeni i kod ţena, štaviše sve ĉešće se posmatraju polne razlike u relacijama psihopatskih crta i odreĊenih konstrukata. Kada je partnersko i seksualno ponašanje u pitanju dobijeno je da impulsivne i antisocijalne crte predviĊaju riziĉno seksualno ponašanje kod oba pola (meĊutim veza je većeg intenziteta kod muškaraca) ali da afektivne i interpersonalne crte predviĊaju riziĉno seksualno ponašanje samo kod muškaraca (Fulton, Marcus, & Payne, 2010). TakoĊe, psihopatija je kod oba pola povezana sa ranijim uzrastom stupanja u seksualne odnose i promiskuitetom. MeĊutim, kod muškaraca psihopatske crte koreliraju sa visokim samopouzdanjem, povoljnom procenom sopstvene atraktivnosti a niskom niskom anksioznošću vezanom za izgled. Kod devojaka su relacije gotovo suprotne: psihopatija je povezana sa niskim samopouzdanjem i visokom anksioznošću i stidom zbog sopstvenog fiziĉkog izgleda (Visser, Pozzebon, Bogaert, & Ashton. 2010). Prisustvo anksioznosti kod devojaka ukazuje na to da je kod njih u većoj meri prisutna sekundarna psihopatija, kod koje prisustvo neurotskih crta predstavlja diferencijalno dijagnostiĉki marker u odnosu na primarnu (Blackburn, 1975). Prethodni nalazi upućuju da bi prisustvo psihopatskih crta moglo da generiše još nasilnije oblike ponašanja koji vode u seksualne delikte. Empirijski podaci to i pokazuju. U istraţivanju izvršenom na ispitanicima iz opšte populacije pokazuje se da su psihopatske crte u korelaciji sa brojem seksualnih napada (Mouilso & Calhoun, 2012). I u populacijama osuĊenika osobe koje ponovljeno ĉine seksualne delikte (silovanja) imaju više skorove na PCL-Ru, i to posebno na prvom faktoru (Hildebrand, de Ruiter, & de Vogel, 2004). 2. 7. Psihopatologija. Psihopatija je, kako je pomenuto psihološki konstrukt koji se moţe posmatrati kao patološki fenomen, odnosno poremećaj liĉnosti. Zbog toga su istraţivanja pokušala da ispitaju odnose psihopatije sa drugim psihopatološkim sindromima a pre svega samim poremećajima liĉnosti. Psihopatija je povezana sa savremenom petofaktorskom operacionalizacijom poremećaja liĉnosti koja je dimenzionalne prirode i biće primenjivana u DSM5. Faktor 2 je povezan sa OtuĊenošću i Dezinhibicijom dok je Faktor 1 asociran sa Antagonizmom (Fossati, Krueger, Markon, Borroni, & Maffei, 2013). Najprecizniji podaci stiţu iz studije Beninga i saradnika koji 43 su koristili operacionalizacije poremećaja liĉnosti iz DSM4 i ispitali širok spektar ovih poremećaja. Interesantno je da su povezanosti izmeĊu faktora psihopatije i poremećaja liĉnosti dobijene u ovom istraţivanju suprotnog predznaka: korelacije Faktora 1 sa poremećajima liĉnosti bile negativne dok su korelacije Faktora 2 imale pozitivan predznak (Benning, Patrick, Salekin, & Leistico, 2005). Ovo istraţivanje takoĊe je rezultiralo sa dva nalaza za koje se ĉini da su u suprotnosti sa teorijskim predikcijama: prethodno opisan obrazac korelacija vaţi i za narcistiĉki poremećaj liĉnosti što je neobiĉno jer Faktor 1 sadrţi i odreĊene indikatore narcizma pa bi se oĉekivale pozitivne povezanosti. Pozitivne povezanosti prvog faktora (koje bi se mogle pre svega atribuirati afektivnim psihopatskim crtama) mogle bi se oĉekivati i kada je u pitanju sadistiĉki poremećaj, meĊutim one nisu bile znaĉajne, ali su korelacije sa drugim faktorom bile pozitivne i priliĉno izraţene. Autori ove nesaglasnosti objašnjavaju specifiĉnim sadrţajima operacionalizacija narcizma koje su korišćene u istraţivanju. Štaviše neki autori smatraju da psihopatija zajedno sa narcistiĉkim, histerioniĉnim i antisocijalnim poremećajem liĉnosti predstavlja jednu zajednuĉku latentnu dimenziju poremećaja liĉnosti (Blackburn, 2007). Sa ovom interpretacijom se ne moţemo sloţiti jer autor prenebregava empirijske nalaze i teorije koje govore da ni sama psihopatija nema jedinstvenu etiologiju. MeĊutim, njegovo drugo shvatanje, da se psihopatija poput ostalih poremećaja liĉnosti moţe razumeti kao sloţaj ekstremno povišenih ili sniţenih skorova na baziĉnim crtama liĉnosti je mnogo manje diskutabilno i kongruentno je sa savremenim shvatanjima poremećaja liĉnosti. Interesantno je da je psihopatija povezana sa jednim specifiĉnim poremećajem liĉnosti za koji se ne bi moţda odmah moglo pretpostaviti da deli neke karakteristike s njom. U pitanju je graniĉni poremećaj liĉnosti (GPL). On se odlikuje tendencijama ka samopovreĊivanju, impulsivnošću, afektivnom nestabilnošću i agresijom (Leihener, Wagner, Haaf, Schmidt, Lieb, Stieglitz, et al., 2003). Nalazi pokazuju da se u forenziĉkom uzorku karakteristike psihopatije i GPLa mogu pojavljivati zajedno. Konkretno, pokazano je da kod osoba dijagnostifikovanih sa GPLom psihopatske crte mogu razdvojiti relativno distinktne grupe osoba u zavisnosti od njihove konstelacije psihopatskih crta. Barem tri smislene grupe su identifikovane: jedna koja je imala povišene skorove na oba faktora i dve sa visokim skorovima na po jednom ali ne i drugom faktoru psihopatije (Newhill, Vaughn, & DeLisi, 2010). Neki autori su ĉak 44 predloţili alternativnu latentnu dimenziju poremećaja liĉnosti, smestivši GPL zajedno sa vulnerabilnim narcizmom i psihopatijom u isti superordinirani konstrukt nazvavši ga Vulnerabilnom Mraĉnom Trijadom (Miller, Dir, Gentile, Wilson, Pryor, & Campbell, 2010). MeĊutim, verovatno je da je smeštanje psihopatije i GPLa u istovetan konstrukt, makar na hijerarhijski višem nivou, ipak neopravdano. Pre svega, GPL je povezan iskljuĉivo sa Faktorom 2 psihopatije i ova povezanost je karakteristiĉna za ţene a ne za muškarce (Sprague, Javdani, Sadeh, Newman, & Verona, 2012). Štaviše, simptomi GPLa bi mogli da budu medijator uticaja traumatskih doţivljaja na ispoljavanje antisocijalnog ponašanja kod ţena (Blonigen, Sullivan, Hicks, & Patrick, 2012). Psihopatija se najĉešće povezuje sa agresivnošću, impulsivnošću i antisocijalnim ponašanjem, odnosno takozvanim eksternalizirajućim problemima u ponašanju, ali takoĊe i sa suicidom, odnosno pokušajem suicida kao pratiocem eksternalizirajućih ponašanja (Douglas et al., 2008; Swogger, Conner, Meldrum, & Caine, 2009). MeĊutim, povezanosti psihopatije i GPLa sugerišu da bi psihopatija mogla da bude povezana i sa internalizirajućim poremećajima, odnosno psihološkim disfunkcijama neurotskog spektra. Ove dve široke kategorije psiholoških maladaptibilnosti su i same povezane (i to priliĉno visokom korelacijom od oko r=.50: Wright, Krueger, Hobbs, Markon, Eaton, & Slade, 2013) te samim tim i ne zaĉuĊuje da se povezanosti psihopatije i ove dve klase poremećaja mogu pripisati istom faktoru: impulsivno- antisocijalnim crtama. U prilog tome govori pozitivna korelacija izmeĊu Faktora 2 i generalizovanog anksioznog poremećaja (Swogger, Walsh, Houston, Cashman-Brown, Conner, 2010). Postoje i nalazi o povezanosti psihopatije i depresije, ali na ţalost u istraţivanju koje ih iznosi se ne precizira koje specifiĉne crte psihopatije asociraju sa depresijom (Price, Salekin, Klinger, & Barker, 2013). Ipak, u ovoj studiji je takoĊe dobijeno da je interakcija psihopatije i depresije znaĉajna u predviĊanju odreĊenih kriterijumskih ponašanja koja ponovo mogu biti konceptualno dovedena u vezu sa Faktorom 2 psihopatije: agresivnošću i interpersonalnim problemima. Najzad postoje nalazi koji govore da Faktor 1 psihopatije negativno korelira sa internalizirajućim problemima, dakle u pitanju je veoma sliĉan obrazac kao i sa poremećajima liĉnosti (Willemsen & Verhaeghe, 2012). Ovi nalazi su u skladu i sa Modelom dualnog deficita: prvi faktor se odlikuje emotivnom površnošću i neosetljivošću što u stvari predstavlja ekstremizovanu emocionalnu stabilnost. Samim tim, ovaj faktor moţe biti samo 45 supresor mentalnih disfunkcija koje se zasnivaju na afektivnoj labilnosti, za razliku od Faktora 2 za koji se vezuju razliĉiti doţivljaji negativnog afektiviteta. Od svih psihopatoloških sindroma verovatno je najsloţenije pitanje odnosa izmeĊu psihopatije i psihotiĉnih doţivljaja. Kada je u pitanju dijagnoza psihoze, pronaĊeno je da je u forenziĉkoj populaciji odnos izmeĊu ova dva fenomena negativan: visoke psihopatske crte smanjuju verovatnoću da osoba dobije dijagnozu iz spektra psihotiĉnih poremećaja Douglas, Strand, Belfrage, Fransson, & Levender, 2005). MeĊutim, psihotiĉni doţivljaji se ne moraju prouĉavati samo u kliniĉkim populacijama. Empirijski nalazi kaţu da su oni prisutni i u generalnoj populaciji, štaviše odavno su u modelima baziĉne strukture liĉnosti konceptualizovane crte koje bi trebalo da predstavljaju dispozicije za ovakve vrste doţivljaja (Eysenck & Eysenck, 1976). U pitanju je crta liĉnosti koja je nazvana Psihoticizam. U operacionalizaciji ove crte javljaju se indikatori koji se baziraju pre svega na ekspresijama psihopatije. Savremeni istraţivaĉi postuliraju da je ovakva konceptualizacija crte Psihoticizma opravdana jer bi i psihopatija i Psihoticizam mogli da se zasnivaju na istovrsnim poremećajima u pristupajućim ponašanjima i inhibiciji ponašanja iza kojih stoje zajedniĉki neuralni deficiti (Corr, 2010). MeĊutim, postavlja se pitanje u vezi operacionalizacije samog Psihoticizma. Indikatori psihopatije su tu, ali gde su psihotiĉni doţivljaji? Subordinirajuće crte Psihoticizma su nedostatak empatije, interpersonalni problemi, impulsivnost i kršenje socijalno ustanovljenih normi i pravila i oni zaista koreliraju sa psihopatijom (Heym, Ferguson, & Lawrence, 2013). Jasno je ipak, da ovo nisu indikatori psihotiĉnih doţivljaja već upravo psihopatskih, te je ova veza u potpunosti tautološka i ne nosi sa sobom nikakvu smislenu informaciju. Zbog problema u validnosti operacionalizacije crte Psihoticizma, istraţivaĉi su operacionalizovali crte sliĉne psihozi na potpuno drugaĉiji naĉin i taj konstrukt nosi i drugo ime: šizotipija. Ona predstavlja široku dispoziciju ka doţivljajima nalik psihotiĉnim koja postoji u opštoj populaciji. Po prirodi je multidimenzionalna i sastoji se od tri do ĉak deset modaliteta u zavisnosti od modela koji je operacionalizuju (MeĊedović, in press). U jednom istraţivanju izvršenom kod nas dobijene su znaĉajne pozitivne korelacije izmeĊu samoprocenjene psihopatije i modaliteta šizotipije operacionalizovane preko konstrukta Dezintegracije (Kneţević, Opaĉić, Kutlešić, & Savić, 2005). Dobijene povezanosti su se u znatno većoj meri 46 odnosile na Neobuzdani ţivotni stil i Kriminalne tendencije kao faktore psihopatije, meĊutim, tri modaliteta šizotipalnih crta su korelirala pozitivno sa svim aspektima psihopatije: paranoiĉnost, maniĉnost i zaravnjeni afekat (MeĊedović, 2010). Uzorak u ovom istraţivanju su predstavljali maloletni delinkventi što je verovatno imalo uticaja na rezultate jer ostale studije nisu dolazile do sliĉnih nalaza. U istraţivanju Bonogofske jedino je bihejvioralni faktor psihopatije korelirao sa šizotipijom (Bonogofsky, 2007). Najnoviji nalazi dobijeni na studentskim uzorcima i kod šizotipije potvrĊuju obrazac strukturalnih odnosa sa psihopatijom koji je primećen kod ostalih psihopatoloških sindroma. Dve studije su dobile istovetne rezultate ukazujući da je faktor Samousmerene impulsivnosti PPIa pozitivno koreliran sa šizotipalnim crtama, dok su korelacije izmeĊu Neustrašive dominantnosti i šizotipije negativne (Ragsdale & Bedwell, 2013; Ragsdale, Mitchell, Cassisi, & Bedwell, 2013). Nalazi upućuju na zakljuĉak da manipulativne i interpersonalne crte predstavljaju protektivne faktore za razvoj šizotipalnih iskustava, mada postoji mogućnost i da se strukturalni odnosi izmeĊu psihopatije i šizotipije razlikuju u opštoj i specifiĉnim populracijama poput osuĊeniĉke. 2. 8. Inteligencija. Još je Klekli predloţio da bi psihopatija i inteligencija mogle biti pozitivno korelirane: njegovo je mišljenje bilo da je visoko funkcionalna kognicija prisutna kod osoba sa psihopatskim crtama (Cleckley, 1941). Ovaj stav jednog od kljuĉnih ljudi kada je u pitanju konceptualizacija psihopatije našao je put i do popularne kulture. Sigurno najpoznatiji eksponent ovog fenomena je lik Hanibala Lektora, protagoniste filma ―Kad jaganjci utihnu.‖ U pitanju je surovi serijski ubica, koji pored psihopatskih crta (manipulativnost, površni šarm, nedostatak, krivice, straha i empatije) poseduje i visoke intelektualne kapacitete (DeLisi, Vaughn, Beaver & Wright, 2010). Hanibal Lektor, kao primer visoko inteligentnog psihopate, postao je toliko poznat da je ušao i u neke udţbenike o psihopatiji (Blair, Mitchell, & Blair, 2005). MeĊutim, kako ĉesto biva, empirijski nalazi proistekli iz nauĉnih istraţivanja doveli su u pitanje ovakvo shvatanje odnosa izmeĊu psihopatije i inteligencije. U stvari, istraţivanja ovog odnosa prešla su zanimljiv put: od nalaza da takva povezanost uopšte ne postoji, preko podataka koji su govorili u potpunosti protiv Kleklijeve hipoteze, zakljuĉno sa onima koji su je parcijalno potkrepili. 47 Naime, prva istraţivanja validacije PCL-R skale za merenje psihopatije pokazala su da psihopatija i inteligencija nisu povezani konstrukti (Hare, 2003). Štaviše i najnovija meta-analiza dala je isti rezultat (O‘boyle, Forsyth, Banks, & Story, 2013). MeĊutim, druga istraţivanja pronašla su replikabilne i konzistentne negativne povezanosti izmeĊu psihopatije i kognitivnih sposobnosti. Ovakve povezanosti su dobijene na uzorku muških (DeLisi et al., 2010) i ţenskih (Spironelli, Segrè, Stegagno & Angrilli, 2013) psihijatrijskih bolesnika, ali i što je monogo vaţnije za generalizabilnost nalaza, na velikom uzorku iz opšte subkliniĉke populacije (Neumann & Hare, 2008 9 ). U prethodno navedenim istraţivanjima je kao mera psihopatije korišćen ukupan skor sa PCL-R skale. MeĊutim, poput ostalih elemenata nomološke mreţe kojima se ovaj rad bavi, inteligencija pokazuje drugaĉije povezanosti sa psihopatijom kada se koriste specifiĉnije mere psihopatskih crta. Koristeći strukturalno modeliranje kao tehniku analize podataka (Byrne, 2001) tri studije su pronašle diferencijalne povezanosti aspekata psihopatije i inteligencije. Pri predikciji verbalnih sposobnosti ispitanika selektovanih iz opšte populacije, Afektivitet i Ţivotni stil imaju negativne doprinose, dok Interpersonalni stil sa pozitivnim predznakom doprinosi predikciji (Vitacco, Neumann, & Jackson, 2005). Ova struktura povezanosti je replicirana u istraţivanju u kom su uĉestvovali odrasli osuĊenici a kao kriterijumska mera je korišćen ukupni skor na Vekslerovim skalama (dakle suma verbalnih i manipulativnih sposobnosti): osobe sa izraţenijim Interpersonalnim stilom teţe da imaju veći skor na testu sposobnosti, dok Afektivitet i Ţivotni stil obaraju postignuće (Vitacco, Neumann & Wodushek, 2008). Najzad, sliĉna struktura odnosa dobijena je i kod adolescenata (Salekin, Neumann, Leistico & Zalot, 2004). Ovde su intelektualne sposobnosti merene preko K-BIT testa koji pruţa jednistveni skor dobijen na verbalnim (reĉnik) i neverbalnim (matrice) zadacima (Kaufman & Kaufman, 1990), a korišćen je i STAT, instrument koji kombinuje tri vrste zadataka: analitiĉke, praktiĉne i (što je najinteresantnije za ovu studiju) kreativne (Sternberg, Castejo´n, Prieto, Hautakami & Grigorenko, 2001). U ovoj studiji je crta Interpersonalnog stila korelirala pozitivno sa oba skora na testovima inteligencije dok je Afektivitet imao negativne povezanosti sa skorom na K-BITu. 9 U prvom i trećem istraţivanju kao kriterijumska mera korišćena je verbalna skala Vekslerovog testa inteligencije (Wechsler, 1999) dok su u drugom istraţivanju upotrebljene Ravenove progresivne matrice (Raven, 1999). 48 IznenaĊujuća je pozitivna korelacija izmeĊu Ţivotnog stila i skora sa STATa, rezultat koji se nije dobijao u ranijim istraţivanjima (Salekin et al., 2004). Ovi rezultati jasno pokazuju zbog ĉega su prethodna istraţivanja rezultirala nedoslednim nalazima: nije dovoljno ispitivati ukupan skor na psihopatiji i njegove veze sa inteligencijom, jer uţe crte pokazuju sloţene veze (sa suprotnim predznacima) sa kognitivnim sposobnostima. Negativna korelacija Ţivotnog stila i inteligencije je konzistentna sa nalazima da osobe koje se ukljuĉuju u kriminalna i antisocijalna ponašanja imaju niţe skorove na testovima sposobnosti (Templer & Rushton, 2011). MeĊutim, ovaj nalaz implicira da ne postoji negativna korelacija izmeĊu inteligencije i antisocijalnog ponašanja per se, već su niţi kognitivni kapaciteti povezani sa impulsivnošću, smanjenom sposobnosti za planiranje i neodgovornošću, što su crte koje konstituišu Ţivotni stil. MeĊutim, Interpersonalni stil je pozitivno povezan sa psihopatijom. Ovaj nalaz potvrĊuje Kleklijeve pretpostavke (Cleckley, 1941) da su odreĊene psihopatske osobine zasnovane na dobrom kognitivnom funkcionisanju. Zapravo, ovaj nalaz je teorijski kongruentan: površni šarm, visoko mišljenje o sebi, ali pre svega manipulativnost zahtevaju dobru kontrolu impulsa, promišljenost i planiranje što podrazumeva funkcionalnu kogniciju. Manje oĉekivan je nalaz o negativnoj povezanosti izmeĊu Afektiviteta i inteligencije. Njen uzrok verovatno treba traţiti u disfunkcijama limbiĉkog sistema i prefrontalnog korteksa (Salekin et al., 2004) kao i nemogućnošću razvoja empatije (Kiehl, Smith, Hare, Mendrek, Forster, Brink, 2001). Štaviše, mogla bi se postaviti hipoteza da emotivne disregulacije koje se ispoljavaju preko crte Afektiviteta dovode do egzekutivnih disfunkcija koje potom rezultuju u niskom postignuću na testu sposobnosti. MeĊutim, najnoviji nalazi pokazuju da su egzekutivne funkcije povezane sa nekim ali ne svim indikatorima emocionalnih aspekata psihopatije (Snowden, Gray, Pugh, & Atkinson, 2013), što govori da je potrebno još istraţivanja da bi se objasnila ova povezanost. 2. 9. Uspešna psihopatija. U javnosti ali i u nauĉnoj zajednici postoji predominantno mišljenje da je psihopatija neizostavno povezana sa vršenjem nasilnih kriviĉnih dela, sa serijskim ubistvima, te da su psihopate suštinski razliĉite od ostalih ljudi i da su neizostavno opasni (Skeem et al., 2011). MeĊutim, neki od prethodno opisanih nalaza pokazuju da psihopatija ne mora imati iskljuĉivo negativne posledice na ponašanje. Ovakva hipoteza nije nova, odavno su predloţene pretpostavke da 49 psihopatija nije nuţno maladaptivna i da neke njene karakteristike mogu biti korisne za individuu u odreĊenim okolnostima (Lilienfeld, 1994). Najzad, sami podaci da psihopatija postoji i u opštoj populaciji, ukljuĉujući i individue koje nemaju problema sa zakonom govori u prilog ovakvom shvatanju (Paulhus & Williams, 2002). Na osnovu ovih nalaza otvoren je jedan novi, potencijalno jako obećavajući prostor, kako za empirijska istraţivanja, tako i za naše razumevanje psihopatije. U pitanju je fenomen koji se obiĉno oznaĉava uspešna psihopatija (Lilienfeld, 1998) i taj termin moţe imati dva znaĉenja: uţe se jednostavno odnosi na ĉinjenicu da odreĊene osobe sa psihopatskim crtama uspešno izbegavaju hapšenje i sudske kazne iako se moţda upuštaju u kriminalna ponašanja; šire znaĉenje se odnosi na već pomenuti koncept da psihopatija moţe generisati širok spektar ponašanja koje zapravo pomaţu individuama da se uspešno adaptiraju na uslove okoline. OdreĊeni empirijski nalazi potvrĊuju koncept uspešne psihopatije. Ne samo da osobe sa izraţenim psihopatskim crtama uspešnije laţu (Porter et al., 2012) već su i uspešnije u prepoznavanju laganja (Lyons, Healy, & Bruno, 2013). Naime, u skorašnoj meta-analitiĉkoj studiji pokazano je da ljudi ne prepoznaju laţ uspešnije od nivoa sluĉajnosti (Bond & DePaulo, 2008). Individualne razlike u prepoznavanju laţi su dosta niske i ĉak ni ĉlanovi odreĊenih profesija za koje bi se pretpostavljalo da su povezane sa uspešnijim prepoznavanjem laganja (policajci, carinici) nisu uspešniji u tome od drugih. MeĊutim, psihopatske crte oĉito pozitivno koreliraju sa taĉnim prepoznavanem laganja. Iako su uzroci ovoj pojavi još uvek nepoznati, njene bihejvioralne manifestacije su jasne: prepoznavanje laganja je jedna vrlo korisna sposobnost koja moţe omogućiti osobama koje je poseduju da se adekvatnije adaptiraju u socijalnoj sredini, ĉak i poboljšati mogućnosti manipulisanja drugima što jeste jedna od kljuĉnih karakteristika psihopatije. Dalje, psihopatija pretpostavlja slabiju emocionalnu reaktivnost što ima negativne posledice u oteţanom razvoju empatije (Mullins-Nelson, Salekin, & Leistico, 2006), ali moţe sa sobom nositi i neke benefite. Jedan od njih je da psihopatija korelira negativno sa socijalnom anksioznošću (Hoffman, Korte, & Suvak, 2009). Nedostatak socijalne anskioznosti olakšava upuštanje u interakciju sa drugim osobama ukljuĉujući preuzimanje inicijative u socijalnim odnosima što rezultira povećanom prilagoĊenošću u ovom domenu. Kada su u pitanju partnerski odnosi kao deo socijalnih interakcija, 50 pomenuti su nalazi da osobe sa psihopatskim crtama odbijaju da uĊu u dalju interakciju sa potencijalnim partnerima koji ih prekidaju u razgovoru i ne daju znake da će se interakcija nastaviti u budućnosti (Gervais et al., 2013). Autori interpretiraju ove podatke kao adaptivnu korist psihopata jer time oni prekidaju interakciju sa potencijalnim partnerima koji bi mogli da imaju nisku relacionu vrednost. Najzad, nalazi pokazuju da se prednosti psihopatije ne moraju ograniĉiti samo na socijalni kontekst. Podaci govore da psihopatske crte mogu generisati racionalno odluĉivanje, upravo zato što emocije ponekad utiĉu na donošenje neracionalnih odluka sa negativnim posledicama po onoga ko donosi odluku (Osumi & Ohira, 2010). Niska emocionalna reaktivnost oĉito moţe pomoći da se u odreĊenim situacijama donose racionalnije odluke. Postoje istraţivanja koja su se bavila psihopatijom kod poznatih i javnih liĉnosti. Jedna od njih se bavila ameriĉkim predsednicima. Procenjivaĉi koji su bili biografi, novinari i društveni nauĉnici su napravili rejting mere liĉnosti 42 ameriĉka predsednika (kao procenjivaĉi su uzeti ljudi sa velikim znanjem o nekom predsedniku, koji su bjavljivali radove ili knjige o njemu itd) iz kojih su izvuĉene mere psihopatije (Lilienfeld, Waldman, Landfield, Watts, Rubenzer, & Faschingbauer, 2012). Nezavisno od ovih mera uzeti su razliĉiti podaci o mandatu svakog predsednika kao i objektivni indikatori performansi uĉinka svakog od nih na toj poziciji. Nalazi su pokazali da psihopatske crte neustrašivosti (smanjena sposobnost generisanja emocije straha) i potrebe za dominacijom pozitivno koreliraju sa predsedniĉkim performansama, voĊstvom, ubedljivošću, rešavanjem kriza, odnosima sa Kongresom, iniciranjem novih projekata i pozitivnim utiskom javnog mnjenja. Neki autori su otišli i korak dalje i interpretirali odreĊeni broj junaka iz modernih filmova i knjiga kao nosioce psihopatskih osobina: Dţejms Bond, Betmen, Dr. Haus itd. (Jonason, Webster, Schmitt, Li, & Crysel, 2012). Ovi nalazi govore da odreĊene psihopatske crte mogu odvesti osobe ne samo do visokog i prestiţnog statusa u društvu već da se mogu doţivljavati pozitivno i prijatno od strane velikog broja ljudi. Naravno, uvek su u pitanju određene psihopatske crte, nigde nisu prisutne sve karakteristike psihopatije i one se izraţavaju u specifiĉnom kontekstu. Verovatno je najveći broj istraţivanja u okviru uspešne psihopatije izveden u polju biznisa i organizacija. Ona su pokrenuta interesantnom Babiakovom 51 pretpostavkom da veliki broj uslova koji vaţe u organizacijama i firmama, zapravo predstavljaju socijalnu i radnu nišu koja je vrlo privlaĉna za psihopate (Babiak, 1995). Misli se na uslove koji od menadţera i poslovoĊa zahtevaju da ne budu empatiĉni prema radnicima, da su orjentisani jedino ka profitu, a pri tom se nemilosrdno bore za svoje napredovanje u poslu koristeći na tom putu taktike manipulacije i vodeći se geslom da ―cilj opravdava sredstvo‖. Ove pretpostavke su detaljno izloţene u priliĉno popularnoj knjizi ―Zmije u odelima: kad psihopate idu na posao‖ (Babiak & Hare, 2006). Neki autori su predloţili da osobe sa psihopatskim crtama pomoću šarma i pretvaranja mogu sakriti svoje ―mraĉne‖ karakteristike i predstaviti se poslodavcima kao idealne voĊe (Furnham, 2007). Drugi su dali projekciju da je proporcija osoba sa psihopatskim crtama na visokim funkcijama u korporacijama oko 3%, u poreĊenju sa 1% u opštoj populaciji (Boddy, Ladyshewsky, & Galvin, 2010). MeĊutim iako psihopatske crte mogu biti od pomoći osobama da napreduju u modernim korporacijama one ipak na duţe staze ne donose dobre posledice po firmu.10 Nalazi pokazuju da su osobe sa psihopatskim crtama u većoj meri spremne da donose neetiĉke odluke kada je u pitanju poslovni kontekst, i da to ĉine zbog moralnih deficita o kojima je raspravljano ranije (Stevens, Dueling, & Armenakis, 2012). TakoĊe oni su u većoj meri spremni da prihvate i podrţe kriviĉna dela ―belog okovratnika‖ (pronevere, prevare i mito: Ray, 2007). Treba dodati još jednu reĉ opreza: iako je tema ―korporativne psihopatije‖ veoma popularna kako meĊu nauĉnicima i u medijima, broj empirijskih istraţivanja izvršenih u ovoj oblasti i dalje je veoma mali (kao i broj istraţivanja u vezi uspešne psihopatije uopšte). Trebalo bi saĉekati dodatne nalaze i replikacije starih, pre nego što se donesu definitivni sudovi o ulozi psihopatskih crta u svetu biznisa. Ovaj posao će sigurno olakšati veliki broj skala za ispitivanje psihopatije koje se mogu koristiti u opštoj populaciji ali i postojanje specifiĉnih instrumentata konstruisanih sa specifiĉnim ciljem da ispitaju psihopatiju u poslovnom setingu (Smith & Lilienfeld, 2012). Radovi koji pokušavaju da objasne razliku izmeĊu uspešne i neuspešne psihopatije su još reĊi. Najveći broj njih se fokusirao na neurološke razlike izmeĊu ove dve grupe osoba. Neki podaci pokazuju da bi uspešni psihopati mogli da imaju bolje egzekutivno funkcionisanje u odnosu na kontrolnu grupu (Ishikawa, Raine, Lencz, Bihrle, & LaCasse, 2001). TakoĊe neki podaci govore da uspešnu psihopatiju 10 Da ne pominjemo to da nikako nisu dobre po ostale zaposlene u organizaciji! 52 karakteriše bolja alokacija resursa paţnje u odnosu na neuspešnu (Gao, Raine, & Schug, 2011). Na osnovu postojećih podataka naĉinjen je neurobiološki model razliĉitog moţdanog funkcionisanja uspešnih i neuspešnih psihopata, ali on tek treba da dobije eksplicitne empirijske potvrde (Gao, Raine, & Phil, 2010). Verovatno najveće heuristiĉke potencijale za razumevanje uspešne psihopatije predstavljaju tri moguća modela koja pokušavaju da objasne ovaj fenomen (Hall & Benning, 2006): 1. Subklinički model pretpostavlja da se uspešne i neuspešne psihopate razlikuju samo po intenzitetu u psihopatskim crtama, a da je struktura tih crta u obe grupe potpuno ista. Zbog manje izraţenosti psihopatskih karakteristika ove individue ĉine i manji broj socijalnih, moralnih i pravno-zakonskih transgresija zbog ĉega mogu bolje da se uklope u društvo. 2. U modelu moderirajuće ekspresije pretpostavlja se da odreĊeni moderatori poput inteligencije, uspešne socijalizacije i višeg ekonomskog statusa mogu da budu supresori psihopatije kada je u pitanju antisocijalno ponašanje. 3. Na kraju, model dualnih procesa predlaţe da su interpsersonalne i afektivne (faktor 1) crte psihopatije suštinski drugaĉije od impulsivno-antisocijalnih (faktor 2). Ovaj model bi dakle predlagao da izmeĊu uspešnih i neuspešnih psihopata nema razlike kada su u pitanju karakteristike Faktora 1 već razlike postoje kod izraţenosti indikatora Faktora 2. Sva tri modela imaju odreĊenu empirijsku podršku. Veća izraţenost psihopatskih crta kod neuspešnih psihopata se moţe videti i po većoj prevalenci psihopata u osuĊeniĉkoj nego u opštoj populaciji (Hare, Clark, Grann, & Thornton, 2000), procene eksperata ukazuju da bi dobra kontrola impulsa i sposobnost dugoroĉnog planiranja mogla biti protektivni faktor koji razdvaja ove dve grupe osoba (Mullins-Sweatt, Glover, Derefinko, Miller, & Widiger, 2010) a takoĊe se pokazuje da su u opštoj populaciji više izraţene crte sa Faktora 1 u odnosu na Faktor 2, za razliku od osuĊeniĉke populacije (DeMatteo, Heilbrun, & Marczyk, 2006). Ovo ne treba da zaĉuĊuje jer u stvari tri predloţena modela nisu meĊusobno iskljuĉiva. Zadatak za buduća istraţivanja ostaje formiranje jednog integrisanog modela koji ukljuĉuje sve tri izloţene hipoteze. Završna razmatranja Kada pogledamo heterogenost indikatora bilo kog modela psihopatije shvatamo koliko je ona sloţen fenomen. MeĊutim, tek nam uvid u elemente njene nomološke mreţe daje pravu sliku o njenoj kompleksnosti. Ovakav fenomen je teško izuĉavati, 53 prvo zbog same njegove prirode a drugo, zbog velikog broja (verovatnih) moderatora koji utiĉu na njegovo ispoljavanje u razliĉitim okolnostima. Zbog toga veliki broj istraţivanja koja su prezentovana daje nedosledne rezultate koji su teški za replikaciju. Ipak, neki se zakljuĉci mogu izvesti ili barem pretpostaviti. Prezentovana istraţivanja imaju barem jednu jasnu poruku kada je u pitanju metodoogija istraţivanja psihopatije. Nije dovoljno koristiti ukupan skor na skali psihopatije (bilo koje) kao varijablu u istraţivanju, nije ĉak dovoljno ni koristiti mere Faktora 1 i Faktora 2. Potrebno je ići na najspecifiĉniji nivo operacionalizacije i upotrebljavati uže crte u analizi. Razlog je taj što zbog heterogenosti konstrukta crte psihopatije imaju razliĉite povezanosti sa elementima njene nomološke mreţe kao što je agresivnost, nasilje ili inteligencija (Wilson et al., 2011; Veit et al., 2010; Swoger et al., 2007; Vitacco et al., 2008). Korišćenje instrumenata koji daju samo jedan ukupni skor psihopatije, ovim postaje upitno (poput mere psihopatije inkorporirane u Mraĉnu trijadu npr). Iako su metodološke implikacije prethodno pomenutih nalaza jasne, oni otvaraju jedno vaţno teorijsko pitanje. Naime ukoliko crte koje bi trebalo da konstituišu jedan superordinirajući konstrukt daju veze suprotnog predznaka sa velikim brojem pojava, da li moţe da se odrţi pretpostavka da oni pripadaju jednom istom latentnom konstruktu? Ovo pitanje je već postavljeno u oblasti psihopatije ali jeste relativno novo. Nalazi koji bi dalje mogli da pomognu u rasvetljavanju etiologije psihopatije i njene heterogenosti mogli bi se zasinivati na meta-analizi odnosa subordinirajućih crta psihopatije. Ukoliko je moguće, najdragoceniji bi bili nalazi odnosa ĉetiri najuţe crte, a ako ne onda izmeĊu prvog i drugog faktora psihopatije. Svi posmatrani elementi nomološke mreţe se odnose na psihološke karakteristike ili ponašanja koja postoje u opštoj populaciji i odigravaju se u svakodnevnim situacijama. Koncepti poput subkliniĉke psihopatije (Williams, Paulhus, & Hare, 2007) i mere samoprocene za ispitivanje psihopatije prenele su istraţivanje ove pojave sa kliniĉkih i osuĊeniĉkih uzoraka u opštu populaciju. Nije iznenaĊujuće da zbog toga koncept uspešne psihopatije u poslednje vreme privlaĉi sve veću paţnju istraţivaĉa. Na ţalost o njemu se do sada više raspravljalo i hipotetisalo, dok je broj empirijskih istraţivanja u ovom domenu još uvek veoma mali. Naše je mišljenje da će jedna od veoma vaţnih pravaca u budućem istraţivanju psihopatije biti upravo ovaj. 54 Razlog za to je što ovakve studije mogu ne samo povećati naše znanje i razumevanje psihopatije već i imati veoma vaţne praktiĉne posledice: zaštita ljudi od mogućeg iskorišćavanja u interpersonalnim odnosima (Jonason & Schmitt, 2012), zaštita radnika u radnim organizacijama od surovih i bezobrirnih šefova (Boddy et al., 2010) i moţda najvaţnije, zaštita ţena od fiziĉkog i psihološkog nasilja u partnerskim odnosima (Swoger et al., 2007). Nesporno je da analiza nomološke mreţe psihopatije produbljuje saznanje o psihopatskim crtama. Podsećamo da su ovde izloţeni samo odreĊeni elementi mreţe koji se odnose na psihološka i bihejvioralna ispoljavanja psihopatije. Savremena istraţivanja veliku paţnju poklanjaju i genetici, neurofiziologiji i razvojnim aspektima fenomena. Broj empirijskih istraţivanja psihopatije nastavlja da raste tako da moţemo sa sigurnošću oĉekivati da će se naša slika o njoj u budućnosti sve više kristalisati i produbljivati. 55 3. Psihopatija i baziĉne crte liĉnosti Kada govorimo o relacijama izmeĊu psihopatije i drugih psiholoških konstrukata od posebne vaţnosti su crte liĉnosti. Razlog tome je što crte liĉnosti predstavljaju jedan od baziĉnih generatora individualnih razlika kod ljudi. Analiziranje odnosa bilo kog konstrukta sa njima moţe reći puno o prirodi tog konstrukta, odnosno proširiti njegovu nomološku mreţu informacijama vaţnim za njegovo razumevanje. U ovom delu teksta biće obraĊena psihopatija u kontekstu tri modela liĉnosti u okviru kojih postoji veliki (ili barem dovoljan) broj empirijskih nalaza da se o ovakvim odnosima moţe raspravljati. 3. 1. Psihopatija i Petofaktorski Model Ličnosti. Leksiĉka istraţivanja strukture liĉnosti pokazala su da se ona optimalno moţe objasniti sa pet širokih dimenzija, zbog ĉega je ovaj model nazvan Velikih Pet (John, Naumann, & Soto, 2008). Ovih pet dimenzija su: Neuroticizam (emotivna nestabilnost, dispozicija ka doţivljavanju negativnih emocija poput depresivnosti i anksioznosti), Ekstraverzija (socijabilnost, aktivitet, pozitivni afekt), Saradljivost (kooperativnost, empatija, neskolonost raspravljanju i oponiranju), Savesnost (potreba za redom, izraţen motiv za postignućem, promišljenost) i Otvorenost za iskustva (kreativnost, radoznalost, uţivanje u estetskim stimulusima). Postoje razliĉite operacionalizacije ovih pet faktora liĉnosti. Pored već pomenute najvaţniji je Petofaktorski Model Liĉnosti koji na nivou domena poseduje istih ovih pet faktora ali sadrţi i uţe crte liĉnosti u okviru svakog od njih (Costa & McCrae, 2008; Kneţević, Dţamonja-Ignjatović, & Đurić-Joĉić, 2004). Ova dva modela pokazuju izvesne razlike izmeĊu njihovih operacionalizacija koje se ogledaju i u njihovim odnosima sa drugim psihološkim pojavama. MeĊutim, kada je u pitanju psihopatija, njeni odnosi sa pet leksiĉkih faktora liĉnosti su postojani, nezavisno od operacionalizacije. Ipak, u tekstu će precizno biti pisano o kom modelu liĉnosti od ova dva je reĉ kada se navode konkretni empirijski podaci. Prva robusna informacija o donosu izmeĊu psihopatije i Petofaktorskog Modela Liĉnosti (Five Factor Model – FFM) dolazi iz pregleda literature koji je Lajnam napravio poĉetkom dvadeset prvog veka (Lynam, 2002). Njegov je zakljuĉak da se odnosi izmeĊu psihopatije (merene razliĉitim metodama) i FFMa zasnivaju pre svega na negativnim korelacijama sa dimenzijama Saradljivost i Savesnost. Dakle, po ovim 56 podacima antagonizam, agresivnost, nepromišljenost i manjak planiranja i reda su one crte liĉnosti koje primarno definišu psihopatiju. Upadljivo je koliko ovaj profil liĉi na opis osoba koje karakteriše antisocijalno ponašanje: struktura liĉnosti delinkvenata i kriminalaca se zasniva upravo na sniţenim skorovima na ove dve crte (Miller & Lynam, 2001; Le Couff & Toupin 2009). Preciznija informacija o odnosima izmeĊu psihopatije i FFMa dolazi iz jedne skorašnje meta-analize. Autori su ovde prouĉavali relacije izmeĊu psihopatije i aspekata FFMa, dakle uţih crta liĉnosti (Decyper, de Pauw, de Fryt, de Bolle, & de Clerq, 2009). Niske korelacije sa Saradljivošću se baziraju pre svega na nisko izraţenim crtama Iskrenost i Popustljivost, dok su sa domena Savesnosti sa psihopatijom u najvećoj meri negativno povezane crte Dužnost i Promišljenost. U podacima sa ove studije Otvorenost praktiĉno nije bila znaĉajno povezana sa psihopatijom dok je jedna crta iz Ekstraverzije sa njom ostvarivala pozitivnu korelaciju: Potraga za uzbuđenjem. TakoĊe, dva aspekta domena Neuroticizma pozitivno koreliraju sa psihopatijom: Hostilnost i Impulsivnost. Ovi nalazi postavljaju barem dva pitanja vezana za osnove psihopatije u strukturi liĉnosti. Prvo, da li sliĉnost profila psihopatije sa liĉnošću poĉinilaca kriviĉnih dela predstavlja empirijski nalaz koji potvrĊuje Hejrovu pretpostavku da je antisocijalno ponašanje zaista srţni aspekt psihopatije? Dalje, na osnovu definicije psihopatije a pogotovo crte Afektiviteta, teorijski bi se mogle oĉekivati negativne relacije sa Neuroticizmom, ali prethodna meta-analiza prijavljuje dve pozitivne korelacije sa aspektima ovog faktora. Postavlja se pitanje zbog ĉega. Reĉeno je da je psihopatija takoĊe multidimenzionalni fenomen i sve njene odnose sa drugim pojavama treba prouĉavati ne pomoću opšteg skora već koristeći mere uţih crta. Kada su prouĉavani odnosi izmeĊu dva faktora psihopatije i crta liĉnosti, nalazi postaju sloţeniji. Postoje podaci koji potvrĊuju one koji su već navedeni. Na uzorku adolescenata pokazalo se da crte iz modela Velikih Pet koreliraju sa oba faktora psihopatije na već opisan naĉin: Saradljivost i Savesnost negativno a Neuroticizam pozitivno (Lynam, Caspi, Moffitt, Raine, Loeber, & Stouthamer-Loeber, 2005). Pozitivne korelacije izmeĊu Neuroticizma i psihopatije na ovom uzorku se mogu objasniti i uzrastom ispitanika: povišena anksioznost se moţe pripisati specifiĉnošću razvoja u adolescenciji (Salekin, Leistico, Trobst, Schrum, & Lochman, 2005). Već kod studenata domen Neuroticizma iz FFMa nije znaĉajno povezan ni sa jednim od faktora psihopatije, dok se negativne relacije 57 izmeĊu Saradljivosti i Savesnosti sa oba faktora uglavnom repliciraju (Miller, Watts & Jones, 2011). U prethodno opisanom istraţivanju je korišćena SRP3 skala za eksploraciju psihopatije. MeĊutim, podaci dobijeni sa PPI instrumentom su znaĉajno drugaĉiji. Neuroticizam ima negativnu korelaciju srednjeg intenziteta sa Neustrašivom dominantnošću a pozitivnu sa Samousmerenom impulsivnošću (Ross, Benning, Patrick, Thompson, & Thurston, 2009). Dalje, u ovoj studiji Saradljivost i Savesnost negativno koreliraju pre svega sa Samousmerenom impulsivnošću. Vidimo da nalazi Rosa i saradnika u potpunosti odgovaraju onim relacijama koje bi se mogle pretpostaviti iz definicije i konceptualizacije psihopatije: nizak Neuroticizam karakteriše Neustrašivu dominantnost (Faktor 1) a visok Samousmerenu impulsivnost (Faktor 2), ĉime bi se na analizi sa ukupnim skorom na psihopatiji mogla ostvariti supresija ova dva faktora tako da bi korelacija sa ukupnim skorom bila nulta, kao što su dobili Miler i saradnici; niska Saradljivost i Savesnost karakterišu Samousmerenu impulsivnost (Faktor 2), odnosno antisocijalni bihejvioralni stil što se onda ogleda i u ĉinjenju kriviĉnih dela. Ove nalaze delimiĉno potvrĊuju odnosi sa aspektima FFMa. Podaci govore da se pozitivne relacije Neuroticizma i psihopatije mogu pre svega svesti na korelacije sa Faktorom 2 (Ross, Lutz, & Bailley, 2004). I u ovoj studiji se dobijaju sistematske pozitivne relacije Neuroticizma a negativne Savesnosti i Saradljivosti sa Faktorom 2 merenim preko LSRP upitnika. MeĊutim, Faktor 1 u ovoj studiji ne korelira niti sa Neuroticizmom niti sa Savesnošću već samo negativno sa Saradljivošću. Oĉito je da razlike u operacionalizaciji psihopatije ipak znaĉajne i da utiĉu na odnose izmeĊu mera psihopatije i strukture liĉnosti. Razlike izmeĊu pojedinaĉnih mera psihopatije mogu biti prevaziĊene tako što bi se pronašle zajedniĉke latentne varijable iza razliĉitih operacionalizacija psihopatije. U jednoj skorašnjoj studiji autori su izvršili faktorsku analizu u zajedniĉkom prostoru uţih crta inventara SRP3, PPI-R i LSRP i faktora FFMa (Seibert, Miller, Few, Zeichner, & Lynam, 2011). Dobijena su ĉetiri faktora sledeće sadrţine: prvi negativno zasićuje Saradljivost a pozitivno Interpersonalna manipulacija, Zaravnjeni afekt, Faktor 1 LSRPa, Makijavelistiĉka egocentriĉnost i Emotivna hladnoća; drugi faktor su negativno zasićivali Neuroticizam i Eksternalizacija krivice a pozitivno Imunost na stres; treći faktor negativno zasićuje Savesnost od crta liĉnosti a pozitivno psihopatske crte Neobuzdanog ţivotnog stila, Faktor 2 LSRPa, Neustrašivost, Impulsivni 58 nekonformizam i Odsustvo planiranja; ĉetvrti faktor ĉine crte Otvorenosti i Ekstraverzije a zasićuje ga jedna crta psihopatije: Socijalni uticaj. Interesantno je da Kriminalne tendencije nisu imale ni na jednom faktoru dovoljno visoko zasićenje da bi bile interpretirane, što je saglasno sa nalazima da ono ne predstavlja srţnu crtu psihopatije. Sliĉnu logiku ovoj imala je još jedna studija ali sa odreĊenim varijacijama: 1. Prvo je ponovo uraĊena faktorska analiza na merama psihopatije (istovetni instrumenti kao u prethodno opisanom istraţivanju) i dobijena su ĉetiri faktora interpretirana kao Površni afekt/Manipulativnost; Neustrašiva dominantnost, Dezinhibicija i Antisocijalno ponašanje; 2. Zatim su izvršene korelacije ova ĉetiri faktora sa domenima i aspektima FFMa (Gaughn, Miller, Pryor, & Lynam, 2009). Rezultati su pokazali da Neuroticizam pozitivno korelira sa Dezinhibicijom a negativno sa Neustrašivom dominantnošću; Ekstraverzija je bila pozitivno povezana sa Neustrašivom dominantnošću a negativno sa faktorom Površni afekt/Manipulativnost, iste relacije vaţe i za crtu liĉnosti Otvorenost za iskustva; Saradljivost i Savesnost sistematski negativno koreliraju sa svim faktorima. Ovi nalazi pokazuju da meĊu psihopatskim crtama zaista postoje neke koje mogu imati povoljne adaptibilne konsekvence, odnosno referirati na koncept uspešne psihopatije. Pre svega podaci upućuju da je to Neustrašiva dominantnost. Jedno istraţivanje izvršeno kod nas ide u prilog postojanju adaptibilnih potencijala u psihopatskim crtama. Autori su analizirali odnose izmeĊu FFMa i Šizotipije sa jedne i psihopatije merene rejtinzima i samoprocenom sa druge strane (Kujaĉić et al., 2012). Rezultati su pokazali da sve mere samoprocenjene psihopatije (pomoću upitnika SRP3), Ţivotni stil i Antisocijalnost negativno koreliraju sa Saradljivošću, Savesnošću a pozitivno sa Šizotipijom, upućujući na maladaptivnu strukturu liĉnosti. MeĊutim PCL-R mere Interpersonalnog stila i Afektiviteta korelirale su pozitivno sa Savesnošću a negativno sa Neuroticizmom i Šizotipijom otkrivajući tako odreĊen potencijal ka mentalnom zdravlju i psihiĉkoj integrisanosti koje ove crte takoĊe nose sa sobom. Ĉini se da su odnosi izmeĊu psihopatije i liĉnosti merene pomoću pet leksiĉkih faktora veoma sloţeni. MeĊutim, na osnovu dosadašnjih istraţivanja mogu se izvući odreĊeni opšti zakljuĉci. Niska Saradljivost i Savesnost jesu najbolji prediktori psihopatije iz FFMa ali njihovo delovanje je ponešto drugaĉije na razliĉite aspekte 59 psihopatije: niska Saradljivost je pre svega povezana sa afektivnim crtama i manipulativnošću, dok je niska Savesnost u većoj meri odlika ţivotnog stila i antisocijalnog ponašanja (Gaughn et al., 2009). OdreĊene uţe crte Neuroticizma (Impulsivnost i Hostilitet) pozitivno koreliraju sa bihejvioralnim aspektima psihopatije, meĊutim Neuroticizam negativno korelira sa površnim afektivitetom kao delom psihopatske liĉnosti. Relacije Ekstraverzije se pre svega zasnivaju na pozitivnim korelacijama Traţenja uzbuĊenja i verovatno Asertivnosti (zbog prisustva karakteristika kao što su dominacija, snaga i teţnja za usponom) sa psihopatijom, mada se negde se pojavljuju i znaĉajne negativne povezanosti Topline (Ross et al., 2004), što je kongruentno sa hladnoćom u interpersonalnim odnosima koja odlikuje osobe sa izraţenim psihopatskim crtama. Za sada se ne moţe jasno zakljuĉiti o odnosima izmeĊu psihopatije i Otvorenosti za iskustva. 3. 2. Procena psihopatije pomoću FFMa. Prethodno opisani podaci i teorijske pretpostavke o tome kakve skorove bi osobe sa izraţenim psihopatskim karakteristikama mogle da imaju na crtama liĉnosti iz Petofaktorskog Modela, posluţili su grupi istraţivaĉa da konstruišu prototip skorova na FFMu koji bi reprezentovao psihopatiju (Miller, Lynam, Widiger, & Leukefeld, 2001; Miller & Lynam, 2003). Prototip je konstruisan na osnovu indikatora psihopatije koje operacionalizuje PCL-R instrument. Ako ispitanik u većoj meri ima rezultate koje opisuje ovaj profil za njega se smatra da ima izraţenije psihopatske crte. Podaci su pokazali da osobe koje su bliţe ovom profilu imaju višu frekvencu kriminalnog ponašanja, simptome APLa, u većoj meri konzumiraju psihoaktivne supstance (Miller et al., 2001), ponašaju se riziĉno pri seksualnim odnosima, imaju izraţeniju agresivnost i manju sposobnost odlaganja potkrepljenja (Miller & Lynam, 2003). Podaci pokazuju da osobe sa visokim skorovima na ovom prototipu imaju i izraţene eksternalizirajuće i internalizirajuće probleme u ponašanju (Derefinko & Lynam, 2007). TakoĊe, pokazano je da prototip poseduje sliĉne prediktivne skoposobnosti i diskriminativne moći u razdvajanju razliĉitih poremećaja liĉnosti i kod adolescenata (Decuyper, De Clercq, De Bolle, & De Fruyt, 2009). Ovi rezultati su validirali procenu psihopatije pomoću crta FFMa. FFM se ispituje pomoću instrumenta razvijenog da operacionalizuje hijerarhijski model liĉnosti sa pet širokih dimenzija od kojih svaka ima po šest uţih crta nazvanog NEO-PI-R (Costa & McCrae, 1992). Prethodno opisani nalazi sa prototipom psihopatije 60 konstrusanim pomoću crta liĉnosti su se bazirali na ovom instrumentu. MeĊutim, istraţivaĉi su odluĉili da konstruišu poseban instrument koji bi se bazirao na 18 uţih crta NEO-PI-Ra, za koje je pronaĊeno da pouzdano koreliraju sa psihopatijom. Instrument je nazvan Elementalna Procena Psihopatije (Elemental Psychopathy Assessment – EPA) i podaci su pokazali da njegove skale poseduju visoku korelaciju sa originalnim merama iz kojih su izvedene (srednja korelacija od r=.66) ali da poseduju inkrementalni doprinos u predikciji mera psihopatije u odnosu na originalne skale NEO- PI-Ra (Lynam et al., 2011). TakoĊe skale poseduju dobru konvergentnost sa postojećim merama psihopatije i oĉekivajuće korelacije sa kriterijumskim merama poput agresivnosti, zloupotrebe psihoaktivnih supstanci i antisocijalnog ponašanja (Wilson et al., 2011). Zanimljivo je i analizirati faktorsku strukturu ovog instrumenta. Nalazi su pokazali da ĉetiri faktora mogu optimalno objasniti variranje skorova na ovih 18 skala (Few, Miller, & Lynam, 2013). Ti faktori imenovani su Antagonizam (emotivna površnost i manipulacija drugima), Emotivna stabilnost, Dezinhibicija i Narcizam. Moţe se primetiti da su faktori, osim narcizma, veoma sliĉni onim koji su već izolovani u trofaktorskim modelima poput Trijerarhijskog ili onog koji operacionalizuje PPI. Skoro je konstruisana i kratka verzija ovog instrumenta koja ima 72 stavke (za razliku od 178 ajtema prvobitnog instrumenta) za koju su pokazane dobre metrijske karakteristike (Lynam, Sherman, Samuel, Miller, Few, & Widiger, 2013). Autori smatraju da ima nekoliko razloga zbog kojih je uvoĊenje ovakve procene opravdano. Prvi su teorijske prirode. Po njihovom mišljenju crte liĉnosti na kojima poĉiva psihopatija mogu nam reći više o samom fenomenu u odnosu na skale koje su napravljene za njegovo merenje, poput PCL-Ra (Lynam & Widiger, 2007). TakoĊe, ovakva procena pokazuje potencijale da objasni neke od izvora uspešne psihopatije, poput visoke Savesnosti koja se ponekad javlja kao pratilac psihopatskih crta a koja pruţa mogućnosti za bolju adaptaciju. Druga grupa razloga je metodološka. Smatra se da ovakva procena moţe pomoći u razvoju novih skala psihopatije, kao i da moţe biti korisna pri velikim epidemiološkim istraţivanjima kada se ĉesto zadaju mere liĉnosti ali nema prostora za ispitivanje nekih specifiĉnih crta poput psihopatskih (Witt, Donnellan, & Blonigen, 2009). 3. 3. Psihopatija i HEXACO model strukture ličnosti. Novija leksiĉka istraţivanja liĉnosti su pokazala da pet faktora moţda ne predstavljaju najoptimalniji 61 model za opisivanje strukture liĉnosti (Saucier, 2009). U velikom broju jezika je pokazano da šestofaktorska struktura predstavlja adekvatniji model baziĉnih crta liĉnosti. Istraţivanja su potpuno saglasna da je šesta crta koja se dodaje već postojećim crtama Poštenje-Skromnost, koju opisuju osobine kao što su iskrenost, osećaj za fer plej, reciproĉni altruizam nasuprot prevrtljivosti, licemernosti, uobraţenosti i pohlepe (Ashton, Lee, Perugini, Szarota, de Vries, Di Blas, Boies, & De Raad, 2004). Ovaj model liĉnosti je takoĊe operacionalizovan kao hijerarhijski preko šest domena od kojih svaki ima po ĉetiri subordinirajuće crte. Naziva se HEXACO jer je to akronim imena dimenzija liĉnosti: Poštenje (H-Honesty/Humility), Emocionalnost (E-Emotionality), Ekstraverzija (X-eXtraversion), Saradljivost (A-Agreeableness), Savesnost (C- Conscientiousness) i Otvorenost (O-Openness). Moţe se primetiti da dimenzija Neuroticizma više ne nosi to ime već je promenjena u Emocionalnost. To nije sluĉajno jer se sadrţaj nove crte samo delimiĉno poklapa sa Neurotizmom iz FFMa: u novoj crti nema indikatora impulsivnosti, hostilnosti i depresivnosti, ona se pre svega bazira na doţivljajima anksioznosti, straha i emocija koje nastaju u socijalnim interakcijama (Lee & Ashton, 2004). Markeri iritabilnosti i hostilnosti se u novom modelu nalaze na negativnom polu dimenzije Saradljivost, dok su crte poput sentimentalnosti, empatije i vezanosti za druge osobe sa Saradljivosti prešle na dimenziju Emocionalnosti (de Vries, Lee, & Ashton, 2008). Na taj naĉin zapravo crte Emocionalnosti i Saradljivosti predstavljaju rotirane faktore Neuroticizma i Saradljivosti iz FFMa. U sledećoj tabeli dati su domeni i aspekti faktora liĉnosti HEXACO modela. Tabela 3. Domeni i aspekti HEXACO modela. Preuzeto iz MeĊedović, 2011. Nivo domena Nivo aspekata POŠTENJE Iskrenost Pravičnost Izbegavanje Pohlepe Skromnost EMOCIONALNOST Strašljivost Anksioznost Zavisnost Sentimentalnost EKSTRAVERZIJA Socijalno Samopouzdanje Socijalna Smelost Druželjubivost Aktivitet SARADLJIVOST Praštanje Krotkost Fleksibilnost Strpljivost SAVESNOST Organizovanost Marljivost Perfekcionizam Obazrivost OTVORENOST Estetske Vrednosti Radoznalost Kreativnost Nekonvencionalnost 62 HEXACO model predstavlja potencijalno validniju operacionalizaciju strukture liĉnosti uopšte, kada se uporedi sa Petofaktorskim modelom, ali u oblasti psihopatije je posebno vaţan jer je novoizolovana dimenzija liĉnosti konceptualno povezana sa psihopatijom. Prvi nalazi su pokazali ne samo da Poštenje-Skromnost negativno korelira sa psihopatijom, već da su u šestofaktorskom modelu korelacije izmeĊu Saradljivosti, Savesnosti i psihopatije niţe nego u petofaktorskom (Ashton, Lee, & Son, 2000). Iako one i dalje postoje, pojavljuje se jako vaţan prediktor iz HEXACO modela koji je u većoj meri povezan sa psihopatijom: negativni pol dimenzije Emocionalnost (De Vries & Van Kampen, 2010). Teorijski ova veza je oĉekivana jer negativan pol Emocionalnosti bi trebalo da markira emocionalnu zaravnjenost i površnost. MeĊutim za razliku od FFM Neuroticizma, ovde se negativna korelacija pojavlje već izmeĊu generalnih skorova Emocionalnosti i psihopatije. Ovo je verovatno posledica toga da FFM Neuroticizam u sebi sadrţi uţe crte od kojih neke pozitivno a neke negativno koreliraju sa psihopatijom, tako da kada se analiziraju samo generalni skorovi one vrše supresiju jedna na druge i dobija se korelacija koja je blizu nuli. HEXACO Emocionalnost je homogeniji faktor: ona meri samo intenzitet u afektivnim reakcijama, indikatori hostilnosti su na negativnom polu Saradljivosti a indikatori impulsivnosti na negativnom polju Savesnosti (Lee & Ashton, 2006). Zbog ovoga se negativne relacije izmeĊu Emocionalnosti i psihopatije koje su teorijski sasvim plauzibilne, mogu videti i na generalnim skorovima. Regresione analize su potvrdile ove podatke: kada se opšti skor sa SRP3 testa regresira na HEXACO crte liĉnosti, kao najvaţniji prediktor se ispostavlja Poštenje, zatim Emocionalnost a onda Saradljivost i Savesnost (de Vries et al., 2008). Jedna skorašnja studija je pokušala da preciznije opiše negativan pol dimenzije Poštenje-Skromnost jer je on oĉito vaţan u opisu amoralnih i antisocijalnih dispozicija i ponašanja. U zajedniĉkoj faktorskoj analizi aspekata Poštenja i razliĉitih pro- kriminalnih dispozicija (odnosno kandidata za takve crte) rezultati su pokazali da se sva ĉetiri modaliteta psihopatije koje meri SRP3 skala nalaze na negativnom polu Poštenja (MeĊedović, 2012). Ovaj nalaz govori da je Poštenje-Skromnost crta liĉnosti koja uĉestvuje u generisanju svih oblika psihopatije. MeĊutim, analize u kojima su svih šest faktora liĉnosti korišćeni kao prediktori ĉetiri modaliteta psihopatskih crta dale su nešto preciznije rezultate (MeĊedović, 2011). Kada je u pitanju Interpersonalna manipulacija, 63 dominantni prediktor je negativni pol Poštenja a zatim niska Emocionalnost i Saradljivost. Površni afekt predviĊa pre svega niska Emocionalnost ali i negativni polovi crta Poštenje, Saradljivost i Ekstraverzija. Neobuzdani ţivotni stil proizilazi pre svega iz niske Savesnosti mada su ponovo negativni polovi Poštenja, Saradljivosti i Emocionalnosti zanaĉajni prediktori. Najzad, Kriminalne tendencije su predviĊene niskim Poštenjem, Saradljivošću i Savesnošću. Kod ovih nalaza nema nesaglasnosti i nedoumica poput onih vezanih za FFM model liĉnosti. Psihopatija pre svega izvire iz Nepoštenja, ali njeni koreni u baziĉnoj strukturi liĉnosti su višestruki. Pored Nepoštenja, u produkciji psihopatskih crta uĉestvuju i niska Emocionalnost koja predstavlja emocionalnu površnost i neosetljivost, niska Saradljivost koja predstavlja antagonizam i hostilnost prema drugima i niska Savesnost jer crte nepromišljenosti, neplaniranja i impulsivnosti predstavljaju njene karakteristike. 