1 UNIVERZITET U BEOGRADU FILOZOFSKI FAKULTET Darinka Č. Anđelković GLAGOLI I GLAGOLSKE DOPUNE U RAZVOJU DEČIJEG GOVORA Doktorska disertacija Beograd, 2012 2 UNIVERSITY OF BELGRADE FACULTY OF PHILOSOPHY Darinka Č. Anđelković VERBS AND ARGUMENT STRUCTURE IN CHILD LANGUAGE DEVELOPMENT Doctoral Dissertation Belgrade, 2012 3 Mentor: dr Aleksandar Baucal, vanredni profesor Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu Članovi komisije: dr Dejan Lalović, vanredni profesor Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu dr Petar Milin, vanredni profesor Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu Datum odbrane: 4 GLAGOLI I GLAGOLSKE DOPUNE U RAZVOJU DEČIJEG GOVORA Rezime U radu se razmatraju karakteristike upotrebe glagola srpskog jezika tokom ranih faza razvoja dečijeg govora, imajući u vidu njihove sintaksičke karakteristike i značenje. Od primarnog interesa je razvoj argumentske strukture. Značenje glagola duboko determiniše njegov sintaksički kontekst, argumentsku strukturu, dopune i odredbe koje se uz njega javljaju. U radu se upoređuju dva dominantna teorijska objašnjenja o usvajanju argumentske strukture glagola, nativističko i konstruktivističko. Izvode se predikcije u pogledu karakteristika glagola i predikatskih iskaza u spontanom govoru dece u ranim fazama jezičkog razvoja. Vrši se eksploracija iskaza produkovanih uz glagole imati i dati, a rezultati se diskutuju u odnosu na dva suprotstavljena teorijska stanovišta. Istraživanje je izvedeno pretragom elektronskog korpusa ranog dečijeg govora na srpskom jeziku u CHILDES sistemu. Prvo je urađena eksploracija osnovnih mera jezičkog razvoja i distribucije vrsta reči, kao i analiza individualnih mera razvoja u cilju kontrole varijabiliteta u uzorku. Izvršeno je ručno kodiranje sintaksičkih karakteristika uzorka iskaza osmoro dece na pet uzrasta (18, 20, 22, 24 i 26 meseci) i iskaza odraslih u jezičkom okruženju. Urađena je kvantitativna analiza distribucija argumentskih struktura na izabranim glagolima u govoru dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju, kao i kvalitativna analiza strukturalnih karakteristika dečije produkcije. Eskploracija glagola i predikatskih iskaza u ranom dečijem govoru je pokazala da upotreba glagola i realizacija glagolskih dopuna ne ispunjava predikcije koja predviđa nativistička teorija univerzalne gramatike. Pokazalo se da konstruktivistički pristup bolje objašnjava prisustvo tako složenih karakteristika glagola u domenu semantike i sintakse, kao i činjenicu da se izgradnja predikatskih iskaza u početku 5 odvija samo preko lokalnih veza pojedinih oblika glagola sa pojedinačnim rečima. Spontani dečiji govor ne manifestuje svojstva visoke produktivnosti i apstraktnosti koja mu pripadaju prema teoriji herediteta, već karakteristike lokalnog asociranja, postepene izgradnje i konstrukcije. Dobijeni nalazi se bolje objašnjavaju u okviru konstruktivističkog pristupa, jer rani predikatski iskazi nisu pokazali svojstva visoke produktivnosti i apstraktnosti kakve predviđa nativistička teorija. Ključne rači: razvoj govora, glagoli, glagolske dopune, deca, srpski jezik Naučna oblast: Društvene nauke Uža naučna oblast: Razvojna psihologija UDK: 81'36:159.922 6 VERBS AND VERBAL ARGUMENTS IN EARLY CHILD LANGUAGE Abstract The study is aimed at exploration of verbs and verbal argument structure in early child language production, with a focus on syntactic properties of verbs and usage of arguments. It is claimed that the linking rules that make connection between the semantic roles of the verbal meaning and syntactic roles of its argument are not inherited in humans. It is argued that argument structure is acquired by general cognitive machinisms of learning. The research is based on material of Corpus of Early Serbian Child Language compiled in CHILDES data-base system. Production of eight children was analysed at 5 earliest age levels (18, 20, 22, 24, and 26 moths of age) as well as adults’ production of child directed speech in the same files. Exploration of the children’s production revealed that verbs of complex semantic and syntactic properties were produced at the earliest ages. Verbal arguments are rather localy associated with a small number of verb forms, and they do not exhibit the properties of high productivity and abstract knowledge. The findings do not confirm the predictions of nativist approach in the theory of language acquisition. They are better explained as constructions acquired by inductive learning in the framework of the usage-based theory. Keywords: language development, verbs, arguments, children, Serbian 7 Naučna oblast: Društvene nauke Uža naučna oblast: Razvojna psihologija UDK: 81'36:159.922 8 Sadržaj 1 UVOD ........................................................................................................................................... 11 1.1.1 Glagoli kao osnova predikatskog iskaza ................................................................. 12 1.2 HIPOTEZA O UROĐENIM PREDISPOZICIJAMA ...................................................... 16 1.2.1 Teza o semantičkom samopokretanju ..................................................................... 17 1.2.2 Kritika teze o semantičkom sampokretanju............................................................ 20 1.2.3 Teza o sintaksičkom sampokretanju ........................................................................ 22 1.2.4 Kritika teze o sintaksičkom samopokretanju .......................................................... 23 1.3 IZAZOVI NATIVIZMA ..................................................................................................... 25 1.3.1 Karakteristike dečije jezičke produkcije i razumevanja ........................................ 25 1.3.2 Da li su jezičke univerzalije univerzalne? ............................................................... 27 1.3.3 Obligatornost argumenata ........................................................................................ 31 1.3.4 Tranzitivnost i kauzativnost ..................................................................................... 34 1.3.5 Glagolska polisemija i višestruki rečenični modeli ................................................ 35 1.4 KONSTRUKCIONA GRAMATIKA ................................................................................ 35 1.5 USVAJANJE JEZIKA ZASNOVANO NA UPOTREBI.................................................. 37 1.5.1 Semantička svojstva ranih glagola ........................................................................... 38 1.5.2 Jezičko okruženje i kvantativni činioci u razvoju govora ..................................... 40 2 CILJEVI ISTRAŽIVANJA .......................................................................................................... 42 3 METODA ..................................................................................................................................... 48 3.1 Uzorak dece ......................................................................................................................... 48 3.2 Uzorak govora ..................................................................................................................... 48 3.3 Postupak pretrage ............................................................................................................... 51 3.4 Procena tačnosti .................................................................................................................. 51 4 REZULTATI ................................................................................................................................ 53 4.1 OSNOVNE MERE JEZIČKOG RAZVOJA: GRUPNA I INDIVIDUALNA RAZVOJNA DINAMIKA .............................................................................................................. 53 4.1.1 Produkcija reči ............................................................................................................. 53 4.1.2 Produkcija iskaza ........................................................................................................ 57 4.2 VRSTE REČI I POLOŽAJ GLAGOLA U RAZVOJU JEZIČKOG SISTEMA ............... 61 4.2.1 Distribucije vrsta reči.................................................................................................. 64 4.2.2 Da li imenice razvojno prethode glagolima? .......................................................... 70 4.3 INVENTAR RANIH GLAGOLA...................................................................................... 74 9 4.3.1 Semantička svojstva ranih glagola: konceptualna složenost ................................ 78 4.3.2 Problem grupne i individualne razvojne dinamike ............................................... 81 4.4 SINTAKSIČKA SVOJSTVA GLAGOLA RANOG INVENTARA ................................ 84 4.4.1 Minimalni obrasci argumentske strukture ranih glagola ..................................... 86 4.5 REALIZACIJA ARGUMENATA GLAGOLA U RANOM DEČIJEM GOVORU .. 88 4.5.1 Izbor glagola za analizu realizacije argumentske strukture ................................. 90 4.5.2 Sistem za kodiranje ..................................................................................................... 92 4.5.3 Rečenični obrasci ......................................................................................................... 94 4.5.4 Statističko poređenje rečeničnih obrazaca u iskazima dece i odraslih ................ 95 4.5.5 Dva značenja glagola imati u iskazima dece i odraslih ......................................... 98 4.5.6 Rečenični obrasci uz egzistencijalno imatip1 u iskazima dece i odraslih .......... 103 4.5.7 Rečenični obrasci tranzitivnog imatip2 u značenju posedovanja u iskazima dece i odraslih .................................................................................................................................... 106 4.5.8 Rečenični obrasci ditranzitivnog dati u iskazima dece i odraslih ...................... 109 4.5.9 Broj konstituenata ..................................................................................................... 114 4.6 LEKSIČKI SASTAV ISKAZA: ANALIZA KONKATENACIJE ................................. 121 4.6.1 Postupak..................................................................................................................... 122 4.6.2 Konkatenacije uz glagol dati .................................................................................... 123 4.6.3 Sintaksičke i prozodijske karakteristike iskaza sa glagolom dati ....................... 127 4.6.4 Hiper-generalizovano značenje glagola dati ......................................................... 128 4.7 ANALIZA GREŠAKA ...................................................................................................... 130 4.7.1 Postupak..................................................................................................................... 131 4.7.2 Rezultati analize grešaka ......................................................................................... 131 4.8 NEOLOGIZMI U SPONTANOM DEČIJEM GOVORU ............................................. 137 4.9 REZIME NALAZA ........................................................................................................... 143 5 DISKUSIJA ..................................................................................................................................... 153 5.1 Glagoli i glagolske dopune u razvoju dečijeg govora ................................................. 155 6 ZAKLJUČAK ............................................................................................................................. 161 7 LITERATURA ........................................................................................................................... 162 8 PRILOZI ..................................................................................................................................... 173 8.1 Prilog 1. Broj odrednica, reči i TTR na pojedinim poduzorcima (po deci i po uzrastima) ...................................................................................................................................... 174 8.2 Prilog 2. Broj glagola: odrednice, reči i TTR na pojedinim poduzorcima (po deci i po uzrastima) ...................................................................................................................................... 176 10 8.3 Prilog 3. Broj iskaza sa glagola, prosečna dužina (MLUw) i standardna devijacija iskaza sa glagolima na pojedinim poduzorcima (po deci i po uzrastima) ........................... 178 8.4 Prilog 4. Spisak glagola sa frekvencom kod pojedine dece na uzrastu od 18 meseci (i na uzrastu 20m kod MIL) ............................................................................................................ 180 8.5 Prilog 5. Argumentska struktura glagola produkovanih na ranom uzrastu (prema standardu)...................................................................................................................................... 183 8.6 Prilog 6. Frekvenca i proporcija rečeničnih obrazaca uz egzistencijalno imatiP1 kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju ........................................................................ 186 8.7 Prilog 7. Frekvenca i proporcija rečeničnih obrazaca uz tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju ......................... 186 8.8 Prilog 8. Frekvenca rečeničnih obrazaca uz ditranzitivni glagol dati kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju ................................................................................. 187 8.9 Prilog 9. Porast broja konstituenata priključenih predikatu po uzrastima u iskazima sa glagolom imatiP1, imatiP2 i dati .............................................................................................. 188 8.10 Prilog 10. Broj oblika i ukupna frekvenca glagola IMATIP1, IMATIP2, i DATI kod dece na različitim uzrastima i u jezičkom okruženju .............................................................. 189 8.11 Prilog 11. Oblici glagola IMATIP2 i konkatenacije kod pojedine dece na različitim uzrastima (kumulativno) ............................................................................................................. 190 8.12 Prilog 12. Konkatenacije glagola IMATIP1 kod pojedine dece na različitim uzrastima (kumulativno) ............................................................................................................................... 192 8.13 Prilog 13. Broj grešaka u iskazima sa glagolom IMATIP1 kod dece na različitim uzrastima i u jezičkom okruženju .............................................................................................. 194 11 1 UVOD Glagoli su nosioci predikacije u jeziku. Značenje glagola je središnja tačka rečenice oko koje se okupljaju svi elementi događaja, radnje, stanja koje glagol opisuje. Značenje svakog pojedinog glagola nužno nosi sve učesnike u realizaciji toga događaja. Na primer, u rečenici (1) Jovan jede jabuku Jovan i jabuka su semantički učesnici događaja označenog glagolom jesti. Ove dve reči su istovremeno i nosioci sintaksičkih funkcija u jeziku: Jovan je subjekt rečenice, a jabuka je direktni objekt. Značenjsku strukturu rečenice konstituiše predikat, čiji je nosilac tranzitivni (prelazni) glagol, i koji u rečenici determiniše ekspliciranje argumenata (Piper i sar, 2005). Terminom argument u lingivistici se označava svaki položaj imeničke sintagme u okviru rečenice, pa tako različiti argumenti mogu funkcionisati u različitim sintaksičkim funkcijama (subjekt, direktni objekt, indirektni objekt, isl.) (Kristal, 1988). Glagoli su relacioni termini, što se najbolje vidi u predikatskom delu rečenice čija je osnovna funkcija upravo da izrazi odnos između učesnika u situaciji. Isto tako, argumenti koji stoje uz glagol su nosioci informacije o učesnicima u tom odnosu. Tako u rečenici (1) Jovan i jabuka su argumenti, učesnici u odnosu označenom predikatom jesti. Struktura svakog jezika je dovoljno složena da na sva mesta u ovoj relaciji može uključivati veći broj reči, pa se tako i na mestu predikata kao i na mestu argumenata najčešće pojavljuju sintagme umesto pojedinačnih reči. Na primer: (2) Vanredne okolnosti nisu donele nikakvu veliku promenu. 12 Zbog toga se u lingvistici često umesto termina predikat koristi predikatski izraz, a umesto termina argument koristi argumentski izraz. U ovoj rečenici sintagma nisu donele je predikatski izraz, dok sintagme vanredne okolnosti i nikakvu veliku promenu spadaju u argumentske izraze. Argumentska struktura je termin koji se odnosi na imanentno leksičko svojstvo glagola koje određuje broj argumenata i njihove semantičke i sintaksičke karakteristike. Ona predstavlja vezu između semantičkih i sintaksičkih karakteristika glagola, i određuje kako broj učesnika u klauzi (prostoj rečenici), njihovu sintaksičku kategoriju (vrstu reči) tako i hijerarhijsku organizaciju neophodnu da se realizuje jedna rečenica (Bresnan, 2001). Iako bi se moglo reći da pojedine kategorije glagola vezuju određeni broj argumenata (npr. jedan argument, subjekt za neprelazne glagole, a dva argumenta, subjekt i objekt, za prelazne glagole), treba reći da je broj argumenata specifičan za svaki pojedini glagol, i čak se može razlikovati u različitim značenjskim likovima pojedinačnog glagola (Petrović & Dudić, 1989; Ružić, 2005). Rekcijski rečnik „registruje i ilustruje prikladnim primerima nafrekventnije standardne oblike imenskih reči u funkciji dopuna, kao i sve druge, sentencijlane i priloške dopune bez kojih glagol ne može da konstituiše minalnu rečeničnu strukturu“ (Petrović i Dudić, str. 5). 1.1.1 Glagoli kao osnova predikatskog iskaza U ovom radu će biti razmatrana uloga glagola u razvoju jezika, tačnije njihova pozicija u najranijim fazama razvoja gramatike u kojima najznačajniju prekretnicu predstavlja prelazak sa jednočlanih na dvočlane i višečlane iskaze. Pratićemo produkciju glagola u spontanom govoru sa ciljem da istražimo ranu pojavu i upotrebu glagola, njihovu rasprostranjenost i poziciju u ukupnom jezičkom sistemu deteta; zatim, sematničke i sintaksičke karatkeristike prvih glagola i njihove argumenske strukture, kao i „grananje“ iskaza iz jednočlanog u višečlani iskaz. Istraživaćemo sintaksičku strukturu iskaza produkovanih na najnižim uzrastima, i 13 pravilnosti koje se mogu uočiti u realizaciji glagolskih argumenata i ostalih rečeničnih konstituenata. U literaturi se tvrdi da je za izgradnju klauze (predikatske rečenice) ključni element upravo veza između semantičkih, leksičkih svojstava glagola i gramatičkih, morfosintaksičkih karakteristika članova rečenice (Grimshaw, 1990). Takođe se kaže da argumentska struktura sadrži reprezentaciju strukture događaja zasnovanu na kauzalnoj dinamici, kao i vremensku organizaciju događaja (izraženu kroz aspekatske vrednosti glagola) (Croft, 1998) (Pustejovsky, 1991). Postoji saglasnost oko toga da u različitim jezicima postoji isti broj argumenata udruženih oko pojedinih glagola koji su nosioci određenih značenja, kao i da postoji dosledno sparivanje argumenata sa određenom sintaksičkim funkcijama, npr. subjektom, direktnim objektom ili indirektnim objektvom (Pinker, 1989). Ova činjenica se tumači postojanjem univerzalnih sintaksičkih kategorija. Naime, u svim jezicima su prisutne kategorije imenica i glagola, kao i apstraktna svojstava pridružena uz ove kategorije - funkcije subjekta, direktnog objekta, tranzitivnost glagola isl. Ova univerzalna znanja se u čomskijanskoj tradiciji (teorija LAD-a - Language Acquisition Device) pripisuju urođenim predstavama deteta o apstraktnoj jezičkoj strukturi. One omogućavaju usvajanje strukturalnih specifičnosti maternjeg jezika, i kada takve urođene predstave ne bi postojale, usvajanje jezika ne bi bilo moguće, tvrde nativisti (Chomsky, 1965). Posmatrajući sa stanovišta usvajanja jezika, argumentska struktura postaje veoma značajna u fazi prelaska sa jednočlanih na višečlane iskaze, jer se građenje iskaza odvija upravo oko predikacije. Glagoli su relacioni termini, pa na planu semantike njihovo razumevanje i upotreba pretpostavlja bazična znanja o odnosima realnog sveta, o kauzalnosti, zakonitostima promene stanja, kretanju objekata, agensima, ljudskoj akciji isl. Ovaj rad ima za cilj da ispita proces izgradnje proste rečenice (klauze) u spontanim iskazima na ranim uzrastima, tj. da opiše karakteristike prvih višečlanih iskaza u dečijem govoru. U fazi ekspanzije dečijeg rečnika i građenja prvih višečlanih 14 iskaza glagoli imaju ključnu ulogu, jer je predikat noseći element klauze oko kojeg se okupljaju ostali rečenični članovi (Ninio, 1999; Ninio, A., 1996; Tomasello, 2003). Ova pretpostavka je zasnovana kako na lingvističkim znanjima o ulozi pojedinih vrsta reči u organizaciji ukupnog jezičkog sistema (Stanojičić, Popović, & Micić, 1989; Piper, Antonić, Ružić, Tanasić, Popović, & Tošović, 2005), tako i na saznanjima o razvoju jezičke strukture (Goldberg A. , 1995; Goldberg, Casenhiser, & Sethuraman, 2004; Pinker, 1989). Drugim rečima, u fokusu interesovanja je promena tokom koje se iz jednočlanog iskaza deteta koji sadrže samo glagol, gradi propozicija, rečenica, koja sadrži i druge konstituente - argumente, dopune i odredbe. Interesovanje za ovaj problem potiče iz uverenja da je, u vreme kada dete počinje da pravi prve kombinacije reči, pojava prvih dopuna uz glagol predstavlja mehanizam izgradnje iskaza za duži vremenski period. Na semantičkom planu glagolske dopune (ili argumenti) predstavljaju spisak učesnika događaja na koji se dati glagol odnosi. Tako, intranzitivni glagoli imaju samo subjekt kao jedini argument (npr. spavati). Tranzitivni glagoli (npr. slomiti) se odnose na događaje u čijoj realizaciji učestvuje najmanje dva učesnika, agens (subjekt) i pacijens (direktan objekat), a polivalentni imaju još najmanje jednu dopunu, na primer indirektni objekt (dati). Može se pretpostaviti da se proces izgradnje rečenice odvija pre svega preko dopuna koje svaki pojedini glagol nosi u svom semantičkom sadržaju i u svojoj sintaksičkoj realizaciji. Međutim, kakvo je poreklo glagolskih argumenata? Kako dete zna koji se argumenti sparuju sa kojim glagolom? Da li su možda argumenti na izvestan način inherentno svojstvo glagola? Da li su detetu u početnom razumevanju i upotrebi nekog glagola dostupni i njegovi argumenti? Koliko je složen zadatak kombinovanja iskaza iz pojedinačnih reči ilustrovaćemo na nekim primerima grešaka koje se mogu pronaći u dečijem govoru. 15 Proširena generalizacija argumentske strukture U literaturi se navodi da se mnogi glagoli u engleskom, ali i drugim jezicima, pojavljuju u više nego jednom rečeničnom modelu1 (syntactic frame) (Pinker, 1989). Navode se primeri alternacija u engleskom jeziku: 1. Lokativna alternacija Mary sprayed paint on the wall / Mary sprayed the wall with the paint ‘Marija je isprskala boju po zidu’ / ‘Marija je isprskala zid bojom’ 2. Kauzativna alternacija The stick broke / John broke the stick ‘Štap se slomio’ / ’Jovan je slomio štap’ The baby cried / * John cried the baby ‘Beba je plakala’ / ’Jovan je rasplakao bebu’ U navedenim alternacijama vidimo da se glagoli spray i break (isprskati i slomiti) pojavljuju u dva različita rečenična modela, sa različitom argumentskom strukturom, i da se u oba konteksta grade gramatične rečenice. Međutim, ako se mogućnost alternacije primeni i na glagol cry (plakati) dobijamo negramatičnu kombinaciju, jer za njega ovo pravilo ne važi. Poznati su primeri specifične vrste grešaka koje deca čine u realizaciji argumentske strukture glagola, a koja su indikativni za opis izgradnje dečijeg iskaza (Bowerman, 1974; Bowerman & Brown, 2008; Bowerman, 1976; Bowerman, 1982a). I saw a witch and she disappeared them. (uzrast 4;8) ’Video sam vešticu, ona ih je nestala.’ (dok se igra pretvarajući se u vešticu koja skriva predmete) 1 Pojam syntactic frame koji se koristi u anglosaksonskoj generativnoj lingvistici u domaćoj literaturi je uporediv sa pojmom rečenični model (Ružić, 2005). Odnosi se na sintaksički kontekst u kojem se jedan glagol javlja, tačnije listu argumenata neophodnih za realizaciju značenja toga glagola. U literaturi se koristi još i termin glagolska valenca, mada se njegovo poreklo u istoriji lingvistike vezuje za pojavu dependencijalne gramatike 60-ih godina prošlog veka (Tesnière, 1959) 16 You staggered me. (uzrast 3 ;10) ’Posrnula si me.’ (pošto je majka povukla dete za ruku, nakon čega je dete posrnulo) Pour, pour, Mommy, I poured you. With water. (uzrast 2;11) ’Prosula sam te vodom. ’ (u momentu kada praznu čašu izvrće prema majci, kao da nešto prosipa) Primeri pokazuju da se predstava o argumentskoj strukturi nekog glagola ne poklapa u potpunosti sa argumentskom strukurom u jeziku odraslih. Pod okriljem nativističke teorije o univerzalnoj gramatici (Pinker, 1984; Pinker, 1989), ova pojava se tumači kao hiper-generalizacija urođenih predstava o jezičkoj strukturi. Apstraktne jezičke kategorije i principi sa kojima se rađa na svet navode dete da suviše generalizovano primeni opšta pravila ukoliko nije dovoljno upoznato sa specifičnostima maternjeg jezika. Prema ovom shvatanju razvoj se sastoji u uočavanju i usvajanju morfo-sintaksičkih obeležja (parametara) maternjeg jezika, pa se vremenom učestanost hiper-generalizacija sve više smanjuje. Iako primeri grešaka hiper-generalizacije argumentske strukture nisu centralni predmet ovog istraživanja, ovde su navedeni kao ilustracija koliko je složen proces konstrukcije iskaza. U narednim poglavljima izlažemo kako je razvitak predikatskog iskaza prikazan u okviru dva osnovna teorijska stanovišta koja su opisivala ovaj proces (nativističko i konstruktivističko). 1.2 HIPOTEZA O UROĐENIM PREDISPOZICIJAMA Ideja da predstave o argumentskoj strukturi čine bazični repertoar urođenih znanja sa kojima raspolaže novorođenče i koja mu omogućavaju da usvaja simbolički sistem reprezentovan u maternjem jeziku ispoljila se u teoriji LAD-a u dva različita teorijska pravca sa različitim istraživačkim programima. Oba ova stanovišta polaze od teorije o urođenim sintaksičkim kategorijama i odnosima Noama Čomskog, ali na 17 različit način opisuju mehanizme razvojnih promena koje se odvijaju tokom kritičnog perioda razvoja. 1.2.1 Teza o semantičkom samopokretanju Jedan pravac je u literaturi poznat je kao teza o semantičkom samopokretanju (semantic bootstrapping). Iako ona nastavlja nativističku teoriju o LAD-u, pretpostavlja se da je detetovo urođeno jezičko znanje opremljeno ne samo apstraktnim sintaksičkim kategorijama i odnosima već i semantičkim svojstvima pomoću kojih se raspoznaju sintaksičke funkcije (Pinker, 1984; Pinker, 1989; Gropen, Pinker, Hollander, & Goldberg, 1991). To su urođene predstave o odnosima u realnom svetu koje mu omogućavaju „direktan pristup“ u razumevanju događaja realnog sveta, kao i sparivanje apstraktnih jezičkih kategorija sa konkretnim jedinicama koje pronalazi u jezičkom okruženju. Drugim rečima, dete od rođenja razume šta čini prirodu transformacije događaja kao što su udaranje, bacanje, davanje, ko su relevantni učesnici, i u kakav odnos stupaju učesnici dok se taj događaj realno odvija. Ova vrsta znanja je semantičke prirode, a razvitak jezičke strukture u dečijem govoru kreće se od semantike ka sintaksi. Razvoj se sastoji u tome da se pronađe kojim tematskim ulogama (agens, objekt, pacijens) odgovara koja imenička reč u jezičkom okruženju, odnosno na koji način se te reči sparuju sa sintaksičkim funkcijama u formalnoj jezičkoj strukturi (subjekt, direktni objekt, indirektni objekt) (Pinker, 1984; Pinker, 1989) . Zapažanje lingvista da se u jeziku mogu pronaći formalne strukture koje na jednostavan i pravilan (kanonički) način koreliraju sa značenjem rečenice poslužilo je kao osnova da se pretpostave urođena pravila projekcije značenjskih komponenti glagola sa sintaksičkim funkcijama (Pinker, 1989; Levin & Rappaport Hovav, 1995). Ova tvrdnja počiva na poznatom argumentu „siromaštva stimulacije“ kojim se zastupa stanovište da jezičko okruženje nije dovoljno bogato da bi se tokom usvajanja mogla izvesti tako složena gramatička pravila potrebna za jezičku produkciju kakvu deca razviju tokom prvih pet-šest godina života (Pinker, 1989). 18 Urođena apstraktna znanja sadrže bazičnu jezičku strukturu, a dete treba da pronađe paramatre koji odgovaraju ulaznoj građi jezika koji ga okružuje, tj. da zapazi i usvoji morfo-sintaksičke karakteristike toga jezika. Početni stadijum gramatičkog razvoja Semantičko samopokretanje se sastoji u tome da se oslanjanjem na urođeno semantičko znanje prepoznaju pojedine tipične imenice i glagoli. Na primer, ukoliko se reč odnosi na konkretan objekt, onda se sparuje sa urođenom apstraktnom kategorijom imenica, a ukoliko se odnosi na akciju onda se sparuje sa predstavom glagola. Uz kontigenciju između reči i sveta (ostenzivno prisustvo objekata, relacija, događaja), to je dovoljno za razumevanje i upotrebu tipičnih imenica i glagola. U ulaznoj jezičkoj građi vrste reči su uvek udružene sa odgovarajućim morfo- sintaksičkim markerima (imenice su obeležene padežima a uz njih se javljaju pridevi, predlozi, pokazne zamenice ili brojevi, dok su glagoli obeleženi konjugacijom i uz njih stoje prilozi). Međutim, prirodni jezik odraslih ne sadrži samo imenice i glagole koje se u potpunosti semantički poklapaju sa prototipom, već i one imenice i glagole koje nemaju pomenuta svojstva, a koje dete takođe mora adekvatno da razume. Na primer, u rečenici (3) Stajao je u nedomici, reč stajao se ne odnosi na akciju, a reč nedoumici se ne odnosi na konkretan objekat. U tom slučaju morfo-sintaksički markeri uočeni na rečima iz prethodnog iskustva (padež, glagolski oblik, red reči) su glavni oslonac u prepoznavanju kojoj kategoriji pripadaju nove nepoznate reči. Prema tome, semantičko samopokretanje polazi od bazičnih semantičkih predstava, a prateći morfo-sintaksički markeri omogućavaju detetu generalizaciju tih predstava na manje tipične reči. Za razumevanje neke rečenice nije dovoljno samo identifikovanje vrsta reči (razlikovanje imenica od glagola), već i koje semantičke uloge nose pojedine imenice (tzv. theta uloge - agens, pacijens, tema, cilj). Bazično semantičko znanje detetu omogućava da u iskazu Jovan 19 crta kuću prepozna da je Jovan agens a kuća pacijens, što je predstavlja početno raspoznavanje tematskih uloga u tipičnoj situaciji. Uz dodatne morfo-sintaksičke markere koje dobija iz ulazne jezičke građe dete vremenom postaje sposobno da razgraniči kakvu ulogu koji učesnik ima u događaju čak i na rečenicama koje opisuju netipične ili apstraktne odnose . Ovaj pristup, dakle, prikazuje sintaksički položaj glagolskog argumenta kao direktnu projekciju značenja glagola, jer se polazi od pretpostavke da deca poseduju predznanje o bazičnim semantičkim komponentama predikata i specifična pravila povezivanja sa tematskim ulogama. Značenje glagola i pravila povezivanja deca koriste da u jeziku odraslih identifikuju formalne sintaksičke kategorije i odnose, i da pokrenu usvajanje specifičnih sintaksičkih pravila maternjeg jezika. Univerzalna pravila povezivanja koja su zajednička za odrasle i decu donose detetu ispravnu sintaksičku analizu sve dok dete može da identifikuje koji je objekat pogođen2. Naravno, ne može se očekivati da semantika glagola u jeziku odraslih u potpunosti odgovara dečijoj mentalnoj reprezentaciji pojedinog događaja, ali izgleda da je upravo to uzrok pojavi hiper-generalizacija, tako karakterističnih za jezik deteta koje usvaja gramatiku maternjeg jezika. Na pojavu hiper-generalizacija ćemo se vratiti i kasnije u emprijskom delu rada. Takođe treba napomenuti da teza o semantičkom samopokretanju sadrži i još jednu implicitnu pretpostavku da je značenje glagola (uz urođeno semantičko znanje) detetu dostupno samo na osnovu posmatranja događaja na koji se taj glagol odnosi, i da je ono polazna tačka iz koje se pokreće dalji proces semantičkog samopokretanja. Na toj pretpostavci sam Pinker ne insistira, ali će joj kritičari posvetiti znatnu pažnju, i od nje načiniti kamen temeljac svoje kritike (Gillete, Gleitman, Gleitman, & Lederer, 1999; Gleitman L. , 1990; Landau & Gleitman, 1985). Iako je formulisanje teze o semantičkom samopokretanju u razvojnoj psiholigvistici izazvalo veliko interesovanje i veliki broj novih istraživanja, sam termin semantic bootstrapping nije izmislio rodonačelnik ove teze Stiven Pinker nego 2 Termin pogođen ovde se koristi kao prevod termina affected. U semantici on označava onaj predmet koji je pogođen radnjom, pacijens. Na nivou sintaksičkih funkcija kanonički se vezuje za direktni objekt, a u jezicima se po pravilu označava imenicom bez predloga. 20 njegova starija koleginica Lila Glajtman (Gleitman L. , 1990). Ona je nešto kasnije formulisala hipotezu u kojoj se zastupa stanovište potpuno suprotno Pinkerovom da je mehanizam učenja upravo obrnut i da se kreće od sintakse ka semantici. Dve teze je Glajtmanova podvela pod nazive koji su vrlo brzo ušli u široku upotrebu - semantic i syntactic bootststrapping, uprkos tome što je Pinker takvim nazivom bio nezadovoljan (Pinker, 1994). 1.2.2 Kritika teze o semantičkom sampokretanju Već je rečeno da prema tezi o semantičkom samopokretanju usvajanje glagola i razvoj predikatskih iskaza mora počivati na urođenom znanju o učesnicima realnih događaja, odnosno primarnom znanju o imenicama i njihovim referentima (Pinker, 1984). Semantičko samopokretanje je prema ovom shvatanju mehanizam pomoću kojeg se vrši kategorizacija nepoznatog glagola i otkriva njegovo značenje polazeći od urođenih predstava o semantičkih ulogama i njihovim sparivanjem sa ostenzivnim elementima stvarnosti. Mnogi autori istuču da problem sa ovakvim objašnjenjem nije u tome što se značenje glagola ne može izvesti iz ostenzivnih elemenata, već u tome što odnos između nepoznatog glagola i referenata (realnih objekata u nekom odnosu) vrlo često nije jednoznačan. Ista scena može se opisati glagolima vrlo različitog značenja, zavisno od izabranog aspekta situacije koji se želi naglasiti ili zavisno od ugla posmatranja (Gillete, Gleitman, Gleitman, & Lederer, 1999; Gleitman L. , 1990). Na primer, ako osoba držu u rukama činiju sa jabukama, rečenica može da glasi: Jovan drži/nosi/gleda/čuva/voli/broji jabuke. Teza o semantičkom samopokretanju polazi i od pretpostavke da je urođeno semantičko znanje organizovano tako da postoji kanonička veza između akcija i glagola se jedne strane, i predmeta i imenica sa druge. Međutim, istraživanja pokazuju da u jeziku ta veza nije tako dosledno distribuirana kao što na prvi pogled izgleda (Maratsos & Chalkley, 1980). Na primer aktivnosti se mogu obeležiti i imeničkim rečima ili pridevima (trka, pad, trčanje, padanje, bučan, užurban), a glagoli ne 21 obeležavaju samo aktivnosti, već i mirovanje, stanje, psihološke procese i slično (voleti, misliti, pokušavati, želeti, moći). Isto tako, istovremeno je moguća i kauzativna i nekauzativna interpretacija jednog istog događaja – jedan akter hrani drugog ili drugi akter jede, pa je nejasno koju od interpretacija će dete imati u pojedinim slučajevima (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Fisher C. , 2002; Gleitman L. , 1990). Ili, u situaciji u kojoj majka hrani dete, a dete pri tom čini čitav niz drugih pratećih aktivnosti (sedi, smeši se, maše rukuma, hvata predmete, okreće se), nejasno je na koji način dete koje uči jezik povezuje značenje novog glagola baš sa određenom specifičnom vrstom aktivnosti. Takođe nije jasno i kako se glagol u ovoj situaciji razlikuje od imenice (npr. hranjenje, hrana, jelo i slično). Slične poteškoće da se zaključi o specifičnom značenju glagola postoje čak i onda kada su poznati učesnici u događaju i odnos u koji oni stupaju (npr. kupiti u odnosu na prodati; juriti u odnosu na bežati, isl). Dalje, glagoli sa svojim potencijalom za izražavanje glagolskih vremena i modusa (načina) često se odnose upravo na sadržaj koji nije prisutan a predviđa se, ili se dogodio u prošlosti (npr. Donesi cipelice, Doći će tata, Treba da se kupamo, Koga si danas video?). To pokazuje da sparivanje jezika sa stvarnošću nije nimalo jednostavno, i da se ne odvija tako da teorija usvajanja jezika može računati na obavezno ostenzivno prisustvo sadržaja na koji se glagol odnosi. Na ove primedbe se može odgovoriti tako da se kaže da semantičko samopokretanje podrazumeva i to da dete dedukuje značenje glagola iz posmatranja većeg broja situacija i kojima se isti nepoznati glagol pojavio. Na taj način bi se npr. moglo razdvojiti značenje reči hraniti i jesti, jer se ne pojavljuju u svim situacijama zajedno (i u realnosti i u jeziku hranjenje se može pojaviti bez jedenje, kako i jedenje bez hranjenja). Međuti, kritičari naglašavaju da postoje i situacije u kojima su dva značenja fizički i konceptualno neodovojiva, npr. juriti i bežati (kad god postoji jurenje postoji i bežanje), a u kojima se spominje samo jedan glagol zavisno od toga koji se ugao posmatranja zauzima - da li iz perspektive agensa ili iz perspektive pacijensa (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Gillete, Gleitman, Gleitman, & Lederer, 1999). I dalje, na osnovu činjenice da se u jeziku se obično govori samo iz 22 jednog ugla posmatranja (iz ugla jurenja ili iz ugla bežanja), mogla bi da sledi i kritika da dete može pogrešno zaključiti da glagoli jurenja i bežanja nisu konceptualno povezani, već da se odnose na neke druge sasvim nezavisne aspekte situacije. 1.2.3 Teza o sintaksičkom sampokretanju Lila Glajtman kritikuje implicitnu pretpostavku da je značenje glagola detetu dostupno samo na osnovu ostenzivnih elemenata, tj. prostim posmatranjem događaja na koji se dati glagol odnosi (Gillete, Gleitman, Gleitman, & Lederer, 1999; Gleitman L. , 1990; Landau & Gleitman, 1985). Jedan od argumenata je da postoje glagoli za koje ostenzivni elementi jednostavno ne postoje, tzv. „psihološki“ glagoli (npr. misliti, osećati, znati, očekivati), a tamo gde su prisutni u mnogim situacijama nisu dovoljni. Dalje, jedna ista situacija može se opisati pomoću glagola potpuno različitih, čak suprotnih značenja, na primer: (4) Jovan je kupio od Marije stari sat, (5) Jovanu je prodala Marija stari sat. Isto tako, jedan glagol može da se javi u različitim rečeničnim modelima: (6) Štap se slomio, (7) Jovan je slomio štap. Glajtmanova zbog toga predlaže upravo suprotnu pretpostavku poznatu kao teza o sintaksičkom samopokretanju (syntactic bootstrapping). I ova teza, kao i prethodna, takođe govori o urođenom apstraktnom formalno-jezičkom znanju (i po toj osnovni pripada generativno-nativističkom stanovištu), ali pretpostavlja upravo obrnut pravac povezivanja sintaksičkih funkcija i semantičkih uloga asociranih sa glagolom - na osnovu sintakse zaključuje se o semantici. Tvrdi se, naime da, pronalazeći glagol u ulaznoj građi, dete polazi od rečeničnog modela glagola (syntactic frame) i da na osnovu tog okvira zaključuje o semantičkim ulogama učesnika i odnosima među 23 njima. Za razliku od prethodne teze gde je urođeno znanje od koga se polazi semantičke prirode, ova teza pretpostavlja da znanje o formalnoj strukturi jezika predstavlja osnovu za zaključivanje o semantičkim odnosima i svojstvima (Gillete, Gleitman, Gleitman, & Lederer, 1999; Gleitman L. , 1990; Landau & Gleitman, 1985; Fisher C. , 2000; Fisher C. , 2002). Usvajanje značenja glagola se odvija tako što se na osnovu podataka iz ulazne građe postepeno smanjuje broj mogućih rečeničnih modela u kojima se dati glagol može pojaviti, pa se i broj hiper-generalizovanih upotreba datog glagola postepeno smanjuje. Značenjsko razgraničenje između dva glagola koji se mogu upotrebiti u istom rečeničnom modelu, odvija se pronalaženjem takve sintaksičke distribucije, konteksta u kome pojava jednog od njih nije moguća, nije gramatična. Na primer: (8) Jovan je slomio štap / Štap se slomio, (9) Jovan je obrisao sto / *Sto se obrisao. Ovakva razgraničenja u pogledu sintaksičkog okvira sistematski koreliraju sa razlikama u značenju glagola, što predstavlja glavni mehanizam razvojnog procesa u kome se na osnovu sintakse zaključuje o semantici. 