3. 4. Psihopatija u sklopu Grejevog modela osetljivosti na potkrepljenje. Grejev model nastaje na potpuno drugaĉijim osnovama u odnosu na leksiĉke modele liĉnosti. On se bazira na individualnim razlikama u uĉenju i opisuje dva baziĉna motivaciona sistema koji rukovode ponašanjem (Gray, 1987). Prvi se naziva Bihejvioralni Inhibitorni Sistem (BIS) i on je zaduţen da prekine neku aktivnost ili da je u potpunosti inhibira ukoliko organizam primeti potencijalne pretnje ili neke inkonzistentne stimuluse. Ovaj sistem se naslanja na iskustvo individue, odnosno na prethodne situacije u kojima je osoba bila kaţnjena ili nije dobila nagradu za svoje ponašanje. BIS bi takva ponašanja u budućnosti trebao da inhibira. Drugi sistem je Bihejvioralni Aktivirajući Sistem (BAS) i on kontroliše ponašanja motivisana apetitivnim podraţajima i signalima nagrade, on inicira eksploratorna i pristupajuća ponašanja koja treba da odvedu organizam do cilja. Ova dva sistema bi trebalo da budu ortogonalna, odnosno da ne zavise jedan od drugog (Newman et al., 2005). Kada se prevedu na jezik crta liĉnosti ova dva sistema odgovaraju crtama anksioznosti i impulsivnosti, redom (Ross, Moltó, Poy, Segarra, Pastor, & Montañés, 2007). BAS takoĊe reflektuje neke od crta negativnog pola dimenzije Saradljivost, kao što su antagonizam i bes (Carver, 2004). Jasne su sliĉnosti Grejevih bihejvioralnih sistema sa Modelom Dualnog Deficita koji objašnjava srţne psihopatske disfunkcije. Zbog toga je još Lajken pokušao da poveţe BIS i BAS sa psihopatijom. Njegova hipoteza je bila da primarna psihopatija nastaje na osnovu slabe aktivnosti BISa i normalne aktivnosti BASa, dok se sekundarna 64 psihopatija zasniva na visokom aktivitetu BASa i normalnoj aktivnosti BISa (Lykken, 1995). Prva istraţivanja koja su testirala ove predikcije u velikoj meri su ih potvrdila. Njuman je na osnovu skorova na PCL-R skali i upitniku anksioznosti formirao grupe koje su odgovarale primarnoj i sekundarnoj psihopatiji (Newman et al., 2005). Ispitanici iz grupe primarne psihopatije su zaista posedovali hiporeaktivnost BISa i srednje izraţen BAS, dok su osobe iz grupe sekundarne psihopatije imale jako izraţen BAS ali je i BIS bio nešto izraţeniji. Jedino ovaj poslednji nalaz nije bio u skladu sa Lajkenovim hipotezama ali su podaci u velikoj meri odgovarali teorijskim predviĊanjima. Nakon ovih nalaza istraţivaĉi su pokušali da istraţe relacije dva motivaciona sistema sa kontinualnim merama psihopatije. Već su se prvi podaci u odreĊenoj meri razlikovali od prethodno opisanih, i to vezano za povezanosti Faktora 1 i bihejvioralnih sistema. Nalazi su pokazali da Faktor 1 psihopatije zaista negativno korelira sa aktivitetom BISa ali da pozitivno korelira sa aktivitetom BASa, dok su za Faktor 2 podaci odgovarali oĉekivanim: postojala je pozitivna korelacija sa BASom dok je korelacija sa BISom bila nulta (Ross et al., 2007). Generalno ovi nalazi se potvrĊuju i u drugim studijama jedino što nije jasno jeste kakva je taĉno uloga BISa u Faktoru 2 psihopatije jer noviji nalazi pre svega izvor ovog faktora vide u jakom BASu (Wallace, Malterer, & Newman, 2009). Neka istraţivanja su pokušala da otkriju specifiĉnosti ove povezanosti tako što su analizirala skorove na subskalama BASa kojih ima tri: Osetljivost na nagradu, Aktivitet i Traţenje zabave (Carver & White, 1994). Miler i saradnici su analizirali odnose izmeĊu motivacionih sistema i psihopatije zasebno za muškarce i ţene testirajući ulogu pola kao moderatora u ovom odnosu (Miller et al., 2011). Dobijeni su pomalo iznenaĊujući rezultati: slab BIS je zaista povezan sa psihopatijom ali sa oba faktora i to samo kod ţena! Štaviše ove korelacije su bile priliĉno niske (r=-.19 za prvi i r=-.26 za drugi faktor). Sa druge strane dimenzije BASa Aktivitet i Traţenje zabave pozitivno koreliraju sa oba faktora psihopatije kod muškaraca dok kod ţena Aktivitet korelira sa prvim a traţenje zabave sa drugim faktorom psihopatije. Ovi nalazi su generalno saglasni sa ranijim podacima o izraţenosti BASa kao mogućem motivacionoj osnovi za oba faktora psihopatije (Ross et al., 2007). TakoĊe nalazi upućuju na to da je pol jak moderator kada je u pitanju odnos izmeĊu psihopatije i motivacionih sistema, ali još uvek nema interpretacija ovih nalaza. Za sada nema ni hipoteza zašto bi slab BIS bio asociran sa psihopatijom samo kod ţena, 65 pogotovu zato što mnogobrojni nalazi potvrĊuju smanjenu anksioznost i strah i kod muškaraca sa visoko izraţenim psihopatskim crtama. Verovatno bi bilo preporuĉljivo saĉekati replikaciju ovih nalaza pre davanja interpretacija. Ono što je mnogo izvesniji nalaz jeste da crta Osetljivosti na nagradu kao uţi aspekt BASa nije povezana sa psihopatijom. Istraţivanje koje je koristilo dva faktora PPIa kao mere psihopatije je rezultiralo u istim podacima kao prethodno opisana studija: Aktivitet i Traţenje zabave pozitivno koreliraju sa oba faktora ali ne i Osetljivost na nagradu (Ross et al., 2009). MeĊutim, u ovoj studiji je dobijena priliĉno visoka negativna korelacija BISa i prvog faktora psihopatije, što je mnogo više u skladu sa teorijskim oĉekivanjima. Grejeva teorija je refrmulisana i jedna od promena u teoriji jeste i uvoĊenje još jednog sistema, onog koji se zasniva na strahu i reguliše reakcije tipa bori se ili beţi (BBS: Gray & McNaughton, 2000). Jedno istraţivanje Rosove i saradnika je analiziralo odnose sva tri motivaciona sistema sa trofaktorskim modelom psihopatije koji ĉine afektivni, manipulativni i dezinhibitorni aspekti (Roose, Bijttebier, Claes, & Lilienfeld, 2011). BBS je negativno asociran sa površnim afektom u psihopatiji, slab BIS asocira i sa afektivnim i sa impulsivnim/dezinhibitornim psihopatskim crtama a BAS asocira sa sve tri crte psihopatije. Po našem mišljenju ova studija je adekvatna za sumiranje nalaza o psihopatiji u okviru Grejeve teorije liĉnosti iz dva razloga: 1. Upotrebljena je najpreciznija operacionalizacija konstrukata u odnosu na sve studije; 2. Nalazi su u velikoj meri u skladu sa prethodnim istraţivanjima i konceptualizacijom same psihopatije. Pre svega, nalazi potvrĊuju Model dualnog deficita i njegovo predviĊanje da je nedostatak anksioznosti srţ emocionalnih deficita psihopatije, što se ogleda u negativnoj korelaciji BISa i prvog faktora odnosno površnog afekta. Dalje, iako se se strah i anksioznost mogu razdvojiti kao zasebne emocije na osnovu neurobioloških podataka (Davis, Walker, Miles, & Grillon, 2010) nalazi pokazuju da se površni afekat zasniva na odsustvu i anksioznosti i straha, tako da su oba emosionalna deficita prisutna u psihopatiji. Na kraju, nalazi su priliĉno kongruentni da izraţen BAS postoji kod svih psihopatskih crta. Ovo je u skladu sa podacima o pozitivnim korelacijama Ekstraverzije (pre svega Traţenja uzbuĊenja i Asertivnosti) i negativnim korelacijama faktora Saradljivosti sa psihopatijom. Dakle, agresivnost i potreba za dominacijom su zajedniĉko obeleţje i liĉnosnih i bihejvioralnih aspekata psihopatije. 66 3. 5. Problem impulsivnosti. Impulsivnost je crta liĉnosti koja je operacionalizovana u svim prethodnim modelima. Zbog toga se moţe smatrati da je ona jedna od fundamentalnih ponašajnih dispozicija. Sama konceptualizacija psihopatije (pre svega faktor Ţivotnog stila) definiše impulsivnost kao jednu od njenih srţnih karakteristika. Ovo je potvrĊeno kroz odnose psihopatije sa baziĉnom strukturom: njene relacije sa svim opisanim modelima liĉnosti su kongruentni u smislu da psihopatija pozitivno korelira sa crtama koje su sebi sadrţe impulsivnost. MeĊutim, ni ovde situacija nije tako jednostavna. Podaci sa PPIa pokazuju da je faktor Samousmerene impulsivnosti pozitivno povezan sa impulsivnošću, to nije iznenaĊenje jer su u pitanju manje-više isti konstrukti. MeĊutim Neustrašiva dominantnost ne asocira znaĉajno sa impulsivnošću (Ray, Poythress, Weir, Rickelm, 2009). To znaĉi da osobe koje poseduju srţne psihopatske karakteristike poput odsustva straha i manipulativnosti ne moraju da budu impulsivne. Dakle, poput mnogih drugih fenomena, psihopatske crte i sa impulsivnošću imaju razliĉite vrste povezanosti. Pomenuti nalazi o odsustvu povezanosti izmeĊu Neustrašive dominantosti i impulsivnosti su replicirani i u jednoj novijoj studiji (Morgan, Gray, & Snowden, 2011). Na osnovu ovih nalaza se moţe pretpostaviti da neke osobe koje imaju izraţene crte psihopatske liĉnosti (ali ne i bihejvioralne markere) mogu imati i dobru kontrolu impulsa kao što koncept uspešne psihopatije predlaţe. Postoje nalazi koji potvrĊuju i ovu hipotezu. Snouden i Grej su ispitivali dva faktora psihopatije merene pomoću PCL-Ra i njihove odnose sa tri aspekta impulsivnosti: problemi u paţnji, motorna impulsivnost (odnosno nepromišljeno delovanje) i odsustvo planiranja (Snowden & Gray, 2011). Problemi u paţnji nisu korelirali ni sa jednim faktorom psihopatije. Motorna impulsivnost i odsustvo planiranja su u skladu sa oĉekivanjima korelirali pozitivno sa Faktorom 2. MeĊutim Faktor 1 nije korelirao ni sa jednom skalom impulsivnosti osim sa Odsustvom planiranja ali su te korelacije bile sa negativnim predznakom. Ovo znaĉi da osobe koje imaju povišene crte površnog afekta i interpersonalne manipulativnosti u stvari imaju veću sposobnost planiranja i postavljanja ciljeva. Odsustvo korelacija sa drugim varijablama impulsivnosti implicira da slaba kontrola impulsa neće predstavljati prepreku za takve osobe da se drţe plana i ostvare ciljeve. 67 Prethodni nalazi sugerišu da bi grupe koje se odlikuju primarnom i sekundarnom psihopatijom takoĊe morale da pokaţu razlike u impulsivnosti i to takve da se sekundarna psihopatija odlikuje znaĉajno višom imspusivnošću. Dve studije koje su empirijski izolovale klastere primarne i sekundarne psihopatije potvrdile su ovu pretpostavku i to kod osoba oba pola (Poythress, Edens, Skeem, Lilienfeld, Douglas, Frick, et al., 2010; Hicks, Vaidyanathan, & Patrick, 2010). Na osnovu empirijskih nalaza koji postoje o osnosima izmeĊu impulsivnosti i psihopatije Pojtres i Hal zakljuĉuju da je jednostavna i logiĉna tvrdnja da su psihopate impulsivni neodrţiva (Poythress & Hall, 2011). Srţne psihopatske crte ne moraju biti povezane sa impulsivnošću ili ĉak mogu negativno korelirati sa ovom crtom. Impulsivnost ostaje u većoj meri povezana sa antisocijalnim tendecijama. Iako ovo usloţnjava sliku o psihopatiji koju imamo, ovaj nalaz je u skladu sa odreĊenim teorijskim hipotezama. Pre svega nalazi o uspešnoj psihopatiji govore da postoje osobe u opštoj populaciji koje imaju povišene skorove na aspektima psihopatske liĉnosti ali se ne ukljuĉuju u antisocijalna ponašanja. Ovo znaĉi da crte psihopatije u opštoj populaciji predstavljaju jasno odvojene faktore te da ne moraju nuţno biti povezani (Krueger, Hicks, Patrick, Carlson, Iacono, & McGue, 2002). Stanovište o distinktivnosti psihopatskih cfrta je kongruentno sa Modelom Dualnog Deficita koji smatra da su srţne disfunkcije psihopatije, površnost emotivnog ţivota i dezinhibicija, etiološki nezavisni faktori (Hall & Benning, 2006). Ovi nalazi se mogu interpretirati i sa stanovišta konceptualizacije interpersonalnog stila kao faktora psihopatije. Ako osoba razvije ponašajni stil koji se zasniva na iskorišćavanju i manipulaciji drugih, ona ne moţe biti impulsivna jer takve taktike ĉesto zahtevaju promišljenost i vreme za njihovo sprovoĊenje u delo, što bi crte impulsivnosti ometale. Završna razmatranja Istraţivanja umerena na utvrĊivanje odnosa izmeĊu baziĉne strukture liĉnosti i psihopatije su potvrdila postavke Modela Dualnog Deficita. Studije koje su se bavile psihopatijom u okviru Grejevog modela liĉnosti otkrila su teorijski pretpostavljne relacije izmeĊu straha, anksioznosti, impulsivnosti i psihopatije. Model Velikih pet/Petofaktorski Model Liĉnosti dodao je još jednu crtu kao vaţnu za objašnjenje psihopatije: negativan pol dimenzije Saradljivost odnosno antagnonizam i netrpeljivost. 68 Najzad, HEXACO model doprinosi razumevanju psihopatije uvoĊenjem moţda najvaţnije crte koja iz baziĉne strukture predviĊa psihopatiju: negativan pol dimenzije Poštenje-Skromnost. Interesantno je uporediti i kako dva leksiĉka modela opisuju psihopatiju. FFM psihopatiju vidi pre svega kao nesposobnost planiranja, nepromišljenost, antagonizam i bes (odnosno niska Saradljivost i Savesnost). HEXACO model opisuje psihopatiju takoĊe pomoću ovih crta ali uvodi nove, koje su u većoj meri povezane sa psihopatijom: nisko Poštenje i Emocionalnost. Odnosno, HEXACO model vidi psihopatiju pre svega kao manipulativnost, prevrtljivost, narcisoidnost i nedostatak straha i anksioznosti. Na osnovu opisa samog koncepta psihopatije moţe se videti da HEXACO model u stvari pruţa detaljniju i precizniju sliku psihopatije. Iz ovakvih rezultata se moţe se moţe postaviti hipoteza da on u većoj meri postiţe uspešnost pri predikciji psihopatije u odnosu na model Velikih Pet, što se i empirijski pokazuje taĉnim (Petrović & MeĊedović, 2012b). Faktorske analize psihopatije u prostoru liĉnosti pokazuju da se psihopatija moţe adekvatno locirati na dimenzijama liĉnosti. Ovo ima vaţnu teorijsku implikaciju: psihopatske karakteritike predstavljaju crte liĉnosti, verovatno ekstremno modulirane. To znaĉi da psihopatske crte treba sagledavati iz pozicije normalnih varijacija ljudskih individualnih razlika, pre svega konativno-afektivnih. Psihopatija na ovaj naĉin izlazi iz psihijatrijskog konteksta, odnosno njeno viĊenje kao patologije nije više odrţivo. Alternativno posmatranje psihopatije jeste da ona predstavlja jednu specifiĉnu ţivotnu strategiju koja se zasniva na eksploatisanju drugih osoba i orjentaciji ka kratkoroĉnim ciljevima (Petrović & MeĊedović, 2012a). Nalazi vezani za impulsivnost dodatno usloţnjavaju sliku o psihopatiji i naglašavaju njenu heterogenost i sadrţajnu razliĉitost faktora psihopatije. Nalazi iz tipološke podele na primarne i sekundarne psihopatije sugerišu da je opravdanije govoriti o psihopatijama nego o psihopatiji, jer se tek tako mogu uzeti u obzir ove razliĉitosti u strukturi psihopatije koje postoje meĊu osobama (Vassileva et al., 2005). Ĉini se da je ovakvo gledište primenjivo ne samo na klastere osoba već i na dimenzionalne crte psihopatije. Nalazi o impulsivnosti takoĊe podrţavaju već pomenutu hipotezu da neke crte psihopatije mogu biti adaptivne i ĉak sluţiti kao protektivni faktori kada je u pitanju razvoj odreĊenih psiholoških poremećaja (kao što je sluĉaj sa crtom Afektiviteta jer ona podrazumeva odsustvo neurotiĉnih simptoma). 69 Treba pomenuti i tendenciju da se psihopatija procenjuje pomoću postojećih inventara liĉnosti, jer je ona ĉini se u zamahu i širi se na predviĊanje ne samo crta iz modela Hejra i saradnika nego i na druge operacionalizacije psihopatije (Witt et al., 2009). Po našem mišljenju ovakva istraživačka paradigma nije opravdana. Iako se psihopatija nalazi u prostoru liĉnosti, ona sadrţi specifiĉne indikatore koji ne postoje u upitnicima baziĉne strukture liĉnosti. Varijeteti manipulativnih ponašanja, emotivne površnosti, i dezinhibiranog, neobuzdanog ponašanja (koje recimo operacionalizuje upitnik SRP3) se ne mogu naći ni u jednom od postojećih upitnika liĉnosti, da ne pominjemo diskutabilne Kriminogene tendencije koje uopšte nisu zastupljene u inventarima liĉnosti. Ĉak i HEXACO model za koji i sami podaci govore da ima najveću sposobnost u detekciji psihopatskih crta objašnjava od 13% (Kriminogene tendencije) do 51% (Površni afekt) varijanse crta psihopatije (MeĊedović, 2011). Dakle, najmanje polovina varijanse psihopatskih crta nije reprezentovana HEXACO-PI-Rom. Procenjivanje psihopatije pomoću inventara liĉnosti bi samim tim dovelo do rušenja validnosti u ispitivanju psihopatije i gubitka informacija o objektu istraţivanja. Ovakvu istraţivaĉku strategiju treba izbegavati i za procenu psihopatije koristiti mere koje su razvijene upravo u tu svrhu. 70 4. Psihopatija i kriminalitet I do sada su u tekstu bili opisivani nalazi dobijeni na osuĊeniĉkoj populaciji. To je bilo neizbeţno jer su osuĊeniĉke i forenziĉke populacije do sada najviše istraţivane u oblasti psihopatije, a instrument koji je najĉešće upotrebljavan (PCL-R) se moţe zadavati samo u tim uslovima. U ovom poglavlju će biti opisani nalazi koji psihopatiju povezuju sa fenomenima bliskim samom kriminalitetu a ne nekim drugim varijablama koje su potencijalno vaţne za razumevanje psihopatije. Kriminalitet, delinkvencija i antisocijalno ponašanje poseduju veoma vaţno mesto u nomološkoj mreţi psihopatije. U pitanju je verovatno kljuĉni bihejvioralni kriterijum psihopatskih crta, zbog toga što predstavlja društveni fenomen visoke vaţnosti. I sam empirijski koncept psihopatije se razvijao u kontekstu kriminaliteta i tek se u skorašnje vreme primenjuje i van penalnog i forenziĉkog okvira. 4. 1. Psihopatija i antisocijalno ponašanje. U velikom broju studija traţene su povezanosti izmeĊu psihopatije i razliĉitih indikatora kriminalnog ponašanja ili takozvane kriminalne karijere, ukoliko to ponašanje traje dugo i stabilno je. Kriminalna karijera se moţe operacionalizovati na razliĉite naĉine. Von i De Lisi su konstruisali Indeks kriminalne karijere koji je u sebi sadrţao mere samoprocene nasilnih i nenasilnih kriviĉnih dela, uzrast na kome je prvo kriviĉno delo poĉinjeno, broj kontakata s policijom, pojavljivanje na sudu, zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i prisustvo zlostavljanja u porodici (Vaughn, & DeLisi, 2008). U njihovom istraţivanju je dobijeno da je ovakav indeks pozitivno povezan sa narcizmom i odsustvom straha kao psihopatskim crtama. Dalje, pokazano je da je psihopatija povezana sa velikim brojem varijabli koje se vezuju za kriminalitet, u populaciji litvanijskih osuĊenika. Afektivitet, Ţivotni stil i Antisocijalnost znaĉajno koreliraju sa brojem osuda, ukupnim vremenom provedenom u penalnim institucijama ali ostvaruju negativne korelacije sa brojem poslova kojima se individua bavi duţe vremena, obrazovanjem, uzrastom na kome je bilo poĉinjeno prvo kriviĉno delo i izreĉena prva pravnosnaţna osuda (Ţukauskienė, Laurinaviĉius, & Ĉesnienė, 2010). Primetno je da u ovom istraţivanju Interpersonalni stil nije bio povezan ni sa jednom varijablom kriminaliteta, dok su najveće povezanosti bile izmeĊu Antisocijalnog ponašanja i markera kriminaliteta. Sliĉne nalaze pruţa i studija izvršena u Britaniji. Interpersonalni stil nije bio povezan ni sa jednim 71 indikatorom kriminaliteta, Afektivitet je korelirao sa nasilnim kriviĉnim delima ali i brojem dela koje je karakterisalo ostvarivanje liĉne koristi (Roberts & Coid, 2007). MeĊutim i u ovoj studiji su najveće povezanosti sa kriminalitetom imali Ţivotni stil a pogotovo Antisocijalnost: pored već navedenih indikatora kriminaliteta oni su bili povezani i sa konzumiranjem psihoaktivnih supstanci, primoravanjem na seksualne odnose i begstvima iz institucija. Psihopatija je povezana sa kriminalitetom i na ranijim uzrastima. Na adolescenatskom uzrastu psihopatija je znaĉajno izraţenija u uzorku institucionalizovanih delinkvenata nego u uparenoj kontrolnoj grupi, takoĊe korelira sa korišćenjem kanabisa, alkohola (Chabrol, Van Leeuwen, Rodgers, & Séjourné, 2009) i razliĉitim indikatorima delinkvencije (Campbell, Porter & Santor, 2004). Sistematske i konceptualno oĉekivane korelacije izmeĊu psihopatije i antisocijalnog ponašanja motivisale su neke autore da predloţe psihopatiju kao esencijalni i suštinski sklop crta koji vodi do delinkvencije i kriminaliteta (DeLisi, 2009). Ovakvo dizanje psihopatije na pijadestal vrhunskog prediktora kriminalnog ponašanja se objašnjava time da psihopatija predstavlja srţnu dispoziciju sa vršenje kriviĉnih dela, konstrukt je u stanju da objedini dimenzionalna i tipološka istraţivanja kriminaliteta, potpomaţe razvojna istraţivanja i otkrivanje biosocijalnih uzroka antisocijalnog ponašanja. Iako su prethodno navedeni argumenti ispravni, posmatranje psihopatije kao jedinog uzroka kriminaliteta pokazaće se kao preuranjeno i netaĉno. Neki istraţivaĉi su se bavili povezanostima psihopatije sa problematiĉnim ponašanjem kod osuĊenika u samoj instituciji. Ĉak tri meta-analize potvrdile su povezanost ukupnog skora na psihopatiji (Campbell, French, & Gendreau, 2009) sa razliĉitim vrstama problematiĉnog ponašanja u instituciji. Ranije meta-analize pokazale su da ne postoji velika razlika u sposobnosti Faktora 1 i Faktora 2 da predvide problematiĉno ponašanje u institucionalnim uslovima (Walters, 2003). MeĊutim, novije studije pronalaze ovakvu razliku, atribuirajući veću sposobnost predviĊanja Faktoru 2: on ostvaruje veće povezanosti kada je u pitanju generalna agresivnost meĊu osuĊenicima i verbalni prestupi, dok kod neagresivnih prestupa i fiziĉkog nasilja nije bilo razlike izmeĊu dva faktora (Guy et al., 2005). Ovu razliku će istraţivanje koje izvršeno nakon ove meta analize pripisati ĉetvrtom faktoru PCL-R, osnosno Antisocijalnosti (Walters & Heilbrun, 2010). MeĊutim, moţda i vaţniji podatak do koga 72 je došla prethodno pomenuta meta-analiza jeste to da su potvrĊeni raniji nalazi o postojanju velike heterogenosti u veliĉinama efekata predikcije institucionalnih prestupa pomoću mera psihopatije (Guy et al., 2005). U nekim studijama su veliĉine efekta bile blizu nultoj dok su u drugim bile srednjeg intenziteta. Heterogenost se pojavljuje ukljuĉivanjem razliĉitih moderatora u analizu koji menjaju odnos izmeĊu prediktora i kriterijuma. Jedan od vaţnih je kontekst u kome se sprovodi procena: pokazalo se da je vaţno da li se procena vrši u forenziĉkim ili u penalnim institucijama jer se uslovi procene u ovim institucijama razlikuju po nekoliko vaţnih faktora kao što je recimo prisustvo obezbeĊenja itd. (Edens, Petrila, & Buffington-Vollum, 2001). Dakle, odnosi izmeĊu psihopatije i ponašajnih problema u instituciji nisu konzistentni već su moderirani velikim brojem faktora ĉiji uticaj na ovaj odnos tek poĉinje da se prouĉava. Postavljena su i pitanja vezana za problem uraĉunljivosti osoba sa izraţenim psihopatskim crtama. Jedan od razloga za preispitivanje uraĉunljivosti jeste odsustvo empatije a samim tim i moralnog delovanja koje bi moglo da spreĉi kriminalno i antisocijalno ponašanje (Fine & Kennett, 2004). Na ovaj problem Erikson i Vitako odgovaraju da se psihopatija kao fenomen odlikuje oĉuvanim kognitivnim funkcijama odnosno da su osobe sa psihopatskim karakteristikama racionalne i da mogu da shvate posledice svojih postupaka te da se zbog toga moraju smatrati uraĉunljivim i kriviĉno odgovornim (Erickson & Vitacco, 2012). MeĊutim, u skorašnje vreme pojavljuju se i novi razlozi koji bi mogli da idu u prilog smanjene uraĉunljivosti osoba smeštenih u kategoriju psihopata. Naime, pronaĊeno je da je psihopatija negativno korelirana sa postignućem na testovima egzekutivnih funkcija koje predstavljaju set kognitivnih procesa odgovornih za planiranje budućih dogaĊaja ukljuĉujući selektivnu paţnju i inhibiranje ometajućih stimulusa (Morgan, & Lilienfeld, 2000). Na osnovu ovih nalaza neki autori su zakljuĉili da ovakve osobe nemaju sposobnosti da inhibiraju svoje ponašanje, odnosno da kontrolišu impulse, pa su predloţili da se u sudskom postupku tretiraju kao smanjeno uraĉunljivi (Sifferd & Hirstein 2013). Nesposobnost kontrolisanja sopstvenih postupaka jeste jedan od elemenata uraĉunljivosti, ali što se tiĉe psihopatije još je preuranjeno govoriti o impulsivnosti kao mogućem uzroku smanjene uraĉunljivosti pošto tek treba da bude dokazano da je ona u tolikoj meri izraţena u grupi psihopatskih osoba da one nemaju kontrolu nad svojim postupcima. 73 4. 2. Tip izvršenog krivičnog dela. Jedna skorašnja studija pokušala je da odredi da li je psihopatija povezana sa tipom izvršenog kriviĉnog dela i sa kojim delima konkretno (Porter, ten Brinke, & Wilson, 2009). Njeni rezultati su pokazali da je psihopatija povezana sa većim brojem kriviĉnih dela uopšte, bilo da ona poseduju ili ne poseduju elemente nasilja u sebi. MeĊutim, u njoj nije pronaĊeno da je psihopatija povezana sa seksualnim prestupima. Ovi nalazi su kongruentni sa podacima u istraţivanju koje se bavilo prediktivnom moći skorova psihopatije kada je u pitanju recidiv kod nasilnih, seksualnih ili kriviĉnih dela sa oba ova elementa (Murrie, Boccaccini, Caperton, & Rufino, 2012). Podaci su ponovo pokazali da je psihopatija validan i pouzdan prediktor nasilnog recidiva, slab prediktor mešovite kategorije ponovljenih dela a da uopšte ne moţe da predvidi seksualne delikte bez elemenata nasilja. I ovi autori su pronašli heterogenost u odnosima izmeĊu psihopatije i kriterijuma. Skorovi nekih procenjivaĉa su imali bolje prediktivne moći i autori pretpostavljaju da je u pitanju iskustvo u procenjivanju, kvalitet treninga ali smatraju i da veliki broj drugih faktora utiĉe ne heterogenost. Podaci takoĊe pokazuju da adolescentski seksualni prekršioci imaju veću frekvencu antisocijalnog ponašanja ali da su znaĉajno niži na crtama grandioznosti i odsustva empatije u odnosu na poĉinioce kriviĉnih dela bez seksualnih elemenata (Netland, 2010). MeĊutim, postoje i studije koje imaju nešto drugaĉije nalaze. U pitanju su istraţivanja koja pokazuju da je psihopatija validan prediktor recidiva u vršenju dela sa seksualnim elementima, bilo da u njima postoje elementi nasilja ili ne (Hildebrand et al., 2004). Vaţno je naglasiti da su ovi podaci dobijeni u grupi osuĊenih lica koja kaznu izdrţavaju zbog kriviĉnog dela silovanja. Postoje konceptualni razlozi koji bi zaista mogli povezati psihopatiju i seksualne delikte. U pitanju su pre svega zajedniĉke karakteristike koje psihopatija deli sa seksualnim sadizmom: emocionalna neosetljivost na patnju drugih i dispozicija ka proaktivnoj agresivnosti i predatorskim nasilju (Meloy, 2002). MeĊutim, empirijski podaci ponovo nisu verifikovali ove teorijske predikcije. U skorašnjoj meta analizi o efektima psihopatije na recidiv u vršenju seksualnih delikata zaista su pronaĊeni znaĉajni efekti ali su oni ponovo skoro u potpunosti pripisani faktoru Antisocijalnosti (Hawes, Boccaccini, & Murrie, 2013). Kako rešiti ovaj problem sa nesaglasnim nalazima kada je u pitanju psihopatija i produkcija kriviĉnih dela sa seksualnim elementima? Moţda je rešenje u metodologiji istraţivanja i tipu uzoraka. 74 Ĉini se da nalazi pokazuju da psihopatija nije povezana sa vršenjem ovakvih dela, ali da u populacijama osuĊenika koji već izdrţavaju kaznu zbog seksualnih delikata skorovi psihopatije (i to posebno faktor Antisocijalnosti) znaĉajno predviĊaju ponovno vršenje dela. Dakle, moguće je da psihopatija nije povezana sa seksualnim deliktima per se, ali da su individualne razlike u psihopatiji u ovoj grupi poĉinilaca vaţne za stabilnost ovakvog ponašanja. Pošto je psihopatija povezana sa nasiljem i nasilnim kriviĉnim delima, istraţivaĉi su pokušali da utvrde kakav je odnos psihopatije i ubistava. Jedno od ovih istraţivanja poredilo je karakteristike ubistava koje su izvršile osobe koje su po PCL-R skali klasifikovane kao psihopate sa osobama koje imaju niţe skorove na ovom instrumentu. Rezultati su pokazali da su ubistva druge grupe u većoj meri ―zloĉini iz strasti‖ odnosno da nije postojao predumišljaj već su izvršena impulsivno i pod jakim afektivnim reakcijama (Woodworth & Porter, 2002). Za razliku od ove grupe, ubistva poĉinilaca sa izraţenim psihopatskim crtama su u većoj meri ĉinovi instrumentalnog nasilja, odnosno postojao je predumišljaj i ubistva nisu imala afektivnu motivaciju. Na osnovu ovoga ne iznenaĊuje da je sa instrumentalnošću dela veću korelaciju imao Faktor 1 u odnosu na Faktor 2 psihopatije. Ovi nalazi su replicirani u kasnijoj studiji autora i prošireni podacima da su psihopate u većoj meri pokušale da prikaţu delo kao reaktivno po prirodi i da prikriju detalje samog dela u odnosu na nepsihopate (Porter & Woodworth, 2007). Najpreciznije podatke o karakteristikema ubistava poĉinjenih od strane osoba sa visokim psihopatskim crtama donosi jedna skorašnja studija Hakanen- Najholmove i Hejra. Svi skorovi psihopatije bili su znaĉajano više izraţeni u grupama ubica koje su delo izvršili pod uticajem psihoaktivnih supstanci, koji nisu bili bliski sa ţrtvom i koji su nakon zloĉina poricali optuţbe (Hakkanen-Nyholm & Hare, 2009). Zanimljivo je da su jedino Ţivotni stil i Antisocijalnost bili izraţeniji u grupama osuĊenih lica sa većom frekvencom kriviĉnih dela i onih koji su pobegli sa mesta ubistva nakon zloĉina, dok su Afektivitet i Interpersonalni stil bili izraţeniji u grupi koja je poricala optuţbe nakon što su bili privedeni. Viktimološki podaci da psihopatske individue u većoj meri vrše ubistva osoba sa kojima nisu bliske su u skladu sa istraţivanjem koje je pronašlo da su je procenat psihopata u grupi osuĊenika koja je ubila braĉnog partnera veoma niska: 4% (Belfrage & Rying, 2004). Zanimljivo je ovde se osvrnuti na podatke da su aspekti psihopatske liĉnosti prisutni kod nasilja u porodici 75 (Swogger et al., 2007), ali da kod ubistava u porodici dakle psihopatske crte imaju praktiĉno supresorski efekat. Izgleda da je rešenje ove moguće kontradiktornosti upravo u instrumentalnosti agresije koju psihopatske crte generišu u porodiĉnim odnosima. Odsustvo emocija i hladnokrvnost kao psihopatske crte generišu nasilje nad braĉnim partnerom, ali ĉini se da je ovde kontrola impulsa oĉuvana tako da ove individue inhibiraju ponašanje koje bi dovelo do smrti partnera, što psihopatsko nasilje u porodiĉnim odnosima ĉini još strašnijim. TakoĊe treba primetiti još jednu ĉinjenicu vezanu za odnos psihopatije i ubistava. Ne postoji povezanost izmeĊu psihopatije i ubistava per se, odnosno osobe sa izraţenim psihopatskim crtama nisu u većoj meri sklone ovoj vrsti kriviĉnog dela (barem mi nismo uspeli da pronaĊemo studiju sa takvim podacima). MeĊutim, u populaciji ubica, dela koja su izvršila psihopate poseduju specifiĉne karakteristike koje su opisane u prethodno navedenim podacima. Dakle postoji kvalitativna razlika izmeĊu dela ubistva u odnosu na izraţenost psihopatskih crta. MeĊutim, šta je sa ubistvima koja imaju elemente oba tipa dela o kojima je do sada raspravljano? Podaci pokazuju da su psihopatske crte veoma izraţene u uzorku osuĊenika koji su izvršili silovanja i ubistva (Porter, Woodworth, Earle, Drugge, Boer, 2003). TakoĊe nalazi su potvrdili ranije podatke o tome da poĉinilac najĉešće nije poznavao ţrtve i da je delo posedovalo znaĉajno više bezrazloţnog i sadistiĉkog nasilja u odnosu na nepsihopatske poĉinioce. MeĊutim, treba biti oprezan kada su u pitanju ovi nalazi. Pre svega, prethodno opisana studija je imala vrlo malu snagu, zbog male veliĉine uzorka ispitanika koji su uĉestvovali u istraţivanju. TakoĊe, mora se postaviti pitanje o tome šta nije mereno u studiji. Izraţeno nasilje sa sadistiĉkim elementima bi se pre moglo atribuirati crti sadizma koja nije ispitivana. Sadizam i psihopatija imaju odreĊene zajedniĉke karakteristike (koje se pre svega mogu pripisati odsustvu emocija) ali predstavljaju odvojene konstrukte (Chabrol et al., 2009). Dakle povezanost psihopatije i ekstremnog nasilja moţe biti rezultat zajedniĉke varijanse koju ona deli sa sadizmom a ne same psihopatije. Odgovor na ovo pitanje se ne moţe dobiti dok se ne sprovede studija u kojoj će variranje crte sadizma biti kontrolisano kada se spituje odnos psihopatije i ekstremnog nasilja. Ipak u prilog ovakvom stanovištu govore rezultati istraţivanja koje nije našlo znaĉajnu povezanost izmeĊu psihopatije i sakaćenja tela 76 ţrtava pri kriviĉnom delu ubistva (Hakkanen-Nyholm, Weizmann-Henelius, Salenius, Lindberg, & Repo-Tiihonen, 2009). Najzad, otkrivene su povezanosti psihopatije sa još nekim vrstama kriviĉnih dela. Postoje nalazi koji povezuju psihopatske crte sa proganjanjem. U uzorku ispitanika koji su osuĊeni zbog ovog kriviĉnog dela je generalno izraţenost psihopatskih crta bila niska ali su one (a pogotovu crta Afektiviteta) pozitivno korelirale sa viktimizacijom osoba koje su tek površno poznavale poĉinioca, proganjanjem ţrtava iako je poĉiniocu već bila izreĉena sudska zabrana prilaska ţrtvi, preokupacijom, odnosno opsesivnošću ţrtvom i targetiranjem onih ţrtava koje su posedovale slabe eksterne resurse koji bi im pomogli da se odbrane od proganjanja (Storey, Hart, Meloy, & Reavis, 2009). Dakle i ovde je prisutno promišljanje, dobra kontrola impulsa i predatorsko, instrumentalno ponašanje. Na kraju, pronaĊene su korelacije izmeĊu psihopatije i dela protivpravnog lišavanja slobode odnosno zatoĉenja. Ova kriviĉna dela koja su izvršile osobe sa psihopatskim crtama pokazuju neke od karakteristika obrazaca uĉešća psihopatije u kriviĉnim delima uopšte: postojala je zloupotreba psihoaktivnih supstanci, ranija istorija nasilja kod poĉinioca i upotrebe instrumentalnog nasilja u toku samog dela (Herve, Mitchell, Cooper, Spidel, & Hare, 2004). Ipak, i u ovim delima je retko dolazilo do smrti ţrtava. 4. 3. Predikcija kriminalnog recidiva. Jedan od razloga popularnosti konstrukta psihopatije a posebno PCL-R skale u praksi jeste sposobnost ovog instrumenta da predvidi recidivizam odnosno ponavljanje kriviĉnog dela. Recidivizam je posebno znaĉajan faktor kriminaliteta jer studije pokazuju da većinu kriviĉnih dela vrše upravo recidivisti, odnosno osobe sa stabilnim kriminalnim ponašanjem, ili takozvanom kriminalnom karijerom (Someda, 2009). Zbog ovoga je procena rizika ili verovatnoće recidiva osoba kojima su izreĉene kriviĉne sankcije vaţan parametar koji utiĉe na nekoliko odluka u radu praktiĉara u vaspitno-popravnim ustanovama: predikcija ponašnja štićenika u samoj ustanovi, sprovoĊenje adekvatnog tipa tretmana, odluke o dozvoli za odlazak na vikend ili druge vrste pogodnosti, moguće preporuke za uslovno otpuštanje iz ustanove ili praćenje osobe nakon odlaska iz ustanove (Krauss, Sales, Becker, & Figueredo, 2000). Veliki broj radova zaista potvrĊuje da psihopatija uspešno predviĊa kriminalni recidiv. Nalazi pokazuju ĉak da je ta povezanost vrlo stabilna i da se ne moţe 77 redukovati na neke druge kriminološke faktore. Recimo, podaci pokazuju da skorovi sa PCL-Ra ostaju povezani sa recidivom i kada se kontroliše veliki broj potencijalnih konfudirajućih faktora kao što su obrazovanje, inteligencija, prethodna kriviĉna dela, porodiĉni uslovi, konzumiranje psihoaktivnih supstanci i prisustvo vršanjaka koji se takoĊe upuštaju u delinkvenciju (Salekin, 2008). MeĊutim, pitanje je koje psihopatske crte predviĊaju recidiv i kakva je prioda povezanosti izmeĊu njih. Neke studije poput Voltersove i Dankanove pokazuju da jedino Faktor 2 PCL-Ra poseduje sposobnost predviĊanja povratništa kada se u analizi kontrolišu pol, obrazovanje, rasa i broj prethodnih hapšenja (Walters & Duncan, 2005). Ostale studije nisu tako iskljuĉive po pitanju prvog faktora ali sve daju prednost bihejvioralnim aspektima psihopatije u predikciji ponovnog vršenja kriviĉnog dela. Empirijski podaci pokazuju da je PCL-R podjednako uspešan u predikciji recidiva kada se uporedi sa instrumentima za procenu rizika koji su konstruisani specifiĉno za tu namenu (Campbell, French, & Gendreau, 2007). Psihopatija je povezana sa recidivom i kod adolescenata, s tim što postoje naznake da ona moţe da predvidi povratništvo samo kod ispitanika muškog pola, jer u uzorku devojaka nizu otkrivene znaĉajne povezanosti (Vincent, Odgers, McCormick, & Corrado, 2008). Kod adolescenata je takoĊe potvrĊeno da veću prediktivnu sposobnost imaju bihejvioralni markeri u odnosu na karakteristike psihopatske liĉnosti (Asscher, van Vugt, Stams, Deković, Eichelsheim, & Yousfi, 2011). Meta-analitiĉke studije potvrĊuju uspešnost PCL-Ra da predvidi kriminalni recidiv, ponovo sa Faktorom 2 kao kljuĉnim prediktorom (Leistico, Salekin, DeCoster, & Rogers, 2008). Vaţno je da je ova meta-analiza pokazala da veliki broj varijabli utiĉe na povezanost psihopatije i recidivizma poput zemalja u kojima su istraţivanja vršena, polne i rasne strukture uzorka, institucionalnog setinga itd. Zbog toga su heuristiĉki naroĉito interesantne studije koje pokušavaju da posmatraju interakcije psihopatije i nekih drugih ĉinilaca koji bi mogli da utiĉu na recidiv, iako su one još uvek veoma retke. Jedna od njih je ona koju su sproveli Volš i Koson a koja je imala za cilja da analizira interakcije psihopatije, etniĉke pripadnosti i socio-ekonomskog statusa u predikciji kriminalnog povratništva (Walsh & Kosson, 2007). Oni su otkrili trostruku interakciju izmeĊu analiziranih varijabli. Psihopatija je predviĊala recidiv u jednoj etniĉkoj grupi samo kod ispitanika sa niţim ekonomskim statusom dok kod ispitanika sa višim socio-ekonomskim statusom psihopatija nije uspela da predvidi recidiv. Autori 78 interpretiraju ove nalaze kao ograniĉavajuće po sposobnost psihopatije da predvidi povratništvo i sugerišu uzimanje u obzir potencijalnih moderatora pri istraţivanju ove veze. Retke su, ali postoje i studije koje su pronašle još veće i supstancijalnije probleme u predikciji recidiva pomoću psihopatije (Cauffman et al., 2009). Poseban problem predstavlja identifikacija Antisocijalnosti kao dominantnog ili u nekim studijama i jedinog prediktora recidiva. Ovaj problem se ne odnosi samo na recidiv sam po sebi već i na antisocijalnost, nasilje i sliĉna ponašanja o kojima je već bilo govoreno ranije. Jednu od ovih studija su sproveli Volters i saradnici. Njihovi rezultati, bazirani na šest odvojenih istraţivanja, pokazali su da Antisocijalnost pokazuje inkrementalnu validnost u predikciji kriminalnog recidiva preko ostala tri faktora PCL- R, dok tri preostala faktora ne pokazuju doprinos u predikciji kada se u analizu postave preko Antisocijalnosti (Walters, Knight, Grann, & Dahle, 2008). Problem sa ovim rezultatima jeste što dovode u pitanje ne prediktivnu, već eksplanatornu moć psihopatije kada je u pitanju recidiv. Naime, faktor Antisocijalnosti već u sebi ima indikatore kriminalnog ponašanja, a ispostavlja se da je on jedini ili najbitni prediktor samog kriminalnog ponašanja! Kada su u pitanju retrospektivne studije (predikcija kriminalnog recidiva pre nego što je izvršena procena psihopatije) moţemo zakljuĉiti da je dobijena veza tautološka po prirodi, odnosno da je došlo do prediktor-kriterijum kontaminacije (Cooke et al., 2007): prediktor i kriterijum su zapravo ista mera. I u prospektivnim studijama (ponovno vršenje kriviĉnog dela se predviĊa u nekom vremenskom periodu nakon merenja psihopatije) postoji tautologija. Ukoliko se povezanost izmeĊu Antisocijalnosti i recidiva ĉak i u ovakvim studijama dobije ona nam govori jedino da je kriminalno ponašanje stabilno u vremenu što je već poznata ĉinjenica (Savage, 2009). Dakle, u eksplanatornom smislu povezanost ovog faktora psihopatije i stabilnog kriminalnog ponašanja ne donosi nikakvu saznajnu korist. Ovo je još jedan od razloga zašto insistiranje nekih autora (Hare & Neumann, 2010) da je Antisocijalnost srţni deo psihopatije, a koje je ĉesto zasnovano na podacima o odnosu izmeĊu njega i kriminalnog recidiva, nema argumentativnu vrednost jer je cirkularno po prirodi. Sa druge strane, ukoliko Antisocijalnost nije kljuĉni aspekt psihopatije onda se dovodi u pitanje i sama povezanost psihopatije i kriminalnog recidiva ili barem priroda te povezanosti. Ovome u prilog govore podaci dobijeni ne kod recidivista već kod grupe delinkvenata koja nakon merenja psihopatije više nije vršila kriviĉna dela: oni su imali 79 niţe skorove na Faktoru 2 a više skorove na Faktoru 1 (Burt, 2004). Da li ovi nalazi govore da psihopatske crte liĉnosti poput površnog afekta i sklonosti manipulaciji mogu biti protektivni faktor kada je u pitanju ponovno vršenje kriviĉnih dela? Iz svih prethodno navedenih razloga jasno je da veću epistemološku vrednost imaju nalazi o povezanosti ostala tri faktora sa kriminalnim povratništvom. Jedan od naĉina da se poveća validnost studija koje prouĉavaju ovu povezanost moţe biti i specifikacija vrste recidiva koja se istraţuje. Postoje nalazi koji pokazuju da je vaţno razdvojiti penalni recidiv od ostalih vrta povratništva. Za ovo postoje i konceptualni razlozi: ponovni odlazak u penalnu instituciju nakon što je osoba već boravila u njoj i prošla kroz resocijalizijski tretman govori da je u pitanju izuzetno stabilno kriminalno ponašanje koje je otporno na intervencije i promene (Macanović, 2009). Zaista, postoje i empirijski podaci koji govore da je kod ove vrste recidiva ĉak ni Faktor 2 psihopatije nije posedovao moć predikcije kriterijuma već su to bile crte koje predstavljaju dublje amoralne dispozicije poput sadizma i destruktivnosti (MeĊedović, Kujaĉić, & Kneţević, 2012). 4. 4. Tretman osuđenih lica sa izraženim psihopatskim crtama. U psihološkoj javnosti postoji uverenje da je psihopatija set crta koji je otporan na promene i da osobe koje imaju ovakav sklop karakteristika ne reaguju na tretman (Chakhssi, de Ruiter, & Bernstein, 2010). Štaviše, uvreţeno je i široko rasprostranjeno mišljenje da osobe sa izraţenim psihopatskim crtama ne samo da ne reaguju na tretman već da tretman moţe da pogorša njihovo ponašanje. Razlog ovakvom verovanju je ĉuvena studija Rajsa i saradnika u kojoj se tvrdi da za razliku od nepsihopatskih osuĊenika koji su imali benefit u odnosu na tretman, psihopatski osuĊenici su nakon tretmana imali veću stopu recidivizma (Rice, Harris, & Cormier, 1992). Autori daju i interpretaciju za ovaj nalaz. Oni smatraju da su psihopatski osuĊenici nauĉili nove veštine tokom tretmana, kao što su opaţanje emocija kod drugih, zauzimenje perspektive druge osobe, korišćenje emocionalnog reĉnika, ponašanje u okviru socijalnih normi i odlaganje gratifikacije. MeĊutim, zbog njihovih inheretnih amoralnih crta i pro-kriminalnih vrednosti oni su ove nove veštine zloupotrebili i ušli još dublje u kriminalitet. Na osnovu ovih nalaza Hejr i saradnici su konstruisali novi program za rad sa osobama sa visokim psihopatskim crtama koji se bazira pre svega na korigovanju impulsivnog i 80 antisocijalnog ponašanja dok crte liĉnosti ostavlja manje-više po strani (Wong & Hare, 2005). MeĊutim, da li je situacija baš takva i da li je ovaj program bio neophodan? Kao što se gotovo uvek dešava kod psihopatije, pokazaće se da je situacija komplikovanija i da se ne moţe redukovati na inicijalne nalaze. Pre svega, pokazano je da su zakljuĉci Rajsa i saradnika, kao i nekih drugih ranih studija koje su se bavile ovim problemom neosnovani i preuranjeni. Sve studije su imale metodološke probleme zbog kojih i nije bilo moguće doći do ovakvog zakljuĉka (D‘Silva, Duggan, &McCarthy, 2004). Dalje, studije koje su se nakon ĉlanka Rajsa i saradnika bavile uspehom tretmana kod osuĊenika sa psihopatskim crtama nisu dala istovetne rezultate. Jedna od prvih studija efekata tretmana rezultirala je potpuno drugaĉijim nalazima: psihopatija uopšte nije bila moderator ishoda tretmana (Skeem, Monahan, & Mulvey, 2002). Dakle po ovom istraţivanju prisustvo psihopatskih crta uopšte nije uticalo na rezultate tretmana. Vaţno je pomenuti da je ovakav nalaz dobijen i kod adolescenata: svi uĉesnici tretmana su napredovali podjednako bez obzira na ispoljenost psihopatskih crta (Caldwell, McCormick, Umstead, & Van Rybroek, 2007). Istraţivanje Ĉaksija i saradnika je treće koje je repliciralo ovaj nalaz ali je u njihovom istraţivanju pronaĊen i drugi efekat koji moţe da izazove zabrinutost (Chakhssi et al., 2010). Naime, u skladu sa prethodnim istraţivanjima dobijeno je da se generalni efekti tretmana nisu razlikovali u grupi psihopatskih i nepsihopatskih osuĊenih lica. MeĊutim, jedna manja grupa osoba sa psihopatskim crtama je reagovala negativno na tretman i kod njih se stanje pogoršalo. I druge studije su pokazale da tretman ima efekta kod osoba sa psihopatskim crtama. Jedan od kljuĉnih problema jeste što je ĉesto kod ovakvih lica prisutna multipla simptomatologija, pre svega drugih poremećaja liĉnosti, parafilija i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci (Abracen, Looman, & Langton, 2008). Izazov za kliniĉara je da prilagodi terapiju u odnosu na specifiĉne karakteristike lica sa kojima radi ali ĉak i kod ovakvih osoba sa multiplom simptomatologijom tretman daje efekta. Postavlja se pitanje koliki je intenzitet tog efekta? O tome još uvek ne postoje egzaktni empirijski nalazi. Od osam studija koje su prouĉavali Salekin i saradnici, pronašli su da je u pet tretman imao male ili srednje efekte dok je u tri ostvarena veća dobit ispitanika u odnosu na tretman (Salekin, Worley, & Grimes, 2010). MeĊutim ovi autori su pronašli 81 znatno povoljnije fekte tretmana kod adolescenata. Šest od osam analiziranih studija pokazalo je visoke efekte tretmana. I drugi nalazi potvrĊuju da je kod adolescenata moguće u velikoj meri intervenisati na menjanju psihopatskih crta. Štaviše, istraţivanja su moţda otkrila neke specifiĉnosti samih ispitanika koje mogu da facilitiraju povoljan ishod tretmana. Kaldvelova studija ne samo da je pokazala da tretman efikasno funkcioniše kod adolescenata tako što remeti vezu izmeĊu psihopatskih crta i emitovanja nasilja, on je dobio jedan neobiĉan nalaz: ispitanici koji su imali povišene skorove na Interpersonalnom stilu su na kraju imali najveći benefit od tretmana (Caldwell, 2011). Autor pretpostavlja da osobe sa izraţenim karakteristikama Interpersonalnog stila imaju u većoj meri razvijene socijalne veštine tako da mogu da dobiju više od onih aspekata tretmana koji su i usmereni na interpersonalne procese. Odnosno, ako tretman uspe da razbije vezu izmeĊu ove psihopatske crte i antisocijalnog ponašanja (što je u studiji i pokazano) onda se ova crta moţe iskoristiti kao potencijal za druge vrste ponašanja koje su u većoj meri konvencionalni i ne nanose štetu drugima. U svakom sluĉaju, studija je pokazala da ova dispozicija predstavlja pozitivan potencijal za terapijsku promenu što je vaţna informacija za kliniĉare. Jedno drugo istraţivanje je takoĊe došlo do potencijalno vaţnih podataka kada je u pitanju sprovoĊenje tretmana. Olver i saradnici su izvršili evaluaciju tretmana na odraslim licima i takoĊe dobili napredak osoba sa psihopatskim crtama (Olver, Lewis, & Wong, 2013). U njihovom istraţivanju se crta Afektiviteta pokazala kao supresor tretmana: oni ispitanici kod kojih je ona bila izraţena su najmanje napredovali tokom tretmana. Autori pretpostavljaju i koje su preprekae ovih osoba da napreduju: one teţe ostvaruju terapeutski savez, imaju oteţan uvid i ne prihvataju odgovornost za svoja ponašanja. Oni takoĊe mogu imati otpor prema uĉestvovanju u samom tretmanu što predstavlja dodatni izazov za onog koji ga sprovodi. Nepoštovanje terapijskog setinga i nepridrţavanje dogovorenih pravila jeste jedna od glavnih teškoća kliniĉara u radu sa ovakvim pojedincima, ali ukoliko terapeut uspe da ih odrţi u tretmanu i kod njih se pojavljuje progres (Hildebrand & de Ruiter, 2012). Neki od savremenih autora su još uvek rezervisani kada je u pitanju ishod tretmana osoba sa visokim psihopatskim crtama. Oni se pozivaju na moguću jatrogenizaciju tretmana i odreĊene manjkavosti u metodologiji istraţivanja koje vrše 82 evaluaciju tretmana (Reidy, Kearns, & DeGue, 2013). Svakako se moţemo sloţiti sa ovim autorima kada je u pitanju apel da buduća istraţivanja ishoda tretmana poprave odreĊene propuste u metodologiji i koriste najoptimalnije dizajne. MeĊutim, ĉini se da skepticizam vezan za ishod tretmana predstavlja suviše konzervativno gledište. I neki drugi autori imaju isti stav i smatraju da postoje razlozi za optimizam kada je u pitanju rad sa psihopatskim osobama (Polaschek, & Daly, 2013). Ovi razlozi se ukratko mogu sumirati na sledeći naĉin: 1. procenat osuĊenika koji negativno reaguju na tretman je priliĉno mali; 2. Adolescenti sa psihopatskim crtama priliĉno dobro reaguju na tretman tako da je moguće izvršiti ranu intervenciju u modifikaciji psihopatskih crta; 3. Taĉna veliĉina efekta kod odraslih i dalje nije poznata ali većina studija prijavljuje da efekat postoji mada je kod nekih on niţeg intenziteta i 4. PronaĊene su konkretne crte koje mogu inhibirati ili facilitirati uspeh tretmana tako da se kliniĉari mogu voditi ovim saznanjima u budućim intervencijama. Najzad, najnoviji nalazi pokazuju uspeh u detektovanju i nekih zajedniĉkih karakterstika razliĉitih vrsta tretmana koje deluju povoljno na modifikaciju psihopatskih crta (Caldwell, & Van Rybroek, 2013) te će u budućnosti ova znanja verovatno moći da se iskoriste kako bi se formirao optimalni program sa najpovoljnijim ishodima na redukciju psihopatskih crta. Završna razmatranja Psihopatija je neizostavno jedan od najvaţnijih dispozicionih konstrukata kada je u pitanju vršenje kriviĉnih dela. Ona ne moţe biti jedini generator kriminalnog ponašanja koji potiĉe iz liĉnosti jer istraţivanja pokazuju da i baziĉne crte liĉnosti predviĊaju vršenje kriviĉnih dela (Miller & Lynam, 2001). Jednostavno reĉeno: moţete biti kriminalac iako niste psihopata. Verovatno je ipak da psihopatske crte predstavljaju najvaţniji medijator baziĉnijih ljudskih dispozicija koje vode osobu u vršenje kriviĉnih dela. MeĊutim, jako je vaţno pitanje, koje psihopatske crte su supstancijalno povezane sa kriminalitetom i na koji naĉin. Konkretan problem koji se postavlja u ovom kontekstu je kako postupati sa faktorom Antisocijalnosti u proceni psihopatije? Za praktiĉare koji bi hteli da izvrše predikciju recidiva on je svakako vaţan ali za istraţivaĉe koji bi da rasvetle vezu izmeĊu psihopatije i kriminalnog ponašanja on ne doprinosi u ekplanaciji delinkvencije. Naš je stav da Antisocijalnost ne treba odstraniti iz analiza o povezanosti psihopatije i kriminaliteta. Štaviše, ukoliko ostali faktori 83 psihopatije uspeju da ostvare povezanosti sa kriterijumskim merama pored faktora Antisocijalnosti, onda se moţe tvrditi da su supstancijalno povezani sa kriminalitetom. Dakle, Antisocijalnost se u analizama moţe modelirati kao medijator (odnosno mera stabilnosti kriminalnog ponašanja) ostalih psihopatskih crta u produkciji kriterijumskog ponašanja. Kada je u pitanju uloga psihopatskih crta u produkciji razliĉitih tipova kriviĉnog dela, tu za sada još uvek nema jednoglasnih nalaza. Stuĉe se utisak da psihopatija preko svojih aspekata generiše distinktivan kvalitet kod dela koje poĉine osobe sa psihopatskim crtama. Ovaj kvalitet se ogleda pre svega u uĉešću proaktivne, odnosno kontrolisane agresivnosti, odreĊene proraĉunatosti i umišljaja pri vršenju dela. MeĊutim, kako ni sama uloga psihopatije u generisanju proaktivne agresivnosti nije do kraja rasvetljena, ova nepoznanica se prenosi i na tip izvršenog dela. Verovatno je da u istraţivanjima ovog problema treba analizirati i druge crte za koje se pretpostavlja da mogu imati uticaja, pre svega sadizam, a zatim i druge crte koje ĉine tzv. Mraĉnu trijadu (Paulhus & Williams, 2002) pored psihopatije: narcisoidnost i Makijavelizam. Najzad, potrebno je promeniti sliku koju struĉna, a moguće je i javnost uopšte, ima o tretmanu osoba sa izraţenim psihopatskim crtama. Ova slika se odrţava u javnosti delom i zbog senzacionalizacije i tabloidizacije psihopatije, formirajući sliku o psihopatskim liĉnostima kao roĊenim, nepromenljivim zloĉincima11. Ova slika se sporo menja i još uvek je prisutna iako veliki broj empirijskih nalaza govori da se psihopatske crte mogu menjati u toku psihološkog tretmana. Jedan od zadataka psihologije u budućnosti, i kao nauke i kao struke, jeste da i dalje radi na ovom problemu, da koristi postojeće empirijske nalaze i iskustva kako bi se poboljšao tretman osuĊenika sa psihopatskim crtama, ali i da aktivnije menja predstavu o psihopatiji koja postoji u javnosti, u skladu sa rezultatima nauĉnih istraţivanja i rada psihologa u praksi. 11 Naţalost, ovome doprinose i neki od nauĉnika koji se bave psihopatijom. Recimo naslov knjige Babiaka i Hejra „Zmije u odelima― (Snakes in suits: When psychopaths go to work; Babiak, & Hare, 2006), teško da je vrednosno neutralan, i više priliĉi senzacionalitiĉkom novinskom ĉlanku nego ozbiljnom nauĉnom delu. Sa druge strane, profesor Hejr je jedan od najuticajnijih istraţivaĉa psihopatije uopšte i njegove publikacije sigurno imaju veliku ulogu u formiranju slike o psihopatiji u javnosti. 84 5. Obrada emocija Specifiĉne afektivne disfunkcije ĉine kljuĉne aspekte psihopatije kao psihološkog fenomena. Zato je njima posvećena velika paţnja u objašnjenju psihopatije. U ovom delu teksta biće izloţena razliĉita istraţivanja koja se bave emocionalnim deficitima u psihopatiji. Ona su veoma heterogena: neka se bave povezanostima izmeĊu taĉne detekcije emocija kod drugih osoba a neka emotivnim procesima kod samih osoba sa visoko izraţenim psihopatskim crtama. Metodologija koja se u ovakvim istraţivanjima koristi je veoma raznovrsna i ĉesto podrazumeva eksperimentalne procedure. Zato će pored samih nalaza kada god je to potrebno biti opisan i proces dolaţenja po podataka. 5. 1. Identifikacija emocija. Taĉno dekodiranje emocija kod drugih ljudi je jedna od sposobnosti koje su kljuĉne za uspešnu socijalnu interakciju i ostvarivanje poslovnih, prijateljskih ili partnerskih odnosa. Veliki broj nalaza pokazuje da razliĉiti aspekti ove sposobnosti ne funkcionišu optimalno kod osoba sa izraţenim psihopatskim crtama. MeĊutim, za sada nalazi ne mogu da daju potpunu i konzistentnu sliku o tome za koje sve emocije postoji deficit, kao i o preciznim povezanostima izmeĊu uţih crta psihopatije i identifikacije emocija. Najveći broj podataka je saglasan sa Blerovom hipotezom da se psihopatske crte zasnivaju na lošoj sposobnosti za identifikovanje emocija straha i tuge. Ovakvi podaci dobijeni su na deci sa izraţenim psihopatskim crtama (Blair, Colledge, Murray, & Mitchell, 2001) ali i u uzorku odraslih osuĊenika kod kojih je psihopatija merena pomoću PCL-Ra (Blair, Mitchell, Colledge, Leonard, Shine, Murray, et al., 2004). Kako su za neuralnu obradu straha pre svega zaduţene amigdale, Bler i saradnici pretpostavljaju da je disfunkcija amigdale kljuĉni neurobiološki korelat psihopatskih crta. Ove rezultate potvrdili su i eksperimenti koji su koristili Kreni/Stani (Go/No go task) proceduru. Ova metodologija se sastoji u sledećem: ispitanici posmatraju setove stimulusa od kojih su neki oznaĉeni kao signali i tada ispitanik treba da što brţe pritisne odreĊeno dugme na tastaturi; ukoliko se na ekranu pojavi stimulus koji nije signal, ispitanik treba da se uzdrţi od pritiskanja tastera. U istraţivanju koje je izvršila Irijeva sa saradnicima, strah, tuga i bes su bili signali dok su ostale emocije bile oznaĉene kao šum, dakle ispitaci su trebali da reaguju samo na ove prve ali ne i na druge (Iria, 85 Barbosa, & Paixao, 2012). U skladu sa hipotezom o amigdali pronaĊena je da lošija sposobnost identifikovanja straha i tuge (veći broj propuštenih signala) pozitivno korelira sa izraţenošću psihopatskih crta. MeĊutim, osobe sa visokim skorovima na psihopatiji su takoĊe imale i veći broj laţnih uzbuna (reakcija na stimuluse koji predstavljaju šum) što govori da one mogu pogrešno identifikovati neke druge emocije kao strah ili tugu. Autori pretpostavljaju da ovaj tip greške u identifikaciji emocija olakšava predatorsku agresivnost kod psihopatije. TakoĊe je vaţno pomenuti da su ove povezanosti psihopatije i pogrešne identifikacije emocija bile nezavisne od toga da li su ispitanici pripadali osuĊeniĉkoj ili opštoj populaciji. Iako se moţe pretpostaviti da su teškoće u prepoznavanju emocija povezane pre svega sa emocionalnom površnošću u psihopatiji, dosadašnji empirijski nalazi (kojih ima jako malo) nisu potvrdili ovu pretpostavku. Recimo, nalazi pokazuju da je Faktor 2 psihopatije pozitivno povezan sa greškama u prepoznavanju staha i tuge, ali nisu pronaĊene znaĉajne korelacije izmeĊu Faktora 1 i ove sposobnosti (Brook & Kosson, 2013). Najzad treba pomenuti da se pogrešno prepoznavanje emocije straha ne zadrţava samo na lošoj detekciji emocije na osnovu percepcije facijalne ekspresije. Osobe kod kojih je psihopatija izraţena u većoj meri prave greške kada treba da identifikuju uzroke koji izazivaju strah kod drugih ljudi a samim tim smatraju i da su ti uzroci prihvatljivi odnosno opravdani (Marsh & Cardinale, 2012). Autori pretpostavljaju da bi ovo mogao biti još jedan od uzroka predatorskog ponašanja kod psihopatije: osobe sa izraţenom psihopatijom u većoj meri prete drugima zato što nisu svesni da te pretnje kod drugih ljudi izazivaju strah. Postoje empirijski podaci koji nisu u skladu sa Blerovom hipotezom (Pham & Philippot, 2010). MeĊutim, robusnost veza izmeĊu psihopatije i neprepoznavanja straha i tuge je potvrĊena i jednom meta-analitiĉkom studijom (Wilson, Juodis, & Porter, 2011). Proseĉne jaĉine efekata (izraţene linearnom korelacijom) u ovoj meta-analizi bile su veoma sliĉne i to .21 za strah i .22 za tugu. Na taj naĉin je Blerova hipoteza dobro empirijski utemeljena. Štaviše, ona je potvrĊena ne samo pomoću bihejvioralnih mera već i neurobioloških nalaza. Dobijeno je da u grupi osoba sa izraţenim psihopatskim crtama pri detekciji emocija ne dolazi do uobiĉajene aktivacije amigdale pri identifikaciji ovih emocija (Contreras-Rodríguez, Pujol, Batalla, Harrison, Bosque, Ibern-Regàs, ... & Cardoner, 2013). 86 OdreĊena istraţivanja pokazuju da strah i tuga nisu jedine emocije ĉije je pogrešno identifikovanje povezano sa psihopatijom. Podaci pokazuju da postoji znaĉajno lošije identifikovanje emocije gaĊenja kod osoba sa visokim psihopatskim crtama (Kosson, Suchy, Mayer, & Libby, 2002). TakoĊe, interesantno je da Ţivotni stil i Antisocijalnost negativno koreliraju sa taĉnošću prepoznavanja gaĊenja, dok je Interpersonalni stil pozitivno povezan sa taĉnim prepoznavanjima (Hansen, Johnsen, Hart, Waage, & Thayer, 2008). Ovi nalazi još jednom potvrĊuju heterogenost psihopatije i supstancijalnu razliĉitost liĉnosnih i bihejvioralnih aspekata ovoga fenomena. Oni takoĊe sugerišu da bi povišena taĉnost u detekciji emocija mogla da bude jedna od osnova manipulativnog i koristoljubivog interpersonalnog stila. Za prethodno opisane tri emocije postoji dovoljan broj saglasnih empirijskih podataka da se lošije taĉno identifikuju kod osoba sa izraţenim psihopatskim crtama. MeĊutim, deficiti kod prepoznavanja ostalih emocija se takoĊe ne mogu odbaciti kada je psihopatija u pitanju. Jedna skorašnja meta-analiza pronašla je dokaze da je psihopatija verovatno povezana sa greškama u prepoznavanju svih emocija, dakle ne samo straha, tuge i gaĊenja (Dawel, ,O‘Kearney, McKone, & Palermo, 2012). Štaviše, veća izraţenost Faktora 1 kod ispitanika je bila pozitivno povezana sa brojem grešaka u prepoznavanju, generalno. 5. 2. Empatija. Empatija je sloţeni psihološki konstrukt ĉije operacionalizacije najĉešće podrazumevaju dva, relativno odvojena procesa: prvi je afektivne prirode i predstavlja javljanje emocije kod osobe koja odgovara afektu neke druge individue, dakle odreĊeno „emocionalno rezoniranje― ili kongruentnost (reĉ je o istovetnom afektu, dakle ukoliko je neko tuţan, empatiĉka rekcija je javljanje tuge u nama dok percipiramo ili smo u interakciji s tom osobom); drugi proces je u većoj meri kognitivan i predstavlja preuzimanje perspektive neke druge osobe, odnosno mogućnost da se odreĊena situacija sagleda iz ugla nekog drugog (de Vignemont & Singer, 2006). Iz prethodno opisanih podataka moglo bi se zakljuĉiti da nesposobnost prepoznavanja emocija kod drugih osoba utiĉe na odsustvo empatiĉkih procesa kod osoba visokih na crtama psihopatije. Pitanje je da li su oba procesa oštećena ili samo afektivno rezoniranje na koje direktno upućuju emocionalni deficiti kod psihopatije? Nalazi kod deĉaka sa izraţenom psihopatijom govore da kod njih postoje deficiti u emocionalnom rezoniranju, odnosno generisanju empatiĉkog afekta, dok je zauzimanje perspektive 87 druge osobe neoštećena sposobnost (Jones, Happe, Gilbert, Burnett, & Viding, 2010). Ovi nalazi su potvrĊeni u uzorku odraslih ispitanika, i prošireni saznanjem da su bihejvioralne psihopatske crte (Faktor 2) u najvećoj meri povezane sa emocionalnim deficitima u empatiji (Mullins-Nelson et al., 2006). Podaci Bruka i Kosona u većoj meri preciziraju odnose izmeĊu uţih psihopatskih crta i empatiĉkih afektivnih deficita. Oni su analizirali odnose izmeĊu ĉetiri faktora psihopatije i empatiĉkih reakcija na razliĉite emocije. Nalazi pokazuju da su afektivne i intepersonalne crte psihopatije povezane sa nemogućnošću empatisanja sa pozitivnim osećanjima (poput radosti, sreće), dok impulsivne i antisocijalne tendencije u većoj meri asociraju sa rezoniranjem sa negativnim emocijama poput tuge i straha (Brook & Kosson, 2013). MeĊutim, ovde nalazi nisu dosledni. Drugi podaci pokazuju veće povezanosti psihopatskih crta liĉnosti sa nesposobnošću empatije u odnosu na bihejvioralne crte, ali ovde je dobijeno da najveći problem osobama sa izraţenim psihopatskim crtama liĉnosti predstavljaju neutralna lica, dok su bihejvioralne crte negativno korelirale sa nekim testovima procene pozitivnih emocija (Ali & Chamorro- Premuzic, 2010). MeĊutim, većina dosadašnjih empirijskih nalaza stavlja akcenat na negativne povezanosti Faktora 2 i emocionalne empatije, što je u skladu i sa podacima dobijenim za povezanosti psihopatije i identifikacije emocija. Neki istraţivaĉi idu i dalje tvrdeći da kod psihopatije nije prisutan samo nedostatak empatije već i kvalitativno drugaĉiji obrazac emotivnog reagovanja. U istraţivanju Alija i saradnika je dobijeno da osobe sa višim skorovima na afektivno- manipulativnim crtama doţivljavaju pozitivne emocije dok posmatraju lica sa negativnim emocionalnim izrazima (Ali, Amorim, & Chamorro-Premuzic, 2009). Sa druge strane, impulsivno-antisocijalne crte su bile povezane sa javljanjem negativnih emocija dok su ispitanici gledali lica sa neutralnim izrazima. Ovaj drugi nalaz je kongruentan sa korelacijama izmeĊu Faktora 2 i negativnog afekta, odnosno neurotiĉnih crta, tako da on nije iznenaĊujući. MeĊutim, podatak o doţivljavanju pozitivnih emocija dok se gledaju lica sa negativnim emocionalnim izrazima je više saglasan sa crtom sadizma koja nije kontrolisana u ovom istraţivanju tako da ovaj nalaz ne treba u startu pripisati psihopatiji. 5. 3. Emocionalna inteligencija. U poslednje vreme se u psihologiji prouĉava jedan sloţen konstrukt koji obuhvata razliĉite kognitivne, afektivne i motivacione 88 procese a za koji se pretpostavlja da je vaţan za razliĉite adaptivne zadatke ljudi. U pitanju je emocionalna inteligencija (EI), sposobnost da se opaze sopstvene emocije kao i afektivna stanja drugih ljudi, ali takoĊe i sposobnost da se sopstvene emocije razumeju i da se njima upravlja u cilju što boljeg prilagoĊavanja (Mayer, Salovey, & Caruso, 2004). Iz definicije emocionalne inteligencije se moţe zakljuĉiti da je u pitanju sposobnost koja je takoĊe oštećena kod osoba sa visokim psihopatskim crtama. Nalazi iz studentske populacije to i potvrĊuju: sva ĉetiri faktora SRP3 negativno koreliraju sa merama emocionalne inteligencije, s tim da su korelacije izmeĊu Kriminalnih tendencija i EI najveće po intenzitetu (Visser, Bay, Cook, & Myburgh, 2010). Sliĉni podaci dolaze i iz osuĊeniĉke populacije ali oni ipak pokazuju ograniĉenost veza izmeĊu psihopatije (merene PCL-Rom) i EI. Pre svega, ni jedan faktor psihopatije nije bio povezan sa sposobnošću percepcije sopstvenih emocija. Faktor 1 je negativno korelirao sa sposobnošću upravljenja emocija dok je Faktor 2 negativno korelirao sa razumevanjem i upravljanjem emocija (Ermer, Kahn, Salovey, & Kiehl, 2012). Sve korelacije bile su niske po intenzitetu i kretale su se od -.10 do -.18. MeĊutim, nalazi drugih autora usloţnjavaju sliku odnosa izmeĊu psihopatije i EI, ali na naĉin koji se uklapa u ranije predloţene teorijske modele psihopatije. Studija Vidala i saradnika se zasniva na nalazima koji su kongruentni sa prethodno opisanim ali sa nekoliko vaţnih dodatnih informacija. Naime skorovi ispitanika na skali Neustrašive dominantnosti bili su pozitivno povezani sa identifikacijom korisnih aspekata emocija u zavisnosti od konteksta u kojem se pojavljuju kao jedne od sposobnosti EI (Vidal, Skeem, & Camp, 2010). Ovaj odnos se replicira i u izolovanim grupama primarne i sekundarne psihopatije. Ispitanici koji se odlikuju primarnom psihopatijom su u stanju da u većoj meri logiĉki i efikasno razmišljaju o svojim osećanjima kao i da razumeju pozitivne ishode emocija u razliĉitim situacijama. Sliĉne rezultate prijavljuju i Kopstejk i saradnici. Njihovi podaci pokazali su da je bilo potrebno u analizama kontrolisati variranje opštih kognitivnih sposobnosti i da su se u toj situaciji pojavile pozitivne korelacije izmeĊu psihopatije i EI (Copestake, Gray, & Snowden, 2013). Nalazi, ĉini se, govore da su potencijalni deficiti u emocionalnoj inteligenciji pre svega povezani sa antisocijalnim tendencijama, koje ne moraju biti supstancijalni markeri psihopatije: oni pre svega govore da se osobe sa niskom EI u većoj meri upuštaju u delinkvenciju i vrše kriviĉna dela. MeĊutim, srţne psihopatske crte liĉnosti ili nisu povezane sa EI ili ĉak 89 pokazuju odreĊene pozitivne korelacije. Ovo su takoĊe dokazi da psihopatske crte liĉnosti mogu imati pozitivan adaptivni potencijal, iako se taj potencijal vrlo verovatno ispoljava kroz sebiĉne i manipulativne interpersonalne strategije. 5. 4. Kognitivna obrada afektivno zasićenog materijala. Jedna od najvaţnijih pretpostavki kod psihopatije jeste da biološki determinisana smanjena sposobnost generisanja afekta ometa uĉenje koje se zasniva na afektivno zasićenim draţima12. Empirijski podaci pokazuju da je ovo taĉno za razliĉite vrste uĉenja. Recimo psihopate, klasifikovane pomoću PCL-Ra, su pokazale slabiju sposobnost averzivnog uslovljavanja nego kontrolna grupa. Kada je kao bezuslovni stimulus korišćen neprijatni miris, ispitanici iz obe grupe su pokazali isti intenzitet bezuslovnog odgovora (refleks trzanja). MeĊutim, za razliku od kontrolne grupe, osobe sa visokim skorovima na PCL- Ru nisu asocirali neprijatni mirs sa uslovnim stimulusima (koji su predstavljali lica sa neutralnim emocionalnim izrazom) te tako nisu uspeli da izgrade uslovni odgovor trzanja (Flor, Birbaumer, Hermann, Ziegler, & Patrick, 2002). Ovi rezultati su potvrĊeni u istraţivanju koje je ispitivalo uslovljavanje straha kod psihopata a gde je elektriĉni šok bio korišćen kao bezuslovni stimulus (Rothemund, Ziegler, Hermann, Gruesser, Foell, Patrick et al., 2012). Osobe sa izraţenim psihopatskim crtama nisu uspele da asociraju strah sa neutralnim stimulusima (ponovo su bila korišćena lica). Zanimljivo je pomenuti da su neka ranija istraţivanja sugerisala da psihopate imaju veću toleranciju na bol u odnosu na kontrolnu grupu (Fedora & Reddon, 1993), ali to u ovoj studiji nije bilo potvrĊeno: tolerantnost na bol je bila jednaka u obe grupe. TakoĊe treba pomenuti da postoje nalazi koji ovaj deficit u uslovljavanju emocije straha (a koji je neophodan i za uĉenje izbegavanjem) povezuju distinktivno sa crtom Afektiviteta u uzorku osuĊenika (Veit, Konicar, Klinzing, Barth, Yilmaz, & Birbaumer, 2013), odnosno sa crtom Neustrašive dominantnosti u studentskom uzorku (López, Poy, Patrick, & Moltó, 2013). Na taj naĉin je dodatno potvrĊena validnost površnog afekta kao psihopatske dispozicije i njena distinktivnost u odnosu na druge crte psihopatije. 12 Nalazi koji se odnose na uticaj afektivinih deficita na uĉenje se nalaze u ovom odeljku iako je ono posvećeno kognitivnoj obradi afektivnog materijala iz najmanje dva razloga: postoje shvatanja da kognitivni procesi kod ljudi uĉestvuju ĉak i u najjednostavnijim oblicima uĉenja poput klasiĉnog uslovljavanja (npr. Rescorla & Wagner, 1972), drugi i vaţniji razlog predstavlja ĉinjenica da se kognitivna obrada afektivno zasićenog materijala (bio on po prirodi verbalni ili vizuelni) uči u toku ontogeneze, odnosno, asocijacije vezane za afektivno zasićeni sadrţaj se formiraju u toku ţivota jedinke pomoću razliĉitih oblika uĉenja. Zbog toga je uĉenje neizostavan deo problema odnosa psihopatije i obrade afektivno zasićenog materijala. 90 Dakle, neuspešnost uĉenja koje zahteva emocionalne reakcije se zasniva na nemogućnosti asociranja emocija za nove stimuluse. Jedna od posledica ovog procesa su deficiti u kognitivnoj obradi stimulusa koji imaju afektivnu zasićenost, odnosno nemogućnost njihovog korišćenja pri donošenju odluka. Jedna od eksperimentalnih procedura u kojoj ovaj deficit pronaĊen je zadatak leksiĉke odluke. Ovaj metodološki postupak se zasniva na tome da ispitinici treba da donesu odluku da li izloţeni stimulus, koji je verbalne prirode i najĉešće se izlaţe na ekranu raĉunara, predstavlja reĉ ili ne- reĉ. Naime, ispitanici potekli iz opšte populacije u ovom zadatku pokazuju kraće vreme reagovanja (RT) kada su kao stimulusi izloţene reĉi sa emotivnim znaĉenjem, ali skraćenje u RT, odnosno u brzini procesiranja nije dobijeno kod osoba sa psihopatskim crtama (Lorenz & Newman, 2002). Rezultati takoĊe povezuju Faktor 1 sa sporijim procesiranjem reĉi kontekstualno povezanih sa osećanjem tuge ali zato Faktor 2 facilitira procesiranje reĉi zasićenih emocijom besa (Reidy, Zeichner, Hunnicutt- Ferguson, & Lilienfeld, 2008). Heterogenost nalaza koji se tiĉu psihopatije i rezultata na zadatku leksiĉke odluke potvrĊuju i podaci dobijeni na grupama primarne i sekundarne psihopatije. Naime, zadaci sa stimulusima koji su bili zasićeni pozitivnim (primer: kuĉići), neutralnim (primer: viljuška) ili negativnim (primer: uplakano dete) emocionalnim sadrţajem pokazali su da je izostanak facilitacije pri obradi afektivno zasićenog materijala vezan pre svega za grupu primarne ali ne i sekundarne psihopatije (Kimonis et al., 2012). Postoje podaci da kontekst utiĉe na obradu afektivno obojenog materijala. U jednom istraţivanju ispitanici su obezbedili podatke na merama psihopatije i agresivnosti a zatim su radili zadatak leksiĉke odluke u kom su se pojavljivali i afektivno zasićeni stimulusi. MeĊutim, pre zadatka leksiĉke odluke, jedna grupa ispitanika je gledala nasilne fotografije a druga fotografije na kojima je prikazano prosocijalno ponašanje. Rezultati su pokazali da u grupi koja je posmatrala fotografije sa prosocijalnim ponašanjem psihopatske crte nisu bile povezane sa vremenom reakcije u zadatku leksiĉke odluke, ali u grupi koja je gledala nasilne stimuluse, Faktor 1 je predviĊao sporiju obradu reĉi zasićenih afektom tuge i veću proaktivnu agresivnost (Reidy, Zeichner, & Foster, 2009). U skorašnjoj studiji Reidi i saradnici su replicirali ove nalaze ali su ih i dopunili sa uticajem crte sadizma. Oni su posebnu paţnju usmerili 91 na brzinu odgovaranja na reĉi zasićene emocijom sreće i to u situacijama pre i nakon posmatranja nasilnih fotografija. Skraćeno vreme reagovanja na reĉi obojene afektom sreće, nakon gledanja nasilnih fotografija posluţilo je kao indikator crte sadizma. Rezultati su pokazali da crta sadizma i Faktor 1 psihopatije nezavisno predviĊaju proaktivnu (neisprovociranu) agresivnost (Reidy et al., 2011b). Agresivnost ne mora biti indukovana spoljašnjim nasilnim stimulusima pri uĉestvovanju u odnosu izmeĊu psihopatije i kognitivnog procesiranja. Jedna studija je pokazala da je samo kod ispitanika koji su bili visoki na crti agresivnosti pronaĊena veza izmeĊu psihopatije i deficita u obradi afektivno obojenog materijala i kao u prethodno opisanim istraţivanjima, deficiti u procesiranju predviĊali su proaktivnu agresivnost (Kimonis, Frick, Fazekas, & Loney, 2006). Deficiti u obradi materijala koji poseduje afektivne karakteristike su dobijeni i kroz paradigmu afektivnog primovanja. Ova metodološka procedura se zasniva na sukcesivnom izlaganju dva stimulusa, od kojih jedan predstavlja prim a drugi metu. Ispitanici imaju zadatak da odgovore na drugi stimulus. Prim i meta mogu biti kongruentni (kada i prim i meta imaju istovetnu afektivnu valencu, npr. dve neprijatne emocije) ili inkongruentni stimulusi (kada su prim i meta razliĉitih afektivnih valenci, npr. prijatni stimulus kao prim a neprijatni kao meta). Efekat primovanja se sastoji u facilitaciji, odnosno kraćem vremenu reakcije kada se izlaţu kongruentni stimulusi i obrnuto, inhibicijom, tj. produţenim vremenom reakcije kada se izlaţu inkongruentni stimulusi (Orlić, 2010). MeĊutim, kod osoba sa izraţenim crtama psihopatije ne dolazi ni do facilitacije, niti do inhibicije u zadatku afektivnog primovanja (Blair, Richell, Mitchell, Leonard, Morton, & Blair, 2006). TakoĊe je vaţno pomenuti da su u ovom istraţivanju dobijeni efekti i facilitacije i inhibicije kod psihopata na testu semantiĉkog primovanja (gde su kongruentni stimulusi bili pojmovi koji oznaĉavaju dve ţivotinje a inkongruentni oni gde je jedan oznaĉavo ţivotinju a drugi biljku). Dakle, deficiti su se pojavili samo u obradi materijala koji je imao afektivne konotacije. Rezultati eksperimenata sa afektivnim primovanjem, kao i sa leksiĉkom odlukom pre njih pokazali su da osobe sa izraţenim psihopatskim crtama poznaju znaĉenja pojmova koji se obraĊuju u ovim zadacima: oni su u stanju da taĉno klasifikuju reĉi u pozitivnu, neutralnu ili negativnu grupu (Lorenz & Newman, 2002; Blair et al., 2006). Problemi 92 nastaju kada taj materijal treba da se obradi u nekom sloţenijem kognitivnom zadatku i da se na osnovu njega donese odluka. Još jedna metodološka procedura pokazala je specifiĉnosti u obradi afektivnog materijala kod osoba sa visokim psihopatskim crtama. U pitanju je implicitno procesiranje, odnosno implicitne asocijacije koje ispitanici generišu kao odgovor na odreĊene stimuluse. Test implicitnih asocijacija (IAT) je test koji ispituje implicitne i automatske kognicije prema odreĊenom objektu (Greenwald, McGhee & Schwartz, 1998). Od ispitanika se traţi da što brţe odgovori u zadataku koji takoĊe sadrţi kongruentne i inkongruentne stimuluse. Smatra se da brzina odgovora zavisi od jaĉine asocijativnih veza izmenu stimulusa: što je veza ĉvršća, vreme reakcije je niţe. Kako je brzina reagovanja zavisna varijabla, odluka se donosi pomoću implicitnih i automatskih procesa što iskljuĉuje uĉešće svesnih kognicija. Nekoliko radova daje naznake da bi ispitivanje implicitnih asocijacija bilo jako korisno u razumevanju psihopatije. Istraţivanja su vršena u osuĊeniĉkoj populaciji i kriterijumska grupa su bili izvršioci kriviĉnog dela ubistva (Snowden, Gray, Smith, Morris, & MacCulloch, 2004). IAT mere su posedovale dve kategorije. Kategorija nasilno - nenasilno bila je predstavljena pomoću pojmova napad, povređivanje, pretnja odnosno mir, spokoj, šapat. Kategorija prijatno – neprijatno sadrţala je reĉi poput lepo, dobro, sreća odnosno katastrofa, siromaštvo, bolest (dati su kao primeri samo neki od pojmova korišćenih u studiji). Kongruentan stimulus u ovom sluĉaju bi bilo povezivanje nasilnih reĉi i onih koje opisuju neprijatna osećanja i suprotno, nenasilnih pojmova i prijatnih osećanja. Nalazi pokazuju da osobe sa visokim skorovima na merama psihopatije pokazuju slabije negativne asocijacije u vezi nasilja, za razliku od osoba sa niskim skorovima na psihopatiji. TakoĊe, ovaj efekat je povezaniji sa interpersonalnim i liĉnosnim karakteristikama psihopata nego sa njihovim ponašajnim stilom: kada se parcijalizuje uticaj Faktora 2, povezanost Faktora 1 i asocijacija prema nasilju ostaje znaĉajna, dok obrnuto nije sluĉaj. Na drugom mestu autori prijavljuju znaĉajnu interakciju psihopatije i niskih negativnih reakcija na nasilje pri predviĊanju kriviĉnog dela ubistva (Gray, McCulloch, Smith, Morris, & Snowden, 2003). Ovi nalazi sugerišu da jaĉina asociranja na nasilne stimuluse, odnosno njihova nesposobnost da izazovu negativne afektivne reakcije kod psihopata moţe biti vaţan eksplanatorni konstrukt pri objašnjenju teških kriviĉnih dela. Podršku daljoj upotrebi IAT testova istraţivanju psihopatije daju i 93 neurofiziološki nalazi dobijeni ovom metodologijom u ispitivanju implicitnih moralnih stavova. Naime, dobijeno je da pri donošenju implicitnog moralnog suda postoji povišena aktivacija amigdala kao i oblasti ventromedijalnog orbitofrontalnog korteksa, što su neuralne regije ĉije se disfunkcije pokazuju i kao kljuĉni korelati psihopatskih crta (Luo, Nakic, Wheatley, Richell, Martin, & Blair, 2006). 5. 5. Teorija somatskih markera i psihopatija. Teorija somatskih markera je jedna od teorija koja inkorporira kognitivne i afektivne procese kako bi objasnila njihove interakcije u donošenju odluka. Njena osnova ipak jesu emocionalni procesi i zbog toga će biti opisana ovde. Antonio Damasio je predloţio koncept somatskih markera da objasni uticaj emocija na odluĉivanje (Damasio, 1994). Po njemu, emocije imaju izuzetno vaţan doprinos pri donošenju odluka. One markiraju odreĊene alternative pri izboru, pozitivnom ili negativnom emocionalnom valencom i tako potpomaţu opredeljivanje za jednu od mogućnosti. Ventromedijalna prefrontalna i orbitofrontalna podruĉja korteksa su identifikovana kao kljuĉne moţdane regije u kojima dolazi do ovakvog markiranja. Ova teorija je primenjiva na dva suštinska aspekta psihopatije: emocionalnu zaravnjenost i impulsivnost. Osobe sa disfunkcijama ovih oblasti korteksa ispoljavaju osobine vrlo sliĉne onima koje poseduju psihopate: površni afekat, odnosno odsustvo intenziteta u emocionalnom ţivotu, impulsivnost, nesposobnost da se uĉi iz negativnog iskustva i ukljuĉivanje u antisocijalna ponašanja (Losel & Schmucker, 2004). Moglo bi se reći da osobe sa izraţenim psihopatsskim crtama ne mogu da koriste emocije pri odluĉivanju zato što ne mogu da interpetiraju afektivne signale iz proprioceptora, fenomen koji se naziva somatska afazija za koji je empirijski dokazano da je prisutan kod psihopatskih osoba (Gao, Raine, & Schug, 2012). Behara, Damasio i saradnici su konstruisali psihološki test koji bi mogao da ispita individualne razlike u funkcionisanju prefrontalnih i orbitofrontalnih regija korteksa (Bechara, Damasio, Damasio, & Anderson, 1994). Administriranje ovog testa zahteva od ispitanika da izvlaĉi karte iz dva špila, od kojih jedan povlaĉi sa sobom veću mogućnost rizika gubljenja simboliĉkog novca. Na osnovu same procedure instrument je nazvan Test kockanja (Gambling Task-GT). Pokazana je konstrukt validnost GTa, on zaista ispituje disfunkcije prefrontalnog korteksa: nalazi dobijeni preko njega su u skladu sa studijama neurooslikavanja, lezijama prefrontalnog korteksa, kliniĉkim i razvojnim studijama (Buelow & Suhr, 2009). 94 Ispitivanja koja su imala za cilj da pokaţu povezanost performansa na GTu i psihopatije ne daju jasnu sliku o njihovim odnosima. U forenziĉkoj populaciji pronaĊeno je da skorovi izmereni na PCL-R skali psihopatije zaista negativno koreliraju sa postignućem na GTu (Mitchell, Colledge, Leonard, & Blair, 2002), odnosno da je grupa osuĊenika sa višim skorovima na SRP3 testu imala znaĉajno niţe postignuće na GTu (Mahmut, Homewood, & Stevenson, 2008). Psihopate nisu bili u stanju da uĉe iz iskustva i da prepoznaju špil koji im na duţe staze donosi gubitak. Pri tom treba napomenuti da je u prethodnoj studiji takoĊe dobijeno da se grupe ne razlikuju po intelektualnim sposobnostima tako da se njima ne moţe pripisati slabiji uspeh psihopatske grupe na GTu. Skorašnji nalazi su još jednom demonstrirali validnost teorije somatskih markera u objašnjenju psihopatije. Najnovija studija je pokazala ne samo da skorovi sa GTa i PCL-Ra koreliraju već da je slabiji performans na GTu dobar prediktor kriminalnog recidiva u relativno manjim vremenskim intervalima: 3 i 6 meseci nakon ispitivanja (Beszterczey, Nestor, Shirai, & Harding, 2013). MeĊutim, postoje i studije koje nisu uspele da potvrde ovakve povezanosti. OdreĊeni nalazi pokazuju da je nivo anksioznosti a ne performans na GTu povezan sa psihopatijom (Schmitt, Brinkley, & Newmann, 1999), dok drugi istiĉu kvalitet paţnje kao vaţan faktor uspeha na Testu kockanja (Losel & Schmucker, 2004). Neki autori pokušavaju da pomire ove nalaze tako što obraćaju paţnju na heterogenost psihopatije kao fenomena. Teorijski bi se moglo pretpostaviti da su i markeri psihopatske liĉnosti (emotivna zaravnjenost) i impulsivno-antisocijalne crte (impulsivnost) povezani sa lošijim performansom na GTu. Ipak, odreĊeni nalazi govore da to nije sluĉaj. Kada se dva faktora PPIa regresiraju na skorove sa GTa, jedino je povezanost sa Samousmerenom impulsivnošću statistiĉki znaĉajna, dok je relacija GTa i Neustrašive dominantnosti praktiĉno nulta (Miranda, MacKillop, Meyerson, Justus, & Lovallo, 2009). Ovaj nalaz je repliciran pomoću inventara LSRP: jedino je Faktor 2 psihopatije negativno korelirao sa postignućem na GTu (Dean, Altstein, Berman, Constans, Sugar, & McCloskey, 2013). MeĊutim, i dalje nije jasno zašto izostaje povezanost liĉnosnih psihopatskih crta sa postignućem na GTu kada je afektivna zaravnjenost odnosno odsustvo somatskih markera upravo ono što bi trebalo da bude srţ psihopatske crte Afektiviteta. 95 Završna razmatranja Rezultati istraţivanja povezanosti psihopatije i emocija su svakako pokazali da su kliniĉka zapaţanja bila ispravna u pogledu afektivnih deficita kao srţnih u fenomenu psihopatije. Štaviše, ovi deficiti se pruţaju na nekoliko razliĉitih nivoa. Istraţivanja sa percepcijom emocija pokazala su da psihopatske crte utiĉu na pogrešnu identifikaciju emocija kod drugih osoba. Još uvek nije potpuno jasno koje su sve emocije obuhvaćene ovim deficitom u socijalnoj percepciji ali emocije straha i tuge sigurno jesu. Štaviše, podaci pokazuju da je razumevanje konteksta u kom se pojavljuju ove emocije takoĊe oštećeno: visoka izraţenost psihopatskih crta ometa razumevanje stimulusa koji izazivaju strah. Vrlo je verovatno da ovi deficiti olakšavaju generisanje proaktivne agresivnosti i predatorskog ponašanja. Psihopatija se ne odlikuje samo neprepoznavanjem emocija kod drugih osoba već i slabijom sposobnošću za generisanje sopstvenih emocija. Rezultati eksperimenata sa uĉenjem pomoću averzivnog uslovljavanja pokazali su slabiju sposobnost za generisanje emocije straha kod osoba sa izraţenim psihopatskim karakteristikama. Ova nemogućnost je verovatno jedan od kljuĉnih procesa koji olakšava riziĉna pa i antisocijalna ponašanja, odnosno kršenje socijalnih normi. Kod ovakvih osoba se jednostavno ne javlja emocija straha od kazne ili nekog drugog nepovoljnog ishoda kada se upuštaju u ponašanja koja društvo sankcioniše, iako su u stanju da kognitivno razumeju posledice sopstvenog ponašanja. Izostanak emocija bi mogao da predstavlja kljuĉni facilitator riziĉnog i amoralnog ponašanja, što potvrĊuju eksperimenti sa Testom kockanja. Ĉak i kada se odreĊeni emocionalni odgovor formira, kod osoba sa psihopatskim crtama izostaje pravilna interpretacija proprioceptorskih informacija, što se naziva somatskom afazijom. Gotovo je sigurno da se pri procesu introspekcije izostanak emocija ili njeno svesno pogrešno interpretiranje ne mogu razlikovati, pa moţemo zakljuĉiti da skale samoprocene za ispitivanje Afektiviteta mere oba ova procesa. Specifiĉnost u kognitivnom procesiranju stimulusa koji su afektivno zasićeni se moţe lepo detektovati u eksperimetima leksiĉke odluke, afektivnog primovanja ili istraţivanjima implicitnih asocijacija. Psihopatija ne utiĉe na obraĊivanje semantiĉkih aspekata pojmova, već samo na reĉi koje imaju emocionalne konotacije. Pretpostavlja se da je uzrok deficitima u obradi oteţano uĉenje koje se bazira na afektivno zasićenim 96 draţima, što ukljuĉuje i pojmove (Blair et al., 2006). Distribuirani model semantiĉke memorije objašnjava semantiĉko primovanje kao zajedniĉko aktiviranje neurona koji kodiraju karakteristike neka dva pojma (Rogers, Lambon, Garrard, Bozeat, McClelland, Hodges et al., 2004). Verovatno sliĉno vaţi i za obradu afektivnog materijala pomoću ĉega se moţe objasniti efekat facilitacije pri afektivnom primovanju: pri izlaganju prima odreĊene afektivne valence aktiviraju se neuroni koji kodiraju tu valencu. Ukoliko posle njega usledi kongruentna meta, ti isti neuroni će se brţe aktivirani jer su već evocirani prethodnim stimulusom. MeĊutim, psihopatija ometa povezivanje afektivno konotiranih pojmova sa njihovom emocionalnom valencom zbog ĉega se ne dobija efekat facilitacije kod zadatka leksiĉke odluke ili afektivnog primovanja. U eksperimentu sa afektivnim primovanjem kod psihopata nije dobijena facilitacija niti za pojmove sa pozitivnom niti sa negativnom valencom. Ovo govori u prilog nalazima da je psihopatija povezana sa širim deficitima u obradi emocija, koje se ne ograniĉavaju samo na tugu i strah. Najzad, najverovatnije je da je neurološka osnova ovih procesa (odnosno njihovog izostanka) pre svega locirana u funkcijama koje obavljaju neuroni amigdala a zatim vetromedijalnih prefrontalnih i orbitofrontalnih zona kore velikog mozga. 97 6. Nacrt istraţivanja 6. 1. Problem istraživanja. Do sada je sakupljena velika koliĉina empirijske graĊe o psihopatiji, metodama njenog merenja, odnosima sa drugim konstruktima individualnih razlika i vaţnim eksternim kriterijumima. MeĊutim, ni jedno od tih istraţivanja nije obuhvatno ispitalo ove odnose i na taj naĉin napravilo integraciju dosadašnjih saznanja. U ovoj studiji će se podaci o ispitanicima prikupljati na ĉetiri razliĉita naĉina, dakle biće upotebljen multimetodski pristup, i sve prikupljene mere biće upotrebljene za predviĊanje kriterijuma vaţnih za problem kriminaliteta. Na taj naĉin će dobijeni podaci omogućiti jednu široku i obuhvatnu, ali u isto vreme i preciznu sliku o onim personalnim dispozicijama koje mogu biti odgovorne za kriminalno ponašanje. Oĉigledno je da ovaj problem ima kako teorijsku, tako i praktiĉnu vaţnost, jer kriminalitet, a posebno povratniĉko ponašanje, predstavljaju vaţne probleme u svakom društvu. U ovom radu su kombinovane dve strategije za istraţivanje psihopatije koje predlaţu Brinkli i saradnici (Brinkley et al., 2004): konstruisana je nomološka mreţa u ĉijem centru je psihopatija, a u koju su postavljeni konstrukti koji bi mogli da budu vaţni za njeno razumevanje. Ukljuĉene su crte liĉnosti kao obuhvatne bihejvioralne dispozicije, specifiĉne mere koje pruţaju informacije o karakteristikama procesa obrade afektivno zasićenih informacija i bihejvioralni ishod koji se vrlo ĉesto koristi kao kriterijumska mera kada je u pitanju psihopatija: stabilno kriminalno ponašanje. Dakle, ova mreţa ima deduktivni karakter jer je sastavljena od konstrukata koji su konceptualno povezani sa psihopatskim crtama a za neke od njih postoje i empirijski nalazi koji to potvrĊuju. MeĊutim, mreţa ima i eksploratorni aspekt u smislu da se ne mogu taĉno predvideti odnosi izmeĊu svih varijabli. TakoĊe, problem istraţivanja je specifiĉnije izraţen kroz ĉetiri zasebna cilja koji preciznije specifikuju istraţivaĉka pitanja na koja bi ova studija trebalo da pruţi odgovore. 6. 2. Ciljevi istraživanja. Prethodna istraţivanja su pokazala da mere psihopatije dobijene pomoću razliĉitih metoda imaju nisku konvergenciju (Cauffman et al., 2009), štaviše da konvergencija ne postoji kada su u pitanju manipulativne i prevrtljive dispozicije i površni afekt (Kujaĉić et al., 2012). Ukoliko je ovaj nalaz pouzdan, on predstavlja vaţan problem u istraţivanju psihopatije koji se moţe zasnivati na diskrepanci izmeĊu mernih metoda ali se moţda moţe zasnivati i na samoj prirodi 98 ispitivanog fenomena. Zato je prvi cilj ovog istraţivanja pokušaj replikacije prethodno opisanog nalaza, kao i njegovo objašnjenje ukoliko se diskrepanca izmeĊu liĉnosnih crta psihopatije replicira u ovoj studiji. Drugi cilj ovog istraţivanja je unapreĊenje razumevanja odnosa izmeĊu psihopatije i crta liĉnosti. U odnosu na prethodne studije, saznajni pomak koji bi trebao da bude ostvaren u ovom istraţivanju zasniva se na tri karakteristike nacrta istraţivanja: 1) baziĉne crte liĉnosti su operacionalizovane kroz šestofaktorski leksiĉki model koji inkorporira i crtu Poštenja-Skromnosti, za koju teorija i prethodni nalazi sugerišu da je veoma vaţna za razumevanje psihopatije; 2) biće ispitana i šizotipija, široka crta koja predstavlja dispoziciju za doţivljaje nalik psihotiĉnim, a za koju prethodni nalazi ne pruţaju jasne i nedvosmislene podatke o njenim odnosima sa psihopatijom; 3) kako su podaci iz prethodnih istraţivanja pokazali da psihopatija utiĉe na produkciju amoralnog ponašanja, ispitana je i dispozicija koja precizno meri upravo ponašanje koje predstavlja kršenje moralnih i socijalnih normi: Amoralnost. Treći cilj ovog istraţivanja predstavlja dobijanje informacija o odnosima psihopatije i obrade onih informacija koje su afektivno obojene. Iako se veliki broj studija bavio ovom temom, doprinosi ovog istraţivanja se ogledaju pre svega u prouĉavanju implicitnih asocijacija na nasilne stimuluse, jer do sada se mali broj istraţivanja bavio upravo ovim konstruktom, kao i analiza uticaja emocija na donošenje odluka. Najzad, ĉetvrti cilj ove studije predstavlja predikcija stabilnog kriminalnog ponašanja, operacionalizovanog kroz kriminalni recidivizam. Prethodne studije su se uglavnom bavile predikcijom recidivizma ukljuĉujući ili psihopatiju ili crte liĉnosti kao prediktore. U ovoj studiji sve prethodno opisane varijable biće upotrebljene kao prediktori. Oĉekuje se da se na osnovu ovakvog prediktorskog skupa omogući bolja i taĉnija predikcija kriminalnog ponašanja, što bi doprinelo njegovom boljem razumevanju ali bi takoĊe moglo da obogati psihološku praksu tako što bi se unapredile procedure za predviĊanje kriminalnog recidiva. Koliko je nama poznato, ni jedna studija do sada nije obuhvatila sve ove koncepte u jednom istraţivanju. Analiza odnosa svih ovih mera u isto vreme bi trebala da omogući dodatno razumevanje nomološke mreţe psihopatije, njenih uzroka i delovanja na kriminalno ponašanje. 6. 3. Uzorak. U istraţivanju je uĉestvovalo 156 ispitanika. Ukupan broj ispitanih osoba je bio veći (252 ispitanika) ali kako je prikupljanje podataka trajalo devet meseci, jedan broj ispitanika se osuo usled prebacivanja u druge penalne institucije dok su neki 99 ispitanici odbili da uĉestvuju u kasnijim fazama ispitivanja. Sve osobe su bile ispitane na dobrovoljnoj bazi, nakon što im je precizno reĉeno kako će ispitivanje izgledati. U istraţivanju su uĉestvovala osuĊena lica muškog pola koja su kaznu izdrţavala u dve penalne institucije u Srbiji: KPZ u Poţarevcu-Zabela i KPZ u Sremskoj mitrovici. U sledećoj tabeli su date neke od karakteristika ispitanika u uzorku: Tabela 4. Neke deskriptivne karakteristike uzorka starost obrazovanje osuĊivanost duţina kazne AS 34.95 10.12 2.27 3 (medijana) SD 9.53 2.52 2.44 / Minimum 22 2 0 1 Maksimum 73 16 13 5 Kao što se vidi iz Tabele 4, prosek starosti ispitanika je bio 35 godina. Ispitanici su u proseku imali deset godina obrazovanja (što je drugi razred srednje škole) ali je raspon obrazovanja bio veliki: od dva razreda osnovne škole do završenog fakulteta. U uzorak su izabrane samo osobe koje su funkcionalno pismene, odnosno koje su znale da ĉitaju. U koloni osuĊivanost je dat broj pravnosnaţnih osuda koji je dobijen od strane samih ispitanika. U proseku su ispitanici imali oko dve pravnosnaţne osude u trenutku ispitivanja, s tim da je variranje u broju osuda takoĊe bilo veliko: od ispitanika koji su tek ĉekali pravnosnaţnost osude kada je prikupljanje podataka zapoĉelo do 13 osuda koliko je bilo maksimalno prisutno u uzorku. U poslednjoj koloni je dat podatak o duţini kazne koju ispitanici trenutno izdrţavaju. U pitanju je ordinalna varijabla sa sledećom kategorijama: 1. od 1 do 2 godine (14.7%); 2. od 2 do 3 godine (9.6%); 3. od 3 do 5 godina (28.2%); 4. od 5 do 10 godina (29.5%) i 5. preko 10 godina (14.7 %). Najveći procenat ispitanika u uzorku je kaznu izdrţavao zbog izvršenog kriviĉnog dela sa elementima nasilja (ubistvo, razbojništvo, nanošenje teških telesnih povreda itd.), 59.6% dok su ostali ispitanici izdrţavali kazne na osnovu dela koja nisu imala elemente nasilja (pljaĉke, neovlašćena proizvodnja, drţanje i stavljanje u promet opojnih supstanci, prevare itd). 6. 4. Varijable istraživanja. U istraţivanju su prikupljeni podaci o sledećim varijablama: 1. Izraţenost psihopatskih crta merenih samoprocenom i rejtinzima; 2. Izraţenost dispozicija ka amoralnom ponašanju; 3. Koliĉina osvojenog virtuelnog novca na Testu kockanja; 4. Izraţenost asocijativne veze izmeĊu stimulusa koje karakteriše 100 nasilje i pojmova koji se nalaze na afektivnoj dimenziji prijatno-neprijatno, merena preko razlike u vremenu reakcije na Testu implicitnih asocijacija; 5. Izraţenost crta liĉnosti operacionalizovanih preko HEXACO modela: Poštenje, Emocionalnost, Ekstraverzija, Saradljivost, Savesnost, Otvorenost; 6. Izraţenost šizotipalnih iskustava operacionalizovanih preko konstrukta Dezintegracije; 7. Izraţenost kriminalnog recidiva operacionalizovanog preko broja hapšenja ispitanika, broja pravnosnaţnih osuda i broja izdrţanih kazni zavodskog tipa (institucionalizacija). 6. 5. Mere. Podaci su prikupljeni preko ĉetiri vrste mera. To su: a. Mere samoprocene: Psihopatija: samoprocenjena psihopatija je ispitana preko instrumenta SRP3 (Williams, Nathanson, & Paulhus, 2003). Ovaj instrument pored generalnog skora meri i ĉetiri modaliteta psihopatije. To su Zaravnjeni afekat, Interpersonalna Manipulacija, Neobuzdani životni stil i Kriminalne tendencije. Prva dva modaliteta predstavljaju indikatore osobina liĉnosti i interpersonalnog stila psihopata, dok druga dva mere ponašajne aspekte ovog fenomena. Instrument sadrţi 64 stavke. Svaki modalitet psihopatije je predstavljen sa 16 ajtema. Amoralnost: ispitivanje personalnih dispozicija ka razliĉitim oblicima amoralnog ponašanja je izvršeno pomoću instrumenta AMORAL 9 (Kneţević, Radović, & Peruniĉić, 2008). Ovaj instrument ispituje tri empirijski derivirana faktora amoralnosti: impulsivnošću, frustracijom i brutalnošću generisanu Amoralnost. Biće upotrebljena kratka verzija AMORALa 9 koja sadrţi 54 stavki, odnosno po 18 stavki za svaki mereni faktor Amoralnosti. Hijerarhjska struktura upitnika AMORAL9 prikazana je u sledećoj tabeli. Tabela 5. Faktori, aspekti i primeri stavki za svaki aspekt Amoralnosti Faktori Aspekti Primeri stavki Impulsivnošću podstaknuta amoralnost Hedonizam Najvaţnije je samo dobro se zezati. Impulsivnost Paţljivo razmislim pre nego što donesem neku odluku. (R) Lenjost Kad treba da nešto uradim odmah prionem na posao. (R) Frustracijom Projekcija amoralnih impulsa U današnje vreme svi laţu i varaju. 101 podstaknuta amoralnost Makijavelizam Ĉovek treba da iskoristi sva sredstva ukoliko mu to ide u korist. Resentiman SlaĊa je osveta koja se dugo priprema. Brutalnošću podstaknuta amoralnost Brutalni hedonizam Ja poznajem jedino svoje potrebe i ponašam se u skladu sa svojim ţeljama Pasivna amoralnost Baš me briga za probleme drugih ljudi, ko mene gleda. Sadizam Priĉe o poštenju i dobroti sluţe samo tome da zbune i zaglupe ĉoveka. Oznake: (R) – stavka koja je usmerena suprotno od predmeta merenja (rekodira se u analizama) Baziĉna struktura liĉnosti: Informacije o crtama liĉnosti ispitanika su prikupljene pomoću upitnika HEXACO-PI-R (Lee & Ashton, 2006). Ovaj instrument meri šest širokih domena liĉnosti i njihove subordinirajuće aspekte. U pitanju su sledeće crte: Poštenje-Skromnost, Ekstraverzija, Emocionalnost, Saradljivost, Savesnost i Otvorenost za iskustva. Upitnik HEXACO-PI-R sadrţi ukupno 100 stavki (po 16 za svaki faktor, odnosno po 4 za svaki mereni aspekat faktora). Šizotipija. Instrumentu HEXACO-PI-R je pridruţena kratka skala Dezintegracije koja predstavlja operacionalizaciju šizotipalnih osobina liĉnosti (Kneţević et al., 2005). Korišćena je skraćena verzija instrumenta DELTA 10 koja broji trideset ajtema. Svaki od opisanih instrumenata sadrţi Likertovu skalu odgovaranja na stavke sa pet ponuĊenih opcija za odgovaranje, na kojima izraţava stepen saglašavanja sa datom stavkom. Ispitanik zaokruţuje brojeve koji imaju sledeće znaĉenje: 1 – potpuno netaĉno; 2 – uglavnom netaĉno; 3 – nisam siguran; 4 – uglavnom taĉno; 5 – potpuno taĉno. b. Eksperimentalne mere: Test kockanja. U istraţivanju je korišćena standardna verzija Testa kockanja koji ispituje sklonost ka rizikovanju, kao posledicu disfunkcija prefrontalnog i orbitofrontalnog korteksa (Bechara et al., 1994). Administriranje testa se izvodi preko raĉunara. Ispitanik ima zadatak da izvlaĉi karte iz ĉetiri ponuĊena špila. Pri tom mu se kaţe da izvlaĉenjem svake karte dobija ili gubi nešto (virtuelnog) novca, i da je cilj zadatka da što duţe ostane u igri. Dva od ĉetiri špila su ―riziĉni‖ odnosno sa sobom nose veću verovatnoću gubitka. Ovaj gubitak nije neposredno uoĉljiv, već se odnosi na duţi vremenski tok igranja. Ispitaniku se ne kaţe koji su špilovi ―riziĉni‖. Prethodna istraţivanja su pokazala da većina ispitanika u toku prve polovine zadatka poĉne da 102 preferira špilove koji nisu riziĉni, za razliku od osoba koje ispoljavaju disfunkcije prefrontalnih zona. One i dalje biraju riziĉne špilove. Mera na testu kockanja moţe biti dihotomna i kontinualna. Dihotomna mera predstavlja svrstavanje ispitanika u kategoriju riziĉnih ili neriziĉnih, u odnosu na to iz kojih špilova je u većoj meri vukao karte. Kontinualna mera se zasniva na brojĉano izraţenoj koliĉini novca koju ispitanik poseduje na kraju testiranja i ona je korišćena u analizama. IAT. Ova mera sluţi da ispita asocijativne tokove izmenu nasilnih stimulusa i pojmova sa razliĉitom emocionalnom valencom. Za potrebe ovog istraţivanja konstruisali smo Test implicitnih asocija sliĉan onome koji je već korišćen u istraţivanjima psihopatije (Snowden et al., 2004). Razlika izmeĊu ranije korišćenog instrumenta i ove verzije jeste što su stimulusi koji reprezentuju nasilje vizuelni a ne verbalni. Tako se kategorija nasilno – nenasilno sastoji od po pet fotografija koje predstavljaju scene fiziĉkog zlostavljanja, borbe ili povreĊivanja, dok nenasilne scene predstavljaju osobe u interakcijama koje karakteriše prijatnost i zadovoljstvo poput rukovanja, grljenja, plesa itd. Fotografije su ujednaĉene po broju osoba koje se nalaze na njima. Sve fotografije su u boji. Kategoriju prijatno – neprijatno predstavljaju verbalni stimulusi koji opsuju prijatne (sreća, radost ljubav itd.) odnosno neprijatne emocije (tuga, krivica, strah, itd.). I ovu kategoriju ĉini po pet stimulusa za svaki pol. IAT se zadaje preko raĉunara. Na poĉetku samog testa ispitaniku se prezentuje uputstvo za odgovaranje. TakoĊe, na ekranu se izloţi koji vizuelni stimulusi pripadaju kojoj afektivnoj kategoriji. Potom se u seriji blokova ispitanik uveţbava da daje odgovore. Iako raĉunar beleţi sva vremena reakcija, zadaci za uveţbavanje se ne skoruju. U zadatku se koristi i takozvani kontrolni IAT koji za stimuluse ima bube i cveće u jednoj i ponovo prijatne i neprijatne emocije u drugoj kategoriji. On ima ulogu da obezbedi informacije o generalnoj brzini reakcija ispitanika, odnosno brzini procesiranja informacija, ĉime se spreĉava da ona bude konfundirajući faktor u analizi brzina reakcija na afektivno obojene stimuluse. Ovaj zadatak je standardan u IAT metodologiji. Kljuĉna mera koja se dobija kao podataka sa IAT testa je tzv. D mera, odnosno diferencijalni skor. U pitanju je prosek razlika izmeĊu inkogruentnih (recimo sparivanje fotografije sa prikazanim nasiljem i pojma sa pozitivnom afektivnom valencom) i kongruentnih stimulsa (npr. sparivanje fotografije sa prikazanim nasiljem i pojma sa negativnom afektivnom valencom. Reĉ je standardnom algoritmu za dobijanje diferencijalnog skora (Greenwald, Nosek, & 103 Banaji, 2003). Ovde je vaţno primetiti sledeće: ukoliko osoba ima jaĉe negativne asocijacije na nasilje, biće joj potrebno više vremena da upari inkongruentne stimuluse u zadataku a samim tim će i njen diferencijalni skor biti veći. MeĊutim, što je manja izraţenost negativnih asocijacija na nasilne stimuluse (što upravo predstavlja fenomen koji ţelimo da ispitamo u ovoj studiji), vreme reakcije za inkongruentni stimulus biće niţe, a samim tim i celokupni D skor. c. Rejting mere. Psihopatija. Rejting procene psihopatije se dobijaju pomoću revidirane Ĉek liste za procenu psihopatije (Hare, 2003). Procedura za dobijanje podataka je sledeća: procenjivaĉ sa ispitanikom vodi polustruktuirani intervju koji obuhvata školovanje, radnu istoriju, profesionalne ciljeve, finansije, zdravlje, odrastanje i porodiĉni ţivot, emotivne i seksualne veze, zloupotrebu supstanci, antisocijalno ponašanje i opšta pitanja. Na osnovu odgovora ispitanika i uvida u podatke iz osuĊeniĉkog dosijea, procenjivaĉ na dvadeset indikatora beleţi skorove u skladu sa tim koliko je indikator zastupljen u ispitanikovom ponašanju, odnosno liĉnosti. Indikatori odnosno ajtemi PCL- Ra su: Neiskrenost, Grandiozan doživljaj vlastite vrednosti, Potreba za stimulacijom, Patološko laganje, Sklonost prevarama, Odsustvo kajanja i osećaja krivice, Površne, plitke emocije, Neosetljivost, Parazitski životni stil, Loša kontrola ponašanja, Promiskuitetno ponašanje, Rani problemi ponašanja, Odsustvo realnih, dugoročnih životnih ciljeva, Impulsivnost, Neodgovornost, Neprihvatanje odgovornosti za vlastite postupke, Brojne kratkoročne (van)bračne veze, Maloletnička delinkvencija, Opoziv uslovnog otpusta ili bekstva iz institucija i Raznovrsnost kriminalnih aktivnosti. Svaki ispitanik na ovim ajtemima moţe dobiti ocenu od 0 do 2. Skor 0 se dodeljuje kada ispitanik ne poseduje karakteristike ili ponašanja na koja se ajtem odnosi ili kada ispoljava karakteristike koje su u suprotnosti sa onim na koje se ajtem odnosi. Skor 1 se dodeljuje kada se ajtem odnosi na ispitanika u izvesnom stepenu, ali ne u toj meri da bi mu se dodelio skor 2. Ocena 2 se dodeljuje kada ispitanik poseduje suštinske odlike naznaĉene u ajtemu, odnosno kada mu je ponašanje u skladu sa onim što taj ajtem predstavlja. Maksimalan skor na skali je 40. Pored generalnog, raĉunaju se i skorovi za Faktor 1 koji predstavlja aspekte liĉnosti i interpersonalne karakteristike ispitanika, kao i za Faktor 2 koga konstituišu riziĉna, antisocijalna i kriminalna ponašanja. U ovom 104 radu koristiće se skorovi na najuţim crtama koje meri PCL-R: Interpersonalnom stilu, Afektivitetu, Ţivotnom stilu i Antisocijalnosti. Ovakva strategija analize je odabrana zbog brojnih nalaza koji su predstavljeni u uvodnom delu teksta a koji govore da su ĉetiri crte izmeĊu sebe distinktne i da poseduju razliĉite povezanosti sa drugim merama te ih treba posmatrati kao zasebne entitete. Procene na PCL-R skali u ovom istraţivanju vršili su psiholozi obuĉeni za rad sa ovim instrumentom. Da bi se izbegla pristrasnost u proceni, oni nisu imali nikakve druge podatke o ispitanicima pre nego što je obavljen intervju i ispitanik ocenjen na indikatorima psihopatije. d. Biografski podaci. Podaci o recidivu. Iz zatvorskih dosijea preuzeti su podaci vezani za broj izvršenih kriviĉnih dela, broj pravnosnaţnih osuda i broj prethodno izdrţanih kazni zatvora. Ove mere su kontinualne prirode. 6. 6. Hipoteze istraživanja. Analiza podataka prikupljenih u istraţivanju odvijaće se u okviru nekoliko postavljenih hipoteza: 1. Oĉekuje se kongruentnost izmenu bihejvioralnih aspekata samoprocene i rejtinga psihopatije, ali ne i izmeĊu personalnih aspekata psihopatije dobijenih pomoću samoprocene i rejtinga. Ovakvu povezanost oĉekujemo na osnovu prethodnih rezultata o kongruentnosti samoprocene i rejting mera psihopatije u osuĊeniĉkoj populaciji (Kujaĉić et al., 2012). 