1.2.4 Kritika teze o sintaksičkom samopokretanju Videli smo da se teza o semantičkom samopokretanju sreće sa brojnim problemima proisteklim iz složenog i nedoslednog mapiranja realnosti na jezik. Teza o sintaksičkom samopokretanju, međutim, nema takvu slabost, jer autori obrću razvojni redosled tvrdeći da je sintaksički okvir izvor informacija i da se iz njega izvodi semantika i kategorizacija glagola (Gleitman L. , 1990; Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Fisher C. , 2002). Tezi o sintaksičkom samopokretanju se, međutim, može uputiti primedba da sadrži logički problem: da bi dete moglo na osnovu sintaksičkog okvira da razume značenje novog glagola, ono mora razlikovati glagole i imenice, znati nešto o sintaksičkim funkcijama, i biti sposobno da odredi semantički sadržaj imeničkih 24 fraza koje okružuju glagol. Iz toga sledi da „iščitavanje“ značenja glagola iz sintaksičkog konteksta u kojem se nalazi podrazumeva izvestan stepen jezičkog znanja što uvodi cirkularnost u objašnjenje mehanizama razvoja govora. Takođe se može primetiti da empirijska potkrepljenja za tezu o sintaksičkom samopokretanju dolazi iz eskperimentalnih istraživanja u kojima su po pravilu izvođeni na ispitanicima od 3, 4, 5 godina. Oni imaju dovoljno pragmatske zrelosti da budu uključeni u eksperiment, razumeju uputstva i mogu da izvedu zadatak koji se od njih očekuje. Ali čak i trogodišnjaci imaju dovoljno razvijen jezički sistem da su početni procesi mapiranja jezika i sveta već jednim delom iza njih, a izgradnja gramatičkog sistema u punom zamahu. S druge strane, malo je podataka koji bi neposredno svedočili o tome da se deca već na samom početku jezičkog razvoja oslanjaju na apstraktna jezička svojstsva. Ovde napominjemo da su to dva osnovna razloga zbog kojih smo se odličili da u našem istraživanju proverimo verodostojnost pretpostavke o postojanju apstraktnog sistema na samom početku jezičkog razvoja, ali o tome nešto više kasnije. * * * Dve teze o samopokretanju su imale veliki uticaj na ključna pitanja jezičkog razvoja dece i izazvale su polarizaciju među nativistima koji su tragali za empirijskim potkrepljenjim jedne ili druge teze. Međutim, naišle su i na kritike istraživača drugih teorijskih orijentacija i nove izazove o kojima će u daljem tekstu biti više reči. Jačanje funkcionalističkih i konstruktivističkih pristupa u novije vreme i kumulacija rezultata koji govore u prilog induktivnom usvajanju jezika i opštim mehanizmima učenja dovela je do toga da se pretpostavke o urođenim strukturama u domenu jezika sve više dovode u pitanje. Takođe se pojavio i veći broj istraživanja fokusiranih na kros-lingivistička poređenja karakteristika ranih dečijih iskaza sa namerom da se provere pretpostavke o urođenim predstavama o argumentskoj strukturi. U sledećem poglavlju iznosimo 25 kratak pregled problema i kontroverzi koje su ove studije istakle, kao i pokušaja da se oni razreše na empirijski podržan i konzistentan način. 1.3 IZAZOVI NATIVIZMA 1.3.1 Karakteristike dečije jezičke produkcije i razumevanja Tražeći empirijska svodočanstva o tome da li se deca realno ponašaju u skladu sa predikcijama nativizma, istraživači su sakupili veliki broj empirijskih podataka koji ne daju jednoznačan odgovor. Osnovno pitanje postavljeno u ovim istraživanjima je da li se mogu naći podaci koje bi potvrđivali postojanje urođenih pravila argumentskog mapiranja, tj. da li su dečija jezička produkcija i razumevanje zaista zasnovani na urođenim znanjima o formalnoj strukturi jezika i pravilima povezivanja tematskih uloga sa sintaksičkim funkcijama. Jedan od najupečatljivijh nalaza koji idu u prilog nativizmu je da deca oštećenog sluha koja pripadaju različitim kulturama, kada počnu sama da stvaraju svoj spontani gestovni jezik, čine to na vrlo sistematičan način u pogledu argumentske strukture glagola (Goldin-Meadow & Mylander, 1998). Iako nisu bila izložena gestovnom jeziku, sama počinju da stvaraju i koriste gestove u kojima se prepoznaju teta-uloge: gestom upućuju na jednu imenicu kada koriste gest za glagol plesati, dve imenice uz gest za glagol udariti, i tri imenice uz gest za glagol dati. To znači da ova deca koriste svoje znanje o značenju glagola kao osnovu za konstrukciju imeničkih fraza u iskazu. Jedna serija eksperimentalnih studija imala je za cilj da istraži kakvo značenje deca pripisuju iskazu koji sadrži nepoznatni glagol. Grupa autora pokušala je da obezbedi empirijske potvrde da se u pokušaju da razume značenje novog glagola dete oslanja pre svega na neposredno sintaksičko okruženje u kojem se glagol javlja (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994). Ispitanicima uzrasta između 3 i 5 godina u eksperimentu su bili prikazivani događaji koji su se u jeziku mogli opisati na dva 26 različita načina upotrebom različitih glagola zavisno od ugla posmatranja, na primer dati/dobiti ili juriti/bežati. Deci su istovremeno prezentovane rečenice koje su opisivale situaciju, ali su umesto pravih glagola sadržale pseudo-glagole u određenom sintaksičkom kontekstu koji je sistematski variran. Zadatak ispitanika je bio da kažu šta ta nova reč znači. Rezultati su pokazali da su sintaksički faktori dominanto uticali na dečije odgovore, iz čega autori zaključuju da je razumevanje nepoznatih glagola posredovano sintaksičkim kontekstom u kome se javljaju. I druga istraživanja su pokazala se da su ispitanici vrlo osetljivi na sintaksički kontekst i da je pripisano značenje uvek bilo u skladu sa njim (Fisher & Gleitman, 2002; Naigles L. R., 1998; Gentner, Fisher, & Eisengart, 2006; Fernandes, Marcus, Di Nubila, & Vouloumanos, 2006; Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Fisher C. , 2002). S druge strane postoje i studije koje ne idu u prilog ovoj tezi. Studija zasnovana na analizi rane spontane produkcije na engleskom jeziku pokazala je da deca ne pokazuju nikakvu sklonost da počnu sa ranijim korišćenjem glagola koji imaju kanonička pravila povezivanja tematskih uloga i sintaksičkih funkcija nego onih glagola kod kojih ta pravila nisu kanonička (Bowerman, 1990). Na primer, prelazni glagol slomiti ima značenjske komponente takve da se tematske uloge kanonički povezuju sa sintaksičkim funkcijama - agens glagola slomiti je subjekt u rečenici (10) Jovan je slomio sat. To, međutim, nije slučaj sa glagolom dobiti jer se sa subjektom ne povezuje agens već recepijent: (11) Jovan je dobio sat. [od Marije] Ukoliko bi pretpostavka o urođenim pravilima povezivanja bila tačna, onda bi usvajanje moralo da bude osetljivo na razlike u semantičkim osobinama glagola, tj. moglo bi se očekivati da se prvo produkuju glagoli sa kanonički povezivanjem semantike i sintakse, dok bi se ostali pojavljivali dinamikom koja odgovara dinamici učenja, tačnije samopokretanja (bootsrapping). 27 Na sličan zaključak navodi eksperiment izazvane produkcije izvedenom na nemačkom jeziku u kome se pokazalo da najmlađa grupa dece prilikom izbora reči za direktni objekt nije bila osetljiva na razliku između pogođenog objekta tj. pacijensa i teme3 (theme) (Brinkmann, 1997). 1.3.2 Da li su jezičke univerzalije univerzalne? Ključna i osnovna pretpostavka teze o hereditetu je da su pravila povezivanja tematskih uloga i sintaksičkih funkcija jezički univerzalna. Ona predstavljaju polaznu osnovu od koje se kod dece započinje proces semantičkog odnosno sintaksičkog samopokretanja. Mora se, međutim, konstatovati da su ova istraživanja izvođena uglavnom na engleskom ili nekom drugom indo-evropskom jeziku, a da u svetu postoji ne samo veliki broj jezika u kojima ovakva istraživanja nisu rađena, već i veliki broj jezika u kojima mapiranje između semantike i sintakse nije tako kanonički u korist subjekta kada je u pitanju agens, odnosno u korist objekta kada se je u pitanju pacijens. Naime, u nekim jezicima agens se izražava ergativom, padežom kojim se izražava aktivni uzročnik radnje koji nije u nominativu. Slične ergativne konstrukcije se mogu naći i drugim jezicima, ali postoje jezici kod kojih su one u dominantnoj upotrebi. Radi ilustracije, rečenica u spskom koja bi se mogla smatrati analognom ergativnim konstrukcijama bi mogla da glasi: (12) Naporom velikog broja ljudi mašina se konačno pokrenula, gde se jasno uočava da subjekt rečenice (mašina) nije agens radnje već pacijens, a agens (naporom velikog broja ljudi) je realizovan u instrumentalu. Ergativni jezici su jezici u kojima nema aktivnog stanja, a ergativ je padež u kojem se nalazi imenica kad je ova vršilac radnje u rečenici čiji je glagol oblikom ili smislom u pasivnom stanju (Simeon, 1969). Činjenica o postojanju ergativnih jezika ugrožava sam temelj nativističke teze utoliko što dovodi u pitanje tvrdnju da su pravila povezivanja semantičkih i 3 Tema (thema) se odnosi na objekt koji je pomeren, izazvan da se kreće. 28 sintaksičkih uloga jezički univerzalna i da predstavljaju polaznu tačku iz koje deca dalje grade specifično jezičko znanje. Naime, ukoliko je veza agens-subjekt kanonička i jezički univerzalna, na koji način deca koja usvajaju ergativne jezike pronalaze u ulaznoj građi potvrdu za urođene semantičke predstave, i na koji način dominantno nekanoničko (ergativno) vezivanje nadograđuju na kanoničko (nominativno) vezivanje? U pokušaju da odbrani svoje stanovište od navedene kritike Fišerova je predložila objašnjenje u kome tvrdi da u vrlo ranim fazama govornog razvoja, pre nego što identifikuju uloge subjekta i objekta u svom maternjem jeziku, deca ulaze u mapiranje osnovne strukture iskaza (structure mapping) za koje im nije potrebno da identifikuju sintaksičke funkcije. Dovoljno je da samo da pretpostave da će u iskazu biti jednak broj imeničkih reči koliko i učesnika u realnom događaju opisanom u novopridošlom glagolu i da na osnovu toga postignu grubo sparivanje između njih (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Fisher C. , 2000; 1996). Ovaj predlog predstavlja pokušaj da se u ranoj fazi razvoja prevaziđe problem kroslingvističkog varijabiliteta, ali ostaje pretpostavka da je broj argumenata za pojedine glagole određenog značenja jezički univerzalan. Ako se prihvati da je dovoljan samo broj imeničkih reči, onda se pojavljuje novi problem. Rečenice sadrže ne samo argumente već i adjunkcije, pa se postavlja pitanje kako dete razlikuje argumente (dopune) od adjunkcija (priloških odredbi). Ovo je značajno zbog toga što bi prema opisanim tumačenjima Glajtmanove i Fišerove argumenti bili ti iz kojih se crpi značenje glagola, a ne adjunkcije koje su samo prenosioci dodatnih informacija o kontekstu radnje izražene glagolom. Međutim, studije malo istraživanih jezika koji dugi niz vekova nisu dolazili u dodir sa drugim jezicima već su se autohtono razvijali, pokazuju da je kros- lingvistički varijabilitet jezičkih struktura znatno veći nego što nam se obično čini. Dancinger (Danzinger, 2008) je opisala specifičnosti južno-američkog Mopan Maya jezika koje mogu biti od velikog značaja za teoriju usvajanja argumentske strukture. U ovom jeziku akcije kao što su skočiti, trčati, smejati se izražavaju se rečima koje imaju stukturne karakteristike posesivnih imenicama. Tako, namera da se kaže Ja 29 trčim u Mopan Maya jeziku bila bi iskazana konstrukcijom kao što je Moje trčanje traje, što predstavlja kršenje univerzalnog principa da se imenicama u jezicima označavaju objekti, a glagolima akcije. Za obe nativističke teze ovo može predstavljati problem, jer ako dete polazi od semantike (teza semantičkog samopokretanja) postavlja se pitanje kako prepoznaje da je imenica ta koja referira na akciju. S druge strane, ako kreće od sintaksičkog okvira (sintaksičko samopokretanje) kako će prepoznati značenje akcije u imeničkoj reči? Činjenica da su moguća i ovakva strukturiranja jezika govori da čak ni tako opšte kategorije kao što su imenice i glagoli možda nisu univerzalne. Istraživanja su takođe pokazala da u Yukatek Maya jeziku ne postoje formalne razlike između sintaksičkog konteksta glagola kretanja i onih koji to nisu (Bohnemeyer, 2008). Ovaj pojava ugrožava tezu o sintaksičkom samopokretanju na sledeći način. U indo-evropskim jezicima glagoli kretanja se uvek nalaze u rečeničnom modelu tipa X je GLAGOLAO od Y do Z (gde glagol GLAGOLATI znači – ići, trčati, puziti, voziti isl). Ukoliko takav sintaksički kontekst nije prisutan, postavlja se pitanje na koji način deca raspoznaju dinamičku komponentu prisutnu u njihovom značenju? Čini se da bi teza o semantičkom samopokretanju bolje prošla sa ovim podataka, međutim i u tom slučaju ostaje nejasno na koji način deca sparuju svoje urođene semantičke predstave sa pojedinim rečima iz inputa prostim posmatranjem događaja realnog sveta koji se odvijaju pred njima. Dalje, u jezicima australijskih aboridžana prisutna je pojava kompleksnih predikata, koja se ogleda kako na semantičkom nivou tako i na sintaksičkom. Jedan član takvog predikata je glagol koja pripada malobrojnoj zatvorenoj grupi semantički neutralnih glagola, a drugi članovi su prateći glagoli koji su sa prvim elementom u odnosu međuzavisnosti i čini značenjsku i formalnu celinu (Schultze-Berndt, 2008). Ovako složena jezička struktura stvara problem nativističkim tezama o samopokretanju utoliko što obe polaze od pretpostavke o jednoznačnom sparivanju semantičkih predstava sa sintaksičkim funkcijama. Pod uslovima raslojenih značenjskih komponenti, koje su pri tom i distribuirane na različite reči, jednoznačno sparivanje je veoma otežano. 30 Kita (2008) saopštava da u njegovom maternjem japanskom, kao i u još nekim južno-američkim i afričkim jezicima, postoje glagoli koji su nedovoljno specifikovani za argumentske uloge, tako da govornik za jednu istu situaciju uz određeni glagol može da upotrebi svaku od imeničkih reči u bilo kojoj od argumentskih uloga. Npr. glagol probosti, u situaciji u kojoj komad mesa visi proboden kukom, može da se opiše rečenicom kao što je: (13) Kuka je GLAGOLALA meso [‘Kuka je probola meso’] kao i rečenicom kao što je: (14) Meso je GLAGOLALO kuku [‘Meso se probolo na kuku’] Pravo razlikovanje subjekta i direktnog objekta kod ovakvih glagola moguće je jedino na osnovu pragmatskog konteksta. U srpskom jeziku za ovu značenjsku razliku postoje morfo-sintaksički markeri koji upućuju na različitu argumentsku strukturu, pa je i značenjska razlika jasna. Međutim, u japanskom jeziku to nije slučaj. Za teoriju o nasleđenim predispozicijama to možda i ne bi bio tako veliki problem da ne pretpostavlja da upravo te predispozicije sadrže argumentske uloge glagola i univerzalna pravila povezivanja (Bowerman & Brown, 2008). Slučaj glagola dati u jeziku Saliba (Nova Gvineja) koji iznosi Ana Margets (Margetts, 2008) predstavlja problem za pretpostavku da postoji grupa bazičnih glagola čije značenje očigledno i čija se sintaksa transparentno sparuje sa semantičkim ulogama. Glagol dati u indo-evropskim jezicima je ditranzitivan jer pored agensa zahteva još dva argumenta, temu (objekat koji se daje) i recepijenta (osobu kojoj se daje). U jeziku Saliba, međutim, značenje dati je podeljeno na dva glagola, a izbor između njih zavisi od recepijenta: kada je recepijent u prvom ili drugom licu onda se koristi jedan glagol, a kada je u trećem licu onda se koristi drugi. Ovakvo uređenje takođe obuhvata i različitu argumentsku strukturu: prvi glagol (za prvo i drugo lice) je tranzitivan, a drugi (za treće lice) je ditranzitivan. Glagol za prvo i drugo lice, pored subjekta, ima samo jedan argument, temu (objekat koji se daje), a recepijent se markira pomoću glagolskog sufiksa koji obeležava pravac davanja (ka prvom ili drugom licu). Glagol za treće lice je ditrazitivan, ima dva 31 objekta (temu i recepijenta). Ovakvo rešenje za enkodiranje značenja davanja koje se u lingvističkoj literaturi smatra jednim od osnovnih (Pinker, 1989) predstavljaju izazov za obe hipoteze o samopokretanju jer pokazuje da semantičke reprezentacije nisu univerzalne na način kako to njihovi zastupnici opisuju, niti su univerzalna pravila povezivanja semantičkih uloga sa sintaksičkom strukturom. 1.3.3 Obligatornost argumenata Važnost jezičkog okruženja prema tezi o hereditetu sastoji se u tome što obezbeđuje neophodne informacije o tome koliko argumenata ima neki glagol, na osnovu kojih dete pokreće urođena pravila povezivanje tematskih uloga sa sintaksičkim funkcijama u jeziku i vrši postepenu generalizaciju na primere manje tipičnog sparivanja. U engleskom jeziku i većini jezika gde padežne funkcije nisu morfološki markirane prisustvo subjekta u rečenici je obavezno. Međutim, u mnogim drugim jezicima, prisustvo subjekta u rečenici nije obavezno, između ostalih i u sprskom. Postavlja se stoga pitanje na koji način dete vrši prepoznavanje značenja glagola u jezicima u kojima su elipse dozvoljene? Ako u iskazu nedostaje subjekt, tj. ukoliko je u ulaznoj građi narušena osnovna informacija o broju argumenata datog glagola, kako dete zna da je glagol po svom značenju tranzitivan, da je prvi argument subjekt izostavljen, a da je prisutan samo drugi argument - direktan objekt? Rispoli (1995) je utvrdio je u govoru odraslih Japanaca upućenom deci velika većina iskaza sa tranzitivnim glagolima (čak 90%) imala samo jedan ili čak nijedan argument, a samo 1% njih je imalo oba padežno markirana argumenta. Može izgledati da ovakav nalaz ide u prilog tezi o urođenom jezičkom znanju, ali treba podsetiti da čak i nativističke teorije naglašavaju značaj izloženosti uzorku jezika koja pokreće mehanizme sparivanja semantičkih i sintaksičkih reprezentacija. Jedan od načina da se odgovori na ovo pitanje je da se podseti da dete ne uzima obzir samo jedan iskaz, već ceo kontekst, kako jezički, tako i vanjezički, i da se u diskursu pre ili kasnije otkrivaju svi argumenti jednog glagola. Iskazi majke mogu 32 na primer da teku jedan za drugim, ali da nijedan od njih nema sve argumente tranzitivnog glagola: (15) Zalepiću ja. [uzima sličicu od deteta] Mama će. [govori o sebi] Zalepiću sličicu. [lepi na svesku] Isto tako, može se lako zamisliti da između majčinih iskaza postoje kraće pauze, kao i da se drugi učesnici u interakciji uključuju svojim iskazima. U toj situaciji nije jasno kako dete shvata da je reč o različitim argumentima istog glagola? Istraživanja na različitim jezicima koji dopuštaju elipse pokazuju da su deca na ranim uzrastima veoma osetljiva na kontekstualne pokazatelje u diskursu koji nose informacije o učesnicima događaja, odnosno o argumentima glagola koji su izostavljeni (Allen S. E., 2008; Allen S. , 2000) (Choi, 1998; Clancy, 2003). Ovo bi moglo biti makar delimičan odgovor na postavljeno pitanje. Isto tako, čak iako su argumenti izostavljeni, postoji ipak izvesna verovatnoća da se glagoli određene semantičke kategorije pojave u određenom rečeničnom profilu. Na primer, tranzitivni glagoli će se češće pojavljivati sa dve imeničke reči, nego intranzitivni (Lee & Naigles, 2005; Gleitman, Cassidy, Nappa, Papafragou, & Trueswell, 2005). Međutim, podaci pokazuju da su statističke pravilnosti nekad nedovoljne. Tako je ustanovljeno da bi mladi govornici jezika Tzeltal Maya mogli da čekaju godinama pre nego što se u inputu pojavi informacija da je ditranzitivni glagoli imaju više argumenata nego tranzitivni (Bowerman & Brown, 2008). Vilkins (Wilkins D. , 2008) je u svom istraživanju na australijskom jeziku Arrentre pratio upotrebu glagola čija značenja odgovaraju srpskim glagolima staviti i videti. Oni imaju identičnu argumentsku strukturu koja okuplja tri učesnika realizovanu morfološki markiranim padežima ergativ (agens koji stavlja/vidi), akuzativ (objekat koji se stavlja/vidi) i dativ (mesto gde se stavlja/vidi). Pošto klasična teza o sintaksičkom samopokretanju tvrdi da se značenje glagola prepoznaje na osnovu argumentske strukture, moglo bi se očekivati da deca imaju teškoća da razlikuju značenja ova dva glagola. Autor naglašava da je reč o jeziku koji 33 dozvoljava ekstenzivno izostavljanje argumenata, te u svom istraživanju želi da pokaže da statističke pravilnosti u pogledu upotrebe odnosno elipse pojedinih argumenata mogu bolje ukazivati na značenje glagola nego sama argumentska strutkura. On je ustanovio da se u jeziku odraslih dva glagola, uprkos identičnoj formalnoj strutkuri, veoma razlikuju po frekvenci realizacije svojih argumenata: staviti realizuje argument mesta znatno češće nego argument objekta, a videti obrnuto. U spontanoj produkciji dece uzrasta 6-10 god glagol staviti ima sličnu distribuciju kao kod odralih, a interesantan nalaz se dobija za glagol videti – koristi se isključivo sa argumentima agensa i objekta, a argument mesta se dosledno ispušta, kao da je u pitanju dvorekcijski tranzitivan glagol. Da bi dodatno proverio nalaz, Wilkins organizuje i eksperiment u kome se od istih ispitanika očekuje da opiše niz slika. Kritična slika koja provocira upotrebu glagola videti sa sva tri argumenta (Dečaci su videli ptičicu u gnezdu) kod dece je provocirala iskaze koji su imali ili elidovan argument mesta, ili je on bio obeležen pogrešnim padežom tako da je ceo iskaz dobijao drugo značenje. Iz ovih nalaza je vidljivo da u jeziku Arrernte čak i deca na relativno visokom uzrastu imaju teškoća sa argumentom mesta uz glagol videti. Autor to objašnjava činjenicom da argumentska struktura toga glagola odstupa od tipične argumentske strukture glagola sa tim značenjem koja postoji u većini jezika (dvorekcijski tranzitivan glagola sa argumentima subjekta i objekta). Nalazi pokazuju da, suprotno predikcijama teze Glajtmanove o sintaksičkom samopokretanju, značenje glagola se ne crpi iz argumentske strukture, već iz statističkih regularnosti koje dete crpi iz ulazne građe. (Tvrdi se i da postoje argumentske strukture koje su prirodnije za određeno značenje glagola nego neke druge – videti ovde ima vrlo atipičnu AS. Autor zaključuje da je statistički profil argumentske strukture glagola kros-lingvistički sličniji nego što se to čini samo na osnovu opisa argumentske strukture po jezicima. Dakle postoje prirodnije i manje prirodne veze između semantike i sintakse). Istraživanja takođe pokazuju da omisija argumenata može biti uslovljena i semantičkom složenošću glagola (Brown P. , 2008). Autorka je pokazala da u jeziku Tzeltal Maya glagoli koji imaju specifičnije značenje dozvoljavaju mogućnost 34 izostavljanja argumenata češće nego glagoli opštijeg značenja. Takav nalaz je dobijen kako u uzorku jezika odraslih, tako i kod dece. Allen (2008) je proučavao koliko deca poznaju pragmatske karakteristike diskursa koje navode odrasle govornike da izostave pojedine argumente glagola. Ispostavilo se da su deca i na ranim uzrastima osteljiva na široki spektar činilaca koji utiču na izostavljanje argumenata, i da bi prema tome mogla da ih koriste kao izvor informacija za one argumente koji nisu eksplicirani. 1.3.4 Tranzitivnost i kauzativnost Teze o semantičkom i sintaksičkom samopokretanju pretpostavljaju da tranzitivni glagoli imaju dvorekcijsku argumentsku strukturu koja okuplja dva učesnika događaja (agens i pacijens, odnosno subjekat i direktan objekat), a da sam glagol nosi značenje kauzativnosti koje ishodi promenom stanja objekta nad kojim se vrši radnja. Istraživanja međutim pokazuju da predstava o promeni stanja asocirana sa tranzitivnim glagolima nije nužno prisutna, kako kod dece (Wittek, 2008), tako ni kod odraslih u različitim jezicima (Pederson, 2008). Ispitanici ovih istraživanja pokazuju sklonost da tranzitivne glagole kao što su ubiti, otvoriti, slomiti, tumače kao aktivnosti u pravcu promene stanja objekta, a ne kao aktivnosti koje nužno uključuju i samu promenu stanja. Da bi se bolje shvatila ova razlika, kao analogija se može navesti razlika između nesvršenog i svršenog oblika glagola koja postoji u srpskom jeziku (prati vs. oprati) gde je vidljivo da nesvršeni oblik ne podrazumeva da je radnja zaista i završena, odnosno da je objekat opran. Ovakva interpretacija tranzitivnih glagola kod dece i odraslih u nekim jezicima predstavlja problem za teze o samopokretanju, jer obe pretpostavljaju da je predstava o izmeni stanja nužna odlika tranzitivnosti glagola. Ovi nalazi, kao i prethodni, pokazuju da se semantičke reprezentacije ne sparuju na univerzalan način sa sintaksičkim ulogama. 35 1.3.5 Glagolska polisemija i višestruki rečenični modeli Još jedna prirodna karakteristika jezika može biti problem za hipotezu o urođenim pravilima povezivanja. Naime, mnogi glagoli se mogu pojaviti u više nego jednom sintaksičkom okviru, odnosno u više rečeničnih modela, što je dalje često povezano i sa glagolskom polisemijom. Glagoli koji mogu biti upotrebljeni u različitim rečeničnim modelima, često u njima nose i različita značenja. Dobar primer ove vrste je glagol imati u srpskom jeziku koji ima dva značenja: značenje posedovanja (npr. Ja imam novi kaput) i egzistencijalno značanje (npr. Ima kolača). U značenju posedovanja glagol imati je tipičan dvovalentan glagol sa argumentima subjekta i direktnog objekta. Međutim u egzistencijalnom značenju glagol imati je neprelazan i zahteva samo jednu dopunu – subjekt. Može se zamisliti da pored ranije prikazanih teškoća, ovo može predstavljati dodatni problem detetu tokom usvajanja jezika. Ukoliko dete sreće jedan glagol u jednom kontekstu sa jednim argumentom, a potom u drugom kontekstu sa dva ili čak tri argumenta, kako će odrediti značenje? Kako će znati da li je reč o različitim značenjima glagola ili samo o mogućem izostavljanju jednog od argumenata? 1.4 KONSTRUKCIONA GRAMATIKA Konstrukciona gramatika predstavlja pokušaj napuštanja nativističke teze o siromaštvu ulazne stimulacije i neophodnosti da se pretpostavi urođeno apstraktno jezičko znanje. Konstruktivisti tvrde da je jezik naučljiv putem opštih mehanizama generalizacije prisutnih i u drugim domenima kognitivnog funkcionisanja (Baybee & Slobin, 1982; Baybee & Moder, 1983; Jackendoff, 2002; MacWhinney, 2004; Tomasello, 2003). Istorijski koren konstruktivističkog pristupa među lingvistima je rad Čarlsa Filmora (Fillmore, 1968; Fillmore, 1988). Polazi se od holističke pretpostavke da je jezička uporeba ključni element za izgradnju sistema, i da sve konstrukcije u jeziku ravnopravno učestvuju u procesu izgradnje gramatičkih struktura. Ovaj pristup 36 takođe pretpostavlja da su različiti nivoi jezika (fonologija, morfologija, sintaksa, semantika, pragmatika, diskurs) ravnopravni izvori za saznavanje značenja, čime se negira nativistička teza da su neke strukture bazičnije od drugih. Podsetimo se tim povodom generativnog pristupa u kome se tvrdi da se generalizacija vrši od semantičkih uloga na sintaksičke kategorije (Pinker, 1989), ili se iz urođenih sintaksičkih predstava zaključuje od sematnici (Gleitman L. , 1990). Prema ovom modelu jezičko funkcionisanje nije izolovana, modularna funkcija već je deo kominikacije u najširem smislu i duboko je integrisana sa funkcijama mišljenja. Jezičko funkcionisanje ima i svoja unutrašnja lingvistička ograničenja specifična za dati jezik, ali je pored toga podložno i drugim ograničenjima iz različitih izvora (pragmatskih, komunikacionih, kognitivnih, razvojnih). Pretpostavlja se da sva ova ograničenja jednako učestvuju prema sopstvenim zakonistostima u formiranju jezičkog obrasca, ali i međusobno čine mrežu interakcijskih ograničenja čija rezultanta takođe utiče na ishod. Ovakva sadejstva integrišu formu i funkciju na način specifično konvencionalizovan za dati jezik. Gramatika prema ovom shvatanju predstavlja ne skup apstraktnih pravila (pogotovo ne urođenih) koje govornik sledi u produkciji i razumevanju jezika, već mrežu svojstava koja se međusobno prepliću i nadopunjavaju u svrhu enkodiranja i dekodiranja značenja svih mogućih vrsta. U proteklim godinama konstruktivistički model zasnovan na upotrebi prerastao je u uticajnu školu koja nudi objašnjenja kako funkcionišu i kako se razvijaju mentalni leksikon i gramatika, kao i kako se razvijaju argumentske strukture maternjeg jezika (Goldberg A. , 2006; Tomasello, 2000a; Tomasello & Brooks, 1999; Akhtar, 1999; Tomasello, 2003). Glavno pitanje koje se postavlja je šta je to što govornici jednog jezika treba da znaju i razumeju da bi mogli uspešno da koriste taj jezik? 37 1.5 USVAJANJE JEZIKA ZASNOVANO NA UPOTREBI Psihološki pristup blizak konstrukcionoj gramatici u lingvistici je teorija usvajanja jezika zasnovana na upotrebi koju ćemo u ovom tekstu ponekad skraćeno nazivati teorija upotrebe (Tomasello, 2000a; Tomasello, 2003). Polazište ove teorije je teza da postoji suštinska razlika između gramatike dece i odraslih jer je dečja gramatika manje opšta i manje apstraktna od gramatike jezika odraslih. Zbog toga se ovo stanovište nekad u literaturi naziva tezom o diskontinuitetu (za razliku od nativističke teze o kontinuitetu). Osnovna teza ovih istraživača je da pravila povezivanja semantike i sintakse nisu urođeno svojstvo ljudskog novorođenčeta, već znanje koje se stiče induktivnim učenjem. Deca usvajaju „jezičke jedinice u kojima je združeno više lingvističkih elemenata koji se zajedno koriste za relativno koherentnu komunikacionu svrhu“ (Tomasello, 2003). Gramatičke konstrukcije su u ranim razvojnim fazama i semantički ograničene samo na jedan manji broj visokofrekventnih, i interakcijski i pragmatski markantnih reči. Generalizacija sa ove u početku ograničene leksike odvija se putem opštih principa učenja i kognicije kao što su analogija, pronalaženje opštih obrazaca, shematizacija i apstrakcija (Tomasello, 2003). Istraživanja konstruktivista pokazuju da rana gramatika nije tako sistematična i produktivna kako bi sledilo iz teze o urođenim jezičkim apstrakcijama, već da se prve kombinacije grade oko visoko-frekventnih reči koje kao ostrvca privlače one reči koje dete i inače pronalazi u inputu (Childers & Tomasello, 2001; Tomasello, 2003; Lieven, Pine, & Baldwin, 1997; Lieven E. , 2008). Čilders i Tomaselo (Childers & Tomasello, 2001) su u svom istraživanju pokazali da dvoipogodišnjaci u engleskom jeziku grade predikatsku rečenicu oko pojedinih leksičkih jedinica kakve su, na primer, zamenice, i da u početku nisu u stanju da obave generalizaciju sa tih reči na druge reči u istoj imeničkoj funkciji. U eksperimentu su bile prezentovane tranzitivne rečenice sa pseudoglagolom (He is VERB-ing it), a zadatak ispitanika je bio da produkuju drugu rečenicu od istog pseudoglagola. Jednoj grupi dece su date samo pune imenice na mestu subjekta i objekta tranzitivnog pseudoglagola, a drugoj 38 polovini imenica i zamenica na mestu subjekta i objekta. Pokazalo se da su samo deca koja su dobila imenicu i zamenicu mogla kreativno da produkuju novu rečenicu, ali ne i oni koji su imali samo imenice. To znači da se rane konstrukcije prvo grade oko pojedinih leksičkih i morfoloških jedinica kao što su zamenice, i da su one polazna osnova dalje generalizacije. Slično je dobijeno i u eksperimentu razumevanja, što potkrepljuje tezu da dete u početku jezičkog razvoja glagol kombinuje sa manjim brojem visoko-frekventnih leksičkih jedinica, pre nego što postane sposobno da prepozna apstraktnu kategoriju imenice i izvrši generalizaciju sa jedne imenice na drugu. 1.5.1 Semantička svojstva ranih glagola Istraživanja su pokazala da prvi iskazi vrlo često obeležavaju promenu stanja (otvori, popravi), kontrast između prisustva, odsustva i ponovnog javljanja značajnog objekta ili osobe (ode, nema, daj, gde), neke značajne aktivnosti (ajde, još), razmenu objekata (daj, gde je), promenu mesta (pao, dole, gore), kretanje objekata ili živih bića (ode, donesi) (Tomasello, 1992; Clark E. , 1993; Brown R. , 1973). Lingvistika razlikuje klase glagola prema semantičkim karakteristikama, a neke od tih klasifikacija su povezane sa gramatikom padeža i tematskim ulogama (Chafe, 1970; Cook, 1979). Chafe (1970) zastupa tezu da se rečenica gradi oko predikativnog elementa, glagola, i da semantika glagola određuje značenje imenice, argumenta, i kakav će odnos sa argumentom biti uspostavljen. Ove klasifikacije razlikuju: stativne glagole (stanja), glagole promene stanja, glagole aktivnosti, postignuća i slično. U stativne glagole spadaju oni koje se odnose na stanja koja traju izvesno vreme kao što su spavati, voleti, znati. Glagoli promene stanja se odnose na situacije čiji je prototip kauzalna promena stanja u prostornom, vremenskom ili nekom drugom poretku stvari. U ovu kategoriju spadaju glagoli pasti, otići, slomiti, otvoriti, zatvoriti isl. U akcione glagole spadaju oni koji se odnose na neku konkretnu, perceptivno dostupnu senzo-motornu aktivnost koja uključuje telo ili delove tela kao što su trčati, vikati, gledati, svirati. U tu grupu spadaju i oni koji pored agensa 39 uključuju još jedan argument često izražen kroz direktan objekat (crtati, graditi, kuvati)4. Neki autori su pretpostavili da razlike u konceptualnoj složenosti glagola mogu biti relevantne za razvoj rečnika tako što bi se moglo očekivati da se kompleksniji glagoli usvajaju kasnije nego jednostavniji (Huttenlocher, Smiley, & Charney, 1983). Pokazali su da se glagoli kretanja i promenu stanja (ići, pasti) usvajaju ranije nego glagoli koji se odnose na aktivnost za koju je potrebna neka namera (npr. gurnuti, uhvatiti, nacrtati). Isto tako, među akcionim glagolima, oni koji upućuju na sopstvenu aktivnost se usvajaju brže nego oni koju upućuju na aktivnost druge osobe. Pretpostavka je zasnovana na tvrdnji da je deci na ranim uzrastima teško da shvate apstraktne pojmove i odnose koji nisu perceptivno dostupni, i da teže razumeju glagole koji upućuju na psihološka stanja, socijalne odnose, namere agensa i slično. Međutim, Tomaselovi nalazi ne daju jednoznačnu podršku ovim razultatima (Tomasello, 1992). U njima je vidljivo da se među prvim rečima u englekom jeziku zaista pronalaze prvo oni glagoli koje se odnose na kretanje i promenu stanja (npr. more, gone u značenju još i ode), ali da se u istom razvojnom periodu javljaju i glagoli čije značenje podrazumeva i poimanje nečije namere (move, get, stay, push, catch, try, u značenju pomeriti, uzeti, ostati, gurati, uhvatiti, probati). Pored toga, deca u ranim fazama označavaju i sopstvene aktivnosti kao i aktivnosti drugih ljudi. Ovakvi nalazi ne idu u prilog tvrdnjama koje su u prethodnom istraživanju izneli Huttenlocher i saradnici. Pored toga, dosadašnja istraživanja takođe pokazuju da deca već na prelingvalnoj fazi shvataju radnje, promenu stanja i ljudsku akciju, da mogu da predvide ishod radnje ili zbivanja i da razumeju cilj i namere aktera. Takođe, složene radnje sastavljene od niza prostijih se već na početku 2. godine opažaju kao celovita, jedinstvena i svrsishodna akcija koja stoji u jasnim odnosima kauzalnosti ili korelacije sa drugim dogođajima i namerama aktera (Csibra, Gergely, Biro, Koos, & Brockbank, 1999; Gergely & Csibra, 2003; Buresh, Woodward, & Brune, 2006). 4 Semantička svojstva utiču na broj i izbor argumenata glagola, ali nijedna semantička klasifikacija glagola nije povezana sa argumentskom strukturom tako da jednoznačno korespondira sa njom. 40 Iz toga sledi da su deca već na početku jezičkog razvoja opremljena bazičnim konceptualnim preduslovima za usvajanje glagola, i da to objašnjava pojavu da se glagoli različite konceptualne složenosti mogu pronaći u ranom govoru deteta. S druge strane, videli smo u prethodnom poglavlju da su nativisti ove sposobnosti pripisivali urođenim znanjima o semantičkim ulogama. Oba objašnjenja sugerišu da u vreme produkcije prvih glagola dete ima predstavu o njihovim argumentima, i da bi sa pojavom prvih glagola u spontanom govoru mogle rano da se očekuju i glagolske dopune. 1.5.2 Jezičko okruženje i kvantativni činioci u razvoju govora Jedna od osnovnih postavki u teoriji zasnovanoj na upotrebi je teza da je jezičko okruženje veoma značajan faktora razvoja. Ono determiniše karakteristike dečijih iskaza, ne samo tako što obezbeđuje osnovnu građu za usvajanje, već i tako što ima određene kvantitativne karakteristike koje se u savremenim istraživanjima razvoja govora pokazuju značajnim za formiranje početnog profila jezičke produkcije (MacDonald, 1999; Seidenberg, 1999; Saffran, 2001). Može se pretpostaviti da za najranije faze razvoja kada dete nema dovoljno razvijenih jezičkih sredstava na kojima bi zasnovalo raščlanjavanje iskaza odraslog, od posebnog značaja mogu biti jednočlani iskazi odraslih. Ustanovljeno je da negde oko 60% najranijih dečijih reči čine imena osoba, značajnih predmeta ili aktivnosti, uzvici, performativi (hajde, idemo, opet), i slično. Ispostavilo se da su to upravo one reči koje odrasli najčešće izgovaraju izolovano, u jednočlanim iskazima, ili na perceptivno markantan način, sa naglašavanjem, ili na početku ili na kraju iskaza (Ninio, 1993; Brent & Siskind, 2000). Švarc i Terel (Schwartz & Terrell, 1983) su proučavali koliko je izlaganja nove reči potrebno da bi dete počelo da je koristi u svojoj produkciji. Ustanovili su da je deci starosti između 12 i 18 meseci u proseku potrebno oko 12 izlaganja da bi je kasnije adekvatno upotrebili. Nalaz pokazuje da su u periodu od 10 nedelja usvojili 41 ukupno 35% od 16 reči koje su im prezentovane kao nove i u tom periodu izlgane 10 do 20 puta. Ovo istraživanje je takođe dalo i zanimljive nalaze o značaju vremenskom rasporeda u susretu sa novim rečima. Jednoj grupi dece je u periodu od 10 nedelja nova reč izlagana jednom u toku jedne sesije, a drugoj grupi dece dva puta u toku sesije. Ispostavilo se, naime, da je deci bilo potrebno jednako vremena da počnu da koriste tu reč (oko 6 do 8 nedelja) bez obzira nae to koliko puta je reč tokom jednog susreta izlagana. Ovaj nalaz govori o tome da je značajniji vremenski period i perzistentnost u izlaganju, nego sam broj ponavljanja u tom periodu. Sličan zaključak u pogledu vremenske organizacije izlaganja novih reči izvode Čilders i Tomaselo (Childers & Tomasello, 2002) a na osnovu nalaza da deca bolje uče imenice i glagole ako su im izlagani ravnomerno u nekom vremenskom intervalu, nego ako im je taj isti broj izlaganja prezentovan odjednom. Autori naglašavaju da su njihovi nalazi u skladu sa opštim zakonitostima učenja i pamćenja dobijenim i u drugim domenima koginitivnog funkcionisanja. Važno je i istraživanje koje objavljuju Markson i Blum (Markson & Bloom, 1997) u kome se zaključuje da deca novu reč nauče već posle nekoliko izlaganja i da zadržavaju to znanje dugo. Ovaj proces u literaturi je poznat pod nazivom brzo sparivanje, fast mapping, i često se tvrdi da je zasnovan na mehanizmu specifično namenjenom usvajanju jezika. Ovi autori međutim iznose da su iste nalaze dobili i za usvajanje činjenica i neverbalnih znanja, i iz toga zaključuju da procesi koji stoje u osnovi usvajanja jezika nisu modularni, već da su deo opštih zakonitiosti koginitivnog funkcionisanja. Rezultati idu u prilog teoriji upotrebe koja naglašava da je usvajanje jezika zasnovano na opštim procesima učenja i pamćenja koji nisu specifični za jezik kao što su analogija, šematizacija, distribuciona analiza i slično. first language: the early stages.niversity Press, 1973. 