2. Oĉekuje se da će domeni baziĉne strukture liĉnosti Poštenje, Emocionalnost, Saradljivost i Savesnost negativno korelirati sa aspektima samoprocenjene psihopatije, Amoralnosti i u niţoj meri sa rejting merama psihopatije. Ovakvi nalazi bi bili u skladu sa prethodnim istraţivanjima (Lee & Ashton, 2005). 3. Pretpostavljamo postojanje pozitivnih korelacija izmeĊu Dezintegracije i mera psihopatije. Ovakvi podaci su dobijeni na uzorku institucionalizovanih adolescenata (MeĊedović, 2010) i pretpostavljamo da će biti replicirani u uzorku odraslih osuĊenika. 4. Oĉekuje se da rezultati na IAT testu negativno koreliraju sa psihopatijom merenom pomoću Hejrove ĉek – liste, jer prethodna istraţivanja pokazuju da psihopate imaju niţe izraţene negativne asocijacije prema nasilju (Snowden et al., 2004). Pozitivne korelacije se takoĊe oĉekuju izmeĊu skorova sa testa implicitnih asocijacija i Amoralnosti (najveći intenzitet imaće povezanosti sa aspektima Brutalnošću 105 podstaknute Amoralnosti). Naša je pretpostavka da IAT i skala Brutalnošću podstaknute amoralnosti mere vrlo sliĉne konstrukte, samo je odgovor ispitanika posledica razliĉitih procesa: kod IATa je u pitanju delovanje implicitnih procesa a kod upitniĉke mere procesa svesne samoprocene, odnosno introspekcije. 5. Mera dobijena na Testu kockanja će pozitivno korelirati sa domenom Emocionalnosti i Savesnosti. TakoĊe, postojaće pozitivna korelacija ove mere sa liĉnosnim a negativna sa bihejvioralnim aspekatima psihopatije. Pored ovih, oĉekuje se povezanost skorova sa Testa kockanja i Amoralnosti: ovo se pre svega odnosi na Impulsivnošću podstaknutu Amoralnost. Ove povezanosti oĉekujemo na osnovu prethodnih istraţivanja koja sugerišu da GT ispituje disfunkcije prefrontalnog korteksa koje se bihejvioralno ispoljavaju kao loša sposobnost uĉenja kaţnjavanjem uzrokovana nesposobnošću generisanja emocije straha i impulsivnim rizikovanjem (Mitchell et al., 2002; Blair, Colledge & Mitchell, 2001). 6. Oĉekuje se pozitivna korelacija niskog intenziteta izmenu Testa kockanja i Testa implicitnih asocijacija. Ova hipoteza bazirana je na nalazima koji govore da strukturu liĉnosti osuĊenika odlikuju i impulsivnost i agresivnost (Decyper et al., 2009). Aspekte prve crte meri Test kockanja, a pretpostavljamo da ukljuĉivanje u nasilne oblike ponašanja barem delimiĉno poĉiva na tome da osoba ima manje negativnih asocijacija koje vezuje vezuje za nasilje, što meri IAT. 7. Mere psihopatije biće u razliĉitom stepenu pozitivno korelirane sa kriminalnim recidivom. Na osnovu prethodnih istraţivanja (Walters, 2003; Walters & Duncan, 2005) pretpostavljamo da će faktor Antisocijalnosti biti u najvećoj meri povezan sa povratniĉkim ponašanjem. 6. 7. Plan obrade podataka. Pre nego što se krene na analiziranje podataka pomoću kojih će se testirati hipoteze istraţivanja, izvršiće se dve preliminarne analize. Kako su prethodni podaci pokazali da procenjivaĉi imaju individualne stilove ocenjivanja koji sistematski mogu uticati na skorove na PCL-Ru izvršiće se analize sa ciljem da se proveri da li je u ovom sluĉaju neki procenjivaĉ davao sistematski više ili niţe skorove na rejting merama psihopatije. Ukoliko to bude sluĉaj, odabraće se najprimerenija staregija u daljoj obradi podataka. Druga preliminarna analiza obuhvatiće eksplicitnu procenu afektivnih asocijacija na vizuelne stimuluse sa IAT testa. IAT je jedini test u bateriji koji nije pre 106 ovog istraţivanja bio zadavan i koji su konstruisali sami autori istraţivanja. Iako su autori pri konstrukciji testa poštovali proceduru po kojoj se ovakav instrument razvija, smatramo da će biti potrebno prikazati i njegovu konstrukt validnost. Zbog toga će pored psihometrijskih indikatora instrumenta biti prikazane i asocijacije na emocije koje ispitanici imaju posmatrajući svaki od vizuelnih stimulusa IATa. Hipoteza koja će morati da bude potvrĊena kako bi se zadovoljila konstrukt validnost jeste da nasilni stimulusi asociraju na neprijatne emocije (bes, gaĊenje) a miroljubivi stimulusi na prijatne (sreća, zadovoljstvo). Ova analiza neće biti izvršena na osuĊeniĉkom već na prigodnom studentskom uzorku. Vršenje ovakvog pilot-istraţivanja ima za cilj da obezbedi afektivne asocijacije ispitanika na svaki stimulus kako bi se precizno znalo šta je predmet merenja IAT testa, odnosno koje afektivne asocijacije on generiše kod ispitanika. Zatim će se pristupiti glavnim analizama u istraţivanju. Biće analizirane bivarijantne korelacije izmeĊu svih mera prikupljenih u studiji. Nakon ove izvršiće se analiza glavnih komponenti u zajedniĉkom prostoru svih varijabli. Kroz nju će se ispitati multivarijantni odnosi izmeĊu mera, na takav naĉin da se ni jednoj od njih ne daje poseban status u analizi. Hipoteze istraţivanja biće takoĊe testirane kroz dva strukturalna modela, konstruisana da opišu odnose izmeĊu mera ispitivanih u istraţivanju. Analiziranje indikatora podesnosti modela pokazaće koji od njih najbolje opisuje empirijski dobijene podatke. U modelima će biti upotrebljene observirane mere, dakle nijedna varijabla neće biti testirana kao latentna mera. Kako je psihopatija centralna tema ovog istraţivanja, modeli će se razlikovati po statusu mera psihopatije u njima. Prvi model uzima u obzir mogućnost da psihopatija ne predstavlja medijator u predikciji kriminalnog recidiva, već da je njen uticaj na povratniĉko ponašanje iste prirode kao i uticaj ostalih ispitivanih mera. Zbog toga se prvi ponuĊeni model sastoji samo od dva sloja: egzogenih varijabli, kojima ovoga puta pripadaju i faktori psihopatije i endogenih varijabli koje predstavljaju mere recidiva. Drugi model koji će biti testiran uzima u obzir mogućnost da psihopatija ima posredniĉku ulogu pri uticaju liĉnosti i eksperimentalnih mera na kriminalni recidiv. MeĊutim, empirijski će biti testirano da li je to posredovanje potpuno ili neki od drugih konstrukata imaju i direktan uticaj na kriminalni recidiv. Zbog toga će se u njemu 107 dozvoliti direktan uticaj egzogenih varijabli na mere povratništva. Ipak, naša je hipoteza da će uticaj leksiĉkih crta liĉnosti i dalje biti posredovan psihopatijom, jer ranija istraţivanja pokazuju da se psihopatija moţe shvatiti kao specifiĉna kombinacija baziĉnih crta liĉnosti (Decyper et al., 2009; Lee and Ashton, 2005), a da treba ispitati direktan uticaj eksperimentalnih mera, Dezintegracije i Amoralnosti na kriterijumsko ponašanje. Zbog toga su u modelu medijacije testirane staze koje reprezentuju ovaj uticaj (pretpostavke o uticaju ovih varijabli na recidiv precizirane su u hipotezama istraţivanja: GT uĉestvuje u generisanju lakših, a IAT, Amoralnost podstaknuta brutalnošću i Dezintegracija u produkciji teţih oblika kriminalnog povratništva). Preliminarne analize, deskriptivna statistika, korelaciona i faktorska analiza biće izvršeni u programu SPSS17. UtvrĊivanje metrijskih karakteristika instrumenata izvršiće se pomoću programa RTT10G (Kneţević i Momirović, 1996). Strukturalno modeliranje biće izvršeno u programu AMOS16. 108 7. Rezultati preliminarnih analiza 7. 1. Stilovi procenjivača u skorovanju psihopatije na PCL-Ru. Jedan od problema procene psihopatije preko rejtinga jesu individualni stilovi procenjivanja koji generišu sistematski više ili niţe skorove na skali. Kada samo jedan procenjivaĉ vrši procenu ovo ne mora biti veliki problem jer će on prema svim ispitanicima pokazivati istu pristrasnost. MeĊutim, ukoliko nekoliko procenjivaĉa radi procenu i ukoliko se njihovi stilovi procenjivanja razlikuju, ovo moţe stvoriti dodatni izvor varijanse u skorovima psihopatije koji će konfudirati odnose izmeĊu nje i ostalih varijabli od interesa. Zbog toga se prva preliminarna analiza sastojala od utvrĊivanja znaĉajnosti razlika izmeĊu procenjivaĉa na faktorima PCL-Ra. TakoĊe, pri sprovoĊenju ove analize moralo se voditi raĉuna o još jednom faktoru, mogućnosti da je neki procenjivaĉ zaista radio sa osobama koje genuino imaju visoko ili nisko izraţene psihopatske crte. Ukoliko bi on davao više (odnosno niţe) skorove ispitanicima to ne bi bila posledica pristrasnosti u procenjivanju već odraz stvarnog prisustva crta. Moramo pomenuti da je ova mogućnost malo verovatna jer su ispitanici dolazili na intervju manje-više randomizirano: u jednoj ustanovi su pripadnici sluţbe obezbeĊenja dovodili osuĊena lica na razgovor u prostoriju gde je ispitivaĉ već ĉekao dok su u drugoj penalnoj ustanovi ispitivaĉi koristili kancelarije vaspitaĉa i psihologa a ispitanici su prozivani po sluĉajnom redosledu. U obe ustanove na razgovor su dolazila lica o kojima ispitivaĉ nije znao ništa sem šifre za identifikaciju. Ipak, da bi se ova mogućnost potpuno eliminisala uraĊena je analiza kovarijanse za svaki faktor psihopatije posebno kao kriterijumsku varijablu (procenjivaĉ je unesen kao nezavisna varijabla u analizu) sa velikim brojem kovarijata: ostala tri faktora rejting mera psihopatije, aspektima samoprocenjene psihopatije, crtama amoralnosti, markerima kriminalnog recidiva i tipom izvršenog kriviĉnog dela. Ukoliko bi se i pored ovih kovarijata pokazale razlike u skorovima tada bi mogli da budemo sigurni da je ta razlika posledica stila u procenjivanju. Skorovi su poreĊeni pomoću LSD kriterijuma. Za faktore Afektiviteta (F=.45, df=3; p>.05), Ţivotnog stila (F=.62, df=3; p>.05) i Antisocijalnosti (F=1.34, df=3; p>.05) nisu pronaĊene znaĉajne razlike meĊu ispitivaĉima. MeĊutim, i pored ovako rigoroznih uslova za poreĊenje skorova na crti Interpersonalnog stila su pronaĊene znaĉajne razlike izmeĊu procenjivaĉa (F=4.17, 109 df=3; p<.01). Post Hoc testovi su pokzali da je treći procenjivaĉ skorovao svoje ispitanike znaĉajno više od prvog (MD=.54; p<.01) i ĉetvrtog procenjivaĉa (MD=.57; p<.01). Da bi smo proverili da li moguća pristrasnost procenjivaĉa utiĉe na rezultate istraţivanja, sve analize koje će biti opisane u sledećem poglavlju su izvršene na tri naĉina: analizirani su originalni skorovi s Interpersonalnog faktora, korigovani skorovi13 i podaci bez ispitanika koje je procenio ovaj procenjivaĉ (kojih ima 17). Nisu pronaĊene nikakve razlike izmeĊu rezultata ove tri analize, odnosno nije se se promenila statistiĉka znaĉajnost ni jednog parametra kada su analize vršene na ova tri naĉina. Zbog toga smo ipak odluĉili da zadrţimo sve ispitanike, kako ne bi umanjivali snagu studije, i prvobitne skorove na meri Interpersonalnog stila kako bi zadrţali originalnost podataka. Ipak, nalaz da upravo na ovom faktoru postoji efekat stila procenjivanja ostaje vaţan rezultat i biće korišćen u interpretacijama. 7. 2. Eksplicitne afektivne asocijacije na vizuelne stimuluse sa IATa. Stimulusi na testu implicitnih asocijacija su konstruisani tako da mere implicitne asocijacije na afektivno zasićene stimuluse. U testu je upotrebljeno dve vrste stimulusa: verbalni i vizuelni. Verbalni stimulusi predstavljaju pojmove sa pozitivnom i negativnom afektivnom valencom, dok vizuelni stimulusi predstavljaju fotografije na kojima su prikazane scene nasilja (ĉizma, pendrek, bokserke, zaklana koza i borba pasa) odnosno miroljubive scene (par sa psom, izlet, pas i maĉka, rukovanje i grupni pozdrav). Svi stimulusi su prikazani u Prilogu 1. Kako bi utvrdili koje taĉno emocije evociraju vizualni stimulusi, testirali njihovu kvalitativnu distinktivnost i ispitali u kojoj meri oni pobuĊuju emocije, ovi stimulusi su bili izloţeni prigodnom uzorku studenata psihologije (N=116; 78% ţenskih ispitanika; proseĉna starost 20 godina, SD=2.5). Ispitanici su dobili listu od 15 emocija koje su trebali da procene za svaki stimulus. Emocije koje su date na procenjivanje su uzete iz dve savremene taksonomije emocija: PANAS X (Watson & Clark, 1994) i STEM (Levine, Xu, Yang, Ispas, Pitariu, Bian,... & Musat, 2011). Ove dve taksonomije razlikuju ukupno dvadeset jednu emociju ali kako su neke od njih zajedniĉke u oba modela, zadato je petnaest distinktivnih emocija. Ispitanici su 13 Kako bi se procenjivaĉi ujednaĉili po strogosti, kod ispitanika trećeg procenjivaĉa su skorovi na faktoru interpersonalnog stila korigovani tako što je od originalnih mera oduzeto pola standardne devijacije ukupnih skorova na ovoj varijabli (ovde je u pitanju bilo .25). Nakon ove korekcije, nisu postojao generalni efekat procenjivaĉa (F=1.62, df=3; p>.05) niti razlike izmeĊu specifiĉnih procenjivaĉa (MD=.29; p>.05 i MD=.32; p>.05). 110 imali zadatak da procene u kojoj meri ih svaka od izloţenih fotografija asocira na svaku od emocija koristeći skalu od 1 do 5 gde je 1 znaĉilo "uopšte me ne asocira", 2 "veoma malo me asocira", 3 "malo me asocira", 4 "jako me asocira" i 5 "veoma jako me asocira". Uz liste emocija ispitinicima su takoĊe zadate dve kratke skale samoprocene koje mere psihopatiju (Jones & Paulhus, 2013) i sadizam (Buckels, 2012). Prvo je izvršena analiza glavnih komponenti na procenjivanim emocijama: procene svih emocija su agregirane u bazi tako da je komponentna analiza izvršena na 15 emocija sa 1160 procena (116 ispitanika x 10 stimulusa). Rezultati paralelne analize (Horn, 1965) su savetovali da se zadrţi robusna prva glavna komponenta sa svojstvenom vrednošću od 8.41 i 56.09% objašnjene varijanse observiranih stimulusa. Pozitivna zasićenja na njoj imaju emocije zadovoljstva (.94), veselosti (.92), ljubavi (.89), spokoja (.88), paţljivosti (.78) i samopouzdanja (.67) a negativne bes (-.86), gaĊenje (-.84), strah (-.83), napetost (-.82) i tuga (-.80). Emocije krivice, iznenaĊenja, umora i stidljivosti su na ovoj komponenti imala vrlo niska zasićenja (ispod .30). Ova glavna komponenta je interpretirana kao dimenzija globalnog afektiviteta ĉiji pozitivan pol ĉine prijatne emocije (pozitivni afektivitet) a negativni neprijatne emocije (negativni afektivitet). Na Grafiku 1 prikazane su aritmetiĉke sredine deset vizuelnih stimulusa na dimenziji afektiviteta. Grafik 1. Procenjeni afektivitet vizuelnih stimulusa sa IATa 111 Na grafiku se moţe uoĉiti tendencija koja sugeriše validnost stimulusa IATa: svi miroljubivi stimulusi su procenjeni kao prijatni a nasilni kao neprijatni (procene svih emocija za svaki stimulus se takoĊe mogu videti u Dodatku 1). Ovo je i egzaktno potvrĊeno pomoću ponovljenih merenja: svi miroljubivi stimulusi imaju znaĉajno veće aritmetiĉke sredine na afektivitetu od neprijatnih. MeĊutim, nisu svi miroljubivi stimulusi podjednako prijatni, ni svi nasilni podjednako neprijatni. Stimulus "grupni pozdrav" ima znaĉajno niţi prosek od svih ostalih miroljubivih, dok stimulus "bokserke" ima znaĉajno viši prosek od ostalih nasilnih stimulusa. Ovi podaci sugerišu mogući pravac u unapreĊenju instrumenta u budućnosti. Ono što je takoĊe vaţno pomenuti jeste da individualne razlike u afektivnim asocijacijama na ove stimuluse predviĊaju skorove na skalama psihopatije i sadizma na teorijski oĉekivan naĉin (Prilog 1: Tabela 14). 112 8. Rezultati glavnih analiza 8. 1. Deskriptivna statistika i metrijske karakteristike analiziranih skala. U sledećoj tabeli biće prikazani deskriptivni pokazatelji varijabli istraţivanja, kao i osnovne metrijske karakteristike skala korišćenih u istraţivanju. Tabela 6. Deskriptivne i metrijske karakteristike skala korišćenih u istraţivanju Min Max AS SD α β ψ h Interpersonalni stil 0 2 .64 .54 .70 .70 .75 .37 Afektivitet 0 2 .88 .51 .64 .66 .72 .31 Zivotni stil 0 2 .82 .50 .70 .71 .81 .32 Antisocijalnost 0 2 .81 .56 .74 .76 .90 .37 Interpresonalna manipulacija 1.25 4.31 2.64 .67 .80 .81 .87 .20 Površni afekat 1.25 4.38 2.53 .56 .70 .74 .81 .13 Neobuzdani ţivotni stil 1.31 4.75 2.73 .70 .78 .81 .88 .18 Kriminogene tendencije 1 4.63 2.62 .86 .84 .85 .93 .24 Hedonizam 1 5 2.49 .93 .68 .70 .82 .29 Impulsivnost 1 4.33 2.34 .75 .64 .65 .70 .23 Lenjost 1 5 2.18 .78 .69 .70 .80 .27 Projekcija amoralnih impulsa 1 5 2.82 .72 .58 .59 .68 .19 Makijavelizam 1 5 3.24 1.09 .73 .74 .83 .40 Resentiman 1 5 2.21 .99 .64 .65 .72 .30 Brutalni hedonizam 1 4 2.10 .77 .74 .74 .80 .48 Pasivna amoralnost 1 5 2.10 .81 .75 .77 .90 .34 Sadizam 1 4.2 1.95 .79 .63 .63 .74 .25 POŠTENJE 1.93 5 3.31 .60 .73 .76 .83 .18 EMOCIONALNOST 1.4 4 2.88 .48 .62 .64 .66 .10 EKSTRAVERZIJA 1.67 4.8 3.49 .59 .72 .74 .74 .14 SARADLJIVOST 1 4.6 3.00 .61 .67 .70 .69 .11 SAVESNOST 2.13 4.94 3.80 .64 .80 .81 .88 .20 OTVORENOST 1.38 4.88 3.64 .70 .80 .82 .86 .20 Dezintegracija 1 3.73 2.24 .61 .86 .88 .94 .18 Test kockanja 250 5550 1992 791 IAT .60 1.89 .92 .53 .85 Broj dela 1 50 6.56 7.97 Broj osuda 0 17 3.75 3.20 Penalni recidiv 0 9 1.09 1.62 Oznake: Min – minium; Max – maksimum; AS – aritmetiĉka sredina; SD – standardna devijacija; α – Koeficijent interne konzistencije; β – pouzdanost prve glavne komponente; ψ – reprezentativnost skale; h – homogenost (proseĉna korelacija ajtema) Sve upotrebljene skale imaju zadovoljavajuću pouzdanost, osim subskale Amoralnosti koja ispituje Projekciju amoralnih impulsa (zauzeli smo liberalniji stav 113 prievaluaciji pouzdanosti a to je da koeficijenti interne konzistencije koji su manji od .60 ukazuju na nisku pouzdanost mernih skala). Interesantno je primetiti da su kod oba metoda za ispitivanje psihopatije iste skale najpouzdanije i sa najmanjom internom konzistencijom. Najmanju pouzdanost poseduju skale za ispitivanje psihopatskog afekta (Afektivitet i Površni afekt) mada je kod mere samoprocene pouzdanost prve glavne komponente znatno viša od interne konzistentnosti indikatora. Ovo ukazuje da je moguće povećati ukupnu pouzdanost skale uklanjanjem nekih stavki. Najveću pouzdanost imaju subskale za ispitivanje antisocijalno/kriminalnih tendencija (Antisocijalnost i Kriminalne tendencije). Moţemo konstatovati da su metrijske karatkristike subskala PCL-Ra sasvim zadovoljavajuće ako se uzme u obzir da se sastoje od po ĉetiri odnosno pet indikatora. 8. 2. Bivarijantne povezanosti između varijabli. Broj varijabli koje se analiziraju u ovoj studiji je veliki (28 mera). Zbog toga se neće prikazivati interkorelacije svih varijabli na kojima su raĉunati podaci. Prikazaće se oni odnosi koji su povezani sa ciljem i hipotezama i straţivanja. Na prvom mestu će biti analizirani odnosi izmeĊu mera psihopatije prikupljenih razliĉitim metodama. Tabela 7. Korelacije izmeĊu rejting mera i samoprocenjene psihopatije Interpersonalni stil Afektivitet Ţivotni stil Antisocijalnost Interpresonalna Manipulacija .09 .31** .27** .28** Površni afekat .04 .19* .16 .21* Neobuzdani ţivotni stil .07 .25** .44** .45** Kriminalne tendencije .12 .20* .52** .60** Oznake: ** p<.01; * p<.05 Iz Tabele 7 se moţe videti da nije postignuta kongruentnost svih mera psihopatije. Nedostatak kongruentnosti je posebno evidentan kod faktora Interpresonalnog stila koji ne korelira znaĉajno ni sa jednom merom samoprocenjene psihopatije. Štaviše, visina ovih korelacija govori da je on ortogonalan na mere upitnika SRP3. Ostali faktori psihopatije mereni rejtingom su povezani sa smoprocenjenom psihopatijom. Kongruentnost postoji svuda osim izmeĊu PCL-R mere Ţivotnog stila i SRP3 skale Površnog afekta. Jasno je da je najbolja kongruentnost izmeĊu bihejvioralnih aspekata psihopatije merenih pomoću oba metoda: ove korelacije prelaze .40 u intenzitetu. 114 Sledeće analize obuhvatiće odnose izmeĊu psihopatije procenjene pomoću oba metoda i svih ostalih varijabli istraţivanja. Ove korelacije su prikazane u Tabeli 8. Treba naglasiti da se u svim analizama koriste normalizovane mere kriminalnog recidiva. Ove varijable su apsolutne mere po prirodi i kao takve se ne mogu normalno raspodeljivati na uzorku. Odstupanja od normalne raspodele su i empirijski detektovana kod ovih mera tako da su one normalizovane pomoću Rankit algoritma jer je pokazano da on najoptimalnije funkcioniše na relativno malim uzorcima (Solomon & Sawilowsky, 2009). Tabela 8. Korelacije izmeĊu psihopatije i ostalih varijabli istraţivanja Samoprocenjena psihopatija Rejting mere psihopatije IntMan PAf NStil KTend IntS Afekt ŢStil Ant Liĉnost POŠTENJE -.54** -.57** -.58** -.58** -.06 -.32** -.36** -.29** EMOCIONALNOST -.18* -.25** -.21** -.20* -.15 -.11 -.16 -.16 EKSTRAVERZIJA -.05 -.16 -.05 -.06 .18* .12 .08 -.04 SARADLJIVOST -.40** -.55** -.44** -.39** -.13 -.15 -.13 -.24** SAVESNOST -.22** -.22** -.41** -.32** .03 -.01 -.26** -.15 OTVORENOST -.00 -.07 .01 .04 .06 .06 -.01 .02 Dezintegracija .35** .32** .40** .34** -.10 .01 .17 .24** Amoralnost Hedonizam .37** .35** .56** .39** -.10 .13 .34** .25** Impulsivnost .35** .40** .61** .39** -.03 .13 .30** .18 Lenjost .37** .27** .39** .33** -.17 -.01 .26** .09 Projekcija .67** .47** .50** .69** .06 .16 .28** .33** Makijavelizam .41** .37** .28** .36** .06 .18 .17 .26** Resentiman .56** .56** .46** .48** .14 .22* .22* .09 Brutalni hedonizam .26** .31** .30** .26** -.02 .13 .18* .18* Pasivna amoralnost .43** .51** .31** .29** -.15 .06 .05 -.03 Sadizam .43** .50** .37** .39** -.05 .04 .13 .15 Raĉunarski administrirane mere Test kockanja -.02 .03 .01 .01 -.08 -.11 -.04 .04 IAT .07 .04 -.03 .03 .12 .02 -.06 -.08 Recidiv Broj dela .07 .05 .09 .07 .26** .04 .26** .32** Broj osuda .08 -.07 .21* .22* .35** .17 .32** .54** Penalni recidiv -.09 -.06 .10 .17 .25** .13 .38** .42** Oznake: IntMan - Interpresonalna Manipulacija; PAf - Površni afekat; NStil - Neobuzdani ţivotni stil; KTend - Kriminalne tendencije; IntS - Interpersonalni stil; Afekt - Afektivitet; ŢStil - Ţivotni stil; Ant – Antisocijalnost; ** p<.01; * p<.05 115 Nekoliko vaţnih informacija je dobijeno u analizama prikazanim u Tabeli 8. Pre svega, detektovane su sistematske razlike izmeĊu samoprocenjene i rejting psihopatije. Upitniĉke mere psihopatije sistematski koreliraju sa liĉnošću i to negativno sa crtama Poštenja, Emocionalnosti, Saradljivosti, Savesnosti a pozitivno sa Dezintegracijom i Amoralnošću. MeĊutim, ovakve sistematske veze izostaju kod PCL-R mera. Ovo se u najvećoj meri odnosi na Interpersonalni stil koji nije povezan ni sa jednom crtom liĉnosti sem sa Ekstraverzijom. Afektivitet negativno korelira sa Poštenjem a pozitivno sa Resentimanom. Kod bihejvioralnih faktora psihopatije postoji veći broj znaĉajnih povezanosti sa merama liĉnosti. Ţivotni stil negativno korelira sa Poštenjem i Savesnošću a pozitivno sa crtama Amoralnosti i to pre svega sa onima koje se zasnivaju na impulsivnosti. Antisocijalnost je takoĊe negativno povezana sa Poštenjem i Saradljivošću a pozitivno sa Dezintegracijom i Amoralnošću. Kada su u pitanju veze sa kriminalnim recidivom, takoĊe postoje sistematske razlike ali one na neki naĉin pokazuju suprotan obrazac. Naime, upitniĉke mere psihopatije nisu povezane sa kriminalnim recidivom, osim bihejvioralnih aspekata samoprocenjene psihopatije koje koreliraju sa brojem pravnosnaţnih osuda ispitanika. MeĊutim, tri skale PCL-Ra sistematski pozitivno koreliraju sa sva tri oblika stabilnog kriminalnog ponašanja: Interpersonalni stil, Ţivotni stil i Antisocijalnost. Najveće korelacije ostvaruje faktor Antisocijalnosti. Vaţno je primetiti još jedan skup informacija iz Tabele 8: Test kockanja i Test implicitnih asocijacija nisu povezani ni sa jednom merom psihopatije, barem kada su u pitanju bivarijantne korelacije nultog reda. Sledeći skup analiza obuhvatiće povezanosti crta liĉnosti sa raĉunarski administriranim testovima i merama recidiva. U istoj tabeli biće prikazani i odnosi izmeĊu Testa kockanja sa jedne i recidiva s druge strane. Tabela 9. Korelacije izmeĊu liĉnosti, recidiva i raĉunarski administriranih mera broj dela broj presuda penalni recidiv Test kockanja IAT POŠTENJE .04 -.02 -.09 .05 -.01 EMOCIONALNOST .04 .06 .08 .04 -.07 EKSTRAVERZIJA -.03 -.01 -.05 -.01 .14 SARADLJIVOST -.13 -.11 -.06 .05 -.02 SAVESNOST -.08 -.23* -.27** .14 .22** 116 OTVORENOST -.04 -.13 -.13 -.18* .08 Dezintegracija .01 .10 .12 .00 -.18* Hedonizam .07 .14 .13 -.05 -.03 Impulsivnost -.04 .08 -.02 .00 -.11 Lenjost -.01 .10 .12 -.13 -.16* Projekcija -.08 -.18* -.07 .01 .11 Makijavelizam .01 .09 .08 .09 .08 Resentiman -.01 -.04 .02 -.14 -.09 Brutalni hedonizam .11 .14 .26** .04 -.09 Pasivna amoralnost .06 -.06 -.22* .11 -.12 Sadizam .11 .20* .22* .01 -.22** Test kockanja .05 .02 -.08 IAT -.11 -.14 -.21* .05 Oznake: ** p<.01; * p<.05 Povezanosti liĉnosti sa merama recidiva, Testom kockanja i Testom implicitnih asocijacija su male i po brojnosti i po intenzitetu. Faktor savesnosti je u najvećoj meri povezan sa ostalim varijablama. On negativno korelira sa brojem osuda i brojem boravaka u penalnim institucijama a pozitivno sa IAT skorom. Podsećamo da niţi skorovi na IAT testu oznaĉavaju niţe izraţene negativne emocije pri asocijacijama na brutalne stimuluse. Crta Otvorenosti negativno korelira sa koliĉinom osvojenog virtuelnog novca na Testu kockanja. Sa postignućem na IAT testu negativno koreliraju Dezintegracija i dva faktora Amoralnosti: Lenjost i Sadizam. Broj osuda ispitanika je negativno povezan sa projekcijom amoralnih impulsa i Sadizmom. Penalni recidiv je ipak u najvećoj meri povezan sa crtama liĉnosti: pored Savesnosti on deli varijansu sa Brutalnim Hedonizmom i Sadizmom (pozitivne korelacije), Pasivnom amoralnošću i IAT skorom (negativne korelacije). 8. 3. Analiza glavnih komponenti u zajedničkom prostoru ispitivanih varijabli. Analiza bivarijantnih povezanosti mera ne moţe otkriti sve odnose koji postoje u prostoru ispitivanih varijabli zbog njihove multikolinearnosti. Zbog toga je izvršena analiza glavnih komponenti kako bi se varijansa mera od interesa svela na njene kljuĉne latentne osnove. Korišćena su dva kriterijuma za odreĊivanje optimalnog broja komponenti koji će biti zadrţan u daljoj analizi. Prvi je Katelov SCREE dijagram na kome se jasno vidi da je preporuĉeno zadrţavanje tri komponente: 117 Dijagram 1: svojstvene vrednosti ekstrahovanih komponenti Drugi kriterijum koji je upotrebljen je Hornov metod paralelne analize (Horn, 1965). Kada su uporeĊene svojstvene vrednosti sluĉajno generisanih komponenti sa onima koje su empirijski dobijene u analizi, rezultat je takoĊe bio da tri observirane komponente objašnjavaju veću varijansu originalnih varijabli od sluĉajno generisanih komponenti. Kako su kriterijumi bili saglasni u proceni optimalnog broja komponenti, zadrţane su tri komponente i rotirane u promax poziciju kako bi se dozvolilo ekstrahovanim komponentama da koreliraju. Zasićenja na ovakvim komponentama prikazana su u Tabeli 10. 118 Tabela 10. Matrica sklopa ekstrahovanih komponenti Samoprocenjena psihopatija Kriminalni recidiv Disfunkcionalna liĉnost Sluĉajno generisane svojstvene vrednosti 1.91 1.77 1.66 Empirijske svojstvene vrednosti 8.20 3.29 3.08 Interpresonalna manipulacija .87 Površni afekat .84 Neobuzdani ţivotni stil .80 POŠTENJE -.79 Kriminogene tendencije .77 Resentiman .75 Projekcija amoralnih impulsa -.72 Pasivna amoralnost .67 -.31 Hedonizam .57 .45 SARADLJIVOST -.53 .32 Makijavelizam .51 Impulsivnost .51 .35 Broj osuda .90 Penalni recidiv .87 Broj izvršenih dela .80 Antisocijalnost .66 Interpersonalni stil .57 -.49 Ţivotni stil .37 .54 Dezintegracija .68 SAVESNOST -.67 Brutalni hedonizam .31 .57 EMOCIONALNOST -.47 .53 Sadizam .45 .48 IAT -.47 Lenjost .41 .46 Afektivitet .32 -.45 OTVORENOST -.45 EKSTRAVERZIJA -.34 Test kockanja -.16 Samoprocenjena psihopatija 1 Kriminalni recidiv .26 1 Disfunkcionalna liĉnost .28 .10 1 Napomene: u prva dva reda tabele prikazani su rezultati paralelne analize. U donjem delu tabele prikazane su korelacije ekstrahovanih faktora. Zasićenja ispod .30 nisu prikazana osim za Test kockanja za koga je prikazano najviše zasićenje koje ima na bilo kojoj komponenti. Prvu ekstrahovanu komponentu zasićuje u najvećoj meri samoprocenjena psihopatija i iz tog razloga ona je i imenovana tako. Najveće zasićenje na njoj imaju 119 Interpersonalna manipulacija, Površni afekat i Neobuzdani ţivotni stil. Nakon njih komponenta je najbolje opisana negativnim polom dimenzije Poštenje-Skromnost, pa tek onda ĉetvrtim faktorom psihopatije: Kriminogene tendencije. Ovu komponentu zasićuju i crte Amoralnosti iz sva tri faktora, od kojih su sva pozitivna osim Projekcije amoralnih impulsa koja ima negativni predznak na prvoj komponenti. Komponentu takoĊe zasićuju i još dve crte liĉnosti sa negativnim zasićenjima: Saradljivost i Emocionalnost. Na kraju, vaţno je reći da je prva komponenta opisana i sa dva faktora PCL-Ra koji na njoj imaju sekundarna zasićenja, oba pozitivnog predznaka: Afektivitet i Ţivotni stil. Na drugoj komponenti najviša zasićenja imaju tri mere multiplog kriminalnog povratništva i zato je nazvana Kriminalni recidiv. Ovu komponentu uspele su da opišu tri mere rejting psihopatije: Antisocijalnost, Interpersonalni i Ţivotni stil. Jedina mera samoprocene koja zasićuje ovu komponentu je Pasivna amoralnost, i to sa negativnim predznakom. Poslednju komponentu u najvećoj meri opisuju visoka Dezintegracija i niska Savesnost (istiĉemo ove dve mere jer su njihova zasićenja veća za .10 od prve sledeće crte sa najvišim koeficijentom). Dakle u pitanju je kombinacija šizotipije, impulsivnosti, dezorganizacije i nemogućnosti planiranja. Zbog toga je ona dobila ime: Disfunkcionalna liĉnost. I ostale varijable opisuju komponentu na ovaj naĉin. Od crta liĉnosti tu su visoka Emocionalnost i Saradljivost a niska Otvorenost i Ekstraverzija. Nizak skor na Testu implicitnih asocijacija takoĊe zasićuje ovu komponentu. Crte Amoralnosti su prisutne i na ovoj latentnoj komponenti: Brutalni hedonizam, Sadizam, Lenjost, Hedonizam i Impulsivnost. Zanimljivo je primetiti da PCL-R faktori Interpersonalnog stila i Afektiviteta takoĊe zasićuju ovu komponentu sa sekundarnim ali i dalje priliĉno visokim zasićenjima negativnog predznaka. Najviši skor Testa kockanja je na trećoj komponenti ali je on niţi od 0.3 tako da neće biti korišćen u interpretacijama komponenti. Moţe se zakljuĉiti da mera dobijena na Testu kockanja ne pripada prostoru ekstrahovanih latentnih varijabli. 8. 4. Analiza medijacije psihopatskih crta. Analiza glavnih komponenti je otkrila topografiju latentnog prostora ispitivanih varijabli pokazujući tri dimezije na kojima se okupljaju analizirane varijable. U sledećim analizama izvršen je pokušaj da se odgovori na pitanje kakav je meĊusobni odnos mera psihopatije, liĉnosti i 120 raĉunarski administriranih testova pri predikciji kriminalnog recidiva. Pre svega, paţnja će biti usmerena na potencijalnu ulogu psihopatskih karakteristika u medijaciji uticaja crta liĉnosti na kriminalni recidiv. Ova analiza je izvršena pomoću strukturalnog modeliranja. Sve varijable su modelirane kao manifestne, odnosno observirane. Ovo je uĉinjeno zbog velikog broja mera koje su postavljene u model. Ukoliko bi se pokušalo modeliranje sa latentnim varijablama, postoji veoma visoka verovatnoća da takvi modeli ne bi mogli biti identifikovani: broj staza za koje bi se morali proceniti parametri bi bio suviše velik u odnosu na veliĉinu uzorka istraţivanja. Posledica bi bila da procenjivanje indeksa podesnosti modela, kao i pondera na stazama ne bi bilo moguće sprovesti. Zbog toga je izvršeno modeliranje direkno na observiranim merama, a svi parametri koji nisu dosegli statistiĉku znaĉajnost su iskljuĉeni iz modela. Na taj naĉin se postiţe parsimoniĉnost, odnosno jednostavnost modela. Dakle, treba obratiti paţnju na ĉinjenicu da su neznaĉajne veze uklonjene, što je uĉinjeno pre svega zbog velikog broja analiziranih staza. Ostavljanje neznaĉajnih staza na dijagramu bi opterećivalo model i skretalo paţnju sa znaĉajnih uticaja. Ali i odreĊeni neznaĉajni rezultati mogu biti vaţni u svetlu postavljenih hipoteza (npr. obratiti paţnju na odsustvo Testa kockanja iz prikazanih modela u nastavku rada). MeĊutim, postoji mogućnost da neke od neznaĉajnih staza mogu ostvariti supresorski uticaj na druge povezanosti u modelu, tako da bi njihovo odstranjivanje podiglo znaĉajnost uticaja koji ne bi bili detektovani ukoliko bi se neznaĉajne staze ostavile u modelu. Zbog toga su neznaĉajne staze iskljuĉivane jedna po jedna iz modela uz praćenje promena znaĉajnosti na drugim stazama. Tek pošto smo se uverili da su znaĉajne staze praktiĉno identiĉne u modelu u kom su neznaĉajne ukljuĉne kao i u modelu sa iskljuĉenim neznaĉajnim stazama, prikazali smo konaĉne, redukovane modele. Egzogene i endogene varijable u modelu su korelirane jer većina podataka o baziĉnim crtama liĉnosti iz HEXACO modela govori da crte liĉnosti nisu nezavisne, odnosno das u povezane, dok su endogene varijable u stvari tri indikatora jednog istog kriterijuma: stabilnog kriminalnog ponašanja. Zbog toga je konceptualno plauzibilno ostaviti mogućnost koreliranja modeliranih varijabli. TakoĊe, pre 121 modeliranja proverena je normalnost distribucija svih varijabli (endogene mere su već normalizovane). Testirana su dva modela. U prvom su svi prediktori postavljeni kao egzogene varijable, odnosno modeliran je direktni uticaj mera na kriminalni recidiv. Ovaj model je predstavljen na Dijagramu 2. Dijagram 2: Model direktnog uticaja Model direktnog uticaja ima zadovoljavajuće indikatore podesnosti: χ²=44.42, df=25, p=.01; NFI=.92; CFI=.96; RMSEA=.07. U najvećoj meri je objašnjena varijansa Penalnog recidiva (37%), zatim broja pravnosnaţnih presuda (36%) i na kraju broja kriviĉnih dela koje su ispitanici poĉinili (27%). Treba reći i da kriterijumi visoko koreliraju: Korelacija izmeĊu broja dela i broja presuda iznosi r=.70; p<.01; izmeĊu dela i broja boravaka u zavodskim institucijama r=.60; p<.01 i izmeĊu broja osuda i penalnog recidiva je r=.49; p<.01. Korelacije izmeĊu prediktora u strukturalnim 122 modelima se neće posebno razmatrati, jer hipoteze istraţivanja nisu usmerene na njih. Parametri staza modela direktnog uticaja dati su u sledećoj tabeli. Tabela br. 11. Koeficijenti staza modela direktnog uticaja B S.E. p Površni afekat ---------> Broj presuda -.42 .13 <.01 Interpersonalni stil ---------> Broj dela .49 0.15 <.01 Interpersonalni stil ---------> Broj presuda .50 0.13 <.01 Interpersonalni stil ---------> Penalni recidiv .35 .12 <.01 Afektivitet ---------> Broj dela -.24 .13 .05 Antisocijalnost ---------> Broj dela .74 .14 <.01 Antisocijalnost ---------> Broj presuda .76 .13 <.01 Antisocijalnost ---------> Penalni recidiv .53 .11 <.01 Sadizam ---------> Broj presuda .29 .10 <.01 Sadizam ---------> Penalni recidiv .31 .09 <.01 Pasivna amoralnost ---------> Penalni recidiv -.22 .08 <.01 IAT ---------> Penalni recidiv -.27 .09 <.01 Napomena: B - nestandardizovani regresioni koeficijent; S. E. - standardna greška; p - Znaĉajnost Prediktori u ovom modelu su pre svega rejting mere psihopatije: Interpersonalni stil i Antisocijalno ponašanje predviĊaju pozitivno sva tri idikatora recidiva, dok se faktor Afektiviteta ponaša kao supresor: staze koje od njega vode do kriterijuma imaju pondere negativnog predznaka. Faktor Površnog afekta meren samoprocenom takoĊe negativno predviĊa recidiv. Dve crte Amoralnosti podstaknute brutalnošću predviĊaju recidv: Sadizam sistematski pozitivno predviĊa sva tri kriterijuma dok niska Pasivna amoralnost predviĊa Penalni recidiv. TakoĊe, nizak skor na IAT testu je znaĉajan prediktor Penalnog recidiva. Primećuje se da ni jedna od baziĉnih crta liĉnosti nije predstavljena u modelu. To znaĉi da njihove mere nisu znaĉajno predviĊale recidiv i da su zato odstranjene iz modela. Sledeći model koji se analizirao je model u kome su mere psihopatije postavljene kao medijatori uticaja crta liĉnosti. U ovom modelu je analiziran i direktan uticaj liĉnosti na recidiv i posredan preko psihopatije. Prikazan je na dijagramu 3. 123 Dijagram 3. Model parcijalne medijacije Indikatori podesnosti ovog modela su takoĊe zadovoljavajući i po nekim parametrima bolji od prethodnog: χ²=83.01, df=63, p<.05; NFI=.91; CFI=.97; RMSEA=.04. Proporcija objašnjene varijanse recidiva je ostala ista kao u prethodnom modelu sa blagim povećanjem za broj kriviĉnih dela (28%). TakoĊe, modelom je objašnjeno 45% variranja Interpersonalne manipulacije, 59% variranja Površnog afekta, 25% variranja Antisocijalnosti, 11% Afektiviteta, 0% (!) Interpersonalnog stila, 12% Pasivne amoralnosti, 41% sadizma i 4% varijanse skorova na Testu implicitnih asocijacija. Koeficijenti staza modela parcijalne medijacije su dati u sledećoj tabeli: 124 Tabela br. 12. Koeficijenti staza modela parcijalne medijacije B S.E. p POŠTENJE ----> Pasivna amoralnost -.32 .08 <.01 EMOCIONALNOST ----> Pasivna amoralnost -.28 .11 <.01 POŠTENJE ----> Površni afekat -.22 .05 <.01 EMOCIONALNOST ----> Površni afekat -.19 .06 <.01 SARADLJIVOST ----> Površni afekat -.32 .05 <.01 Pasivna amoralnost ----> Površni afekat .20 .04 <.01 Dezintegracija ----> Površni afekat .19 .05 <.01 Dezintegracija ----> Sadizam .24 .09 <.05 SAVESNOST ----> Sadizam -.39 .09 <.01 Površni afekat ----> Sadizam .41 .09 <.01 SARADLJIVOST ----> Antisocijalnost -.21 .08 <.01 Dezintegracija ----> Antisocijalnost .34 .08 <.01 Pasivna amoralnost ----> Antisocijalnost .15 .06 <.01 Sadizam ----> IAT -.14 .05 <.01 EMOCIONALNOST ----> Antisocijalnost -.31 .09 <.01 POŠTENJE ----> Afektivitet -.23 .06 <.01 Površni afekat ----> Broj presuda -.20 .09 <.05 Interpersonalni stil ----> Broj dela .34 .15 <.05 Interpersonalni stil ----> Broj presuda .47 .14 <.01 Interpersonalni stil ----> Penalni recidiv .33 .12 <.01 Afektivitet ----> Broj dela -.25 .11 <.05 Antisocijalnost ----> Broj dela .77 .14 <.01 Antisocijalnost ----> Broj presuda .82 .13 <.01 Antisocijalnost ----> Penalni recidiv .57 .11 <.01 Sadizam ----> Penalni recidiv .18 .08 <.05 Sadizam ----> Broj presuda .18 .07 <.05 Pasivna amoralnost ----> Penalni recidiv -.19 .07 <.01 IAT ----> Penalni recidiv -.26 .10 <.01 Napomena: B - nestandardizovani regresioni koeficijent; S. E. - standardna greška; p - Znaĉajnost Ĉetiri crte liĉnosti su iz HEXACO modela su ukljuĉene u model parcijalne medijacije: Poštenje, Emocionalnost, Saradljivost i Savesnost. Prve dve pored psihopatskih karakteristika objašnjavaju i crtu Pasivne amoralnosti, Saradljivost je ukljuĉena u predikciju psihopatskih crta a Savenost objašnjava Sadistiĉki aspekt Amoralnosti. Sve crte liĉnosti utiĉu na psihopatiju i Amoralnost pomoću svojih negativnih polova, odnosno svi koeficijent staza koji idu od liĉnosti imaju negativne predznake. Suprotno vaţi za Dezintegraciju. Visoke šizotipalne crte utiĉu na izraţenost 125 psihopatije i Sadizma. Jedina crta koja ostvaruje znaĉajni uticaj na skorove sa IAT testa u ovom modelu je Sadizam. Što se tiĉe predikcije stabilnog kriminalnog ponašanja, ona je ne samo u proporciji objašnjene varijanse već i u pogledu znaĉajnih prediktora jednaka kao u modelu direktnog uticaja. PCL-R crte Interpersonalnog stila i Antisocijalnosti i Amoralna dispozicija ka sadistiĉkom ponašanju pozitivno predviĊaju kriterijume; sa druge strane psihopatske crte Površnog afekta (samoprocena) i Afektiviteta (rejting) zajedno sa Pasivnom amoralnošću ostvaruju uticaje sa negativnim koeficijentima staza. 126 9. Dodatne analize 9. 1. Dekomponovanje varijanse Interpersonalnog stila. Jedan od osnovnih ciljeva ovog istraţivanja bila je replikacija i objašnjenje nedostatka kongruence izmeĊu psihopatskih crta liĉnosti merenih samoprocenom i rejtinzima. Nedostatak kongruence je potvrĊen samo za crtu Interpersonalnog stila (Tabela 7). Zbog toga su uĉinjeni dodatni napori da se rejting mera Interpersonalnog stila detaljnije objasni. Ovo nije uĉinjeno za meru samoprocene jer su prethodne analize pokazale da se ona ponaša konzistentno: ona je povezana sa svim ostalim merama samoprocenjene psihopatije i Amoralnosti, tvoreći latentnu komponentu Samoprocenjene psihopatije (Tabela 10) ali nije povezana sa kriminalnim recidivom (Tabela 9, Dijagram 2). MeĊutim rejting mera ove crte pokazuje sloţena svojstva u zajedniĉkom prostoru ispitivanih varijabli: ona je povezana i sa kriminalnim recidivom (Tabela 10, Dijagram 2 i 3) ali i sa funkcionalnim, adaptiranim karakteristikama liĉnosti (Tabela 10). Zbog toga je uvedena dodatna, ad hoc hipoteza kojom se tvrdi da Interpersonalni stil ima dvostruku prirodu: on je povezan sa stabilnim kriminalnim ponašanjem, ali takoĊe opisuje i funkcionalne aspekte liĉnosti. Da bi se testirala ova hipoteza prvo je izvršeno dekomponovanje varijanse Interpersonalnog stila. Ovo je izvedeno pomoću multiple linearne regresije. Mera Interpersonalnog stila je postavljena kao kriterijum u analizu a kao prediktori su postavljeni indikatori kriminalnog recidiva. Dobijena je znaĉajna regresiona funkcija (F=6.03, df=3, p<.01) pomoću koje je objašnjeno 15% variranja kriterijuma. Kao nove varijable u bazi zapamćene su objašnjena varijansa Interpersonalnog stila pomoću indikatora recidiva, ali i njen rezidual, odnosno varijansa koju stabilno kriminalno ponašanje ne moţe da predvidi. U skladu sa postavljenom hipotezom, prva varijabla nazvana je Kriminalni interpersonalni stil a druga Nekriminalni interpersonalni stil. Nakon toga su izvršene dve nove regresione analize. U njima su kao kriterijumi postavljene predviĊene i rezidualne vrednosti Interpersonalnog stila a kao prediktori mere samoprocene i raĉunarski administrirani testovi. Ponovo su dobijene dve znaĉajne regresione funkcije: objašnjeno je 32% variranja Kriminalnog (F=1.79, df=22, p<.05) i 36% variranja Nekriminalnog interpersonalnog stila (F=1.63, df=22, p<.01). Koeficijenti regresionih funkcija dati su u Tabeli 13. 127 Tabela 13. Koeficijenti funkcija pri predikciji Kriminalnog i Nekriminalnog interpersonalnog stila Kriminalni interpersonalni stil Nekriminalni interpersonalni stil β r β r POŠTENJE .14 -.04 .03 -.10 EMOCIONALNOST .01 .06 -.18 -.23* EKSTRAVERZIJA .09 .06 .12 .18 SARADLJIVOST -.20 -.10 -.10 -.15 SAVESNOST .01 -.20* -.03 .21* OTVORENOST -.10 -.12 .09 .20* Dezintegracija -.10 .09 .01 -.19 InterpresonalnaManipulacija -.02 .04 .15 .12 Površni afekat -.40* -.07 -.03 .08 Neobuzdani ţivotni stil .29 .21* -.01 .04 Kriminogene tendencije .38* .26* -.15 .03 Hedonizam .02 .13 -.38* -.19 Impulsivnost -.01 .09 .18 -.08 Lenjost -.20 .05 -.22* -.23* Projekcija .07 -.17 -.11 .02 Makijavelizam -.10 .04 .13 -.03 Resentiman -.10 .00 .42* .20* Brutalni hedonizam .11 .16 -.03 -.17 Pasivna amoralnost -.10 -.08 -.30* -.14 Sadizam .35* .24* -.03 -.16 Test kockanja .03 .07 .04 .01 IAT -.10 -.21* .10 .23* Oznake: β – standardizovani regresioni koeficijent; r – korelacije nultog reda izmeĊu prediktora i kriterijuma; ** p<.01; * p<.05 Iz Tabele 13 se moţe videti da varijansa Interpersonalnog stila koju su predvidele stabilne mere kriminalnog ponašanja negativno korelira sa faktorom Savesnosti i skorom na IAT testu, a pozitivno sa Neobuzdanim ţivotnim stilom, Kriminogenim tendencijama i Sadizmom. Nezavistan doprinos predikciji daju Kriminogene tendencije i Sadizam sa koeficijentima pozitivnog i Površni afekat sa koeficijentom negativnog predznaka. Varijansa Interpersonalnog stila nezavisna od stabilnog kriminalnog ponašanja je pozitivno povezana sa faktorima liĉnosti Savesnost i Otvorenost, Resentimanom i skorom na IAT testu a negativno sa Emocionalnošću i Lenjošću. Nezavisan doprinos objašnjenju ovog kriterijuma daju Hedonizam, Lenjost i 128 Pasivna amoralnost koji su sa njim negativno povezani i Resentiman koji ima pozitivan beta ponder u regresionoj funkciji. 129 10. Diskusija 10. 1. Misterija Interpersonalnog stila. Jedan od osnovnih ciljeva ovog istraţivanja bio je istraţivanje kongruentnosti izmeĊu mera psihopatije dobijenih pomoću rejtinga i samoprocenom. Ovo je postavljeno kao cilj istraţivanja jer su podaci dobijeni u prethodnim studijama pokazali da je kongruenca izmeĊu mera dobijenih pomoću razliĉitih metoda priliĉno niska (Cauffman et al., 2009; Zeier & Newman, 2013). Posebno interesantnim se ĉine nalazi koji upućuju da bi za odreĊene faktore psihopatije, pre svega se misli na manipulativni interpersonalni stil i afektivnu površnost (odnosno Faktor 1 PCL-Ra) kongruentnost mogla biti nulta (Kujaĉić et al., 2012). Naravno, jasno je da ovo predstavlja vaţan problem, pre svega za merenje psihopatije, validnost dobijenih podataka i njihovu upotrebu u praksi. MeĊutim, moguće je i da problem prevazilazi metodološke aspekte ispitivanja psihopatije i deo je ispitivanog fenomena, odnosno da nas njegovo istraţivanje moţe dovesti do vaţnih uvida u samu prirodu psihopatije. Potpuno odsustvo kongruence za dve psihopatske crte koje potpadaju pod Hejrov Faktor 1 u ovom istraţivanju je delimiĉno replicirano i specifikovano. Podaci dobijeni u ovoj studiji ponovo su pokazali nepostojanje korelacija, ali samo izmeĊu jedne crte merene rejtingom i svih ostalih mera psihopatije dobijenih pomoću samoprocene: u pitanju je Interpersonalni stil (Tabela 7). Dakle, hipoteza 1, koja govori o odnosima izmeĊu mera psihopatije merenim razliĉitim metodama, na ovaj naĉin je parcijalno potvrĊena. Sada je potrebno objasniti ovaj izostanak kongruentnosti izmeĊu mera manipulativnog i eksploatišućeg interpersonalnog stila, meĊutim pre pokušaja eksplanacije, potrebno je ukazati na još neke karakteristike rejting mera Interpersonalnog stila, jer će se pokazati da je neobiĉno ponašanje ove crte jedan od uzroka detektovane inkongruentnosti. Ova psihopatska dispozicija ne samo da ne asocira sa drugim merama psihopatije već je u velikoj meri nezavisna i od ostalih crta liĉnosti ispitivanih u ovom istraţivanju, osim sa Ekstraverzijom (Tabela 8). MeĊutim, Interpersonalni stil stabilno asocira sa svim merama kriminalnog povratništva ispitivanim u ovoj studiji (Tabela 8). Strukturalni modeli su pokazali da je ova povezanost nesvodiva na asocijacije drugih ispitivanih mera i kriminalnog recidiva 130 odnosno da Interpersonalni stil ima nezavisne doprinose predikciji kod sva tri tipa kriminalnog povratništva (Dijagram 2 i 3, Tabele 11 i 12). Da li se izostanak teorijski oĉekivanih asocijacija izmeĊu Interpersonalnog stila i drugih mera psihopatije i liĉnosti moţe u potpunosti objasniti metodološkim faktorima? Procenjivaĉi koji su obavljali procenu na rejting merama psihopatije u prethodnom (Kujaĉić et al., 2012) i u ovom istraţivanju su se razlikovali. Ipak, ponovo je detektovan nedostatak kongruence na jednoj crti psihopatije, onoj za koju postoji i najslabija interpersonalna saglasnost procenjivaĉa i to verovatno zbog toga što sama procedura procene ove crte ostavlja najviše mesta delovanju subjektivnosti procenjivaĉa (Rufino et al., 2010). Drugaĉije reĉeno: uputstva za skorovanje ove crte ne daju dovoljno objektivnih smernica pa su skorovi na njoj zasićeni odreĊenom varijansom greške koja potiĉe od specifikacija samog instrumenta. Postoji još jedan izvor greške koji proistiĉe iz metoda merenja: individualni stilovi u procenjivanju koji karakterišu samog procenjivaĉa (Boccaccini et al., 2008) i koji potiĉu iz odreĊenih pristrasnosti kao što je struktura liĉnosti samog procenjivaĉa (Miller et al., 2011). Preliminarne analize podataka prikupljenih u ovoj studiji su pokazali da su skorovi kod jednog od ĉetvoro procenjivaĉa upravo na crti Interpersonalnog stila, zaista bili sistematski viši u odnosu na ostale, ĉak i kada su u analizama kontrolisane sve ostale varijable od interesa. Najverovatnije je ovo posledica oba prethodno opisana izvora greške: i instrumenta i samog procenjivaĉa. Dalje analize su pokazale da iako su skorovi koji potiĉu od ovog procenjivaĉa imali veći prosek od ostalih, ova tendencija u skorovanju nije uticala na povezanost mera Interperosnalnog stila i ostalih varijabli: povezanosti su ostale iste kada su raĉunate na originalnim merama na celom uzorku, merama dobijenim bez ispitanika sa kojima je radio ovaj procenjivaĉ i merama sa korigovanim Interpersonalnim stilom na celom uzorku. MeĊutim, sam podatak o sistematski povećanim skorovima kod jednog procenjivaĉa govori u prilog nalazima koji upozoravaju da rejting procena ima puno metodoloških problema i da je treba unapreĊivati iako su autori PCL-R skale protiv revizije ovog instrumenta (Hare & Neumann, 2006). Poseban oprez bi trebalo imati kada se skorovi sa PCL-Ra koriste u praktiĉne svrhe, odnosno kao indikator dispozicija koje vode osobu u ponovno vršenje kriviĉnog dela (Cauffman et al., 2009). 131 Dakle, jedan od verovatnih uzroka izostajanja kongruence jesu specifiĉnosti merenja Interpersonalnog stila pomoću rejting procene. MeĊutim, da li postoje suštinske specifiĉnosti ove crte koje generišu nedostatak kongruence? Ovu mogućnost podrţavaju rezultati analize glavnih komponenti. U latentnom prostoru svih ispitivanih mera, primarno zasićenje Interpersonalnog stila je na komponenti koje dominantno definišu mere kriminalnog recidiva (Tabela 10). Na taj naĉin rezultati komponentne analize su u skladu sa karakteristikama strukturalnih modela gde je recidiv postavljen kao kriterijumska varijabla (Dijagram 2 i 3, Tabele 11 i 12). MeĊutim, komponentna analiza pruţa još jednu vaţnu informaciju: sekundarno zasićenje Interpersonalnog stila (pri tom je ono jedva nešto manje od primarnog: -.49 u odnosu na .57) se nalazi na komponenti koje opisuje pre svega disfunkcionalna liĉnost: visoka Dezintegracija, Brutalni hedonizam i Emocionalnost kao i niska Savesnost (Tabela 10). Dakle, ova komponenta je opisana kako šizotipalnim tako i neurotskim manifestacijama koju prati niska kontrola impulsa uz hipertrofiranu sebiĉnost u zadovoljavanju trenutnih prohteva. MeĊutim, Interpersonalni stil na ovoj komponenti ima negativno zasićenje, što sugeriše da izraţenost ove crte kod ispitanika asocira sa funkcionalnim i adaptibilnim sklopom crta liĉnosti. Ovi nalazi sugerišu da bi crta Interpersonalnog stila mogla biti sloţena po svojoj prirodi, odnosno da ona predstavlja dispoziciju ka ponavljanom vršenju kriviĉnih dela, odnosno kriminalnom stilu, ali da takoĊe moţe biti indikator integrisane i dobro funkcionišuće liĉnosti. Ovakvi nalazi bi bili u skladu sa podacima dobijenim u prethodnim studijama koji sugerišu da bi Interpersonalni stil mogao da bude deo strukture okarakterisane kao ―uspešna psihopatija‖ odnosno, da pod nekim okolnostima bude dispozicija koja moţe povećati adaptivne kapacitete ljudi (Gervais et al., 2013; Lilienfeld et al., 2012). Ovaj nalaz takoĊe podrţava prethodne rezultate o negativnim povezanostima izmeĊu manipulativnih interperosnalnih karakteristika i šizotipije (Rasgdale et al, 2013; Ragsdale & Bedwell, 2013). TakoĊe, podatak je u skladu sa rezultatima prethodnog istraţivanja psihopatije u Srbiji gde je dobijeno da su Afektivitet i Interpersonalni stil povezani sa adaptibilnim i integrisanim potencijalima u liĉnosti (Kujaĉić et al., 2012). Rezultati našeg istraţivanja u stvari govore da je onaj deo varijanse Interpersonalnog stila koji ne korelira sa povratništvom u vršenju kriviĉnih dela negativno povezan sa šizotipijom, odnosno da se bazira na integrisanošću psiholoških funkcija, adekvatnoj konaciji i odustvu doţivljaja nalik psihotiĉnim. 132 Teorijski je plauzibilno pretpostaviti da izraţene šizotipalne crte obaraju sposobnosti osoba da uspešno manipulišu i eksploatišu druge ljude, ili barem na takav naĉin da to ne ĉine kroz vršenje kriviĉnih dela. Uspešna manipulacija verovatno zahteva sposobnosti odlaganja potkrepljenja, kognitivnu i konativnu integraciju kako bi osoba mogla da istraje u ponašanju dok ono ne donese rezultate. Na taj naĉin, ovaj nalaz se indirektno moţe povezati sa ranijim podacima o pozitivnim asocijacijama izmeĊu Interpersonalnog stila i inteligencije (Vitacco et al., 2005; Vitacco et al., 2008) pa ĉak i povišene kreativne sposobnosti kod osoba kod kojih je ova psihopatska crta izraţena (Sternberg, et al., 2001). MeĊutim, ovo sloţeno ponašanje mera manipulativnosti i prevrtljivosti u multivarijantnom prostoru ispitivanih mera detektuje se samo kod rejting mere ove crte. Samoprocenjena mera ove psihopatske dispozicije (Interpersonalna manipulacija) se ponaša dosledno i jednoznaĉno: u komponentnoj analizi ona ima najviše zasićenje na prvoj glavnoj komponenti, koju definišu i sve ostale mere samoprocenjene psihopatije kao i mere Amoralnosti. Ovaj nalaz je u skladu sa podacima da interpersonalne i afektivne mere psihopatije ĉine srţ latentnog faktora kome konvergiraju sve tri crte Mraĉne Trijade (Jones & Figueredo, 2013). Dakle, samoprocenjena psihopatija se ponaša jednoobrazno, ona tvori latentni faktor koji nedvosmisleno opisuje dispozicije ka amoralnom i antisocijalnom ponašanju i blago je povezan i sa faktorom recidiva i sa crtama koje opisuju disfunkcionalnu liĉnost (Tabela 10). S obzirom da samo crta Interpersonalnog stila merena rejtinzima pokazuje indikacije ―dvojne prirode‖ izvršen je dodatni pokušaj da se ova priroda rasvetli i preciznije opiše. U skladu sa rezultatima komponentne analize, odvojena je varijansa Interpersonalnog stila koja je povezana sa kriminalnim ponašanjem i stavljena kao kriterijum u regresiji, dok je posebna regresiona analiza postavljena sa ciljem da objasni varijansu ove psihopatske crte koja ne korelira supstancijalno sa stabilnim kriminalitetom (Tabela 13). Rezultati ove analize su dodatno potvrdili interpertaciju Interpersonalnog stila kao crte koja poseduje sloţenu prirodu. Kriminalni interpersonalni stil asocira sa crtama kao što su Sadizam, i Kriminogene tendencije a ostvaruje negativne korelacije sa faktorom Savesnosti i skorom na IAT testu. Niska Savesnost i sadizam i sami predstavljaju prediktore kriminaliteta i delinkvencije (Miller & Lynam, 2001; Chabrol et al., 2009) tako da su ovi nalazi kongruentni sa već 133 opisanom definicijom ove mere kao dispozicije koja generiše stabilno kriminalno ponašanje. Sa druge strane, kod Nekriminalnog interpersonalnog stila prisutan je skoro suprotan obrazac asocijacija: pozitivne korelacije sa IAT skorovima i Savesnošću i Otvorenošću a negativne sa Hedonizmom, Lenjošću, Pasivnom amoralnošću i faktorom Emocionalnosti. Treba naglasiti da se u sklopu ovih asocijacija Nekriminalnog interpersonalnog stila sa crtama koje konstituišu funkcionalan i integrisan sklop liĉnosti nalazi i pozitivna korelacija sa Resentimanom, koji predstavlja suštinske, dublje, oblike Amoralnosti. Ovo nas podseća da je i adaptivni Interpersonalni stil, onaj koji ne mora nuţno da vodi individue u kriminalitet, takoĊe amoralna crta liĉnosti, što je jasno i iz same Koncepcije kriminalnog stila. Samo se amoralnost ove varijante Interpersonalnog stila verovatno odvija u prostoru koji nije nuţno definisan vršenjem kriviĉnih dela. Jedna od crta liĉnosti koja najbolje diskriminiše ove dve vrste Interpersonalnog stila jeste faktor Savesnosti. Vaţno je istaći da negativan pol dimenzije Savesnost upravo definišu crte poput impulsivnosti, nepromišljenosti, neopreznosti i teškoća u istrajavanju ka postavljenom cilju (MacCann, Duckworth, & Roberts, 2009). Oĉito je da ove osobine doprinose razvoju ―neuspešnog‖ interpersonalnog stila, odnosno manipulativnih taktika koje vode osobe u ponovljeno vršenje kriviĉnih dela ukljuĉujući i višestruka izdrţavanja zatvorskih kazni. TakoĊe, povezanost izmeĊu ovih crta i Kriminalnog interpersonalnog stila je u saglasnosti sa koncepcijom o impulsivnosti kao o jednoj od srţnih karakteristika psihopatije. MeĊutim, nalazi vezani za Nekriminalni interpersonalni stil dodatno rasvetljavaju podatke dobijene u prethodnim istraţivanjima da psihopatske crte liĉnosti ne moraju uopšte biti povezane sa impulsivnošću ili ĉak asociraju sa adekvatnom kontrolom impulsa odnosno visokom sposobnošću odlaganja potkrepljenja (Snowden & Gray, 2011; Poythress & Hall, 2011). Nekriminalni interpersonalni stil ne samo da asocira sa visokom Savesnošću već i sa nisko izraţenim crtama Hedonizma i Lenjosti koje pripadaju faktoru Amoralnosti podstaknute Impulsivnošću. Dakle u pitanju su sistematske korelacije koje upućuju na to da je varijansa Interpersonalnog stila koja nije povezana sa stabilnim kriminalnim ponašanjem povezana sa crtama liĉnosti kao što su marljivost, zadovoljavajuća kontrola ponašanja, promišljenost i istrajnost u postizanju ciljeva. Ovde se treba podsetiti da su istraţivanja efekta psihoterapije na osobe sa izraţenim psihopatskim crtama pokazala da upravo individue koje imaju povišene skorove na Interpersonalnom stilu najviše 134 napreduju u terapijskom procesu (Caldwell, 2011). Nalazi ovog istraţivanja sugerišu da su adaptivne karakteristike ove psihopatske crte, one koje se zasnivaju na adekvatnoj kontroli impulsa i integrisanom psihološkom funkcionisanju u stvari odgovorni za napredak u psihoterapijskom procesu. Vredno je osvrnuti se na nalaz o dvojnoj pirodi Interpersonalnog stila u okviru Modela dualnog deficita. Srţni deficiti koji se tiĉu emotivne površnosti i dezinhibicije se direktno manifestuju kao psihopatske crte Afektiviteta i Ţivotnog stila (Fowles & Dindo, 2009; Dindo & Fowles, 2011), tu praktiĉno postoji odnos jedan na jedan. MeĊutim, Interpersonalni stil ne nastaje direktno iz srţnih, i pretpostavlja se biološki snaţno determinisanih deficita - on se razvija u toku ontogeneze kao posledica oteţanog razvoja moralnih normi (Frick & Morris, 2004). Buduća istraţivanja psihopatije bi trebalo da precizno definišu one sredinske medijatore koji mogu dovesti do razvoja manipulativnog i eksploatišućeg ponašanja u interpersonalnim odnosima kod osoba koje već poseduju deficite na planu hipoafektiviteta i dezinhibicije. MeĊutim, i sama dvostruka priroda Interpersonalnog stila moraće da se objasni u budućim istraţivanjima. Prvo pitanje koje se postavlja jeste da li Interpersonalni stil ima jedinstvenu etiologiju ili i sam potiĉe iz razliĉitih izvora - odnosno da li se i sam Interpersonalni stil zasniva na svojevrsnom dualnom deficitu? Ĉini se da smanjena sposobnost za generisanje straha ometa razvoj krivice i savesti, samim tim i empatije, dovodeći do redukovane brige i osetljivosti za emocije drugih osoba te tako emotivna površnost inhibira moralno i prosocijalno ponašanje ljudi. Moţe se pretpostaviti da je ovo nuţan uslov za pojavu zloupotrebe i iskorišćavanja drugih osoba u cilju ispunjenja sebiĉnih ciljeva individue. MeĊutim, nalazi dobijeni u ovom istraţivanju sugerišu da će sama priroda Interpersonalnog stila zavisiti od prisustva ili odsustva dezinhibicije: 1) ukoliko je afektivna površnost udruţena sa dezinhibicijom, ona će dovesti do manipulativnog ponašanja koje se odlikuje ukljuĉivanjem individue u frekventno vršenje kriviĉnih dela; 2) meĊutim ukoliko je emocionalni deficit udruţen sa adekvatnom kontrolom impulsa i promišljenošću, ovo bi moglo dovesti do interpersonalne eksploatacije koja nije nuţno povezana sa kriminalitetom i delinkvencijom. Ovakav Interpersonalni stil bi onda mogao biti crta koja potpomaţe adaptaciju ljudi u odreĊenim uslovima, odnosno deo uspešne psihopatije (Porter et al., 2012). Ne treba zaboraviti da je upravo visoko izraţena crta Savesnosti ono što dugogodišnji istraţivaĉi psihopatije smatraju da 135 razdvaja uspešnu i neuspešnu psihopatiju (Mullins-Sweatt et al., 2010). Na budućim istraţivanjima ostaje da ispitaju ovu hipotezu u razvojnom kontekstu, jer je to jedini istraţivaĉki dizajn koji moţe nedvosmisleno dati odgovor na ovo pitanje. 10. 2. Psihopatija i bazična struktura ličnosti. Drugi vaţan cilj ovog istraţivanja jeste u isto vreme i široka ali i precizna eksploracija odnosa izmeĊu psihopatskih crta i karakteristika liĉnosti. Zbog toga su pored leksiĉki definisanih baziĉnih crta liĉnosti u nacrt istraţivanja unete još dve crte za koje postoje pretpostavke da su povezane sa psihopatijom. Prva od njih je Amoralnost, za koju bi se moglo reći da pre svega predstavlja operacionalizaciju suprotnog pola dimenzije Poštenje-Skromnost, mada Amoralne dispozicije nastaju delovanjem svih faktora liĉnosti koji ĉine njenu baziĉnu strukturu (MeĊedović, 2011). Druga crta koja je dodata u prostor liĉnosti jeste Dezintegracija, odnosno operacionalizacija šizotipije: iskustava nalik psihotiĉnim koja postoje u opštoj populaciji (Kneţević et al., 2005). Da li šizotipija zaista predstavlja crtu liĉnost ili ne, pitanje je koje pored empirijskih nalaza ukljuĉuje i konceptualne argumente, vaţno je da nalazi pokazuju da je ona nesvodiva na leksiĉki definisane crte liĉnosti (MeĊedović, in press), te samim tim moţe ponuditi dodatna objašnjenja relevantnih kriterijuma poput psihopatije. Generalno moţemo reći da su hipoteze 2 i 3 koje govore o odnosima izmeĊu crta liĉnosti i psihopatije u potpunosti potvrĊene. Ĉak i deo hipoteza koji se zasniva na metodološkim aspektima nacrta je potvrĊen: povezanosti izmeĊu mera liĉnosti i psihopatije su brojnije i većeg intenziteta kada se psihopatija meri samoprocenom (dakle istom metodom kao i liĉnost) nego kada se meri rejtinzima (Tabela 8). Ovo je rezultat metodske kovarijanse, odnosno pojave da zajedniĉki merni metod generiše jedan deo korelacija izmeĊu ispitivanih mera (Blonigen et al., 2010). Zbog toga će se u analizi povezanosti izmeĊu liĉnosti i psihopatije paralelno posmatrati razliĉite mere psihopatije, kao i razliĉite metode analize, jer asocijacije koje se dobijaju i na razliĉitim merama i pomoću razliĉitih analitiĉkih metoda time dokazuju svoju pouzdanost. Sa sigurnošću se moţe reći da je najbolji prediktor psihopatije iz baziĉne strukture liĉnosti dimenzija Poštenje-Skromnost. PronaĊene su znaĉajne negativne korelacije izmeĊu ove crte liĉnosti i svih crta psihopatije, merenih pomoću oba metoda, osim već pomenutog odstupanja kada je reĉ o rejting meri Interpersonalnog stila (Tabela 8). Na ovaj naĉin se potvrĊuju raniji nalazi koji govore da negativni pol Poštenja 136 (odnosno Nepoštenje) asocira sa svim psihopatskim crtama (MeĊedović, 2012). Iako bi se teorijski moglo oĉekivati da su intenziteti ovih povezanosti bitno razliĉiti kada su u pitanju pojedinaĉne psihopatske crte (odnosno da Poštenje u većoj meri korelira sa liĉnosnim a u manjoj sa bihejvioralnim aspektima psihopatije), rezultati ne podrţavaju ovakvu hipotezu: intenziteti bivarijantnih relacija su pribliţno jednaki za sve crte samoprocenjene psihopatije a nešto niţi ali opet pribliţno jednaki za rejting mere psihopatije. MeĊutim, ovaj pad u intenzitetu asocijacija je verovatno ponovo uzrokovan nepostojanjem metodske kovarijanse. Komponentna analiza je potvrdila dominantnu povezanost Nepoštenja i samoprocenjene psihopatije oznaĉavajući ovaj faktor liĉnosti kao dominantan marker psihopatije iz baziĉne strukture liĉnosti (prva glavna komponenta: Tabela 10). Poštenje ima visoko negativno zasićenje na ovoj komponenti koja pored svih mera samoprocenjene psihopatije okuplja i šest od devet merenih crta Amoralnosti, time potvrĊujući kongruentnost izmeĊu (Ne)Poštenja, psihopatije i Amoralnosti. Najzad, podaci iz strukturalnog modela potvrĊuju ulogu Poštenja pri generisanju psihopatskih crta (Dijagram 2, Tabela 12). Interesantno je primetiti da je u ovakvoj konstelaciji varijabli Poštenje dominantno povezano sa Afektivitetom kao psihopatskom crtom: iste asocijacije se dobijaju kada se psihopatski afektivitet meri pomoću oba metoda, tako da moţemo reći da je ovo jedan od nalaza koji potvrĊuju kongruentnost merenja površnog afekta pomoću razliĉitih metoda. Po našem mišljenju, ovde se ne treba suviše obazirati na pretpostavljenu kauzalnu povezanost koja ide od crte Poštenja ka psihopatskim karakteristikama. Ona je pretpostavljena zbog statusa dimenzije Poštenje kao baziĉne crte liĉnosti a konstrukta psihopatije kao sloţenog fenomena koji nastaje delovanjem razliĉitih baziĉnih crta liĉnosti. MeĊutim, ceo ovaj rad, kako njegov teorijski deo, tako i dobijeni rezultati govore da je ĉak i ovo gledište simplifikovano. Reĉ je zapravo o tome da se "psihopatija" teško moţe formulisati kao jedinstven fenomen, odnosno da su specifiĉne psihopatske crte u tolikoj meri razliĉite jedna od druge da je verovatno da predstavljaju posebne entitete (Marcus et al., 2013). U tom smislu bi bilo pogrešno reći da odreĊene crte psihopatije "nastaju," odnosno da su "determinisane" bilo kojim baziĉnim crtama liĉnosti. Štaviše, kada je reĉ o Poštenju i Afektivitetu, nama se ĉini da se plauzibilnije moţe braniti drugaĉija vrsta povezanosti. Površni afekt, odnosno smanjena sposobnost generisanja emocija je srţni deficit koji je 137 verovatno u velikoj meri odreĊen konstitucionalnim biološkim faktorima (Kimonis et al., 2012). Sa druge strane Poštenje (odnosno njegov negativan pol u ovom sluĉaju) predstavlja sloţene moralno-relevantne bihejvioralne dispozicije koje podrazumevaju i reciproĉni altruizam i sklonost ka fer pleju (Ashton et al., 2004). S obzirom da ovakvo ponašanje nastaje kasnije u ontogenezi, moglo bi se pretpostaviti da je ono pod uticajem površnog afekta a ne obrnuto. U svakom sluĉaju, za sada sve ove odnose treba shvatati više u korelativnom a ne u kauzalnom smislu. Kako je Poštenje-Skromnost crta iz baziĉne strukture liĉnosti koja je najviše povezana sa moralno-relevantnim ponašanjem, nalazi o odnosima psihopatije i Poštenja potvrĊuju i podatke dobijene u prethodnim istraţivanjima koji govore o smanjenim moralnim kapacitetima osoba sa izraţenim psihopatskim crtama (Aharoni et al., 2011). Štaviše, podaci dobijeni strukturalnim modeliranjem koji naglašavaju veze izmeĊu Poštenja i psihopatskog afektiviteta su u skladu sa ranijim nalazima i koncepcijama da su srţ moralnih transgresija koje nastaju iz psihopatije afektivne a ne kognitivne disfunkcije (Young et al., 2012; Masui et al., 2011). Njihov suštinski izvor je nedostatak empatije kao vaţnog generatora prosocijalnog ponašanja (Jones et al., 2010). Strukturalni model (Dijagram 3, Tabela 12) otkriva jedan poseban tip amoralnog ponašanja koji se ispostavlja kao jako vaţan u objašnjenju psihopatije a koji je takoĊe povezan sa Poštenjem. U pitanju je Pasivna amoralnost, odnosno amoralnost koja nastaje tako što ne reagujemo kada je nekome potrebna pomoć. I ova povezanost je kongruentna sa prethodnim nalazima: nisko Poštenje oznaĉava sebiĉnost, odnosno usmerenost na sopstvene ciljeve koju prati odsustvo poimanja reciproĉnosti i pravde. Ovakve liĉnosne tendencije, kako je već pomenuto, prate i sniţena empatija i briga za druge tako da nije iznenaĊujuće da osobe koje se odlikuju ovim crtama neće priteći drugima u pomoć kada im je potrebna. U svakom sluĉaju, crta Poštenja-Skromnosti a samim tim i šestofaktorski model liĉnosti se pokazuje neizostavnim kada je u pitanju prouĉavanje psihopatije (Ashton et al., 2000). U skladu sa postavljenom hipotezom, negativan pol dimenzije Emocionalnost se takoĊe pokazuje vaţnim u razumevanju psihopatije, kao što su tvrdili i raniji nalazi (De Vries & Van Kampen, 2010). Emocionalnost za razliku od Poštenja ostvaruje bivarijantne korelacije samo sa merama samoprocenjene psihopatije (Tabela 8), dakle ovi nalazi bi mogli da sugerišu da je asocijacija izmeĊu Emocionalnosti i psihopatije u 138 mnogo većoj meri ograniĉena zajedniĉkim metodom merenja u odnosu na povezanosti izmeĊu Poštenja i psihopatije. MeĊutim, već komponentna analiza pokazuje i drugaĉije asocijacije. Ovde su nalazi dobijeni u bivarijantnim analizama replicirani jer Emocionalnost negativno zasićuje komponentu definisanu samoprocenjenom psihopatijom i Amoralnošću (Tabela 10). MeĊutim, primarno zasićenje emocionalnosti je na trećoj komponenti koja opisuje disfunkcionalnu i nestabilnu liĉnost. Ovo je zasićenje pozitivno što znaĉi da Emocionalnost u ovoj komponenti uĉestvuje kao dispozicija za neurotske poremećaje, odnosno ponaša se sliĉno kao crta Neuroticizma iz Petofaktorskog modela liĉnosti. MeĊutim, na ovoj komponenti negativna zasićenja imaju i rejtinzi crta Afektivitet i Interpersonalni stil, što znaĉi da u zajedniĉkoj latentnoj komponenti Emocionalnost negativno asocira sa njima, nalaz koji je ponovo u skladu sa oĉekivanjima. U strukturalnom modelu se kao posebno vaţna istiĉe negativna povezanost izmeĊu Emocionalnosti i samoprecenjenog psihopatskog afektiviteta koja ostaje statistiĉki znaĉajna i kada se odnosi izmeĊu varijabli prouĉavaju i na ovaj naĉin (Dijagram 3, Tabela 12). Ovi nalazi potvrĊuju preĊašnje podatke da je Emocionalnost vaţan prediktor svih mera psihopatije ali da su posebno izraţene asocijacije izmeĊu Emocionalnosti i hipoafektiviteta (MeĊedović, 2011). Indirektno, nalazi dobijeni u ovoj studiji podrţavaju i neke od podataka dobijene sa crtom Neuroticizma iz Petofaktorskog modela liĉnosti. Zahvaljujući ĉinjenici da HEXACO Neuroticizam u sebi nema indikatore impulsivnosti i hostilnosti, veze ove crte sa psihopatijom su dosledno negativne. Ipak, takve povezanosti su pronalaţene i ranije sa crtom Neuroticizma, sa tom razlikom što je umesto Hejrove operacionalizacije psihopatije korišćen PPI (Ross et al., 2009), odnosno mere psihopatije koje su dobijene faktorizacijom razliĉitih instrumenata (Gaughn et al., 2009). Emocionalnost je takoĊe, poput Poštenja, negativno povezana sa Pasivnom amoralnošću (Dijagram 2, Tabela 12). Objašnjenje ove povezanosti je sliĉno kao za prethodnu interpertaciju veze izmeĊu Poštenja i Pasivne amoralnosti. Niska emocionalnost znaĉi i smanjenu emocionalnu empatiju i povezanost sa drugim osobama te ta crta olakšava pojavu sebiĉnosti, neosetljivost na probleme drugih i inhibira pomaganje drugima u nevolji. 139 Ovo istraţivanje je potvrdilo da je negativan pol dimenzije Saradljivost povezan sa psihopatijom. Dakle, podaci dobijeni u ovoj studiji ne odstupaju od ranijih nalaza niti od meta-analitiĉkih podataka dobijenih u istraţivanjima koja su prouĉavala veze izmeĊu crta FFMa i psihopatije (Lynam, 2002; Decyper et al., 2009). Saradljivost negativno korelira sa svim merama samoprocenjene psihopatije i jedino sa Antisocijalnošću kao rejting merom (Tabela 8). Ponovo je komponentna analiza potvrdila ove povezanosti: negativan pol dimenzije Saradljivost u ĉestvuje u prvoj glavnoj komponenti zajedno sa merama psihopatije i Amoralnosti. MeĊutim, ovde je interesantno ponašanje Saradljivosti na trećoj izolovanoj komponenti, odnosno disfunkcionalnoj liĉnosti. Varijansa Saradljivosti koja nije uĉestvovala u prvoj glavnoj komponenti treću zasićuje pozitivno. Ovo moţe zvuĉati kontradiktorno jer negativan pol Saradljivosti, odnosno antagonizam i agresivnost, zvuĉe kao u većoj meri neprilagoĊeni aspekti liĉnosti od strpljivosti, praštanja, krotkosti i fleksibilnosti koje markiraju pozitivan pol ove dimenzije. MeĊutim, treba se setiti nalaza koji govore da se poremećaji liĉnosti ―kriju‖ na oba ekstremna pola svake od velikih dimenzija liĉnosti (Widiger & Costa, 2012). Varijansa pozitivnog pola Saradljivosti koja uĉestvuje u disfunkcionalnom sklopu liĉnosti verovatno predstavlja submisivno i "lepljivo" ponašanje koje se u maladaptivnom obliku ispoljava kroz zavisni poremećaj liĉnosti (Samuel & Gore, 2012). Strukturalni model pokazuje dve relacije Saradljivosti sa crtama psihopatije kao posebno vaţne (Dijagram 3, Tabela 12). Jedna od njih replicira već opisanu vezu sa faktorom Antisocijalnosti, koja predstavlja potvrdu ne samo prethodnih nalaza o povezanosti ove dve mere, već i podataka koji govore da je negativan pol Saradljivosti jedna od liĉnosnih dispozicija koja uĉestvuje u generisanju kriminalnog ponašanja uopšte (Miller & Lynam, 2001; Le Couff & Toupin 2009). Druga znaĉajna staza u modelu vodi od niske Saradljivosti do Površnog Afekta. Ovaj nalaz takoĊe replicira zakljuĉke ranijih studija da je Saradljivost negativno povezana sa psihopatskim afektivitetom (Seibert et al., 2011). Interesantno je, meĊutim, razmisliti o tome šta bi suštinski ova veza mogla da predstavlja. Na negativnom polu Saradljivosti bi takoĊe trebalo da se nalaze odreĊene emocije koje spadaju u negativni afektivitet generalno, ali se pre svega baziraju na besu i ljutnji (Barrett, Robins, & Janata, 2013). MeĊutim, svi ovi nalazi govore da antagonizam i hostilitet ne moraju da se baziraju na afektivno 140 generisanoj agresivnosti već mogu da budu posledica odsustva pozitivnih (prosocijalnih) emocija prema drugima što ponovo implicira nedostatak empatije i krivice kao zajedniĉku sponu izmeĊu negativnog pola Saradljivosti i psihopatskog afektiviteta, odnosno objašnjenje veze izmeĊu njih. Savesnost je još jedna od od baziĉnih crta liĉnosti za koju prethodna istraţivanja i koncepcije psihopatije predviĊaju da će biti asocirana sa njom (Lynam, 2002; Decyper et al., 2009). I u ovom istraţivanju veze izmeĊu niske Savesnosti i psihopatije su potvrĊene. Poput Saradljivosti i Savesnost ima dosledne negativne korelacije sa svim merama samoprocenjene psihopatije i samo jednom rejting crtom: Ţivotnim stilom (Tabela 8). Pomenuto je da impulsivnost, nepromišljenost i neopreznost predstavljaju uţe crte koje opisuju negativan pol Savesnosti (MacCann, 2009). Zbog toga ne predstavlja iznenaĊenje da je ova crta povezana sa Ţivotnim stilom koga i definišu tendencije ka impulsivnosti, nepridrţavanju planova, sklonosti ka socijalno prihvaćenim i neprihvaćenim oblicima traţenja uzbuĊenja. Ovakvi nalazi se redovno dobijaju u ranijim studijama (Seibert et al., 2011; MeĊedović, 2011). Ovi nalazi idu u prilog rezultatima koji distinktivno povezuju impulsivnost kao crtu liĉnosti sa Faktorom 2 PCL-Ra (Snowden & Gray, 2011) odnosno sa crtom Samocentrirane impulsivnosti merene preko PPIa (Ray et al., 2009). MeĊutim, komponentna analiza otkriva i drugaĉije odnose koji su ponovo u skladu sa preĊašnjim istraţivanjima, a posebno sa tezama o uspešnoj psihopatiji. Savesnost negativno zasićuje treću komponentu (Tabela 10) što je u skladu sa tumaĉenjem nepromišljenosti, impulsivnosti i planiranjem budućih ciljeva kao disfunkcionalnim crtama liĉnosti. Ali kao što je pomenuto, ovu komponentu negativno zasićuju i rejting mere Afektiviteta i Interpersonalnog stila. To znaĉi da su ove dve crte, barem delimiĉno povezane sa adekvatnom kontrolom impulsa i oĉuvanim planiranjem i motivacijom ka ostvarenju ciljeva. Ovakvi nalazi su dobijani i ranije kada je prouĉavana veza izmeĊu liĉnosnih crta psihopatije negativanog pola dimenzije Savesnost (Kujaĉić et al., 2012), odnosno impulsivnosti (Snowden & Gray, 2011). Ranije meta-analitiĉke studije (Lynam, 2002) obiĉno pokazuju da su odnosi izmeĊu Ekstraverzije i psihopatije bliski nuli. To je dobijeno i u ovom istraţivanju: Ekstraverzija korelira samo sa jednom psihopatskom crtom a to je Interperosnalni stil (Tabela 10). Ovi su nalazi poptuno u saglasnosti sa ranijim podacima o pozitivnim 141 korelacijama izmeĊu Ekstraverzije i Socijalnog uticaja kao psihopatske crte (Seibert et al., 2011), odnosno Nesutrašive dominantnosti (Gaughn et al., 2009). Dakle, odlika ekstraverata da se dobro snalaze u socijalnim interakcijama, da poseduju visoko socijalno samopuzdanje i smelost, moţe da se ispolji kao manipulativni i prevrtljivi interpersonalni stil, odnosno korišćenje drugih zarad ostvarenja sopstvenih ciljeva. Komponentna analiza ponovo otkriva asociranost Afektiviteta i Interpersonalnog stila sa crtama liĉnosti koje indikuju adekvatno psihološko funkcionisanje (Tabela 10). Ovo se ne odnosi samo na crtu Ekstraverzije već i Otvorenosti. Aspekti psihopatske liĉnosti se oĉito delom naslanjaju na povišenu Ekstraverziju i Otvorenost za iskustva. Ovakva uloga Otvorenosti na ovoj komonenti je saglasna sa prethodno iznesenim nalazima o pozitivnoj korelaciji izmeĊu Faktora 1 PCL-Ra sa inteligencijom (Vitacco et al., 2005) pa ĉak i kreativnim potencijalima osobe (Sternberg et al., 2001). Otvorenost je naime jedina crta liĉnosti koja ostvaruje dosledne pozitivne korelacije sa inteligencijom (Stolarski, Zajenkowski, & Meisenberg, 2013) i svakako najviše korelacije sa kreativnošću i kreativnom produktivnošću (Silvia, Kaufman, Reiter-Palmon, & Wigert, 2011). MeĊutim, ovo je i jedina analiza u kojoj su dobijene povezanosti Otvorenosti i psihopatije: njih nisu otkrile ni bivarijantne povezanosti izmeĊu varijabli niti strukturalni model. Ovakav podatak je u skladu sa ranijim istraţivanjima koja kaţu da Otvorenost najreĊe i najslabije korelira sa psihopatijom (Decyper et al., 2009). Amoralne crte liĉnosti takoĊe pokazuju potpuno dosledne i sistematske pozitivne korelacije sa psihopatijom (Tabela 8), kako se i oĉekivalo na osnovu prethodnih nalaza (MeĊedović, 2011). Korelacije postoje izmeĊu svih crta Amoralnosti i samoprocenjene psihopatije, dok postoje izvesne razlike kada su u pitanju rejting mere psihopatije. Naime, amoralne crte ostvaruju više znaĉajnih korelacija sa bihejvioralnim faktorima psihopatije: Ţivotnim stilom i Antisocijalnošću. Korelacije sa psihopatskim crtama liĉnosti merenim preko rejtinga su retke i niske. Analiza glavnih komponenti pokazuje ne samo da postoje korelacije izmeĊu ovih skupova mera već da se većina crta Amoralnosti moţe poistovetiti sa samoprocenjenom psihopatijom: i jedne i druge mere grade prvu glavnu komponentu u prostoru svih ispitivanih varijabli (Tabela 10). Jedino tri mere Amoralnosti pokazuju nešto veće uĉešće u trećoj komponenti, disfunkcionalnoj liĉnosti: Brutalni hedonizam, Sadizam i Lenjost. Pasivna amoralnost je jedina amoralna crta liĉnosti koja objašnjava psihopatsku crtu Antisocijalnosti merenu rejtinzima 142 (Dijagram 3, Tabela 12). Ovaj nalaz pokazuje da pasivni oblici amoralnog ponašanja takoĊe mogu biti izvor antisocijalnog i kriminalnog bihejvioralnog stila. Sa druge strane, crta Sadizma u strukturalnom modelu prima uticaj od Površnog afekta tako dajući za pravo onim teorijskim koncepcijama koje smatraju da je površni afekt osnova za pojavljivanje sadistiĉkih tendencija (Meloy, 2002). Iako je reĉeno da kauzalne odnose opisane u strukturalnom modelu treba posmatrati samo uslovno, ovde treba pomenuti jednu zanimljivu ĉinjenicu koja proizilazi iz strukturalnog modela medijacije: Sadizam je jedina crta koja prima uticaj od psihopatije (Dijagram 3, Tabela 12). Ne samo da se ona po tome razlikuje od modeliranih crta liĉnosti već narušava i logiku samog modela po kojoj su crte liĉnosti postavljene kao egzogene varijable. Razlozi za ovakvo modeliranje su empirijski: kauzalna povezanost koja vodi od Površnog afekta do Sadizma doprinosi najvećoj podesnosti modela: kada se kauzalni uticaj postavi u obrnutom smeru, ili kada se odnosi ove dve varijable modaliraju pomoću kovarijansi, podesnost modela opada! Dakle, iako uslovno, kauzalni uticaj psihopatskog afekta na Sadizam je ovoj konstelaciji varijabli najvalidnije opisuje odnos izmeĊu ove dve mere. Površni afekt bi se na osnovu ovih nalaza mogao interpertirati kao benignija disfunkcija emocija koja se bazira na hipoafektivitetu. Sadizam u svojoj osnovi dakle ima psihopatski hipoafektivitet (smanjenu sposobnost generisanja straha, krivice, empatije) ali i dodatni kvalitet koji ga razdvaja od psihopatije: generisanje pozitivnih osećanja pri posmatranju ili aktivnom nanošenju patnje drugim ţivim bićima (Buckels, Jones, & Paulhus, 2013). Kada su u pitanju crte samoprocenjene psihopatije, Dezintegracija pokazuje dosledne pozitivne korelacije sa njima (Tabela 8). MeĊutim asocijacije sa rejting merama izostaju, sa svima osim sa Antisocijalnošću. One su u saglasnosti sa ranije dobijenim korelacijama izmeĊu šizotipije i bihejvioralnog faktora psihopatije (Bonogofsky, 2007). Pozitivne veze izmeĊu Dezintegracije i Antisocijalnosti su potvrĊene u i strukturalnom modelu. Ova povezanost bi se pre svega mogla interpertirati kao veza izmeĊu šizotipije i kriminalnog (antisocijalnog) ponašanja, a ne veza izmeĊu šizotipije i psihopatije per se. Ona predstavlja potvrdu rezultata preĊašnjih istraţivanja koja su takoĊe našla povezanosti izmeĊu pro-psihotiĉnih doţivljaja i delinkvencije (MeĊedović et al., 2012). MeĊutim, strukturalni model takoĊe otkriva i asocijaciju izmeĊu Dezintegracije i jedne od srţnih psihopatskih crta: Površnog afekta. 143 Ova povezanost (zajedno sa korelacijama sa merama samoprocenjene psihopatije) podrţava ranje dobijene podatke da šizotipalne i psihopatske karakteristike mogu imati zajedniĉku etiologiju (MeĊedović, 2010). Osnova te zajedniĉke etiologije bi, u skladu sa nalazima dobijenim u ovoj studiji mogao biti hipoafektivitet. Naime, jedan od modaliteta (uţih crta) Dezintegracije predstavlja i Zaravnjeni afekt (Kneţević et al., 2005). Ove dve crte su po sadrţaju veoma sliĉne i verovatno je da je njihova zajedniĉka varijnsa uzrok korelacijama izmeĊu Dezintegracije i psihopatije, što je dobijeno i u prethodnom istraţivanju (MeĊedović, 2010). MeĊutim, na budućim studijama ostaje da ispitaju da li još neki modaliteti šizotipalnih crta asociraju sa psihopatijom, odnosno da li psihopatija moţe biti posledica nekih širih poremećaja u psihološkom funkcionisanju. Još jedno, moţda ĉak i vaţnije pitanje na koje treba dati odgovor u budućnosti je: da li su šizotipalni i psihopatski hipoafektivitet istovetni po sadržaju ili postoje i neke kvalitativne razlike izmeĊu njih? Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti jako vaţan za diferencijalno-dijagnostiĉku praksu, odnosno za razlikovanje ova dva fenomena u proceni liĉnosti i patologije. Svi prethodno opisani podaci sugerišu da je psihopatija pozitivno povezana sa mentalnim disfunkcijama pro-psihotiĉnog tipa. MeĊutim, i ovde treba pomenuti rezultate komponentne analize jer je upravo Dezintegracija crta koja u najvećoj meri definiše treću ekstrahovanu komponentu (Tabela 10). Negativna zasićenja rejting mera Interpersonalnog stila i Afektiviteta na ovoj komponenti sugerišu da postoji znaĉajan deo varijanse ovih crta koji je karakterisan visokom integrisanošću konativnih funkcija i odsustvom šizotipalnih simptoma. Ovi nalazi su potpuno u skladu sa podacima da psihopatske crte liĉnosti, za razliku od bihejvioralnih crta, u stvari negativno koreliraju sa pro-psihotiĉnim markerima (Ragsdale & Bedwell, 2013; Ragsdale et al., 2013). Na taj naĉin se dodatno potvrĊuju i adaptivni i funkcionalni potencijali psihopatskih crta liĉnosti. Interesantno je zapravo da jedna ista crta, poput psihopatskog afektiviteta moţe imati i pozitivne i negativne odnose sa šizotipijom. Treba obratiti paţnju i na metodski aspekt: u ovoj studiji je pozitivna povezanost dobijena izmeĊu Dezintegracije i samoprocenjenog Zaravnjenog afekta (Dijagram 3, Tabela 12), odnosno izmeĊu mera dobijenih istim metodom. Samim tim, zajedniĉki metod moţe biti jedan od uzroka dobijene korelacije. Sa druge strane, deo varijanse koji ima negativne asocijacije sa Dezintegracijom pripada rejting meri Afektiviteta (Tabela 10). MeĊutim, ĉak i da 144 razliĉiti metodi merenja ne komplikuju dodatno stvar, ovakva situacija mogla bi se interpertirati sa konceptualnog stanovišta: Dezintegracija (i modeli šizotipije uopšte, ali to posebno vaţi za Dezintegraciju) predstavlja širok skup crta koje predstavljaju maladaptivne dispozicije. Što se tiĉe crta koje su u najvećoj meri zasićene afektivnim procesima tu su pored Zaravnjenog afekta i Depresija i Manija (Kneţević et al., 2005). U okviru same Dezintegracije, sve ove crte koreliraju pozitivno (što je dodatna misterija i ovde se ne moţemo dalje njome baviti, ali taj podatak definitivno podrţava konstrukt validnost Dezintegracije), meĊutim Zaravnjeni afekt predstavlja meru ekstremnog hipoafektiviteta (odnosno nesposobnost generisanja emocija ili afektivne procese veoma niskog intenziteta) dok Depresija i Manija predstavljaju stanja izuzetno intenzivnog negativnog i pozitivnog afekta, redom. Iz definicije ovih crta se vidi da se Zaravnjeni afekt u stvari nalazi na suprotnom polu dimenzije emocionalnog doţivljavanja u odnosu na Depresiju i Maniju. Zbog toga ne iznenaĊuje da psihopatski afektivitet moţe korelirati sa Dezintegracijom i pozitivno (veza sa Zaravnjenim afektom) i negativno (veza sa Depresijom i Manijom). Sada se ĉak moţe postaviti i hipoteza koja se odnosi već pominjanu distinkciju izmeĊu šizotipalnog i psihopatskog hipoafektiviteta: da li na neki naĉin prisustvo drugih šizotipalnih crta na neki naĉin ĉini sadrţaj Zaravnjenog afekta drugaĉijim u odnosu na psihopatski afektivitet; odnosno, da li kontekst u kome se pojavljuje hipoafektivitet determiniše i sam njegov kvalitet? Time bi se mogao pretpostaviti jedan od mogućih moderatora kvaliteta sniţenog afektiviteta: prisustvo, odnosno odsustvo drugih maladaptivnih crta opisanih u konstruktu šizotipije. Svi opisani nalazi daju jasnu i priliĉno nedvosmislenu sliku o lokaciji psihopatije u baziĉnoj strukturi liĉnosti. Psihopatija se u stvari nalazi u onom delu multivarijantnog prostora koji opisuju negativni polovi dimenzija Poštenja, Emocionalnosti, Saradljivosti, Savesnosti i Amoralnosti. Odnosi sa šizotipijom pokazuju se sloţeni i zahtevaju dodatna ispitivanja. Dakle, baziĉna struktura liĉnosti nam moţe ponuditi sledeći opis psihopatskih crta: sebiĉnost, nedostatak reciproĉnog altruizma, neiskrenost, narcisoidnost (Nepoštenje); nedostatak straha, anksioznosti i empatije (niska Emocionalnost); antagonizam, agresivnost, nedostatak fleksibilnosti i oteţano praštanje za nanetu nepravdu (niska Saradljivost); impulsivnost, nepromišljenost, orjentacija na sada i ovde, oteţano formulisanje planova i nedostatak istrajnosti za njihovo ostvarivanje (niska Savesnost); Makijavelizam, resentiman, ţelja za osvetom, 145 nepomaganje drugima kada im je pomoć potrebna (Amoralnost). Kada se posmatraju leksiĉki definisane crte liĉnosti, ovi nalazi su u skladu sa prethodnim istraţivanjima (de Vries et al., 2008; MeĊedović, 2011). Na ovaj naĉin je potvrĊena razlika izmeĊu petofaktorskog i šestofaktorskog leksiĉkog modela u njihovim reprezentacijama psihopatije. Dok petofaktorski model opsuje psihopatiju prvenstveno pomoću negativnih polova dimenzija Saradljivosti i Savesnosti, šestofaktorski model uvodi još dve dimenzije: nisko Poštenje i Emocionalnost. Po našem mišljenju ovakav opis je širi a istovremeno precizniji od onog koji nudi petofaktorski model. Ukljuĉivanjem dodatnih crta liĉnosti u opis psihopatije postiţe se dodatna validnost u opisu koja ne samo da produbljuje naše razumevanje psihopatije, već moţe biti i od velike pomoći praktiĉarima u radu sa osobama koje imaju izraţene psihopatske crte. Na kraju, precizniji, potpuniji i validniji opis psihopatije koji se dobija pomoću šestofaktorskog modela predstavlja i empirijski argument protiv, sve raširenijih, pokušaja da se psihopatija prouĉava pomoću mera deriviranih iz petofaktorskog modela liĉnosti (Miller & Lynam, 2003; Lynam et al., 2011; Lynam et al., 2013). 10. 3. Psihopatija, ličnost i afektivne asocijacije na nasilne stimuluse. Pri konstruisanju Testa Implicitnih Asocijacija korišćene su fotografije sa nasilnim i miroljubivim sadrţajem koje pripadaju javnom domenu. U IAT testu su se posmatrale implicitne asocijacije ovih stimulusa sa reĉima koje imaju pozitivnu i negativnu afektivnu valencu. Da bi se utvrdila validnost ovakvih stimulusa pri ispitivanju asocijacija koje definišu afektivne veze, izvršeno je prelimirano istraţivanje u kome su prouĉavane eksplicitne asocijacije ispitanika pri izloţenosti nasilnim i miroljubivim fotografijama. Ispitanici su imali zadatak da procene u kojoj meri ih fotografije asociraju na razliĉite emocije. Pokazano je da asocijacije ispitanika grade jednu robusnu i jaku glavnu komponentu afektiviteta na ĉijim polovima se nalaze pozitivni i negativni afekt. Validnost stimulusa je pokazana time što su svi miroljubivi stimulusi procenjeni pomoću emocija pozitivne valence, dok su svi nasilni stimulusi asocirani sa neprijatnim emocijama (Grafik 1). Nasilni stimulusi su opisani pomoću emocija straha, besa, tuge, gaĊenja i napetosti; dok su miroljubivi stimulusi asocirali na zadovoljstvo, veselost, ljubav, spokoj i paţljivost (videti za svaki stimulus Prilog 1). MeĊutim, regresione analize su takoĊe pokazale da skorovi na dimenziji afektiviteta na svakom od prikazanih stimulusa znaĉajno predviĊaju samoprocenjenu psihopatiju i sadizam. Regresione 146 funkcije su konstruisane na sledeći naĉin: osobe sa izraţenijom psihopatijom i sadizmom imaju više skorove (pozitivniji afektivitet) na svakom nasilnom stimulusu i obrnuto, niţe skorove (negativniji afektivitet) na svakom miroljubivom stimulusu (Tabela 14, Prilog 1). Ovi nalazi potvrĊuju jednu od baziĉnih pretpostavki vezanih za psihopatiju: ona se zasniva slabijoj sposobnosti generisanja emocija, kako pozitivnih tako i negativnih. Kako empatiĉki procesi doprinose taĉnom prepoznavanju emocija kod drugih ljudi, ovi nalazi su u saglasnosti sa rezultatima meta-analize koji govore da kod osoba sa izraţenim psihopatskim crtama postoje deficiti u identifikaciji svih emocija kod drugih osoba (Dawel et al., 2012). MeĊutim, kada se afektivne asocijacije na brutalne stimuluse ispituju implicitno, dobijaju se nešto drugaĉiji nalazi. Podsećamo, IAT test funkcioniše tako što se meri vreme reakcije i ispitanici imaju zadatak da za što je moguće kraće vreme upare vizuelne stimuluse sa verbalnim (Greenwald et al., 1998). U ovakvom zadatku ne uĉestvuju svesni već automatski kognitivni procesi. Prethodni podaci su pokazali da je psihopatija, a posebno crte Interpersonalnog stila i Afektiviteta, povezana sa niţim intenzitetom negativnih asocijacija na brutalne stimuluse (Snowden et al., 2004). U našem istraţivanju ovakve veze nisu pronaĊene ni sa jednom od mera psihopatije, nezavisno od naĉina merenja (Tabela 8, Dijagram 3, Tabela 12). MeĊutim, odreĊeni nalazi pokazuju da je IAT skor ipak povezan sa psihopatijom. Pre svega, u latentnom prostoru ispitivanih mera, IAT skor zasićuje negativno treću ekstrahovanu komponentu (Tabela 10). To znaĉi da sposobnost asociranja reĉi koje imaju negativnu afektivnu valencu sa nasilnim stimulusima i reĉi koje poseduju pozitivnu afektivnu valencu sa miroljubivim stimulusima predstavlja indikator adekvatnog mentalnog funkcionisanja, odnosno integrisanosti psiholoških funkcija. Već je reĉeno da na ovoj komponenti negativna zasićenja imaju i Interpersonalni stil i Afektivitet. Ovi nalazi su direktno suprotni prethodno dobijenim podacima (Snowden et al., 2004). Kako se moţe interpertirati ova diskrepanca izmeĊu nalaza? Varijansa Interpersonalnog stila i Afektiviteta koja uĉestvuje u trećoj izolovanoj komponenti predstavlja adaptibilne potencijale psihopatije. Zato ona asocira sa adekvatnim, odnosno kongruentnim emocionalnim asocijacijama: nasilni stimulusi se doţivljavaju u većoj meri kao neprijatni a miroljubivi kao prijatni. U prethodnom istraţivanju (Snowden et al., 2004) nisu uzimane u obzir ostale relevantne varijable 147 (poput liĉnosti, stabilnog kriminalnog ponašanja itd), tako da su tu detektovani samo maladaptivni potencijali psihopatskih crta, odnosno baziĉna, generalna povezanost slabijeg generisanja afektivnih asocijacija na IAT testu i psihopatskih crta. Kao potvrda ovakvog objašnjenja mogu se uzeti rezultati dodatnih analiza. Kada se varijansa Interpersonalnog stila dekomponuje na onu koja korelira sa kriminalnim recidivom i na onu koja sa njim ne asocira dobijaju se korelacije nultog reda obe varijable sa IAT testom (Tabela 13) iako su korelacije originalne mere Interpersonalnog stila i IATa bile nulte (Tabela 8)! Štaviše, korelacije su upravo onog predznaka koji je oĉekivan: sa Kriminalnim interpersonalnim stilom IAT korelira negativno a sa Nekriminalnim pozitivno. Iz ovoga se vidi da se povezanosti koje su dobijene u prethodnodnom istraţivanju (Snowden et al., 2004) odnose na Interperosnalni stil kao kriminogenu dispoziciju, odnosno one njegove karakteristike koje predisponiraju osobe da vrše kriviĉna dela, ukljuĉujući višestruka izdrţavanja zatvorskih kazni. Sa druge strane, ovaj nalaz potvrĊuje i prethodno opisani podatak dobijen u ovoj studiji: varijansa Interpersonalnog stila koja pozitivno korelira sa IAT skorom predstavlja funkcionalne, adaptibilne potencijale, odnosno barem onaj Interpersonalni stil koji nije kriminogen po prirodi. Na osnovu prethodno opisanih nalaza moţemo reći da je deo ĉetvrte hipoteze koji se odnosi na povezanosti izmeĊu IAT skora parcijalno potvrĊen: jedino kriminogena varijansa Interpersonalnog stila zaista negativno korelira sa IAT testom. MeĊutim, drugi deo hipoteze se odnosio na negativne asocijacije izmeĊu aspekata Brutalnošću podstaknute amoralnosti IAT skorova. Analize su zaista izdvojile jedan od ovih aspekata koji negativno korelira sa skorom na IAT testu: Sadizam. Uoĉene su negativne korelacije još nekih crta liĉnosti sa IATom, Dezintegracije i Lenjosti, dok crta Savesnosti sa njim ima korelaciju pozitivnog predznaka (Tabela 9). U strukturalnom modelu se Sadizam ispostavlja kao presudna varijabla u razumevanju ovih odnosa: na njega deluju Dezintegracija i Površni afekt dok on jedini od svih crta liĉnosti odreĊuje skor ispitanika na IAT testu (Dijagram 2, Tabela 12). Na ovaj naĉin se moţe precizno interpertirati psihološko znaĉenje skora na ovako definisanom Testu implicitnih asocijacija: on predstavlja šizotipalno modulirani sadizam, odnosno tendencije ka doţivljavanju prijatnih (ili barem manje neprijatnih) emocija kada se posmatraju nasilni stimulusi koje su posebno disfunkcionalne jer su asocirane sa opštom psihiĉkom 148 dezintegracijom. Podsetimo da je i na eksplicitnoj proceni emocija Sadizam korelirao sa smanjenim generisanjem neprijatnih emocija pri posmatranju vizuelnih stimulusa korišćenih u IATu. Dakle, Sadizam se ispostavlja kao kljuĉna crta liĉnosti kada su u pitanju i eksplicitne i implicitne asocijacije na nasilne stimuluse. Ranija istraţivanja su pokazala povezanost kako Dezintegracije, tako i Brutalnošću generisane amoralnosti sa kriminalnim recidivom (MeĊedović et al., 2012). Pošto IAT mera u stvari ispituje šizotipalni Sadizam, plauzibilno je oĉekivati da i ona ima supstancijalne veze sa stabilnim kriminalnim ponašanjem. Ovakav nalaz je i dobijen, ali IAT mera diferencijalno predviĊa samo jedan oblik kriminalnog povratništva i to onaj najteţi: penalni recidiv (Tabela 9, Dijagram 3, Tabela 12). Na ovaj naĉin je otkriven jedan dodatni prediktor izuzetno stabilnog kriminalnog ponašanja, onog koje je otporno na promenu ĉak i pri višestrukim izdrţavanjima zatvorskih kazni. U pitanju je specifiĉna obrada afektivno obojenih stimulusa, odnosno nizak intenzitet asocijacija izmeĊu odreĊenih stimulusa i njihove afektivne valence. Iako je ovaj deficit jedan od kljuĉnih kada je u pitanju psihopatija, kada se on ispituje pomoću testa koji meri implicitne asocijacije, on je pre svega sadistiĉkog tipa a ne psihopatskog. Ovi nalazi takoĊe indirektno potvrĊuju opravdanost distinkcije izmeĊu psihopatije i sadizma, koja je dobijena i u prethodnim istraţivanjima (Mokros, Osterheider, Hucker, & Nitschke, 2011). 10. 4. Psihopatija, ličnost i disfunkcije prefrontalnog korteksa. Teorija somatskih markera povezuje disfunkcije prefrontalnog korteksa sa specifiĉnim psiho- bihejvioralnim karakteristikama osoba koje su veoma sliĉne psihopatskim crtama: insenzitivnošću za posledice sopstvenog ponašanja, smanjenom sposobnošću afektivnog reagovanja pri uĉenju kaţnjavanjem i oštećeno socijalno i moralno rezonovanje (Anderson, Bechara, Damasio, Tranel, & Damasio, 1999). Zbog toga je Test kockanja (GT) koji meri neurobiološka oštećenja ovog dela mozga preko bihejvioralnog zadatka ukljuĉen u nomološku mreţu ispitivanu u ovom istraţivanju. Kada su u pitanju bivarijantne povezanosti skora sa GTa i crta liĉnosti detektovana je jedna korelacija koja bi potencijalno mogla podrţati pretpostavljene odnose GT skora i liĉnosti: on negativno korelira sa crtom Otvorenosti za iskustva (Tabela 9). Dakle, osobe koje su zatvorenije imaju veće postignuće na testu kockanja odnosno pokazuju funkcionalnu integraciju neuralnih mreţa prefrontalnog korteksa. Kod njih su karakterstike liĉnosti koje opisuje 149 teorija somatskih markera nisko izraţene. Ovo moţe zvuĉati kontradiktorno, obzirom da je u dosadašnjem tekstu viši skor na Otvorenosti interpretiran kao indikator mentalnog zdravlja i adekvatnog funkcionisanja (treća komponenta, Tabela 10). Ipak, ova korelacija bi mogla da se interpretira ĉinjenicom da Otvorenost i Traţenje senzacija dele odreĊeni procenat zajedniĉke varijanse (Aluja, Garcı́a, & Garcı́a, 2003). Viša Otvorenost samim tim znaĉi i u većoj meri izraţeno traţenje uzbuĊenja i stimulacija, što bi moglo da utiĉe da ispitanici sa ovakvim crtama u većoj meri biraju "opasne" špilove GTa, jer je na njima mogući dobitak veći a samim tim i uzbuĊenje koje ovakav ĉin sa sobom nosi. MeĊutim, ovo je jedina dobijena korelacija skora na GTu sa crtama liĉnosti (Tabela 9). Štaviše, nije pronaĊena ni jedna korelacija sa psihopatskim crtama, niti sa IAT testom, iako bi psihopatske crte po teoriji somatskih markera trebalo da budu diferencijalni prediktori postignuća na GTu (Tabela 8). Test kockanja ne definiše znaĉajno ni jednu od komponenti izolovanih u multivarijantnom prostoru ispitivanih mera, što govori da se on nalazi izvan ovog prostora (Tabela 10). Najzad, nikakvo statistiĉki znaĉajno uĉešće ovog skora nije detektovano ni u jednom od postavljenih strukturalnih modela koji su za cilj imali objašnjenje recidiva (Dijagram 2 i 3). Na osnovu ovih nalaza moţemo reći da peta i šesta hipoteza ovog istraţivanja, koje se odnose na povezanosti izmeĊu skora na GTu, psihopatije i liĉnosti, nisu potvrĊene. Nije lako objasniti ovakav nedostatak povezanosti skora na testu kockanja sa ispitivanim merama jer raniji nalazi pokazuju da on negativno korelira sa merama psihopatije (Mitchell et al., 2002; Mahmut et al., 2008) i kriminalnim recidivom (Beszterczey et al., 2013). Ipak, Teorija somatskih markera je razvijena u kliniĉkom setingu i usmerena je na osobe koje imaju fiziĉke povrede glave koje su uticale na disfunkcije ventromedijalnih i orbitofrontalnih delova prefrontalnog korteksa (Bechara, 2004). Instrument je i validiran na ispitanicima iz kliniĉke populacije koji imaju upravo ovakve moţdane lezije (Buelow & Suhr, 2009). MeĊutim, u ovom istraţivanju su uĉestvovali subkliniĉki ispitanici bwz ikakvih kranijalnih povreda koje bi mogle da dovedu do lezija prefrontalnog korteksa. Odnosno, u ovoj studiji je od GTa zahtevano da detektuje suptilnije disfukcije u odluĉivanju koje se pojavljuju kod neurološki zdravih pojedinaca. Stoga je to moţda jedan od razloga zašto su povezanosti GTa sa ostalim merama izostale. Sem toga, u ranijim istraţivanjima veze izmeĊu psihopatije i GTa bile su 150 mnogo jasnije izraţene kada je psihopatija operacionalizovana kao dihotomna varijabla, preko kriterijumskih grupa koje su ĉinile osobe sa visoko i nisko izraţenim psihopatskim crtama (Mitchell et al., 2002; Mahmut et al., 2008). Verovatnoća detektovanja znaĉajnih efekata u takvim nacrtima je veća nego u istraţivanjima u kojima se koriste kontinualne operacionalizacije konstrukata (MacCallum, Zhang, Preacher, & Rucker, 2002). TakoĊe, raniji nalazi pokazuju da se bihejvioralna ispoljavanja lezija prefrontalnog korteksa razlikuju u odnosu na uzrasno doba u kome su takve povrede nastale (Anderson et al., 1999), kao i da na performans na GTu utiĉu individualne razlike u paţnji ispitanika (Losel & Schmucker, 2004). Ni jedna od ovih varijabli nije kontrolisana u ovom istraţivanju što je moglo uticati na rezultate. Na osnovu ovih ograniĉenja i specifiĉnosti upotrebljenog nacrta istraţivanja ne moţemo nedvosmisleno objasniti izostanak povezanosti skora na GTu i ostalih varijabli istraţivanja, već samo preporuĉiti uzimanje u obzir svih pomenutih izvora konfundacije u budućim istraţivanjima. 10. 5. Predikcija kriminalnog recidiva. U ovom istraţivanju korišćene su tri mere multiplog kriminalnog povratništva: broj izvršenih kriviĉnih dela, broj pravnosnaţnih osuda i broj boravaka u kazneno-popravnim zavodima, odnosno broj izdrţanih zatvorskih kazni. Ova tri indikatora su meĊusobno visoko kongruentna što se i empirijski pokazalo: oni dominantno grade drugu izolovanu komponentu u analizi glavnih komponenti, na kojoj sve tri mere imaju veoma visoka zasićenja (Tabela 10). Kriminalni recidiv je u ovoj studiji korišćen kao primarni bihejvioralni kriterijum koji se teţio objasniti pomoću dispozicionih konstrukata, pre svega liĉnosti i psihopatije. Zbog toga su nalazi povezani sa ovim merama već opisivani u ranjem delu teksta; ovde će se oni sumirati i posvetiće im se dodatna paţnja. Bivarijantne povezanosti recidiva sa merama psihopatije pokazuju sistematske korelacije sa crtama Interpersonalnog, Ţivotnog stila i faktora Antisocijalnosti. Kod mera samoprocene ovakve sistematske povezanosti izostaju: pronaĊene su samo pozitivne korealcije izmeĊu bihejvioralnih crta psihopatije i broja pravnosnaţnih osuda ispitanika (Tabela 8). Kroz sve analize je potvrĊeno da je faktor Antisocijalnosti varijabla koja u najvećoj meri predviĊa sve tri forme kriminalnog recidiva (Tabela 8, 10, 11 i 12, Dijagrami 1 i 2). U skladu sa ovom informacijom moţemo reći i da je sedma i poslednja hipoteza istraţivanja potvrĊena. 