437 p.anguage: the early stagesdge, MA: Harvard University Press, 1973. 437 p.ambridge, MA: Harvard University Press, 1973. 437 42 2 CILJEVI ISTRAŽIVANJA Cilj ovog rada je da istražimo i opišemo pojavu i poziciju glagola u jezičkom sistemu ranog dečijeg govora, i da opišemo postepenu izgradnju predikatskog iskaza preko realizacije argumentske strukture u ranim fazama razvoja dečijeg govora. Iz uvodnih razmatranja videli smo da opis strukturalnih karakteristika ranih dečijih iskaza može biti značajan izvor informacija iz kojih se posredno mogu izvlačiti pretpostavke o mehanizmima jezičkog razvoja. Glavni cilj je da na uzorku spontanog govora proverimo da li u ranim predikatskim iskazima postoje pokazatelji koji svedoče o ranoj dostupnosti argumenata i urođenim apstraktnim znanjima o sematničkim ulogama i sintaksičkim funkcijama, ili je reč o postepenoj izgradnji predikatskih iskaza zasnovanoj na prilivu građe iz jezičkog okruženja. Videli smo u uvodu da su podaci o greškama hiper-generalazacija argumentske strukture poslužili Pinkeru da formuliše tezu o semantičkom samopokretanju, ali ako se imaju u vidu uzrasti na kojima su produkovani (3, 4, i 5. godina) moglo bi se reći da se javljaju u fazi vrlo intenzivnog gramatičkog razvoja, a ne na samom početku kada dete čini prve pokušaje da kombinuje dvočlane i tročlane iskaze. I teza o sintaksičkom sampokretanju je zasnovana na eksperimentima izvedenim na deci toga uzrasta, pa se može reći da nema pravih potkrepljenja za tvrdnju da se ove karakteristike mogu pronaći i u najranijim fazama jezičkog razvoja. Nedostaju istraživanja spontanog govora koja obuhvataju onaj uzani segment jezičkog razvoja koji se dešava na prelazu iz faze jednočlanih iskaza u fazu dvočlanih i višečlanih iskaza. Stoga se u ovom radu fokusiramo na opis rane spontane produkcije i analizu onih osobina koje mogu biti od značaja za odgovor na pitanje da li rani dečiji govor manifestuje osobine produktivnosti i apstraktnosti, ili je reč o postepenoj izgradnji i lokalnom kombinovanju pojedinih reči. Prvo se mora naglasiti da mnoga istraživanja pokazuju da su dečiji iskazi čak i na najranijim uzrastima veoma slični iskazima odraslih, i da je proprocionalno mali 43 broj iskaza koji po sastavu, obliku, strukturi odstupaju od obličja prisutnog u jezičkom okruženju (Brown R. , 1973; Pinker, 1984; Pinker, 1989; Tomasello, 2000a; Tomasello, 2000b) (Tomasello & Abbot-Smith, 2002; Tomasello, 2003). Tu naravno ne mislimo na fonološke karakteristike izgovora, koji je glavna prepreka u direktnom pretraživanju korpusa, o čemu će u sledećem poglavlju biti reči (vidi Metoda: Postupak pretrage), već o gramatičkim karakteristikama za koje su istraživači rano primetili da su vrlo stabilna razvojna kategorija. Navodi se da je broj negramatičnih konstrukcija u ukupnoj produkciji vrlo mali. Sam Pinker (1989) pocenjuje da se hiper- generalizacija argumentske strukture može pojaviti jednom u nekoliko hiljada iskaza. Brzina kojom dečiji iskazi poprimaju karakteristike jezika odraslih toliko je velika da se, po mišljenju mnogih, ne može objasniti induktivnim ili bilo kakvim drugim oblikom učenja, jer već sa 5-6 godina deca imaju formirane sve najvažnije jezičke obrasce. Ovo su vrlo česti argumenti koji se navode u prilog nativističkoj tezi o kontinuitetu prema kojoj deca poseduju gramatiku uporedivu sa gramatikom odraslih, tj. prema kojoj poseduju apstraktne jezičke kategorije kao što su imenice, glagoli, subjekt, predikat, objekat, i slično (Pinker, 1989; Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Fisher C. , 2002). Treba međutim imati u vidu da su deca stalno izložena govoru odraslih i da se sličnost dečijih iskaza sa jezikom odraslih može jednako dobro objasniti imitacijom i mehanizmima učenja. Takvo tumačenje više zastupaju konstruktivistički i funkcionalistički orijentisani istraživači, u čijim se istraživanjima pokazalo da su apstraktne kategorije u dečijim iskazima manje prisutne nego što se obično misli. Na ranim uzrastima mogu se pronaći lokalno upotrebljene konstrukcije čiji se sastavni elementi ne mogu pronaći produkovani sistematski u različitim iskazima, već samo u uskim okvirima sličnog jezičkog i situacionog konteksta (Bowerman, 1976; Brain, 1976; MacWhinney, 1978; Tomasello, 2000a; Peters, 1995). Takođe se navode i podaci dobijeni iz dnevničkih zabeleški o ranoj jezičkoj produkciji koji idu ovakvom tumačenju u prilog (Tomasello, 1992). Iz ovakvih nalaza on zaključuje da deca nemaju unapred formirane apstraktne jezičke kategorije, već da se one formiraju tek postepenim učenjem, a da jezički input u tome ima ključnu ulogu. 44 Istraživanje je usmereno na izgradnju iskaza i promene u jezičkom sistemu koje su indikativne za ovaj proces: promene u distribuciji vrsta reči tokom uzrasta i izgradnja glagolskog sistema posmatrana kroz upotrebu glagola, glagolskih dopuna i pratećih konstituenata. Pretraživaćemo glagole koje deca koriste polazeći od najranijeg uzorka koji smo zabeležili u našem korpusu (Anđelković, Ševa, & Moskovljević, 2001). To je uzrast od 18 meseci koji se i inače često navodi kao uzrast kritičan za razvoj jezičke strukture, i prekretnica u fazi prelaska sa jednočlanih na viščlane iskaze. Cilj nam je da ispitamo repertoar ranih glagola, njihove semantičke i sintaksičke karakteristike, zatim sintaksičke karakteristike iskaza u kojima se glagoli javljaju, i prisustvo odnosno odsustvo argumenata za pojedine glagole od posebnog interesa. Pratićemo ove karakteristike u 5 najnižih uzrasnih segmenata našeg korpusa (od 18 do 26 meseci), kako bismo mogli da uočimo promene koje se tokom uzrasta očekuju. Isto tako, urađeno je i poređenje sintaksičkih karakteristika iskaza odraslih sa karakteristikama iskaza dece. Istraživački zadaci Postavljeni su sledeći istraživački zadaci : 1. analiza prve pojave i rasprostranjenosti glagola u ranom dečijem govoru 2. analiza distribucije vrsta reči i pozicije glagola u jezičkom sistemu dece 3. pregled ranog inventara glagola dece; 4. analiza semantičkih karakteristika ranih glagola; 5. analiza argumentske strukture ranih glagola kod dece u poređenju sa argumentskom strukturom prema jezičkom standardu; 6. analiza realizacije argumenata pojedinih glagola kod dece; 7. poređenje sa realizacijom argumentske strukture tih istih glagola u jezičkom okruženju; 8. analiza broja konstituenta u ranim dečijim iskazima i praćenje povećanja dužine iskaza; 9. analiza konkatenacija u dečjim iskazima; 10. analiza grešaka i neologizama u ranom dečijem govoru. 45 Da bismo bolje uočili osobine predikatskih iskaza koje se očekuju na osnovu pretpotavke da deca raspolažu urođenim apstraktnim znanjem, u sledećem poglavlju iznosimo nekoliko predikcija nativizma. PREDIKCIJE NATIVIZMA O SVOJSTVIMA PREDIKATSKOG ISKAZA a. Predikcija o pojavi i rasprostranjenosti glagola u ranom dečijem govoru Izneli smo već u uvodu da se u tezi o semantičkom samopokretanju tvrdi da je preduslov za usvajanje glagola urođeno znanje o semantičkim ulogama učesnika u nekom događaju. Imenice se prema ovoj tezi lako sparuju sa objektima realnog sveta, jer u svesti deteta postoje urođene semantičke predstave o agensu, pacijensu, recepijentu, temi, koje onda predstavljaju osnov za razumevanje i produkciju glagola. Druga nativistička teza, o sintaksičkom samopokretanju, govori da urođene predstave o sintaksičkim kategorijama i odnosima pomažu detetu da „iščita“ značenje nepoznatog glagola iz sintaksičke strukture rečenice. Međutim, nedovoljno je eksplicitna u tome kojim se mehanizmima prepoznaje ta sintaksička struktura, jer je i za njeno prepoznavanje potrebno neko jezičko znanje u prepoznavanju imenica i razlikovanju od drugih kategorija reči. Iako se u okviru nativističkog pristupa razvila polemika oko toga koja je teza bliža istini, obe teze sadrže implikaciju da imenice razvojno prethode glagolima, i da su u ranoj dečijoj produkciji više rasprostranjene od glagola. b. Predikcija o dostupnosti argumenata ranih glagola Eksplicitna je pretpostavka nativističke teze da je govor modularna funkcija, i da se razvoj govora odvija nezavisno od razvoja drugih funkcija. U okviru nativizma teza o semantičkom samopokretanju pretpostavlja postojanje urođenih predstava o strukturi događaja i semantičkim ulogama učesnika, iz čega sledi da su detetu koje počinje da razume i koristi jedan glagol istovremeno dostupne i uloge agensa, 46 pacijensa, recepijenta i slično. To znači da se u spontanom dečijem govoru, sa pojavom prvih glagola vrlo brzo može očekivati i pojava glagolskih argumenata. c. Predikcija o broju argumenata ranih glagola Prema nativističkoj tezi o sintaksičkom samopokretanju, da bi usvojilo novi glagol, dete mora da se osloni na okolne imeničke fraze u iskazu i da iz njihovih sintaksičkih funkcija (subjekta, direktnog objekta, indirektnog objekta) prepozna značenje nepoznatog glagola. Pri tome se tvrdi da za razumevanje značenje novog glagola čak nije nužno prepoznavanje koje uloge zauzimaju pojedini učesnici, već da se na osnovu samog uočavanja broja učesnika (imeničkih reči u iskazu) glagol može svrstati u grupu tranzitivnih, intranzitivnih, i ditranzitivnih glagola (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994). Autori tvrde da su deca rano osetljiva na broj imeničkih reči, pa se može izvesti predikcija da se glagoli sa manjim brojem argumenata (intranzitivni) zbog jednostavnosti usvajaju ranije nego polivalentni glagoli (tranzitivni, ditranzitivni, četvorovalentni). d. Predikcija o polisemičnim glagolima U uvodu je takođe bilo reči o polisemičnim glagolima čija značenja imaju različitu argumentsku strukturu, i istraživanjima koja ukazuju da su sintaksičkih okviri dva značenja dovoljan izvor informacija za njihovo razumevanje (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994; Fisher, Gleitman, & Gleitman, 1991). Ovi autori, međutim, ne izvode predikciju koja sledi, a to je da bi na glagolima sa većim brojem značenja morale da se ispolje specifične razvojne zakonitosti povezane sa karakteristikama argumentske strukture pojedinih značenjskih likova. To takođe znači da se u spontanoj dečijoj produkciji ne očekuje rana pojava polisemičnih glagola. e. Predikcija o kanoničnosti ranih glagola Nativisti semantičke orijentacije takođe tvrde da postoje i urođena pravila povezivanja semantičkih uloga sa sintaksičkim funkcijama i da ta pravila određuju 47 da semantička uloga agensa pripada subjetku u rečenici, a uloga pacijensa i recepijenta funkcijama direktnog odnosno indirektnog objekta. Iz toga sledi da se može očekivati da se glagoli, čije su semantičke uloge kanonički povezane sa sintaksičkim funkcijama, rano usvajaju i da rano realizuju svoje argumente u spontanoj produkciji. S druge strane, glagoli sa nekanoničkim povezivanjem usvajaju se i prepoznaju tek kasnije. Ukoliko su značenja polisemičnog glagola takva da jedno značenje ima kanoničko, a drugo značenje nekanoničko povezivanje semantičkih uloga sa sintaksičkim funkcijama, to bi značilo da će se kanoničko značenje jednog glagola usvajati ranije i ranije pojaviti u spontanoj produkciji, nego nekanoničko značenje tog istog glagola. Na primer, u srpskom jeziku glagol imati u značenju posedovanja je tranzitivan glagol i ima kanoničku vezu semantičkih i sintaksičkih uloga jer je agens subjekt, a pacijens objekt rečenice: Jovan ima novi kaput. U egzistencijalnom značenju glagol imati je intranzitivan (Ima kolača) i ima sintaksičku formu koja odstupa od kanoničke - zahteva argument temu koji se u ovom slučaju realizuje u vidu logičkog subjekta markiranog genitivom (kolača). Iz ovih karakteristika moguća su dva ishoda - ili da se glagol imati usvaja kasno zbog semantičkih i sintaksičkih složenosti, ili da se glagol imati u dečijoj produkciji rano pojavljuje samo u jednom, kanonički povezanom semantičkom liku, značenju posedovanja. f. Predikacija o hiper-generalizacijama Nativisti tvrde da se jezički razvoj sastoji u usvajanju znanja o specifičnim karakteristikama maternjeg jezika (parametrima), a da se rana jezička produkcija oslanja na urođene apstraktne predstave. Iz toga sledi implikacija da se u ranom dečijem govoru mogu pronaći greške koje ukazuju na visoku apstraktnost jezičkih struktura i hiper-generalizaciju, i da je broj takvih grešaka kod mlađe dece veći nego kod starije. Što je usvajanje karakteristika maternjeg jezika više odmaklo, to bi broj hiper-generalizacija u spontanoj produkciji morao biti sve manji. 48 3 METODA 3.1 Uzorak dece Uzorak spontanog dečijeg govora je sakupljen i pohranjen u Srpskom elektronskom korpusu ranog dečijeg govora (Anđelković, Ševa, & Moskovljević, 2001), sačinjenom po međunarodnom CHILDES standardu (MacWhinney, 1989). Korpus omogućava automatsku, i poluatomatsku pretragu i kodiranje različitih karakteristika jezika i komunikacije. Uzorak obuhvata govor osmoro dece, kontinuirani snimak spontane interakcije dece u porodičnom okruženju, četiri dečaka i četiri devojčice. Uzorak je sniman longitudinalnim postupkom svaka dva meseca na uzrastima između 18 do 48 meseci starosti. Polovina porodica živi u Beogradu, a polovina u Banja Luci, i sve pripadaju srednjem socijalnom-ekonomskom sloju, sa najmanje jednim zaposlenim roditeljem. U svim porodicama roditelji imaju najmanje srednju stručnu spremu; dve majke su studenti; jedna majka ima završen fakultet, a jedna višu školu, a isto važi i za očeve. Pošto je u korpusnim istraživanjima uzorak dece uvek vrlo ograničen (u našem slučaju 8) to ograničava mogućnost statističke analize podataka i izvođenje generalizacija o opštim zakonitostima jezičkog razvoja. U ovom radu smo se trudili da statističkim postupcima istražimo ove pravilnosti gde god je to bilo moguće. S drruge strane, pošto su indiviudualne razlike na malim uzorcima uvek vrlo izražene, trudili smo se da kvantitativnu i kvalitativnu analizu vodimo tako da uzmemo u obzir individualne dinamike razvoja i da se u njima razmotre opšte zakonitiosti koje su od primarnog interesa za ovo istraživanje. 3.2 Uzorak govora U ovom poglavlju prikazujemo opšte podatke o veličini uzorka sa kojim raspolažemo. Tabela 1. sadrži podatke o ukupnoj veličini uzorka i vrednosti 49 osnovnih indikatora razvoja na najnižem dečijem uzrastu u korpusu (18 meseci), na prelazu u 3. godinu života (26 meseci) i na najvišem uzrastu (48 meseci). Mogu se pronaći informacije o broju nizova5, broju reči, odrednica i iskaza, kao i o prosečnoj dužini iskaza. Tabela 1. Opšti podaci o veličini uzorka i osnovnim indikatorima razvoja N ukupno odrasli deca deca18 deca26 deca48 Poduzorci 18-48 meseci (8 dece X 16 uzrasnih uzoraka) 128 128 128 8 8 8 Types (nizovi) 19192 13440 11191 1326 1531 1734 Tokens (nizovi) 1073301 832652 235400 7149 12124 21629 TTR 0,018 0,016 0,048 0,815 0,126 0,080 Types (odrednice) 11193 10150 5189 427 1013 1292 Tokens (reči) 995420 785142 205167 4300 10796 19763 TTR 0,011 0,013 0,025 0,099 0,094 0,065 N glagola (odrednica) 2727 2459 1250 92 275 386 N glagola (reči) 303786 225416 60749 1372 3498 5410 TTR 0,009 0,011 0,021 0,074 0,079 0,071 N iskaza 322454 226444 95071 5628 5484 7010 MLUw 3,184 3,544 2,305 1,227 2,104 2,872 SD 2.450 2,604 1,720 0,526 1,335 2,033 N iskaza sa glagolom 196058 151583 45445 1319 2825 3768 MLUw (iskazi sa glagolom) 4,070 4,364 3,071 1,398 2,566 3,704 SD (iskazi sa glagolom) 2,536 2,624 1,886 0,611 1,412 1,947 Podaci su sakupljani po „principu levka“. Prvo je ukupan uzorak poslužio za početnu analizu porasta broja dečijih reči i iskaza, distribuciju vrsta reči, analizu razvojnih promena u distribuciji, i poređenje sa uzorkom odraslih. Iz ove analize su isključene sve vokalizacije, onomatopeje i paralingvalne manifestacije koje mogu biti značajne u analizi interakcije, ali ne i za proučavanje razvoja predikatskog iskaza. Takođe su isključeni svi jezički produkti naučeni napamet kao što su pesmice, rime, 5 Terminom niz (engleski string) u korpusu označavamo svaki kontinuirani niz slova u rečenici između dva razmaka, a koji upućuje na neku glasovnu produkiju. Najčešće su u pitanju reči, ali nisu retke ni druge vrste oglašavanja, npr. produkcija u pokušaju, zamuckivanje, dečije reči, onomatopeje, uzvici, coktanje i druge nekonvencionalnizovane lingvističke i paraglingvistčke pojave. Zboga same prirode jezičkog razvoja, ovakvi nizovi naročito su frekventni u korpusima dečijeg govora. 50 brojalice, psovke, jer ne mogu biti verodostajan pokazatelj dečije jezičke produktivnosti. U daljoj analizi, glavni predmet istraživanja su glagoli i izgradnja predikatskog iskaza, pa su u tu svrhu izdvojeni samo oni iskazi koji sadrže glagole. (Tabela 1. sadrži između ostalog i podatke o broju glagolskih odrednica i reči, kao i o dužini iskaza sa glagolima). Takođe, gde god je to bilo moguće, isključene su i imitacije glagola u slučajevima direktne replikacije iskaza-modela koji je neposredno prethodio detetovom iskazu. Ukoliko je došlo do izmene jednog dela iskaza, skraćenja, izmene reda reči ili izmene oblika pojedinih reči, iskaz nije isključivan, jer svedoči o jezičkom procesiranju i predstavlja indikator jezičke produktivnosti. Ciljevi istraživanja su u daljem postupku nametnuli potrebu da se fokusiramo na pojedine segmente korpusa zavisno od konkretnog istraživačkog problema. Tako, da bismo dobili odgovore na pojedina pitanja uključivali smo samo najniže uzraste, ili samo manji broj odabranih glagola, ili, ukoliko se to pokazalo relevatnim za određeni problem, uzimali smo u obzir i individualne razlike, pa su pojedini segmenti ovog rada bili usmereni i na jezičku produkciju pojedinačne dece. Od primarnog interesa su rane faze jezičkog razvoja, pa smo najveći deo analiza uradili na najnižim uzrastima, na malom broju odabranih glagola. Reč je o periodu u kojem se javljaju prve kombinacije reči, formiraju rani višečlanih iskazi i uspostavlja njihova početna struktura. Analiza realizacije argumentske strukture izvedena je na 3 visoko-frekventna glagola (tačnije 2 glagola, a 3 značenja) kod sve dece na prvih pet uzrasta u korpusu (18, 20, 22, 24 i 26 meseci). Na tom istom uzorku je urađena i analiza konkatenacija (nizanja reči u iskazu), i analiza grešaka i hiper- generalizacija. Ostale analize koje se odnose na opštu produktivnost reči i iskaza, povećanje rečnika, produktivost glagola (broj odrednica i broj reči), distribuciju vrsta reči, zatim i pretraga neologizama u dečijem govoru urađene su na ukupnom uzorku (8 dece na 16 uzrasnih segmenata, 18-48 meseci). 51 3.3 Postupak pretrage Upotreba elektronskog korpusa u istraživanjima jezika podrazumeva mogućnost automatske pretrage unapred kodiranog jezičkog materijala. Srpski elektronski korpus ranog dečijeg govora ima mogućnost automatske lematizacije reči ponderisane frekvencom na osnovu Frekvencijskog rečnika savremenog srpskog jezika (Kostić, 1999). Međutim, pretraga korpusa dečijeg govora skopčana je i sa problemima pronalaženja reči koje su izgovorila deca, a koje po fonološkim karakteristikama odstupaju od standardnog oblika u razvijenom jeziku. Takve reči se „otimaju“ automatskoj lematizaciji, i potrebno ih je pronaći „ručno“. Ovaj postupak postaje naročito značajan u istraživanjima ranog razvoja u kojima fonološka struktura reči još nije stabilizovana, i što je uzrast niži to je veći broj nepronađenih reči. Nevolja je što tačnost pretrage reči opada na mlađim uzrastima i to se, naravno, nepovoljno odražava na pouzdanost podataka o samim počecima jezičkog razvoja. Analizi koja sledi prethodilo je višemesečno „čišćenje“ korpusa od nepronađenih i pogrešno lematizovanih reči i njihova priprema i obeležavanje za dalju adekvatnu pretragu. Taj se postupak nije odnosio samo na glagole, već na sve reči, jer se u funkciji realizacije argumentske strukture glagola mogu naći praktično sve vrste reči. 3.4 Procena tačnosti Radi opšte orijentacije važno je da navedemo procenu tačnosti pretrage korpusa. Izračunali smo da je posle višemesečnog „čišćenja“ u dečijoj produkciji ostalo oko 13000 nelematizovanih nizova (pojedinačnih reči ili produkata) čije su značenje i funkcija u ovom trenutku nepoznati, što predstavlja 5,6% produkata u dečiju produkciju, ili oko 1,3% produkata u odnosu na ukupan korpus. S druge strane, i sama automatska lematizacija na osnovu Frekvencijskog rečnika srpskog jezika (Kostić, 1999) ima izvestan broj grešaka, kojih prema proceni ima oko 3% (Ilić & Kostić, 2002). 52 Treba naglasiti da je tačnost obrade najveća kod glagola i imenica zbog relativno niske homografije. Osim toga, veliki broj reči je ručno obeležavan, tako da se može reći da je deo korpusa koji je za nas od najvećeg interesa (iskazi sa glagolima) i u dečijoj produkciji i kod odraslih obrađen sa relativno visokom tačnošću. U rezultatima koji slede, što je „krupniji kadar“ kroz koji posmatramo delove korpusa to je tačnost veća, jer su ti delovi korpusa za svrhu ovog rada prolazili kroz ručnu obradu i veći broj kontrola. 53 4 REZULTATI 4.1 OSNOVNE MERE JEZIČKOG RAZVOJA: GRUPNA I INDIVIDUALNA RAZVOJNA DINAMIKA Pojavu i rasprostranjenost glagola u dečijem govoru prikazujemo na dva načina: a. merama koje prikazuju produkciju reči, i b. merama koje prikazuju produkciju iskaza. 4.1.1 Produkcija reči Radi opšte orijentacije u prilogu 1. (na kraju rada) prikazujemo aproksimaciju ukupnog broja odrednica i reči u korpusu u dečijoj produkciji, kao i pregled TTR količnika odrednica i reči (Type/token ratio). Podaci su u tabelama razvrstani po individualnoj deci i po uzrastima. Odmah zatim sledi prilog 2. sa brojem glagolskih odrednica i reči, i TTR količnikom. Najveći broj glagola u korpusu prošao je kroz ručnu proveru, tako da su podaci u ovom slučaju znatno precizniji nego u slučaju ukupnog broja odrednica i reči. Podaci su u prilogu razvrstani tako da prikažu produkciju svakog deteta na uzrastima od 18 do 48 meseci (ukupan korpus). Grafički prikaz porasta broja glagolskih odrednica i njihove ukupne frekvence kroz uzraste prikazan je na slikama 1. i 2. Analiza varijanse je pokazala da broj glagolskih odrednica kod dece značajno raste sa uzrastom F=14,425 df=15 MSE=5573,7 p<0,01 (slika 1). Statisitčki značajan porast pokazuje i ukupna frekvenca glagola po uzrastu: F=8,249 df=15 MSE=222820,9 p<0,01 (slika 2). Oba indikatora svedoče o stabilnom povećanju dečije govorne produkcije. 54 Slika 1. Porast broja glagolskih odrednica po uzrastu Slika 2. Porast ukupne frekvence glagola po uzrastu Priroda materijala sa kojim radimo (korpus dečijeg govora) ograničava veličinu uzorka na svega osmoro dece. Zbog mogućih velikih razlika između pojedinačne dece, važno je da pratimo i inidividualne krivulje. Na slikama 3. i 4. prikazujemo kretanje istih ovih indikatora kod pojedinačne dece. Vidimo da broj odrednica kao i ukupna frekvenca produkovanih glagola kod pojedinačne dece varira kroz uzraste 0 20 40 60 80 100 120 140 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 ty p e s N odrednica glagola: deca 18-48 meseci 0 100 200 300 400 500 600 700 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 to ke n s Freq glagola: deca 18-48 55 uz uspone i padove, ali da je porast koji smo stastički ustanovili na uprosečenim podacima ipak prisutan kod sve dece na oba indikatora. . . Slika 3. Broj glagolskih odrednica kod pojedinačne dece po uzrastu Slika 4. Ukupna frekvenca glagola kod pojedinačne dece po uzrastu Zapazimo i to da se pojedinačne krivulje broja odrednica u prvih pet uzrasta (do 26 meseci) manje prepliću (slika 3), odnosno da se deca na početku razvoja međusobno više razlikuju. To važi i za frekvencu glagola koje produkuju (slika 4), što svedoči o tome da su individualne razlike u početku izraženije nego na kasnijim 0 20 40 60 80 100 120 140 160 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 N Glagoli odrednice: deca 18-48 ana ane dac jel laz luk mil 0 200 400 600 800 1000 1200 1400 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 N Glagoli reči: deca 18-48 ana ane dac jel laz luk mil 56 uzrastima. Ova pravilnost će biti prisutna i kasnije na drugim indikatorima razvoja. To je ujedno i razlog zbog kojeg smo u daljim analizama, gde god je to bilo nephodno, pratili i razvojnu dinamiku pojedinačne dece. TTR količnik broja odrednica i reči je pokazatelj ponavljanja reči u uzorku, ili leksičke raznovrsnosti dečije produkcije6. Teorijski, što je TTR manji, to je leksička raznovrsnost veća. Analiza varijanse na uprosečenim TTR podacima, međutim, nije pokazala statistički značajne promene kroz uzrast. Slika 5. TTR količnik broja glagolskih odrednica prema frekvenci glagola kod pojedinačne dece na različitim uzrastima Na slici 5. vidimo da se uzrasne promene ispoljavaju u smanjenju individualnih razlika u TTR-u. Velike individualne razlike prisutne su u prvih nekoliko uzrasta, a zatim se kod sve dece TTR polako stabilizuje na vrednosti između 0,1 i 0,2. Porast leksičke raznovrsnosti kroz uzrast (ili pad TTR-a) je na nižim uzrastima vrlo nagao kod dece koja su sporija u početku razvoja (MIL, DAC, ANE). Izračunali smo i da TTR kod odraslih na različitim poduzorcima ima vrednosti između 0,06-0,14. Važno je napomenuti i da je vrednost TTR-a osetljiva na veličinu uzorka. Pošto je po prirodi stvari opšta produkcija kod dece manja nego kod odraslih, pogotovo na mlađim uzrastima, razlika među uzrastima je matematički 6 TTR = n odrednica / n reči 0 0.1 0.2 0.3 0.4 0.5 0.6 0.7 0.8 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 N TTR glagoli odrednice/reči: deca 18-48 ana ane dac jel laz luk mil 57 nužna, te ovaj pokazatelj dalje nećemo pratiti kao pouzdan pokazatelj razvojnih promena. 4.1.2 Produkcija iskaza Vrlo značajan pokazatelj razvojnih promena koji pratimo u ovom radu je dužina dečijeg iskaza. Pošto nas zanimaju pre svega razvojne promene koje se dešavaju u sintaksičkoj strukturi, analizu smo usmerili na predikatske iskaze, jer oni najbolje odslikavaju odnose među rečima i sintaksičku strukturu srpskog jezika. Iz korpusa su izdvojeni svi iskazi koji sadrže glagol, i na tom materijalu je računata prosečna dužinu iskaza MLU7 izražena kroz broj reči MLUw, a ne broj morfema MLUm kako je sugerisao Braun (Brown R. , 1973). On je bio primarno zainteresovan za sintaksički razvoj pa je ukazivao da je broj morfema u iskazu adekvatniji pokazatelj jezičkog razvoja nego broj reči. Međutim, da bi se dobio MLUm potrebno je da uzorak bude morfemizovan, odnosno da svaka reč u korpusu ima obeležene morfeme iz kojih je sastavljena, što sa većinom jezičkih korpusa nije slučaj. Postupak morfemizacije je vrlo složen i dugotrajan, pogotovo u slučaju sintetičkih jezika sa bogatom morfologijom kao što je srpski. Sa sličnim problemom sreli su se istraživači i u drugim jezicima pa su pojedina istraživanja imala za cilj da istraže validnost jednog i drugog načina merenja. Pokazalo se da su dužina iskaza izražena brojem reči MLUw i dužina iskaza izražena brojem morfema MLUm u različitim jezicima u vrlo visokoj korelaciji (0,97-0,99) i da MLUw može biti upotrebljen kao jednako pouzdana mera jezičkog razvoja (Parker & Brorson, 2005; Malakoff M. , Mayes, Schottenfeld, & Howell, 1999; Hickey, 1991). Prilog 3. na kraju rada sadrži numeričke podatke o broju iskaza sa glagolom na pojedinačnim poduzorcima (po deci i uzrastima), kao i prosečnoj dužini tih iskaza i njihovoj standardnoj devijaciji (MLUw i SDMLUW). 7 MLU – mean length of utterance 58 Analiza varijanse na prosečnoj dužini iskaza merenoj brojem reči MLUw pokazuje da postoji statistički značajan porast kroz uzraste kod sve dece (uprosečeno): F=38,397 df=15 MSE=4,155 p<0,01 (slika 6). Slika 6. Prosečna dužina iskaza na različitim uzrastima Slika 7. prikazuje prosečne dužine iskazа sa glagolom MLUw kod pojedine dece i otkriva da je ovo relativno stabilna mera individualnog razvoja, jer je pored sistematskog rasta po uzrastu primetno i „smirivanje“ krivulja u odnosu na prethodne grafikone koji su prikazivali mere produkcije reči. Slika 7. Prosečna dužina iskaza kod pojedine dece na različitim uzrastima 0.000 0.500 1.000 1.500 2.000 2.500 3.000 3.500 4.000 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 M LU w MLUw iskaza sa glagolima: deca 18-48 0 0.5 1 1.5 2 2.5 3 3.5 4 4.5 5 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 M LU w MLUw : deca 18-48 ana ane dac jel laz luk mil nik 59 Treba međutim, imati u vidu da je produkcija dugih iskaza inače relativno retka, ne samo kod dece zbog razvojnih ograničenja, već da je generalno retka iz pragmatskih razloga vezanih za prirodu razgovornog jezika. Zbog toga je bilo interesantno proveriti da li se razvojna ograničenja menjaju kroz uzraste, odnosno koliko „slobodnog prostora“ dete ima u produkciji dugih iskaza. Ovo se može proveriti uvidom u standardnu devijaciju dobijenu uz prosečnu dužinu iskaza, koja govori koliko iskazi variraju oko proseka u dužini, pa se tako može testirati da li se to variranje sistematski menja kroz uzrast. Očekujemo da su razvojna ograničenja za dužinu iskaza sa povećanjem uzrasta sve manja (jer su sposobnosti za produkovanje dugih iskaza veće), pa bi posledično i standardna devijacija oko dužine iskaza morala biti veća. Standardna devijacija dužine iskaza SDLUW pokazuje izrazito stabilan, gotovo pravolinijski porast po uzrastu. Analiza varijanse je potvrdila statističku značajnost toga porasta: F=34,706 df=15 MSE=1.817 p<0,01 (slika 8). Slika 8. Standardna devijacija dužine iskaza na različitim uzrastima Povećanje SDluw svedoči o većem rasponu u dužini iskaza na starijim uzrastima, odnosno da na starijim uzrastima deca imaju više „prostora“ da produkuju izrazito duge iskaze. Pretpostavljamo da je priroda ovog „prostora“ 0 1 2 3 4 5 6 7 8 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 SD m lu SDluw: deca 18-48 60 razvojna, odnosno da je reč o smanjenju kognitivnih ograničenja kroz uzrast. Ako posmatramo individualne krivulje, onda na jednom uzrastu deca sa većom SD imaju više produkovanih dugih iskaza, nego ona sa manjom SD koja imaju ograničene mogućnosti (slika 9)8. Velika stabilnost u porastu SD najbolje ide u prilog ovoj pretpostavci. Slika 9. Standardna devijacija dužine iskaza sa glagolom kod pojedine dece na različitim uzrastima Za nas je značajno i to da na merama prosečne dužine iskaza MLUw i standardne devijacije SDmluw individualni ispitanici duže vremena zadržavaju relativni položaj u grupi, nego što je to bio slučaj sa brojem odrednica i reči. Između 18 i 36 meseci, ispitanici se manje prepliću nego na prethodnim merama. Dvoje dece se više izdvaja od ostalih - ANA sa najrazvijenijom produkcijom, i nešto bržom dinamikom razvoja, i MIL koji je nešto sporiji od ostale dece i sustiže ih tek na uzrastu od oko 38-40 meseci. Prema tome, individualne razlike su na mlađim uzrastima relativno stabilne, i to će nam u kasnijim analizama biti značajno. 8 Prosečna dužina iskaza je mera čija je distribucija na levoj strani ograničena dužinom 1 (minimalni broj reči u iskazu), a sa desne strane je teorijski neograničena. Stoga prosečna dužina iskaza MLUw i standardna devijacija SDluw teorijski ne ispunjavaju sve kriterijume normalnosti distribucije. Stoga bi za konačne zaključke o ovoj temi trebalo istražitti statističke pravilnosti odnosa prosečne dužine iskaza i standardne devijacije, i to bi trebalo sprovesti pre svega na uzorku razgovornog jezika odraslih, pa tek onda upoređivati sa dečijom produkcijom. Iz takvog istraživanja bi se dobila jasnija slika o razvojnim promenema. 0 0.5 1 1.5 2 2.5 3 3.5 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 SD SD dužine iskaza sa glagolom: deca 18-48 ana ane dac jel laz luk mil nik 61 4.2 VRSTE REČI I POLOŽAJ GLAGOLA U RAZVOJU JEZIČKOG SISTEMA U uvodu smo već naglasili da glagoli imaju centralno mesto u izgradnji jezičkog sistema jer su nosioci predikatske rečenice. U tom smislu usvajanje glagolskih reči i razvoj glagolskog sistema ima značajne posledice na razvoj celokupnog jezičkog sistema. Zbog toga nam je u ovom istraživanju značajno da istražimo rasprostranjenost glagola u uzorku dečijeg govora u odnosu na druge vrste reči, i da li se ta distribucija menja sa uzrastom. Podsećamo, takođe, da jedna od najuticajnijih teorija o usvajanju glagola (Pinker, 1984; Pinker, 1989) ima pretpostavku da je preduslov za usvajanje glagola urođeno znanje o semantičkim ulogama učesnika u nekom događaju. Značenjski aspekti iskaza su detetu dostupni na osnovu urođenih predstava, čak i pre nego što počne sa usvajanjem reči i gramatičkih pravila maternjeg jezika. Imenice se prema ovoj teoriji lako sparuju sa objektima realnog sveta na osnovu uočavanja kontingencije između reči i sveta, a na osnovu urođenih kategorija agensa, pacijensa, recipijenta, teme isl. Na taj način, razumevanje značenja glagola zasniva se na procesu semantičkog samopokretanja, koji se odvija iz pravca urođenih semantičkih uloga ka sintaksičkim funkcijama, i na osnovu, opet, urođenih pravila povezivanja ova dva domena. U tom smislu usvajanje imeničkih reči prema Pinkeru ima razvojno prvenstvo u odnosu na glagole. Mnoga istraživanja su zaista obezbedila značajne empirijske podrške za pretpostavku da usvajanje imenica prethodi usvajanju glagola, odnosno da rani dečiji rečnik sadrži mnogo više imeničkih reči nego predikatskih (Gentner D. , 1978; Macnamara, 1972; Nelson, 1973; Gentner D. , 1982; Gleitman, Cassidy, Nappa, Papafragou, & Trueswell, 2005). Neki autori, međutim, tu razvojnu prednost imenica tumače na potpuno drugačiji način nego što to čine zastupnici univerzalne gramatike. Gentnerova (1982) objašnjava da je sparivanje reči sa referentom (objektima realnog sveta) znatno lakše kod imenica, nego kod glagola, jer se referenti imenica u 62 ranom dečijem okruženju često odnose na konkretne perceptivno prisutne objekte. Ona nudi dva principa koji po njenom mišljenju objašnjavaju pravilnosti u usvajanju vrsta reči. Jedno je princip prirodnog razgraničenja (natural partitioning) koji govori o tome da imenice imaju to svojstvo da su značenjski razdvojene od ostalih imenica na onaj isti način na koji su objekti-referenti fizički razgraničeni od ostalih objekata i okolne sredine. Na taj način, imenice imaju gotove referente perceptivno dostupne detetu koje usvaja jezik. Drugi princip je relaciona relativnost (relational relativity) koji kaže da jednostavno sparivanje jedan-prema-jedan (prisutno kod imenica i objekata) ne postoji kod glagola, jer je razdvajanje pojedinih aspekata realnog sveta u slučaju događaja, transformacija i relacija mnogo složenije, nego u slučaju objekata. Jedna ista situacija, transformacija, događaj, može se opisati glagolima vrlo različitog značenja, zavisno od toga koji je aspekt situacije ili ugao posmatranja za govornika u tom trenutku značajan. Isto tako, poznato je da među različitim jezicima postoji veliki varijabilitet u načinu na koji je stvarnost mapirana na glagolski sistem, pa značenje glagola pokazuje znatno manje kros-lingivističke stabilnosti i univerzalnosti nego značenje imenica. Lingvisti su zbog toga istraživali jezike sa karakteristikama za koje bi se moglo pretpostaviti da idu u korist lakšeg usvajanja glagola, kao što su mandarinski. korejski i japanski (Choi, 1998; Choi & Bowerman, 1991; Choi & Gopnik, 1995). Pošlo se od pretpostavke da se u jezicima kod kojih je ispuštanje argumenata dozvoljeno, usvajanje glagola lakše, jer je frekvenca glagola u ulaznoj građi veća nego frekvenca imenica. Drugi faktor bi mogao biti morfolška složenost (ili jednostavnost) glagolskog sistema. Pokazalo se, međutim, da je slika složenija nego što se u početku mislilo, jer se pokazalo da u nekim jezicima za koje se očekivalo da olakšavaju usvajanje glagola, deca poznaju više imenica nego glagola (Au, Dapretto, & You- Kyung, 1994; Kim, McGregor, & Thompson, 2000). Pored toga, različiti autori su iste nalaze, na primer, o razvojnom prvenstvu imenica tumačili iz različitih teorijskih pristupa (npr. Pinker vs. Gentner). Tako, nalazi o razvojnom prventstvu imenica ili glagola sami po sebi nisu doprinosili kraju rasprave o tome šta je primarno (urođeno) znanje i da li ga uopšte ima. 63 Bez ambicija da u ovom istraživanju razrešimo tako složen problem koji nisu razrešila ni mnoga prethodna istraživanja, smatramo da je važno ispitati distribuciju vrsta reči kod dece na uzorku sprskog jezika iz nekoliko razloga. Prvo, proverićemo tvrdnje o razvojnom prvenstvu imenica nad glagolima, što je videli smo, vrlo značajna pretpostavka teze semantičkog sampokretanja, mada nije teorijski distinktivna, jer ga uspešno objašnjavaju i druga teorijska stanovišta (kognitivistička). Drugo, istraživanje radimo na srpskom jeziku koji je do sada u tom pravcu malo istraživan, a koji ima specifične karakteristike - slovenski jezik sintetičkog tipa sa bogatom imeničkom i glagolskom morfologijom, slobodnim redom reči i dozvoljenim ispuštanjem argumenata. Složena morfologije i slobodan red reči mogu u razumevanju biti izvor teškoća u prepoznavanju sintaksičke uloge pojedinih reči u iskazu. Međutim, morfemi imenica i glagola se transparetno razlikuju u srpskom jeziku, što je olakšavajuća okolnost za rano razlikovanje ove dve vrste reči. Kako se to rano razumevanje odražava na produkciju reči i iskaza, poseban je problem, tako da nije jednostavno predvideti koja kategorija reči bi u srspkom jeziku mogla biti „starija“ u ontogenentskom razvoju. Treće, saznanja o tome koja vrsta reči je „vodilja“ u razvoju dece koja usvajaju srpski značajna su i sa praktičnog stanovišta za konstrukciju i razvoj instrumenata i standarda za praćenje razvoja govora. Na kraju, pregled distribucije vrsta reči nam pruža sliku o celovitom razvoju jezičkog sistema. Ovi podaci poslužiće nam i kao orijentir za procenu individualnih razlika značajnih u daljoj analizi usvajanja glagola i glagolskih dopuna. Đ. Kostić i S. Vladisavljević (1995) su objavili studiju jezičkog razvoja jednog deteta sa kvantitativnim i kvalitativnim opisom strukturalnih karakteristika spontane produkcije od 0 do 24 meseca. Ona je pokazala da je kod ovog deteta u prvim iskazima prisutna dominacija imeničkih reči, i da se njihova proporcija sa uzrastom smanjuje u korist drugih vrsta reči (glagola, predloga, priloga, zamenica, prideva). Ovo je svakako podatak značajan za nas, i pretpostavljamo da bi se nalaz mogao ponoviti u našem istraživanju. 