151 Od mera liĉnosti jedino je niska Savesnost povezana sa recidivom, meĊutim pronaĊeno je nekoliko korelacija izmeĊu crta koje pripadaju faktoru Brutalnošću podstaknute amoralnosti (posebno Sadizma) i kriminalnog povratništva (Tabela 9). IAT test je, kao što je već pomenuto imao negativnu korelaciju samo sa penalnim recidivom. Analiza glavnih komponenti je izdvojila tri rejting mere psihopatije koje su pokazivale bivarijantne povezanosti sa recidivom, kao kljuĉne u opisivanju latentne komponente definisane kriminalnim povratništvom (Tabela 10). Ovim merama pridruţuje se nisko izraţena Pasivna amoralnost. Prethodno opisani nalazi su generalno u skladu sa prethodnim istraţivanjima. Pre svega, podaci dobijeni u ovom istraţivanju su u skladu sa velikim brojem studija koje su pronašle povezanosti izmeĊu mera psihopatije i kriminalnog povratništva (Salekin, 2008; Campbell et al., 2007). Korelacione analize (Tabela 8) su već dale naznaku da su bihejvioralne crte psihopatije uspešniji prediktor od manipulativnih i afektivnih dispozicija (barem sudeći po intenzitetima povezanosti), što je takoĊe u skladu sa prethodim istraţivanjima koja naglašavaju da je Faktor 2 PCL-Ra dominantni prediktor recidiva (Walters & Duncan, 2005; Leistico et al., 2008; Asscher et al., 2011). MeĊutim, u nekim prethodnim studijama koje su koristile rejting i samoprocenu psihopatije dobijeno je da su mere proistekle iz ova dva metoda podjednako dobri prediktori (Salekin, 2008), dok su neke ĉak davale prednost merama samoprocene (Douglas et al., 2008; Camp et al., 2013). Podaci dobijeni u ovoj studiji nisu u skladu sa prethodno iznesenim nalazima. Za razliku od rejting mera psihopatije, povezanosti mera samoprocene i kriminalnog povratništva su inkonzistentne i niske po intenzitetu (Tabela 8). U zajedniĉkom prostoru ispitivanih varijabli ni jedna od mera samoprocenjene psihopatije ne zasićuje komponentu definisanu kriminalnim recidivom (Tabela 10). Dakle, podaci dobijeni u ovom istraţivanju idu u prilog nalazima koji su istakli prevashodnu vaţnost rejting mera psihopatije kada je u pitanju recidivizam (Murrie et al., 2004). Nalaz o negativnoj korelaciji izmeĊu faktora Savesnosti i kriminalnog recidiva takoĊe je oĉekivan. Negativan pol dimenzije Savesnost je stabilan prediktor kriminaliteta uopšte (Miller & Lynam, 2001) kao i povratništva u vršenju kriviĉnih dela (Clower & Bothwell, 2001). Ono što je neoĉekivano jeste izostanak povezanosti izmeĊu dve baziĉne crte liĉnosti i recidiva. Prva je Saradljivost. Prethodni podaci pored 152 Savesnosti takoĊe identifikuju negativan pol dimenzije Saradljivost kao pouzdan preiktor recidiva (van Dam, Janssens, & De Bruyn, 2005; Le Couff & Toupin, 2009). Ipak, ovde treba podsetiti da su prethodna istraţivanja izvršena pomoću operacionalizacija Petofaktorskog modela liĉnosti a Saradljivost iz HEXACO modela se razlikuje po odreĊenim karakteristikama od pandana ove crte u Petofaktorskom modelu (Ashton et al., 2004). Negativan pol dimenzije Saradljivosti iz Petofaktorskog modela se obiĉno definiše kao antagonizam ili agresivnost što jesu crte liĉnosti koje je plauzibilno povezati sa stabilnim kriminalnim ponašanjem. Iako HEXACO Saradljivost poseduje aspekte Praštanja i Krotkosti ĉiji bi negativni polovi trebalo da markiraju uopravo ove crte (Lee & Ashton, 2006), pitanje je da li one to ĉine u podjednakoj meri ili na istovetan naĉin kao operacionalizacije Saradljivosti iz Petofaktorskog modela. U prilog ovakvom objašnjenju mogu se navesti istraţivanja koja nisu pronašla veze izmeĊu delinkvencije (doduše specifiĉne vrste: one koja se vrši na radnom mestu) i HEXACO faktora Saradljivosti (Lee, Ashton, & de Vries, 2005). MeĊutim, prethodna istraţivanja jesu pronašla vezu izmeĊu Poštenja-Skromnosti i delinkvencije (Dunlop, Morrison, Koenig, & Silcox, 2012). I zaista, ova crta jeste najbolji kandidat za predikciju stabilnog kriminalnog ponašanja iz HEXACO modela, verovatno bolji i od Savesnosti i Saradljivosti. MeĊutim ove (direktne) povezanosti u našem istraţivanju su izostale. Razlozi za ovakav rezultat mogu biti mnogobrojni; jedna od mogućih preporuka jeste i da se analiziraju odnosi izmeĊu specifiĉnih aspekata Poštenja i recidiva jer raniji podaci pokazuju da se pri ovakvim preciznijim analizama povezanosti mogu detektovati (Petrović, MeĊedović, Savić & Ţeleskov-Đorić, 2013). Naţalost, zbog velikog broja varijabli, to u ovoj studiji nije moglo biti izvedeno. U cilju objašnjenja kriminalnog recidivizma testirana su i dva strukturalna modela koja su dodatno precizirala odnose izmeĊu dispozicionih konstrukata i stabilnog kriminalnog ponašanja. Prvi model je koncipiran tako da se analizirao samo direktan uticaj ostalih varijabli na mere recidiva (Dijagram 2, Tabela 11). U ovom modelu su prisutne skoro sve mere o kojima je prethodno raspravljano: psihopatija, crte Amoralnosti i IAT test. MeĊutim, u njemu nisu prisutne baziĉne crte liĉnosti i Dezintegracija! Ovaj nalaz je potvrdio ono što se iz korelacionih analiza moglo naslutiti: baziĉne crte liĉnosti ne deluju direktno na kriminalno ponašanje već preko medijatora 153 odnosno specifiĉnih crta liĉnosti (Amoralnost), psihopatije i odreĊenih disfunkcija pri implicitnim asocijacijama na afektivno obojene stimuluse. Zbog toga je drugi model logiĉna ekstenzija prvog. U njemu se modelira medijacija prethodno opisanih crta pri delovanju HEXACO faktora i Dezintegracije na recidiv (Dijagram 3, Tabela 12). Iz njega moţemo videti da je ova medijacija potpuna: nije znaĉajna ni jedna baziĉna crta koja direktno, zaobilazeći medijatore, utiĉe na recidiv. Ovaj podatak moţe posluţiti kao jedno objašnjenje za nedostatak povezanosti izmeĊu liĉnosti i recidiva: baziĉne crte liĉnosti i šizotipija na recidiv deluju posredno, preko crta koje predstavljaju preciznije i specifiĉnije operacionalizacije dispozicija ka antisocijalnom ponašanju: Amoralnosti i psihopatije. U ovom smislu je model medijacije, heuristiĉki uspešniji od prethodnog: on inkorporira više varijabli, objašnjava njihove meĊuodnose i omogućuje sagledavanje posrednog delovanja egzogenih varijabli na recidiv. Jedna od od dodatnih informacija koje se dobijaju preko modela medijacije jeste i uĉešće psihopatskih crta u objašnjenju recidiva. Naime, pored Antisocijalnosti i Interpersonalni stil pozitivno utiĉe na produkciju sva tri oblika stabilnog kriminaliteta (Dijagram 3, Tabela 12). Ove povezanosti su opstale i pored snaţnih uticaja na recidiv koji potiĉu od Antisocijalnosti. To znaĉi da veza izmeĊu psihopatije i kriminalnog recidiva nije u potpunosti tautološka po prirodi, odnosno da se ne moţe pripisati samo faktoru Antisocijalnosti. Ovaj nalaz nije u skladu sa ranijim studijama koje su jedino faktoru Antisocijalnosti pripisivale povezanosti izmeĊu psihopatije i recidiva (Walters & Duncan, 2005; Walters et al., 2008). MeĊutim, strukturalni model je jasno odstranio Ţivotni stil kao mogući izvor stabilnog kriminaliteta (Dijagram 2, Tabela 12). Iako je ova crta imala znaĉajne pozitivne korelacije nultog reda sa merama recidiva (Tabela 8), i uĉestvuje u latentnoj komponenti koju dominantno konstituišu mere recidiva (Tabela 10), u strukturalnom modelu ona nije predstavljena, što znaĉi da nije imala znaĉajni uticaj na stabilni kriminalitet kada se ostale varijable kontrolišu u analizi. Ovo upućuje na ĉinjenicu da je Ţivotni stil takoĊe validan prediktor kriminalnog recidiva ali da je zajedniĉka varijansa izmeĊu njega i recidiva ista ona koju i Antisocijalno ponašanje deli sa kriminalnim povratništvom. Pošto je procenat deljene varijanse izmeĊu Antisocijalnosti i recidiva veći u odnosu na onaj koji Ţivotni stil deli sa recidivom, u multivarijantnoj analizi, kakvu predstavlja i strukturalno modeliranje, Ţivotni stil se ne 154 pojavljuje kao prediktor sa specifiĉnim doprinosom. Ovde se jasno vidi opasnost modeliranja predikcije recidiva sa Antisocijalnošću kao prediktorom: veza koja se dobija izmeĊu ove psihopatske crte i kriterijuma je tautološka po prirodi a sa druge strane, ona može maskirati vezu između Životnog stila i stabilnog kriminalnog ponašanja. Zbog toga se ponovo postavlja pitanje da li se Antisocijalnosti sme pruţiti identiĉan konceptualni status kao i ostalim crtama psihopatije? U analizama bi je pre trebalo staviti kao kriterijumsku meru ili kao medijatorsku crtu u odnosu na ostale psihopatske crte. U ovom istraţivanju bi to dovelo do prevelike sloţenosti modela, tako da Antisocijalnost nije imala poseban status, ali nalazi upućuju da bi u budućim istraţivanjima trebalo voditi raĉuna o konceptualnom statusu Antisocijalnosti. Neke crte su u strukturalnom modelu odstranjene kao redundantne u predikciji recidiva. MeĊutim, neke crte su "otkrivene" kao vaţne u razumevanju stabilnog kriminaliteta tek u toku strukturalnog modeliranja. Ovde se pre svega misli na drugu od liĉnosnih karakteristika psihopatije: hipoafektivitet. Obe mere ove crte dobijene preko razliĉitih metoda poseduju nezavisne doprinose pri predikciji stabilnog kriminaliteta iako se projektuju na razliĉite indikatore povratništva: Površni afekt znaĉajno predviĊa broj pravnosnaţnih presuda a rejting mera Afektiviteta utiĉe na ukupan broj kriviĉnih dela koji je ispitanik izvršio (Dijagram 3). MeĊutim, zanimljivija je ĉinjenica da se ove dve crte, iako merene razliĉitim metodama, ponašaju isto u odnosu na stabilni kriminalitet: koeficijenti staza koje vode od njih do recidiva su negativni (Tabela 12), što znaĉi da ova psihopatska crta u stvari predstavlja supresor kriminalnog povratništva! Emocionalna stabilnost i površnost izgleda da nije ono što vodi osobe u ponavljanje kriviĉnih dela, štaviše, pošto su koeficijenti negativni, ĉini se da je upravo emocionalna nestabilnost i nekontrolisanost jedan od uzroka stabilnog kriminaliteta. Ovaj nalaz dodatno specifikuje ranije dobijene podatke o povišenoj izraţenost Faktora 1 PCL-Ra kod delinkvenata koji se nakon isticanja kazne nisu ponovo upuštali u vršenje kriviĉnih dela (Burt, 2004). Dalje, ovaj podatak je u skladu sa ranijim nalazima o povezanosti izmeĊu crta liĉnosti (odnosno visokog Neuroticizma i niske Saradljivosti) i perzistentnog kriminaliteta (Le Couff & Toupin, 2009) kao i nalaza da je emocija besa znaĉajan prediktor recidivzma (Çorapçıoğlu & Erdoğan, 2004). Dakle, emocionalna neosetljivost moţe inhibirati one oblike kriminaliteta koji nastaju iz snaţnog afekta. Naravno, ova crta bi mogla da bude generator izvršenja nekih specifiĉnih oblika 155 kriminaliteta (Woodworth & Porter, 2002; Storey et al., 2009) meĊutim, u ovoj studiji karakteristike i tip izvršenog dela nisu analizirane u svojstvu kriterijumske varijable. Indirektno, ovaj nalaz je u skladu sa svim ranijim podacima koji pokazuju da psihopatski afektivitet moţe biti adaptibilna i funkcionalna crta (Walsh et al., 2009; Hoffman et al., 2009; Osumi & Ohira, 2010). Strukturalni model nam ovde nudi još jednu zanimljivu informaciju. Pomoću njega moţemo odreĊene informacije koja su u ranijem delu teksta bile parcijalno izloţene spojiti u jednu celinu. Naime, kao što je prethodno reĉeno, direktna staza od Površnog Afekta do broja presuda je negativna. MeĊutim, Površni afekt pozitivno deluje na Sadizam koji onda ponovo pozitivno predviđa taj isti broj presuda (Dijagram 3, Tabela 12). Dakle, na neki naĉin i Afektivitet ima svoju "mraĉnu stranu" i ponaša se dvojako, sliĉno kao i druga psihopatska crta liĉnosti merena rejtinzima: Interpersonalni stil. On direktno deluje supresivno na recidiv. Ali indirektno, on ga moţe izazvati tako što predstavlja osnovu za razvoj sadistiĉkih crta liĉnosti koje facilitirajuće deluju na pojavu stabilnog kriminalnog ponašanja. Amoralne crte liĉnosti predstavljaju specifiĉne aspekte baziĉnih dimenzija liĉnosti konstruisane da operacionalizuju upravo one karakteristike koje generišu antisocijalno i kriminalno ponašanje (Kneţević, 2003). Zbog toga ne iznenaĊuju nalazi da upravo amoralne crte koje su najmanje zastupljene u prostoru baziĉnih dimenzija liĉnosti, odnosno Brutalnošću generisana amoralnost (MeĊedović, 2012), imaju direktne uticaje na recidiv. Pasivna amoralnost utiĉe na penalni recidiv sa negativnim predznakom, što znaĉi da su recidivisti osobe visokog aktiviteta i da ih ĉak i pomagaĉko ponašanje moţe dovesti ponovno vršenje kriviĉnih dela. Moguće je naime, da je jedan od izvora povratništva spremnost da se pomogne osobama ĉak i kada takva pomoć ukljuĉuje protivzakonite radnje. Ovo je samo jedan od mogućih naĉina objašnjenja ove povezanosti i ovu vezu treba dodatno empirijski testirati. Sa druge strane, veza izmeĊu Sadizma i recidiva je potpuno plauzibilna: osobe koje doţivljavaju prijatne emocije ĉineći ili posmatrajući patnju drugih imaju veću verovatnoću izgradnje kriminalnog stila, odnosno stabilnog kriminalnog ponašanja. Ovakva veza je dobijana i ranije (MeĊedović et al., 2012). Podaci o sposobnostima mera Amoralnosti da direktno predvide recidiv nose i jednu informaciju vaţnu za metodologiju procene rizika za ponovno ĉinjenje kriviĉnih dela. Jedan broj praktiĉara koji se bave recidivom veruju da 156 mere samoprocene imaju malu korist u predikciji recidiva ili da su inferiorne u odnosu na rejting mere koje daju profesionalci (Kroner & Loza, 2001). Razlog je već diskutovani potencijalni problem u davanju socijalno poţeljnih odgovora na merama samoprocene (Smith & Ellingson, 2002). MeĊutim, podaci dobijeni u ovoj studiji, koji se pre svega odnose na mere Amoralnosti, govore da su mere dobijene samoprocenom dovoljno validne, odnosno da ispitanici sebe predstavljaju dovoljno objektivno, da mere samoprocene mogu biti korisne u ispitivanju kriminalnog recidiva. Ovi nalazi su u skladu sa podacima koji govore o validnosti i mera samoprocene kada je psihopatija u pitanju (Ray et al., 2013). Praktiĉne implikacije nalaza se ogledaju u mogućnosti formiranja baterije mera u koju su ukljuĉene i rejting mere i mere samoprocene kako bi se dobila najvalidnija i najpreciznija informacija o potencijalnom kriminalnom povratništvu. Najzad, uloga skorova na IAT testu u predikciji recidiva je saglasna sa prethodno opisanom crtom sadizma. Nalazi sugerišu da IAT test meri šizotipalno modulirani sadizam, i to preko zadatka koji osujećuje davanje socijalno poţeljnih odgovora. I sadrţajne i metodske specifiĉnosti verovatno omogućavaju da ova mera ima nezavisne doprinose pri predikciji recidiva. Ona dodatno potvrĊuje i izdvajanje penalnog recidiva kao posebnog oblika kriminalnog povratništva (Macanović, 2009). Naši nalazi pokazuju da nekorigibilnost kriminalnog ponašanja koja se operacionalizuje pomoću ovog indikatora, potiĉe izmeĊu ostalog i iz strukture liĉnosti koja se odlikuje opštom psihiĉkom dezintegracijom i brutalnim amoralnim sadistiĉkim dispozicijama. Završna razmatranja Koje su kljuĉne informacije dobijene o psihopatiji u ovom istraţivanju? Za razliku od i dalje priliĉno monolitnog i homogenog pogleda na psihopatiju koji je još uvek dominantan u psihološkim krugovima, u teorijskom delu rada potenciran je pogled na psihopatiju kao sloţaj distinktivnih crta koje imaju višestruku etiologiju. Rezultati empirijskog istraţivaja potvrdili su ovakvo gledište, ĉak su ga na neki naĉin i intenzivirali. Podaci su u skladu sa ranijim nalazima da postoji suštinska razlika izmeĊu liĉnosnih (manipulativne crte i afektivitet) i bihejvioralnih (impulsivnost, neodgovornost, antisocijalnost) aspekata psihopatije. Liĉnosne crte psihopatije pokazuju potencijale za adaptivno i integrisano psihološko funkcionisanje jer barem deo njihove 157 varijanse uĉestvuje u dobro funkcionišućoj strukturi liĉnosti. Ĉini se da ovaj potencijal posebno pokazuje crta Afektiviteta/Površnog afekta: ona se pri predikciji recidiva nezavisno od metoda merenja pokazuje kao supresor stabilnog kriminaliteta. Dakle, postoji i vaţna razlika izmeĊu endogenih, liĉnosnih aspekata psihopatije: manipulativnosti i psihopatskog afektiviteta. MeĊutim, sloţenost je još dublja: ona se ne ograniĉava samo na distinkcije izmeĊu psihopatskih crta, već i pojedinaĉne crte pokazuju heterogenost po sebi. Ovo je pokazano kod crte Interpersonalnog stila ĉiji je jedan deo pozitivno povezan sa kriminalnim recidivom a drugi nije. Štaviše, ova dva dela varijanse Interpersonalnog stila pokazuju suštinski drugaĉije povezanosti (suprotnog predznaka) sa crtama liĉnosti, potvrĊujući sa jedne strane kriminogene a sa druge adaptivne i funkcionalne aspekte ove psihopatske crte. Time je pokazano da se stabilno kriminalno ponašanje ne moţe atribuirati samo crti Antisocijalnosti, već da izmeĊu psihopatije i recidiva postoji netautološka povezanost. MeĊutim, otkrivena heterogenost Interpersonalnog stila je takoĊe jedan od mogućih uzroka izostanka kongruence izmeĊu ovog aspekta psihopatije i drugih crta liĉnosti. TakoĊe, ovde metod merenja postaje vaţan: opisane specifiĉnosti manipulativnih psihopatskih crta su detektovane samo onda kada su one merene pomoću procene od strane drugog lica, one se ne javljaju kada se crta ispituje pomoću samoprocene. Koji taĉno faktori deluju na ovakve karakteristike rejting mere Interpersonalnog stila u ovom trenutku mi ne moţemo reći. I kriminogene i adaptivne karakteristike ove crte su saglasne sa ranijim nalazima u literaturi, ali takoĊe postoje podaci da na proces procene na PCL-R skali utiĉu i drugi fenomeni koji potiĉu iz samog ispitivaĉa (npr. crte liĉnosti procenjivaĉa) ali i samog instrumenta (subjektivnija uputstva za skorovanje). Ovi nalazi se pridruţuju skupu već postojećih podataka koji savetuju da bi revizija PCL-R skale bila korisna. Kada je u pitanju odnos izmeĊu psihopatskih crta i baziĉnih dimenzija liĉnosti, dobijaju se nedvosmislene i jasne informacije. Povezanosti izmeĊu psihopatije i liĉnosti nude nam sledeći opis psihopatskih crta: u pitanju su neiskrenost, narcisoidnost, nizak osećaj sa fer-plej i redukovani reciproĉni altruizam; nedostatak anksioznosti, straha, empatije i generalna emotivna hladnoća prema drugima; kivnost i antagonizam prema drugima, nedostatak fleksibilnosti i strpljenja koji mogu rezultirati u emocijama besa i agresivnosti; manjak samodiscipline, neorganizovanost, nepromišljenost i impulsivnost. 158 TakoĊe, psihopatske crte dele puno atributa sa Amoralnim crtama liĉnosti odnosno makijavelistiĉkim, hedonistiĉkim, sadistiĉkim tendencijama koje i same generišu kriminalno i antisocijalno ponašanje. Nalazi takoĊe pokazuju da psihopatske crte koreliraju pozitivno sa šizotipijom ali da takoĊe mogu asocirati i sa niskom šizotipijom odnosno mentalnom stabilnošću i integrisanošću. Od posebne vaţnosti u ovom istraţivanju su se pokazale implicitno merene asocijacije na stimuluse koje karakteriše nasilje. One nisu bile znaĉajno povezane sa psihopatijom ali jesu sa sadizmom: osobe koje imaju manje negativne implicitne asocijacije pri posmatranju nasilnih stimulusa zapravo imaju sadistiĉku strukturu liĉnosti moduliranu šizotipalnim crtama. TakoĊe, one imale više zatvorskih kazni u odnosu na druge ispitanike što govori da je ovakva struktura liĉnosti posebno rezistentna na tretman i teško promenljiva. Dobijeni nalazi imaju i odreĊen praktiĉni znaĉaj. Implikacije za psihološku praksu su pre svega usmerene na dijagnostiku osoba u penalnim institucijama ili za procenu rizika od ponovnog vršenja kriviĉnog dela. Rejting mere psihopatije su se pokazale kao dobar prediktor stabilnog kriminaliteta, te je moguće razmišljati o uvoĊenju ovog instrumenta kao oficijelnog dela procene rizika od recidiva. MeĊutim, i mere samoprocene, ne toliko psihopatije koliko Amoralnih crta liĉnosti su se pokazale kao znaĉajni prediktori povratništva. Time je pokazano da se validne informacije koje predviĊaju intenzitet odnosno frekvencu kriminalnog ponašanja mogu dobiti od samih ispitanika. Najzad, sposobnost IAT testa da predvidi penalni recidiv sugeriše da bi on takoĊe bio koristan suplement bateriji instrumenata pomoću kojih se predviĊa kriminalno povratništvo. Time bi ta baterija zaista bila multimetodska: podrazumevala bi rejting mere, samoprocenu, raĉunarski administrirane testove i biografske podatke o osuĊenom licu. Jedan dobar empirijski test za ovakvu hipotetiĉku bateriju bilo bi poreĊenje njene prediktivne moći sa upitnikom koji se trenutno koristi za procenu recidiva u našim kazneno-popravnim ustanovama. Jedna od dobrih strana ovog istraţivanja je broj varijabli, odnosno mernih metoda koji je ukljuĉen u eksploraciju. MeĊutim, ovaj aspekt je povezan i sa razliĉitim nedostacima nacrta. Prvi se odnosi na veliĉinu uzorka istraţivanja. Iako je uzorak dovoljno velik da obezbedi zadovoljavajuću snagu istraţivanja, prouĉavani efekti su niskog intenziteta i idealno bi bilo da je studija obuhvatila veći broj ispitanika. Naše je 159 mišljenje da je snaga studije takva da je verovatnoća ĉinjenja greške tipa 1 veoma niska, ali da je verovatnoća geške tipa 2 veća: usled niskih povezanosti izmeĊu ispitivanih varijabli moguće je da su neki od od efekata odbaĉeni kao neznaĉajni a da u populaciji stvarno postoje. Još jedan od nedostataka ovog istraţivanja je operacionalizacija recidiva koja je odabrana za prouĉavanje. U ovoj studiji se kriterijumsko ponašanje (frekventnost kriminalnog ponašanja merena preko tri indikatora) odigralo pre nego što su uzete mere od interesa (psihopatija, liĉnost, raĉunarski administrirane mere). U pitanju je retrospektivna studija. Za razliku od ove vrste istraţivanja, prospektivne studije predviĊaju dogaĊaje koji će se tek desiti, dakle nakon prikupljanja informacija o prediktorima. Ovakve studije imaju višu validnost, predstavljaju stroţi dizajn za evaluaciju prediktora i u manjoj meri je prisutna prediktor-kriterijum kontaminacija. Naravno, problem kod ovakvih studija jeste što su longitudinalne po svojoj prirodi: zahtevaju odreĊeni period praćenja ispitanika (što duţe to bolje) nakon prikupljanja podataka, što zahteva veće resurse od istraţivaĉa. Nalazi dobijeni u ovom istraţivanju eksplicirali su odreĊene metodološke zahteve koji bi trebalo da imaju uticaja na buduća empirijska prouĉavanja psihopatije. Pre svega, u pitanju je multimetodska procena: kako bi se ispitala sva sloţenost fenomena psihopatskih crta neophodno je da se analiziraju i rejting i mere samoprocenjena psihopatija. Za sada je dostupna samo rejting mera Hejrovog modela psihopatije, meĊutim, kada je u pitanju metod samoprocene, nekoliko razliĉitih modela je do sada operacionalizovano. Veoma bi korisno bilo ispitati paralelno i neki drugi model zajedno sa Hejrovim (recimo model Lilienfelda i saradnika ili Krugera i saradnika) kako bi se izbeglo oslanjanje na samo jednu koncepciju psihopatije. Ovo takoĊe nameće dodatne zahteve istraţivaĉima ali sa obzirom na kompleksnost predmeta prouĉavanja, multimetodska i multimodelska operacionalizacija psihopatije ĉini se nuţnom. U sadrţinskom smislu, ĉini se da su mogućnosti za buduća istraţivanja gotovo neograniĉena. Savremene tendencije u istraţivanju psihopatije već pomeraju teţište sa osuĊeniĉkih u opštu populaciju, time sve više uvodeći koncept uspešne psihopatije u fokus istraţivanja. I nalazi dobijeni u ovom radu podrţavaju istraţivanje uspešne psihopatije: ĉak i u osuĊeniĉkoj populaciji psihopatske crte mogu inhibirati frekvencu vršenja kriviĉnih dela i biti povezane sa adaptivnim i funkcionalnim aspektima liĉnosti. 160 Moţemo samo pretpostaviti da će se ovakav trend nastaviti i pojaĉavati. Rad na razumevanju etioloških uzroka psihopatije je tek poĉeo, i on tek treba da sa bihejvioralnog nivoa bude prebaĉen na neurobiološki plan. MeĊutim, svaki pokušaj razumevanja uzroka psihopatije moraće da u nekom trenutku uzme i obzir razvojne faktore psihopatskih crta, odnosno njihovu dinamiku tokom ontogenetskog razvoja. Heterogenost i sloţenost psihopatskih crta je moguće dalje istraţivati na jedan od dva naĉina. Onaj koji smatramo manje adekvatnim je dodatno rasparĉavanje i specifikovanje manifestnih psihopatskih markera (recimo Interpersonalnog stila ili Afektiviteta koji pokazuju najveću sloţenost) kako bi se utvrdio njihov specifiĉan poloţaj u nomološkoj mreţi psihopatije. Drugi i adekvatniji predstavlja identifikovanje sredinskih medijatora koji interreaguju sa biološkim dispozicijama i utiĉu na razvoj odreĊenih psihopatskih crta i to verovatno u nekim kritiĉnim fazama razvoja. Psihopatija ne predstavlja pojavu koju treba posmatrati primarno iz psihijatrijskog pa ĉak ni iz ugla psihologije kriminala i antisocijalnog ponašanja. Ona je u snovi jedna specifiĉna forma ljudske ţivotne strategije koja se bazira na amoralnom ponašanju. MeĊutim, ukoliko je ovakvo gledište na psihopatiju ispravno, funkcija psihopatskih crta bi bila optimizovanje adaptivnih potencijala osobe, u odreĊenim, specifiĉnim okolnostima i sredinama. Zbog toga bi prouĉavanje sredinskih medijatora psihopatskih crta moglo biti jako vaţno u budućim istraţivanjima ovog fenomena. 161 Literatura: Abracen, J., Looman, J., & Langton, C. M. (2008). Treatment of sexual offenders with psychopathic traits: Recent research developments and clinical implications. Trauma, Violence, and Abuse, 9, 144–166. Aharoni, E., Sinnott-Armstrong, W., & Kiehl, K. A. (2012). Can psychopathic offenders discern moral wrongs? A new look at the moral/conventional distinction. Journal of Abnormal Psychology, 121, 484-497. Aharoni, E., Antonenko, O., & Kiehl, K.A. (2011). Disparities in the moral intuitions of criminal offenders: The role of psychopathy. Journal of Research in Personality, 45, 322–327. Ali, F., Amorim, I. S., & Chamorro-Premuzic, T. (2009). Empathy deficits and trait emotional intelligence in psychopathy and Machiavellianism. Personality and Individual Differences, 47, 758–762. Ali, F., & Chamorro-Premuzic, T. (2010). Investigating theory of mind deficits in nonclinical psychopathy and Machiavellianism. Personality and Individual Differences, 49, 169–174. Aluja, A., Garcı́a, Ó., & Garcı́a, L. F. (2003). Relationships among extraversion, openness to experience, and sensation seeking. Personality and Individual Differences, 35, 671-680. American Psychiatric Association (1952). Diagnostic and statistical manual of mental disorders. Washington, DC: Author. American Psychiatric Association (1968). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, Rev. ed. Washington, DC: Author. 162 American Psychiatric Association (1980). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, 3rd ed. Washington, DC: Author. American Psychiatric Association (1994). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, 4th ed. Washington, DC: Author. Andershed, H. A., Kerr, M., Stattin, H., & Levander, S. (2002). Psychopathic traits in non-referred youths: A new assessment tool. In E. Blauuw & L. Sheridan (Eds.), Psychopaths: Current international perspectives (pp. 131–158). The Hague: Elsevier. Anderson, S. W., Bechara, A., Damasio, H., Tranel, D., & Damasio, A. R. (1999). Impairment of social and moral behavior related to early damage in human prefrontal cortex. Nature neuroscience, 2, 1032-1037. Archer, J., & Coyne, S. M. (2005). An integrated review of indirect, relational, and social aggression. Personality and Social Psychology Review, 9, 212 – 230. Ashton, M. C., Lee, K., Perugini, M., Szarota, P., de Vries, R.E., Di Blas, L., Boies, K., & De Raad, B. (2004). A six-factor structure of personality-descriptive adjectives: solutions from psycholexical studies in seven languages. Journal of Personality and Social Psychology, 86, 356–366. Ashton, M. C., Lee, K., & Son, C. (2000). Honesty as the sixth factor of personality: Correlations with Machiavellianism, primary psychopathy, and social adroitness. European Journal of Personality, 14, 359-368. Asscher, J. J., van Vugt, E. S., Stams, G. J. J., Deković, M., Eichelsheim, V. I., & Yousfi, S. (2011). The relationship between juvenile psychopathic traits, delinquency and (violent) recidivism: A meta‐analysis. Journal of child psychology and psychiatry, 52, 1134-1143. 163 Babiak, P. (1995). When psychopaths go to work: A case study of an industrial psychopath. Applied psychology: An international review, 44, 171–188. Babiak, P., & Hare, R. D. (2006). Snakes in suits: When psychopaths go to work. New York: HarperCollins. Barrett, F. S., Robins, R. W., & Janata, P. (2013). A Brief Form of the Affective Neuroscience Personality Scales. Psychological Assessment, Advance online publication. doi: 10.1037/a0032576 Barry, C. T., Chaplin, W. F., & Grafeman, S. J. (2006). Aggression following performance feedback: The influences of narcissism, feedback valence, and comparative standard. Personality and Individual Differences, 41, 177-187. Bechara, A. (2004). The role of emotion in decision-making: evidence from neurological patients with orbitofrontal damage. Brain and cognition, 55, 30-40. Bechara, A., Damasio, A. R., Damasio, H., & Anderson, S. W. (1994). Insensitivity to future consequences following damage to human prefrontal cortex. Cognition, 50, 7–15. Belfrage, H., & Rying, M. (2004). Characteristics of spousal homicide perpetrators, a study of all cases of spousal homicide in Sweden 1990–1999. Criminal Behaviour and Mental Health, 14, 121–133. Benning, S. D. (2013). Heterogeneity in content and psychopathies: Comment on Marcus et al. Personality Disorders, 4, 83–84. Benning, S. D., Patrick, C. J., Hicks, B. M., Blonigen, D. M., & Krueger, R. F. (2003). Factor structure of the Psychopathic Personality Inventory: Validity and implications for clinical assessment. Psychological Assessment, 15, 340–350. 164 Benning, S. D., Patrick, C. J., Salekin, R. T., & Leistico, A. R. (2005). Convergent and discriminant validity of psychopathy factors assessed via self-report: A comparison of three instruments. Assessment, 12, 270 –289. Beszterczey, S., Nestor, P. G., Shirai, A., & Harding, S. (2013). Neuropsychology of decision making and psychopathy in high-risk ex-offenders. Neuropsychology, 27, 491- 497. Black, P. J. (2013). The Dark Triad and interpersonal assessment of vulnerability: cues used and accuracy. Unpublished MA thesis. The University of British Columbia: Canada. Blackburn, R. (1975). An empirical classification of psychopathic personality. British Journal of Psychiatry, 127, 456 – 460. Blackburn, R. (1979). Cortical and autonomic arousal in primary and secondary psychopaths. Psychophysiology, 16, 143–150. Blackburn, R. (2007). Personality disorder and psychopathy: conceptual and empirical integration. Psychology, Crime & Law, 13, 7-18. Blagov, P. S., Lilienfeld, S. O., Patrick, C. J., Powers, A. D., Phifer, J. E., Venables, N., ... Cooper, G. (2011). Personality constellations in incarcerated psychopathic men. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 2, 293-315. Blair, J., Mitchell, D., & Blair, K. (2005). The psychopath: Emotion and the brain. Malden, MA: Blackwell. Blair, K. S., Richell, R. A., Mitchell, D. G. V., Leonard, A., Morton, J., & Blair, R. J. R. (2006). They know the worlds, but not the music: Affective and semantic priming in individuals with psychopaty. Biological psychology, 73, 114–123. 165 Blair, R. J. R. (2010). Psychopathy, frustration, and reactive aggression: The role of ventromedial prefrontal cortex. British Journal of Psychology, 101, 383–399. Blair, R. J. R. (2007). The amygdala and ventromedial prefrontal cortex in morality and psychopathy. Trends in Cognitive Sciences, 11, 387–392. Blair, R. J. R. (2003). Neurobiological basis of psychopathy. British Journal of Psychiatry, 182, 5–7. Blair, R. J. R. (1995). A cognitive developmental approach to morality: Investigating the psychopath. Cognition, 57, 1–29. Blair, R. J. R., Colledge, E., Murray, L., & Mitchell, D. G. V. (2001). A selective impairment in theprocessing of sad and fearful expressions in children with psychopathic tendencies. Journal of Abnormal Child Psychology, 29, 491–498. Blair, R. J. R., Mitchell, D. G. V., Colledge, E., Leonard, R. A., Shine, J. H., Murray, L. K., et al. (2004). Reduced sensitivity to other's fearful expressions in psychopathic individuals. Personality & Individual Differences, 37, 1111–1122. Blonigen, D. M., Patrick, C. J., Douglas, K. S., Poythress, N. G., Skeem, K. S., Lilienfeld, S. O., ... Krueger, R. F. (2010). Multimethod assessment of psychopathy in relation to factors of internalising and externalising from the Personality Assessment Inventory: The impact of method variance and suppressor effects. Psychological Assessment, 22, 96-107. Blonigen, D. M., Sullivan, E. A., Hicks, B. M., & Patrick, C. J. (2012). Facets of psychopathy in relation to potentially traumatic events and posttraumatic stress disorder among female prisoners: The mediating role of borderline personality disorder traits. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 3, 406-414. 166 Boccaccini, M. T., Turner, D. B., & Murrie, D. C. (2008). Do some evaluators report consistently higher or lower PCL-R scores than others? Findings from a statewide sample of sexually violent predator evaluations. Psychology, Public Policy, and Law, 14, 262–283. Boddy, C. R., Ladyshewsky, R., & Galvin, P. (2010). Leaders without ethics in global business: Corporate psychopaths. Journal of Public Affairs, 10, 121–138. Bolt, D., Hare, R. D., Vitale, J., & Newman, J. P. (2004). A multigroup item response theory analysis of the Hare Psychopathy Checklist-Revised. Psychological Assessment, 16, 155–168. Bond, C. F., & DePaulo, B. M. (2008). Individual differences in judging deception: Accuracy and bias. Psychological Bulletin, 134, 477–492. Bonogofsky, A. N. (2007). Self-report measures of psychopathic and schizotypal personality characteristics: A confirmatory factor analysis of characteristics of antisocial behavior and hypothetical psychosis-proneness in a college sample. Unpublished MA thesis, The University of Montana, Missoula, Montana. Avilable at: http://etd.lib.umt.edu/theses/available/etd-06012007- 120950/unrestricted/Bonogofsky,Amber.pdf Boyd, R., Gintis, H., & Bowles, S. (2010). Coordinated punishment of defectors sustains cooperation and can proliferate when rare. Science, 328, 617–620. Brinkley, C. A, Newman, J. P, Widiger, T. A, Lyman, D. R. (2004). Two approaches to parsing the heterogeneity of psychopathy. Clinical Psychology: Science & Practice, 11, 69 –94. Brinkley, C. A., Schmitt, W. A., Smith, S. S., & Newman, J. P. (2001). Construct validation of a self-report psychopathy scale: Does Levenson‘s self-report psychopathy 167 scale measure the same constructs as Hare‘s psychopathy checklist-revised? Personality and Individual Differences, 31, 1021-1038. Brook, M., & Kosson, D. S. (2013). Impaired cognitive empathy in criminal psychopathy: Evidence from a laboratory measure of empathic accuracy. Journal of Abnormal Psychology, 122, 156–166. Buckels, E. E. (2012). The pleasures of hurting others: behavioral evidence for everyday sadism. Unpublished MA thesis, The University of Winnipeg, Canada. Buckels, E. E., Jones, D. N., & Paulhus, D. L. (2013). Behavioral confirmation of everyday sadism. Psychological science, 24, 2201-2209. Buelow, M. T., & Suhr, J. A. (2009). Construct validity of the Iowa Gambling Task. Neuropsychology Review, 19, 102–114. Burt, G. (2004), ―Investigating characteristics of the non-recidivating psychopathic offender‖, Dissertation Abstracts International, 64. Retrieved from PsycInfo database. Buzina, N. (2012). Psychopathy – historical controversies and new diagnostic approach. Psychiatria Danubina, 24, 134-142. Buss, D. M. (1992). Manipulation in close relationships: Five personality factors in interactional contexts. Journal of Personality, 60, 477–499. Byrne, B. (2001). Structural Equation Modeling with AMOS, basisc concepts, applications, and programming. Lawrence Erlbaum Associates: Hillsdale, New Jersey. Caldwell, M. F. (2011). Treatment-related changes in behavioral outcomes of psychopathy facets in adolescent offenders. Law and Human Behavior, 35, 275–287. 168 Caldwell, M. F., McCormick, D. J., Umstead, D., & Van Rybroek, G. J. (2007). Evidence of treatmentprogress and therapeutic outcomes among adolescents with psychopathic features. Criminal Justice and Behavior, 34, 573–587. Caldwell, M. F., & Van Rybroek, G. J. (2013). Effective treatment programs for violent adolescents: Programmatic challenges and promising features. Aggression and Violent Behavior, 18, 571-578. Cale, E. M.& Lilienfeld, S. O. (2006).Psychopathy factors and risk for aggressive behavior: A test of the ―Threatened Egotism‖ hypothesis. Law and Human Behavior,30, 51-75. Camp, J. P., Skeem, J. L., Barchard, K., Lilienfeld, S. O., & Poythress, N. G. (2013). Psychopathic predators? Getting specific about the relation between psychopathy and violence. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 81, 467-480. Campbell, M. A., French, S., & Gendreau, P. (2007). Assessing the utility of risk assessment tools and personality measures in the prediction of violent recidivism for adult offenders. (User Report 2007-04). Ottawa, Ontario: Public Safety Canada. Campbell, M. A., French, S., & Gendreau, P. (2009). The prediction of violence in adult offenders: A meta-analytic comparison of instruments and methods of assessment. Criminal Justice and Behavior, 36, 567-590. Campbell, M. A., Porter, S., & Santor D. (2004). Psychopathic traits in adolescent offenders: An evaluation of criminal history, clinical, and psychosocial correlates. Behavioral Science and the Law, 22, 23-47. Card, N. A., Stucky, B. D., Sawalani, G. M. &Little. T. D. (2008). Direct and indirect aggression during childhood and adolescence: A meta-analytic review of gender differences, intercorrelations, and relations to maladjustment. Child Development, 79, 1185–1229. 169 Carver, C. S. (2004). Negative affects deriving from the behavioral approach system. Emotion, 4, 3–22. Carver, C. S., & White, T. L. (1994). Behavioral inhibition, behavioral activation, and affective responses to impending reward and punishment: The BIS/BAS scales. Journal of Personality and Social Psychology, 67, 319–333. Cauffman, E., Kimonis, E. R., Dmitrieva, J., & Monahan, K. (2009). A multimethod assessment of juvenile psychopathy: Comparing the predictive utility of the PCL:YV, YPI, and NEO PRI. Psychological Assessment, 21, 528–542. Chabrol, H., Van Leeuwen, N., Rodgers, R., & Séjourné, S. (2009). Contributions of psychopathic, narcissistic, Machiavellian, and sadistic personality traits to juvenile delinquency. Personality and Individual Differences, 47, 734–739. Chakhssi, F., de Ruiter, C., & Bernstein, D. (2010). Change during forensic treatment in psychopathic versus nonpsychopathic offenders. Journal of Forensic Psychiatry & Psychology, 21, 660-682. Cima, M., & Raine, A. (2009). Distinct characteristics of psychopathy relate to different subtypes ofaggression. Personality and Individual Differences, 47, 835–840. Cleckley, H. (1941). The mask of sanity. St. Louis, MO: Mosby. Cleckley, H. (1976). The mask of sanity (5 th edition). St. Louis, MO: Mosby. Clower, C. E., & Bothwell, R. K. (2001). An Exploratory Study of the Relationship between the Big Five and Inmate Recidivism. Journal of Research in Personality, 35, 231–237. 170 Coid, J., & Ullrich, S. (2010). Antisocial personality disorder is on a continuum with psychopathy. Comprehensive Psychiatry, 51, 426–433. Colbert, A.E., Judge, T.A., Daejeong, C., & Wang, G. (2012). Assessing the trait theory of leadership using self and observer ratings of personality: The mediating role of contributions to group success. The Leadership Quarterly, 23, 670-685. Contreras-Rodríguez, O., Pujol, J., Batalla, I., Harrison, B. J., Bosque, J., Ibern-Regàs, I., ... & Cardoner, N. (2013). Disrupted neural processing of emotional faces in psychopathy. Social cognitive and affective neuroscience. First published online: February 5, 2013. doi: 10.1093/scan/nst014 Cooke, D. J., & Michie, C. (2001). Refining the construct of psychopathy: Towards a hierarchical model. Psychological Assessment, 13, 171–188. Cooke, D. J., Michie, C., & Skeem, J. (2007). Understanding the structure of Psychopathy Checklist-Revised. The British Journal of Psychiatry, 190, 39–50. Cooke, D. J., Michie, C., Hart, S. D., & Clark, D. A. (2004). Reconstructing psychopathy: Clarifying the significance of antisocial and socially deviant behavior in the diagnosis of psychopathic personality disorder. Journal of Personality Disorders, 18, 337−357. Copestake, S., Gray, N. S., & Snowden, R. J. (2013). Emotional Intelligence and Psychopathy: A Comparison of Trait and Ability Measures. Emotion, 13, 691-702. Çorapçıoğlu, A., & Erdoğan, S. (2004). A cross-sectional study on expression of anger and factors associated with criminal recidivism in prisoners with prior offences. Forensic science international, 140, 167-174. Corr, P. J. (2010). The psychoticism–psychopathy continuum: A neuropsychological model of core deficits. Personality and Individual Differences, 48, 695–703. 171 Costa, P. T., Jr., & McCrae, R. R. (1992). Revised NEO Personality Inventory (NEO PI- R) and NEO Five-Factor Inventory (NEO-FFI): Professional manual. Odessa, FL: Psychological Assessment Resources. Costa, P. T., & McCrae, R. R. (2008). The revised NEO Personality Inventory (NEO- PI-R). In G. J. Boyle, G. Matthews, D. H. Saklofske (Eds.), The SAGe handbook of personality theory and assessment: Personality measurement and testing, Vol. 2 (pp. 179–198). London: SAGE Publications Ltd. Cronbach, L. J., & Meehl, P. E. (1955). Construct validity of psychological tests. Psychological Bulletin, 52, 281-302. Damasio, A. R. (1994). Descartes’ error. Emotion, reason, and the human brain. New York: Putnam. Davis, M., Walker, D.L., Miles, L. & Grillon, C. (2010). Phasic vs sustained fear in rats and humans: role of the extended amygdala in fear vs anxiety. Neuropsychopharmacology, 35, 105-135. Dawel, A., ,O‘Kearney, R., McKone, E., & Palermo, R. (2012). Not just fear and sadness:Meta-analytic evidence of pervasive emotion recognition deficits for facial and vocal expressions in psychopathy. Neuroscience and Biobehavioral Reviews, 36, 2288– 2304. Dean, A. C., Altstein, L. L., Berman, M. E., Constans, J. I., Sugar, C. A., & McCloskey, M. S. (2013). Secondary psychopathy, but not primary psychopathy, is associated with risky decision making in noninstitutionalized young adults. Personality and Individual Differences, 54, 272–277. 172 Decuyper, M., De Clercq, B., De Bolle, M., & De Fruyt, F. (2009). Validation of FFM PD counts for screening personality pathology and psychopathy in adolescence. Journal of Personality Disorders, 23, 587 – 605. Decyper, M., de Pauw, S., de Fryt, F., de Bolle, M., & de Clerq, B. J. (2009). A meta- analysis of psychopathy, antisocial PD and FFM associations. European Journal of Personality, 23, 531–565. DeLisi, M. (2009). Psychopathy is the unified theory of crime. Youth Violence and Juvenile Justice, 7, 256–273. DeLisi, M., Vaughn, M.G., Beaver, K.M., & Wright, J.P. (2010). The Hannibal Lecter myth: psychopathy and verbal intelligence in the MacArthur Violence Risk Assessment Study. Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment, 32, 169–177. DeMatteo, D., Heilbrun, K., & Marczyk, G. (2006). An empirical investigation of psychopathy in a noninstitutionalized and noncriminal sample. Behavioral Sciences & the Law, 24, 133–146. Derefinko, K. J., & Lynam, D. R. (2007). Using the FFM to conceptualize psychopathy: A test using a drug abusing sample. Journal of Personality Disorders, 21, 638–656. de Vignemont, F., & Singer, T. (2006). The empathic brain: How, when and why? Trends in Cognitive Sciences, 10, 435–441. De Vries, R. E., Lee, K., & Ashton, M. C. (2008). The Dutch HEXACO personality inventory: Psychometric properties, self-other agreement, and relations with psychopathy among low and high acquaintanceship dyads. Journal of Personality Assessment, 90, 142–151. De Vries, R. E. & Van Kampen, D. (2010). The HEXACO and 5DPT models of personality: A comparison and their relationships with psychopathy, egoism, 173 pretentiousness, immorality, and machiavellianism. Journal of Personality Disorders, 24, 244-257. Dindo, L., & Fowles, D. (2011). Dual Temperamental Risk Factors for Psychopathic Personality: Evidence From Self-Report and Skin Conductance. Journal of Personality and Social Psychology, 100, 557-566. Dolan, M. C., & Fullam, R. S. (2010). Moral/conventional transgression distinction and psychopathy in conduct disordered adolescent offenders. Personality and Individual Differences, 49, 995–1000. Douglas, K. S., Lilienfeld, S. O., Skeem, J. L., Poythress, N. G., Edens, J. F., & Patrick, C. J. (2008). Relation of antisocial and psychopathic traits to suicide-related behavior among offenders. Law and Human Behavior, 32, 511–525. Douglas, K. S., Strand, S., Belfrage, H., Fransson, G., & Levender, S. (2005). Reliability and validity evaluation of the Psychopathy Checklist: Screening Version (PCL: SV) in Swedish correctional and forensic psychiatric samples. Assessment, 12, 145-161. D‘Silva, K., Duggan, C., &McCarthy, L. (2004). Does treatment really make psychopaths worse? A review of the evidence. Journal of Personality Disorders, 18, 163–177. Dunlop, P. D., Morrison, D. L., Koenig, J., & Silcox, B. (2012). Comparing the Eysenck and HEXACO Models of Personality in the Prediction of Adult Delinquency. European Journal of Personality, 26, 194-202. Edens, J. F., Marcus, D. K., Lilienfield, S. O., & Poythress, N. G., (2006). Psychopathic, not psychopath: Taxomatric evidence for the dimensional structure of psychopathy. Journal of Abnormal Psychology, 115, 131-144. 174 Edens, J. F., Petrila, J., & Buffington-Vollum, J. K. (2001). Psychopathy and the death penalty: Can the Psychopathy Checklist–Revised identify offenders who represent ―a continuing threat to society‖? Journal of Psychiatry & Law, 29, 433–481. Edens, J. F., Poythress, N. G., & Watkins, M. M. (2001). Further validation of the psychopathic personality inventory among offenders: Personality and behavioral correlates. Journal of Personality Disorders, 15, 403–415. Ekman, P. (2009). Telling lies: Clues to deceit in the marketplace, politics, and marriage. New York, NY, US: W.W. Norton & Co. Embretson, S. E., & Reise, S. P. (2000). Item response theory for psychologists. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, Inc. Epps, J., & Kendall, P. C. (1995). Hostile attributional bias in adults. Cognitive Therapy and Research, 19, 159–178. Erickson, S. K., & Vitacco, M. J. (2012). Predators and Punishment. Psychology, Public Policy and Law, 18, 1-17. Ermer, E., Kahn, R. E., Salovey, P., & Kiehl, K. A. (2012). Emotional intelligence in incarcerated men with psychopathic traits. Journal of Personality and Social Psychology, 103, 194-204. Eysenck, H. J., & Eysenck, S. B. G. (1976). Psychoticism as a dimension of personality. Hodder and Stoughton, London. Fedora, O., & Reddon, J. R. (1993). Psychopathic and nonpsychopathic inmates differ from normal controls in tolerance levels of electric stimulation. Journal of Clinical Psychology, 49, 326–331. 175 Feilhauer, J., Cima, M., Korebrits, A., & Kunert, H.-J.(2012). Differential associations between psychopathy dimensions, types of aggression, and response inhibition. Aggressive Behavior, 38, 77-88. Few, L. R., Miller, J. D., & Lynam, D. R. (2013). An examination of the factor structure of the Elemental Psychopathy Assessment. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 4, 247-253. Fine, C., & Kennett, J. (2004). Mental impairment, moral understanding and criminal responsibility: Psychopathy and the purposes of punishment. International Journal of Law and Psychiatry, 27, 425–443. Flor, H., Birbaumer, N., Hermann, C., Ziegler, S., & Patrick, C. J. (2002). Aversive Pavlovian conditioning in psychopaths: Peripheral and central correlates. Psychophysiology, 39, 505–518. Forth, A. E., Kosson, D. S., & Hare, R. D. (2003). The Psychopathy Checklist: Youth Version manual. Toronto, ON, Canada: Multi-Health Systems. Fossati, A., Krueger, R. F., Markon, K. E., Borroni, S., & Maffei, C. (2013). Reliability and validity of the Personality Inventory for DSM-5 (PID-5): Predicting DSM-IV personality disorders and psychopathy in community-dwelling Italian adults. Assessment, published online 24 September 2013. doi: 10.1177/1073191113504984 Fowler, K.A., Lilienfeld, S.O., & Patrick, C.J. (2009). Detecting psychopathy from thin slices of behavior. Psychological Assessment, 21, 68–78. Fowles, D. C., & Dindo, L. (2006). A dual deficit model of psychopathy. In C. J. Patrick (Ed.), Handbook of psychopathy (pp. 14–34). New York: Guilford Press. Fowles, D.C., Dindo, L. (2009). Temperament and psychopathy: dual-pathway model. Current Directions in Psychological Science, 18, 179–83. 176 Frick, P. J., & Morris, A. S. (2004). Temperament and developmental pathways to conduct problems. Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology, 33, 54–68. Friedman, J. N. W., Oltmanns, T. F., Gleason, M. E. J., & Turkheimer, E. (2006). Mixed impressions: Reactions of strangers to people with pathological personality traits. Journal of Research in Personality, 41, 667–688. Fulton, J.J., Marcus, D.K., & Payne, K.T. (2010). Psychopathic personality traits and risky sexual behavior in college students. Personality and Individual Differences, 49, 29-33. Furnham, A. (2007). Personality disorders and derailment at work: The paradoxical influence of pathology in the workplace. In Cooper's (Ed.), Research companion to the dysfunctional workplace: Management challenges and symptoms (pp. 22–39). Northampton, MA: Edward Elgar Publishing, Inc. Gao, Y., Raine, A., & Schug, R. A. (2011). P3 event-related potentials and childhood maltreatment in successful an unsuccessful psychopaths. Brain and cognition, 77, 176- 182. Gao, Y., Raine, A., & Schug, R. (2012). Somatic aphasia: Mismatch of body sensations with autonomic stress reactivity in psychopathy. Biological Psychology, 90, 228–233. Gao, Y., Raine, A., & Phil, D. D. (2010). Successful and unsuccessful psychopaths: A neurobiological model. Behavioral Sciences & The Law, 28, 194 -210. Gaughn, E. T., Miller, J. D., Pryor, L. R., & Lynam, D. R. (2009). Comparing two alternative measures of general personality in the assessment of psychopathy: A test of the NEO PI-R and the MPQ. Journal of Personality, 77, 965–996. Gervais, M. M., Kline, M., Ludmer, M., George, R., & Manson, J. H. (2013). The strategy of psychopathy: primary psychopathic traits predict defection on low-value 177 relationships. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences, 280. http://dx.doi.org/10.1098/rspb.2012.2773. Giammarco, E.A., Atkinson, B., Baughman, H.M., Veselka, L., & Vernon, P. A. (2013). The relation between antisocial personality and the perceived ability to deceive. Personality and Individual Differences, 54, 246–250. Glenn, A. L., Iyer, R., Graham, J., Koleva, S., & Haidt, J. (2009). Are all types of morality compromised in psychopathy? Journal of Personality Disorders, 23, 384-398. Gray, J. A. (1987) Neuropsychological Theory of Anxiety: An investigation of the septal-hippocampal system, second edition. Cambridge: Cambridge University Press. Gray, J. A., & McNaughton, N. (2000). The neuropsychology of anxiety: An inquiry into the functions of the septo-hippocampal system. Oxford: Oxford University Press. Gray, N. S., Hill, C., McGleish, A., Timmons, D., MacCulloch, M. J., & Snowden, R. J. (2003). Prediction of violence and self-harm in mentally disordered offenders: A prospective study of the efficacy of the HCR-20, PCL-R, and psychiatric symptomatology. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 71, 443–451. Gray, N. S., McCulloch, M. J., Smith, J., Morris, M., & Snowden, R. J. (2003). Violence viewed by psychopathic murderers: Adapting a revealing test may expose those psychopaths who are most likely to kill. Nature, 423, 497–498. Greenwald, A. G., McGhee, D. E., & Schwartz, J. L. K. (1998). Measuring individual differences in implicit cognition: the implicit association test. Journal of Personality and Social Psychology, 74, 1464–80. 178 Greenwald, A. G., Nosek, B. A., & Banaji, M. R. (2003). Understanding and using the implicit association test: I. An improved scoring algorithm. Journal of personality and social psychology, 85, 197-216. Guay, J.-P., Ruscio, J., Knight, R. A., & Hare, R. D. (2007). A taxometric analysis of the latent structure of psychopathy: Evidence for dimensionality. Journal of Abnormal Psychology, 11, 701-716. Guy, L. S., Edens, J. F., Anthony, C., & Douglas, K. S. (2005). Does psychopathy predict institutional misconduct among adults? A meta-analytic investigation. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 73, 1056–1064. Haidt, J., & Graham, J. (2007). When morality opposes justice: Conservatives have moral intuitions that liberals may not recognize. Social Justice Research, 20, 98–116. Hakkanen-Nyholm, H., & Hare, R. D. (2009). Psychopathy, homicide and the courts: Working the system. Criminal Justice and Behavior, 36, 761–777. Hakkanen-Nyholm, H., Weizmann-Henelius, G., Salenius, S., Lindberg, N., & Repo- Tiihonen, E. (2009). Homicides with mutilation of the victim‘s body. Journal of Forensic Sciences, 54, 933-937. Hall, J. R., & Benning, S. D. (2006). The ―successful‖ psychopath: Adaptive and subclinical manifestations of psychopathy in the general population. In C. J. Patrick's (Ed.), Handbook of psychopathy (pp. 459–478). New York: Guilford Press. Hansen, A. L., Johnsen, B. H., Hart, S., Waage, L., & Thayer, J. F. (2008). Brief communication: psychopathy and recognition of facial expressions of emotion. Journal of Personality Disorders, 22, 639–645. 179 Hare, R. D. (1980). A research scale for the assessment of psychopathy in criminal populations. Personality and Individual Differences, 1, 111–119. Hare, R. D. (1985). Comparison of procedures for the assessment of psychopathy. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 53, 7–16. Hare, R. D. (1991). The Hare Psychopathy Checklist—Revised. Toronto, ON, Canada: Multi-Health Systems. Hare, R. D. (2003). The Hare Psychopathy Checklist—Revised, 2nd edition. Toronto, ON, Canada: Multi-Health Systems. Hare, R. D., & Frazelle, J. (1980). Some preliminary notes on the use of a research scale for the assessment of psychopathy in criminal populations. Unpublished manuscript, University of British Columbia, Vancouver, BC, Canada. Hare, R., Clark, D., Grann, M., & Thornton, D. (2000). Psychopathy and the Predictive Validity of the PCL-R: An International Perspective. Behavioral Sciences and the Law, 18, 623-645. Hare, R. D., & Neumann, C. S. (2005). Structural models of psychopathy. Current Psychiatry Reports, 7, 57– 64. Hare, R. D., & Neumann, C. S. (2006). The PCL-R assessment of psychopathy: Development, structural properties, and newdirections. In C. J. Patrick (Ed.), Handbook of psychopathy (pp. 58–88). New York: Guilford Press. Hare, R. D, & Neumann, C.S. (2008). Psychopathy as a clinical and empirical construct. Annual Review of Clinical Psychology , 4, 217–46. 