64 4.2.1 Distribucije vrsta reči Slika 10. sadrži podatke o zastupljenosti pojedinih vrsta reči u u jezičkom okruženju, a značajni su za poređenje sa distribucijom vrsta reči kod dece. Podaci obuhvataju produkciju odraslih na uzorcima dece različitog uzrasta, i uprosečeni su po deci, tj. po porodicama u kojima je snimanje obavljeno. Prikaz sadrži proporciju imenica, glagola, zamenica, prideva, priloga i predloga. Na grafikonu su rečce, uzvici, veznici i brojevi prikazani zajedno u kategoriji ostalo (OSTA). Glavni razlog objedinjenog prikaza u kategoriji ostalo je što u ovim kategorijama zbog visoke homografije dolazi do grešaka u automatskoj lematizaciji i pogrešnog prebrojavanja u korpusu. Kategorija ostalo (OSTA) sadrži i napamet naučene celine (pesmice, razbrajalice, psovke) koje nisu dobar pokazatelj jezičke produkcije. Zbog verodostojnosti proporcija osnovnih vrsta reči u odnosu na ukupnu produkciji, u kategoriju ostalo smo svrtali i one nizove koji predstavljaju glasovne manifestacije - vokalizacije, onomatopeje, uzvike, isl. Ovakvom organizacijom podataka omogućeno je jasno razdvajanje osnovnih vrsta reči važnih za praćenje razvoja gramatike, od svih drugih lingvističkih i paralingvističkih produkata koji nemaju stabilna semantička svojstva, niti značajan sintaksički potencijal. 65 Slika 10. Distribucija vrsta reči u jeziku odraslih na korpusnim uzorcima različitog uzrasta (uprosečno po deci) Slika 11. Distribucija vrsta reči kod dece na različitim uzrastima i u jezičkom okruženju (jok) 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 uzrast Vrste reči: jezičko okruženje 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% 18 20 22 24 26 28 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 jok Vrste reči: deca 18-48 i jok OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 66 Vidimo da grafik pokazuje vrlo ujednačenu distribuciju osnovnih vrsta reči kod odraslih po različitim uzrasnim poduzorcima. Stabilnost u distribuciji vrsta reči kod odraslih određena je snažnim strukturalnim ograničenjima jezika. To daje dobru osnovu za poređenje sa distribucijom vrsta reči kod dece, jer se može zaključiti da se svako moguće odstupanje dečije distribucije u odnosu na ovu može pripisati razvojnim promenama. Važno je, međutim, istaći da se proporcija vrsta reči kod odraslih u našem uzorku razlikuje od proporcija dobijenih iz Frekvencijskog rečnika savremenog srpskog jezika (Kostić, 1999). U Frekvencijskom rečniku pronalazimo podatak da proporcija glagola u srpskom jeziku iznosi 17,30%, imenica 33,81%, a zamenica 10,11%. U našem uzorku, međutim, glagoli zauzumaju 29,45%, imenice 14,97%, a zamenice 19,72%. Ova razlika se može se pripisati razlici u funkciji jezičke produkcije, jer su podaci iz Frekvencijskog rečnika dobijeni na pisanom jeziku. Razgovorni jezik pokazuje očigledno drugačije zakonitosti manifestovane u apsolutnoj dominaciji glagola, a zanimljiv je i veliki udeo zamenica. Kako poređenje sa pisanim jezikom nije predmet ovog istraživanja, ostavljamo ga za dalju elaboraciju u nekoj drugoj prilici, ali ovde treba naglasiti da je specifična distribucija vrsta reči u razgovornom jeziku uzrokovana komunikativnim potrebama sagovornika i zahtevima žive verbalne interakcije. U njoj glagoli imaju veoma značajno mesto, i taj nalaz opravdava predmet našeg istraživanja. Ovde se takođe može najaviti da će podatak o preovlađujućoj učestanosti glagola u odnosu na imenice u jeziku okruženju, biti veoma značajan u tumačenju nalaza koji slede, a koji se odnose na pitanje razvojnog prevenstva između glagola i imenica. Slika 11. sadrži podatke o zastupljenosti vrsta reči kod dece na uzrastima od 18 do 48 meseci i u jezičkom okruženju (stubić jok na krajnoj desnoj strani). Odmah pada u oči da se na početnim uzrastima distribucija kod dece vidno razlikuje od kasnijih uzrasta i od distribucije u jeziku odraslih. Na uzrastu od 26 meseci vrste reči dostižu proporcije koje odgovaraju proporcijama u jeziku odraslih. Napravili smo statističko poređenje zastupljenosti vrsta reči u dečijoj produkciji na prvih pet uzrasta sa distribucijom u jeziku odraslih. Prvo je urađeno poređenje svih 5 uzrasta sa distribucijom kod odraslih, a potom i poređenje svakog 67 pojedinačnog uzrasta (od 18 do 26 meseci) sa distribucijom odraslih. Tabela 2. sadrži rezultate koji pokazuju da su C-koefijenti u svim poređenjima statistički značajni. Vrsta reči kod dece 28-26 i u jezičkom okruženju N df Hi-sqaure sign. C-coef. sign svi uzrasti X odrasli 12277 30 572,361 0,01 0,211 0,01 18m X odrasli 7399 6 374,018 0,01 0,219 0,01 20m X odrasli 7496 6 201,953 0,01 0,162 0,01 22m X odrasli 7423 6 102,809 0,01 0,117 0,01 24m X odrasli 7960 6 49,316 0,01 0,078 0,01 26m X odrasli 8109 6 18,714 0,01 0,048 0,01 Tabela 2.: Rezultati poređenja distribucija vrste reči kod deca na uzrastima 18-26 meseci sa distribucijom u jezičkom okruženju Treba imati u vidu da smo u prethodnom poglavlju pokazali da se pojedinačna deca međusobno razlikuju na osnovnim merama jezičkog razvoja: broju reči i odrednica, prosečnoj dužini iskaza i standardnoj devijaciji dužine iskaza. Pošto je naše interesovanje usmereno na izvođenje opštih pravilnosti u razvoju, a u pitanju je period vrlo burnog jezičkog razvoja, treba proveriti da li je možda bilo preklapanja i međusobnog poništavanje individualnih krivulja ili distribucije vrsta reči kod individualne dece odgovaraju prikazanoj grupnoj distribuciji. Slike 12a i 12b sadrže prikaz zastupljenosti vrsta reči kod pojedine dece u periodu od 18-48 meseci. Nalaz o primetnim individualnim razlikama dobijen na osnovnim merama jezičkog razvoja dobija potvrdu i u prikazu zastupljenosti vrsta reči. 68 Slika 12a. Zastupljenost različitih vrsta reči na uzrastima 18-48 meseci kod pojedine dece (ANA, LAZ, LUK, NIK) 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% an a1 8 an a2 0 an a2 2 an a2 4 an a2 6 an a2 8 an a3 0 an a3 2 an a3 4 an a3 6 an a3 8 an a4 0 an a4 2 an a4 4 an a4 6 an a4 8 vrste reči ANA 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% la z1 8 la z2 0 la z2 2 la z2 4 la z2 6 la z2 8 la z3 0 la z3 2 la z3 4 la z3 6 la z3 8 la z4 0 la z4 2 la z4 4 la z4 6 la z4 8 vrste reči LAZ 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% lu k1 8 lu k2 0 lu k2 2 lu k2 4 lu k2 6 lu k2 8 lu k3 0 lu k3 2 lu k3 4 lu k3 6 lu k3 8 lu k4 0 lu k4 2 lu k4 4 lu k4 6 lu k4 8 vrste reči LUK 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% n ik 1 8 n ik 2 0 n ik 2 2 n ik 2 4 n ik 2 6 n ik 2 8 n ik 3 0 n ik 3 2 n ik 3 4 n ik 3 6 n ik 3 8 n ik 4 0 n ik 4 2 n ik 4 4 n ik 4 6 n ik 4 8 vrste reči NIK 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 69 Slika 12b. Zastupljenost različitih vrsta reči na uzrastima 18-48 meseci kod pojedine dece (ANE, DAC, JEL, MIL) 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% an e1 8 an e2 0 an e2 2 an e2 4 an e2 6 an e2 8 an e3 0 an e3 2 an e3 4 an e3 6 an e3 8 an e4 0 an e4 2 an e4 4 an e4 6 an e4 8 vrste reči ANE 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% d ac 1 8 d ac 2 0 d ac 2 2 d ac 2 4 d ac 2 6 d ac 2 8 d ac 3 0 d ac 3 2 d ac 3 4 d ac 3 6 d ac 3 8 d ac 4 0 d ac 4 2 d ac 4 4 d ac 4 6 d ac 4 8 vrste reči DAC 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% je l1 8 je l2 0 je l2 2 je l2 4 je l2 6 je l2 8 je l3 0 je l3 2 je l3 4 je l3 6 je l3 8 je l4 0 je l4 2 je l4 4 je l4 6 je l4 8 vrste reči JEL 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% m il1 8 m il2 0 m il2 2 m il2 4 m il2 6 m il2 8 m il3 0 m il3 2 m il3 4 m il3 6 m il3 8 m il4 0 m il4 2 m il4 4 m il4 6 m il4 8 vrste reči MIL 18-48 OSTA PREDL PRIL PRID ZAM IMEN GLA 70 Četvoro dece prikazano na slici 12a (ANA, LUK, LAZ i NIK), relativno rano uspostavlja stabilnu distribuciju vrsta reči, dok druga četvorka na slici 12b (ANE, DAC, JEL i MIL) pokazuje burniju razvojnu dinamiku na mlađim uzrastima. Dvoje dece se izdvajaju, ANA kao najbrža, i MIL kao najsporiji. Za nas je važno da uočimo da se kod sve dece proporcija pojedinih vrsta reči stabilizuje na prelasku između druge i treće godine života, u vreme kada počinje produkcija većeg broja dvočlanih i tročlanih iskaza. Faza pre toga sastoji se od jednočlanih iskaza i sporadičnih detetovih pokušaja da napravi prve kombinacije reči. Kvalitativna analiza izgradnje gramatičke kategorije glagola i realizacije argumentske strukture u ovom radu biće urađena upravo na tom malo proučavanom, prelaznom stadijumu razvoja (18-26 meseci). Distribucije „sporije“ dece (slika 12b) pokazuju da proporcija glagola na najnižem uzrastu iznosi oko 10%, ali postepeno raste krajem 2. i početkom 3. godine. Relativno je veliki raspon uzrasta u kome pojedinačna deca dolaze do proporcije glagola prisutne u jeziku odraslih (oko 30%). ANA ovu proporciju ima već sa 18 meseci zajedno sa proporcijom i drugih vrsta reči. Kod MIL to se dešava tek sa 32 meseca, a pre toga kod njega dominiraju vokalizacije i paralingvistička produkcija (kategorija ostalo). Na grafikonima se jasno vidi da su na ranim uzrastima te pojave zastupljene kod sve dece u visokom procentu (svetlo plava boja), a da kod sporije dece na mlađim uzrastima praktično dominiraju (slika 12b). 4.2.2 Da li imenice razvojno prethode glagolima? Podaci o distribuciji vrsta reči nam omogućavaju da odgovorimo na pitanje da li se u srpskom jeziku može dobiti potkrepljenje za veliku tezu o tome da imenice razvojno prethode glagolima i da predstavljaju osnovu za njihovo usvajanje. Potrebno je da proverimo proporciju imenica i glagola na najmlađem uzrastu, a naše predikcije se mogu kretati u dva suprotna pravca. Jedan je da na ranim uzrastima očekujemo veću zastupljenost imenica u odnosu na glagole. Ovo predviđanje je istovremeno u skladu i sa predikacijama nativista (Pinker, 1989), ali i drugih 71 teoretičara i istraživača (Gentner D. , 1978; Macnamara, 1972; Nelson, 1973; Gentner D. , 1982; Gleitman, Cassidy, Nappa, Papafragou, & Trueswell, 2005), kao i sa nalazom Kostića i Vladisavljevićeve (1995). Drugi pravac bi bio da na ranim uzrastima očekujemo veću zastupljenost glagola u odnosu na imenice, što bi bilo u skladu sa teorijom usvajanja zasnovanom na upotrebi i tumačenjima da deca slede distribuciju gramatičkih kategorija u jeziku odraslih (Tomasello, 2000a; Saffran, 2001; Mintz, 2003). To bi takođe bilo u skladu i sa našim ranijim nalazima o značaju frekvence za usvajanje jezičkih kategorija u srpskom jeziku (Savić & Anđelković, 2007; Putnik, 2009). Podaci, međutim, pokazuju da su na uzrastu 18 meseci dve vrste reči praktično izjednačene - glagola ima ukupno 17%, a imenica 15%, a na sledećem uzrastu njihova učestanost je 16% i 14% (slika 13). Kada se imaju u vidu dva moguća suprotna ishoda koja smo malopre naveli, ovaj nalaz ne daje jasne potvrde ni za jednu od iznetih predikcija. Slika 13. Proporcija glagola i imenica u dečijem govoru na uzrastima 18 i 20 meseci Međutim, detaljniji pregled podataka kod individualne dece daje drugačiju sliku i pokazuje da je postupak grupnog prikazivanja podataka ovde proizveo međusobno poništavanje individualnih krivulja razvoja. Na slici 14. vidimo da kod 0 5 10 15 20 18 20 % imenice/glagoli deca18-20 GLA IMEN 72 četvoro razvijenije dece dominiraju glagoli na prva dva uzrasta (ANA, LUK, LAZ, NIK). Međutim, „sporija“ deca produkuju više imenica nego glagola (ANE, DAC, MIL), s tim što JEL malo odstupa od grupe „sporijih“ jer na uzrastu 18 ima više glagola nego imenica. Statističkom analizom je provereno da li postoji značajnost razlika između dve kategorije reči na prva dva uzrasta kod svakog pojedinog deteta. Upoređena je ukupna frekvenca dve vrste reči (sabrana na dva uzrasta) i analiza je potvrdila da između imenica i glagola postoje statistički značajne razlike kod sve dece osim kod JEL i NIK (tabela 3). Statistička značajnost kod ANA, LUK, i LAZ govori o većem prisustvu glagola, a kod ANE, DAC, i MIL o većem prisustvu imenica. Izgleda da se individualne razlike u rasprostrenjenosti glagola i imenica mogu pripisati različitim razvojnim stadijumima pojedinačne dece, a da se u srpskom jeziku u ranim fazama jezičkog razvoja produkuje više imenica nego glagola (kao što su kod svog ispitanika ustanovili Kostić i Vladisavljevićeva, 1995). Kod JEL i NIK nema izraženih razlika između glagola i imenica, pa izgleda da su oni u nekoj fazi prelaska sa, slobodnije rečeno, „jezika imenica“ na „predikativni jezik“. Ako se ima u vidu i to da su u srpskom razgovornom jeziku odraslih dominantni glagoli u odnosu na imenice, može se konstatovati da smo dobili intrigantan nalaz, i na njega ćemo se vratiti kasnije u diskusiji. Tabela 3. Proporcija imenica i glagola kod pojedinačne dece na uzrastima 18 i 20m ana ane dac jel laz luk mil nik glagoli 32,72 7,29 13,66 15,38 20,08 25,93 0,75 18,06 imenice 23,05 15,47 19,62 14,58 7,54 20,39 3,04 15,91 hi-kvd 45,179 45,103 14,967 0,419 157,978 18,469 10,314 3,014 df 1 1 1 1 1 1 1 1 sign. 0,01 0,01 0,01 0,518 0,01 0,01 0,01 0,083 73 Slika 14. Proporcija imenica i glagola na uzrastima 18 i 20 meseci kod pojedine dece 0 10 20 30 40 ana18 ana20 % imenice/glagoli ANA 18-20 GLA IMEN 0 5 10 15 20 25 laz18 laz20 % imenice/glagoli LAZ 18-20 GLA IMEN 0 5 10 15 20 25 30 luk18 luk20 % imenice/glagoli LUK 18-20 GLA IMEN 0 5 10 15 20 25 30 nik18 nik20 % imenice/glagoli NIK 18-20 GLA IMEN 0 5 10 15 20 25 dac18 dac20 % imenice/glagoli DAC 18-20 GLA IMEN 0 1 2 3 4 mil18 mil20 % imenice/glagoli MIL 18-20 GLA IMEN 0 5 10 15 20 25 ane18 ane20 % imenice/glagoli ANE 18-20 GLA IMEN 0 5 10 15 20 jel18 jel20 % imenice/glagoli JEL8-20 GLA IMEN 74 4.3 INVENTAR RANIH GLAGOLA U prethodnom poglavlju smo istražili opštu dinamiku jezičkog razvoja kroz ceo uzorak koji nam stoji na raspolaganju. U poglavljima koja slede detaljnije ćemo istraživati usvajanje glagola, i to tako što ćemo, zavisno od postavljenih pitanja, birati pojedine segmente uzorka (uzraste, decu, glagole), one za koje smatramo da su relevantni za dobijanje odgovora na postavljeno pitanje. Jedan od prvih problema je pitanje sastava dečijeg rečnika u najranijim fazama jezičkog razvoja. Koje glagole deca prvo usvajaju, i da li se mogu očekivati neke pravilnosti u pogledu semantičkih i sintaksičkih karakteristika ranih glagola? U uvodu je već rečeno da iz obe nativističke teze slede izvesne predikcije o tome kom tipu glagola pripadaju oni koji se prvi usvajaju. Pinker (1984; 1989) je izneo da prema tezi o semantičkom samopokretanju i prelingvalno dete zna da se objekt sparuje sa imenicom, a aktivnost sa glagolom. On dalje tvrdi da se usvojaju prvo glagoli sa kanoničkim povezivanjem semantičkih uloga i sintaksičkih funkcija (agens sa subjektom, pacijens sa direktnim objektom). Tek kasnije dolaze glagoli nekanoničkog povezivanja, koji se usvajaju tako što se kod kanoničkih glagola uoče prateći morfo- sintaksički markeri. Oni zatim služe kao osnov za prepoznavanje nekanoničkih glagola i generalizaciju znanja sa kanoničkih na nekanonički povezane reči. Druga nativistička teza o sintaksičkom samopokretanju negira da razumevanje glagola počiva na urođenom semantičkom znanju, već naglašava značaj informacije prisutne u okolnim rečima i procesu koji se oslanja na sintaksičko okruženje (Gleitman L. , 1990; Gleitman, Cassidy, Nappa, Papafragou, & Trueswell, 2005; Fisher C. , 1996; Fisher C. , 2002). Pojedini predstavnici ovog pristupa, pritisnuti argumentima da je za tako nešto potrebno makar elementarno poznavanje jezika, i da nije jasno odakle se crpi početni zamajac sintaksičkog samopokretanja, tvrde da je dovoljno da se samo prepozna broj imeničkih reči u iskazu kako bi se glagol svrstao u tranzitivne, intranzitivne, ditranzitivne, polivalentne i slično (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994). Iz toga sledi implicitna pretpostavka da su deca u ranoj fazi osetljiva na broj argumenata glagola, i da bi se moglo očekivati da se zbog 75 konceptualne složenosti ranije usvajaju glagoli sa manjim brojem argumenata (npr. intranzitinvni glagoli). Vidimo da obe nativističke teze imaju predikcije u pogledu sintaksičkih karakteristika glagola. Neki autori, međutim, naglašavaju da su i semantičke karakteristike bitne i da se konceptualna složenost glagola izražava ne samo kroz broj učesnika u realizaciji događaja na koji upućuje, već i kroz druge karakteristike, kakva je, na primer, perceptivna dostupnost pojedinih aspekata događaja (Huttenlocher, Smiley, & Charney, 1983). Prema ovom očekivanju, trebalo bi da se pojave prvo glagoli aktivnosti, jer je njihovo značenje manifestno u ponašanju učesnika, pa prema tome i perceptivno dostupno, i pretpostavlja se, konceptualno jednostavnije. Složenija značenja izražena su kroz glagole stanja (npr. čekati) ili tzv. psihološke glagole (npr. voleti, znati) čije značenje nije manifestno u ponašanju, i nije perceptivno dostupno, pa su potrebni posredni izvori referencije. Takođe se pretpostavlja da za dete nisu jednostavni glagoli čije značenje podrazumeva poznavanje i razumevanje specifičnih socijalnih odnosa (kupiti, izvoleti, oterati, moliti, voleti), pa bi se njihova pojava mogla očekivati na starijim uzrastima. Takođe bi se moglo očekivati da se u ranom inventaru ne pojave polisemični glagoli, jer oni upućuju najmanje na dva različita sadržaja. Polisemija je nepovoljan faktor usvajanja pogotovo ukoliko su različita značenja povezana i sa različitom argumentskom strukturom. Međutim, kako potonja istraživanja nisu jednoznačno davala odgovore na ove predikcije (Tomasello, 1992), želeli smo da proverimo kakvu vrstu sintaksičke i konceptualne složenosti pronalazimo u spisku glagola produkovanih na našem jeziku na uzrastu od 18 meseci. Da li rani inventar glagola zaista favorizuje kanonički povezane, monosemične glagole, sa malim brojem argumenata (npr. intranzitivne), ili se u ranom dečijem govoru mogu pronaći i polivalentni i polisemični glagoli? Da li se glagoli u ranom inventaru odnose samo na spoljašnje manifestne oblike ponašanja (aktivnosti i promene stanja), ili i na druge perceptivno teže dostupne aspekte stvarnosti (psihološka stanja, socijalne odnose i slično). Da li među ranim glagolima ima polisemije i da li njihova različita značenja podrazumevaju i različitu argumentsku strukturu? 76 U tabeli 4. prikazujemo spisak glagola produkovanih na najranijem uzrastu u korpusu, 18 meseci. Ovaj uzrast smo odabrali jer nam on daje najedakvatniji uzorak za odgovor na postavljena pitanja. Tabela sadrži podatak o ukupnoj frekvenci svakog glagola na tom uzrastu, i prema frekvenci su sortirani. U koloni AS prikazan je broj argumenata koje svaki glagol ima prema određenju datom u Rečniku glagola sa gramatičkim i leksičkim dopunama (Petrović & Dudić, 1989). Ukoliko pojedini glagol nije pronađen u pomenutim rečniku, onda je argumentska struktura glagola određivana prema značenjima navedenim u Rečniku srpskoga jezika (2007) Inventar glagola će nam poslužiti kao osnova za analizu semantičkih i sintaksičkih karakteristika ranih glagola, pa ćemo se na ove podatke vraćati po potrebi u izlaganju koje sledi. 77 Tabela 4. Inventar glagola u dečijem govoru na uzrastu 18 meseci (sa frekvencom i brojem argumenata) rbr. frq AS glagol rbr. frq AS glagol rbr. frq AS glagol 1 349 3 v|dati 35 5 2 v|ući 69 1 2 v|ispasti 2 228 NP v|biti 36 5 1 v|šišati 70 1 3 v|kazati 3 218 NP v|hteti 37 4 NP v:neo|hoćem 71 1 2 v|kupiti 4 76 1,2 v|nemati 38 4 NP v:neo|nećam 72 1 1 v|lajati 5 46 2 v|videti 39 4 NP v:neo|oćem 73 1 3 v|moliti 6 26 2 v|voziti 40 4 2,3 v|bacati 74 1 1 v|odleteti 7 25 1 v|otići 41 3 1,2 v|bosti 75 1 3 v|odneti 8 23 1 v|spavati 42 3 1,2 v|izvoleti 76 1 2 v|okretati 9 16 3 v|pokazati 43 3 1 v|kakiti 77 1 2 v|oterati 10 16 1 v|sedeti 44 3 2,3 v|ostaviti 78 1 1 v|padati 11 15 2,3 v|baciti 45 3 2 v|prosuti 79 1 2 v|paliti 12 15 1 v|izaći 46 3 2 v|raditi 80 1 1,2 v|pevati 13 14 2 v|doći 47 3 1 v|sesti 81 1 2 v|pipnuti 14 14 2 v|peći 48 3 2 v|vući 82 1 1 v|pobeći 15 13 1 v|ići 49 3 2 v|čitati 83 1 1 v|povratiti 16 13 1,2 v|ljuljati 50 2 2 v|kopati 84 1 1 v|poći 17 13 3 v|staviti 51 2 1,2 v|kupati 85 1 2 v|sipati 18 12 1 v|hodati 52 2 2 v|paziti 86 1 1 v|skakati 19 12 1,2 v|imati 53 2 2 v|popraviti 87 1 2 v|složiti 20 12 1 v|pasti 54 2 2 v|prati 88 1 2 v|voleti 21 9 2,3 v|uzeti 55 2 2 v|prljati 89 1 2 v|zatvoriti 22 8 1,2 v|otvoriti 56 2 1 v|skočiti 90 1 2 v|zaći 23 8 2 v|piti 57 2 1 v|stati 91 1 2 v|čekati 24 8 1 v|šetati 58 2 2 v|tražiti 92 1 1 v|šarati 25 7 1,2 v|bežati 59 2 2 v|udariti 26 7 3 v|doneti 60 2 1 v|ustati 27 7 2 v|gubiti 61 2 1 v|znati 28 7 2 v|pojesti 62 1 1 v:fam|njanja 29 7 1,2 v|skinuti 63 1 2 v|brati 30 6 2,NP v|naći 64 1 2 v|brisati 31 6 3 v|pisati 65 1 2 v|dohvatiti 32 5 NP v|moći 66 1 2 v|gasiti 33 5 2,3 v|nositi 67 1 2 v|gledati 34 5 1,2 v|ručati 68 1 2 v|hvatati 92 token 1339 type 0.069 TTR 78 4.3.1 Semantička svojstva ranih glagola: konceptualna složenost U nameri da proverimo da li postojeći inventar glagola sadrži semantički homogene, jednostavne glagole, ili se među njima mogu naći i oni složenijeg značenja napravili smo klasifikaciju (tabela 5) koja glagole pronađene kod dece na uzrastu od 18 meseci razvrstava u kategorije na osnovu 4 dimenzije: a. perceptivna dostupnost odnosno nedostupnost, b. aktivnosti naspram socijalnih odnosa, c. stanja naspram promene stanja, i d. polisemija. Kategorije su formirane u skladu sa ranijim nalazima o tome koji aspekti značenja su relevantni za predviđanje redosleda usvajanja glagola u ranom dečijem govoru (Huttenlocher, Smiley, & Charney, 1983). Na levoj strani tabele su prikazane kategorije koje se rano očekuju u razvoju, a na desnoj strani one za koje se ne očekuje rano pojavljivanje u spontanoj produkciji. Tako, perceptivna dostupnost događaja na koje glagol upućuje se smatra svojstvom koje olakšava usvajanje pa se stoga takvi glagoli očekuju ranije. Glagoli promene stanja su perceptivno markantniji od glagola koji upućuju na stanja, pa se takođe očekuje da su lakši za usvajanje. Socijalni odnosi su konceptualno složeniji nego aktivnosti vidljive u spoljašnjem ponašanju pa se tako i glagoli socijalnih odnosa ne očekuju u ranom inventaru. Najzad, polisemija je svojstvo koje svakako otežava konceptualno savladavanje značenja glagola, pa se stoga pretpostavlja da se u ranom inventaru neće pojaviti polisemični glagoli. Tabela 5. sadrži inventar ranih glagola (sa uzrasta 18 meseci) razvrstanih prema navedenim semantičkim svojstvima, i odmah možemo uočiti da nijedna ćelija nije prazna. Kategorije su međusobno isključive samo u okviru jedne dimenizije, dok se u okviru tabele jedan glagol može naći na levoj strani po jednoj dimenziji, a na desnoj strani po drugoj. Tako na pimer, glagol otvoriti je perceptivno transparentan, ali istovremeno i glagol aktivnosti, i glagol promene stanja. U sva tri slučaja svrstan je u rano očekivane kategorije. S druge strane, naći je svsrtan u glagole promene stanja (koji se rano očekuju), a istovremeno i u perceptivno netransparentne, jer 79 njegovo značenje ne upućuje samo na prisustvo objekta, već na specifičan odnos subjekta prema objektu koji nastaje u momentu uspešnog završetka aktivnosti traženja. Isto tako, glagol oterati spada u promene stanja, ali se njegovo značenje odnosi na specifičan socijalni odnosi, specifičnu vrstu razmene. Glavna značenjska komponenta glagola socijalnih odnosa se samo delimično otkriva kroz spoljašnje ponašanje: pokazati, kazati, kupiti, oterati. Svi ovi događaji uključuju najmanje dva ili čak tri tematske uloge: agens i pacijens, a zatim i primaoca, temu, cilj, a suština značenja je u tipu društvene interakcije, vrsti i i cilju razmene. Glagoli kazati, hvaliti, grditi imaju vrlo sličnu spoljašnju manifestaciju, ali se njihova značenja bitno razlikuju i nisu perceptivno transparentna; govornik mora da se pozabavi i socijalnim ili drugim neostenzivnim aspektima situacije. Drugim rečima, glagoli složenijeg značenja ne otkrivaju preko perceptivnih svojstava sve svoje značenjske komponente, kao što je to slučaj sa glagolima na levoj strani tabele voziti, baciti, brisati, otvoriti, skočiti. Posebno je razmotrena i glagolska polisemija. U inventaru ranih glagola tipični primeri polisemičnih glagola su dati, imati, nemati, otvoriti, videti, koji svi spadaju u visoko-frekventne glagole, a visoko su rangirani i na listi glagola pronađenih na uzrastu od 18 meseci. Pregled u tabeli 5. pokazuje da i desna strana tabele ima dovoljno glagola da se zaključi da deca nisu potpuno nemoćna u usvajanju i produkciji konceptualno složenih glagola. U ranom inventaru glagola pronalazimo perceptivno netransparentne glagole, glagola stanja i socijalnih odnosa, i polisemične glagole. Istina je da je tih glagola manje, ali je moguće da ih je manje u ukupnom rečniku srpskog jezika . 80 Tabela 5. Semantička svojstva glagola pronađenih kod dece na uzrastu 18 meseci RANO OČEKIVANI GLAGOLI KASNIJE OČEKIVANI GLAGOLI PERCEPTIVNO TRANSPARENTNI PERCEPTIVNO NETRANSPARENTNI voziti, baciti, brisati, ljuljati, hodati, otvoriti, piti, šetati, bežati, pojesti, pisati, nositi, ručati, šišati, bacati, bosti, kakiti, prosuti, vući, čitati, kopati, kupati, prati, skočiti, udariti, ustati, brati, mirisati, lajati, okretati, padati, paliti (svetlo), pevati, pipnuti, sedeti, sipati, skakati, spavati, zatvoriti, šarati nemati, imati, videti, gubiti, naći, moći, izvoleti, ostaviti, raditi, peći, paziti, popraviti, znati, gledati, kupiti, moliti, složiti, voleti, čekati GLAGOLI AKTIVNOSTI GLAGOLI ODNOSA voziti, baciti, brisati, ljuljati, hodati, otvoriti, piti, šetati, bežati, pisati, nositi, ručati, šišati, bacati, bosti, kakiti, prosuti, vući, čitati, kopati, kupati, prati, skočiti, brati, mirisati, lajati, okretati, padati, pevati, pipnuti, sedeti, sipati, skakati, spavati, zatvoriti, šarati, pipnuti dati, pokazati, uzeti, izvoleti, kazati, kupiti, moliti, oterati, voleti, čekati GLAGOLI PROMENE STANJA GLAGOLI STANJA otići, baciti, izaći, doći, otvoriti, naći, pojesti, staviti, ustati, okretati, pasti, uzeti, otvoriti, doneti, skinuti, ući, paliti (uključiti), prosuti, sesti, popraviti, skočiti, stati, udaruti, ustati, dohvatiti, ispasti, odleteti, odneti, oterati, pipnuti, pobeći, povratiti, poći, zatvoriti imati, nemati, moći, znati, čekati MONOSEMIČNI GLAGOLI POLISEMIČNI GLAGOLI piti, otići, jesti, spavati, peći, voziti, šetati, čitati, … dati, nemati, imati, videti, otvoriti Posebno je važno naglasiti da neki od glagola sa desne strane zauzimaju visoko mesto u rangu frekvence. Takvi su dati, nemati, imati, uzeti, naći, moći. To pokazuje da se oni nisu slučajno našli na spisku, već da predstavljaju gotovo obavezan deo dečijeg vokabulara. Može se zaključiti da rezultati pokazuju veliku semantičku raznolikost ranih glagola i konceptualnu složenost nekih od njih. 81 Treba, međutim, imati u vidu da je spisak produkovanih glagola sumarni prikaz za jezičku produkciju osmoro dece iz uzorka. U prethodnom poglavlju smo videli ono što inače nije nepoznato u razvojnoj psihologiji, da uzrast nije apsolutno merilo razvojnih postignuća i da se među decom istog kalendarskog uzrasta mogu pronaći velike individualne razlike u pogledu razvijenosti pojedinih funkcija. Takođe je smo videli da su te razlike veće što je uzrast niži. S obzirom na leksičku raznovrsnost, mogli bismo se zapitati da li možda samo neka deca iz uzorka imaju napredniji jezički razvoj, i da su već na uzrastu od 18 meseci razvila rečnik kakav će se kod druge dece pojaviti tek kasnije. 4.3.2 Problem grupne i individualne razvojne dinamike Hipoteza da konceptualna složenost utiče na redosled usvajanja glagola, na našim podacima izgleda može da opstane samo pod jednim uslovom – ako bismo pokazali da je semantička raznolikost produkovanih glagola metodološki artefakt nastao iz spajanja podataka dobijenih od informanata istog uzrasta, ali različitog nivoa jezičkog razvoja. Drugim rečima, nalaz o semantičkoj raznovrsnosti bi se mogao staviti pod sumnju da je dobijen zahvaljujući tome što su deca različitog razvojnog stadijuma posmatrana kao pripadnici homogene grupe. Stoga nam predstoji da preispitamo individualne spiskove produkovanih glagola i da proverimo da li se ovolika značenjska raznolikost može pronaći kod sve dece. U Prilogu 4. na kraju rada prikazani su spiskovi glagola produkovanih od strane pojedine dece na uzrastu od 18 meseci. Kratak izvod podataka o broju odrednica u ranom inventaru pojedinačne dece i njihovoj frekvenci dat je u Tabeli 6. Tabela 6. Broj odrednica i ukupna frekvenca glagola kod pojedine dece na uzrastu od 18 meseci (i na uzrastu 20m kod MIL) LAZ ANA ANE DAC JEL LUK MIL18 MIL20 NIK n odrednica 13 42 8 21 12 55 1 4 16 frekvenca 293 386 27 66 100 372 2 6 98 Type/token 0,044 0,109 0,296 0,318 0,12 0,148 0,5 0,67 0,163 82 Može se uočiti da se pojedinci veoma razlikuju po broju odrednica (type), kao i ukupnoj frekvenci glagola (token). Najproduktivniji su LUK i ANA koji imaju bogat inventar glagola (54 i 42), a najmanje produktivan je MIL koji je sa 18 meseci dva puta upotrebio jedan jedini izolovani glagol Daj. Zbog toga u tabelu 6. uključujemo i njegov sledeći uzrast (MIL 20m), gde pronalazimo 4 različita glagola: biti (u funkciji kopule u iskazu To je medami@c9), zatim dati (u iskazu Daj), moći (u iskazu Ne može) i bežati (u obliku Beži). Drugih glagola kod MIL do 20 meseci nema, a uvidom u uzorak možemo se uveriti da je njegova jezička produkcija tek u začetku i da se sastoji iz malog broja reči i kombinacija. MIL u čijem smo govoru pronašli samo četiri razgovetna glagola na uzrastima 18 i 20, i ANA i LUK u čijoj produkciji sa 18 meseci pronalazimo 50-ak glagolskih odrednica u dvočlanim i tročlanim iskazima očigledno se ne mogu svrstati u isti razvojni stadijum. Nama je ovde od prevashodnog interesa sastav dečijeg rečnika, odnosno semantička priroda ranih glagola. Da bismo pojednostavili prikaz i fokusirali se na proveru koja od pojedine dece produkuju konceptualno složene glagole, u tabeli 7. prikazujemo samo njih (u prethodnoj tabeli 5. ovi glagoli su bili prikazani na desnoj strani). Tabela 7: Konceptualno složeni glagoli kod pojedine dece na uzrastu 18 meseci ANA LAZ LUK NIK dati, nemati, uzeti, moći, imati, oterati dati, videti, moliti, nemati, popraviti dati, pokazati, videti, imati, gubiti, naći, uzeti, izvoleti, moći, gledati, kupiti, nemati, raditi, složiti, voleti, znati dati, videti, peći, nemati ANE DAC JEL MIL18 i MIL20 nemati, dati, imati, videti nemati, tražiti, kazati, čekati dati, nemati, raditi, imati, videti dati, moći 9 Dečije reči nejasnog značenja u korpusu su obeležavane oznakom @c. 83 Rezultati pokazuju da su konceptualno složeni glagoli prisutni kod sve dece, čak i kod MIL koji produkuje jednu jedinu glagolsku odrednicu na uzrastu 18 meseci. U pitanju je glagol dati koji perceptivno jeste markantan, ali nije i značenjski jednostavan; upućuje na događaj socijalne razmene i za njegovo razumevanje je potrebno je razlikovati tri semanitčke uloge: agens, pacijens i recepijent. Glagol moći je još jedan konceptualno složeni glagol (uz to i perceptivno netransparentan) koji se javlja u ranom govoru ovog deteta (na uzrastu od 20 meseci). Složeni glagoli kod ostale dece su brojniji, jer svako od njih ima i veći vokabular. Naši nalazi pozivaju na zaključak da deca ne mare mnogo za konceptualnu složenost u izboru glagola za produkciju, što nije u skladu sa nalazima od kojih smo pošli (Huttenlocher, Smiley, & Charney, 1983), ali ide u prilog nalazima Tomasela (Tomasello, 1992) koji kaže da semantička složenost nije dobar prediktor redosleda usvajanja glagola. Da li to znači da je svo semantičko znanje potrebno za razumevanje i produkciju glagola urođeno, kao što tvrde nativisti? Ili su sav kognitivni razvoj neophodan za razumevanje i usvajanje glagola, već obavili u prelingvalnom periodu, pa su sada spremni za usvajanje širokog dijapazona značenja (kako bi rekli kognitivisti)? Ili je reč o tome da su reči koje deca produkuju ograničene kako u pogledu situacija na koje upućuju, tako i u pogledu realizacije glagolskih argumenata neophodnih za puno ostvarenje njihovog značenja? Ovo poslednje tumačenje bilo bi u duhu konstruktivizma i funkcionalizma, i na njega ćemo se vratiti u diskusiji, a dalji tok ovog istraživanja će pokazati da se u našem uzorku mogu pronaći pokazatelji izgradnje jezičkog sistema induktivnim putem. Međutim, pre nego što pređemo na analizu karakteristika argumentske strukture ranih glagola, treba zapaziti još jednu važnu grupu reči koja se našla u ranom inventaru u Tabeli 4. To su hoćem ili oćem, i nećam. Reč je o posebnim oblicima glagola hteti koji u dečijem govoru zamenjuju reči hoću i neću. Važna karakteristika ovih oblika je morfem –m na kraju reči, nastavak kojim se u srpskom jeziku obeležava prvo lice jednine. Prisustvo gramatičkog morfema u rečima svedoči o početku razvoja gramatike, a njegova primena na glagole kod kojih to pravilo ne važi 84 otkriva pojavu hiper-generalizacije. Ovoj pojavi ćemo posvetiti posebno poglavlje na kraju u analizi grešaka u dečijoj produkciji. 4.4 SINTAKSIČKA SVOJSTVA GLAGOLA RANOG INVENTARA Da podsetimo, u uvodu je rečeno da nativistička teza polazi od pretpostavke da je argumentska struktura glagola direktna projekcija urođenih značenjskih komponenti glagola (tj. predstava o događaju) i da postoje specifična, takođe urođena, pravila povezivanja semantike i sintakse koja pokreću jezički razvoj. Ova pravila povezivanja prema jednoj verziji nativističke teze pokreću razvoj iz pravca semantike ka izgradnji sintakse (Pinker, 1984; Pinker, 1989), a prema drugoj od sintaksičkog okvira ka značenju (Gleitman L. , 1990; Fisher C. , 1996; Fisher C. , 2002). Prema ovako formulisanim hipotezama kanoničke veze koje postoje između tematskih uloga i sintaksičkih funkcija bile bi favorizovane tokom razvoja, te bi se u dečijem govoru prvo pojavili glagoli i konstrukcije koje imaju direktno mapiranje. Na primer kod glagola baciti uloga agensa se kanonički sparuje sa funkcijom subjekta u rečenici, a uloga pacijensa sa ulogom direktnom objekta (Jovan je bacio loptu). S druge strane, u jeziku postoje primeri u kojima veza između semantičkih i sintaksičkih uloga nije kanonička. U rečenicama Violina svira i Čuje se buka objekt nad kojim se vrši radnja je u nekanoničkoj vezi sa subjektom rečenice; violina je pacijens glagola svirati, ali je subjekt rečenice, kao što je i buka pacijens glagola čuti, a subjekt u rečenici10. Glagoli koji pokazuju ovakva nekanonička svojstva pojavili bi se pema očekivanja nativista kasnije tokom razvoja, jer bi morali da budu izvedeni iz generalizacija morfo-sintaksičkih obeležja uočenih na primerima kanoničkih glagola. Ako se nativističke predikcije usvoje kao tačne, postaje jasno da bi sastav dečijeg rečnika u ranim razvojnim fazama morao da bude osetljiv na kanoničnost odnosno nekanoničnost povezivanja semantike i sintakse. U tom slučaju bi među ranim glagolima trebalo da pronađemo upravo one kod kojih je moguće direktno 10 Kanoničku vezu agens uspostavlja sa subjektom, a pacijens sa direktnim objektom. 85 prepoznavanje između teta uloga i sintaksičkih funkcija. Pošto je u prethodnom poglavlju bilo reči o različitoj razvojnoj dinamici pojedine dece, to bi značilo da bi se u našem uzorku glagoli nekanoničnog povezivanja mogli pojaviti samo kod dece koja imaju napredniji jezički razvoj. Suprotno tome, kod dece koja su tek na početku jezičkog razvoja i produkuju mali broj glagola trebalo bi da pronađemo samo glagole kanoničkog povezivanja, jer bi oni morali biti osnova za usvajanje glagolskih leksema sa složenijim sintaksičkim svojstvima. Isto tako, moglo bi se pretpostaviti da je očigledno merilo konceptualne kompleksnosti broj učesnika uključenih u događaj na koji glagol upućuje, odnosno broj argumenata neophodnih za njegovu punu značenjsku realizaciju. Moglo bi se prema tome očekivati da bi se kod manje produktivne dece pojavili pre svega glagoli jednostavnije argumentske strukture, tačnije, jednovalentni, intranzitivni glagoli (sa jednim učesnikom agensom, tj. subjektom), dok bi se polivalentni glagoli mogli očekivati kod dece veće produktivnosti i većeg glagolskog inventara. Da bismo napravili ovu vrstu analize potrebno je da izložimo kako prema jezičkom standardu izgleda argumentska struktura rano produkovanih glagola, i da na osnovu toga proverimo koje glagole pronalazimo kod dece bržeg, a koje kod dece sporijeg jezičkog razvoja. Važno je naglasiti da ovde nije reč o argumentskoj strukturi koju deca objektivno realizuju u svojim iskazima, već o argumentskoj strukturi ranih glagola onako kako ih opisuje jezički standard (Petrović & Dudić, 1989; Ružić, 2005). Ono što deca objektivno realizuju u svojim iskazima biće predmet analize u sledećem poglavlju, a analiza prema minimalnih obrazaca prema jezičkom standardu nam je važna jer nas informiše o tome da li su glagoli jednostavnije strukture i kanoničkog povezivanja zaista razvojno primarni u odnosu na glagole kod kojih je struktura složenija, a veza nekanonička. Prema predikcijama nativističkih teza, trebalo bi da prvo produkuju glagole jednostavnije argumentske strukture i kanoničkog povezivanja semantičkih i sintaksičkih uloga. 86 4.4.1 Minimalni obrasci argumentske strukture ranih glagola Jezički standard argumentsku strukturu glagola opisuje preko minimalnih obrazaca neophodnih za potpunu realizaciju značenja glagola (Petrović & Dudić, 1989; Piper, Antonić, Ružić, Tanasić, Popović, & Tošović, 2005). Kako je svaka glagolska leksema semantički specifična, svaki glagol ima svoju argumentsku strukturu i svoj minimalni obrazac. Minimalni obrazac glagola je tesno povezan sa njegovim sintaksičkim potencijalom, i bitno određuje broj dopuna, kao i vrstu reči i sintaksičku funkciju koju te reči vrše u službi dopuna. Prilog 5. sadrži detaljne podatke o broju argumenata u minimalnom obrascu argumentske strukture glagola pronađenih u ranom inventaru (kolona AS), razvrstanih prema produkciji kod individualne dece. Ovakav pregled omogućava poređenje među decom istog uzrasta (18 meseci), a različitog tempa jezičkog razvoja. Tabela 8. donosi kratak izvod iz Priloga 5. u kojem prikazujemo samo deo podataka koji su nam ovde najvažniji, a odnose se na glagole koje produkuju deca sporijeg jezičkog razvoja. Da bismo bili sigurni da je zaista reč o najranijim glagolima biramo troje najmanje produktivne dece (sa najmanjim brojem glagola) na najnižem uzrastu od 18 meseci, a kod MIL 18 i 20 meseci, jer ima samo jedan glagol na uzrastu 18m. 87 Tabela 8. Broj argumenata u minimalnom obrascu argumentske strukture glagola (AS) pronađenih kod manje produktivne dece na najnižim uzrastima AS ANE18 AS JEL18 AS MIL18 AS MIL20 NP v|biti 3 v|dati 3 v|dati NP v|biti 1,2 v|nemati 1,2 v|nemati 3 v|dati 3 v|dati NP v|biti NP v|moći 1 v|kakiti 2 v|doći 3 v|staviti 1,2 v|ljuljati 1,2 v|imati NP v|hteti 1 v|spavati 1 v|raditi 2 v|videti 1 v|sedeti 1 v:fam|njanja 1,2 v|imati 2 v|videti Legenda: NP – glagoli nepotpunog značenja (pomoćni, modalni, ili koji zahtevaju sentencijalnu dopunu) 1 – jednovalentni glagoli (intranzitivni) 2 – dvovalentni glagoli (tranzitivni) 3 – trovalentni glagoli (ditranzitivni, i glagoli sa objektom i adverbijalnom dopunom) 1,2 – glagoli sa dva značenja (jednovalentnim i dvovalentnim) 2,3 – glagoli sa dva značenja (dvovalentnim i trovalentnim) Na osnovu podataka u koloni AS može se ustanoviti da i malo produktivna deca već na uzrastu od 18 meseci koriste glagole različite argumentske složenosti: intranzitivne, tranzitivne, i ditranzitivne, kao i glagole nepotpunog značenja (NP). Osim toga, pronalazimo i glagole sa polisemijom, čija različita značenja prema standardu imaju različitu argumentsku strukturu (oznaka 1,2, a u prilogu i 2,3). Ako sada pogledamo pažljivije o kojim se to kompleksnim glagolima radi, kod najsporije dece pronalazimo ditranzitivan glagol dati (sa tri argumenta), i dvoznačne glagole imati i nemati od kojih svaki ima i značenje posedovanja i egzistencijalno značenje. U ovom slučaju različita značenja svakog pojedinog glagola imati i nemati podrazumevaju i različite argumentske strukture, jednovalentno i dvovalentno značenje, o čemu će nešto kasnije biti više reči. Treba primetiti da najsporija deca 88 rano koriste i pomoćne glagole hteti i biti, kao i glagole nepotpunog značenja (hteti i moći) koji prema standardu zahtevaju obavezne sentencijalne dopune (zavisne klauze). Uvidom u kompletnu tabelu u prilogu 5, čitaoc može da proveri da nalazi koje smo izneli u tabeli 8. važe i za drugu decu. Imati i nemati se na uzrastu 18 meseci pojavljuje kod sve dece osim kod MIL (nemati se prvi put javlja na uzrastu 24 meseca). Ovi glagoli imaju dva značenja: značenje posedovanja i egzistencijalno značenje. U značenju posedovanja su punoznačni, kanonički i dvovelantni, čije minimalni obrazac okuplja subjekt i direktni objekat (Ja imam loptu, Jovan nema brata). U egzistencijalnom značenju su intranzitivni i jedini argument nije kanonički povezan sa subjektom rečenice već sa logičkim subjektom koji se realizuje imenicom u genitivu (Ima puno posetilaca, Nema vazduha). Ako se zapitamo koje od ovih značenja je prisutno u ranom govoru dece, inspekcija značenja iskaza pruža dokaze da deca koriste oba ova značenja, o čemu će nešto kasnije biti više reči. Sastav inventara ranih glagola je, dakle, i u sintaksičkim aspektima vrlo složen. Jezik ne štedi mlade govornike, zasipa ih glagolima složenog značenja i složenih sintaksičkih karakteristika, a činjenica da se upravo ti glagoli nalaze na samom vrhu ranga frekvence u ranom dečijem govoru (hteti, biti, dati, nemati, imati) ukazuje da nativistička teorija ne daje baš dobre predikcije o sastavu ranog vokabulara (tabela 4). 4.5 REALIZACIJA ARGUMENATA GLAGOLA U RANOM DEČIJEM GOVORU U uvodu smo objasnili da otkrivanje načina na koji je stvarnost mapirana na glagole u datom jeziku može biti veoma složen zadatak za dete koje usvaja taj jezik. Naši nalazi, međutim, pokazuju da se u spontanom govoru već na uzrastu od 18 meseci mogu pronaći i jednovalentni i polivalentni glagoli, čak i kod dece koja tek počinju sa jezičkom produkcijom. Takođe smo u ranoj upotrebi pronašli i glagole 89 nekanoničkog povezivanja teta-uloga sa sintaksičkim funkcijama (imati i nemati). Ali postavlja se pitanje da li deca, glagole tako složene argumentske strukture koriste izolovano u jednočlanim iskazima, ili su u stanju da u iskazu realizuju i prateće argumente? U ovom poglavlju prezentujemo podatke o realizaciji glagolskih argumenata u spontanoj dečijoj produkciji. Da li dete, u prvim predikatskim iskazima, osim glagolske lekseme uspeva da realizuje i prateće dopune? Da li uspeva da razvije kompletnu rečenicu sa predikatom koji realizuje sve pripadajuće argumente? Kakve se promene tokom razvoja u realizaciji argumenata mogu registrovati? Da bismo mogli da odgovorimo na ova pitanja potrebno je da imamo model za poređenje kome jezički razvoj teži, odnosno prikaz realizacije argumenata u jezičkom okruženju. Opis argumentskog potencijala glagola u jezičkom standardu koji smo do sada izneli, nije dovoljan, zbog toga što on ne nudi informacije o tome kako se u jeziku stvarno realizuju glagolske dopune, odnosno kako argumentska struktura pojedinih glagola izgleda u jezičkoj praksi. Ovo je značajno između ostalog i zbog toga što se ne moraju u svakom pojedinom slučaju ispoljiti svi argumenti jednog glagola. Da li će se argument u nekom iskazu pojaviti ili ne zavisi od komunikativne namere i konteksta, kako lingvističkog, tako i šireg pragmatskog. Izostavljanje argumenata je, zbog specifičnosti komunikacije, češće u razgovornom jeziku nego u pisanom, što treba imati u vidu kada posmatramo realizaciju argumenata u dečijem govoru. Pored toga, u srpskom jeziku, za razliku od engleskog i neki drugih jezika, dozvoljeno je izostavljanje subjekta u rečenici. Informacija o subjektu je prisutna u samom glagolu zahvaljujući tome što postoji bogata glagolska morfologija i što su lični glagolski oblici obeleženi za lice, broj i rod. Zbog toga, iako neizbežno prisutni u samom značenju glagola, argumenti se u jezičkoj produkciji mogu, ali ne moraju realizovati. Ova karakteristika donekle otežava analizu prisustva i odsustva argumenata u dečijim iskazima, jer je teško napraviti precizne kriterijume za to da li je u nekom kontekstu upotreba pojedinog argumenta obavezna ili ne. Zbog toga je neophodno da se produkcija glagola i 90 pratećih argumenata kod dece upoređuju sa produkcijom koju pronalazimo u jeziku sredine. Ovde je važno istaći i to da je argumentska struktura svojstvo koje se uvek lokalno vezuje za pojedinačni glagol i njegovo specifično značenje. Generativisti su dobro uočili da je argumentska struktura direktna projekcija semantike glagola, odnosno unutrašnje strukture događaja i broja učesnika koji se u tom događaju javljaju. Isto tako, ne postoje klase glagola takve da svaka ima specifične semantičke komponente pa prema tome i određenu argumentsku strukturu (Fisher, Hall, Rakowitz, & Gleitman, 1994). Zbog toga se analiza argumentske strukture u lingvističkim i psiholingvističkim istraživanjima neizostavno posmatra na pojedinačnom glagolu ili manjem broju pojedinačnih glagola (Petrović & Dudić, 1989; Piper, Antonić, Ružić, Tanasić, Popović, & Tošović, 2005; Bowerman & Brown, 2008). Uzorak za analizu tada čine iskazi u kojima se izabrani glagol javlja, a predmet analize je sintaksički kontekst, odnosno realizacija glagolskih argumenata. Sličan postupak primenjen je i ovde: za analizu realizacije argumenata u spontanom govoru dece odabrani su glagoli dati i imati, pa je važno navesti koji su kriterijumi bili ključni prilikom njihovog izbora. Rukovodili smo se potrebom da postignemo reprezentativnost, imajući pri tome u vidu pre svega razvojno-psihološku reprezentativnost, a manje lingvističku. 4.5.1 Izbor glagola za analizu realizacije argumentske strukture U izboru glagola za analizu realizacije argumentske strukture vodili smo računa o sledećim kriterijumima. a. Frekvenca glagola Na ranim uzrastima broj artikulisanih i razumljivih iskaza je ograničen, jer se intenzivna komunikacija deteta najvećim delom odvija neverbalnim putem, vokalizacijom i glasovnim manifestacijama paralingvističke prirode (slike 12a i 12b). 91 Da bi se obezbedio uzorak iskaza potreban za analizu, bilo je neophodno tražiti među nafrekventnijim glagolima u dečijem govoru. b. Univerzalnost Da bi se obezbedila minimalna reprezentativnost analize bilo je potrebno da se odaberu glagoli koji se na ranim uzrastima pojavljuju kod što većeg broja dece u uzorku. c. Zajedničnost sa jezičkim okruženjem Za adekvatnost analize važno je i da se odaveru glagoli koji se mogu pronaći u uzorku jezičkog okruženja, tj. da spadaju u tzv. zajedničke glagole koje svako pojedinačno dete deli sa svojim jezičkim okruženjem na datom uzrastu. d. Definisana argumentska struktura Za analizu realizacije argumentske strukture bilo nam je neophodno da adekvatno definišemo argumentsku strukturu odabranih glagola u standardnom jeziku. Zbog toga je bilo važno da se odaberu glagoli koji su opisani u relevantnoj lingvističkoj literaturi (Petrović & Dudić, 1989; Ružić, 2005). e. Različita argumentska struktura Radi mogućeg poređenja i detaljnijeg uvida bilo je važno da u analizu uključimo glagole različite argumentske strukture: intranzitivan, tranzitivan i ditranzitivan glagol. f. Specifična semantičko-sintaksička svojstva Da bi se analiza realizacije argumentske strukture mogla iskoristiti za sparivanje sa predikcijama nativističke teze bilo je potrebno da odabrani glagoli imaju pojedina svojstva relevantna za te predikcije. U ovom slučaju ta svojstava su: - polivalentnost argumentske strukture, - glagolska polisemija, - nekanonično povezivanje semantičkih i sintaksičkih uloga. 92 Prema navedenim kriterijumima, izabrana su dva glagola koja su podvrgnuta detaljnijoj analizi argumentske strukture, kako kvantitativnih karakteristika distribucije sintaksičkih okvira, tako i kvalitativnoj analizi realizacije argumenata. U pitanju su glagol dati, i glagol imati zastupljen u dva svoja značenja, u značenju posedovanja, i u egzistencijalnom značenju. Glagol dati je tipičan trovalentan, ditranzitivan glagol, koji ima argumente subjekt, direktni objekt i indirektni objekt. Glagol imati uključuje polisemiju, koja se ukršta sa argumentskom strukturom. Naime, u značenju posedovanja on je dvovalentan glagol koji zahteva argumente subjekta i direktnog objekta, a u egzistenijalnom značenju je jednovalentan neprelazni glagol, koji svoje značenje realizuje samo uz pomoć logičkog subjekta. Pored toga, glagol imati u značenju posedovanja ima semantičke uloge agensa i pacijensa kanonički povezane sa sintaksičkim funkcijama subjekta i objekta. S druge strane, imati u egzistencijalnom značenju je nekanonički povezan glagol, jer jedini argument temu projektuje na logički subjekt markiran nastavkom za genitiv. Tako, detaljniju analizu realizacije argumenata uradili smo na jednom nekanoničkom jednovalentnom glagolu (egzistencijalno imati), jednom kanoničkom dvovalentnom glagolu (imati u značenju posedovanja) i jednom kanoničkom trovalentnom, ditranzitivnom glagolu (dati). 4.5.2 Sistem za kodiranje Glagoli za čiju smo realizaciju argumentske strukture bili posebno zainteresovani pretraživani su u korpusu sa ciljem izdvajanja svih iskaza u kojima se odabrani glagoli dati i imati pojavljuju. Pretraga je urađena je na 8-oro dece na prvih 5 uzrasta (18-26) sa pretpostavkom da su upravo ovi uzrasti ključni za prikaz rane realizacije argumentske strukture. Pretpostavka je zasnovana na početnoj analizi distrbucije vrsta reči koja je pokazala da se u prvih 5 uzrasta odigravaju najznačnije promene u distribuciji vrsta reči i izgradnji jezičkog sistema kao celine (slika 12a i 12b). Pošto se u realizaciji argumentske strukture glagola uključuju sve 93 vrste reči, smatramo da je analiza distribucije dobar izvor informacija o uzrastima u kojima je izgradnja jezičkog sistema najintenzivnija. Svaki iskaz je kodiran sa namerom da se registruje i u potpunosti opiše rečenični obrazac u kojem se pojavio odabrani glagol, pa se kodiranje sastojalo u popisu rečeničnih konstituenata nađenih u datoj klauzi. Taj popis je obuhvatio ne samo argumente pojedinog glagola (subjekt, direktni objekt, indirektni objekt, instrument) već i druge vrste dopuna, priloške odredbe i zavisne klauze ukoliko ih je bilo. Napravljen je sistem za kodiranje koji obuhvata osnovne sintaksičke kategorije relevantne za analizu argumentske strukture. 1. PREDIKAT - prema valenci glagola predikat je razvrstan u 3 potkategorije: a. jednovalentan - P1 b. dvovalentan - P2 c. trovalentan - P3 Prema tome da li se je reč o predikatu nezavisne ili zavisne rečenice, predikat je razvrstan u 2 potkategorije: a. nezavisan predikat - P1, P2, P3 b. zavisan predikat - ZP1, ZP2, ZP3 2. ARGUMENTI (I DRUGI KONSTITUENTI) - razvrstani u nekoliko osnovnih potkategorija: a. subjekt - S b. direktan objekt - Odir c. indirektan objekt - Oind d. sentencijalna dopuna (zavisna klauza) - ZKL e. instrument – Inst f. adverbijalna dopuna11 – AdD g. adverbijalna odredba12 - AdO 11 adverbijalna ili priloška dopuna – obavezni član iskaza, argument čija obaveznost proističe iz semantičkih karakteristika glagola 94 h. komunikator - Com 4.5.3 Rečenični obrasci Da bismo napravili iscrpan opis realizacije argumentske strukture, napravljen je popis rečeničnih obrazaca pronađenih uz svaki pojedinačni glagol. Rečenični obrazac u ovom radu je tehnički pojam koji identifikuje oblika iskaza u kojem se pojavio pretraživani glagol. On nema tako precizno značenje kakvo se koristi u lingvističkoj literaturi (Piper, Antonić, Ružić, Tanasić, Popović, & Tošović, 2005), te tako obuhvata sve konstituente koji se pojavljuju u iskazu, pa i one neobligatorne kao što su adjunkcije i komunikatori (priloške odredbe – AdO; komunikatori - Com). Ovakav postupak je primenjen zbog toga što smatramo da je za analizu izgradnje dečijeg iskaza važno da popišemo sve realizovane konstituente, bez obzira da li su oni uz dati glagol teorijski obligatorni ili ne. Rečenični obrazac u ovom radu je specifična kombinacija konstituenata, bez obzira na njihov redosled. Tako, iskazi koji pored predikata sadrže samo direktni i indirektni objekt i nijedan drugi konstituent imaju rečenični obrazac P_Odir_Oind, bez obzira u kojem su se redosledu konstituenti pojavili u iskazu. Odsustvo svakog pojedinog konstituenta ili pojava nekog novog u rečenici značilo je da iskaz pripada drugom rečeničnom obrascu. Iskaze kodirane na gore opisani način sproveli smo kroz dve vrste analize: a. statistička analiza – obuhvata popis rečeničnih obrazaca pronađenih uz odabrani glagol kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju, i statističko upoređivanje distribucija frekvenci rečeničnih obrazaca kod dece i odraslih; b. kvalitativna analiza – opis lingvističkih karakteristika iskaza u kojima se glagoli javljaju; analiza prisustva i odsustva argumenata, i drugih konstituenata; analiza složenosti rečeničnih obrazaca. 12 adverbijalna ili priloška odredba - fakultativni član iskaza koji dodatno specifikuje mesto, vreme, način, uzrok, cilj radnje na koju upućuje glagol 95 4.5.4 Statističko poređenje rečeničnih obrazaca u iskazima dece i odraslih Kodiranje argumenata i drugih konstituenata u iskazima sa odabranim glagolima omogućilo je popis rečeničnih obrazaca, analizu njihove rasprostranjenosti u spontanom govoru, i uvid u produkte izgradnje iskaza u ranim fazama razvoja. Kodiranje i analizu rečeničnih obrazaca uradili smo na dva glagola i tri značenja: intranzitivno imatiP1, tranzitivno imatiP2, i ditranzitivno dati. Oznake P1 i P2 uz glagol imati upućuju na dva značenja koja su odvojeno kodirana i analizirana, odnosno na broj argumenata u minimalnom rečeničnom obrascu svakog pojedinog značenja prema jezičkom standardu (Petrović & Dudić, 1989; Ružić, 2005). Imajući u vidu da u srpskom jeziku postoji mogućnost izostavljanja argumenata, neophodno je proveriti karakteristike realizacije rečeničnih obrazaca datog glagola u jezičkom okruženju. U nameri da obuhvatimo karakteristike jezika kojem su deca izložena od najranijih uzrasta, bilo je uputno uraditi analizu na uzorku govora sredine snimljenom kada su deca imala 18 meseci. Međutim, ako se ima u vidu da je to bilo prvo u nizu od 16 unapred dogovorenih snimanja, može se sa sigurnošću reći da su se roditelji na prvom snimanju tek upoznavali sa novom situacijom, i da spontanitet u komunikaciji između roditelja i dece, kao i sa saradnicima na snimanju, nije bio naročito visok. Zbog toga smo smatrali da je bolje da se za analizu uzme prvi sledeći uzrasni nivo, a to je 20 meseci. Podaci obuhvataju iskaze iz uzoraka svih porodica. Tabela 9. sadrži popis rečeničnih obrazaca pronađenih uz svaki glagol u obrađenom uzorku. Pokazalo se da se broj modela pronađenih uz pojedine glagole veoma razlikuje, što svakako zavisi od glagolske valence, tj. od broja argumenata u minimalnom rečeničnom obrascu glagola (Petrović & Dudić, 1989). 96 Tabela 9: Popis rečeničnih obrazaca pronađenih uz svaki glagol kod dece uzrasta 18-26 meseci i kod odraslih IMATI P1 IMATI P2 DATI 1 P1 1 P2 1 P 2 P1_AdO 2 P2_AdO 2 P_AdO 3 P1_S 3 P2_Odir 3 P_Odir 4 P1_S_AdD 4 P2_S 4 P_Odir_AdD 5 P1_S_AdO 5 P2_Odir_AdD 5 P_Odir_AdO 6 P1_S_Oind_AdO 6 P2_Odir_AdO 6 P_Odir_Oind 7 P1_S_ZKL 7 P2_Odir_ZKL 7 P_Odir_Oind_AdD 8 P1_S_ZKL_AdO 8 P2_S_AdO 8 P_Odir_Oind_AdO 9 P2_S_Odir 9 P_Odir_Oind_ZKL 10 P2_S_Odir_Oind 10 P_Odir_ZKL 11 P2_S_Odir_AdO 11 P_Oind 12 P2_S_Odir_ZKL 12 P_Oind_AdO 13 P_Oind_ZKL 14 P_Oind_ZKL_AdO 15 P_S 16 P_S_AdO 17 P_S_Odir 18 P_S_Odir_AdO 19 P_S_Odir_Oind 20 P_S_Odir_Oind_AdO 21 P_S_Odir_ZKL 22 P_S_Oind 23 P_S_Oind_AdO 24 P_S_Oind_ZKL 25 P_S_ZKL 26 P_ZKL 27 P_ZKL_AdO 28 Com_ZKL 29 P_Com LEGENDA: P – predikat S - subjekt Odir – objekat direktni Oind – objekat indirektni AdD - adverbijalna dopuna AdO – adverbijalna odredba ZKL – zavisna klauza Com - komunikator 97 Popis rečeničnih obrazaca po uzrastima sa frekvencom njihovog javljanja omogućava praćenje izgradnje iskaza u ranim fazama razvoja i poređenje sa jezikom odraslih. U poglavljima koja slede daćemo detaljan grafički i narativni prikaz, ali pre toga iznosimo rezultate statističkog poređenja ovih distribucija. Tabela 10. prikazuje rezultate statističkih analiza za egzistencijalno imatiP1, u kojima je poređena distribucija dece na pojedinim uzrastima sa distribucijom odraslih, kao i distribucija svih dečijih uzrasta zajedno sa distribucijom odraslih. Vidimo da su sva poređenja pokazala da se upotreba rečeničnih modela kod dece i odraslih značajno razlikuje. Tabela 10. Poređenje distribucija rečeničnih obrazaca kod dece i odraslih uz egzistencijalno imatiP1 IMATIP1: deca 28-26 i jezičko okruženje N df Hi-sqaure sign. C-coef. sign svi uzrasti X odrasli 353 30 132.166 0.01 0.522 0.01 18m X odrasli 193 6 77.78 0.01 0.536 0.01 20m X odrasli 199 6 38.802 0.01 0.404 0.01 22m X odrasli 198 6 59.189 0.01 0.48 0.01 24m X odrasli 232 6 56.169 0.01 0.441 0.01 26m X odrasli 263 6 77.281 0.01 0.477 0.01 Tabela 11. sadrži rezultate kvantitavnog poređenja distribucija dece i odraslih za tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja. I ovde su vrednosti C- koeficijenata dobijene poređenjem distribucije dece na svakom pojedinačnom uzrastu sa distribucijom u jezičkom okruženju, kao i poređenjem svih uzrasta zajedno sa jezičkim okruženjem. Statistička analiza pokazuje da su koeficijenti svih pojedinih poređenja statistički značajni, što svedoči o značajnom odstupanju distribucije kod dece u odnosu na distribuciju rečeničnih obrazaca koje pronalazimo u jezičkom okruženju. 98 Tabela 11. Poređenje distribucija rečeničnih obrazaca kod dece i odraslih uz tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja IMATIP2: deca 18-26 i jezičko okruženje N df Hi-sqaure sign. C-coef. sign svi uzrasti X odrasli 352 50 159,111 0.01 0,558 0.01 18m X odrasli 215 10 70,321 0.01 0,496 0.01 20m X odrasli 224 10 44,497 0.01 0,407 0.01 22m X odrasli 240 10 90,777 0.01 0,524 0.01 24m X odrasli 263 10 50,458 0.01 0,401 0.01 26m X odrasli 262 10 61,938 0.01 0,437 0.01 Tabela 12. prikazuje koeficijente kontigencije za ditranzitivno dati za sva poređenja dece i odraslih. I ovde su svi koefijenti statistički značajni, što ukazuje da postoji značajno odstupanje dečije distribucije u odnosu na distribuciju kod odraslih. Tabela 12. Poređenje distribucija rečeničnih obrazaca kod dece i odraslih uz glagol dati DATI: deca 18-26 i odrasli N df Hi-sqaure sign. C-coef. sign svi uzrasti X odrasli 1648 125 849,318 0,01 0,583 0,01 18m X odrasli 872 25 459,698 0,01 0,588 0,01 20m X odrasli 762 25 181,556 0,01 0,439 0,01 22m X odrasli 701 25 59,814 0,01 0,280 0,01 24m X odrasli 764 25 124,578 0,01 0,374 0,01 26m X odrasli 705 25 64,799 0,01 0,290 0,01 4.5.5 Dva značenja glagola imati u iskazima dece i odraslih U Rečniku glagola sa gramatičkim i leksičkim dopunama (Petrović & Dudić, 1989) glagol imati je opisan kao glagol sa dva značenja. U značenju posedovanja opisan je kao nesvršeni obavezno prelazni glagol, a u značenju postojanja (egzistencijalnom) kao neprelazni glagol. To znači da je u prvom slučaju reč o 99 dvovalentnom glagolu čije se značenje realizuje uz pomoć subjekta i direktnog objekta: Jovan ima bicikl Subj Pred Odir Jovan ima brata Subj Pred Odir. U drugom egzistencijalnom značenju reč je o jednovalentnom glagolu čiji je jedini argument logički subjekt koji se ostvaruje imenicom u genitivu: Ima kolača Pred Subj. To znači da se i minimalni rečenički obrasci dva značenja razlikuju. Minimalni rečenični obrazac glagola imatiP2 u značenju posedovanja sastoji se od predikata, direktnog objekta i indirektnog objekta i u tekstu ga obeležavamo oznakom P_Odir_Oind. Minimalni rečenični obrazac egzistencijalnog imatiP1 se sastoji samo od predikata i logičkog subjekta i obeležen je oznakom P_S. Jedna od predikcija nativizma koje smo postavili u uvodu bila je predikcija o o kanoničnosti ranih glagola. Ukoliko nativistička teza ima osnova, u ranom govoru dece, kanonički povezano značenje posedovanja trebalo bi da potpomogne ranom usvajanju glagola. Međutim, imati ima dva značenja, od kojih je jedno kanoničko, a drugo nekanoničko. Polisemija bi trebalo da bude izvor otežanog usvajanja, pogotovo u slučajevima u kojima je jedno značenje kanoničko, a drugo nije. Prema tome, moguća su dva ishoda. Po jednom, glagol imati bi se pojavio relativno kasno u govoru deteta, svakako ne bi bio među prvim i visoko-frekventnim glagolima. Pošto smo, međutim, već konstatovali da se nalazi visoko na listi rano usvojenih glagola, moguć je drugi ishod – da se kanoničko značenje glagola javlja ranije nego nekanoničko značenje, odnosno da pojava tranzitivnog imati u spontanom govoru deteta prethodi pojavi intranzitvnog imati u značenju posedovanja. Analiza je donela rezultate koji ne idu u prilog ovoj pretpostavci. Slika 15. prikazuje proporciju dva značenja glagola imati u spontanom govoru dece na 100 različitim uzrastima, kao i proporciju kojoj su deca izložena u jezičkom okruženju (stubić jok). Vidimo da se u razgovornom jeziku odraslih pojavljuju oba značenja i to u pribiližno jednakoj propociji. A kada je reč o dečijoj produkciji, i značenje posedovanja i egzistencijalno značenje mogu se naći na svim uzrastima, pa i najnižem. Čak se može konstatovati da na mlađim uzrastima postoji blaga prednost u korist egzistencijalnog značenja. Slika 15. Proporcija glagola imati u egzistancijalnom značenju i značenju posedovanja u govoru dece i odraslih S druge strane, opravdano se može pretpostaviti da je ovde ustvari reč o kumulativnom efektu grupnog prikazivanja podataka, i da samo razvijenija deca imaju oba značenja, a da manje razvijena produkuju samo kanonički povezano značenje posedovanja. Na slici 16. se vidi da to nije slučaj; prikazani su podaci o iskazima sa glagolom imati kod sve dece pojedinačno. Prazna polja predstavljaju uzrast na kome se kod pojedinog deteta ovaj glagol nije pojavio. Vidimo da sva deca koriste glagol imati u oba značenja. Ako posmatramo uzraste na kojima je imati prvi put produkovano kod svakog pojedinog deteta, može se primetiti da deca, ili počinju sa oba značenja, ili samo samo sa egzistencijalnim značenjem. MIL se ne pojavljuje na grafikonu, jer na pretraživanim uzrastima nije produkovao nijedan iskaz sa ovim glagolom. Napravili smo dodatnu pretragu samo za njega na starijim uzrastima i ustanovili da se imati javlja prvi put tek na uzrastu od 28 meseci, kada 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok Dva značenja IMATI: deca18-26 i jok posed P2 egzist P1 101 ga produkuje čak 32 puta, i to samo u obliku egzistencijalnog iskaza Ima bez dopuna. Ovi nalazi su sasvim jasno suprotni predikcijama nativizma. U narednom izlaganju opisaćemo rečenične obrasce u kojima su realizovana pojedinačna značenja glagola imati, egzistencijalno i značenje posedovanja. 102 Slika 16. Proporcija glagola imati u egzistencijalnom značenju i u značenju posedovanja u iskazima pojedine dece na različitim uzrastima 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% an a1 8 an a2 0 an a2 2 an a2 4 an a2 6 an e1 8 an e2 0 an e2 2 an e2 4 an e2 6 d ac 1 8 d ac 2 0 d ac 2 2 d ac 2 4 d ac 2 6 je l1 8 je l2 0 je l2 2 je l2 4 je l2 6 la z1 8 la z2 0 la z2 2 la z2 4 la z2 6 lu k1 8 lu k2 0 lu k2 2 lu k2 4 lu k2 6 n ik 1 8 n ik 2 0 n ik 2 2 n ik 2 4 n ik 2 6 Dva značenja IMATI kod pojedinačne dece na uzrastima 18-26 posed P2 egzist P1 103 4.5.6 Rečenični obrasci uz egzistencijalno imatip1 u iskazima dece i odraslih Slika 17. sadrži prikaz rečeničnih obrazaca uz egzistencijalno imatiP1 na različitim uzrastima i u jezičkom okruženju, a u prilogu 6. date su preciznije frekvence i proporcije. Može se odmah zapaziti sledeće: a. Dominantan obrazac u jezičkom okruženju (stubić jok) nije minimalni obrazac sa logičkim subjektom P1_S koji opisuje jezički standard (Petrović & Dudić, 1989), već prošireni obrazac sa priloškom odredbom (P1_S_AdO). b. Odrasli produkuju u malom procentu i duge iskaze karakterističnog obrasca sa zavisnom klauzom (ZKL). c. Jednočlani iskazi (Ima) su vrlo retki (obrazac P1). To znači da minimalnu realizaciju iskaza tipa Ima kolača, odrasli govornik srpskog jezika proširuje u rečenicu Ima kolača tamo, Ima još kolača, Ima još kolača tamo ili čak izostavlja subjekt i produkuje samo Ima tamo, Ima još, Za tebe uvek ima, i slično. U jeziku odraslih kombinacija egzistencijalnog imatiP1 sa priloškom odredbom je najčešća i, moglo bi se reći, prirodno okruženje egzistencijalnog imatiP1. U tabeli 13. dati su primeri iskaza sa pojedinim rečeničnim obrascima produkovanih od strane odraslih. Slika 17. Rasprostranjenost rečeničnih obrazaca uz egzistencijalno IMATIP1 kod dece i odraslih 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% ch i1 8 ch i2 0 ch i2 2 ch i2 4 ch i2 6 jo k P R O P Rečenični obrasci IMATI P1: deca 18-26 i jok P1_S_ZKL_AdO P1_S_ZKL P1_S_Oind_AdO P1_S_AdO P1_S_AdD P1_S P1_AdO P1 104 Kod dece je slika znatno drugačija: a. Uprkos tome što je izolovana upotreba egzistencijalnog imati u jezičkom okruženju veoma retka, kod dece je najviše rasprostranjena, pogotovo na 18 meseci (slika 17). To su jednočlani iskazi tipa Ima. Dominacija jednočlanih iskaza pokazuje da su prisutna razvojna ograničenja, te ćemo se na ovaj podatak vratiti u diskusiji. b. Na najmlađem uzrastu deca produkuju i standardni obrazac (P1_S) u 20% slučajeva. c. Na uzrastu 20 meseci proporcija jednočlanih iskaza Ima pada, a uključuju se obrasci sa priloškom odredbom, npr. Ima još, ili Ima tamo (P_AdO). Na istom uzrastu registrovano je i priključenje dva konstituenta zajedno (P_S_AdO), a iz uvida u individualne podatke vidimo da je to samo kod dvoje razvijenije dece ANA i NIK. d. Na najvišem uzrastu od 26 meseci pojedina deca (ANA i LAZ) pokazuju rafiniranu sposobnost produktivnog uključivanja etičkog dativa uz egzistencijalno značenje imati (tabela 14). Iako se ovaj obrazac u obrađenom uzorku odraslih nije pojavio, nema sumnje da je to model koji su čuli u jezičkom okruženju. U tabelama 13. i 14, mogu se pronaći primeri iskaza pojedinih rečeničnih modela uz egzistencijalno imati kod odraslih i dece razvrstanih prema stepenu složenosti (broju konstituenata). U tabeli 14. procenti su računati u odnosu na uzrasta na kojem je dati obrazac prvi put produkovan. 105 Tabela 13. Složenost rečeničnih modela uz egzistencijalno imatiP1 u jezičkom okruženju Složenost rečeničnog modela Primer iskaza % izolovani predikat P1 Ima. 4 predikat + 1 konstituent P1_S P1_AdO Šta ima? Svašta ima. Ima mnogo. Ima tamo. 34 predikat + 2 konstituenta P1_S_AdO P1_S_ZKL Ima mnogo beba. Koga ima ovde? Je l’ ima neka bombona u kući? Zar ima ijedno dijete koje to voli? 61 predikat +3 konstituenta P1_S_AdO_AdO P1_S_AdO_ZKL Ima još jedna na podu. Je l’ ima tamo neka teta koja se zove Duda? 2 Tabela 14. Složenost rečeničnih obrazaca uz egzistencijalno imati kod dece Složenost rečeničnih modela Uzrast prvog pojavljivanja Primer iskaza %/uzr izolovani predikat P1 18m Ima. 80 predikat + 1 konstituent P1_S 18m Šta ima? Bibi@c ima moga. (‘auta ima moga’) 20 predikat + 2 konstituenta P1_S_AdO 20m Djece ima dole. Ima neto ođe. (‘ima nešto ovde’) 19 Predikat + 3 konstituenta P1_S_Oind_AdO P1_Oind_AdO_AdO (etički dativ) 26m Ovde ima ti me(s)ta. Gde ima mi o(v)de ? (‘gde je to meni ovde’ – zaviruje u kutiju i trаži igračku) 1 106 4.5.7 Rečenični obrasci tranzitivnog imatip2 u značenju posedovanja u iskazima dece i odraslih Podatke o zastupljenosti rečeničnih obrazaca uz tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja prikazujemo na slici 18. Numerički podaci dati su u prilogu 7. Prikaz omogućuje uvid u rasprostranjenost obrazaca u različitim poduzorcima dece i odraslih. Slika 18. Rečenični obrasci uz IMATI P2 u značenju posedovanja kod dece i odraslih U jeziku odraslih možemo zapaziti sledeće pravilnosti: a. Kao i u slučaju izolovanog egzistencijalnog predikata Ima, u jeziku odraslih iskazi sa izolovanim tranzitivnim Imaš ili Imam u značenju posedovanja veoma su retki (P2). b. Isto tako, ni ovde kao ni kod egzistencijalnog imati, minimalni standardni obrazac (u ovom slučaju P2_S_Odir) nije dominantan model iskaza odraslih. 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% ch i1 8 ch i2 0 ch i2 2 ch i2 4 ch i2 6 jo k P R O P Rečenični obrasci IMATI P2: deca 18-26 i odrasli P2_S_Odir_ZKL P2_S_Odir_AdO P2_S_Odir_Oind P2_S_Odir P2_S_AdO P2_S P2_Odir_ZKL P2_Odir_AdO P2_Odir_AdD P2_Odir P2_AdO P2 107 c. U jeziku odraslih ravnomerno su rasprostranjena tri obrasca za značenjem posedovanja: minimalni standardni (P2_S_Odir), a zatim još dva, P2_Odir i P2_Odir_AdO. d. Ima i kombinacija standardnog obrasca sa adverbijalnom odredbom (P2_S_Odir_AdO). Kod dece zapažamo sledeće: e. Na uzrastu 18 meseci tranzitivno imati u značenju posedovanja se pojavljuje isključivo u vidu izolovanog predikata Imam ili Ima (P2). f. Na uzrastu 20 meseci pronalazimo prvo uključivanje argumenta ili priloške odredbe (P2_Odir, ili P2_AdO). Uvid u individualne podatke pokazuje da je i ovde, kao kod egzistenijalnog imatiP1, to slučaj samo kod dvoje razvijenije dece ANA i NIK. NIK na tom istom uzrastu proizvodi i iskaz standardne argumentske strukture (Krave ima deda Pero, P_S_Odir). g. Ostala deca i dalje produkuju samo izolovane predikate, i počinju da ih kombinuju sa jednim konstituentom najranije sa 22 meseca (Odir ili AdO). h. ANA koja na 26 meseci za egzistencijalno imati produkuje etički dativ, to isto čini i za značenje posedovanja, takođe na uzrastu 26m (P2_S_Odir_Oind) (videti tabelu 16). Tabele 15. i 16. sadrže primere iskaza odraslih i dece u rečeničnim obrascima različitih nivoa složenosti. . 108 Tabela 15. Složenost rečeničnih modela uz tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja u iskazima odraslih Složenost rečeničnog modela Primer iskaza % izolovani predikat P2 Imam. 2 predikat + 1 konstituent P2_Odir P2_AdO Imaš svoju olovku. Imaš ovde. Imam malo. Jao, šta imam! Evo, imam još. 29 predikat +2 konstituenta P2_S_Odir P2_S_AdO P2_Odir_AdO P2_Odir_ZKL Pa ti imaš minđušice. A koga ja imam? Imamo ovde neki satić. Ima mašnu da veže rep. 57 predikat + 3 ili više konstituenata P2_S_Odir_AdO Mama ima toga puno. Sad tako ima druge fazone. 11 Tabela 16. Složenost rečeničnih modela uz tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja u iskazima dece Složenosti rečen. modela Uzrast prvog pojavljivanja Primeri iskaza %/uzr izolovani predikat P2 18 Ima. Imam. 100 predikat + 1 konstituent P2_Odir P2_AdO 20 Imam pajice. (‘imam parice’) Imam i d’ga. (’imam i drugog’) Ima lep. (‘ima rep’) Kako ima? (‘kako ima rep’) 45 predikat +2 konstituenta P2_S_Odir P2_Odir_AdO P_Odir_AdD 20 Ti imaš jedno nešto. Tave ima deda Pejo. (‘krave ima deda Pero’) Tu ma odu. (‘tu ima vodu’) Kako ima zube! 18 predikat + 3 ili više konstit. P2_S_Odir_Oind (etički dativ) 26 Ja imam ti K, L, T. (’ja ti imam K, L, T’) 2 109 4.5.8 Rečenični obrasci ditranzitivnog dati u iskazima dece i odraslih U Rečniku glagola sa gramatičkim i leksičkim dopunama (Petrović & Dudić, 1989) glagol dati opisan je kao obavezno kompleksno prelazni glagol. Dati je ditranzitivan glagol, i njegova argumentska struktura (minimalni rečenični obrazac) podrazumeva subjekt, direktan objekt i indirektan objekt (P2_S_Odir_O_ind): Jovan je dao kolač bratu Subj Pred Odir Oind. Na mestu direktnog objekta može se pojaviti sentencijalna dopuna u obliku zavisne klauze (ZKL): Majka ja dala Jovanu da pođe sam Subj Pred Oind Odir ZKL. Uz glagol dati pored direktnog objekta i indrektnog objekta mogu se pojaviti i dopune druge vrste, npr. adverbijalna (priloška) dopuna za cilj, namenu, Jovan je dao bratu novac za stan Subj Pred Oind Odir AdD, kao i priloška odredba za vreme, mesto, cilj i slično: Jovan je juče dao bratu novac za stan. Subj AdO Pred Oind Odir AdD. Analiza distribucije rečeničnih obrazaca pokazuje rasprostranjenost različitih obrazaca u iskazima dati kod dece i odraslih (slika 19). Numerički podaci dati su u prilogu 8. Uočavamo sledeće pravilnosti u jeziku odraslih (stubić jok): a. Kod odraslih najčešči su iskazi sa dva argumenta, direktnim i indirektnim objektom u 25% slučajeva (plavo polje u dnu, P_Odir_Oind). To, dakle, nije obrazac koji predstavlja standardni minimalni obrazac za realizaciju značenja glagola dati (P_S_Odir_Oind), jer nije ekspliciran subjekt (Petrović & Dudić, 1989). Standardni minimalni obrazac se javlja u svega 2% (P_S_Odir_Oind). 110 Podsetimo ovde i da standardni minimalni obrasci nisu bili najfrekventniji ni u slučaju egzistencijalnog imati i imati u značenju posedovanja. Na ovaj nalaz vratićemo se nešto kasnije. b. Drugi po zastupljenosti kod odraslih je obrazac samo sa indirektnim objektom P_Oind (21%). Zatim slede druge brojne kombinacije u znatno manjem procentu. c. Glagol dati se kod odraslih pojavljuje bez dopuna i odredbi u 11% slučajeva u iskazima tipa Daj, Hajde daj, Ne dam, Evo dam i slično. Kod dece zapažamo sledeće: a. Na najmlađem uzrastu dominira izolovana upotreba predikata dati, ali se ona postepeno smanjuje sa uzrastom. Ovi iskazi su u početku često izgovoreni u formi Da i Dam (u značenju ‘daj’ i daj mi’), a tek kasnije poprimaju morfološki oblik imperativa, i razviju se u imperativ sa dopunom. b. Na uzrastu 18 meseci pojedina deca uključuju jedan argument, obično indirektni objekat (P_Oind), a ponekad i direktni (P_Oind) (ANA, ANE, LAZ, JEL, LUK). Poređenje pojedinačne dece ne ukazuje na razvojno prvenstvo jednog ili drugog objekta, jer neki od njih u početku koriste samo direktni, neki samo indirektni, a neki koriste oba, mada nikada zajedno. Na najmlađem uzrastu nije pronađen nijedan iskaz u kojem je glagol dati realizovan sa više nego jednim konstituentom. c. Na uzrastu 20 meseci pronalazimo prve pojave rečeničnog modela sa dva konstituenta. Reč je o iskazima u kojima je predikat kombinovan sa direktnim i indirektnim objektom (P_Odir_Oind) ili kombinacije sa zavisnom klauzom. 111 Slika19. Rečenični obrasci uz glagol DATI kod dece i u jezičkom okruženju d. 22 meseca: Proporcija iskaza sa direktnim i indirektnim objektom se povećava i približava proporciji koja je prisutna u uzorku odraslih (25%). Na istom ovom uzrastu se može registrovati i pojava novih kombinacija sa subjektom ili adverbijalnom odredbom. Značajna promena je uvođenje drugih kombinacija tako da je broj različitih rečeničnih modela povećan. e. Povećanje raznovrsnosti rečeničnih modela nastavlja se na uzrastima od 24 i 26 meseci, tako da je u ukupnom uzorku dečijeg govora pronađeno oko 30 različitih sintaskičkih okvira uz glagol dati (kombinacija argumenata, priloških odredbi i dopuna i zavisnih rečenica). 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% ch i1 8 ch i2 0 ch i2 2 ch i2 4 ch i2 6 JO K P R O P Rečnični obrasci DATI: deca 18-20 i jok P_Odir_Oind P_Oind P P_Odir P_ZKL P_Oind_AdO P_AdO P_Oind_ZKL P_S_Odir_Oind P_Odir_Oind_AdO Com_ZKL P_Odir_Oind_ZKL P_Odir_AdO P_S_Odir P_S_Oind P_Odir_Oind_AdD P_Odir_ZKL P_Oind_ZKL_AdO P_S_Oind_AdO P_ZKL_AdO P_S P_S_Odir_AdO P_S_Odir_Oind_AdO P_S_Odir_ZKL P_S_Oind_ZKL P_Com 112 f. Upadljivo je odsustvo realizacije minimalnog obrasca argumentske strukture glagola dati kakav pronalazimo u standardnom opisu ovog glagola (Petrović & Dudić, 1989; Rečnik srpskoga jezika, 2007). Tzv. minimalni rečenični model u ukupnoj dečijoj produkciji pojavio se samo jedan jedini put, kod NIK na uzrastu 24 meseca. Drugim rečima, deca veoma retko u klauzi dati ekspliciraju sve njegove argumente: subjekt, direktni objekat, indirektni objekat. Podsetimo da je i u uzorku odraslih, ovaj model veoma redak. Tabela 17. i 18. sadrže primere iskaza određenog nivoa složenosti produkovanih od strane odraslih i dece, sa uzrastom prvog javljanja kod dece. Tabela 17. Složenost rečeničnih modela uz glagol dati u jezičkom okruženju Složenost rečeničnih modela Primer iskaza % izolovani predikat P Daj. Ne dam. 11 predikat + 1 konstituent P_Oind P_AdO Daj mi. Daj malo. Ne dam ti. 44 predikat + 2 konstituenta P_Odir_Oind P_Oind_AdO P_Oind_ZKL Daj tati miša. Daj meni malo. Daj meni da se ja igram. 35 Predikat + 3 ili više konstituenata P_Odir_Oind_AdO P_Odir_Oind_ZKL P_S_Odir_Oind_AdO Evo sad ću nešto da ti dam. Oćeš meni dati traktor da ja vozim? Ti si dao autić da se ja igram. Sad ću ja da dam i tebi olovku. 8 Standardni minimalni model P_S_Odir_Oind Daće ti bato igračkice. Ja ću tebi da dam zeku. 2 113 Tabela 18. Složenost rečeničnih obrazaca u dečijem govoru uz glagol dati Složenost rečeničnih modela Uzrast prvog pojavljivanja Primer iskaza %/uzr izolovani predikat 18m Da. (u značenju ‘daj’) Dava. (u značenju ‘daj’) Dam. (u značenju ‘daj mi’) Daj. 78 predikat + 1 konstituent P_Oind P_Odir P_AdO 18m Daj ne. (u značenju ‘daj mi’) Daj mi. Daj mami. Da ta. (u značenju ‘daj to’) Da paje. (u značenju ‘daj pare’) Daj još. 21 predikat + 2 konstituenta P_S_Odir P_Odir_Oind P_S_AdO 20m Nai nao namnam (‘Nemanja dao njam-njam’) Daće teta d(r)ugu. Daj mi nigu. (‘daj mi knjigu’) Daj mi vodu. Ajde ti opet daj. 3 predikat + 3 konstituenta P_Odir_Oind_AdO P_Odir_Oind_ZKL 24m Daj mi loptu sada. Daj mi to da vidim. 2 Standardni minimalni model P_S_Odir_Oind 24m Ja tebi dajem te. 4 Na kraju treba podsetiti da je u ovoj analizi razvojni progres praćen i opisivan u ukupnom uzorku, tako da je, beleženjem najranijeg uzrasta na kojem se pojavio rečenični obrazac određenog nivoa složenosti registrovana razvojna dinamika najnaprednije dece. Uprkos tome, podaci pokazuju vrlo postepen porast sintaksičke kompleksnosti iskaza, pa možemo biti sigurni da je kod sporije dece ta postupnost još vidljivija. 