180 Hare, R. D., & Neumann, C. S. (2009). Psychopathy and its measurement. In P. J. Corr & G. Matthews (Eds): Cambridge handbook of personality psychology (pp. 660-686). Cambridge: Cambridge University Press. Hare, R., & Neumann, C. S. (2010). The role of antisociality in the psychopathy construct: Comment on Skeem and Cooke (2010). Psychological Assessment, 22, 446– 454. Harenski, C. L., & Kiehl, K. A. (2010). Reactive aggression in psychopathy and the role offrustration: Susceptibility, experience, and control. British Journal of Psychology, 101, 401–406. Harpur, T. J., Hare, R. D., & Hakstian, A. R. (1989). Two-factor conceptualization of psychopathy: Construct validity and assessment implications. Psychological Assessment: A Journal of Consulting and Clinical Psychology, 1, 6–17. Harris, G. T., & Rice, M. E. (2006). Treatment of psychopathy: A review of empirical findings. In C. J. Patrick (Ed.), Handbook of psychopathy (pp. 555-572), New York: Guilford Press. Harris, G. T., Rice, M. E., Hilton, N. Z., Lalumière, M. L., & Quinsey, V. L. (2007). Coercive and precocious sexuality as a fundamental aspect of psychopathy. Journal of Personality Disorders, 21, 1−27. Hart, S., Cox, D., & Hare, R. (1995). The Hare Psychopathy Checklist: Screening Version (PCL:SV). Toronto: Multi-Health Systems. Hawes, S. W., Boccaccini, M. T., & Murrie, D. C. (2013). Psychopathy and the Combination of Psychopathy and Sexual Deviance as Predictors of Sexual Recidivism: Meta-Analytic Findings Using the Psychopathy Checklist—Revised. Psychological Assessment, 25, 233-243. 181 Herpetz, S. C., Werth, U., Lukas, G., Qunabi, M., Scheurkens, A., Kunert, H., et al. (2001). Emotion in criminal offenders with psychopathy and borderline personality disorder. Archives of General Psychiatry, 58, 737–745. Herve, H. F., Mitchell, D., Cooper, B. S., Spidel, A., & Hare, R. D. (2004). Psychopathy and unlawful confinement: An examination of perpetrator and event characteristics. Canadian Journal of Behavioural Science, 36, 137–145. Heym, N., Ferguson, E., & Lawrence, C. (2013). The P-psychopathy continuum: Facets of Psychoticism and their associations with psychopathic tendencies. Personality and Individual Differences, 54, 773-778. Hicks, B. M., Vaidyanathan, U., & Patrick, C. J. (2010). Validating female psychopathy subtypes: Differences in personality, antisocial and violent behavior, substance abuse, trauma, and mental health. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 1, 38−57. Hildebrand, M., & de Ruiter, C. (2012). Psychopathic traits and change on indicators of dynamic risk factors during inpatient forensic psychiatric treatment. International Journal of Law and Psychiatry, 35, 276-278. Hildebrand, M., de Ruiter, C., & de Vogel, V. (2004). Psychopathy and sexual deviance in treated rapists: Association with sexual and nonsexual recidivism. Sexual Abuse: A Journal of Research and Treatment, 16, 1–24. Hoffman, S.G., Korte, K.J., & Suvak, M.K. (2009). The upside of being socially anxious: Psychopathic attributes and social anxiety are negatively associated. Journal of Social and Clinical Psychology, 28, 714-727. Holtzman, N. S. & Strube, M. J. (2013). People with dark personalities tend to create a physically attractive veneer. Social Psychological and Personality Science, 4, 461-467. 182 Horn, J. L. (1965). A rationale and test for the number of factors in factor analysis. Psychometrika, 30, 179–185. Ishikawa, S. S., Raine, A., Lencz, T., Bihrle, S., & LaCasse, L. (2001). Autonomic stress reactivity and executive functions in successful and unsuccessful criminal psychopaths from the community. Journal of Abnormal Psychology, 110, 423–432. Iria, C., Barbosa, F., & Paixao, R. (2012). The identification of negative emotions through a Go/No-Go task: Comparative research with criminal and non-criminal psychopaths. European Psychologist, 17, 291-299. Gretton, H., Catchpole, R., & Hare, R. (2004). Psychopathy and offending from adolescence to adulthood: A 10-year follow-up. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 72, 636–645. Jackson, R. L., & Richards, H. J. (2007). Psychopathy and the five factor model: Self and therapist perceptions of psychopathic personality. Personality and Individual Differences, 43, 1711-1721. Johansson,P., Andershed, H., Kerr, M. & Levander, S. (2002). On the operationalization of psychopathy: Further support for a three faceted personality oriented model. Acta Psychiatrica Scandinavica, 106 (suppl.412), 81-85. John, O. P., Naumann, L. P., & Soto, C. J. (2008). Paradigm shift to the integrative Big- Five trait taxonomy: History, measurement, and conceptual issues. In O. P. John, R. W. Robins, & L. A. Pervin (Eds.), Handbook of personality: Theory and research (3rd ed.). New York, NY: Guilford Press. Jonason, P. K., & Buss, D. M. (2012). Avoiding entangling commitments: Tactics for implementing a short-term mating strategy. Personality and Individual Differences, 52, 606–610. 183 Jonason, P. K., Li, N. P., & Buss, D. M. (2010). The costs and benefits of the Dark Triad: Implications for mate poaching and mate retention tactics. Personality and Individual Differences, 48, 373–378. Jonason, P. K., & Kavanagh, P. (2010). The dark side of love: The Dark Triad and love styles. Personality and Individual Differences, 49, 606–610. Jonason, P. K., & Schmitt, D. P. (2012). What have you done for me lately? Friendship- selection in the shadows of Dark Triad traits. Evolutionary Psychology, 10, 400–421. Jonason, P. K., Valentine, K. A., Li, N. P., & Harbeson, C. L. (2011). Mate-selection and the Dark Triad: Facilitating a short-term mating strategy and creating a volatile environment. Personality and Individual Differences, 51, 759–763. Jonason, P.K., & Webster, G.D. (2012). A protean approach to social influence: Dark Triad Personalities and Social Influence Tactics. Personality and Individual Differences, 52, 521-526. Jonason, P. K., Webster, G. W., Schmitt, D. P., Li, N. P., & Crysel, L. (2012). The antihero in popular culture: A life history theory of the Dark Triad. Review of General Psychology, 16, 192–199. Jones, A.P., Happe, F.G., Gilbert, F., Burnett, S., Viding, E. (2010). Feeling, caring, knowing: different types of empathy deficit in boys with psychopathic tendencies and autism spectrum disorder. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 51, 1188–1197. Jones, D. N., & Figueredo, A. J. (2013). The core of darkness: Uncovering the heart of the Dark Triad. European Journal of Personality, 27, 521-531. Jones, D. N., & Paulhus, D. L. (2010). Different Provocations trigger aggression in narcissists and psychopaths. Social Psychological and Personality Science, 1, 12-18. 184 Jones, D. N., & Paulhus, D. L. (2013). Introducing the Short Dark Triad (SD3): A brief measure of dark personality traits. Assessment, published online. doi: 1073191113514105. Jones, S., & Miller, J. D. (2012). Psychopathic traits and externalizing behaviors: A comparison of self and informant reports in the statistical prediction of externalizing behaviors. Psychological Assessment, 24, 255-260. Kastner, R. M., & Sellbom, M. (2012). Hypersexuality in college students: the role of psychopathy. Personality and Individual Differences, 53, 644–649. Kaufman, A. S., & Kaufman, N. L. (1990). Kaufman Brief Intelligence Test (K–BIT). Circle Pines, MN: American Guidance Service. Kazdin, A. E. (1983). Psychiatric diagnosis, dimensions of dysfunction, and child behavior therapy. Behavior Therapy, 14, 73–99. Karpman, B. (1948a). Conscience in the psychopath: Another version. American Journal of Orthopsychiatry, 18, 455–491. Karpman, B. (1948b). The myth of the psychopathic personality. American Journal of Psychiatry, 104, 523–534. Kennealy, P. J., Skeem, J. L., Walters, G. D., & Camp, J. (2010). Do core interpersonal and affective traits of PCL-R psychopathy interact with antisocial behavior and disinhibition to predict violence? Psychological Assessment, 22, 569–580. Kiehl, K. A., Smith, A. M., Hare, R. D., Mendrek, A., Forster, B. B., Brink, J., et al. (2001). Limbic abnormalities in affective processing by criminal psychopaths as revealed by functional magnetic resonance imaging. Biological Psychiatry, 50, 677-684. 185 Kimonis, E. R., Frick, P. J., Cauffman, E., Goldweber, A., & Skeem, J. L. (2012). Primary and secondary variants of juvenile psychopathy differ in emotional processing. Development and Psychopathology, 24, 1091–1103. Kimonis, E. R., Frick, P. J., Fazekas, H., & Loney, B. R. (2006). Psychopathy, aggression, and the emotional processing of emotional stimuli in non-referred girls and boys. Behavioral Sciences and the Law, 24, 21–37. Kimonis, E.R., Skeem, J., Cauffman, E., & Dmitrieva, J. (2011). Are secondary variants of ‗juvenile psychopathy‘ more reactively violent and less psychosocially mature than primary variants? Law and Human Behavior, 35, 381-391. Kneţević, G. (2003). Koreni amoralnosti. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraţivanja, Institut za psihologiju. Kneţević, G. i Momirović, K. (1996). RTT9G - program za analizu metrijskih karakteristika kompozitnih mernih instrumenata. U: Kostić, P. (ur.): Merenje u psihologiji - primena računara, Vol. II (str. 37-57). Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraţivanja. Kneţević, G., Opaĉić, G., Kutlešić, V., & Savić, D. (2005). Preserving psychoticism as a basic personality trait: A proposed reconceptualization. 113th Annual Convention. American Psychological Association, August 18-21, Washington. Book of Abstracts, p. 176. Kneţević G., Radović, B., & Peruniĉić, I. (2008). Can Amorality Be Measured? 14th European Conference on Personality, Tartu, Estonia, July 16-20, 2008, Book of Abstracts, p. 137. Kneţević, G., Dţamonja-Ignjatović, T., & Đurić-Joĉić, D. (2004). Petofaktorski model ličnosti. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju 186 Kohlberg, L. (1969). Stage and sequence: The cognitive-developmental approach to socialization. In D. A. Goslin (Ed.), Handbook of socialization and research (pp.347- 480). Chicago: Rand McNally. Kosson, D. S., Cyerski, T. D., Steuerwald, B. L., Neumann, C. G., &Walker-Mathews, S. (2002). The reliability and validity of the Psychopathy Checklist: Youth Version (PCL:YV) in nonincarcerated adolescent males. Psychological Assessment, 14, 97–109. Kosson, D. S., Suchy, Y., Mayer, A. R., & Libby, J. (2002). Facial affect recognition in criminal psychopaths. Emotion, 2, 398–411. Krauss, D. A., Sales, B. D., Becker, J. V., & Figueredo, A. J. (2000). Beyond prediction to explanation in risk assessment research. International Journal of Law and Psychiatry, 23, 91–112. Kroner, D., & Loza, W. (2001). Evidence for the efficacy of self-report in predicting violent and nonviolent criminal recidivism. Journal of Interpersonal Violence, 16, 168– 177. Krueger, R. F., Hicks, B. M., Patrick, C. J., Carlson, S. R., Iacono, W. G., & McGue, M. (2002). Etiologic connections among substance dependence, antisocial behavior, and personality: Modeling the externalizing spectrum. Journal of Abnormal Personality, 111, 411−424. Kujaĉić, D., MeĊedović, J., Đoković, N., Jerinić, M. & Kneţević, G. (2012). Latentna struktura zajedniĉkog prostora liĉnosti i psihopatije merene rejtinzima i samoprocenom. XVIII naučni skup: Empirijska istraživanja u psihologiji; Beograd, Srbija, 10. i 11. februar. Knjiga rezimea, pp. 163-164. 187 LeBreton, J. M., Baysinger, M. A., Abbey, A., & Jacques-Tiura, A. J. (2013). The relative importance of psychopathy-related traits in predicting impersonal sex and hostile masculinity. Personality and Individual Differences, 55, 817-822. Le Couff, Y., & Toupin, J. (2009). Comparing persistent juvenile delinquents and normative peers with the Five-Factor Model of personality. Journal of Research in Personality, 43, 1105–1108. Lee, K., & Ashton, M. C. (2004). Psychometric properties of the HEXACO Personality Inventory. Multivariate Behavioral Research, 39, 329-358. Lee, K., & Ashton, M. C. (2006). Further assessment of the HEXACO Personality Inventory: Two new facet scales and an observer report form. Psychological Assessment, 18, 182-191. Lee, K., Ashton, M. C., & de Vries, R. E. (2005). Predicting workplace delinquency and integrity with the HEXACO and five-factor models of personality structure. Human Performance, 18, 179-197. Lee, Z., & Salekin, R. T. (2010). Psychopathy in a noninstitutional sample: Differences in primary and secondary subtypes. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 1, 153–169. Leihener, F., Wagner, A., Haaf, B., Schmidt, C., Lieb, K., Stieglitz, R., et al. (2003). Subtype differentiation of patients with borderline personality disorder using a circumplex model of interpersonal behavior. The Journal of Nervous and Mental Disease, 191, 248–254. Leistico, A. R., Salekin, R. T., DeCoster, J., & Rogers, R. (2008). A large-scale meta- analysis relating the Hare measures of psychopathy to antisocial conduct. Law and Human Behavior, 32, 28 – 45. 188 Levenson, M. R., Kiehl, K. A., & Fitzpatrick, C. M. (1995). Assessing psychopathic attributes in a noninstitutional population. Journal of Personality and Social Psychology, 68, 151-158. Levine, E. L., Xu, X., Yang, L. Q., Ispas, D., Pitariu, H. D., Bian, R., ... & Musat, S. (2011). Cross-national explorations of the impact of affect at work using the state-trait emotion measure: A coordinated series of studies in the United States, China, and Romania. Human Performance, 24, 405-442. Lilienfeld, S.O., Waldman, I. D., Landfield, K., Watts, A. L., Rubenzer, S., & Faschingbauer, T. R. (2012). Fearless Dominance and the U.S. Presidency: Implications of Psychopathic Personality Traits for Successful and Unsuccessful Political Leadership, Journal of Personality and Social Psychology, 103, 489-505. Lilienfeld, S. O. (1994). Conceptual problems in the assessment of psychopathy. Clinical Psychology Review, 14, 17–38. Lilienfeld, S. O. (1998). Methodological advances and developments in the assessment of psychopathy. Behaviour Research and Therapy, 36, 99–125. Lilienfeld, S. O. (2013). Is psychopathy a syndrome? Commentary on Marcus, Fulton, and Edens. Personality Disorders, 4, 85–86. Lilienfeld, S. O., & Andrews, B. (1996). Development and preliminary validation of a self-report measure of psychopathic personality traits in noncriminal populations. Journal of Personality Assessment, 66, 488-524. Lilienfeld, S. O., & Fowler, K. A. (2006). The self-report assessment of psychopathy. In C. J. Patrick (Ed.), Handbook of psychopathy (pp. 107-132). New York: Guilford Press. Lilienfeld, S. O., & Widows, M. R. (2005). Psychopathic Personality Inventory Revised (PPI-R). Professional Manual. Lutz, Florida: Psychological Assessment Resources. 189 López, R., Poy, R., Patrick, C. J., & Moltó, J. (2013). Deficient fear conditioning and self reported psychopathy: The role of fearless dominance. Psychophysiology, 50, 210- 218. Lorenz, A.R., & Newman, J.P. (2002). Deficient response modulation and emotion processing in low-anxious Caucasian psychopathic offenders: results from a lexical decision task. Emotion, 2, 91–104. Losel, F., & Schmucker, M. (2004). Psychopathy, risk taking, and attention: A differentiated test of the somatic marker hypothesis. Journal of Abnormal Psychology, 113, 522-529. Luo, Q., Nakic, M., Wheatley, T., Richell, R., Martin, A., & Blair, R.J.R., (2006). The neural basis of implicit moral attitude — an IAT study using event-related fMRI. NeuroImage, 30, 1449–1457. Lykken, D. T. (1957). A study of anxiety in the sociopathic personality. Journal of Abnormal and Social Psychology, 55, 6–10. Lykken, D. T. (1995). The antisocial personalities. Hillsdale, NJ: LEA. Lynam, D. R. (2002). Psychopathy from the perspective of the five-factor model. In P. T. Costa, Jr., & T. A. Widiger (Eds.), Personality disorders from the perspective of the five-factor model of personality, 2nd ed. (pp.325–348). Washington, DC: American Psychological Association Lynam, D. R. (2011). Psychopathy and Narcissism. In W. K. Campbell & J. D. Miller (Eds): The Handbook of Narcissism and Narcissistic Personality Disorder: Theoretical Approaches, Empirical Findings, and Treatments (pp. 272-282). Hoboken, New Jersey: John Wiley and sons. 190 Lynam, D.R., Caspi, A, Moffitt, T.E., Raine, A., Loeber, R., & Stouthamer-Loeber, M. (2005). Adolescent psychopathy and the big five: Results from two samples. Journal of Abnormal Psychology, 33, 431– 443. Lynam, D. R., Gaughan, E. T., Miller, J. D., Miller, D. J., Mullins-Sweatt, S., & Widiger, T. A. (2011). Assessing the basic traits associated with psychopathy: development and validation of the elemental psychopathy assessment. Psychological Assessment, 33, 315-322. Lynam, D. R., Sherman, E. D., Samuel, D., Miller, J. D., Few, L. R., & Widiger, T. A. (2013). Development of a Short Form of the Elemental Psychopathy Assessment. Assessment, published online before print. Lyons, M., Healy, N., & Bruno, D. (2013). It takes one to know one: Relationship between lie detection and psychopathy. Personality and Individual Differences, 55, 676–679. Macanović, N. (2009). Recidivizam [Recidivism]. Socijalna misao, 3, 169–177. MacCallum, R. C., Zhang, S., Preacher, K. J., & Rucker, D. D. (2002). On the practice of dichotomization of quantitative variables. Psychological Methods, 7, 19–40. MacCann, C., Duckworth, A. L, Roberts, R. D. (2009). Empirical identification of the major facets of conscientiousness. Learning and Individual Differences, 19, 451–458. MacNeil, B. M., & Holden, R. R. (2006). Psychopathy and the detection of faking on self-report inventories of personality. Personality and Individual Differences, 41, 641– 651. Mahaffey, K., & Marcus, D. (2006). Interpersonal perception of psychopathy: A social relations analysis. Journal of Social and Clinical Psychology, 25, 53-74. 191 Mahmut, M. K., Homewood, J., & Stevenson, R. J. (2008). The characteristics of non- criminals with high psychopathy traits: Are they similar to criminal psychopaths. Journal of Research in Personality, 42, 679-692. Mahmut, M. K., Menictas, C., Stevenson, R. J., & Homewood, J. (2011). Validating the factor structure of the Self-Report Psychopathy Scale in a community sample. Psychological Assessment, 23, 670-678. Marcus, D. K., John, S. L., & Edens, J. F. (2004). A taxometric analysis of psychopathic personality. Journal of Abnormal Psychology, 113, 626–635. Marcus, D. K., Fulton, J. J., & Edens, J. F. (2013). The two-factor model of psychopathic personality: Evidence from the Psychopathic Personality Inventory. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 4, 67-76. Marion, B. E., Sellbom, M., Salekin, R. T., Toomey, J. A., Kucharski, L. T., & Duncan, S. (2012). An examination of the association between psychopathy and dissimulation using the MMPI-2-RF validity scales. Law and Human Behaviour, Advance online publication. doi: 10.1037/lhb0000008. Marsh, A. A., & Cardinale, E. M. (2012). Psychopathy and fear: spe cific impairments in judging behaviors that frighten others. Emotion, 12, 892–898. Martin, R. A., Lastuk, J. M., Jeffery, J., Vernon, P. A., & Veselka, L. (2012). Relationships between the dark triad and humor styles: a replication and extension. Personality and Individual Differences, 52, 178–182. Masui, K., Iriguchi, S., Nomura, M., & Ura, M. (2011). Amount of altruistic punishment accounts for subsequent emotional gratification in participants with primary psychopathy. Personality and Individual Differences, 51, 823-828. 192 Mayer, J. D., Salovey, P., & Caruso, D. R. (2004). Emotional intelligence: Theory, findings, and implications. Psychological Inquiry, 15, 197–215. MeĊedović, J. (2010). Baziĉna struktura liĉnosti i psihopatija: doprinos Dezintegracije. Zbornik instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, 29, 7-29. MeĊedović, J. (2011). Da li je amoralnost šesti faktor liĉnosti? Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, 30, 7-31. MeĊedović, J. (2012). Topography of dishonesty: Mapping the opposite pole of honesty-humility personality domain. Primenjena psihologija, 5, 115-135. MeĊedović, J. (in press). Should the space of basic personality traits be extended to include the disposition toward psychotic-like experiences? Psihologija. MeĊedović, J., Kujaĉić, D., & Kneţević, G. (2012). Personality – related determinants of criminal recidivism. Psihologija, 45, 257-274. Meier, B. P., Robinson, M. D., Carter, M. S., & Hinsz, V. B. (2010). Are sociable people more beautiful? A zero-acquaintance analysis of agreeableness, extraversion, and attractiveness. Journal of Research in Personality, 44, 293–296. Meloy, J. R. (2002). The "polymorphously perverse" psychopath: Understanding a strong empirical relationship. Bulletin of the Menninger Clinic, 66, 273-289. Miller, A. K., Rufino, K. A., Boccaccini, M. T., Jackson, R., & Murrie, D. C. (2011). On individual differences in person perception: Raters‘ personality traits relate to their Psychopathy Checklist-Revised scoring tendencies. Assessment, 18, 253–260. Miller, J. D., Dir, A., Gentile, B., Wilson, L., Pryor, L. R., & Campbell, W. K. (2010). Searching for a vulnerable Dark Triad: Comparing factor 2 psychopathy, vulnerable 193 narcissism, and Borderline Personality Disorder. Journal of Personality, 78, 1529– 1564. Miller, J. D., Jones, S. E., & Lynam, D. R. (2011). Psychopathic Traits From the Perspective of Self and Informant Reports: Is There Evidence for a Lack of Insight? Journal of Abnormal Psychology, 120, 758–764. Miller, J. D., & Lynam, D. R. (2001). Structural models of personality and their relations to antisocial behavior: A meta-analytic review. Criminality, 39, 765-797. Miller, J. D., & Lynam, D. R. (2003). Psychopathy and the Wve-factor model of personality: A replication and extension. Journal of Personality Assessment, 81, 168– 178. Miller, J. D., & Lynam, D. R. (2012). An examination of the Psychopathic Personality Inventory‘s nomological network: A meta-analytic review. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 3, 305-326. Miller, J. D., Lynam, D. R.,Widiger, T. A., & Leukefeld, C. (2001). Personality disorders as extreme variants of common personality dimensions. Can the Five-factor model of personality adequately represent psychopathy? Journal of Personality, 69, 253–276. Miller, J. D., Watts, A., & Jones, S. E. (2011). Does psychopathy manifest divergent relations with components of its nomological network depending on gender? Personality and Individual Differences, 50, 564–569. Miranda, R., MacKillop, J., Meyerson, L. A., Justus, A., & Lovallo, W. R. (2009). Influence of antisocial and psychopathic traits on decision-making biases in alcoholics. Alcoholism: Clinical and Experimental Research, 33, 1–9. 194 Mitchell, D. G. V., Colledge, E., Leonard, A., & Blair, R. J. R. (2002). Risky decisions and response reversal: Is there evidence of orbitofrontal cortex dysfunction in psychopathic individuals? Neuropsychologia, 40, 2013–2022. Mokros, A., Osterheider, M., Hucker, S. J., & Nitschke, J. (2011). Psychopathy and sexual sadism. Law and human behavior, 35, 188-199. Morgan, A. B., & Lilienfeld, S. (2000). A meta-analytic review of the relation between antisocial behavior and neuropsychological measures of executive function. Clinical Psychology Review, 20, 113–136. Morgan, J. E., Gray, N. S. & Snowden, R. J. (2011). The relationship between psychopathy and impulsivity: A multi-impulsivity measurement approach. Personality and Individual Differences, 51, 429-434. Mouilso, E. R., & Calhoun, K. S. (2012). A mediation model of the role of sociosexuality in the associations between narcissism, psychopathy, and sexual aggression. Psychology of Violence, 2, 16-27. Mullins-Nelson, J. L., Salekin, R. T., & Leistico, A. R. (2006). Psychopathy, empathy, and perspective-taking ability in a community sample: Implications for the successful psychopathy concept. International Journal of Forensic Mental Health, 5, 133–149. Mullins-Sweatt, S. N., Glover, N. G., Derefinko, K. J., Miller, J. D., & Widiger, T. A. (2010). The search for the successful psychopath. Journal of Research in Personality, 44, 554 –558. Murray, A.A., Wood, J.M., & Lilienfeld, S.O. (2012). Psychopathic personality traits and cognitive dissonance: Individual differences in attitude change. Journal of Research in Personality, 46, 525–536. 195 Murrie, D. C., Boccaccini, M. T., Caperton, J., & Rufino, K. (2012). Field validity of the Psychopathy Checklist-Revised in sex offender risk assessment. Psychological Assessment, 24, 524-529. Murrie, D. C., Boccaccini, M. T., Turner, D. B., Meeks, M., Woods, C., & Tussey, C. (2009). Rater (dis)agreement on risk assessment measures in sexually violent predator proceedings: Evidence of adversarial allegiance in forensic evaluation? Psychology, Public Policy, and Law, 15, 19–53. Murrie, D. C., Cornell, D. G., Kaplan, S., McConville, D., & Levy-Elkon. A. (2004). Psychopathy scores and violence among juvenile offenders: A multi-measure study. Behavioral Sciences & the Law, 22, 49-67. Murrie, D. C., Marcus, D. K., Douglas, K. S., Lee, Z., Salekin, R. T., & Vincent, G. (2007). Youth with psychopathy features are not a discrete class: a taxometric analysis. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 48, 714–723. Nastović, I. (1982). Ego-psihologija psihopatije. Beograd: NIRO „Knjiţevne novine‖. Netland, J. D. (2010). Measuring psychopathy traits and antisocial behaviors in three groups of male adolescent sexual offenders and male non-sexual deliquents. Unpublished doctoral disertation, University of Minnesota. Neumann, C. S., & Hare, R. D. (2008). Psychopathic traits in a large community sample: Links to violence, alcohol use, and intelligence. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 76, 893– 899. Neumann, C. S., Hare, R. D., & Johansson, P. (2013). The Psychopathy Checklist- Revised (PCL-R), low anxiety, and fearlessness. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 4, 129-137. 196 Neumann, C. S., Hare, R. D., & Newman, J. P. (2007). The super-ordinate nature of the Psychopathy Checklist-Revised. Journal of Personality Disorders, 21, 102–117. Neumann, C.S., Kosson, D.S., Forth, A.E., & Hare, R.D. (2006). Factor structure of the Hare Psychopathy Checklist: Youth Version (PCL: YV) in incarcerated adolescents. Psychological Assessment, 18, 142–154. Neumann, C.S., Uzieblo, K., Crombez, G., & Hare, R.D. (2013). Understanding the Psychopathic Personality Inventory (PPI) in Terms of the Unidimensionality, Orthogonality, and Construct Validity of PPI-I and –II. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 4, 77-79. Neumann, C. S., Vitacco, M. J., Hare, R. D., & Wupperman, P. (2005). Reconstructing the ―reconstruction‖ of psychopathy: A comment on Cooke, Michie, Hart, & Clark. Journal of Personality Disorders, 19, 624-640. Newhill, C. E., Vaughn, M. G., & DeLisi, M. J. (2010). Psychopathy scores reveal heterogeneity among patients with borderline personality disorder. Journal of Forensic Psychiatry and Psychology, 21, 202–220. Newman, J. P., MacCoon, D. G., Vaughn, L. J., & Sadeh, N. (2005). Validating a distinction between primary and secondary psychopathy with measures of Gray‘s BIS and BAS constructs. Journal of Abnormal Psychology, 114, 319–323. Nouvion, S. O., Cherek, D. R., Lane. S. D..Tcheremissine, O. V., & Lieving, L M. (2007).Human proactive aggression: Association with personality disorders and psychopathy. Aggressive Behavior, 33, 552-562. O‘boyle, E. H., Forsyth, D., Banks, G. C., & Story, P. A. (2013). A Meta-Analytic Review of the Dark Triad–Intelligence Connection. Journal of Research in Personality, 47, 789-794. 197 Ogloff, J. R. P. (2006). Psychopathy/antisocial personality disorder conundrum. Australian and New Zealand Journal of Psychiatry, 40, 519-528. Oltmanns, T. F., Friedman, J. N., Fiedler, E. R., & Turkheimer, E. (2004). Perceptions of people with personality disorders based on thin slices of behavior. Journal of Research in Personality, 38, 216–229. Olver, M. E., Lewis, K., & Wong, S.C. P. (2013). Risk reduction treatment of high-risk psychopathic offenders: The relationship of psychopathy and treatment change to violent recidivism. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 4,160– 167. Orlić, A. (2010). Povezanost obrade reĉi razliĉite afektivne valence i baziĉne strukture liĉnosti. Psihologija, 43, 329-353. Orobio de Castro, B., Veerman, J. W., Koops, W., Bosch, J. D., & Monshouwer, H. J. (2002). Hostile attribution of intent and aggressive behavior: A meta–analysis. Child Development, 73, 916–934. Osumi, T. & Ohira, H. (2010). The positive side of psychopathy: emotional detachment in psychopathy and rational decision-making in the ultimatum game. Personality an Individual Differences, 49, 451–456. Patrick, C. J. (2010). Triarchic psychopathy measure (TriPM). PhenX Toolkit Online Assessment Catalog. Retrieved from https://www.phenxtoolkit.org/index.php?pageLink_browse.protocol details&id_121601 Patrick, C. J., Fowles, D. C., & Krueger, R. F. (2009). Triarchic conceptualization of psychopathy: Developmental origins of disinhibition, boldness, and meanness. Development and Psychopathology, 21, 913–938. 198 Patrick, C. J., Venables, N. C., & Drislane, L. E. (2013). The role of fearless dominance in differentiating psychopathy from antisocial personality disorder: Comment on Marcus, Fulton, and Edens. Personality Disorders, 4, 80–82. Paulhus, D.L., Neumann, C.S., & Hare, R. (2012). Manual for the self-report psychopathy scale (SRP). Toronto: Multi-Heath Systems. Paulhus, D. L., & Williams, K. M. (2002). The Dark Triad of personality: Narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Journal of Research in Personality, 36, 556-563. Petrović, B., & MeĊedović, J. (2012a). Alternativni pogledi na psihopatiju: od patologije do adaptivne ţivotne strategije. Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, 31, 19-48. Petrović, B., & MeĊedović, J. (2012b). Prednosti HEXACO modela baziĉne strukture liĉnosti u objašnjenju subkliniĉke psihopatije. Knjiga rezimea sa naučnog skupa ''Drugi sarajevski dani psihologije'', Filozofski fakultet, Sarajevo, pp. 38. Petrović, B., MeĊedović, J., Savić, M., & Ţeleskov-Đorić, J. (2013). Predicting multiple criteria of criminal behavior with HEXACO domains and facets. ISSID 2013 meeting, Individual papers: pp. 82. Pham, T.H., & Philippot, P. (2010). Decoding of facial expression of emotion in criminal psychopaths. Journal of Personality Disorders, 24, 445-459. Polaschek, D. L., & Daly, T. E. (2013). Treatment and psychopathy in forensic settings. Aggression and Violent Behavior, 18, 592-603. Porter, S., ten Brinke, L., & Wallace, B. (2012). Secrets and lies: Involuntary leakage in deceptive facial expressions as a function of emotional intensity. Journal of Nonverbal Behavior, 36, 23-37. 199 Porter, S., ten Brinke, L., & Wilson, K. (2009). Crime profiles and conditional release performance of psychopathic and non-psychopathic sexual offenders. Legal and Criminological Psychology, 14, 109–118. Porter, S., & Woodworth, M. (2007). ―I‘m sorry I did it ... but he started it‖: A comparison of the official and self-reported homicide descriptions of psychopath and non-psychopaths. Law and Human Behavior, 31, 91-107. Porter, S., Woodworth, M., Earle, J., Drugge, J., Boer, D. (2003). Characteristics of sexual homicides committed by psychopathic and nonpsychopathic offenders. Law and Human Behavior, 27, 459–470 Poythress, N. G., Edens, J. F., Landfield, K., Lilienfeld, S. O., Skeem, J. L., & Douglas, K. S. (2008). A critique of Carver and White‘s (1994) behavioral inhibition scale (BIS) for investigating Lykken‘s (1995) theory of primary psychopathy. Personality and Individual Differences, 45, 269–275. Poythress, N. G., Edens, J. F., Skeem, J. L., Lilienfeld, S. O., Douglas, K. S., Frick, P. J., et al. (2010). Identifying subtypes among offenders with Antisocial Personality Disorder: A cluster-analytic study. Journal of Abnormal Psychology, 119, 389−400. Poythress, N. G., & Hall, J. R. (2011). Psychopathy and impulsivity reconsidered. Aggression and Violent Behavior, 16, 120-134. Poythress, N. G., Lilienfeld, S. O., Skeem, J. L., Douglas, K. S., Edens, J. F., Epstein, M., & Patrick, C. J. (2010). Using the PCL–R to help estimate the validity of two self- report measures of psychopathy with offenders. Assessment, 17, 206 –219. Price, S. D., Salekin, R. T., Klinger, M. R., & Barker, E. D. (2013). Psychopathy and depression as predictors of psychosocial difficulties in a sample of court evaluated adolescents. Personality Disorders: Theory, Research and Treatment, 4, 261-269. 200 Radulović, D. (2006). Psihopatija i prestupništvo. Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju i Institut za kriminološka i sociološka istraţivanja. Ragsdale, K. A., & Bedwell, J. S. (2013). Relationships between dimensional factors of psychopathy and schizotypy. Frontiers in psychology, 4, 1-7. Ragsdale, K. A., Mitchell, J. C., Cassisi, J. E., & Bedwell, J. S. (2013). Comorbidity of schizotypy and psychopathy: Skin conductance to affective pictures. Psychiatry research, 210, 1000-1007. Raine, A. (1993). The psychopathology of crime. New York: Academic Press. Rauthmann, J.F. (2012). The Dark Triad and interpersonal perception: Similarities and differences in the social consequences of narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Social Psychological and Personality Science, 3, 487-496. Rauthmann, J. F., & Kolar, G. P. (2013). The perceived attractiveness and traits of the Dark Triad: Narcissists are perceived as hot, Machiavellians and psychopaths not. Personality and Individual Differences, 54, 582-586. Rauthmann, J. F., & Kolar, G. P. (2012). How ‗‗dark‘‘ are the Dark Triad traits‘‘ Examining the perceived darkness of narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Personality and Individual Differences, 53, 884–889. Raven, J.C. (1999). SPM – Standard Progressive Matrices. Series A, B, C, D, E (Manual) [in Italian]. Organizzazioni Speciali: Firenze. Ray, J. V. (2007). Psychopathy, attitudinal beliefs, and white collar crime. (Unpublished doctoral dissertation). University of South Florida, Tampa, FL. Ray, J. V., Hall, J., Rivera-Hudson, N., Poythress, N. G., Lilienfeld, S. O., & Morano, M. (2013). The relation between self-reported psychopathic traits and distorted response 201 styles: A meta-analytic review. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 4, 1–14. Ray, J. V., Poythress, N. G., Weir, J. M., Rickelm, A., (2009). Relationships between psychopathy and impulsivity in the domain of self-reported personality features. Personality and Individual Differences, 46, 83–87. Reidy, D. E., Shelley-Tremblay, J. F., & Lilienfeld, S. O. (2011a). Psychopathy, reactive aggression, and precarious proclamations: A review of behavioral, cognitive, and biological research. Aggression and Violent Behavior, 16, 512-524. Reidy, D. E., Kearns, M. C., & DeGue, S. (2013). Reducing psychopathic violence: A review of the treatment literature. Aggression and Violent Behavior, 18, 527-538. Reidy, D. E., Zeichner, A., & Foster, J. D. (2009). Psychopathy, aggression, and emotion processing of violent imagery in women. Journal of Research in Personality, 43, 928–932. Reidy, D. E., Zeichner, A., Hunnicutt-Ferguson, K., & Lilienfeld, S. O. (2008). Psychopathy traits and the processing emotion of words: Results of a lexical decision task. Cognition & Emotion, 22, 1174–1186. Reidy, D. E., Zeichner, A., & Martinez, M. A. (2008). Effects of psychopathy traits on unprovoked aggression. Aggressive Behavior, 34, 319–328. Reidy, D. E., Zeichner, A., Miller, J. D., & Martinez, M. A. (2007). Psychopathy and aggression: examining the roleof psychopathy factors in predicting laboratory aggression under hostile and instrumental conditions. Journal of Research in Personality, 41, 1244-1251. Reidy, D. E., Zeichner, A., & Seibert, L. A. (2011b). Unprovoked aggression: Effects of psychopathic traits and sadism. Journal of Personality, 79, 75-100. 202 Rescorla, R. A., & Wagner, A. R. (1972). A theory of Pavlovian conditioning: Variations in the effectiveness of reinforcement and nonreinforcement. In A. H. Black & W. F. Prokasy (Eds.) Classical conditioning II: Current research and theory (pp. 64- 99). New York: Appleton-Century-Crofts. Rice, M.E., Harris, G.T., & Cormier, C.A. (1992). An evaluation of a maximum security therapeutic community for psychopaths and other mentally disordered offenders. Law and Human Behavior, 16, 399–412. Roberts, A. D. L., & Coid, J. W. (2007). Psychopathy and offending behaviour: Findings from the national survey of prisoners in England and Wales. Journal of Forensic Psychiatry and Psychology, 18, 23–43. Robins, L. N. (1966). Deviant children grown up. Baltimore: Williams & Wilkins. Rogers, R., Vitacco, M. J., Jackson, R. L., Martin, M., Collins, M., & Sewell, K. W. (2002). Faking psychopathy? An examination of response styles with antisocial youth. Journal of Personality Assessment, 78, 31–46. Rogers, T. T., Lambon, R. M. A., Garrard, P., Bozeat, S., McClelland, J. L., Hodges, J. R., et al., (2004). Structure and deterioration of semantic memory: a neuropsychological and computational investigation. Psychological Review, 111, 205–235. Roose, A., Bijttebier, P., Claes, L., & Lilienfeld, S. O. (2011). Psychopathic traits in adolescence. Associations with the revised reinforcement sensitivity theory systems. Personality and Individual Differences, 50, 201–2105. Ross, S. R., Benning, S. D., Patrick, C. J., Thompson, A., & Thurston, A. (2009). Factors of the Psychopathic Personality Inventory: Criterion-related validity and relationship to the BIS/BAS and Five-Factor models of personality. Assessment, 16, 71- 87. 203 Ross, S. R., Lutz, C. J., & Bailley, S. E. (2004). Psychopathy and the five-factor model in a noninstitutionalized sample: A domain and facet level analysis. Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment, 26, 213-222. Ross, S. R., Moltó, J., Poy, R., Segarra, P., Pastor, M. C., & Montañés, S. (2007). Gray‘s model and psychopathy: BIS but not BAS differentiates primary from secondary psychopathy in noninstitutionalized young adults. Personality and Individual Differences, 43, 1644-1655. Rothemund, Y., Ziegler, S., Hermann, C., Gruesser, S. M., Foell, J., Patrick, C.J., et al. (2012). Fear conditioning in psychopaths: event-related potentials and peripheral measures. Biological Psychology, 90, 50–59. Rufino, K. A., Boccaccini, M. T., & Guy, L. S. (2011). Scoring subjectivity and item performance on measures used to assess violence risk: The PCL-R and HCR-20 as exemplars. Assessment, 18, 453-463. Rufino, K. A., Boccaccini, M. T., Hawes, S., & Murrie, D. C. (2012). When experts disagreed, who was correct? A comparison of PCL-R scores from independent raters and opposing forensic experts. Law and Human Behavior, 36, 527–531. Salekin, R. T. (2008). Psychopathy and recidivism form mid-adolescence to young adulthood: Cumulating legal problems and limiting life opportunities. Journal of Abnormal Psychology, 117, 386–395. Salekin, R.T., Leistico, A.R., Trobst, K.K., Schrum, C.L., & Lochman, J.E. (2005). Adolescent psychopathy and personality theory – the interpersonal circumplex: Expanding evidence of a nomological net. Journal of Abnormal Child Psychology, 33, 445–460. 204 Salekin, R. T., Neumann, C. S., Leistico, A-M. R., & Zalot, A. A. (2004). Psychopathy in youth and intelligence: An investigation of Cleckley‘s hypothesis. Clinical Child and Adolescent Psychology, 33, 731-742. Salekin, R. T., Worley, M. A., & Grimes, R. D. (2010). Treatment of psychopathy: A review and brief introduction to the mental model approach for psychopathy. Behavioral Sciences and the Law, 28, 235-266. Samuel, D. B., & Gore, W. L. (2012). Maladaptive variants of conscientiousness and agreeableness. Journal of personality, 80, 1669-1696. Sandoval, A. R., Hancock, D., Poythress, N., Edens, J.F., & Lilienfeld, S. (2000). Construct validity of the Psychopathic Personality Inventory in a correctional sample. Journal of Personality Assessment, 74, 262–281. Saucier, G. (2009). What are the most important dimensions of personality? Evidence from studies of descriptors in diverse languages. Social and Personality Psychology Compass 3/4, 620–637. Savage, J. (2009). Understanding persistent offending: linking developmental psychology with research on the criminal career. In: J. Savage, (ed.), The Development of Persistent Criminality (pp. 3-33). Oxford: Oxford University Press. Schmauk, F. J. (1970). Punishment, arousal, and avoidance learning in sociopaths. Journal of Abnormal Psychology, 76, 325–335. Schmitt, W. A. , Brinkley, C. A., & Newman, J. P. (1999). Testing Damasio's somatic marker hypothesis with psychopathic individuals: Risk takers or risk averse? Journal of Abnormal Psychology, 108, 538–543. Seibert, L., Miller, J. D., Few, L. R., Zeichner, A., & Lynam, D. R. (2011). An examination of the structure of self-report psychopathy measures and their relations 205 with general traits and externalizing behaviors. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 2, 193-208. Sellbom, M., & Phillips, T. R. (2013). An examination of the triarchic conceptualization of psychopathy in incarcerated and nonincarcerated samples. Journal of Abnormal Psychology, 122, 208-214. Shorter, E. (2005). A historical dictionary of Psychiatry. Oxford: University press. Sifferd, K. L., & Hirstein W. (2013). On the Criminal Culpability of Successful and Unsuccessful Psychopaths. Neuroethics, 6, 129-140. Silvia, P. J., Kaufman, J. C., Reiter-Palmon, R., & Wigert, B. (2011). Cantankerous creativity: Honesty–Humility, Agreeableness, and the HEXACO structure of creative achievement. Personality and Individual Differences, 51, 687-689. Skeem, J. L., & Cooke, D. J. (2010a). Is criminal behavior a central component of psychopathy? Conceptual directions for resolving the debate. Psychological Assessment, 22, 433–445. Skeem, J. L. & Cooke, D. J. (2010b). One measure does not a construct make: Directions toward reinvigorating psychopathy research - reply to Hare and Neumann (2010). Psychological Assessment, 22, 455-459. Skeem, J., Johansson, P., Andershed, H., Kerr, M., & Louden, J. E. (2007). Two subtypes of psychopathic violent offenders that parallel primary and secondary variants. Journal of Abnormal Psychology, 116, 395–409. Skeem, J. L., Monahan, J., & Mulvey, E. P. (2002). Psychopathy, treatment involvement, and subsequent violence among civil psychiatric patients. Law and Human Behavior, 26, 577–603. 206 Skeem, J. L., Polaschek, D., Patrick, C. J., & Lilienfeld, S. O. (2011). Psychopathic personality: Bridging the gap between empirical evidence and public policy. Psychological Science in the Public Interest, 12, 95–162. Smetana, J. G. (1981). Preschool children‘s conceptions of moral and social rules. Child Development, 52, 1333–1336. Smith, D. B., & Ellingson, J. E. (2002). Substance versus style: A new look at social desirability in motivating contexts. Journal of Applied Psychology, 87, 211–219. Smith, S. F., & Lilienfeld, S. O. (2012). Psychopathy in the workplace: The knowns and unknowns. Aggression and Violent Behavior, 18, 204-218. Snowden, R. J., & Gray, N. S. (2011). Impulsivity and psychopathy: Associations between the Barrett Impulsivity Scale and the Psychopathy Checklist revised. Psychiatry Research, 187, 414–417. Snowden, R., Gray, N., Smith, J., Morris, M., & MacCulloch, M. (2004). Implicit affective associations to violence in psychopathic murderers. The Journal of Forensic Psychiatry and Psychology, 15, 620-641. Snowden, R. J., Gray, N. S., Pugh, S., & Atkinson, G. (2013). Executive function as a function of sub-clinical psychopathy. Personality and Individual Differences, 55, 801- 804. Solomon, S. R., & Sawilowsky, S. S. (2009). Impact of rank-based normalizing transformations on the accuracy of test scores. Journal of Modern Applied Statistical Methods, 8, 448-462. Someda, K. (2009). An international comparative overview on the rehabilitation of offenders and effective measures for the prevention of recidivism. Legal Medicine, 11, 82–85. 207 Song, M., Smetana, J.G., & Kim, S.Y. (1987). Korean children's conceptions of moral and conventional transgressions. Developmental Psychology, 23, 577-582. Spironelli, C., Segrè, D., Stegagno, L., & Angrilli, A. (2013). Intelligence and psychopathy: a correlational study on insane female offenders. Psychological medicine, 1-6. doi:10.1017/S0033291713000615 Sprague, J., Javdani, S., Sadeh, N., Newman, J. P., & Verona, E. (2012). Borderlinepersonality disorder as a female phenotypic expression of psychopathy? Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 3, 127–139. Steadman, H. J., Silver, E., Monahan, J. Appelbaum, P. S., Robbins, P. C., Mulvey, E. P., Grisso, T., Roth, L. H., & Banks, S. (2000). A classification tree approach to the development of actuarial violence risk assessment tools. Law and Human Behavior, 24, 83–100. Stevens, G. W., Dueling, J. K., & Armenakis, A. (2012). Successful psychopaths: Are they unethical decision-makers and why? Journal of Business Ethics, 105, 139–149. Sternberg, R. J., Castejo´n, J., Prieto, M. D., Hautakami, J., & Grigorenko, E. L. (2001). Confirmatory factor analysis of the Sternberg Triarchic Abilities Test (multiple-choice items) in three international samples: An empirical test of the triarchic theory of intelligence. European Journal of Psychological Assessment, 17, 1–16. Stolarski, M., Zajenkowski, M., & Meisenberg, G. (2013). National intelligence and personality: Their relationships and impact on national economic success. Intelligence, 41, 94-101. Storey, J. E., Hart, S. D., Meloy, J. R., & Reavis, J. A. (2009). Psychopathy and stalking. Law and Human Behavior, 33, 237–246. 208 Swogger, M. T., Conner, K. R., Meldrum, S. C., & Caine, E. D. (2009). Dimensions of psychopathy in relation to suicidal and self-injurious behaviour. Journal of Personality Disorders, 23, 201-10. Swogger, M. T., Walsh, Z., Houston, R. J., Cashman-Brown, S., Conner, K. R. (2010). Psychopathy and axis I psychiatric disorders among criminal offenders: Relationships to impulsive and proactive aggression. Aggressive Behavior, 36, 45–53. Swogger, M. T., Walsh, Z., & Kosson, D. S. (2007). Domestic violence and psychopathic traits: Distinguishing the antisocial batterer from other antisocial offenders. Aggressive Behavior, 33, 1– 8. Templer, D. I., & Rushton, J. P. (2011). IQ, skin color, crime, HIV/AIDS, and income in 50 U.S. states. Intelligence, 39, 437–442. Vassileva, J., Kosson, D. S., Abramowitz, C., & Conrod, P. (2005). Psychopathy versus psychopathies in classifying criminal offenders. Legal and Criminological Psychology, 10, 27–43. van Dam, C., Janssens, J. M. A. M., & De Bruyn, E. E. J. (2005). PEN, Big Five, juvenile delinquency and criminal recidivism. Personality and Individual Differences, 39, 7–19. Vaughn, M. G., & DeLisi, M. (2008). Were Wolfgang‘s chronic offenders psychopaths? On the convergent validity between psychopathy and career criminality. Journal of Criminal Justice, 36, 33-42. Veit, R., Konicar, L., Klinzing, J. G., Barth, B., Yilmaz, O., & Birbaumer, N. (2013). Deficient fear conditioning in psychopathy as a function of interpersonal and affective disturbances. Frontiers in Human Neuroscience, 7, 1-12. 209 Veit, R., Lotze, M., Sewing, S., Missenhardt, H., Gaber, T., & Birbaumer, N. (2010). Aberrant social and cerebral responding in a competitive reaction time paradigm in criminal psychopaths. NeuroImage, 49, 3365–3372. Veselka, L., Schermer, J. A., Martin, R. A., & Vernon, P. A. (2010). Relations between humor styles and the Dark Triad traits of personality. Personality and Individual Differences, 48, 772–774. Vidal, S., Skeem, J., & Camp, J. (2010). Emotional intelligence: Painting different paths for low-anxious and high-anxious psychopathic variants. Law & Human Behavior, 34, 150–163. Vincent, G. M., Odgers, C. L., McCormick, A. V., & Corrado, R. R. (2008). The PCL:YV and recidivism in male and female juveniles: A follow-up into young adulthood. International Journal of Law and Psychiatry, 31, 287-296. Visser, B. A., Bay, D., Cook, L. C., & Myburgh, J. (2010). Psychopathic and antisocial but not emotionally intelligent. Personality and Individual Differences, 48, 644–648. Visser, B. A., Pozzebon, J. A., Bogaert, A. F., & Ashton. M. C. (2010). Psychopathy, sexual behavior, and esteem: It‘s different for girls. Personality and Individual Differences, 48, 833–838. Vitacco, M. J., Neumann, C. S., & Jackson, R. L. (2005). Testing a four-factor model of psychopathy and its association with ethnicity, gender, intelligence, and violence. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 73, 466 – 476. Vitacco, M. J., Caldwell, M. F., Van Rybroek, G. J., & Gabel, J. (2007). Psychopathy and behavioral correlates of victim injury in serious juvenile offenders. Aggressive Behavior, 33, 537-544. 210 Vitacco, M., Neumann, C., & Wodushek, T. (2008). Differential relationships between the dimensions of psychopathy and intelligence: Replication with adult jail inmates.Criminal Justice and Behavior, 35, 48 –55. Vitaro, F., Barker, E. D., Boivin, M., Brendgen, M., & Tremblay, R. E. (2006). Do early difficult temperament and harsh parenting differentially predict reactive and proactive aggression? Journal of Abnormal Child Psychology, 34, 685–695. Wallace, J.F., Malterer, M.B., & Newman, J.P. (2009). Mapping Gray's BIS and BAS constructs onto Factor 1 and Factor 2 of Hare's Psychopathy Checklist - Revised. Personality and Individual Differences, 47, 812-816. Walsh, Z., & Kosson, D. S. (2007). Psychopathy and violent crime: A prospective study of the influence of socioeconomic status and ethnicity. Law and Human Behavior, 31, 209–229. Walsh, Z., & Kosson, D. S. (2008). Psychopathy and violence: The importance of factor level interactions. Psychological Assessment, 20,114–120. Walsh, Z., Swogger, M. T., & Kosson, D. S. (2009). Psychopathy and instrumental violence: Facet level relations. Journal of Personality Disorders, 23, 416–424. Walters, G. D. (2003). Predicting institutional adjustment and recidivism with the Psychopathy Checklist Factor Scores: A meta-analysis. Law and Human Behavior, 27, 541–558. Walters, G., & Duncan, S. (2005). Use of the PCL–R and PAI to predict release outcome in inmates undergoing forensic evaluation. Journal of Forensic Psychiatry & Psychology, 16, 459 – 476. 211 Walters, G. D, & Heilbrun, K. (2010). Violence risk assessment and facet 4 of the Psychopathy Checklist: predicting institutional and community aggression in two forensic samples. Assessment, 17, 259–268. Walters, G., Knight, R., Grann, M., & Dahle, K. (2008). Incremental validity of the Psychopathy Checklist facet scores: Predicting release outcome in six samples. Journal of Abnormal Psychology, 117, 396–405. Watson, D., & Clark, L.A. (1994).The PANAS-X: Manual for the Positive Affect and Negative Affect Schedule–Expanded Form. Cedar Rapids: University of Iowa. Wareham, J., Dembo, R., Poythress, N. G., Childs, K., & Schmeidler, J. (2009). A latent class factor approach to identifying subtypes of juvenile diversion youths based on psychopathic features. Behavioral Sciences & the Law, 27, 71–95. Warren, G. C., & Clarbour, J. (2009).Relationship between psychopathy andindirect aggression use in a noncriminal population. Aggressive Behavior, 35,408–421. Wechsler, D. (1999). Wechsler abbreviated scale of intelligence. San Antonio, TX: The Psychological Corporation. Wheeler, S., Book, A., & Costello, K. (2009). Psychopathic traits and perception of victim vulnerability. Criminal Justice and Behavior, 36, 635-648. Widiger, T. A., & Costa, P. T. (2012). Integrating Normal and Abnormal Personality Structure: The Five‐Factor Model. Journal of Personality, 80, 1471-1506. Willemsen, J., & Verhaeghe, P. (2012). Psychopathy and internalizing psychopathology. International journal of law and psychiatry, 35, 269-275. 212 Williams, K. M., Nathanson, C., & Paulhus, D. L. (2003). Structure and validity of Self- report psychopathy scale-3 in normal populations. 111th annual convention of the American Psychological Association, August 7 – 10, Toronto, Canada. Williams, K. M., & Paulhus, D. L. (2004). Factor structure of the Self-Report Psychopathy Scale (SRP-II) in non-forensic samples. Personality and Individual Differences, 37, 765–778. Williams, K. M., Paulhus, D. L., & Hare, R. D. (2007). Capturing the four-factor structure of psychopathy in college students via self-report. Journal of Personality Assessment, 88, 205–219. Wilson, L., Miller, J. D., Zeichner, A., Lynam, D. R., & Widiger, T. A. (2011). An examination of the validity of the Elemental Psychopathy Assessment: Relations with other psychopathy measures, aggression, and externalizing behaviors. Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment, 33, 315-322. Wilson, K., Juodis, M., & Porter, S. (2011). Fear and loathing in psychopaths: A meta- analytic investigation of the facial affect recognition deficit. Criminal Justice and Behavior, 38, 659–668. Witt, E. A., Donnellan, M. B., & Blonigen, D. M. (2009). Using existing self-report inventories to measure the psychopathic personality traits of fearless dominance and impulsive antisociality. Journal of Research in Personality, 43, 1006 –1016. Wong, S. C. P., & Hare, R. D. (2005). Guidelines for a psychopathy treatment program. Toronto, Canada: Multi-Health Systems. Woodworth, M., & Porter, S. (2002). In cold blood: Characteristics of criminal homicides as a function of psychopathy. Journal of Abnormal Psychology, 111, 436- 445. 213 Wright, A. G. C., Krueger, R. F., Hobbs, M. J., Markon, K. E., Eaton, N. R., & Slade, T. (2013). The structure of psychopathology: Toward an expanded quantitative empirical model. Journal of Abnormal Psychology, 122, 281-294. Yang, M., Wong, S. C. P., & Coid, J. (2010). The efficacy of violence prediction: A meta-analytic comparison of nine risk assessment tools. Psychological Bulletin, 136, 740-767. Young, L., Koenigs, M., Kruepke, M., & Newman, J. P. (2012). Psychopathy increases perceived moral permissibility of accidents. Journal of Abnormal Psychology, 121, 659- 667. Zeier, J. D., & Newman, J. P. (2013). Both self-report and interview-based measures of psychopathy predict attention abnormalities in criminal offenders. Assessment, 20, 610- 619. Ţukauskienė, R., Laurinaviĉius, A., & Ĉesnienė, I. (2010). Testing factorial structure and validity of the PCL:SV in Lithuanian prison population. Journal of Psychopathology and Behavioral Assessment, 32, 363–372. 214 Prilog 1 Stimulusi IAT testa, eksplicitne procene emocija na njima i predikcija psihopatije i sadizma. Napomena: stimulusi su prikazani redosledom kojim su izlagani u studiji opisanoj u odeljku 7 "Rezultati preliminarnih analiza". Verbalni stimulusi korišćeni u IAT testu su: Lepo, Divno, Ljupko, Radosno, Ĉudesno, Strašno, Grozno, Bolno, Uţasno i Gadno. Stimulus 1. Par sa psom. Stimulus 2. Ĉizma 215 Stimulus 3. Bokserke Stimulus 4. Piknik 216 Stumulus 5. Pendrek Stimulus 6. Pas i maĉka 217 Stimulus 7. Rukovanje Stimulus 8. Zaklana koza 218 Stimulus 9. Grupni pozdrav Stimulus 10. Borba pasa 219 Tabela 14. Predikcija psihopatije i sadizma pomoću eksplicitnih procena emocija na vizuelne stimuluse IAT-a. psihopatija sadizam β r β r Par sa psom .09 -.23 -.09 -.33* Ĉizma .11 .25 -.06 .16 Bokserke -.12 .15 -.19 .19 Izlet -.26 -.31* -.28* -.39* Pendrek .04 .27* .20 .36* Pas i maĉka -.05 -.31* .10 -.31* Rukovanje .16 -.17 -.03 -.35* Zaklana koza .39* .45* .28* .46* Grupni pozdrav -.16 -.23 -.23* -.36* Borba pasa .11 .26* .21 .36* Osobine regresionih funkcija: psihopatija: F=2.19, df=10, p<.01; R²=.31 sadizam: F=3.66, df=10, p<.01; R²=.43 Oznake: β – standardizovani regresioni koeficijent; r – korelacije nultog reda izmeĊu prediktora i kriterijuma; F - visina F koliĉnika; df - stepeni slobode; R² - koeficijent determinacije; ** p<.01; * p<.05 (Zavisna varijabla je generalni afektivitet sa prijatnim emocijama na pozitivnom i neprijatnim na negativnom polu). 220 Prilog 2 Opis stimulusa na Ĉek listi za procenu psihopatije (PCL-R) Ajtem 1: Neiskrenost, slatkoreĉivost / površam šarm Ovaj ajtem opisuje elokventne, slatkoreĉeive osobu koje odišu neiskrenim i površnim šarmom. One su ĉesto zabavni sagovornici uvek spremni na brze i domišljate komentare, skloni priĉanju neverovatnih ali ubedljivih priĉa koje ih prikazuju u dobrom svetlu. Uspešni su u samopredstavljanju i mogu biti simpatiĉne i dopadljive. One uopšte deluju fino i uglaĊeno kako bi bile uverljivije. Predstavljaju se kao poznavaoci brojnih oblasti i sklone su upotrebi struĉnih termina kako bi impresionirali druge. Paţljivije ispitivanje otkriva da je njihovo znanje veoma površno. Ajtem 2: Grandiozan doživljaj vlastite vrednosti Ovaj ajtem opisuje osobe koje imaju visoko mišljenje o svojim sposobnostima i sopstvenoj vrednosti. Ĉesto se doimaju kao hvalisavci. Tokom intervjua deluju samouvereno, sigurno i nadmoćno, ostavljajući utisak kao da su na pozornici ili konferenciji za štampu. Njihov naduvan ego i preuveliĉavanje vlastitih sposobnosi uoĉljivi su dok govore o svom ţivotu. Ne ispoljavaju zbunjenost ili brigu oko tekućih problemima sa zakonom. UbeĊeni su da je to rezultat loše sreće, nepozdanih prijatelja ili nepravednog i nekompetentnog kriviĉno-pravnog sistema. Sebe vide kao ţrtve „navodnih‖ zloĉina jer su primorani izvesno vreme provesti u zatvoru. Ne uviĊaju da je njihova situacija posledica sukoba sa zakonom. Smatraju da su zanati koje su izuĉili u zatvoru bezvredni i ispod njihovog nivoa; teţe karijeri visokog statusa. Ajtem 3: Potreba za stimulacijom / sklonost dosadi Ovaj ajtem opisuje osobe koje ispoljavaju hroniĉnu, intenzivnu potrebu za novim doţivljajima i neumerenom stimulacijom kao i izraţenu sklonost dosadi koju teško podnose. Oni najĉešće ispoljavaju sklonost ka riziĉnom ţivotu, ţive ţivot „na ivici‖, tamo su gde je akcija. Ĉine stvari koje su uzbudljive, riskantne ili izazovne. Skloni su zloupotrebi supstanci. Obiĉno se ţale da su škola, posao i duge emotivne veze dosadni i monotoni. Primećuju da ih ne drţi mesto, da moraju biti u akciji i da ne mogu 221 da zamisle da rade isti posao duţe vreme. Odbijaju ili lako prekidaju izvršenje svakog zadatka koji smatraju rutinskim, monotonim ili neinteresantnim. Ajtem 4: Patološko laganje Ovaj ajtem opisuje osobe kojima su laganje i varanje znaĉajne odlike interakcije sa drugima. Oni fabrikuju neistine i kada znaju da se njihove priĉe mogu lako proveriti i dovesti u pitanje. Upeĉatljiva je njihova spremnost na laganje (ĉak i ljudi koji ih dobro znaju) i lakoća sa kojom to ĉine. Kada se naĊu uhvaćeni u laţi i kada bivaju suoĉeni sa istinom, ne ispoljavaju zbunjenost ili nelagodnost, oni jednostavno menjaju svoje iskaze nastojeći da ih usklade sa onim što su rekli. Oni za sve imaju izgovor i objašnjenje. Štaviše, i nakon ponovljenih laţi, prevara i kršenja obećanja spremni su na nove dogovore zasnovane na svojoj „ĉasnoj reĉi‖. Oni ĉesto laţu zbog oĉiglednih razloga, ali obmanjivanje drugih, ĉini se da za njih ima i neku unutrašnju vrednost. Oni se hvališu svojom sposobnošću laganja, uţivaju u njoj i ponosni su na sebe. Ajtem 5: Sklonost prevarama / manipulativnost Mada je u nekim aspektima ovaj ajtem sliĉan prethodnom, on se više odnosi na direktno korištenje obmana, prevara, intriga, manipulacija, kako bi se došlo do ţeljenog cilja (novac, seks, status, moć i sl.) Pri tome, evidentna je krajnja nebriga u vezi posledica koje takvi postupci mogu imati na ţrtve. Neke od ovih operacija su dugo pripremane i dobro promišljene, a neke su jednostavnije, ali u svakom sluĉaju izvedne su hladnokrvno, samouvereno, drsko i beskrupulozno. Prevarantsko i manipulativno ponašanje moţe biti povezano sa kriminalnim aktivnostima ali i postupcima poput sakupljanja pomoći korištenjem nekoliko razliĉitih imena, izbegavanjem raznih vrsta kontrola ili sumnjivim poslovima vezanim za kontakte putem telefona. Ovakvo ponašanje ispoljava se i u nekriminalnim postupcima poput iskorištavanja ĉlanova porodice zbog novca ili ulaţenjem u dve tri intimne veze istovremeno. Oni takoĊe pokazuju sklonost da se koriste raznovrsnim legalnim ali nepoštenim, neĉasnim i neetiĉkim sredstvima kao i da pronalaze „rupe‖ u zakonu. 222 Ajtem 6: Odsustvo kajanja i osećaja krivice Ovaj ajtem odnosi se na osobe koje karakteriše odsustvo brige vezane za negativne posledice koje njihove aktivnosti (kriminalne i nekriminalne) mogu imati po druge. Više su zabrinuti kako će se te aktivnosti odraziti na njih same nego oko toga koliku će patnju izazvati kod ţrtava ili koliku će štetu naneti društvu. Oni mogu biti otvoreni po pitanju dela koje su poĉinili i mogu mirno izjaviti da ne osećaju krivicu, da im nije ţao zbog onoga što su uĉinili i da ne vide što bi se brinuli sada kada je već sve završeno. S druge strane, oni mogu verbalno da iskaţu kajanje ali da njihovi postupci govore suprotno. Na odsustvo kajanja moţe da ukaţe i neshvatanje ozbiljnosti sopstvenih postupaka (smatraju da njihovi postupci nisu toliko ozbiljni, da je sudija bio nekorektan i sl.), prebacivanje krivice na ţrtve, druge ljude, društvo ili okolnosti. Na odsustvo kajanja moţe da ukaţe i ponovno ĉinjenje istih ili sliĉnih dela. Oni mogu da okrivljuju pravosudni sistem da šteti njihovoj reputaciji i da ih spreĉava da realizuju svoje potencijale. Ajtem 7: Površne, plitke emocije Ovaj ajtem opisuje osobe koje su, izgleda, nesposobne da doţive normalan raspon i intenzitet (dubinu) emocija. Mogu se doimati hladno i neemotivno. Uopšte, njihovo ispoljavanje emocija je dramatiĉno, plitko, kratkotrajno. Paţljivim posmatraĉima to izgleda kao gluma i kao da je malo stvarnog doţivljavanja ispod površine. Oni mogu priznati da su neemocionalni i da se pretvaraju. Ponekada tvrde da doţivljavanju jake emocije ali ĉini se da nisu u stanju opisati suštinu raznovrsnih afektivnih stanja. Ĉesto izjednaĉavaju ljubav i seksualno uzbuĊenje, tugu i frustriranost, ljutnju i razdraţljivost. TakoĊe, njihove emocije mogu biti u raskoraku sa njihovim postupcima ili situacijom u kojoj se nalaze. Ajtem 8: Neosetljivost / odsustvo empatije Ovaj ajtem odnosi se na osobe ĉije drţanje i ponašanje ukazuju na izrazito odsustvo empatije za druge kao i neosetljivost po pitanju njihovih osećanja, prava i dobrobiti. Oni su usredsreĊeni iskljuĉivo na vlastiti interes a na ostale gledaju kao na objekte za manipulaciju. Ciniĉni su i sebiĉni. Svako izjašnjavanje po pitanju bola, muke ili nelagodnosti koje drugi doţivljavaju na nivou je apstraktnog i intelektualnog. Ne 223 ustruĉavaju se izvrći ruglu druge ljude ukljuĉujući i one koji su doţiveli nesreću, koji pate od neke psihiĉke bolesti ili imaju fiziĉki hendikep. Njihov prezir prema drugima i nedostatak brige za druge vodi tome da ĉesto sebe opisuju kao usamljenike po vlastitom izboru. Za njih je emotivnost znak slabosti. Ajtem 9: Parazitski životni stil Ovaj ajtem opisuje osobe ĉiji je sastavni deo ţivotnog stila finansijska zavisnost o drugima. Iako su zdravi i sposobni za rad oni namerno izbegavaju sigurna, unosna zaposlenja. Umesto toga, oslanjaju se na porodicu, roĊake, prijatelje ili socijalnu pomoć. Oni dobijaju ono što ţele predstavljajući sebe kao bespomoćne ili kao one koji zasluţuju simpatije i podršku. U iste svhe koriste se pretnjama, prinudama ili koriste slabosti svojih ţrtava. Njihovo iskorištavanje drugih nije samo posledica trenutnih okolnosti koje ih spreĉavaju da se zaposle i osamostale već odslikava trajnu karakteristiku ponašanja po kojoj su drugi obavezni da pruţe podršku i zadovolje njihove potrebe bez obzira koliko ih to emotivno ili materijalno koštalo. Ajtem 10: Loša kontrola ponašanja Ovaj ajtem odnosi se na osobe koje nemaju adekvatnu kontrolu ponašanja. Mogu se opisati kao osobe koje imaju „kratak fitilj‖ ili „usijane glave‖. Oni pokazuju tendenciju da na frustraciju, neuspeh, disciplinske mere ili kritiku reaguju nasilniĉkim ponašanjem, pretnjama ili psovkama. Lako prave prekršaje i zbog sitnica se ljute i postaju agresivni. Ovakvo njihovo ponašanje ĉesto je neprimereno situaciji. Nakon ovih ispada, koji su obiĉno kratkotrajni, nastavljaju da se ponašaju kao da se ništa neobiĉno nije dogodilo. Njihova, ionako slaba, kontrola ponašanja još više popušta pod dejstvom alkohola. Ajtem 11: Promiskuitetno ponašanje Ovaj ajtem opisuje osobe ĉiji su seksualni kontakti bezliĉni, površni i trivijalni. To se ogleda u ĉestom menjanju partnera („veze za jednu noć‖), nediskriminativnosti u izboru partnera, u tendenciji da odrţavaju više seksualnih veza istovremeno, u ĉestim preljubama, prostituciji, u spremnosti da uĉestvuju u raznim vrstama seksualnih 224 aktivnost. TakoĊe, ove osobe mogu ispoljiti sklonost da druge prisiljavaju na seksualni ĉin i mogu biti optuţene ili osuĊene za seksualni napad. Ajtem 12: Rani problemi ponašanja Ovaj ajtem odnosi se na osobe koje su, kao deca, ispoljavale ozbiljne probleme u ponašanju (do 12. godine) Ovi problemi mogu obuhvatati istrajno laganje, prevare, kraĊe, pljaĉke, podmetanje poţara, izostajanje iz škole, ometanje nastave, zloupotreba supstanci (ukljuĉujući alkohol i „duvanje‖ lepka), vandalizam, nasilje, kinjenje, beţanje od kuće i prerane seksualne aktivnosti. Ovi postupci su ozbiljniji nego oni koje srećemo kod većine dece i praćeni su ţalbama drugih ljudi, suspenzijom ili iskljuĉivanjem iz škole, kontaktima sa policijom. Ajtem 13: Odsustvo realnih, dugoroĉnih životnih ciljeva Ovaj ajtem opisuje osobe koje su nesposobne ili koje su nevoljne da formulišu i sprovedu u delo realne, dugoroĉne ciljeve i planove. One pokazuju tendenciju da ţive dan za danom i da ĉesto menjaju svoje planove. Ne razmišljaju mnogo o budućnosti niti su previše zabrinuti oko nje. Retko ih uznemiri ĉinjenica da su do sada malo postigli i da takav ţivot nigde ne vodi. Ĉesto kaţu da nije interesantno imati siguran posao ili da ne razmišljaju mnogo o tome. Mogu voditi nomadski naĉin ţivota, a sebe opisivati kao skitnice. Ponekada tvrde da imaju odreĊene ciljeve. Na primer, mogu izjaviti da razmišljaju o tome da postanu pravnici, pisci, neuro-hirurzi, društveni radnici, psiholozi, piloti i sl. pri ĉemu nisu svesni kakve se kvalifikacije traţe za ove profesije. Sve ţele da ostvare „preĉicama‖, da na lak naĉin naprave karijeru i zainteresovani su za „šeme‖ koje bi im omogućile brzo bogaćenje. Paţljivije ispitivanje obiĉno pokaţe da oni nemaju ideju kako da ostvare ove ciljeve i da su oni nerealistiĉni s obzirom na njihovo obrazovanje i radno iskustvo. Ajtem 14: Impulsivnost Ovaj ajtem odnosi se na osobe ĉije ponašanje je impulsivno, bez predumišljaja, koje karakteriše odsustvo razmišljanja i promišljenosti. Oni obiĉno ĉine stvari pod dejstvom trenutka, voĊeni trenutnim osećanjem. Ne provode mnogo vremena vagajući postupke ili razmišljajući o mogućem dejstvu vlastitih postupaka na druge ljude. Ĉesto 225 će prekinuti odnos, napustiti posao, iznenada promeniti planove ili se preseliti na drugo mesto ako im je tako „ćef‖, a da pritom ne osećaju obavezu druge o tome da obaveste. Ajtem 15: Neodgovornost Ovaj ajtem opisuje osobe koje obiĉno ne izvršavaju svoje obaveze ili zaduţenja prema drugima, niti ispoljavaju privrţenost. Oni imaju malo ili nimalo osećanja duţnosti ili lojalnosti prema porodici, prijateljima, poslodavcima, društvu, idejama. Njihova neodgovornost ispoljava se u razliĉitim oblastima: finansijskim poslovima (neredovno vraćaju kredite, pozajmice, dugove i sl.), u ponašanju kojim druge dovode u opasnost (voţnjom pod dejstvom alkohola, prekoraĉenjem dozvoljene brzine i sl.), u ponašanju na poslu (ĉesto kasne ili izostaju sa posla, nehajni su i aljkavi u obavljanju posla, a što se ne moţe pripisati nesposobnosti da ga valjano obave i sl.), u poslovnim odnosima (ne pridrţavaju se ugovora i sporazuma, ne plaćaju raĉune i sl.), u odnosima sa porodicom i prijateljima (deci ne pruţaju finansijsku sigurnost i podršku uzrokujući im nepotrebne teškoće i sl.) Ajtem 16: Neprihvatanje odgovornosti za vlastite postupke Ovaj ajtem odnosi se na osobe koje su nesposobne ili nevoljne da prihvate odgovornost za vlastite postupke (kriminalne i nekriminalne) ili posledice svojih postupaka. Oni obiĉno imaju izgovor za svoje ponašanje, ukljuĉujući racionalizacije i okrivljivanje drugih (društvo, svoju porodicu, sauĉesnike, ţrtve, sistem i sl.). U ekstremnim sluĉajevima, oni poriĉu optuţbe uprkos oĉiglednim ĉinjenicama. Na primer, mogu se ţaliti da su im drugi „smestili‖ ili da su izgubili pamćenje u vezi sa dogaĊajima o kojima je reĉ. Ĉešće, oni površno prihvataju odgovornost za svoje postupke, a onda minimiziraju ili ĉak poriĉu posledice svojih postupaka. Na primer, priznaju da su poĉinili napad, ali tvrde da je ţrtva lagala o fiziĉkim povredama, ili priznaju kraĊe, ali se pravdaju da, pošto je ţrtva bila osiguranik, niko nije ozbiljno oštećen. Ajtem 17: Brojne kratkoroĉne (van)braĉne veze Ovaj ajtem odnosi se na osobe koje su imale mnogo brakova i vanbraĉnih veza. Pod ovim se podrazumeva situacija u kojoj partneri ţive zajedno i gde postoji izvestan stepen privrţenosti od strane jednog ili oba partnera. Takve relacije ukljuĉuju zakonske 226 brakove ali i heteroseksualne i homoseksualne veze. Bolje je izostaviti ovaj ajtem ukoliko se radi o veoma mladoj osobi ili ukoliko je veći dio svog odraslog doba provela u zatvoru (osim, naravno, ukoliko se ipak uspela snaći i ostvariti brojne veze) ili ukoliko nije bilo stvarnog zajedništva sa potencijalnim partnerima. Ajtem 18: Maloletniĉka delinkvencija Ovaj ajtem opisuje osobu koja je ispoljavala ozbiljna antisocijalna ponašanja u periodu adolescencije (do 17 godina). Ovo ukljuĉuje i zvaniĉne optuţbe i osude za kriminalna dela i druge vidove kršenja zakona. Ajtem 19: Opoziv uslovnog otpusta, bekstva iz institucija Ovaj ajtem odnosi se na odrasle osobe (18 godina i više) koje su kršile uslovni otpust ili su beţale iz institucije. Kršenje (opoziv) uslovnog otpusta ukljuĉuje tehniĉke i nekrmininalne prekršaje poput opijanja tokom uslovnog otpusta i sl., nove optuţbe i osude tokom uslovnog otpusta, izreĉenu obaveznu superviziju, uslovno oslobaĊanje, osobaĊanje uz kauciju ili sudske zabrane. Bekstvo iz institucije ukljuĉuje bekstvo iz zatvora i opoziv privremenog otpusta. U ozbiljnijim sluĉajevima ovi prekršaji rezultiraju ponovnim zatvaranjem, a u manje ozbiljnim sluĉajevima, osobe se suoĉavaju sa novim istragama ili optuţbama i pri tom ostaju na slobodi. Ovaj ajtem se izostavlja u sluĉajevima kada osobe nisu imale zvaniĉan kontakt sa kriviĉno-pravnim sistemom pre prekršaja zbog kog su trenutno na izdrţavanju kazne. Ajtem 20: Raznovrsnost kriminalnih aktivnosti Ovaj ajtem odnosi se na odrasle osobe ĉiji kriminalni dosije sadrţi optuţbe i osude za razliĉite kriminalne aktivnosti. Ukoliko je osoba uĉestvovala u raznovrsnijim kriminalnim aktivnostima njen skor na ovom ajtemu biće veći. 227 Intervju koji se obavlja sa osuĊenim licem u sklopu procene psihopatije na PCL-Ru A. PONAŠANJE VEZANO ZA ŠKOLOVANJE 1. Koliko ste razliĉitih osnovnih škola pohaĊali? (Zašto ste menjali škole?) 2. Koliko ste srednjih škola pohaĊali? (Zašto ste menjali škole?) 3. Jeste li redovno pohaĊali nastavu? (Koliko ĉesto ste izostajali? Zbog ĉega? Na kom uzrastu?) 4. Koliko ste razreda završili? (Jeste li ponavljali? Zašto? Na kom uzrastu?) 5. Da li ste voleli školu? (Šta vam se sviĊalo, a šta nije u školi? Je li vam bila dosadna? Jeste li imali poteškoća da odrţite paţnju? Kako bi vas opisali vaši nastavnici (sanjar, hiperaktivan i sl.)?) 6. Kako ste se slagali sa drugom decom u školi? (Jeste li imali bliskih prijatelja?) 7. Kako ste se ponašali u školi? (Da li ste se ikada ponašali kao grubijan, da li ste upadali u nevolje (ometali ĉasove, dolazili pijani ili drogirani u školu, prepisivali, krali i sl.)? Koliko ĉesto? Na kom uzrastu?) (Jeste li se tukli? Koliko ĉesto? Koliko ste imali godina? Jeste li tuĉe zapoĉinjali vi ili druge osobe? Da li ste nekoga ozbiljno povredili?) (Da li ste ikada bili suspendovani ili isterani? Koliko ĉesto? Zbog ĉega? Na kom uzrastu?) 8. Da li ste završili srednju školu? (Ako nije-da li je napustio školu? Kada? Zbog ĉega?) 9. Šta ste radili nakon što ste napustili školu 10. Da li ste posle završili neku drugu školu, neki kurs ili zanat? (Koji? Kako ste to završili?) B. ISTORIJA RADNOG ANGAŢOVANJA 1. Kakve ste sve poslove obavljali u prošlosti? 228 2. Koliko ste razliĉitih poslova promenili? 3. Koji posao ste naduţe obavljali, a koji najkraće? (Za poslove koje je duţe obavljao-Na kojoj poziciji? Koje su bile vaše duţnosti?) (Koliko dugo ste to radili? Kada?) (Jeste li uţivali u poslu? Da li vam je bilo dosadno? Kako ste bili plaćeni) (Zašto ste napustili taj posao? Jeste li ga napustili ili ste dobili otkaz?) 4. Da li biste za sebe rekli da ste pouzdan radnik? (Jeste li vredni? Kako bi vas opisali vaši šefovi?) (Da li ste ikada upadali u nevolje na poslu? (kasnili, odsustvovali, pili ili se drogirali i sl.) Koliko ĉesto? Na kom uzrastu?) (Da li ste ikada bili otpušteni? Koliko ĉesto? Na kom uzrastu?) 5. Da li ste ikada napustili posao a da niste našli neki drugi? (Koliko ĉesto? Zašto? Na kom uzrastu?) 6. Da li ste nekada bili nezaposleni? (Koliko ĉesto? Na kom uzrastu? Koliko dugo? Kako ste se izdrţavali u tom periodu?) (Da li ste traţili posao? Koliko ozbiljno?) 7. Da li ste ikada primali socijalnu pomoć? (Koliko dugo? Na kom uzrastu?) 8. Na ulici, kako ste se izdrţavali? 9. (Da li ste se ikada oslanjali na to da će vam neko drugi dati hranu, novac ili smeštaj? Ko? Na kom uzrastu? Koliko dugo?) (Da li ste se ikada izdrţavali pomoću kriminala? (preprodajom droge, kraĊama, napadima na ljude, pljaĉkama, prostitucijom, podvodaštvom, prevarama) Na kom uzrastu? C. CILJEVI U KARIJERI 1. Postoji li neki posao, zanat ili trgovina kojom biste se voleli baviti? (Koliko dugo ţelite to da radite? Da li ste se pripremali za obavljanje te vrste posla na bilo koji naĉin? Koju vrstu treninga-škole to zahteva?) 2. Kakvi su vam planovi nakon izlaska iz zavora? (Gde će te ţiveti? Kako će te se izdrţavati?) 3. Imate li neke dugoroĉne ciljeve? (Gde bi ste voleli da budete za 10 godina?) 4. Koje probleme bi ste mogli imati pri ostvarenju tih ciljeva? 229 D. FINANSIJE 1. Da li ste uzimali pozajmice od banaka ili od drugih ljudi? (Kolike? Na kom uzrastu? Da li ste ih vraćali? Zašto jeste-niste?) 2. Kolika vam je kreditna zaduţenost? (Da li ste ikada zakasnili sa plaćanjem raĉuna? Koliko ĉesto? Na kom uzrastu?) 3. Da li ste ikada plaćali alimentaciju za ţenu ili dete? (Koliko? Da li je to sud odredio? Da li ste plaćali? Da li ste nekada izostali sa isplatama?) E. ZDRAVLJE 1. Imate li ikakave ozbiljnije medicinske probleme? (Opišite ih. Kada su poĉeli?) 2. Da li ste nekada išli kod psihologa ili psihijatra? (Zbog ĉega? Na kom uzrastu? U zatvoru ili na slobodi? Koja dijagnoza je u pitanju? Koja terapiju (tretman) ste primali?) Da li ste ikada bili hospitalizovani zbog mentalnih ili emotivnih problema? Zbog ĉega? Na kom uzrastu? 3. Kada ste bili dete da li ste ikada bili dijagnostifikovani kao ―hiperaktivan‖? (Od strane koga? Na kom uzrastu? Da li ste primali terapiju (tretman)?) 4. Da li ste ikada pili lekove za ţivce? (Koje lekove? Kolike su bile doze? Zbog ĉega? Ko vam ih je propisao?) 5. Da li ste ikada pokušali da izvršite samoubistvo? (Koliko puta? Zbog ĉega? Na kom uzrastu? Da li su pokušaji bili ozbiljni ili su bili usmereni na privlaĉenje paţnje?) F. PORODIĈNI ŢIVOT 1. Da li ste odrasli uz biološke roditelje? (Da li ste ikada ţiveli sa nekim drugim (oĉuhom, maćehom, u porodici koja vas je usvojila, hraniteljskoj porodici, široj porodici i sl.?) Kojoj? Na kom uzrastu? Kako ste dospeli do njih? 230 PITANJA VEZANA ZA PRIMARNU BIOLOŠKU PORODICU (Kakav je bio vaš porodiĉni ţivot?) (Kako ste se slagali sa svojim roditeljima? Opišite ih. Da li su odnosi meĊu vama bili neţni i srdaĉni? Od ĉega ste ţiveli? Da li su se roditelji dobro slagali? Da li su se mnogo svaĊali? Da li su se ikada potukli? Da li su se ikada rastavljali, razvodili? Kako je to uticalo na vas?) (Imate li braće i sestara? Kako ste se slagali sa njima?) (Da li su u vašoj kući postojala stroga pravila? Da li ih je bilo mnogo? Koliko ĉesto ste kršili ta pravila (lagali, beţali od kuće, krali i sl.)? Na kom uzrastu? Zašto? Kako ste bili kaţnjavani? (Da li je još neko u kući imao problema sa zakonom? Ko? Šta se desilo?) (Da li je iko u kući imao ozbiljnijih mentalnih ili psihiĉkih problema? Ko? A da li je neko bio sklon zloupotrebi alkohola i droga?) PITANJA VEZANA ZA PRIMARNU SUROGAT PORODICU (Kakav je bio ţivot u njoj?) (Ko je još tu ţiveo? Kako ste se slagali sa njima?) (Da li se postupalo strogo? Da li je bilo mnogo pravila? Koliko ĉesto ste kršili ta pravila (lagali, beţali od kuće, krali i sl.)? Na kom uzrastu? Zašto? Kako ste bili kaţnjavani? (Da li je još neko u kući imao problema sa zakonom? Ko? Šta se desilo?) (Da li je iko u kući imao ozbiljnijih mentalnih ili psihiĉkih problema? Ko? A da li je neko bio sklon zloupotrebi alkohola i droga?) 2. Da li ste ikada bili zlostavljani fiziĉki, sksualno ili emocionalno? (Od strane koga? Na kom uzrastu? Šta se dogodilo?) 3. Koliko ste bili stari kada ste napustili kuću? (Zašto? Koliko ste imali godina? Šta ste radili?) 4. Da li ste ikada krenuli na put bez cilja i plana? (Sa koliko godina?Koliko ste najduţe bili odsutni? Gde ste išli? Šta ste radili? Da li ste ikome rekli da će te ići?) 5. Kakvi su sadašnji vaši odnosi sa porodicom? (Koliko ĉesto kontaktirate sa njima?) (Šta oni sada rade? Kako su?) 231 G. SEKSUALNO-EMOTIVNE VEZE I ODNOSI 1. Koliko ste ostvarili veza u kojima ste stanovali sa partnerom? (hetero- homoseksualnih) (Koliko puta ste se venĉavali?) Ukoliko je osoba ostvarila brojne veze pitati: (Zašto ste imali toliko veza?) Ukoliko osoba poriĉe da je ostvarila ijednu vezu pitati? (Da li ste ikada imali ―ozbiljnu‖ devojku?) (Da li ste ikada stupali u homoseksualne veze?) Za tri najduţe ili skorašnje veze pitati: (Koliko je trajala poslednja veza? Koliko ste imali godina kada ste ušli u vezu?) (Opišite vašeg partnera. Šta vam se najviše sviĊa kod njega? Da li je volite ili je to samo veza zasnovana na fiziĉkoj privlaĉnosti?) (Da li je vaša veza stabilna? Da li se mnogo svaĊate? Da li ste se ikada potukli?) (Zašto ste se razišli? Koliko vam je vremena trebalo da to prebolite? 2. Da li ste nekoga stvarno voleli?(Koga?) 3. Sa koliko godina ste ostvarili prvi seksualni odnos? (Da li je to bilo sa stalnim partnerom ili se radilo o privremenom poznaniku?) 4. Koliko ste razliĉitih seksualnih partnera imalo do sada? (Koliko od toga se radilo o ―vezi za jednu noć‖?) 5. Da li ste ikada bili u vezi sa više osoba istovremeno? (Priĉajte mi o tome.) 6. Da li ste bili neverni svojim partnerima? (Koliko ĉesto? Koliko ste imali godina?) (Da li se dešavalo da partner sazna za to? Kako je reagovao?) 7. Imate li dece ili pastorĉadi? (Koliko? Koliko su stari? Kada su ima roĊendani? U koji razred idu, u koju školu?) (Ko im je majka? Koliko je dugo poznajete?) (U kakvim ste odnosima sa svojom decom? Koliko ĉesto ostvarujete kontakt sa njima?) 232 H. ZLOUPOTREBA DROGA I SL. 1. Da li koristite droge ili alkohol? (Koje vrste? Od kog uzrasta?) (Da li ste ikada ozbiljno zloupotrebljavali alkohol ili droge? Da li ste ikada postajali zavisni?) (Zašto koristite droge, zbog stimulacije, ―bega od realnosti‖, relaksacije?) (Da li je zloupotreba alkohola ili droga ikada ozbiljno poremetila vaš ţivot? Da li ste ikada uradili nešto opasno ili upali u nevolje pijani ili drogirani-kršili pravila voţnje, upadali u tuĉe, bivali uhapšeni i sl.?) 2. Da li ste ikada ĉinili ludosti ili opasne stvari samo radi zabave? (Kako ste se ―zabavljali‖? Koliko ste imali godina?) 3. Koliko ĉesto se upadali u tuĉe (fiziĉke obraĉune)? (Da li ste ikada potpuno ―gubili kontrolu‖? Koja je najteţa povreda koju ste zadobili? Koja je najteţa povreda koju ste nekome naneli?) I. ANTISOCIJALNO PONAŠANJE U DETINJSTVU I ADOLESCENCIJI 1. Kada ste bili mladi, da li ste pravili nekakve izgrede van škole (kao što je uništavanje stvari, podmetanje poţara, povreĊivanje ţivotinja zabave radi ili kraĊe) (Kakve? Koliko ĉesto? Koliko ste imali godina?) (Da li ste ikada bili uhvaćeni? Kako ste bili kaţnjavani? Kako je to uticalo na vas?) 2. Da li ste kao dete (do 12. godine) imali kontakata sa policijom? (Zbog ĉega? Koliko ste taĉno imali godina?) 3. Da li ste ikada bili uhapšeni kao maloletni (do 17. godine) (Koliko puta? Koliko ste taĉno imali godina? Zbog ĉega? Da li ste bili osuĊeni?) 4. Koliko ste bili stari kada ste poĉeli da vršite kriviĉna dela? (Koja vrsta dela je bila u pitanju?) (Da li vam se dešavalo da poĉinite kriviĉno delo a da ne budete uhvaćeni? O ĉemu se radilo?) J. ODRASLO ANTISOCIJALNO PONAŠANJE 1. Zbog ĉega ste sada optuţeni ili zbog ĉega trenutno izdrţavate kaznu zatvora? 233 ZA SVAKO POJEDINAĈNO DELO PITATI: (Šta se taĉno dogodilo? Šta ste uradili? Šta policija tvrdi da ste uradili?) (Da li ste delo poĉinili spontano ili ste ga planirali?) (Da li ste vi jedini umešani ili je bilo i drugih lica, sauĉesnika? Da li ste poznavali ţrtvu? Da li ste bili pijani ili drogirani u vreme ĉinjenja dela?) (Kako ste uhapšeni?) 2. Šta mislite, da li će trenutna optuţba ili presuda imati uticaja na vaš ţivot? (Kakav je taj uticaj? Dobar ili loš) Ako je osobi izreĉena sudska kaznu pitati: (Kolika vam je kazna? Da li mislite da je opravdana, fer?) (Da li ste zadovoljni zalaganjem vašeg advokata? 3. Zbog kakvih kriviĉnih dela ste još hapšeni kao odrasli? (Koje je najozbiljnije kriviĉno delo koje ste izvršili? Opišite ga.) 4. Koga ili šta smatrate krivcem za dela koja ste izvršili? (Zbog ĉega ste izvršavali kriviĉna dela? Zašto se poĉeli da ih izvršavate?) Ako osoba preuzima krivicu za izvršena dela, pitati: (Šta ste mogli uraditi da bi ste izbegli izvršenje kriviĉnih dela?) (Da li ste ikada pokušali da prestanete da vršite kriviĉna dela? Kako?) 5. Šta bi vam moglo pomoći da prestanete da vršite kriviĉna dela? 6. Da li ţalite što ste poĉinili neka od kriviĉnih dela? (Zašto-zašto ne?) 7. Kakav efekat je izvršenje dela imalo na oštećene? (Kako ste se osećali zbog posledica dela na oštećene? Da li ste imali kontakata sa njima?) 8. Da li ste dela izvršili ―u momentu‖, voĊeni impulsima, ili ste ih planirali? 9. Kako ste se osećali nakon što ste poĉinili kriviĉna dela? (Da li ste bili nervozni? UzbuĊeni? Uplašeni?) Da li vam se sviĊa da vršite kriviĉna dela? 10. Da li ste ikada poĉinili kriviĉno delo a da niste bili uhvaćeni? (Koju vrstu dela? Koliko ĉesto? Sa koliko godina?) 11. Da li ste ikada prekršili uslovnu kaznu ili neki drugi vid sudske zabrane ili opomene? Da li ste beţali iz zatvora ili izbegavali sudske obaveze? (O ĉemu se radilo? Koliko ĉesto? Sa koliko godina?) 234 12. Da li ste ikada koristili laţno ime, laţno se predstavljali? (Koliko ĉesto? Zašto?) K. OPŠTA PITANJA 1. Da li ste ikada uĉinili nešto zbog ĉega ste osećali krivicu ili vam je bilo ţao što ste to uradili (osim kriviĉnih dela)? (O ĉemu se radilo? Zašto ste se loše osećali po pitanju toga?) 2. Postoji li nešto što ne biste uradili ni pod koju cenu? (Šta?) 3. Kada na neĉemu radite duţe vreme, da li vam to brzo dosadi? 4. Da li mnogo laţete? (Koliko ĉesto? Da li ste dobri u tome?) 5. Da li mislite da je ljude lako prevariti, izmanipulisati? (Da li vi to ikada ĉinite? Navedite mi neki primer?) 6. Da li ljudi za vas kaţu da ste temperamentni, da imate ―gadnu narav‖? (Koje vas stvari, situacije, stvarno razbesne, naljute?) (Šta radite kada ste ljuti, besni?) 7. Koliko imate bliskih prijatelja? (Koliko ih dugo poznajete? Da li ste u kontaktu sa njima?) (Šta ĉini ―dobrog prijatelja‖) 8. Kako gledate na sebe? (Kakvo je vaše samopozdanje? Na skali od 1 do 10 koju bi ste ocenu sebi dali?) 9. Da li vam je preminuo neko blizak? (Kako je to uticalo na vas? Kako ste to podneli? Da li ste išli na sahranu?) Ako je odgovor NE, pitati: (Da li vam je neko blizak bio ozbiljno bolestan? Kako je to uticalo na vas? Kako ste se nosili sa tim? Da li ste išli u bolnicu?) 10. Šta je to što vas je u ţivotu najviše deprimiralo, uĉinilo da se osećate depresivno? 11. Šta vas je najviše usrećilo? 12. Da li ste zadovoljni svojim dosadašnjim ţivotom? (Ima li nešto što ste propustili, što vam fali? Šta?) (Ima li nešto što bi ste promenili, poboljšali?) 235 1 1 1 1 1 Prilog 3 Instrument za samoprocenu psihopatije SRP3 MOLIMO VAS, PAŢLJIVO PROĈITAJTE SVE INSTRUKCIJE PRE NEGO ŠTO POĈNETE SA RADOM. Ovaj upitnik sadrţi 100 tvrdnji. Molimo Vas, paţljivo proĉitajte svaku tvrdnju i zaokružite jedan odgovor u meri u kojoj se tvrdnja na Vas odnosi ili ne odnosi. ZAOKRUŢITE "1" AKO JE TVRDNJA POTPUNO NETAĈNA KADA SE RADI O VAMA ILI SE SA NJOM NIMALO NE SLAŢETE 1 2 3 4 5 ZAOKRUŢITE "2" AKO JE TVRDNJA UGLAVNOM NETAĈNA ILI SE SA NJOM NE SLAŢETE 1 2 3 4 5 ZAOKRUŢITE "3" AKO JE TVRDNJA OTPRILIKE PODJEDNAKO I TAĈNA I NETAĈNA, ILI AKO NE MOŢETE DA SE ODLUĈITE 1 2 3 4 5 ZAOKRUŢITE "4" AKO JE TVRDNJA UGLAVNOM TAĈNA ILI SE SA NJOM UGLAVNOM SLAŢETE 1 2 3 4 5 ZAOKRUŢITE "5" AKO JE TVRDNJA POTPUNO TAĈNA ILI SE SA NJOM SASVIM SLAŢETE 1 2 3 4 5 Ovde nema taĉnih i pogrešnih odgovora, pa zato ne treba da budete nekakav struĉnjak da biste popunili ovaj upitnik. OPIŠITE SEBE ŠTO ISKRENIJE I IZNESITE SVOJE MIŠLJENJE ŠTO JE MOGUĆE TAĈNIJE. NE TREBA DA PREVIŠE DUGO MISLITE O ZNAĈENJU SVAKE TVRDNJE. NAJBOLJE ĆETE UĈINITI AKO IZABERETE ONAJ ODGOVOR KOJI VAM, POŠTO STE RAZUMELI ŠTA TVRDNJA ZNAĈI, PRVO PADNE NA PAMET. POL: M Ţ STAROST:___________________ 1. Ja sam buntovna osoba 1 2 3 4 5 2. Ja imam oštriju narav od većine ljudi 1 2 3 4 5 3. Mislim da bih mogao/la da ―pobedim‖ detektor laţi 1 2 3 4 5 4. Uzimao/la sam ilegalne narkotine (mpr marihuana, ekstazi) 1 2 3 4 5 5. Nikada nisam bio ukljuĉen u aktivnosti kriminalnih bandi 1 2 3 4 5 6. Nikada nisam ukrao/la kamion, kola ili motorcikl 1 2 3 4 5 7. Većina ljudi su slabići 1 2 3 4 5 8. Namerno laskam ljudima kako bih ih pridobio/la za svoju stvar 1 2 3 4 5 9. Ĉesto sam radio/la nešto opasno samo zbog uzbuĊenja koje to nosi 1 2 3 4 5 10. Obrlatio sam neke ljudi kako bi mi dali novac 1 2 3 4 5 11. Boli me kada vidim povreĊenu ţivotinju 1 2 3 4 5 12. Napao/la sam predstavnika zakona ili socijalnog radnika 1 2 3 4 5 13. Pretvarao/la sam se da sam neko drugi kako bih dobil/la nešto 1 2 3 4 5 14. Uvek planiram svoje sedmiĉne aktivnosti 1 2 3 4 5 15. Volim da gledam pesniĉenje 1 2 3 4 5 16. Nisam lukav/a niti prepreden/a 1 2 3 4 5 17. Bio bih dobar za opasna zanimanja jer brzo donosim odluke 1 2 3 4 5 18. Nikad nisam pokušao/la da prisilim nekoga na seks 1 2 3 4 5 19. Moji prijatelji kaţu da sam topla osoba 1 2 3 4 5 20. Uţivam da nekog ―zavrnem‖ 1 2 3 4 5 21. Nikada nisam nekoga napo/la sa idejom da ga povredim 1 2 3 4 5 22. Nikad ne propuštam zakazane sastanke 1 2 3 4 5 236 23. Izbegavam filmove strave i uţasa 1 2 3 4 5 24. Verujem da su drugi ljudi iskreni 1 2 3 4 5 25. Mrzim brzu voţnju 1 2 3 4 5 26. Osećam tugu kad vidim beskućnika 1 2 3 4 5 27. Zabavno je gledati koliko moţeš da ideš daleko pre nego što se ljudi pobune ili naljute 1 2 3 4 5 28. Uţivam da se ponašam neobuzdano i divlje 1 2 3 4 5 29. Upadao sam u zgrade ili vozila da bih nešto ukrao ili porazbijao 1 2 3 4 5 30. Ne trudim se više da ostanem u kontaktu sa svojom porodicom 1 2 3 4 5 31. Teško je manipulisati ljudima 1 2 3 4 5 32. Retko poštujem pravila 1 2 3 4 5 33. Nikada ne plaĉem dok gledam filmove 1 2 3 4 5 34. Nikada nisam bio uhapšen 1 2 3 4 5 35. Treba iskoristiti druge ljude pre nego što oni iskoriste tebe 1 2 3 4 5 36. Ne uţivam u kockanju za novac 1 2 3 4 5 37. Ljudi nekada kaţu da sam srca kamenog 1 2 3 4 5 38. Ljudi obiĉno mogu da primete ako laţem 1 2 3 4 5 39. Volim da imam seksualne odnose sa osobama koje jedva da znam 1 2 3 4 5 40. Volim nasilne sportive i filmove 1 2 3 4 5 41. Ponekad moraš da se pretvaraš da su ti ljudi dragi kako bi dobio nešto od njih 1 2 3 4 5 42. Ja sam impulsivna osoba 1 2 3 4 5 43. Uzimao sam teške droge (npr Heroin, kokain) 1 2 3 4 5 44. Ja sam osoba mekog srca 1 2 3 4 5 45. Mogu da ubedim ljude u bilo šta 1 2 3 4 5 46. Nikada nisam ukrao ništa iz prodavnice 1 2 3 4 5 47. Ne volim da rizikujem 1 2 3 4 5 48. Ljudi su previše osetljivi kada im kaţem istinu o njima samima 1 2 3 4 5 49. Bio sam osuĊen za ozbiljna kriminalna dela 1 2 3 4 5 50. Većina ljudi svakodnevno laţe 1 2 3 4 5 51. Upadam u nevolje zbog istih stvari iznova i iznova 1 2 3 4 5 52. Povremeno nosim oruţije (noţ ili pištolj) radi zaštite 1 2 3 4 5 53. Ljudi preteruju sa plakanjem na sahranama 1 2 3 4 5 54. Moţeš da dobiješ ono što ţeliš tako što ćeš da kaţeš ljudima ono što ţele da ĉuju 1 2 3 4 5 55. Sve mi brzo dosadi 1 2 3 4 5 56. Nikada ne osećam krivicu kada povredim druge 1 2 3 4 5 57. Pretio sam ljudima da bi mi dali novac, odeću ili neke druge stvari 1 2 3 4 5 58. Dosta ljudi su naivĉine i lako ih je prevariti 1 2 3 4 5 59. Priznajem da se ĉesto izlanem bez razmišljanja 1 2 3 4 5 60. Ponekad ,,šutnem‖ prijatelje koji mi više ne trebaju 1 2 3 4 5 61. Nikada ne bih gazio druge ljude da bih dobio ono što ţelim 1 2 3 4 5 62. Neki od mojih bliskih prijatelja su bili u zatvoru 1 2 3 4 5 63. Namerno sam pokušao da udarim nekoga dok sam vozio 1 2 3 4 5 64. Prekršio sam uslovnu slobodu 1 2 3 4 5 237 Prilog 4 Instrument za procenu liĉnosti HEXACO-PI-R 1 POTPUNO NETAČNO 2 UGLAVNOM NETAČNO 3 NISAM SIGURAN 4 UGLAVNOM TAČNO 5 POTPUNO TAČNO Poseta umetniĉkoj galeriji bi mi bila dosadna. 1 2 3 4 5 Priliĉno ĉesto ĉistim svoju kancelariju ili kuću. 1 2 3 4 5 Uglavnom se ne ljutim na ljude, ĉak ni na one koji su me jako povredili. 1 2 3 4 5 Uopšteno gledajući, uglavnom sam zadovoljan sobom. 1 2 3 4 5 Plašio bih se ukoliko bih morao da putujem po lošem vremenu. 1 2 3 4 5 Ako mi nešto treba od osobe koja mi se ne dopada, biću veoma fin prema njoj kako bih to dobio. 1 2 3 4 5 Zanimaju me istorija i politika stranih zemalja. 1 2 3 4 5 Kada radim, ĉesto sebi postavljam ambiciozne ciljeve. 1 2 3 4 5 Ljudi mi ponekad kaţu da da previše kritikujem druge. 1 2 3 4 5 Retko izraţavam svoje mišljenje na grupnim sastancima. 1 2 3 4 5 Ponekad ne mogu da se suzdrţim da ne brinem o sitnicama. 1 2 3 4 5 Kada bih znao da me neće uhvatiti, bio bih spreman da ukradem milion dolara. 1 2 3 4 5 Više bih voleo rutinski posao nego posao koji zahteva kreativnost. 1 2 3 4 5 Po nekoliko puta proveravam ono što sam uradio, traţeći greške. 1 2 3 4 5 Drugi ljudi mi ponekad kaţu da sam suviše tvrdoglav. 1 2 3 4 5 Izbegavam da "ćaskam" s drugima. 1 2 3 4 5 Kada mi nije dobro, treba mi neko da me uteši. 1 2 3 4 5 Nije mi naroĉito vaţno da imam mnogo novca. 1 2 3 4 5 Razmatranje neuobiĉajenih ideja je gubljenje vremena. 1 2 3 4 5 Donosim odluke više na osnovu trenutnog osećanja nego paţljivog promišljanja. 1 2 3 4 5 Drugi ljudi smatraju da sam plahovite naravi. 1 2 3 4 5 Skoro uvek se osećam kao da imam puno energije. 1 2 3 4 5 DoĊe mi da zaplaĉem kada vidim druge kako plaĉu. 1 2 3 4 5 Ja sam obiĉna osoba koja ni po ĉemu nije bolja od drugih ljudi. 1 2 3 4 5 Ne bih trošio vreme na ĉitanje poezije. 1 2 3 4 5 Planiram unapred i organizujem se kako bih izbegao da završavam nešto u poslednjem trenutku. 1 2 3 4 5 Smatram da treba da "oprostim i zaboravim" ĉak i onima koji su se jako loše poneli prema meni. 1 2 3 4 5 Većina ljudi koje poznajem voli neke moje osobine. 1 2 3 4 5 Ne bi mi smetalo da radim opasne poslove. 1 2 3 4 5 Nikada ne bih laskao nekome kako bih dobio povišicu ili unapreĊenje, ĉak i ukoliko bih mislio da mogu da uspem. 1 2 3 4 5 Uţivam da razgledam mape raznih mesta. 1 2 3 4 5 Ulaţem veoma veliki trud kada ţelim da postignem neki cilj 1 2 3 4 5 Obiĉno prihvatam tuĊe mane i ne ţalim se u vezi njih. 1 2 3 4 5 Kad sam s nekim u društvu, obiĉno prvi zapoĉinjem razgovor. 1 2 3 4 5 Brinem mnogo manje nego većina ljudi. 1 2 3 4 5 Bio bih u iskušenju da kupim ukradenu robu ako bih bio u finansijskoj krizi . 1 2 3 4 5 238 Uţivao bih stvarajući neko umetniĉko delo kao što je roman, pesma ili slika. 1 2 3 4 5 Kad nešto radim, ne obraćam paţnju na sitne detalje. 1 2 3 4 5 Kada se drugi ne slaţu sa mnom, ja se obiĉno prilagodim njihovom mišljenju. 1 2 3 4 5 Uţivam kada je oko mene mnogo ljudi s kojima mogu da razgovaram. 1 2 3 4 5 Ne treba mi emocionalna podrška drugih da bih se izborio sa teškoćama. 1 2 3 4 5 Voleo bih da stanujem u skupom, otmenom kraju. 1 2 3 4 5 SviĊaju mi se ljudi koji imaju neuobiĉajene stavove. 1 2 3 4 5 Pravim mnogo grešaka, jer ne razmislim pre no što nešto uradim. 1 2 3 4 5 Retko se ljutim, ĉak i kada se drugi vrlo loše odnose prema meni. 1 2 3 4 5 Najĉešće se osećam veselo i optimistiĉno. 1 2 3 4 5 Kada je neko koga dobro poznajem nesrećan, gotovo da i sam mogu da osetim njegovu/njenu patnju. 1 2 3 4 5 Ne bih voleo da me ljudi tretiraju kao vrednijeg od njih samih. 1 2 3 4 5 Kad bih bio u prilici, voleo bih da odem na koncert klasiĉne muzike. 1 2 3 4 5 Drugi se obiĉno šale na raĉun neurednosti moje sobe ili radnog stola. 1 2 3 4 5 Ako me neko jednom prevari, uvek ću biti nepoverljiv prema toj osobi. 1 2 3 4 5 Osećam da nisam popularna osoba. 1 2 3 4 5 Jako se plašim fiziĉke opasnosti. 1 2 3 4 5 Ako mi od neke osobe treba nešto, smejaću se ĉak i njenim najgorim šalama. 1 2 3 4 5 Dosadne su mi knjige o nauci i tehnologiji. 1 2 3 4 5 Ĉesto odustanem od cilja koji sam sebi postavio. 1 2 3 4 5 Obiĉno sam blag kada procenjujem druge. 1 2 3 4 5 Kad sam u grupi ljudi, obiĉno ja govorim u ime grupe. 1 2 3 4 5 Retko mi se dešava da zbog stresa ili nervoze imam problema sa spavanjem. 1 2 3 4 5 Nikada ne bih prihvatio mito, ĉak ni vrlo veliki. 1 2 3 4 5 Drugi ljudi su mi ĉesto govorili da imam ţivu maštu. 1 2 3 4 5 Uvek se trudim da u svom poslu budem precizan, ĉak i ako to zahteva više vremena. 1 2 3 4 5 Kada mi drugi kaţu da nisam u pravu, moja prva reakcija je ulazak u raspravu sa njima. 1 2 3 4 5 Više volim poslove koji podrazumevaju kontakte s ljudima nego poslove gde bih radio sam. 1 2 3 4 5 Kada sam zbog neĉega zabrinut, ţelim da podelim brigu s drugom osobom. 1 2 3 4 5 Voleo bih da me vide kako se vozim u jako skupim kolima. 1 2 3 4 5 Razlikujem se od većine ljudi po nekim svojim stavovima i mišljenjima. 1 2 3 4 5 Ne dozvoljavam sebi da odluĉujem brzopleto i naglo. 1 2 3 4 5 Većina ljudi se razljuti brţe nego ja. 1 2 3 4 5 Drugi ljudi mi ĉesto kaţu da bi trebalo da se razvedrim. 1 2 3 4 5 Emotivno reagujem kada neko ko mi je blizak odlazi na duţe vreme. 1 2 3 4 5 Mislim da zasluţujem više poštovanja nego proseĉna osoba. 1 2 3 4 5 Ponekad uţivam da gledam kako vetar duva kroz krošnje drveća. 1 2 3 4 5 Kada radim, ponekad imam teškoća jer sam neorganizovan. 1 2 3 4 5 Teško mi je da potpuno oprostim osobi koja mi je uĉinila nešto naţao. 1 2 3 4 5 Ponekad se osećam bezvrednim. 1 2 3 4 5 Ne paniĉim ĉak ni u vanrednim situacijama. 1 2 3 4 5 Nikada se ne bih pretvarao da mi se neko dopada samo da bi mi ta osoba uĉinila uslugu. 1 2 3 4 5 239 Nikada nisam uţivao u ĉitanju enciklopedija. 1 2 3 4 5 Radim tek onoliko koliko moram. 1 2 3 4 5 Ĉak i kada drugi prave mnogo grešaka, retko kaţem nešto negativno. 1 2 3 4 5 Sklon sam da se osećam neprijatno kada govorim pred grupom. 1 2 3 4 5 Vrlo sam napet kada oĉekujem neke vaţne vesti. 1 2 3 4 5 Došao bih u iskušenje da koristim laţni novac kada bih znao da me neće uhvatiti. 1 2 3 4 5 Nisam umetniĉki ili kreativan tip. 1 2 3 4 5 Drugi ljudi me ĉesto nazivaju perfekcionistom. 1 2 3 4 5 Teško mi je da postignem kompromis s drugima kada osećam da sam stvarno u pravu. 1 2 3 4 5 Kad odem na neko novo mesto, prvo se sprijateljim s ljudima. 1 2 3 4 5 Sa drugim ljudima retko razgovaram o svojim problemima. 1 2 3 4 5 Ĉinilo bi mi zadovoljstvo da posedujem skupe, luksuzne stvari. 1 2 3 4 5 Dosadno mi je da priĉam o filozofskim temama. 1 2 3 4 5 Više volim da uradim šta god mi padne na pamet, nego da se drţim plana. 1 2 3 4 5 Teško mi je da obuzdam bes kada me drugi vreĊaju. 1 2 3 4 5 Većina ljudi je "ţivlja" i dinamiĉnija od mene. 1 2 3 4 5 Ne reagujem emotivno ĉak ni u situacijama kada većina ljudi to ĉini. 1 2 3 4 5 Ţelim da ljudi znaju da sam vaţna osoba visokog statusa. 1 2 3 4 5 Saosećam sa ljudima koji imaju manje sreće nego ja. 1 2 3 4 5 Velikodušno pomaţem onima kojima je to potrebno. 1 2 3 4 5 Ne bi mi smetalo da povredim nekoga ko mi se ne sviĊa. 1 2 3 4 5 Drugi ljudi smatraju da sam bezosećajna osoba. 1 2 3 4 5 240 Prilog 5 Instrument za procenu dispozicija ka amoralnom ponašanju AMORAL 9 1 POTPUNO NETAĈNO 2 UGLAVNOM NETAĈNO 3 NISAM SIGURAN 4 UGLAVNOM TAĈNO 5 POTPUNO TAĈNO 1. Paţljivo razmislim pre nego što donesem neku odluku. 1 2 3 4 5 2. Najvaţnije je samo dobro se zezati. 1 2 3 4 5 3. Kad treba da nešto uradim odmah prionem na posao. 1 2 3 4 5 4. U današnje vreme svi laţu i varaju. 1 2 3 4 5 5. Ako ĉovek mora da ―isprlja ruke‖ da bi obavio neki posao kako valja 1 2 3 4 5 6. Pametan ĉovek uvek zna kada, kako i kome treba nešto da kaţe pa da onome ko mu se zamerio zapeĉati sudbinu. 1 2 3 4 5 7. Dobroĉinstvo je izvor sreće i zadovoljstva. 1 2 3 4 5 8. Baš me briga za probleme drugih ljudi, ko mene gleda. 1 2 3 4 5 9. Ja poznajem jedino svoje potrebe i ponašam se u skladu sa svojim ţeljama 1 2 3 4 5 10. Ja sam od onih koji vole da ţive od danas do sutra. 1 2 3 4 5 11. Svemu pristupam sa puno ozbiljnosti. 1 2 3 4 5 12. Ne volim poslove koji iziskuju mnogo napora. 1 2 3 4 5 13. Samo budala nikome ne veruje. 1 2 3 4 5 14. Ĉovek treba da iskoristi sva sredstva ukoliko mu to ide u korist 1 2 3 4 5 15. Mislim da kaţnjavanje onih koji su mi zadali bol ne bi povećalo moju sreću u ţivotu. 1 2 3 4 5 16. Potpuno mi je svejedno kako se osećaju ljudi oko mene, ako ja uţivam. 1 2 3 4 5 17. Bavljenje humanitarnim radom ima najviše smisla. 1 2 3 4 5 18. Ljude treba voleti zbog njih samih a ne zbog toga što moţe da se dobije od njih. 1 2 3 4 5 19. Bolje mi idu od ruke poslovi koji se mogu uraditi na brz i vešt naĉin nego poslovi koji zahtevaju dugotrajan i uporan rad. 1 2 3 4 5 20. Ne mogu da prihvatim nikakva ograniĉenja ni duţnosti. 1 2 3 4 5 21. Volim izazove koje pruţaju odgovorni i sloţeni poslovi. 1 2 3 4 5 22. Pametan ĉovek ne veruje nikome. 1 2 3 4 5 23. Cilj opravdava sredstva. 1 2 3 4 5 24. Nikad nisam zaţalio(la) što sam se nekome osvetio, zaţalio(la) sam samo kad sam propustio(la) da se nekom osvetim. 1 2 3 4 5 25. Teško mi je kad vidim da neko pati. 1 2 3 4 5 26. Duţnost mi je da se umešam ako vidim da je neki prolaznik napadnut. 1 2 3 4 5 27. Nisam ja kriv(a) zbog svojih nagona: priroda me je takvim stvorila i ako su oni loši, znaĉi da su joj baš takvi bili i potrebni. 1 2 3 4 5 28. Ja sam strpljiva osoba. 1 2 3 4 5 29. Pravila ubijaju volju za ţivotom. 1 2 3 4 5 241 1 POTPUNO NETAĈNO 2 UGLAVNOM NETAĈNO 3 NISAM SIGURAN 4 UGLAVNOM TAĈNO 5 POTPUNO TAĈNO 30. U stanju sam da iscedim poslednju mrvicu snage iz sebe da bih obavio svoje duţnosti kako treba i na vreme. 1 2 3 4 5 31. Dobri ljudi ipak najbolje proĊu u ţivotu. 1 2 3 4 5 32. U ratu i ljubavi sve je dozvoljeno. 1 2 3 4 5 33. Voleo(la) bih da nekim ljudima smrsim konce, pa taman i mene Ċavo odneo s njima. 1 2 3 4 5 34. Brinem o problemima drugih ljudi. 1 2 3 4 5 35. Mislim da bi svi trebali da se ĉešće ukljuĉuju u akcije dobrovoljnog davanja krvi. 1 2 3 4 5 36. U suštini me ne zanima ništa sem mog vlastitog uţivanja 1 2 3 4 5 37. Kad treba da o neĉemu odluĉim, najĉešće uradim ono što mi prvo padne na pamet. 1 2 3 4 5 38. Mnoge stvari ĉinim ĉisto zabave radi. 1 2 3 4 5 39. Kad se poslovi nagomilaju, odustanem od svega, pa odem da se malo zabavim. 1 2 3 4 5 40. Pre ili kasnije svi dobiju priznanja ako ih zasluţe. 1 2 3 4 5 41. Brzo propada onaj ko misli na druge umesto na sebe i svoje interese. 1 2 3 4 5 42. Slaba je uteha od osvete. 1 2 3 4 5 43. Ako ĉovek nema ništa u novĉaniku ne mora da znaĉi da nema ništa u glavi. 1 2 3 4 5 44. Nekom ĉoveku na ulici je pozlilo, a ja prvi potrĉim da mu pomognem. 1 2 3 4 5 45. Dobre stvari koje se dese ljudima koje volim me uvek istrinski obraduju. 1 2 3 4 5 46. Oni koji me znaju misle da sam nagla i brzopleta osoba. 1 2 3 4 5 47. Lako se „navuĉem― na razne poroke. 1 2 3 4 5 48. Ja zapravo uopšte ne volim mnogo da radim. 1 2 3 4 5 49. Više je dobrih ljudi na ovom svetu nego zlih. 1 2 3 4 5 50. Pametnije je brzo zaraditi mnogo novca, pa makar to bilo i protivzakonito, nego rintati ceo ţivot ni za šta. 1 2 3 4 5 51. SlaĊa je osveta koja se dugo priprema. 1 2 3 4 5 52. Dobroĉinstvo ne sluţi niĉemu: ono produţava i umnoţava siromaštvo i navikava ljude na nerad 1 2 3 4 5 53. Spreman sam da neko vreme i besplatno radim za ljude koji su u nevolji 1 2 3 4 5 54. Priĉe o poštenju i dobroti sluţe samo tome da zbune i zaglupe ĉoveka. 1 2 3 4 5 242 Prilog 6 Instrument za procenu dispozicija ka doţivljajima nalik psihotiĉnim DELTA 10 1 POTPUNO NETAĈNO 2 UGLAVNOM NETAĈNO 3 NISAM SIGURAN 4 UGLAVNOM TAĈNO 5 POTPUNO TAĈNO 1. Imam dobru koncentraciju 1 2 3 4 5 2. Uvek imam osećaj da je moje telo zaista moje 1 2 3 4 5 3. Ponekad mogu da osetim prisustvo zlih sila oko mene, mada ne mogu da ih vidim 1 2 3 4 5 4. Uvek imam osećaj da sam jedna, celovita liĉnost 1 2 3 4 5 5. Verujem da se sprema zavera protiv mene 1 2 3 4 5 6. Ĉesto ţelim da sam mrtav/va i daleko od svega 1 2 3 4 5 7. Ponekad mi je telo, ili deo tela, potpuno neosetljiv i otupeo 1 2 3 4 5 8. Kad idem ulicom, imam osećaj da me ljudi posmatraju ili govore o meni 1 2 3 4 5 9. Suštinski sam ravnodušan/na ĉak i prema onome šta će se meni liĉno dešavati 1 2 3 4 5 10. Govorim glasno i jasno 1 2 3 4 5 11. Veoma sam blizak/ska sa svojim prijateljima 1 2 3 4 5 12. Nekad mi se javljaju misli i slike same od sebe 1 2 3 4 5 13. Nemam volje ni za kakav posao 1 2 3 4 5 14. Ponekad sam paralizovan/a za izvesno vreme 1 2 3 4 5 15. Ponekad izbegavam odlaske na mesta gde će biti puno osoba, jer znam da će mi biti neprijatno 1 2 3 4 5 16. Ponekad mi se ĉini kao da neko drugi unutar mene odluĉuje umesto mene 1 2 3 4 5 17. Zvuk neĉijeg glasa moţe toliko da me opĉini da mogu neprestano da ga slušam 1 2 3 4 5 18. Dešava se da imam osećaj da mi je um rascepljen 1 2 3 4 5 19. Ponekad osećam da ću se rasprsnuti iznutra 1 2 3 4 5 20. Povremeno se, dok nešto radim, odjednom blokiram, jer mi se sve izbriše 1 2 3 4 5 21. Osećam da mogu da savladam poteškoće na koje nailazim 1 2 3 4 5 22. Osetim da postoji poruka upućena meni u naĉinu na koji su stvari rasporeĊene, npr. u izlogu neke prodavnice 1 2 3 4 5 23. DogaĊa se da, kad nešto hoću da kaţem, izgovorim nešto sasvim drugo 1 2 3 4 5 24. Srce mi odliĉno radi, ĉak i tokom opterećenja 1 2 3 4 5 25. Ima trenutaka kada me obuzme takav nemir da ne mogu da se skrasim na jednom mestu 1 2 3 4 5 26. Ĉesto ne znam šta bih pre poĉeo/la 1 2 3 4 5 27. Ĉesto se osećam potpuno prazno 1 2 3 4 5 28. Poslove obavljam sa punom usredsreĊenošću i svešću o detaljima. 1 2 3 4 5 29. Ljudi me vole 1 2 3 4 5 30. Uglavnom sam srećan/na i dobro raspoloţen/a 1 2 3 4 5 243 Biografija Janko MeĊedović roĊen je 10. 6. 1981. godine u Uţicu. Studije psihologije završio je 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Nišu. Upisao je doktorske studije pod mentorstvom dr Gorana Kneţevića na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2009. godine. Od 2008. godine uĉestvuje u radu Istraţivaĉke Stanice Petnica kao struĉni saradnik. Tokom 2009. i 2010. godine radi na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici kao saradnik u nastavi. Zapošljava se na Institutu za kriminološka i sociološka istraţivanja 2010. godine gde i dalje radi, trenutno u zvanju istraţivaĉa-saradnika. Postaje asistent na Fakultetu za medije i komunikacije 2011. godine, gde i sada radi u tom zvanju. Tokom 2012. i 2013. godine radio je kao predavaĉ na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Do sada je uĉestvovao u dva projekta finansirana od strane Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja: Prevencija kriminala i socijalnih devijacija (br. Projekta 149096) i Kriminal u Srbiji: fenomenologija, rizici i mogućnosti socijalne intervencije (br. Projekta 47011). Prezentovao je nekoliko desetina radova na nacionalnim i meĊunarodnim skupovima. Objavio je deset nauĉnih radova u nacionalnim i inostranim ĉasopisima ukljuĉujući Psihologiju, Primenjenu psihologiju, Teme, Sociologiju, Horizons of psychology i Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja. U dosadašnjem istraţivaĉkom radu bavio se uglavnom psihologijom individualnih razlika (psihopatija, šizotipija, crte liĉnosti), socijalnom psihologijom (socijalni stavovi, intergrupni koflikti) i primenom statistiĉkih metoda u psihološkim istraţivanjima.