114 4.5.9 Broj konstituenata Videli smo da je statističko poređenje rečeničnih obrazaca u produkciji dece i odraslih pokazalo je da postoje statistički značajna odstupanja distribucije rečeničnih obrazaca kod dece u odnosu na distribuciju u jezičkom okuženju, i to je potvrđeno kod sva tri analizirana glagola (imatiP1, imatiP2, dati). Kvalitativna analiza je dalje pokazala da kod dece na početku razvoja dominiraju jednočlani iskazi bez dopuna i odredbi, iako je proporcija takvih iskaza u jeziku odraslih relativno mala. Videli smo takođe da se sa uzrastom kod sva tri glagola smanjuje dominantno prisustvo jednočlanih iskaza, i da deca oko predikata nadograđuju iskaz dodavanjem dopuna (argumenata) ili odredbi. Detaljniji opis dečije produkcije nam je pokazao da je to uključivanje postepeno, da dete prvo proširuje iskaz jednim argumentom ili odredbom, a tek kasnije priključuje dva konstituenta. Pošto ova postupnost u razvoju može biti pokazatelj da jedna od predikcija nativizma nije našla potkrepljenje u podacima o spontanom govoru dece (predikcija o dostupnosti argumenata ranih glagola), važno je da je statistički proverimo. Na početku rada među osnovnim merama jezičkog razvoja pratili smo i prosečnu dužinu iskaza kod dece merenu brojem reči MLUw, i ustanovili smo da postoji stabilan porast dužine iskaza kroz uzraste kod sve dece. Međutim, povećanje broja reči u iskazu i povećanje broja konstituenata ne mogu se poistovetiti pošto jedan konstituent u iskazu može sadržati više reči, te tako povećenje broj reči u iskazu ne mora nužno značiti i povećanje broja konstituenata13. Zbog toga je bilo važno da statistički proverimo da li postoji porast broja konstituenata po uzrastu. Slika 20. pokazuje distribuciju rečeničnih obrazaca glagola imatiP1 kod dece i odraslih izraženu kroz broj konstituenata priključenih predikatu. Slika prikazuje sistematski porast proporcija iskaza sa većim brojem konstituenata kroz uzrast. Isti prikaz dajemo na slici 21. za glagol imatiP2, kao i na slici 22. za glagol dati. 13 Na primer, rečenica Daj mi taj auto, i rečenica Daj mi taj mali auto imaju jednak broj konstituenata a razlikuju se po broju reči. 115 Slika 20. Proporcija iskaza sa egzistencijalnim IMATIP1 sa n brojem konstituenata Slika 21. Proporcija iskaza sa egzistencijalnim IMATIP2 sa n brojem konstituenata 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok P R O P N konstituenata IMATI P1: deca 18-26 i jok 3 konst 2 konst 1 konst 0 konst 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok P R O P N konstituenata IMATI P2: deca 18-26 i jok 3 konst 2 konst 1 konst 0 konst 116 Slika 22. Proporcija iskaza sa glagolom DATI sa n brojem konstituenata Statistička analiza je rađena na broju iskaza sa određenim brojem konstituenata priključenih predikatu, za svaki glagol posebno, i pokazalo se da kod svih glagola postoji značajan porast broja konstituenata po uzrastu (tabela 19). U prilogu 9. prikazani su podaci za sva tri glagola posebno (n konstituenata priključenih predikatu x uzrast). Tabela 19. Porast broja konstituenata po uzrastima uz iskaze sa glagolima imatiP1, imatiP2 i dati N konstituenata: deca 18-26 i odrasli N df Hi-square sign. C-coef. sign. imatiP1 354 15 117,798 0,01 0,500 0,01 imatiP2 353 15 116,865 0,01 0,499 0,01 dati 1657 20 606,523 0,01 0,518 0,01 Treba podsetiti da smo u ovom postupku radili sa sumarnim podacima za svu decu zajedno, i da grafički prikaz napuštanja jednočlanih iskaza i uključivanja 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok P R O P N konstituenata DATI: deca 18-26 i jok 4 konst 3 konst 2 konst 1 konst 0 konst 117 novih konstituenata prikazuje uzraste na kojima to čine razvojno najnaprednija deca. S druge strane, postupnost u uključivanju većeg broja konstituenata bi mogla biti posledica grupnog prikazivanja podataka. Da li je to tako možemo opet proveriti uvidom u podatke pojedinačne dece. Slika 23. prikazuje broj konstituenata u iskazima sa trovalentnim glagolom dati kod pojedinaca. Vidimo da sva deca uključuju postepeno po uzrastima veći broj konstituenata, a da naprednija to čine nešto ranije. Jedino MIL kroz sve ispitivane uzraste uz glagol dati zadržava jednočlane iskaze. To praktično znači da je kod sporije dece postupnost u razvoju još izraženija. Slike 24. i 25. prikazuju podatke individualne dece za glagole imatiP1 i imatiP2. Međutim, kod ova dva glagola slika je manje „čista“, jer je ukupan broj iskaza koje su deca produkovala sa glagolom imatiP1 i P2 znatno manji (171 i 140 prema 1114), pa većina dece nema tražene iskaze na svakom uzrastu, ili ih ima malo. Može se ipak konstatovati da je i kod imatiP1 i imatiP2 kod sve dece više kraćih i jednostavnijih iskaza na nižim uzrastima nego na višim. Na najnižem uzrastu za dati i imatiP1 kod neke dece mogu se pronaći dvočlani iskazi (predikat i jedan konstiuent), ali nema iskaza koji su uz ove glagole okupili dva konstituenta. Dva ili tri konstituenta uz predikat mogu se pronaći samo na višim uzrastima kod sva tri glagola. Ovakav nalaz ne ide u prilog predikciji o dostupnosti argumenata ranih glagola, zasnovanoj na nativističkom shvatanju, jer pokazuje vrlo postepen porast broja konstituenata kroz uzraste. Ukoliko su razumevanje i produkcija glagola zasnovani na urođenim semantičkim predstavama o učesnicima događaja na koji se dati glagol odnosi, nije jasno zašto bi upotreba argumenata i ostalih konstituenata „kaskala“ za upotrebom glagola u iskazu, kao što nije jasno ni zašto bi se broj upotrebljenih konstituenata postepeno povećavao kroz uzrast. Na ovo pitanje ćemo se naknadno vratiti u diskusiji. 118 Slika 23: Proporcija iskaza sa glagolom DATI sa n brojem konstituenata kod pojedinačne dece 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% an a1 8 an a2 0 an a2 2 an a2 4 an a2 6 an e1 8 an e2 0 an e2 2 an e2 4 an e2 6 d ac 1 8 d ac 2 0 d ac 2 2 d ac 2 4 d ac 2 6 je l1 8 je l2 0 je l2 2 je l2 4 je l2 6 la z1 8 la z2 0 la z2 2 la z2 4 la z2 6 lu k1 8 lu k2 0 lu k2 2 lu k2 4 lu k2 6 m il1 8 m il2 0 m il2 2 m il2 4 m il2 6 n ik 1 8 n ik 2 0 n ik 2 2 n ik 2 4 n ik 2 6 Broj konstituenata u iskazima DATI: deca 18-26 i jok 4 konst 3 konst 2 konst 1 konst 0 konst 119 Slika 24. Proporcija iskaza sa glagolom IMATIP1 sa n brojem konstituenata kod pojedinačne dece 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% an a1 8 an a2 0 an a2 2 an a2 4 an a2 6 an e1 8 an e2 0 an e2 2 an e2 4 an e2 6 d ac 1 8 d ac 2 0 d ac 2 2 d ac 2 4 d ac 2 6 je l1 8 je l2 0 je l2 2 je l2 4 je l2 6 la z1 8 la z2 0 la z2 2 la z2 4 la z2 6 lu k1 8 lu k2 0 lu k2 2 lu k2 4 lu k2 6 n ik 1 8 n ik 2 0 n ik 2 2 n ik 2 4 n ik 2 6 Broj konstituenata u iskazima IMATIP1: deca 18-26 i jok 3 konst 2 konst 1 konst 0 konst 120 Slika 25. Proporcija iskaza sa glagolom IMATIP2 sa n brojem konstituenata kod pojedinačne dece 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% an a1 8 an a2 0 an a2 2 an a2 4 an a2 6 an e1 8 an e2 0 an e2 2 an e2 4 an e2 6 d ac 1 8 d ac 2 0 d ac 2 2 d ac 2 4 d ac 2 6 je l1 8 je l2 0 je l2 2 je l2 4 je l2 6 la z1 8 la z2 0 la z2 2 la z2 4 la z2 6 lu k1 8 lu k2 0 lu k2 2 lu k2 4 lu k2 6 n ik 1 8 n ik 2 0 n ik 2 2 n ik 2 4 n ik 2 6 Broj konstiutenata u iskazima IMATIP2: deca 18-26 i jok 3 konst 2 konst 1 konst 0 konst 121 4.6 LEKSIČKI SASTAV ISKAZA: ANALIZA KONKATENACIJE Dosadašnja eksploracija izgradnje iskaza dati i imati putem analize realizacije argumentske strukture i broja priključenih konstituenata je pokazala da u podacima kojima raspolažemo nativistička teza nema velikog potkrepljenja: pretpostavljene urođene semantičke predstave ne pomažu detetu da u ranim fazama razvoja manifestuje svoje poznavanje argumentske strukture glagola, već to čini vrlo postepeno, uključujući jedan po jedan konstituent. Nativistička tumačenja vide razvoj govora kao proces sužavanja domena važenja urođenih univerzalnih jezičkih struktura i pravila. Zbog toga bi iskazi u ranoj fazi trebalo da pokažu osobine visoke apstrakcije i hiper-generalizacije, pa ćemo ova svojstva još jednom razmotriti u analizi grešaka u sledećem poglavlju. U ovom momentu konstatujemo da nalazi o strukturi ranih dečijih iskaza formiranih oko glagola dati i imati razvojni proces prikazuju u svetlu postepenog produžavanja i usložnjavanja iskaza dodavanjem jednog po jednog konstituenta. Jedno od ključnih pitanja u teorijskim razmimiolažanjima o poreklu i razvoja jezika tiče se apstraktnosti i produktivnosti ranog dečijeg govora. Da li je dečija produkcija rezultat urođenog apstraktnog znanja ili proizvod nastao na induktivnom učenju i uspostavljanju lokalnih veza među rečima koje je primilo iz jezičkog inputa? Ako imamo u vidu analizu sintaksičkih funkcija koju smo sproveli možemo postaviti i sledeće pitanje: da li znamo da veze koje smo u dečjim iskazima prepoznali i kodirali kao veze predikata sa argumentima (subjektom, objektima, dopunama) ili drugim konstituentima (adverbijalima, zavisnim klauzama) možemo zaista pripisati apstraktnom gramatičkom znanju? To jest, da li zaista znamo da iza reči kojima smo pripisali određenu sintaksičku funkciju zaista stoje apstraktne kategorije kao što su subjekt, direktni objekt, indirektni objekt, adverbijal i slično? Da li možemo tvrditi da dete koje izgovara iskaz Daj to ima razvijenu kategoriju direktnog objekta, ili je takav iskaz samo proizvod lokalne asocijacije između jedinice daj i jedinice to? Svedoci smo određenih „zamrznutih“ formi u ranom 122 govoru dece (npr. iskaz Da i Dam, videti u daljem tekstu) čija je forma i funkcija takva da im se teško može pripisati vrednost punoznačnog glagola dati sa stabilnim semantičkim i sintaksičkim karakteristikama. Veze koje se očekuju na ranom uzrastu, prema konstruktivističkom stanovištu, bi trebalo da budu lokalne veze među pojedinim rečima i oblicima. Suprotno, prema nativističkom stanovištu, to bi morale biti visoko produktivne, fleksbilne veze koje omogućavaju konkatenaciju različitih oblika jednog glagola sa različitim rečima koje služe urođenim apstraktnim predstavama (npr. živo biće – agens - subjekt, predmet – pacijens – direktan objekat). Stoga se, dakle, u ovom istraživanju izdvaja potreba da proverimo psiholingvistički status reči u iskazima koje smo kodirali i time damo odgovor na gore postavljena pitanja. Rezultati koje očekujemo bi trebalo da pruže precizinije podatke o tome kada pojedino dete počinje da produkuje iskaze oko pojedinog glagola, takve da im se mogu pripisati apstraktna svojstva gramatičnosti. 4.6.1 Postupak U tu svrhu smo sproveli analizu konkatenacije koja obuhvata pretragu oblika glagola i leksičkog sadržaja pridruženih reči, bez obzira na to koju sintaksičku funkciju data leksema u iskazu ima. Konkatenacija je u ovoj analizi definisana kao veza glagola i drugih reči u iskazu predstavljena kroz izraz koji se sastoji iz najmanje dve jedinice G + R14. Leva strana konkatenacije se odnosi na oblike glagola, a desna na pridružene reči. Nazivi leva i desna strana konkatenacije odnose se samo na formalni prikaz, a ne na stvarni redosled reči u iskazu. Tako se na levoj strani konkatenacije uvek nalaze oblici pojedinog glagola, a na desnoj strani pridružene reči, bez obzira na red reči u rečenici. Cilj nam je da proverimo kolika je produktivnost veza koje dete uspostavlja između glagola i drugih reči u iskazu, odnosno da procenimo da li su postojeće konkatenacije lokalni spojevi između dve ili tri reči, ili je u pitanju fleksibilno kombinovanje jednog glagola sa većim brojem reči, proisteklo iz apstraktnih kategorija. 14 G – glagol, R – pridružena reč. 123 Opisujemo obe strane konkatenacije: a. koliko različitih oblika pojedinog glagola dete koristi, i b. koliko različitih reči povezuje sa tim glagolom. Veći broj oblika jednog glagola i veći broj različitih reči svedoči o većoj fleksibilnosti i produktivnosti, tj. o postojanju apstraktnih veza i predstava o argumentskoj strukturi. Međutim, ukoliko dete ima samo jedan oblik nekog glagola, a zatim ga i povezuje samo sa jednom ili dve reči, zadržavajući tako iskaz u ponovljenim replikama u nepromenjenoj formi, to svedoči o lokalnim vezama bez dokaza o postojanju apstraktnih jezičkih predstava. Za nas je u ovoj analizi važno da registrujemo momenat tranzicije sa lokalnih veza na apstraktne, i tu smo postavili kriterijum na obe strane konkatenacije: a. broj oblika glagola mora biti jednak ili veći od 3 (n=>3), b. broj različitih reči sa kojima se kombinuje glagol mora biti jednak ili veći od 3 (n=>3). Ako dete kombinuje samo jedan oblik glagola sa samo jednom reči (npr. konkatenacija daj to), to ukazuje na lokalnu, neproduktivnu vezu ove dve reči. Ukoliko glagolu daj pridružuje još jednu reč, radi se o dve lokalne veze. Ukoliko na bilo kojoj strani konkatenacije produkuje manje od 3 jedinice, reč je o parcijalnim generalizacijama koje okupljaju samo ograničeni broj leksičkih jedinica i oblika glagola. Najzad, kada dete produkuje najmanje 3 različita oblika glagola, i kombinuje ih sa najmanje 3 različite reči (ne nužno svaki sa svakom), u tom slučaju možemo reći da registrujemo visoku apstraktnost i produktivnost dečije gramatike. 4.6.2 Konkatenacije uz glagol dati Tabela 19. prikazuje kako se kod pojedine dece kroz uzraste povećava broj oblika glagola dati (kolona G), kao i broj reči sa kojima se kombinuju (kolona R). 124 One konkatenacije koje se mogu smatrati lokalnim obeležene su svetlo-zelenom bojom, a one koje ispunjavaju uslov brojnosti (produktivnosti) na obe strane konkatenacije obeležene su tamnijom zelenom bojom. Tabela predstavlja kumulativni prikaz tako da svedoči o postepenom povećanju produktivnosti i gramatičke apstrakcije kroz variranje oblika glagola dati, i povećanje broja veza sa različitim leksičkim jedinicama. Zvezdice (*) su uvedene u one kolone R kod kojih je već na prethodnom uzrastu bilo dovoljno različitih reči sa obe strane konkatenacije da se zaključi o produktivnoj upotrebi glagola dati, tako da nije bilo potrebe za daljim popisom još većeg broja oblika i reči. 125 Tabela 19. Oblici glagola dati i konkatenacije kod pojedine dece na različitim uzrastima (kumulativno) Kumulativne konkatenacije uz glagol dati kod pojedine dece na različitim uzrastima 18m 20m 22m 24m 26m dete G R G R G R G R G R ANA da(j) Hugu da(j) Hugu da(j) * da(j) * da(j) * dam bebe dam bebe dam * dala * dadem * loptu daće bombonicu daće * dam * dala * još kockice * dao * dam * m(i) krpicu * daće * damo * mu loptu * * dao * orah još * * daće * pare m(i) * * daš * sama minđuše * * * ti mu * * * orah * * * pare * * * sama * * * ti * * * to * * * šibice * * * ANE daj mi daj joj daj balon daj * daj * knjigu dala joj dala * dala * mi dam knjigu dam * dam * mi dao * dao * ne * * ovo * * teta * DAC / / daj teta (teti) daj medu daj Nani daj * damo meni dala drugi dajte * teti dam ja dala * damo jedna dam * još damo * kraku * kutija * loptu * medu * meni * metar * metu * mi * ne * ovo * pasulj * teti * češalj * JEL dam ne dam mi da(j) mi da(j) još da(j) * ne dam ne dala Anji dala * to ovu dam drugu dam * to još * 126 kuća * mi * ne * ovde * ova * ovo * ovu * to * LAZ da(j) mami da(j) bibi (d)aj bibi (d)aj * (d)aj * da(m) mi da(m) bombonu da(j) bombonu da(j) * (da)j * ne drugu da(m) bube da(m) * d(a)j * njemu grožđe drugi dadu * da(j) * tete mami flašicu dao * da(m) * to meni grožđe dati * dadu * mi jaknu * dam * ne jedan * dao * njemu još * data * tete mami * dati * to meni * * tutu mi * * ne * * njemu * * ovo * * sok * * tete (teti) * * to * * upaljač * * žvaku * * LUK daj bebe daj bebe daj bebe daj * daj * daš ovo daš mi dam medo dam * dam * tate ovo daću mi daću * daću * to tate daš ovo daš * daš * to tate (tati) * * vodu to * * vodu * * MIL daj / daj / daj / da(j) / da(j) / dam NIK daj ne daj mi daj bombonu daj * daj * dam dam ne dam mi dam * daju * ono dao ne dao * dam * pače ono * dao * ovo * daš * pače * * 127 4.6.3 Sintaksičke i prozodijske karakteristike iskaza sa glagolom dati U tabeli se može zapaziti nekoliko pravilnosti: a. Na početnim uzrastima broj oblika glagola dati nikad nije veći do dva, a većina dece produkuje ovaj glagol samo u jednom obliku. Najčešći je imperativni oblik daj. Vrlo česta pojava na ranim uzrastima su skraćenja: oblik da u značenju daj, ili dam u značenju daj mi. Drugi oblici su na ranim uzrastima veoma retki (daš kod LUK). b. Broj reči u konkatenaciji sa glagolom dati kod većine dece je u početku veoma ograničen, i potrebno je najmanje 2, 3 ili više uzrasnih segmenata (4, 6, ili više meseci) da se kod pojedinog deteta akumulira dovoljan broj jedinica na obe strane konkatenacije (G i R), da se zaključi o postojanju produktivnih, apstraktnih veza. c. Desna strana konkatenacije (kolona R) sadrži reči koje pripadaju različitim kategorijama, otvorenim i zatvorenim klasama reči, tj. punoznačnim rečima i funktorima. Reči u koloni R su potencijalni nosioci različitih sintaksičkih funkcija u iskazu (subjekt, direktni objekt, indirektni objekt, adverbijal). d. Postoje velike indivudualne razlike u uzrastu na kojem pojedina deca postižu produktivnost i ulaze u stadijum gramatičke apstrakcije sa glagolom dati. Istu vrstu analize uradili smo i na glagolima imatiP1 i imatiP2 i uvidom u priloge 11. i 12, može se konstatovati slična postupnost u izgradnji iskaza. Treba ipak naglasiti dve specifičnosti. Prvo, glagol imatiP1 u egzistencijalnom značenju prema jezičkom standardu ima samo jedan oblik – ima, pa se u analizi konkatenacija u obzir mora uzeti samo desna strana (kolona R). Drugo, ukupna frekvenca iskaza u slučaju imatiP1 i imatiP2 niža je u odnosu na glagol dati, pa se pravilnosti nešto 128 teže uočavaju zbog „izostanaka“ glagola kod pojedine dece na pojedinim uzrastima. Iz analiza konkatenacije može se zaključiti da dečiji razvoj u početku karakteriše stadijum jednočlanog iskaza u kojem je produktivnost limitirana na izgovaranje izolovanih jezičkih jedinica za koje se teško može reći da pripadaju bilo kakvom jezičkom sistemu. Broj oblika glagola je ograničen, i česta su spajanja dve reči u jednu prozodijsku celinu, za koju se takođe može reći da je morfološki i sintaksički naraščlanjiva (dam umesto daj mi, i dato umesto daj to). U tabeli 19. takođe se uočava da postoje konkatenacije koje se formiraju kombinovanjem glagola sa ograničenim brojem reči od kojih neke imaju karakteristike funktora (daj to, daj mi, daj još). Ovi iskazi obično su izgovoreni „u dahu“, bez pauze, i čini se da im se poreklo može pronaći u primarnim skraćenim formama tipa dato i dam, iz kojih je kasnije došlo do konačnog razdvajanja. S druge strane, prve kombinacije dve otvorene klase reči (daj macu, imam bebe, ima meda) karakteriše specifična prozodijska organizacija – pauza između dve reči, koja se kod dece vremenom sve više skraćuje, čime iskaz dobija na kontinuitetu. Reči u poziciji funktora su obično nenaglašene i prozodijski se naslanjaju na glagol, dok su reči iz otvorenih klasa prozodijski samostalne. Upravo ova prozodijska samostalnost je verovatno razlog za umetanja pauze u prvim pokušajima izgradnje iskaza, i za kasniju integraciju u prozidijsku celinu sa dve naglašene reči. 4.6.4 Hiper-generalizovano značenje glagola dati Upadljiva je značenjska specifičnost glagola dati koja se može uočiti u ranim fazama razvoja. Glagol dati deca primenjuju i na situacije davanja i na situacije uzimanja, primanja, traženja. Obeležavaju svaku razmenu objekata i akcija, bez obzira da li subjekt daje, prima, uzima, traži, pa se u korpusu mogu naći iskazi tipa: 129 Da (u situaciji kada dete nešto pruža, traži ili uzima), Daj (u situaciji kada nešto pruža), Dam (u situaciji kada nešto traži, uzima, prima). Ovako „labave“ granice značenja proizvode hiper-generalizovanu upotrebu glagola dati. Podsetimo da je jedna od nativističkih predikcija za rane iskaze pojava hiper-generalizacija. Treba, međutim, odmah naglasiti da ovde nije reč o hiper- generalizaciji argumentske strukture glagola, već o hiper-generalizaciji značenjskog sadržaja, što je suprotno nativističkoj tezi o sematničkom samopokretanju po kojoj deca imaju urođene predstave o značenju glagola i rasporedu teta-uloga. Vratićemo se na ovu temu ponovo u diskusiji. * * * Na kraju ovog poglavlja, nekoliko zaključaka. U ranim fazama razvoja ne mogu se obezbediti jasni dokazi o produktivnoj upotrebi i postojanju apstraktnih sintaksičkih veza analiziranih glagola sa drugim rečima. U analizi sintaksičkih funkcija koja se uvek radi na pojedinačnim iskazima, moguće je detetu pripisati postojanje kategorije subjekta, direktnog objekta, indirektnog objekta, a da za tako nešto realno ne postoje pravi dokazi. Moguće je pripisati, jer dete produkuje iskaz koji manifestno odgovara razvijenoj argumentskoj strukturi. Analiza konkatenacije, međutim, pokazuje da dete na ranim uzrastima takav obrazac ne primenjuje i na druge reči, već samo na lokalne konstrukcije. Drugim rečima, analiza konkatenacija je pokazala da je postupnost u izgradnji iskaza još izraženija nego što se to čini na osnovu opisa manifestne sintaksičke strukture iskaza i broja konstituenata. . 130 4.7 ANALIZA GREŠAKA Nativisti su tvrdili da su apstraktne jezičke kategorije urođene, i da se suština jezičkog razvoja sastoji u tome da dete nauči da ograniči domen važenja apstraktnih sintaksičkih pravila, odnosno da prepozna izuzetke i nekanoničke slučajeve, usvajajući tako specifičnosti maternjeg jezika. Manifestacija ovog procesa u govoru dece su greške u spontanoj jezičkoj produkciji. Međutim, prema konstruktivističkoj tezi dete ponavlja ono što čuje u jezičkom inputu, a generalizacije, apstrakcije, pa i greške, nastaju kao sekundarni derivat, konstrukt izgrađen na pravilnostima koje dete induktivno usvaja i počinje da koristi (Bates & MacWhinney, 1982; Maratsos M. , 1982; van Valian, 1991; Tomasello, 1992). Iza ovih teorijski suprotstavljenih tumačenja krije se stanovište oko kojeg se dve strane ne spore - da je produktivnost najznačajnija osobina jezika, i da je poreklo te produktivnosti ključno pitanje u istraživanjima o razvoju govora. Ali, kada se produktivnost javlja? Da li je dete od početka produktivno u jezičkoj manifestaciji (kao što sledi iz pretpostavke u urođenim jezičkim kategorijama), ili ono samo ponavlja ono što čuje u svojoj sredini? Da li je u stanju da jezičke pravilnosti generalizuje na nove reči? Da li je sposobno da ih kreativno koristi za konstrukcije koje nije moglo čuti u okruženju? Ako uzmemo u obzir da se razvojni proces prema ovoj tezi kreće od univerzalnih apstraktnih znanja, ka specifičnom znanju o morfo-sintaksičkim karakteristikama maternjeg jezika, onda bi broj ovakvih grešaka u spontanom govoru dece morao u ranom periodu razvoja da bude veći nego na starijim uzrastima kada su važne karakteristike maternjeg jezika već naučene i primenjuju se. Stoga su poslednja dva poglavlja u ovom radu posvećena greškama u spontanom govoru dece, sa ciljem da se istraži njihova učestalost, priroda, i distribucija po uzrastu. Posebnu pažnju posvećujemo neologizmima u ranom inventaru glagola, jednog vrsti hiper-generalizacija koje su značajne za naše istraživanje. 131 4.7.1 Postupak Kodirane su ne samo greške na glagolima, već sve greške pronađene u iskazima formiranim oko pojedinih glagola. Kodirano je mesto i priroda greške, tako da se iz svakog koda može rekonstruisati na kom mestu u iskazu je greška načinjena i koji tip greške je u pitanju. Značenje iskaza sa greškom tumačeno je ne na osnovu samog iskaza već iz šireg konteksta, nekoliko dijaloških replika pre i posle, i pratećih zavisnih linija u korpusu koja sadrže objašnjenja o situaciji, neverbalnom ponašanju i namerama sagovornika. Skraćenice koje ćemo u ovom poglavlju koristiti kao kodove za pojedine tipove grešaka imaju značenja prikazana u tabeli 20. Tabela 20. Legenda kodova u analizi grešaka oznaka značenje oznaka značenja err greška add dodato Arg argument dupl duplirano Odir objekat direktni miss nedostaje Oind objekat indirektni reg rekcija V glagol infl infleksija S subjekt ncong nekongruentno Low greška u zavisnoj klauzi dam spajanje tipa dam (daj mi) Up greška u nadređenoj klauzi nmar nemarkirano red-clitic klitika na početku iskaza 4.7.2 Rezultati analize grešaka Tabela 21. sadrži frekvence različitih tipova grešaka u iskazima dece sa tri glagola i proporciju u odnosu na ukupan broj iskaza produkovanih uz dati glagol. Prilog 13. sadrže te iste frekvence, ali razvrstane za svaki uzrast posebno, i iz njih se vidi da raspolažemo sa relativno malim brojem grešaka u pojedinačnim poduzorcima. Tabela 21. pokazuje da je proporcija grešaka uz glagole imatiP2 i dati izjednačena (11% i 12% u odnosu na ukupan broj iskaza produkovanih uz dati glagol), a da je uz egzistencijalno imatiP1 pronađeno svega 3%. To se može objasniti 132 činjenicom da se uz manje valentan (intranzitivan) glagol produkuje manji broj dopuna, te je stoga i mogućost grešaka manja. Takođe vidimo da se određeni tipovi grešaka ponavljaju, a da su ostali zaista sporadični. Bojom su obeleženi tipovi grešaka kojima posvećujemo malo pažnje u analizi. Najčešći tip greške označen je skraćenicom $Err:V-dam koja ukazuje na grešku činjenu uz glagol dati sasvim specifičnu iz dva razloga: ima najvišu frekvencu u odnosu na druge tipove grešaka, i sistematski se ponavlja kod različite dece. Iako se u prilogu 13. čini da se rasprostire kroz sve uzraste, reč je u stvari o tome da se ona kod pojedinačne dece javlja uvek u fazi jednočlanih iskaza, koja se kod različite dece odvija na različitim uzrastima. To je pojava koju smo već ranije opisivali. Sastoji se u tome da dete produkuje jednočlani iskaz Dam u značenju ’daj mi’, ili Dato u značenju ’daj to’. Reč je očigledno o fonološkom skraćivanju i spajanju dve reči u jednu. Stoga termin „greška“ ovde je neadekvatan, i koristimo ga samo u tehničkom smislu za obeležje koje odstupa od standardne jezičke forme. Radi se o tome da dete produkuje jednočlani iskaz koji je samo aproksimacija fonološke forme reči u jeziku odraslih ili zamena za celu frazu (dam umesto daj mi, i dato umesto daj to). Prema uzorku sa kojim raspolažemo, to je jedan od prvih pokušaja gramatičkog markiranja kod glagola. Ova pojava se dešava u vreme kada još nije razvijena glagolska morfologija i nije uspostavljena stabilna fonološka forma za imperativ, niti za druge oblike glagola dati. Ovaj tip greške se u našem uzorku javlja u 7% od ukupnog broja iskaza produkovanih uz glagol dati. 133 Tabela 21. Broj različitih tipova grešaka u iskazima sa tri glagola i proporcija u odnosu na ukupan broj iskaza sa pojedinim glagolom Broj i proprocija grešaka u iskazima dece od 18-26m imatip1 imatip2 dati imatip1 imatip2 dati $Err:Arg-dupl 1 0 2 0.007 0.000 0.002 $Err:Low:Odir-reg 0 0 1 0.000 0.000 0.001 $Err:Low:V 0 0 1 0.000 0.000 0.001 $Err:Low:miss 0 0 15 0.000 0.000 0.014 $Err:Odir 0 0 0 0.000 0.000 0.000 $Err:Odir-infl 0 0 1 0.000 0.000 0.001 $Err:Odir-reg 0 6 9 0.000 0.035 0.008 $Err:Oind-add 1 0 0 0.007 0.000 0.000 $Err:Oind-infl 0 0 1 0.000 0.000 0.001 $Err:Oind-reg 0 0 9 0.000 0.000 0.008 $Err:S-ncong 1 0 0 0.007 0.000 0.000 $Err:Up:miss 0 0 1 0.000 0.000 0.001 $Err:V-dam 0 0 79 0.000 0.000 0.071 $Err:V-dupl 1 0 0 0.007 0.000 0.000 $Err:V-ncong 0 11 8 0.000 0.064 0.007 $Err:V-nmar 0 2 2 0.000 0.012 0.002 $Err:red-clitic 0 0 1 0.000 0.000 0.001 suma grešaka 4 19 130 0.029 0.111 0.117 N iskaza kod dece 140 171 1109 Sledeći tip grešaka po rangu učestanosti je Err:V-ncong koja se javlja na glagolu dati i imatiP2 i sastoji se u tome da je dete propustilo da adekvatno obeleži lični glagolski oblik, izričući nemarkirani oblik 3. lica jednine, ili pak neadekvatno markirajući rod, broj ili lice. Primer za ovakav tip iskaza može se naći u Tabeli 22. koja sadrži primere iskaza uz najčešće tipove grešaka, i značenje koje je dete htelo da prenese. Za nas su interesantne i greške Err:Odir-reg i Err:Oind-reg koje se tiču glagolske rekcije. Glagolska rekcija je svojstvo glagola da otvara mesto određenim padežima ili predloško-padežnim sintagmama, i predstavlja morfološku manifestaciju argumentske strukture glagola (daj loptu). Prva vrsta su greške u padežnom nastavku imenica koje se onda manifestuju kao greške u glagolskoj 134 rekciji: Nana ima nogi umesto Nana ima noge, Imamo još jedna umesto Imamo još jednu. Međutim, argumentska struktura iskaza ostaje očuvana, te se ova greška može pripisati teškoćama usvajanja morfoloških specifičnosti srpskog jezika. Međutim, drugi tip grešaka u padežnom nastavku imenice može biti zanimljiviji: Daj me umesto Daj mi, Daj mene umesto Daj meni, Dam tete umesto Dam teti, Aj’ me to daj umesto Aj’ mi to daj, Daj minđuši umesto Daj minđuše. Ovakve greške imaju kao posledicu zamenu pozicije direktnog i indirektnog objekta, pa se živo biće javlja u funkciji direktnog objekta uz glagol dati, ili obrnuto, objekat se javlja funkciji indirektnog objekta (Daj minđuši). Skloni smo međutim da i ovu vrstu grešaka pripišemo teškoćama morfološkog markiranja. Razlika između direktnog i indirektnog objekta u ovim primerima je realizovana samo u završnom, pri tom i prozodijski nenaglašenom vokalu na kraju reči, te tako nije čudno da dete ima teškoća da pravilno razlikuje i reprodukuje padežne nastavke. Interesantno je i pojava dupliranja argumenata (Err:Arg-dupl) u primerima ’Aj’ mi daj mi’ i Daj mi ga iona (‘daj mi ga aviona’), koja se javlja u rečenicama sa klitikama (u ovom slučaju mi). Čini se da se klitike „lepe“ za susednu reč i da je detetu teško da raščlani prozodijske celine daj-mi-ga i aj’-mi na sastavne jedinice, nastavljajući da proširuje iskaz uvođenjem još jedne punoznačne reči za poziciju direktnog ili indirektnog objekta. Ovaj tip greške, iako redak, markantan je zato što pokazuje da dete nije svesno da prozodijska celina daj-mi-ga već sadrži markiran direktan objekat, ili da prozodijska celina aj’-mi već sadrži markiran indirektni objekat. To ide u prilog lokalističkom tumačenju ranih konkatenacija. 135 Tabela 22. Primeri češče produkovanih tipova grešaka u iskazima dece kod glagol primer iskaza značenje % od n iskaza $Err:V-dam dati Dam. daj mi 7.1 $Err:V-ncong imatiP2 Ja ima puno Ja imao cokića Ima ti ovaj sok ja imam puno ja sam imala sokića imaš ti ovaj sok 6.4 dati Čiko meni je dala Daći me tu olovku Davaje čiko meni je dao daj mi tu olovku dao sam 0.7 Err:Odir-reg imatiP2 Ima jepu veliku Imamo joć jena Nana ima nogi ima rep veliki imamo još jednu Nana ima noge 3.5 dati Daj mi(n)đuši Ova da mi Da mi ta daj minđuše ovu daj mi daj mi to 0.8 Err:Oind-reg dati Daj me Dam tete Daj meme Aj(de) me to daj daj mi dam teti daj meni aj(de) mi to daj 0.8 $Err:Low:miss dati Daj ja. Daj mi ja. Daj (v)idi. daj da ja glagol daj mi da ja glagol daj da vidim 1.4 Err:Arg-dupl dati Daj mi ga iona Aj’ mi daj mi daj mi avion hajde daj mi 0.2 Iz analize grešaka vidimo da je u odnosu na ukupan uzorak analiziranih iskaza načinjen relativno mali broj grešaka, i da se ne može uočiti neka pravilnost u njihovoj distribuciji po uzrastu (možda i zato što ih je malo). Može se, međutim, konstatovati da u analiziranom uzorku iskaza nismo pronašli nijedan primer hiper- generalizacije argumentske strukture glagola, na način kako je to navedeno u primerima Melise Bauerman na početku ovog poglavlja. Čak i u onim primerima u kojima se greška direktno odražava na poziciju argumenata uz glagol (kao što su iskazi Daj me umesto daj mi, i daj minđuši umesto daj minđuše), može se reći da je njeno poreklo u perceptivno nedovoljno markantnoj razlici u završnom vokalu koji razlikuje direktni i inidrektni objekat, i posledično - nerazvijenom morfološkom markiranju kod dece. Argumenti u prilog ovoj tvrdnji su brojne druge greške 136 morfološkog tipa koje nemaju sintaksičke posledice - praktično sve greške se odnose na morfološko markiranje glagola ili njegovih argumenata. Jedini, čisto sintaksički tip greške koji smo pronašli u uzorku je dupliranje argumenta kao u iskazu Daj mi ga aviona. Za njega se svakako ne mоže tvrditi da je reč o posledici projekcije kanoničkog povezivanja glagola sa sintaksičkom strukturom rečenice, već upravo obrnuto, posledica lokalnog vezivanja reči u „zamrznute“ celine i teškoće da se usvojena celina raščlani na sastavne elemente. Ako se sada vratimo na početno istraživačko pitanje - da li se u ranoj jezičkoj produkciji mogu pronaći potvrde za nativističku predikciju da urođene argumentske strukture glagola izazivaju hiper-generalizacije u ranom govoru – možemo odgovoriti da na ograničenom uzorku glagola koje smo analizirali nismo pronašli nijedan takav iskaz. Hiper-generalizacije koje smo do sada pronašli odnose se na neadekvatnu upotrebu morfoloških markera, i to bi pre bio pokazatelj postepenog usvajanja strukturalnih specifičnosti maternjeg jezika, nego urođenih karakteristika univerzalne gramatike. Isto tako, ni semantička hiper-generalizacija glagola dati (u kojoj se glagol primenjuje i na situacije davanja i na situacije uzimanja, primanja) nije primer one hiper-generalizacije o kojima govore nativisti, a koja podrazumeva neadekvatnu primenu argumentske strukture glagola. Čitaocu treba takođe skrenuti pažnju i na uzraste u kojima se registrovane pojave u engleskom jeziku o kojima svedoči Bauermanova (između 2;11, 3;10 i 4;8). Uzrast nije veoma nizak, i ako su deca tipičnog razvoja u pitanju (a jesu), to sigurno nisu početni stadijumi razvoja iskaza, što potvrđuje i sama struktura iskaza u navedenim primerima. Već sam podatak da je reč o pojavama registrovanim u vreme već uznapredovalog gramatičkog razvoja ide u prilog tumačenju da su greške nastale kao posledica izgradnje gramatičkog sistema, a ne kao posledica hiper-generalizacije nastale iz apstraktnih kategorija, kako se tumači u okviru nativizma (Pinker, 1989; Gropen, Pinker, Hollander, & Goldberg, 1991). S druge strane, treba imati na umu da i sami nativisti naglašavaju da su hiper-generalizacije u ukupnom uzorku dečijeg govora veoma retke pojave (Pinker, 137 1989). Ako se to ima na umu, treba ostaviti otvorenu mogućnost da se ovakvi primeri hiper-generalizacija u našem korpusu pronađu tek u naknadnim pretragama, s obzirom da smo detaljno pretraživali i analizirali samo iskaze građene oko glagola dati, imatiP1 i imatiP2. Na kraju, u korpusu kojim raspolažemo registrovali smo i prisustvo vrlo markantnih „grešaka“ na glagolima za koje se može pouzdano tvrditi da su razvojne prirode i da su za naše istraživanja od posebnog interesa – to su neologizmi. Sledeće poglavlje posvećujemo ovoj vrsti dečijih produkata. 4.8 NEOLOGIZMI U SPONTANOM DEČIJEM GOVORU Za razliku od engleskog jezika, koji je analitički, i koji koristi red reči kao glavni instrument kodiranja sintaksičkih funkcija, srpski jezik je sintetički i ima veoma razvijenu derivacionu i infleksionu morfologiju. Na taj način, glagolska leksema u srpskom jeziku ima ne samo veliki broj inflektivnih oblika (pišem, pišeš, pisao sam, pisaću), već može imati i brojne derivate (pisati, zapisati, zapisivati, upis, upisan, upisivanje, opismenjavanje). Derivati su sastavni deo gramatike slovenskih jezika, te predstavljaju deo jezičkog znanja koje dete usvaja i razvija. Hiper-generalizacije o kojima ovde govorimo pokazuju da u jednom periodu razvoja dete dosledno primenjuje gramatičko pravilo na slučajeve kod kojih ono ne važi, stvarajući tako nove glagole - neologizme. U inventaru ranih glagola (tabela 4) pronalazimo primere hoćem i nećam, u kojima deca na kraju reči dodaju morfem –m, generalizujući pravilo o 1. licu jednine prezenta. Ukoliko u spontanom govoru pratimo neologizme, možemo saznati nešto o tome kada se oni javljaju, koliko su frekventni, koliko dugo opstaju u dečijoj produkciji i na osnovu toga proveriti teze o ranom prisustvu/odsustvu apstraktnih kategorija u dečijem govoru. Prisustvo ovih reči u spontanom govoru je dokaz tri stvari, svih značajnih za naše istraživanje: a. da dete poseduje apstraktnu kategoriju glagola, b. da prepoznaje datu reč kao jedinicu te kategorije, i c. da poznaje i primenjuje makar 138 neka od morfoloških pravila koja se u srpskom jeziku primenjuju na ovu vrstu reči. Rezultati bi trebalo da doprinesu kumulaciji podataka koji rasvetljavanju pitanja o tome da li su apstraktne kategorije urođene ili stečene. Značajna privilegija koju imamo, a koja proističe iz specifičnosti srpskog jezika, je to što derivaciona pravila produktivno kreiraju različite lekseme iz istog korena (pisati, zapisivati, opismenjavanje) te se tako u svakoj reči pronalaze tragovi dijahronijskih promena u jeziku. Ako razmišljamo o usvajanju, to znači da dete sa pojedinačnim rečima usvaja i „nanos“ derivacionih procesa koji su se dešavali u jeziku vekovima i milenujumima ranije (npr. reči napisati, zapisati, zapisivati). Da li je dete svesno tih procesa, odnosno da li je u stanju da u rečima prepozna morfeme- nosioce tih procesa? Ili usvaja reči kao celine, ne zapažajući njihov istorijski razvoj i ne deleći ih na sastavne elemente? Naši podaci će pokazati da su mnoga derivaciona pravila „živa“ – neko će reći da to znamo i iz slavističkih istraživanja - ali ovde ćemo biti svedoci njihove produktivnosti i u ranom dečijem govoru. Inventar ranih glagola prikazan u tabeli 4. nam je omogućio da uočimo pojavu neologizama na najmlađem uzrastu u uzorku. Međutim, pojava hiper- generalizacije je u srpskom jeziku potpuno neistražena, i mi ne znamo ništa o tome kada se one javljaju, u kom obimu i u kom razvojnom stadijumu. S obzirom da njihovo lociranje na razvojnom lestvici može biti od ključnog značaja za zaključke o ranom prisustvu/odsustvu apstraktnih jezičkih kategorija, nama je ovde važno da pretragu neologizama izvedemo na celokupnom uzorku koji nam stoji na raspolaganju - od 18 do 48 meseci. Pretraga dečije produkcije od 18 do 48 meseci je rezultirala brojem od 145 različitih neologizama (type) u dečijoj produkciji, od toga su 85 glagoli. Oni ujedno čine 6,8% od ukupnog broja glagolskih odrednica kod dece. Opšte podatke o rasprostranjenosti neologizama u dečijem govoru donosimo u Tabeli 23. 139 Tabela 23. Rasprostranjenost neologizama kod dece na uzrastu 18-48 meseci Među dečjim neologizmima mogu se pronaći imenice, ređe pridevi, ali najveći broj je među glagolima. Spisak glagola neologizama dat je u tabeli 24. Može se primetiti da u vrhu tabele pronalazimo produkte koji se mogu pronaći kod više dece, sa relativno visokom frekvencom. To su hoćem, nećem, možem, bide, isl. koji potiču od visoko-frekventih reči i čiji je referent u standardnom jeziku nepravilnog oblika (1. lice jednine u slučaju prva tri glagola hoću, neću, mogu, i 3. lice jednine u slučaju bude). N % u odnosu na ukupan broj dečijih odrednica/reči/glagola Neologizmi (type) 145 2,8 Neologizmi (token) 315 0,15 Glagoli neologizmi (type) 85 6,8 Glagoli neologizmi (token) 171 0,28 140 Tabela 24. Glagoli neologizmi u dečijem govoru na uzrastu 18-48 meseci r.br. freq r.br. freq r.br. freq 1 19 v:neo|hoćem 31 1 neo|hajmote 61 1 v:neo|namazam 2 15 v:neo|bide 32 1 neo|hoćam 62 1 v:neo|nestla 3 10 v:neo|možem 33 1 v:chi|gigim 63 1 v:neo|obuciti 4 7 v:neo|donesti 34 1 v:chi|gišim 64 1 v:neo|odio 5 6 v:neo|nećem 35 1 v:chi|isviliću 65 1 v:neo|odnesećemo 6 4 v:fam|ključaj 36 1 v:chi|našmeko 66 1 v:neo|odošli 7 4 v:fam|ključamo 37 1 v:chi|zabalaiš 67 1 v:neo|ovršili 8 4 v:neo|nećam 38 1 v:fam|ljuknuo 68 1 v:neo|padnuti 9 4 v:neo|oćem 39 1 v:meta|dovezaće 69 1 v:neo|paniću 10 3 v:chi|taćim 40 1 v:meta|mazaju 70 1 v:neo|perat(i) 11 3 v:neo|donesli 41 1 v:meta|nećem 71 1 v:neo|popnićeš 12 3 v:neo|odnesli 42 1 v:meta|odošli 72 1 v:neo|popolovili 13 3 v:neo|uzava 43 1 v:neo|bidem 73 1 v:neo|posređujemo 14 2 v:chi|kikim 44 1 v:neo|dodaji 74 1 v:neo|promenjuju 15 2 v:chi|nasmrko 45 1 v:neo|donem 75 1 v:neo|razaložio 16 2 v:fam|iskinuo 46 1 v:neo|donesam 76 1 v:neo|ručke 17 2 v:neo|bideš 47 1 v:neo|donesću 77 1 v:neo|sjeknem 18 2 v:neo|bidi 48 1 v:neo|doručkaj 78 1 v:neo|sjekneš 19 2 v:neo|crtavati 49 1 v:neo|dosio 79 1 v:neo|trkiš 20 2 v:neo|dovezaće 50 1 v:neo|dušaš 80 1 v:neo|uzamiva 21 2 v:neo|možu 51 1 v:neo|iseči 81 1 v:neo|zamejuče 22 2 v:neo|opekala 52 1 v:neo|isiječu 82 1 v:neo|zapravi 23 2 v:neo|opirne 53 1 v:neo|isipala 83 1 v:neo|zapraviš 24 2 v:neo|pobacim 54 1 v:neo|isipam 84 1 v:neo|zašvrljam 25 2 v:neo|uzmo 55 1 v:neo|izmišljem 85 1 v:neo|zašvrljaš 26 2 v:neo|zapravim 56 1 v:neo|kažila 27 2 v:neo|zapući 57 1 v:neo|ležiti 28 1 neo|dibam 58 1 v:neo|ljubaju 29 1 neo|dibavam 59 1 v:neo|mazaju 30 1 neo|dibavim 60 1 v:neo|mogam Drugi neologizmi se javljaju dva do tri puta i to samo kod jednog deteta, a najviše je onih sa frekvencom 1. To je i prirodno, pošto je osnovna karakteristika neologizama po definiciji da kratko traju – reči bez opstanka, reči konstruisane za datu priliku. To su ujedno i najmarkantniji primeri, a neki predstavljaju prave bisere jezičkog stvaralaštva. 141 ANA 38 meseci: *ALX: a jesu li ti gledali grlo, jesu li stavljali onu +..? %com: misli na štapić *ANE: nisu. *ALX: nisu ništa stavili? *ANE: samo ovrš(i)li grlo. LAZ 28 meseci: *SBA: da pokažem nešto teti . %act: pritisnuo je nešto u LAZ džepu i čuje se neka melodija *JEN: šta je to ? *LAZ: svira . *JEN: šta svira ? *SBA: a to je u džepu znaš, ne može se to izvaditi. *LAZ: to se zamejuče . NIK 40 meseci: *NIK: ajme, smrdiš! %act: uzima neku novu životinju, vjerovatno zeca, ispod drveta *NIK: ti jedan mali +... *NIK: isviliću te! %act: reži i sudara zeca i kravu i krava pada na korito DUC 3 god15: *DUC: ade [: hajde] da ce [: se] igamo [: igramo], amote [: hajmote] da ce [: se] igamo [: igramo]. %gls: hajde da se igramo, hajdemo (ili hajdete) da se igramo Detaljiniji opis unutrašnje strukture neologizama i principa njihove tvorbe ostavljamo morfolozima za analizu u nekoj drugoj prilici, a ovde smo pre svega zainteresovani za momenat njihove prve pojave i dalju sudbinu, jer želimo da 15 Primer koji ovde navodimo pronašli smo na uzorku ANA32, ali ga nije izgovorila ANA već njena drugarica i vršnjakinja DUC. Ovde ga navodimo kao vrlo interesantan primer kombinacije dva morfema iz iste paradigme (-mo, i –te). Iz konteksta se vidi da bi se značenje reči hajmote (ili kako je ona izgovorila amote) moglo najbolje opisati frazom hajdemo mi i vi. Sve ostale reči navedene u tabeli 24. su produkovane isključivo od strane dece u uzorku čiji je govor ciljano praćen. Ovaj podatak takođe nije ušao u obračun produkata kod pojedinačne dece (tabela 25). 142 ispitamo vreme njihovog nastanka i period intenzivnog razvoja. Neologizmi su u poređenju sa ukupnom jezičkom produkcijom, markantna, ali relativno retka pojava. Stoga smatramo da kumulativni prikaz daje bolji pregled broja neologizama koje je dete produkovalo po određenim razvojnim presecima, nego deskriptivna statistika koje registruje njihovu pojavu po uzrastima nezavisno. Tabela 25. sadrži podatke o broju novokomponovanih reči, a bojom su označene pojedine faze: vreme nastanka ove pojave, period intenzivne produkcije i faza stagnacije (svetlina boje se smanjuje što je razvoj više odmakao). Prateći broj produkovanih neologizama, u tabeli vidimo da su na početnom uzorku pronađeni samo kod dvoje visoko produktivne dece (ANA i LUK). Ostali ispitanici kasnije počinju sa tvorbom, JEL sa 20 meseci, a ostali sa prelaskom u 3. godinu kada je komponovanje novih reči najintenzivnija kod sve dece. U drugoj polovini 3. godine pojava novih neologizama kod neke dece stagnira - DAC, JEL, LAZ, NIK (tamno- zeleno). MIL nasporije ulazi u produktivnu fazu, tek sa 32m, iako govori već godinu dana. On sve do kraja ispitivanog uzorka konstruiše nove reči (navršene 4 godine), a posebno je interesantno da to čine i dvoje najproduktivnije dece ANA i LUK. Tabela 25: Porast broja glagola neologizama kod pojedine dece kroz uzrast („odrednice“ - type, kumulativni prikaz) uzrast ANA ANE DAC JEL LAZ LUK MIL NIK 18 3 0 0 0 0 2 0 0 20 3 0 0 2 0 2 0 0 22 3 1 0 2 0 2 0 0 24 5 2 0 3 0 3 0 0 26 7 5 0 3 2 3 0 1 28 9 6 0 4 3 3 0 1 30 11 7 0 5 3 4 0 1 32 13 8 1 5 4 6 1 1 34 13 8 2 8 4 6 2 1 36 17 8 2 11 5 8 2 3 38 17 9 3 11 7 9 3 3 40 17 10 3 11 7 10 3 5 42 17 10 3 11 7 11 3 5 44 20 10 3 11 7 12 4 5 46 21 10 3 13 7 13 4 5 48 22 11 3 13 7 14 8 5 143 Važno je podsetiti da je prisustvo neologizama u dečijem govoru, kao manifestacija hiper-generalizacije nekog/nekih pravila, dobar pokazatelj prisustva gramatike, odnosno apstraktnih kategorija u jeziku. Naši podaci pokazuju da primeri prve tvorbe neologizama i vreme njihove intenzivne produkcije nisu vezani za rane iskaze, već za nešto kasniju fazu razvoja, u kojoj jezička produkcija dobija na zamahu. Podaci takođe otkrivaju da jezički najrazvijenija deca najduže ostaju „zabavljena“ tvorbenom igrom, pokazujući lakoću i sklonost kreiranju novih reči čak i krajem 4. godine života. Ovi nalazi su u suprotnosti sa tumačenjem Pinkera koji tvrdi da su ključne razvojne promene u domenu jezika uvođenje novih restrikcija na početne urođene hiper-generalizovane predstave o apstraktnoj jezičkoj strukturi. Oni više idu u prilog tezi o postepenoj izgradnji jezičkog sistema, izgradnji apstraktnih kategorija induktivnim putem, tokom koje se slučajevi hiper- generalizacije pojavljuju sekundarno, kao posledica preširokog primenjivanja usvojenog gramatičkog pravila. 4.9 REZIME NALAZA Posle detaljnog izlaganja rezultata različitih analiza, pokušaćemo na jednom mestu da rezimiramo sve nalaze. o Opšte mere jezičkog razvoja i individualna dinamika razvoja Na samom početku pokazali smo da je kod sve dece prisutan statistički značajan porast na osnovnim merama jezičkog razvoja, kako na merama produkcije reči (broj odrednica i reči), tako i na merama produkcije iskaza – prosečnoj dužini iskaza (MLUw) i standardnoj devijaciji dužine iskaza (SDmluw). Ustanovljeno je da su mere dužine iskaza stabilnije i manje podložne pragmatskim i situacionim izvorima variranja, a da je standardna devijacija dužine iskaza izrazito stabilna mera razvoja koje pokazuje gotovo pravolinijski porast pogotovo do navršene 3 godine života. Za razliku od prosečne dužine iskaza MLUw, standardna devijacija 144 je interesantna mera, jer izražavajući raspon u dužini iskaza odslikava maksimalni sintaksički potencijal deteta, odnosno njegovu sposobnost da produkuje izrazito duge iskaze i integriše lingvistički složene linearne nizove. Ustanovljene su značajne individualne razlike među decom u osnovnim merama jezičkog razvoja. Na najnižem uzrastu u našem uzorku pronalazimo decu koja imaju svega nekoliko glagola, ali i decu koja koriste 50-ak različitih glagolskih leksema. Upotreba glagola i njhova ukupna frekvenca (opšta produktivnost) varira kod pojedinačne dece i zavisi od razvojnih postignuća deteta na datom uzrastu. Takođe je konstatovano je da je relativan položaj pojedinca u grupi stabilan na mlađim uzrastima. Na starijim uzrastima se razvojne krivulje više preklapaju, što govori o smanjenju individualnih razlika sa uzrastom. Ovi nalazi su nam bili važni prilikom određivanja strategija za kasnije analize produkcije glagola, realizacije argumentske strukture, i dinamike izgradnje iskaza na ranim uzrastima. o Vrste reči i položaj glagola u razvoju jezičkog sistema Analiza distribucije vrsta reči pokazala je da u jeziku odraslih proporcija pojedinih vrsta reči veoma stabilna kroz uzrasne uzorke, kao i u različitim porodicama, tako da se može zaključiti da strukturalna ograničenja jezika vrlo snažno određuju distribuciju vrsta reči u jeziku uopšte. Ovo nam je dalo dobru osnovu za poređenje sa distribucijom kod dece, jer su se onda sva odstupanja mogla pripisati razvojnim promenama. S druge strane, vrlo je intersantno da proporcija vrsta reči u razgovornom jeziku odraslih razlikuje u odnosu na podatke iz Frekvencijskog rečnika (dobijene na osnovu pisanog jezika). U pisanom jeziku dominiraju imenice koje čine trećinu reči u ukupnom uzorku. U razgovornom jeziku, međutim, tu dominantnu trećinu čine glagoli, a zatim slede zamenice, pa tek onda imenice. Ovaj nalaz opravdava predmet našeg istraživanja, i potvrđuje postavku da su glagoli osnovna građa sa kojom se dete sreće u jeziku i koju treba da usvoji. Analiza distribucija vrsta reči kod dece je pokazala značajno odstupanje od distribucije odraslih na prvih 5 uzrasta. Proporcija vrsta reči kod dece se stabilizuje 145 na kraju 2. i tokom 3. godine u vreme kada počinje produkcija višečlanih iskaza. Raspon uzrasta u kojima pojedina deca dostižu proporciju glagola kao u jeziku odraslih (oko 30%) prilično je veliki (od 18 do 32 meseca), što ponovo svedoči o velikim individualnim razlikama. Analiza je takođe pokazala da se pojedinačna deca međusobno razlikuju u pogledu zastupljenosti imenica i glagola na najmlađim uzrastima (18 i 20 meseci). Ispostavilo se da su kod brže dece više zastupljeni glagoli, a kod sporije imenice. Zaključujemo da je reč o različitim razvojnim stadijumima i da u srpskom jeziku deca na početku razvoja prvo usvajaju i produkuju imenice, a tek potom glagole. Ovaj nalaz je u suprotnosti sa očekivanjem da se najbrže usvaja najfrekventnija vrsta reči, zasnovana našim ranijim nalazima o značaju frekvence kao faktoru usvajanja reči u srpskom jeziku (Savić & Anđelković, 2007). S druge strane, u skladu je sa ranijem nalazom Kostića i Vladisavljevićeve (1995) da u ranom govoru na srpskom jeziku dominiraju imenice. o Inventar ranih glagola: semantička svojstva Napravljen je inventar ranih glagola izlistavanjem svih glagola produkovanih na najmlađem uzrastu u korpusu, i ustanovljeno je da se na spisku mogu pronaći i glagoli sa složenim sematičkim i sintaksičkim svojstvima. Na primer, među ranim glagolima pronalazimo perceptivno dostupna značenja i konceptualno jednostavnije glagole aktivnosti kao što su baciti, ljuljati, voziti, zatim glagole promene stanja otvoriti, pasti, okretati, udariti, skočiti. Ali pronalazimo i perceptivno netransparentne glagole, one koji se odnose na psihološka stanja i socijalne odnose, kao i polisemične glagole (imati, nemati, videti, gubiti, moliti, voleti, čekati, pokazati, oterati, kupiti, moći, znati, paziti). Iako je tih glagola manje, njihov broj je dovoljno veliki da se može sa sigurnošću reći da deca u ranom govoru produkuju i semantički raznovrsne i konceptualno složene glagole. Posebno je važno naglasiti da su glagoli perceptivno netransparentnog i konceptualno složenog značenja pronađeni kod sve pojedinačne dece, bez obzira na razlike u razvojnoj dinamici. Čak i kod razvojno najsporijeg deteta MIL vrlo 146 oskudan rani inventar se sastoji od perceptivno netransparentnih i konceptualno složenih glagola (biti, dati, moći). o Inventar ranih glagola: sintaksička svojstva Analiza minimalnih obrazaca glagola u ranom inventaru (produkovanih na uzrastu od 18 meseci) prema standardu srpskog jezika (Petrović & Dudić, 1989) pokazala je da se spisak glagola pronađenih na najmlađem uzrastu sadrži glagole vrlo različite sintaksičke složenosti. Naime, na spisku se mogu pronaći i intranizitivni glagoli jednostavne strukture sa samo jednim argumentom (subjektom), ali i tranzitivni i ditranzitivni glagoli sa dopunama u vidu direktnog i indirektnog objekta, kao i glagoli nepotpunog značenja koje zahtevaju sentencijalne dopune. Važan nalaz je da su polivalentni glagoli pronađeni ne samo kod dece čiji je razvoj na 18 meseci već odmakao, nego i kod deteta kod koga smo na 18 meseci pronašli samo jednu glagolsku leksemu - ditranzitivan glagola dati koji prema standardu ima tri argumenta: subjekat, direktni objekat, indirektni objekat. Naime, pretpostavka o tome da bi broj argumenata nekog glagola mogao biti dobar prediktor brzine njegovog usvajanja, pokazala se kao pogrešna, jer kod najmanje produktivnog deteta upravo ditranzitivan glagol dati (u jednočlanom iskazu Daj) bio jedini produkovani glagol na uzrastu od 18 meseci. Na sledećem razvojnom nivou kod ovog deteta osim dati pronalazimo još biti i moći koji takođe imaju složena i raznorodna semantičko-sintaksička svojstva i u nekim svojim funkcijama zahtevaju dopune. Osim toga, u ranom inventaru pronalazimo i glagole sa polisemijom, čija različita značenja nose različite minimalne obrasce (argumentsku strukturu), što dodatno usložnjava opis sintaksičkih osobina glagola ranog inventara. Isto tako, uvid u frekvence pojedinih glagolskih odrednica pokazuje ne samo da u inventaru ima sintakički složenih i polisemičnih glagola, nego i da se upravo takvi glagoli (hteti, biti, dati, nemati, imati) nalaze vrlo visoko, čak na samom vrhu frekvence u ranom dečijem govoru. 147 o Rečenični obrasci u jeziku dece i odraslih: statističko poređenje Pretraga iskaza i kodiranje rečeničnih obrazaca uz tražene glagole omogućila je analizu realizacije argumentske strukture i poređenje rečeničnih obrazaca u jeziku dece i odraslih. Broj različitih rečeničnih obrazaca produkovanih uz glagol dati je veći nego uz imatiP2, a ovaj je veći nego uz imatiP1. To je prisutno i kod odraslih i kod dece, ali je i lingvistički i matematički nužno, s obzirom da se broj mogućih kombinacija konstituenata povećava što je valenca glagola veća. Statistička analiza je dalje pokazala i da se distribucija rečeničnih obrazaca u dečijoj produkciji značajno razlikuje od distribucije rečeničnih obrazaca u govoru odraslih. To znači da distribucija sintaksičkih okvira u kojima se javljaju analizirani glagoli nije dostigla svojstva koja pronalazimo u razgovornom jeziku odraslih. Ova odstupanja su pronađena su kod sva tri glagola (imatiP1, imatiP2, i dati) i prisutna su na svim uzrastima. Priroda toga odstupanja detaljnije je opisana u analizi realizacije argumentske strukture odabranih glagola. o Rasprostranjenost nekanoničkog IMATIP1 i kanoničkog IMATIP2 u iskazima dece i odraslih Analiza rasprostranjenosti nekanoničkog egzistencijalnog imatiP1 i kanoničkog tranzitivnog imatiP2 u značenju posedovanja pokazala je da su ova dva značenja u jeziku odraslih ravnomerno prisutna. Kada je o dečijoj produkciji reč, oba značenja se mogu naći na svim uzrastima, čak i na najmlađem. Pored toga, detaljnija analiza je pokazala da pojedinačna deca ili počinju sa produkovanjem oba značenja, ili samo sa nekanoničkim egzistencijalnim značenjem. Nasporiji MIL ovaj glagol produkuje prvi put tek sa 28 meseci, ali u početku samo u nekanoničkom egzistencijalnom značenju. 148 o Realizacija argumentske strukture glagola IMATIP1, IMATIP2 i DATI Analiza rečeničnih obrazaca produkovanih uz intranzitivno egzistencijalno imatiP1, tranzitivno imatiP2, i ditranzitivno dati, pokazala je nekoliko pravilnosti koje se javljaju kod sva tri analizirana glagola. Prvo, minimalni rečenični obrazac onako kako je definisan u jezičkom standardu ni kod jednog glagola nije dominantan obrazac u jeziku odraslih. Interesantno je da se kratki obrazac intranzitivnog imatiP1 u iskazu proširuje, a dugi obrazac ditranzitivnog dati skraćuje. U slučaju egzistencijalnog imatiP1 minimalni obrazac se proširuje priloškom odredbom (P1_S_AdO). Kod tranzitivnog imatiP2 dolazi do izostavljanja subjekta, ili do zamene subjetka priloškom odredbom (P2_Odir, P2_Odir_AdO). Argumentska struktura trovalentnog, ditranzitivnog dati se u jeziku odraslih skraćuje, i svodi na dva argumenta izostavljanjem subjekta (P_Odir_Oind). Subjekt se verovatno izostavlja zato što se u jeziku markira i ličnim glagolskim oblikom. Pored toga, jednočlani iskazi u kojima se pomenuti glagoli javljaju izolovano bez dopuna i odredbi kod odraslih su relativno retki (imatiP1 - 4%, imatiP2 - 2,5%, dati - 11%). Kod dece, međutim, jednočlani iskazi obuhvataju veliki deo iskaza pogotovo na najmlađim uzrastima. Sa uzrastom raste broj iskaza u kojima se postepeno priključuju pojedini konstituenti. Kod trovalentnog dati, koji potencijalno ima najduži rečenični obrazac, nije primećeno razvojno prvenstvo direktnog ili indirektnog objekta. Neka deca u ranoj nadogradnji iskaza priključuju direktni objekt, neka indirektni, neka dva objekta naizmenično, ali na mlađim uzrastima nikada ne pridružuju dva konstituenta zajedno. Tek na starijim uzrastima predikatu priključuju 2 ili više konstituenata, što govori da proširenje iskaza novim rečeničnim konstituentima teče vrlo postepeno. Na starijim uzrastima je kod dvoje dece sporadično registrovana i zanimljiva upotreba etičkog dativa, koja nije pronađena u jeziku odraslih. Ona ukazuje na produktivnu upotrebu obrasca koji su deca svakako primila iz jezičkog okruženja, iako ga u našem uzorku jezika odraslih nismo registrovali. 149 Postepeno priključenje pojedinih dopuna i odredbi koje je registrovano u kvalitativnoj analizi realizacije argumentske strukture dodatno je statistički potvrđeno testiranjem značajnosti porasta broja konstituenata. Utvrđeno je da se proširenje iskaza može i kvantiativno posmatrati u svetlu priključivanja jednog po jednog konstituenta, i da kod sve dece teče vrlo postepeno. Ovakvi nalazi ne idu u prilog predikciji o dostupnosti argumenata ranih glagola zasnovanoj na nativističkom shvatanju, jer nije jasno zašto bi u uslovima modularnog razvoja govora, nezavisnog od ostalih funkcija, realizacija urođenih argumenata u dečijem govoru kasnila za prvom pojavom glagola. o Leksički sastav iskaza: konkatenacija Cilj analize konkatenacija bio je da se proveri psiholingvistički status reči u ranom iskazu, tj. da se utvrdi da li se predikatu, argumentima i drugim konstituentima mogu pripisati apstraktna svojstva, ili samo lokalno povezivanje pojedinačnih reči bez dokaza o gramatičkoj generalizaciji. Urađena je pretraga broja oblika pojedinih glagola, i broja različitih reči koje se sa njima kombinuju, i pokazalo se da u ranim dečijim produktima postoji vrlo niska produktivnost kako na levoj tako i na desnoj strani konkatenacije – mali broj oblika glagola, i mali broj različitih reči sa kojima se kombinuju . Deca na samom početku razvoja produkuju jednočlane iskaze koji sadrže samo po jedan ili eventualno dva oblika glagola npr. daj, da, даtо, ili dam; zatim ima ili imam. Kod sve dece su na najranijem uzrastu registrovane su „zamrznute“ forme da, dato ili dam čije značenje odgovara iskazima daj, daj to ili daj mi. Specifičnost ovih jednočlanih iskaza je da se iz ostatka detetove produkcije ne može naći potkrepljenje da dete raščlanjava dato na daj to ili dam na daj mi pošto nema drugih oblila glagola dati, niti ima drugih reči u funkciji direktnog objekta. Semantička analiza je takođe pokazala i da se glagol dati u ovoj fazi upotrebljava u proširenom značenju koje pokriva ne samo situacije davanja, već i uzimanja, traženja, primanja, tj. razmenu u oba pravca, bez obzira u kojoj se ulozi dete našlo, davaoca ili recepijenta. 150 Kada se pojave prvi dvočlani i višečlanih iskazi, i tu se, prema analizi konkatenacije, može uočiti niska produktivnost, jer se prve kombinacije predikata obavljaju sa ograničenim brojem različitih reči. Jedino je kod ANA ustanovljena produkcija većeg broja pridruženih reči uz glagol dati16 na najnižem uzrastu, što se može pripisati njenom naprednom jezičkom razvoju. Ostaloj deci su potrebna 2 ili 3 vremenska uzorka da akumuliraju dovoljan broj oblika glagola na levoj strani konkatenacije i dovoljan broj različitih reči na desnoj strani konkatenacije da bi se njihovi iskazi sa glagolima dati, imatiP1 i imatiP2 mogli nazvati produktivnim, i da bi im se mogla pripisati apstraktna znanja o značenju glagola i njihovim argumentima. U ranim iskazima koje dete pokušava da izgradi od dve reči otvorene klase, tj. od punoznačnih nezavisno naglašenih reči (npr. glagola i imenice) primećene su i dodatne prozodijske oznake koje ukazuju na pauze između reči. Ovo ukazuje na izvestan napor koji dete ulaže verovatno ne samo u izgovaranje i disanje, već u upravo u gramatiku, spajanje dve nezavisne sintaksičke jedinice. Ove pauze se vremenom proređuju, a iskazi se nadograđuju dodatnim rečima i konstituentima. Ukratko, analiza konkatenacije je pokazala da se ranim iskazima produkovanim uz glagole imatiP1, imatiP2 i dati teško mogu pripisati svojstva apstraktinih sintaksičkih kategorija i da je deci na početnim statidijumima potrebno izvesno vreme pre nego što počnu sa kombinovanjem različitih oblika pojedinog glagola sa većim brojem leksičkih jedinica. o Analiza grešaka Analiza grešaka je pokazala da je procenat grešaka u odnosu na ukupan broj iskaza relativno mali, i da je kod glagola sa složenijom argumentskom strukturom (dati i imatiP2) veći nego kod intranzitivnog imatiP1. Među iskazima produkovanim uz glagole imatiP2, imatiP2 i dati nismo pronašli nijednu hiper-generalizaciju argumentske strukture analognu onima koje su u engleskom jeziku opisivali Pinker i Bauermanova (Bowerman, 1982a; Pinker, 1989) 16 To nije slučaj sa njenom produkcijom glagola imatiP1 i imaptiP2 . 151 Najviše rasprostranjena „greška“ se javlja u fazi jednočlanih iskaza kada dete samo aproksimira fonološku formu iskaza u jeziku odraslih, produkujući cele fraze „upakovane“ u prozodijske celine tipa dam ili dato u značanju daj mi ili daj to. Ova forma se javlja kod sve dece u vreme kada još nije razvijena morfologija i uspostavljena stabilna fonološka forma za imperativ, niti za druge oblike glagola dati. U nešto kasnijim fazama razvoja javljaju se i morfološke greške u domenu ličnog glagolskog oblika - greške kongruencije, ili neadekvatnog markiranja glagolskog vremena (Davaje umesto Dao sam, ili Čiko meni je dala umesto Čiko meni je dao). Pronađene su dve vrste grešaka koje mogu biti značajne za analizu argumentske strukture. Prva vrsta su greške u padežnom nastavku imenica koje se onda manifestuju kao greške u glagolskoj rekciji: Nana ima nogi umesto Nana ima noge, Imamo još jedna umesto Imamo još jednu. Međutim, uvidom u kontekst i značenje ovih iskaza videli smo da je njihova argumentska struktura očuvana, te da se ovde greška može pripisati teškoćama razlikovanja porvršinskih morfoloških markera srpskog jezika. Drugi tip grešaka, takođe lociran na padežnom nastavku imenice, u površinskoj strukturi rečenice izaziva zamenu pozicije direktnog i indirektnog objekta. Tako, uz glagola dati živo biće se javlja u funkciji direktnog objekta, ili se predmet javlja u funkciji indirektnog objekta: Daj mene umesto Daj meni, Daj minđuši umesto Daj minđuše. Međutim, imajući u vidu da se razlika između direktnog i indirektnog objekta u ovim primerima obeležava završnim nenaglašenim i perceptivno nedovoljno markantnim vokalom skloni smo da obe vrste grešaka tumačimo teškoćama vezanim za usvajanje pravila morfološkog markiranja. Tome ide u prilog činjenica da nisu pronađeni drugi primeri grešaka u argumentskoj strukturi, koji nisu vezani nenaglašeni vokal na kraju reči. Jedina greška koja se može svrstati u kategoriju sintaksičkih je udvajanje argumenta u primerima Daj mi ga aviona i Aj’ mi daj mi. Ona se, međutim, pojavljuje samo kod iskaza sa zameničkim klitikama, te smo je protumačili kao izraz teškoće da se raščlani fraza usvojena kao fonološka celina (daj-mi-ga ili aj’-mi). 152 Smatramo da nabrojane greške odražavaju teškoće usvajanja morfo- sintakičkih specifičnosti maternjeg jezika i da stoga idu u prilog konstruktivističkoj tezi o induktivnom usvajanju jezika. o Neologizmi u dečijem govoru Analiza neologizama je imala za cilj da ih vremenski locira na razvojnoj lestvici: kada se javljaju, u kom periodu se intenzivno produkuju, a kada njihova produkcija stagnira. Ustanovili smo da primeri prve tvorbe neologizama nisu vezani za najranije faze razvoja, več za nešto kasnije stadijume kada je već usvojen deo gramatičkih pravila i kada ona počinju da se primenjuju. Na najmlađem uzrastu su pronađeni samo kod dvoje najrazvijenije dece, dok se kod ostalih javlja na prelazu u 3. godinu. Period intenzivne konstrukcije novih reči je tokom 3. i 4. godine kod sve dece. Markantan nalaz je da ih ima više kod razvijenije dece, a da ova deca ujedno i duže ostaju zabavljena produkcijom novih reči. 153 5 DISKUSIJA U ovom poglavlju prodiskutovaćemo nalaze istraživanja prvo tako što ćemo neke od njih uporediti sa predikcijama nativizma postavljenim u uvodnom delu rada. Zatim ćemo ostale rezultate prikazati u funkciji opisa izgradnje predikatskog iskaza i dalje prodiskutovati ukupne nalaze u kontekstu postojećih suprotstavljenih teorija jezičkog razvoja. ODGOVORI NA PREDIKCIJE NATIVIZMA a. Predikcija o pojavi i rasprostranjenosti glagola u ranom dečijem govoru Predikcija: Glagoli se usvajaju kasnije u odnosu na imenice, i na najnižim uzrastima manje rasprostranjeni od imenica. Nalazi: Analiza distribucije vrsta reči je pokazala da kod sporije dece imenice zaista dominiraju, a da su kod dece koja su uznapredovala u razvoju više rasprostranjeni glagoli. Nalaz ide u prilog nativističkoj tezi da su imenice preduslov za usvajanje glagola. U uvodnim izlaganjima smo pokazali da se taj isti nalaz može tumačiti i na druge načine, na šta ćemo se vratiti u diskusiji. Analiza takođe pokazala da glagoli zauzimaju gotovo trećinu svih produkovanih reči u razgovornom jeziku odraslih, i da su najfrekventnija kategorija reči u spontanom govoru. b. Predikcija o dostupnosti argumenata ranih glagola Predikcija: Semantičke uloge vezane za pojedini glagol su deo urođenih predstava o broju i ulogama učesnika događaja na koji se glagol odnosi. Zato su argumenti glagola preko urođenih semantičkih znanja detetu od početka dostupni, pa se uz pojavu glagola u ranoj produkciji mogu vrlo brzo očekivati i njegovi argumenti. Nalazi: Sva deca prolaze kroz fazu jednočlanih iskaza u kojoj produkuju glagole različite argumentske složenosti. Realizacija argumenata uz polivalentne glagole teče vrlo postepeno, prvo uključivanjem samo jednog argumenta, pa uvođenjem 154 drugog, trećeg. Detetu je potreban duži vremenski period da dođe do stadijuma u kojem u jednom iskazu može uz predikat da kombinuje sve argumente minimalnog obrasca (imatiP2 i dati). Na ranim uzrastima glagoli se najviše produkuju izolovano, čak i kada su takvi obrasci veoma retki u jezičkom okruženju (kao kod imatiP1). c. Predikcija o broju argumenata ranih glagola Predikcija: Deca su od početka jezičkog razvoja veoma osetljiva na broj argumenata u iskazu, pa se ranije usvajaju jednostavniji glagoli sa manjim brojem argumenata. Nalazi: Inventar glagola koje deca produkuju na najnižem uzrastu (18 meseci) sadrži lekseme različite argumentske kompleksnosti; ima neprelaznih jednovelantnih glagola, dvovalentnih prelaznih glagola, ditranzitivnih tj. trovalentnih glagola, čak i glagola nepotpunog značenja koji zahtevaju sentencijalnu dopunu. Glagoli kompleksnog minimalnog obrasca pojavljuju se na najnižem uzrastu i kod najsporije dece u uzorku. d. Predikcija o polisemičnim glagolima Predikcija: Pošto se usvajanje glagola prema nativističkoj tezi zasniva na urođenim znanjima o semantičkih ulogama (semantičko samopokretanje), ili na prepoznavanju argumenata iz prisutnog rečeničnog obrasca (sintaksičko samopokretanje), teškoću u usvajanju bi stvarali polisemični glagoli kod kojih različita značenja imaju i različitu argumentsku strukturu. Nalazi: Lista rano produkovanih glagola sadrži više polisemičnih glagola. Dva među njima zauzimaju visoko mesto u rangu frekvence u ranom dečijem govoru, a imaju značenja sa različitim argumentskim strukturama (imati i nemati). e. Predikcija o kanoničnosti ranih glagola Predikcija: Glagoli čije su semantičke uloge nekanonički povezane sa sintaksičkim funkcijama usvajaju sa zakašnjenjem u odnosu na kanonički povezane glagole. Nalazi: Nekanonički projektovano egzistencijalno značenje glagola imatiP1 koje zahteva logički subjekt izražen imenicom u genitivu, u spontanoj produkciji dece 155 javlja se jednako rano, a kod neke dece i ranije nego kanonički projektovano značenje imatiP2 (značenje posedovanja). f. Predikcija o greškama i hiper-generalizacijama Predikcija: Rana dečija produkcija ima svojstva visoke produktivnosti i apstraktnosti urođenog jezičkog znanja, pa bi broj grešaka i hiper-generalizacija bi morao biti veći na početku razvoja, a smanjivati se sa uzrastom. Nalazi: Greške su u obrađenom uzorku iskaza vrlo retke, čak i kod glagola dati sa najsloženijom argumentskom strukturom. Većina grešaka su samo sporadične i tiču se pravila morfologije ili kongruencije (usvajanja morfo-sintaksičkih specifičnosti). Među greškama hiper- generalizacije kod neke dece na najnižem uzrastu se javlja značenjska ekstenzija glagola dati (na situacije uzimanja i primanja). Nije pronađen nijedan primer hiper- generalizacije argumentske strukture. Konstrukcija neologizama na najnižem uzrastu se javlja samo kod dvoje vrlo napredne dece, a kod ostalih na početku razvoja ih nema. Ovo je suprotno očekivanjima nativizma, kao i nalaz da najnaprednija deca do kraja 4. godine još uvek produkuju nove neologizme. 5.1 Glagoli i glagolske dopune u razvoju dečijeg govora Nalazi izloženi u odgovorima na predikcije nativizma ne daju sasvim jednoznačnu sliku. Potkrepljenje za nativističke teze pronalazimo u tome da su imenice kod sporije dece na najnižim uzrastima brojnije nego glagoli. To je u skladu sa tvrdnjom da imenice hronološki prethode glagolima i da su preduslov njihovog usvajanja. Ovaj nalaz je bio „skriven“ iza uprosečenog prikaza proporcija, ali je upoređenje sa proporcijama imenica i glagola kod pojedinačne dece pokazalo je da se u grupi sporije dece na ranim uzrastima zaista pronalazi više imenica nego glagola. Dodatno potkrepljenje su isti razultati Kostić i Vladisavljević (1995), kao i nalazi citirani u uvodu dobijeni na drugim indoevropskim jezicima. Isto tako, velika semantička raznolikost glagola ustanovljena u ranom inventaru u skladu je sa nativističkom pretpostavkom da su znanja o teta-ulogama 156 urođena, odnosno, da su detetu već na prelingvalnom stadijumu dostupne predstave koje se tiču sadržaja njihovog značenja – ko su učesnici događaja, u kakvom su oni odnosu, kakva je priroda događaja na koji upućuje glagol, kakvu transformaciju stvarnosti taj događaj implicira. Na taj način prisustvo semantički kompleksnih glagola u ranom inventaru ilustruje sposobnost da se usvoje perceptivno netransparentna značenja, glagoli koji upućuju na socijalne odnose, namere, psihološka stanja. Prema nativistima, da bi se usvojilo značenje nekog glagola dete mora imati predstavu kojom se to značenje asimiluje, te bi tako semantička složenost i raznolikost rano usvojenih glagola bila manifestacija tog urođenog znanja. Čini se, međutim, da usložnjavanje ukupnih nalaza počinje sa polisemičnim glagolima. Pokazali smo da su i oni prisutni u ranom inventaru, što na prvi pogled izgleda sasvim u skladu sa semantičkom složenošću i raznolikošću. Međutim, polisemični glagoli su često i sintaksički složeni na taj način da njihova različita značenja imaju različitu argumentsku strukturu. To je problem za nativističku tezu zato što onda treba objasniti na koji način dete sparuje semantičke teta-uloge sa sintaksičkim funkcijama, kad ta veza nije jednoznačna. Zastupnici nativističke teze bi ponudili objašnjenje da se takvi glagoli usvajaju kasnije, kada su jednoznačni kanonički povezani glagoli već usvojeni, pa sa njima i morfo-sintaksičke oznake koje olakšavaju prepoznavanje odnosa u rečenicama sa nekanoničkim glagolima. Međutim, pretraga je pokazala da se takvi polisemični glagoli sa različitim minimalnim obrascima za pojedinačna značenja nalaze u inventaru glagola na najnižem uzrastu i to sa visokom frekvencom (npr. imati i nemati), čak i kod sporije dece. Polisemično imati se javlja u oba svoja značenja na ranim uzrastima, čak bi se moglo reći da nekanonično egzistencijalno imati ima blagu prednost u odnosu na kanonički povezano značenje posedovanja. Nekanoničnost pojedinih glagola u ranom inventaru je možda najeksplicitniji antipod nativizmu, jer na kanoničnosti veza teta-uloga sa sintaksičkim funkcijama počiva objašnjenje osnovnog mehanizma početnog sparivanja urođenih teta-uloga sa manifestnom jezičkom strukturom. Takođe, 157 drugo nativističko krilo (teza o sintaksičkom samopokretanju) hipostazira broj argumenata kao ključnu informaciju za usvajanje glagola, ali se ispostavilo da se u ranoj produkciji jednako rano pojavljuju intranzitivni, tranzitivni, ditranzitivni, i glagoli koji zahtevaju sentencijalnu dopunu. Ako je broj argumenata ključna informacija, kako to da dete, u tako ranoj fazi jezičkog razvoja kao što je to MIL na uzrastu 18 i 20, uspeva da produkuje sintaksički tako složene glagole kao što su ditranzitivno dati i modalno moći, a da pored njih nema nijedan intranzitivan niti tranzitivan glagol? Osim toga, pretpostavljena osetljivost na broj argumenata nije dovoljna da se prepozna i usvoji značenje glagola. Klasifikovati glagol u kategoriju intranzitivnih, tranzitivnih ili ditranzitivnih nije dovoljno da se razgraniči specifično značenje među glagolima u svakoj od tih kategorija. Neko bi se u tom slučaju možda pozvao na situacionu kontingenciju sa perceptivno prisutnim realnim događajem iz koje se potencijalno može prepoznati na šta se rečenica u okruženju odnosi, ali se onda pojavljuje upravo onaj problem zbog kojeg su zastupnici sintaksičkog samopokretanja kritikovali tezu o semantičkom samopokretanju – da realni događaji na tako višeznačan i složen način korespondiraju sa glagolom da je praktično nemoguće pronaći bilo kakvu jednoznačnu interpretaciju događaja. I to je upravo kritika na kojoj je počivala potreba da se fokus nativističke teze sa procesa semantičkog samopokretanja preformuliše u sintaksičko samopokretanje. Dalje, analiza iskaza produkovanih uz egzistencijalno imati, zatim imati u značenju posedovanja, i uz glagol dati pokazala je da pojava pojedinog glagola u spontanom govoru deteta ne najavljuje nužno i skorašnju realizaciju njegovih argumenata, jer na mlađim uzrastima dominiraju predikatski iskazi bez argumenata. Naravno, mora se uzeti u ozbir i to da je izostavljanje argumenta dozvoljeno u srpskom jeziku, pogotovo kada je o subjektu reč, jer je markiran u ličnom glagolskom obliku. Međutim, proporcija jednočlanih iskaza u dečijoj produkciji na mlađim uzrastima daleko prevazilazi proporciju jednočlanih iskaza u produkciji odraslih. Ako su predstave o teta-ulogama urođene, a nominalne reči se usvajaju pre predikatskih (imenice pre glagola), zašto se onda sa pojavom prvih glagola ubrzo potom ne produkuju i iskazi sa realizovanim argumentima? 158 Najzad, ukoliko je jezička sposobnost od samog početka formalna, apstraktna, što znači i produktivna, kako onda objasniti nalaz da su neologizmi na najnižim uzrastima prisutni samo kod napredne dece, a da se kod manje produktivnih javljaju tek na početku 3. godine? I zašto najnaprednija deca i na kraju 4. godine još uvek produkuju nove neologizme, ako se prema nativistima upravo kod njih predviđa najranije napuštanje nasleđenih formalnih apstrakcija? Čini se da na ovako brojna postavljena pitanja može bolje da odgovori konstruktivistički pristup, ili teorija zasnovana na upotrebi. Ali pre nego što to pokušamo, podsećamo da je analiza realizacije argumentske strukture putem kodiranja sintaksičkih funkcija (subjekta, direktnog i indirektnog objekta, i drugih konstituenata) pokazala da je priključivanje argumenata i drugih konstituenata predikatu vrlo postepen proces, i da argumenti nisu odmah „dostupni“. Analiza konkatenacija je još više istakla tu postupnost, jer je u njoj postalo vidljivo koliko je spor proces izgradnje rečenice oko predikata, i koliko su lokalne veze koje glagol u početku gradi sa susednim rečima. Ako je to tako postepen i spor proces, onda je najverovatnije reč o izgradnji, konstrukciji iskaza, i to od faze jednočlanih iskaza preko lokalnog kombinovanja pojedinih oblika glagola sa malim brojem reči, sve do kumuliranog skupa kombinacija različitih oblika glagola i reči. Apstrakcija i jezička produktivnost su u tom slučaju sekundarne u odnosu na sam početak razvoja govora i nastaju kao produkt razvojnog procesa, a ne kao hereditarna osnova od koje se polazi. Najbolje tome idu u prilog nalazi o malom broju grešaka hiper-generalizacije u ukupnom uzorku dečije jezičke produkcije, kao i činjenica da većina dece na početnim uzrastima uopšte nemaju neologizme. Oni se pojavljuju tek na početku 3. godine i dugo opstaju pogotovo kod visoko razvijene dece (do kraja uzorka). Pokušaćemo na kraju sa konstruktivističkog stanovišta da odgovorimo i na neodgovorena pitanja koja smo u ovoj diskusiji postavili pred nativističku tezu. Treba reći da teorija upotrebe ne negira značaj semantičke i sintaksičke složenosti glagola kao faktora koji bi mogli uticati na brzinu njihovog usvajanja. Međutim, bitna razlika u odnosu na nativističko shvatanja je u tome što je u ovom 159 pristupu složenost u oba domena svaćena kao spoljašnji faktor razvoja, pa je i njihovo dejstvo drugačije integrisano u razvojni proces. Naime, kada nativisti govore o usvajanju reči, polaze od pretpostavke da se reč ne može usvojiti ukoliko nema neke urođene predstave u koju bi se njeno značenje asimilovalo. Konstruktivisti, međutim, semantičku složenost shvataju kao produkt razvojnog procesa, kao konstrukt koji dete postepeno gradi polazeći od lokalnog znaka primenjenog na lokalnu situaciju kombinovanu sa drugim, takođe, lokalnim rečima. Akumulacija informacija iz različitog izvora dovodi do postepenog usložnjavanja semantičkog sadržaja reči koje dete koristi, tako da se tek posle više meseci, a nekada i godina (zavisno od prirode značenja) formira sadržaj koji je blizak semantičkom sadržaju reči kod odraslog. Hiper-generalizovano značenje glagola (kao što je u našem uzorku glagol dati koji se pored situacije davanja povezuje i sa uzimanjem, i primanjem) je posledica suviše ukrupnjenog, nediferenciranog značenja u najranijim fazama govora. (Podsetimo da su primeri semantičke hiper-generalizacije dati pronađene samo na najmlađim uzrastima.) S druge strane, hiper-generalizacije u vidu derivativnih neologizama (možem, nećem, opekala, posređujemo) su prema konstruktivističkom shvatanju posledica usvajanja morfo-sintaskičkog pravila i njihove neadekvatne primene, pa se stoga i derivativni neologizmi u našem uzorku produkuju upravo u vreme najintenzivnijeg gramatičkog razvoja. Na sličan način, prema konstruktivisitčkom stanovištu, i sintaksička svojstva glagola u dečijem govoru nisu urođena i unapred data, nego u početku postoje samo kao spoljašnje objektivno svojstvo jezika, a na kognitivnom planu se vrlo postepeno izgrađuju tokom jezičke interakcije. Svojstva sintaksički kompleksnih glagola u dečijim glavama razvijaju se onom brzinom kojom se ta kompleksnost manifestuje u distrubuciji jezika odraslih, i kojom je moguće procesiranje u okviru razvojnih ograničenja mehanizama učenja. Tako, u ranom govoru možemo pronaći glagole koji su u jeziku odraslih nosioci vrlo složenih semantičkih i sintaksičkih karakteristika, ali se u dečijem govoru manifestuju samo neka njihova svojstva, lokalno povezana sa datim 160 jezičkim i situacionim kontekstom. Da druga svojstva tih glagola u dečijm predstavama još nisu razvijena, vidi se iz toga što pojedini glagol nema razvijenu paradigmu (ima smo jedan ili dva oblika) i što priključivanje njegovih argumenata teče sporo kroz uzrast lokalnim asociranjem sa pojedinačnim rečima (analiza konkatenacija). U sličnom konstruktivističkom duhu se može objasniti i nalaz da o ranom prisustvu polisemičnih glagola sa različitim argumentskim strukturama. Na kraju se još jednom na kratko vraćamo na pitanje „dostupnosti“ glagolskih argumenata. Činjenicu da deca u početku produkuju samo jednočlane iskaze, bez realizovanih argumenata nativisti objašnjavaju procesom sazrevanja ili razlikom između jezičke kompetencije (sposobnosti) i performanse (specifičnih produkata, iskaza). Tu razliku je jasno podvukao još Čomski (Chomsky, 1965). Međutim, nativisti nikada ne objašnjavaju šta tačno ta razlika znači, i kakvo je njeno poreklo, pa onda ostaje nejasno zašto deca ne produkuju razvijene iskaze ranije kad su već obezbeđeni svi preduslovi koje ta teorija predviđa. Prednost teorije usvajanja jezika zasnovanom na upotrebi sastoji se između ostalog i u tome što jezik nije shvaćen kao modularna funkcija, te tako svi procesi koji se dešavaju u jezičkom razvoju su fundamentalno zasnovani na opštim procesima i mehanizmima učenja (npr. analogija, šematizacija, apstrakcija). Isto tako, i problem referenta u okviru konstruktivističke teze se rešava u duhu zakonitosti razvoja socijalne kognicije i teorije uma, te se tako otklanja problem cirkularnog prebacivanja sa semantike na sintaksu i obrnuto. 161 6 ZAKLJUČAK Eskploracija glagola i predikatskih iskaza u ranom dečijem govoru je pokazala da upotreba glagola i realizacija glagolskih dopuna ne ispunjava predikcije koja predviđa nativistička teorija univerzalne gramatike. Pokazalo se da konstruktivistički pristup bolje objašnjava prisustvo tako složenih karakteristika glagola u domenu semantike i sintakse, kao i činjenicu da se izgradnja predikatskih iskaza u početku odvija samo preko lokalnih veza pojedinih oblika glagola sa pojedinačnim rečima. Spontani dečiji govor ne manifestuje svojstva visoke produktivnosti i apstraktnosti koja mu pripadaju prema teoriji herediteta, već karakteristike lokalnog asociranja, postepene izgradnje i konstrukcije. 162 7 LITERATURA Aguado, G. (1988). Appraisal of the morpho-syntactic competence in a 2.5 month old child. Infancia y Aprendizaje , 43, 73-95. Akhtar, N. (1999). Acquiring basic word order: Evidence fro data-driven learning of syntactic structure. Journal of Child Language , 339-356. Akhtar, N., & Tomasello, M. (1997). Young children's productivity with word order and verb morphology. Developmental Psychology , 33, 952-956. Allen, S. (2000). A discourse-pragmatic explanation for argument representation in child Inuktitut. Linguistics , 38, 483-521. Allen, S. E. (2008). Interacting pragmatic influences on children's argument realization. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Crosslinguistic perspectives on argument structure: Implications for learnability (pp. 191-210). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Allen, S., Skarabela, B., & Hughes, M. (2008). Using corpora to examine discourse effects in syntax. Dans H. Behrens (Éd.), Corpora in language acquistiion research: History, methods, perspective (pp. 99-137). Amsterda, Philadelphia: John Benjamins Publishing Company. Anđelković, D., Ševa, N., & Moskovljević, J. (2001). Srpski elektronski korpus ranog dečijeg govora. Beograd, Srbija: Laboratorija za eskperimentalnu psihologiju, Filozofski fakultet u Beogradu; Katedra za opštu lingvistiku, Filološki fakultet u Beogradu. Au, T., Dapretto, M., & You-Kyung, S. (1994). Input vs. constraints: Early word acquisition in Korean and English. Journal of Memory and Language , 33, 567-582. Balaban, M. T., & Waxman, S. R. (1997). Do words facilitate object categorization in 9-moths old infants? Journal of Experimental Child Psychology , 64 (1), 3-26. Baldwin, D. A., & Moses, L. J. (1996). The ontogeny of social information gathering. Child Development , 67, 1915-1939. Bates, E., & MacWhinney, B. (1982). Functionalist approach to grammar. Dans L. Gleitman, & E. Wanner (Éds.), Language acquisition: the state of the art. Cambridge: C.U.P. Bates, E., MacWhinney, B., Caselli, C., Devescovi, A., Natale, F., & Venza, V. (1984). A cross-linguistic study of the development of sentence interpretation strategies. Child Development , 55, 341-354. Baybee, J. L., & Moder, C. L. (1983). Morphological class as natural categories. Language , 257-70. Baybee, J. L., & Slobin, D. I. (1982). Rules and schemas in the development and use of the English past tense. Language , 58, 265– 89. 163 Baybee, J. (1995). Regular Morphology: A Study of the Relation between Meaning and Form. Language and Cognitive Processes , 10, 425-55. Bloom, P. (2000). How the children learn the meaning of words. Cambridge, MA: The MIT Press. Bohnemeyer, J. (2008). The Pitfalls of Getting from Here to There: Bootstrapping the Syntax and Semantics of Motion Event Structure in Yukatek Maya. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Crosslinguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 49-68). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Boroditsky, L. (2001). Deos language shape thought? English and Mandarin speakers' conceptions of time. Cognitive Psychology , 1-22. Bowerman, M. (1982a). Evaluating competing linguistic models with language acquisition data: Implications of developmental errors with causative verbs. Quaderni di Semantica , 5-66. Bowerman, M. (1974). Learning the structure of causative verbs: A study in the relationship of cognitive, semantic, and syntactic development. Papers and Reports on Child Language Development , 8, 142-178. Bowerman, M. (1990). Mapping thematic roles onto syntactic functions: Are children helped by innate linking rules? Linguistics , 28, pp. 1291-1330. Bowerman, M. (1982b). Reorganizational Processes in lexical and syntactic development. Dans E. Wanner, & L. R. Gletiman (Éds.), Language acquisition: The state of the art (pp. 319-346). New York: Academic Press. Bowerman, M. (1976). Semantic factors in the acquisition of rules for word use and sentence construction. Dans D. Morehead, & A. Morehead, Normal and Deficient Child Language. Baltimore: University Park Press. Bowerman, M., & Brown, P. (Éds.). (2008). Crosslinguistic perspectives on argument structure: Implications for learneability. New York, NY: Lawrence Erlbaum Associates, Taylor & Francis Group. Bowerman, M., & Choi, S. (2001). Shaping meanings for language: universal and language-specific in the acquisition of spatial semantic categories. Dans M. Bowerman, & S. C. Levinson (Éds.), Language acquistion and conceptula development (pp. 475-551). Cambridge, UK: Cambridge University Press. Brain, M. (1976). Children's first word combinations. Monographs of the Society for Research in Child Development , 41. Brent, M., & Siskind, J. M. (2000). The role of exposure to isolated words in early vocabulary acquisition. Cognition , 81, B33-B44. Bresnan, J. (2001). Lexical-functional syntax. Oxford: Blakwell. Brinkmann, U. (1997). The locative alternation in German: Its structure and acquisition. Amsterdam: John Benjamins. 164 Brooks, P. J., & Tomasello, M. (1999). How children constrain their argument structure constructions. Linguage , 75, 720-738. Brown, P. (2008). Verb Specificity and Argument Realization in Tzeltal Child Language. Dans M. Boweran, & P. Brown (Éds.), Crosslinguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 167-189). Lawrence Erlbaum Associates. Brown, R. (1973). A First Language: The early stages. Cambridge, MA: Harvard University Press. Brown, R. (1973). A frist language: The early stages. Cambridge, MA: Harvard. Buresh, J. S., Woodward, A., & Brune, C. (2006). The roots of verbs: Prelinguistic action knowledge. Dans K. Hirsh-Pasek, & R. M. Golinkoff (Éds.), Action meets word: How children learn verbs. New Yord, NY: Oxford University Press. Chafe, W. (1970). Meaning and the structure of language. Chicago: University Press. Childers, J., & Tomasello, M. (2001). The role of pronouns in young children's acquisition of the English transitive construction. Developmental Psychology , 37 (6), 739-748. Childers, J., & Tomasello, M. (2002). Two-year-olds learn novel nouns, verbs and conventional actions from massed or distributed exposures. Developmental Psychology , 38 (6), 967-978. Choi, S. (1998). Verbs in early lexical and syntactic development in Korean. Linguistics , 755-80. Choi, S., & Bowerman, M. (1991). Learning to express motion events in English and Korean: The influence of language-specific lexicalization patterns. Cognition , 41 (1-3), 83-121. Choi, S., & Gopnik, A. (1995). Early acqusition of vers in Korean: A cross-linguistic study. Journal of Child Language , 22, 497-529. Choi, S., McDonough, L., Bowerman, M., & Mandler, J. M. (1999). Early sensitivity to languge- specific spatial categories in English and Korean. Cognitive Development , 14 (2), 241-268. Chomsky, N. (1965). Aspects of the Theory of Syntax. Cambridge, MA: MIT Press. Clancy, P. (2003). The lexicon in interaction: Developmental origins of preffered argument structure in Korean. Dans W. J. Du Bois, L. E. Kumpf, & W. J. Ashby (Éds.), Preffered argument structure: grammar as architecutre for function (pp. 81-108). Amsterdan: John Benjamins. Clark, E. (1993). The lexicon in acquisition. Cambridge University Press. Clark, H. (1992). Arenas of Language Use. Chicago, IL: The University of Chicago Press. Cohen, L. B., & Amsel, G. (1998). Precursors to infants' perception of causality. Infant Behavior and Development , 21, 713-731. Cohen, L. B., & Oakes, L. M. (1993). How infants percieve a simple causal event. Developmental Psychology , 29, 421-433. Cook, W. (1979). Case Grammar: development of the Matrix Model . Georgetown University Press. 165 Croft, W. (2001). Radical construction grammar: Syntactic theory in typological perspectives. Oxford: Oxford University Press. Croft, W. (1998). The structure of events and the structure of language. Dans W. Croft, & M. Tomasello (Éd.), The new psychology of language: Cognitive and functional approaches ot language (pp. 67-92). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. Csibra, G., Gergely, G., Biro, S., Koos, O., & Brockbank, M. (1999). Goal attribution without agencz cues: The perception of "pure reason" in infancy. Cognition , 72, 237-267. Danzinger, E. (2008). A Person, a Place, or a Thing? Whorfian Consequences of Syntactic Boostrapping in Mopan Maya. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Cross-linguistic Perspectives on Argument Structure: Implication for Learnability (pp. 29-48). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Dowty, D. (1991). Thematic proto-roles and argument selection. Language , 67, 547-619. Essegbey, J. (2008). Intransitive verbs in Ewe and the Unaccusativity Hypothesis. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Crosslunguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Leanability (pp. 213-230). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Fernandes, K. J., Marcus, G. F., Di Nubila, J. A., & Vouloumanos, A. (2006). From semantics to syntax and back again: Argument structure in the third year of life. Cognition , 100, pp. B10-B20. Fillmore, C. J. (1968). The case for case. Dans E. Bach, & R. T. Harms (Éds.), Universals in linguistic theory (pp. 1-88). New York: Holt, Rinehart & Watson. Fillmore, C. J. (1988). The mechanisms of 'Construction Grammar'. Annual meeting procedings Berkeley Linguistic Society BLS, 14, pp. 35-55. Fisher, C. (2000). From form to meaning: A role for structural alignment in the acquisition of language. Dans H. W. Reese (Éd.), Advances in child development and behavior (Vol. 27, pp. 1-53). San-Diego, CA: Academic Press. Fisher, C. (1996). Structural limits on verb mapping: The role of analogy in children's interpretations of senteces. Cognitive Psychology , 31, 41-81. Fisher, C. (2002). The role of abstract syntactic knowledge in language acquisition: A reply to Tomasello (2000) . Cognition , 82, 259-278. Fisher, C., & Gleitman, L. (2002). Language Acquisition. Dans H. F. Pashler, & C. R. Gallistel (Éds.), Steven's handbook of experimental psychology: Learning and motivation (Vol. 3, pp. 445-496). New York: Wiley. Fisher, C., & Song, H.-j. (2006). Who's the Subject: Sentence Structure and Verb Meaning. In K. Hirsh-Pasek, & R. M. Golinkoff (Eds.), Action Meets Word: How Children Learn Verbs (pp. 392-425). New York: Oxford University Press. Fisher, C., Gleitman, H., & Gleitman, L. R. (1991). On the semantic content of subcategorization frames. Cognitive Psychology , 23, 331-392. 166 Fisher, C., Hall, D. G., Rakowitz, S., & Gleitman, L. (1994). When it is better to receive than to give: Syntactic and conceptual constraints on vocabulary growth. Lingua , 92, 333-375. Gelman, S. A., & Opfer, J. E. (2002). Development of animate-inanimate distinction. Dans U. Goswami (Éd.), Handbook of childhood cognitive development (pp. 151-166). Malden, MA: Blackwell. Gentner, D. (1978). On relational meaning: The acquisition of verb meaning. Child Development , 49, 988-998. Gentner, D. (1982). Why nouns are learned before verbs: Learning relativity versus natural partitioning. Dans S. A. Kuczaj (Éd.), Language Development: Language, thought and culture (Vol. 2, pp. 301-334). Hillsdale, NJ: Erlbaum. Gentner, Y., Fisher, C., & Eisengart, J. (2006). Learnin words and rules: Abstract knowledge of word order in early sentence comprehension. Psychological Science , 17, 684-691. Gergely, G., & Csibra, G. (2003). Teleological reasoning in infancy: The naive theory of rational action. Trends in Coginitive Sciences , 7, 287-292. Gillete, L., Gleitman, H., Gleitman, L., & Lederer, A. (1999). Human simulations of vocabulary learning. Cognition , 73, 135-176. Gleitman, L. R., Cassidy, K., Nappa, R., Papafragou, A., & Trueswell, J. C. (2005). Hard words. Language Learning and Development , 1, 23-64. Gleitman, L. (1990). The structural sources of verb meanings. Language Acquisition , 1, 3-55. Gleitman, L., & Gillette, J. (1995). The role of syntax in verb learning. Dans P. Fletcher, & B. MacWhinney (Éds.), The Handbook of Child Language (pp. 413-427). Blackwell Publishers Ltd. Gleitman, L., Gleitman, H., Miller, C., & Ostin, R. (1996). Similar, and similar concepts. Cognition , 58, 321-376. Goldberg, A. (2006). Constructions at Work: The nature of Generalization in Language. Oxford: Oxford University Press. Goldberg, A. (1995). Constructions: A construction grammar approach to argument structure. Chicago: University of Chicago Press. Goldberg, A. E., Casenhiser, D. M., & Sethuraman, N. (2004). Learning argument structure generalizations. Cognitive Linguistics , 15, 289-316. Goldin-Meadow, S. (2003). The resilience of language. New York: Psychology Press. Goldin-Meadow, S., & Mylander, C. (1998). Spontaneous sign systems developed by deaf children in two cultures. Nature , 391(6664), 279-281. Grace, J., & Suci, G. J. (1985). Attentional priority of the agent in the acquisition of word reference. Journal of Child Language , 12, 1-12. 167 Grimshaw, J. (1990). Argument Structuer. Cambridge, MA: MIT Press. Grimshaw, J. (1990). Argument Structure. Cambridge, MA: MIT Press. Grimshaw, J. (1994). Lexical reconciliation. Dans L. Gleitman, & B. Landau (Éds.), The acquisition of the lexicon (pp. 411-430). Cambridge, MA: Cambridge University Press. Gropen, J., Pinker, S., Hollander, M., & Goldberg, R. (1991). Affectedness and direct object: The role of lecixal semantics in the acquisition of verb argument structure. Cognition , 153-195. Hickey, T. (1991). Mean length of utterance and the acquisition of Irish. Journal of Child Language , 18, 553-269. Hickey, T. (1991). Mean length of utterance and the acquisition of Irish. Journal of Child Language , 3, 553-569. Huttenlocher, J., Hedge, L., & Duncan, S. (1991). Categories and particulars: Protype effects in estimating spatial location. Psychological Review , 98, 352-376. Huttenlocher, J., Smiley, P., & Charney, R. (1983). Emergence of action categories in the child: Evidence from verb meanings. Psychological Review , 90, 72-93. Ilić, N., & Kostić, A. (2002). Problem homografije pri automatskoj lematizaciji. Empirijska istraživanja u psihologiji: Rezimea (pp. 36-37). Beograd: Filozofski fakultet. Jackendoff, R. (1990). Cambrdge, MA: MIT Press. Jackendoff, R. (2002). Foundations of Language. Oxford: Oxford University Press. Jackendoff, R. (1990). Semanic Structures. Cambridge, MA: MIT Press. Kim, M., McGregor, K., & Thompson, C. (2000). Early lexical development in English and Korean children: Language-general and language-specific patterns. Journal of Child Language , 27, 225-254. Kita, S. (2008). Figure-Ground Indeterminacy in Descriptions of Spatial Relations: A Construction Grammar Account. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Cross-linguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 89-110). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Klee, T., Schaffer, M., May, S., Membrino, S., & Mougey, K. (1989). A comparison of the age-MLU relation in normal and specifically language-impaired preschool chidlren. Jornal of Speech and Hearin Research , 54, 226-233. Kostić, Đ. (1999). Frekvencijski rečnik savremenog srpskog jezika. Beograd: Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora i Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Kostić, Đ., & Vladisavljević, S. (1995). Govor i jezik deteta u razvoju. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Kristal, D. (1988). Enciklopedijski rečnik moderne lingvistike. Beograd: Nolit. 168 Landau, B., & Gleitman, L. R. (1985). Language and Experience: Evidence from the Blind Child. Cambridge, MA: Harvard University Press. Lee, J. N., & Naigles, L. R. (2005). The input to verb learning in Mandarin Chinese: A role for syntactic bootstrapping. Developmental Psychology , 41, 529-540. Levin, B., & Rappaport Hovav, M. (1995). Unaccusativity: At the syntax-lexical semantic interface. Cambridge, MA: MIT Press. Lieven, E. (2008). Learning the English auxiliary. In H. Behrens (Ed.), Corpora in language acquisition research: History, methods, perspecitves (pp. 61-98). Amsterdam, Philadelphia: Benjamin Publishing B.V. Lieven, E. (2008). Learning the English auxiliary: A usage-based approach. Dans H. Behrens (Éd.), Corpora in Language Acquisition Research: History, methods, perspectives (pp. 61-99). Amsterdam / Philadelphia: John Benjamins Publishing Company. Lieven, E., Pine, J., & Baldwin, D. (1997). Lexicaly-based learning and early grammatical development. Journal of Child Language , 24, 187-219. MacDonald, M. (1999). Distributional information in language comprehension, production and acquisition: Three puzzles and a Moral. Dans B. MacWhinney (Éd.), The Emergence of Language (pp. 177-196). Mahwah, NJ: Erlbaum. Macnamara, J. (1972). Cognitive basis of language learning in infants. Psychological Review , 79, 1- 13. MacWhinney, B. (2004). A multiple process solution to the logical problem of language acquisition. Journal of Child Language , 31, 883-914. MacWhinney, B. (1989). The CHILDES Project: Computational Tools for Analyzing Talk. Hillsdale, NJ: LEA. MacWhinney, B. (1978). The emergence of language form embodiment. Monographs of the Society for Research in Child Development , 43. Malakoff, M. E., Mayes, L. C., Schottenfeld, R., & Howell, S. (1999). Language production in 24- month-old inner-city children of cocaine-and-other drug-using mothers. Journal of Applied Developmental Psychology , 20, 159-180. Malakoff, M., Mayes, L., Schottenfeld, R., & Howell, S. (1999). Language production in 24-month- old inner-city children of cocaine-and-other-drug-using mothers. Journal of Applied Developmental Psychology , 20, 159-180. Maratsos, M. (1982). The child'construction of grammatical categories. Dans E. Wanner, & L. Gleitman (Éds.), Language acquisition: state of the art. Cambridge: C.U.P. Maratsos, V., & Chalkley, M. (1980). The internal language of children's syntax: The ontogenesis and representation of syntactic categories. Dans K. Nelson (Éd.), Children's language (Vol. 2, pp. 127- 214). 169 Margetts, A. (2008). Learning Verbs without Boots and Straps? The Problem of 'Give' in Saliba. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Cross-linguistic Perspectives in Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 111-137). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Markson, L., & Bloom, P. (1997). Evedence against a dedicated system for word learning in children. Nature , 385(6619), 813-815. Mintz, T. (2003). Frequent frames as a cue for grammatical categories in child directed speech. Cognition , 90, 91-117. Naigles, L. R. (1998). Developmental changes in the use of structure in verb learning. Dans L. L. Rovee-Collier, & H. Haynes (Éds.), Advances in infancy research (pp. 298-318). London: Ablex. Naigles, L. R., & Hoff-Ginsberg, E. (1998). Why are some verbs learned before other verbs: Effects of input frequency and structure on children's early verb use. Journal of Child Language , 25, 95-120. Naigles, L., & Hoff-Ginsberg, E. (1995). Input to verb learning: Evidence fot he plausibility of syntactic bootstrapping. Developmental Psychology , 5, 827-837. Nelson, K. (1973). Structure and strategy in learning to talk. Monographs of the Society for Research in Child Development , 38, 149. Newport, E. L. (2000). A nativist's view of learning: How to combine the Gleitmans in a theory of language acquisition. Dans B. Landau, J. Sabini, J. Jonides, & E. L. Newport (Éds.), Perception, cognition and languag. Essays in honour of Henry and Lila Gleitman (pp. 105-119). Cambridge, MA: The MIT Press. Ninio, A. (1999). Model learning in syntactic deveopment: Instransitive verbs. International Journal of Biligualisam , 3 (2-3), 111-131. Ninio, A. (1993). On the fringes of the system: Children's acquisition of the syntacticaly isolated forms at the onset of speech. First Language , 13, 291-314. Ninio, A. (1996). Pathbreaking verbs in syntactic development. Seventh International Congress for the Study of Child Language. Istanbul, Turkey. Parker, M., & Brorson, K. (2005). A comparative study between mean length of utterance in morphemes (MLUm) and mean length of utterances in words (MLUw). First Language , 25 (3). Pederson, E. (2008). Event Realization in Tamil. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Crosslinguistic Perspecitives on Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 331-355). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Perlmutter, D. M., & Rosen, C. (1984). Studies in Relational Grammar. Chicago: University of Chicago Press. Peters, A. (1995). Strategies in the acquisition of syntax. Dans P. Fletcher, & B. MacWhinney (Éds.), The Handbook of Child Language (pp. 462-482). Blackweell Publishers. 170 Petrović, V., & Dudić, K. (1989). Rečnik glagola sa gramatičkim i leksičkim dopunama. Beograd, Novi Sad: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Zavod za izdavanje udžbenika. Pinker, S. (1994). How could a child use verb syntax to learn verv semantics? Dans L. Gleitman, & B. Landau (Éds.), The Acquisition of thelexicon (pp. 377-410). (pp. 377-410). Cambridge, MA: MIT Press. Pinker, S. (1984). Language learneability and language development. Cambridge, MA: Harvard University Press. Pinker, S. (1989). Learneabilitiy and Cognition: The Acquiisition of Argument Structure. Camnbridge, MA; London, England: The MIT Press. Pinker, S. (1989). Learneability and cognition: The acquisition of argument structure. Cambridge, MA: MIT Press. Piper, P., Antonić, I., Ružić, V., Tanasić, S., Popović, L., & Tošović, B. (2005). Sintaksa savremenog srpskog jezika: Prosta rečenica. Beograd: Institut za srpski jezik SANU. Pustejovsky, J. (1991). The syntax of event structure. (B. Levin, & S. Pinker, Éds.) Cognition Special Issues , Lexical and conceptual semantics, 47-82. Putnik, B. (2009). Upotreba glagolskog vida u ranom decjem govoru. Neobjavljena magistarska teza, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beograd. Rečnik srpskoga jezika. (2007). Novi Sad: Matica Srpska. Rečnik srpskoga jezika. (2007). Novi Sad: Matica srpska. Rispoli, M. (1995). Missing arguments and the asquistion of oredcate meanings. Dans M. Tomaselo, & W. E. Merriman (Éds.), Beyound names for things: Young children's acquisition of verbs (pp. 331- 352). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. Romberg, A. R., & Saffran, J. R. (2010). Statistical learning and language acquisition. Cognitive Science , 1 (6). Ružić, V. (2005). Prosta rečenica kao sintaksička celina. Dans P. Piper, I. Antnonić, V. Ružić, S. Tanasić, L. Popović, B. Tošović, & M. Ivić (Éd.), Sintaksa savremenog srpskog jezika: Prosta rečenica (pp. 477-571). Beograd, Novi Sad: Institut za sprski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica Srpska. Saffran, J. (2001). Words in a seea of sounds: The output of infants statistical learning. Cognition , 81, 149-169. Savić, M., & Anđelković, D. (2007). The role of input frequency in early language production: Children's usage of Serbian prepositions. Dans I. Gulzow, & N. Gagarina (Éds.), Frequency Effects in Language Acquisition: Defining the Limits of Frequency as an Explanatory Concept (Vol. Studies on language acquisition; 32, pp. 145-180). Mouton de Gruyter. Schultze-Berndt, E. (2008). Making Sense of Complex Verbs: On the Semantics and Argument Structure of Closed-Classed Verbs and Coverbs in Jaminjung. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), 171 Cross-linguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 69-88). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. Schwartz, R., & Terrell, B. (1983). The role of input frequency in lexical acquisition. Journal of Child Language , 10, 57-66. Seidenberg, M. (1999). A probabilistic constraints approach to language acquisition and processing. (M. Christiansen, N. Chater, & M. Seidenberg, Éds.) Connectionist models of human language processing: Progress and prospects. Special Issue of Cognitive Science , 23 (4), 569-588. Simeon, R. (1969). Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Zagreb: Matica hrvatska. Stanojičić, Ž., Popović, L., & Micić, S. (1989). Savremeni sprspkohrvatski jezik i kultura izražavanja. Beograd, Novi Sad: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Zavod za izdavanje udžbenika. Talmy, L. (1985). Lexicalization Patterns: Semantic structure in lexical forms. Dans T. Shopen (Éd.), Language typology and syntactic description (Vol. 3: Grammatical categories and the lexicon). New York: Cambridge University Press. Tesnière, L. (1959). Éléments de syntaxe structurale. Paris: Klincksieck. Tomasello, M. (2003). Constructing a language: A usage-based theory of language acquistion. Cambridge, MA: Harvard University Press. Tomasello, M. (2000b). Do young children have adult syntactic competence. Cognition , 74, 209- 253. Tomasello, M. (2000a). First steps in a usage based theory of language acquistion. Cognitive Linguistics , 11, 61-82. Tomasello, M. (1992). First verbs. Cambridge, MA: Cambridge University Press. Tomasello, M. (1992). First verbs: A case of early grammatical development. New York, NY: Cambridge University Press. Tomasello, M., & Abbot-Smith, K. (2002). A tale of two theories: response to Fisher. Cognition , 83, 207-214. Tomasello, M., & Brooks, P. L. (1999). Early syntactic development: A construction grammar approach. Dans M. Barrett (Éd.), The development of language (pp. 161-190). Hove: Psychology Press. Tomasello, M., Akhtar, N., Dodson, K., & Rekau, L. (1997). Differential productivity in young children's use of nouns and verbs. Journal od Child Language , 24 (2), 373-387. van Valian, R. (1991). Functionalist linguistic theory and language acquisition. First Language , 31, 7- 40. Wilkins, D. (2008). Same Argument Structure, Different Meanings: Learning 'Put' and 'Look' in Arrernte. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Crosslinguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Learnability. Lawrene Erlbaum Associates. 172 Wilkins, W. (1988). Syntax and semantics 21: Thematic Relations. San Diego: Academic Press. Wittek, A. (2008). What adverbs have to do with learning the meaning of verbs. Dans M. Bowerman, & P. Brown (Éds.), Crosslinguistic Perspectives on Argument Structure: Implications for Learnability (pp. 309-330). New York, London: Lawrence Erlbaum Associates. 173 8 PRILOZI 174 8.1 Prilog 1. Broj odrednica, reči i TTR na pojedinim poduzorcima (po deci i po uzrastima)17 ODREDNICE Types uzrast ana ane dac jel laz luk mil nik 18 156 68 89 56 73 193 25 61 20 242 121 164 72 73 211 35 131 22 248 124 203 85 123 257 47 119 24 266 211 236 150 166 304 35 218 26 399 196 232 185 241 273 44 279 28 364 204 246 195 214 333 60 165 30 278 250 122 180 176 338 107 229 32 339 239 241 220 198 320 122 210 34 331 291 277 276 245 268 199 223 36 406 321 159 267 302 392 191 310 38 392 414 422 193 331 372 199 378 40 282 329 306 203 317 432 235 369 42 348 332 187 307 301 414 203 318 44 366 340 253 281 298 382 231 398 46 454 448 265 354 324 481 348 390 48 297 394 264 334 212 488 339 447 REČI Tokens uzrast ana ane dac jel laz luk mil nik 18 973 235 318 295 969 1013 94 403 20 1218 564 614 283 972 909 110 845 22 1248 387 785 322 784 1447 344 509 24 1765 944 1273 874 937 2460 329 1422 26 1966 897 1755 998 1520 1846 243 1571 28 2764 660 1216 1012 1129 2379 396 1204 30 1451 1551 691 1217 895 3903 998 1718 32 1681 1222 1983 1866 753 2114 807 2063 34 1712 1448 2389 2045 1298 1500 1122 1623 36 2229 1807 1397 1753 1789 3691 1223 3061 38 2982 1900 3275 1116 1940 2064 1083 2473 40 1670 1717 2397 1228 1851 3494 897 2667 42 2625 1711 1164 3258 1578 2953 1184 2016 44 2227 1772 1517 2149 1766 1816 1428 2147 46 2797 2466 1582 2261 2185 3052 2160 2635 48 1339 2268 2184 2097 1020 4948 2515 3392 17 aproksimacija 175 ODREDNICE/REČI TTR uzrast ana ane dac jel laz luk mil nik 18 0.16 0.289 0.28 0.19 0.075 0.191 0.266 0.151 20 0.199 0.215 0.267 0.254 0.075 0.232 0.318 0.155 22 0.199 0.32 0.259 0.264 0.157 0.178 0.137 0.234 24 0.151 0.224 0.185 0.172 0.177 0.124 0.106 0.153 26 0.203 0.219 0.132 0.185 0.159 0.148 0.181 0.178 28 0.132 0.309 0.202 0.193 0.19 0.14 0.152 0.137 30 0.192 0.161 0.177 0.148 0.197 0.087 0.107 0.133 32 0.202 0.196 0.122 0.118 0.263 0.151 0.151 0.102 34 0.193 0.201 0.116 0.135 0.189 0.179 0.177 0.137 36 0.182 0.178 0.114 0.152 0.169 0.106 0.156 0.101 38 0.131 0.218 0.129 0.173 0.171 0.18 0.184 0.153 40 0.169 0.192 0.128 0.165 0.171 0.124 0.262 0.138 42 0.133 0.194 0.161 0.094 0.191 0.14 0.171 0.158 44 0.164 0.192 0.167 0.131 0.169 0.21 0.162 0.185 46 0.162 0.182 0.168 0.157 0.148 0.158 0.161 0.148 48 0.222 0.174 0.121 0.159 0.208 0.099 0.135 0.132 176 8.2 Prilog 2. Broj glagola: odrednice, reči i TTR na pojedinim poduzorcima (po deci i po uzrastima) GLAGOLI ODREDNICE (types) ana ane dac jel laz luk mil nik 18 42 8 21 11 12 54 1 16 20 72 19 50 24 14 68 4 31 22 87 32 64 23 30 84 7 33 24 58 50 60 56 54 108 4 57 26 113 52 81 66 79 86 4 82 28 133 55 74 67 80 97 10 49 30 84 78 41 56 62 110 17 76 32 109 76 78 75 64 113 29 52 34 113 82 109 97 72 80 37 71 36 118 92 56 84 92 135 56 87 38 123 105 146 56 114 104 55 117 40 91 98 106 68 113 142 52 113 42 109 101 61 123 88 109 49 114 44 132 95 80 94 86 109 73 106 46 128 106 76 131 104 149 109 122 48 65 96 82 101 48 152 107 149 GLAGOLI REČI (token) ana ane dac jel laz luk mil nik 18 386 27 66 99 292 371 2 98 20 452 75 186 78 258 292 6 273 22 437 99 238 119 230 596 29 186 24 491 254 347 294 317 892 14 468 26 614 252 515 354 623 632 24 484 28 909 167 326 353 425 725 61 363 30 444 424 207 354 321 1008 99 429 32 511 386 639 583 228 687 265 558 34 538 442 843 661 398 484 282 460 36 641 527 469 477 509 1065 424 834 38 948 520 963 332 575 596 342 760 40 453 501 747 365 560 988 223 673 42 788 531 344 967 514 776 335 566 44 710 484 434 641 416 495 413 566 46 958 700 412 725 655 864 692 768 48 352 586 667 609 282 1295 741 878 177 GLAGOLI ODREDNICE/REČI TTR ana ane dac jel laz luk mil nik 18 0.109 0.296 0.318 0.12 0.041 0.146 0.5 0.163 20 0.159 0.253 0.269 0.308 0.054 0.233 0.667 0.114 22 0.199 0.323 0.269 0.193 0.13 0.141 0.241 0.177 24 0.118 0.197 0.173 0.19 0.17 0.121 0.286 0.122 26 0.184 0.206 0.157 0.186 0.127 0.136 0.167 0.169 28 0.146 0.329 0.227 0.19 0.188 0.134 0.164 0.135 30 0.189 0.184 0.198 0.158 0.193 0.109 0.172 0.177 32 0.213 0.197 0.122 0.129 0.281 0.164 0.109 0.093 34 0.21 0.186 0.129 0.147 0.181 0.165 0.131 0.154 36 0.184 0.175 0.119 0.176 0.181 0.127 0.132 0.104 38 0.13 0.202 0.152 0.169 0.198 0.174 0.161 0.154 40 0.201 0.196 0.142 0.186 0.202 0.144 0.233 0.168 42 0.138 0.19 0.177 0.127 0.171 0.14 0.146 0.201 44 0.186 0.196 0.184 0.147 0.207 0.22 0.177 0.187 46 0.134 0.151 0.184 0.181 0.159 0.172 0.158 0.159 48 0.185 0.164 0.123 0.166 0.17 0.117 0.144 0.17 178 8.3 Prilog 3. Broj iskaza sa glagola, prosečna dužina (MLUw) i standardna devijacija iskaza sa glagolima na pojedinim poduzorcima (po deci i po uzrastima) BROJ ISKAZA SA GLAGOLOM uzrast ana ane dac jel laz luk mil nik 18 366 26 66 96 285 366 2 94 20 386 75 171 68 259 273 6 267 22 360 94 192 118 205 499 27 174 24 386 226 297 277 275 761 14 400 26 440 201 402 327 554 508 24 369 28 636 136 210 312 332 563 61 304 30 342 340 155 321 275 746 98 341 32 354 287 438 447 160 504 241 388 34 356 334 544 510 288 327 255 294 36 413 369 385 403 381 751 339 633 38 555 404 645 269 431 431 304 505 40 327 386 476 283 396 592 193 488 42 505 399 271 707 401 561 289 428 44 438 341 312 517 296 322 306 376 46 579 536 311 545 437 547 525 516 48 247 425 418 442 211 875 572 578 MLUw -PROSEČNA DUŽINA ISKAZA KOJI SADRŽE GLAGOLE uzrast ana ane dac jel laz luk mil nik 18 1.541 1.769 1.121 1.146 1.544 1.183 1 1.628 20 2.013 2 1.579 1.118 1.849 1.674 1.5 1.723 22 2.306 1.553 2.24 1.119 1.907 1.996 1.259 1.736 24 2.943 1.907 2.333 1.801 1.905 2.363 1.143 2.555 26 3.155 2.532 2.905 1.994 1.971 2.516 1.208 3.068 28 3.311 2.154 2.933 2.115 2.398 3.259 1.18 2.891 30 3.181 2.835 2.684 2.259 2.28 3.13 1.776 3.416 32 3.325 2.875 3.589 3.199 2.694 3.181 1.817 4.08 34 3.646 2.859 3.493 3.335 2.649 3.593 1.965 3.844 36 4.061 3.206 2.423 2.663 2.622 3.652 2.301 3.408 38 4.321 3.28 3.591 2.933 3.107 3.445 2.27 3.438 40 3.468 2.889 3.521 3.152 3.051 4.361 2.902 3.611 42 3.935 3.193 3.258 3.801 2.828 3.77 2.571 3.444 44 3.895 3.516 3.404 3.07 3.267 3.792 3.085 3.867 46 3.941 3.491 3.186 3.257 3.174 4.239 3.255 3.682 48 3.595 3.492 4.117 3.258 2.891 4.155 3.131 4.126 179 STANDARDNA DEVIJACIJA ZA DUŽINU ISKAZA KOJI SADRŽE GLAGOLE SD ana ane dac jel laz luk mil nik 18 0.691 0.639 0.37 0.353 0.6 0.427 0 0.799 20 1.168 0.924 0.771 0.322 0.695 0.881 0.764 0.773 22 1.254 0.724 1.26 0.372 0.956 0.924 0.516 1.033 24 1.876 0.905 1.231 0.811 0.83 1.155 0.35 1.132 26 1.802 1.115 1.289 0.929 1.099 1.246 0.406 1.563 28 1.884 1.333 1.416 1.056 1.359 1.565 0.496 1.315 30 1.572 1.334 1.581 1.186 1.364 1.5 0.839 1.6 32 2.174 1.52 1.921 1.383 1.504 1.887 0.915 1.777 34 2.191 1.656 1.91 1.599 1.45 2.004 0.976 1.819 36 2.965 2.052 1.576 1.386 1.516 2.171 1.334 1.594 38 2.96 2.083 2.081 1.646 2.078 1.95 1.181 1.863 40 2.136 1.472 2.456 1.993 1.555 2.468 1.711 1.801 42 2.175 1.618 1.455 1.866 1.758 1.89 1.263 1.6 44 2.472 1.877 1.848 1.598 1.971 2.195 1.633 2.123 46 2.604 1.833 1.595 1.769 2.386 2.386 1.69 1.894 48 2.004 1.693 2.121 1.555 1.633 2.118 1.629 2.009 180 8.4 Prilog 4. Spisak glagola sa frekvencom kod pojedine dece na uzrastu od 18 meseci (i na uzrastu 20m kod MIL) frq LAZ frq ANA frq ANE frq DAC frq JEL frq LUK frq MIL18 frq MIL20 frq NIK 186 v|dati 182 v|hteti 15 v|biti 29 v|nemati 53 v|dati 76 v|dati 2 v|dati 3 v|bežati 25 v:chi|ede 89 v|biti 31 v|biti 3 v|nemati 4 v|biti 20 v|nemati 52 v|biti 1 v|biti 16 v|spavati 4 v|pasti 27 v|dati 2 v|dati 4 v|sedeti 7 v|biti 27 v|hteti 1 1 v|dati 14 v|peći 2 v|hteti 21 v|nemati 2 v|kakiti 3 v|ljuljati 5 v|doći 22 v|voziti 2 1 v|moći 12 v|biti 2 v|paziti 15 v|otići 2 v|staviti 3 v|pasti 5 v|ljuljati 16 v|pokazati 0.5 6 v|otići 2 v|piti 10 v|sedeti 1 v|imati 3 v|šetati 2 v|hteti 15 v|izaći 6 v|videti 2 v|videti 8 v|hodati 1 v|spavati 2 v|ići 2 v|raditi 13 v|baciti 4 v|bacati 1 v|moliti 8 v|otvoriti 1 v|videti 2 v|otići 2 v|sedeti 10 v|staviti 4 4 v|hteti 1 v|nemati 7 v|pojesti 2 v|piti 1 v:fam|njanja 10 v|videti 6 3 v|dati 1 v|popraviti 6 v|bežati 8 2 v|sesti 1 v|imati 9 v|imati 0.667 2 v|pasti 1 v|stati 6 v|pisati 27 2 v|tražiti 1 v|videti 7 v|doneti 1 v:chi|eda 1 v|staviti 5 v|doći 0.296 1 v|baciti 7 v|gubiti 1 v|hvatati 5 v|ići 1 v|dohvatiti 11 7 v|skinuti 1 v|nemati types 12 5 v|nositi 1 v|doći 99 6 v|ići 1 v|padati tokens 292 4 v:neo|nećam 1 v|hteti 0.12 6 v|naći 1 v|piti TTR 0.041 4 v|voziti 1 v|kazati 6 v|uzeti 1 v|poći 3 v:neo|oćem 1 v|odleteti 5 v|ljuljati 3 v|ostaviti 1 v|pipnuti 5 v|ručati 16 3 v|prosuti 1 v|skakati 5 v|spavati 98 3 v|uzeti 1 v|spavati 5 v|ući 0.163 3 v|čitati 1 v|čekati 5 v|šetati 2 v:neo|hoćem 5 v|šišati 181 frq LAZ frq ANA frq ANE frq DAC frq JEL frq LUK frq MIL frq NIK 2 v|kopati 21 4 v|hodati 2 v|moći 66 3 v|bosti 2 v|prati 0.318 3 v|doći 2 v|prljati 3 v|izvoleti 2 v|ustati 3 v|moći 1 v|baciti 3 v|pasti 1 v|brisati 3 v|vući 1 v|imati 2 v:neo|hoćem 1 v|ispasti 2 v|kupati 1 v|odneti 2 v|otići 1 v|okretati 2 v|piti 1 v|oterati 2 v|udariti 1 v|paliti 1 v:neo|oćem 1 v|pevati 1 v|bežati 1 v|piti 1 v|brati 1 v|pobeći 1 v|gasiti 1 v|sesti 1 v|gledati 1 v|skočiti 1 v|kakiti 1 v|znati 1 v|kucati 1 v|šarati 1 v|kupiti 1 v|lajati 42 1 v|nemati 386 1 v|popraviti 0.109 1 v|povratiti 1 v|raditi 1 v|sipati 1 v|skočiti 182 freq LAZ frq ANA frq ANE frq DAC frq JEL frq LUK frq MIL frq NIK 1 v|složiti 1 v|stati 1 v|voleti 1 v|zatvoriti 1 v|zaći 1 v|znati 54 371 0.146 183 8.5 Prilog 5. Argumentska struktura glagola produkovanih na ranom uzrastu (prema standardu) Legenda: NP – glagol nepotpunog značenja (pomoćni, modalni, ili koji zahtevaju sentencijalnu dopunu) 1 – jednovalentni glagoli (intranzitivni) 2 – dvovalentni glagoli (tranzitivni) 3 – trovalentni glagoli (ditranzitivni glagoli, i glagoli sa jednim objektom i obaveznom adverbijalnom dopunom) 1,2 – glagoli sa dva značenja (jednovalentnim i dvovalentnim) 2,3 – glagoli sa dva značenja (dvovalentnim i trovalentnim) AS LAZ AS ANA AS ANE AS DAC AS JEL AS LUK AS MIL18 AS MIL20 AS NIK 3 v|dati NP v|hteti NP v|biti 1,2 v|nemati 3 v|dati 3 v|dati 3 v|dati 1 v|bežati 2 v:chi|ede NP v|biti NP v|biti 1,2 v|nemati NP v|biti 1,2 v|nemati NP v|biti NP v|biti 1 v|spavati 1 v|pasti 3 v|dati 3 v|dati 1 v|sedeti NP v|biti NP v|hteti 1 3 v|dati 2 v|peći NP v|hteti 1,2 v|nemati 1 v|kakiti 1,2 v|ljuljati 2 v|doći 1,2 v|voziti 2 NP v|moći NP v|biti 2 v|paziti 1 v|otići 3 v|staviti 1 v|pasti 1,2 v|ljuljati 3 v|pokazati 0.5 1 v|otići 2 v|piti 1 v|sedeti 1,2 v|imati 1 v|šetati NP v|hteti 1,2 v|izaći 4 2 v|videti 2 v|videti 1 v|hodati 1 v|spavati 1 v|ići 1 v|raditi 2,3 v|baciti 6 2,3 v|bacati 3 v|moliti 2,3 v|otvoriti 2 v|videti 1 v|otići 1 v|sedeti 3 v|staviti 0,67 NP v|hteti 1,2 v|nemati 2 v|pojesti 2 v|piti 1 v:fam|njanja 2 v|videti 3 v|dati 2 v|popraviti 1 v|bežati 8 1 v|sesti 1,2 v|imati 1,2 v|imati 1 v|pasti 1 v|stati 2,3 v|pisati 27 2 v|tražiti 2 v|videti 2,3 v|doneti 2 v:chi|eda 3 v|staviti 2 v|doći 0.296 2,3 v|baciti 2 v|gubiti 3 v|hvatati 1 v|ići 3 v|dohvatiti 11 1,2 v|skinuti 1,2 v|nemati types 12 2,3 v|nositi 2 v|doći 99 1 v|ići 1 v|padati 184 tokens 292 NP v:neo|nećam NP v|hteti 0.12 2,NP v|naći 2 v|piti TTR 0.041 1,2 v|voziti 3 v|kazati 2,3 v|uzeti 1 v|poći AS LAZ AS ANA AS ANE AS DAC AS JEL AS LUK AS MIL18 AS MIL20 AS NIK NP v:neo|oćem 1 v|odleteti 1,2 v|ljuljati 3 v|ostaviti 2 v|pipnuti 1,2 v|ručati 16 2 v|prosuti 1 v|skakati 1 v|spavati 98 2,3 v|uzeti 1 v|spavati 2 v|ući 0.163 2 v|čitati 1 v|čekati 1 v|šetati NP v:neo|hoćem 1 v|šišati 2 v|kopati 21 1 v|hodati NP v|moći 66 1,2 v|bosti 2 v|prati 0.318 2 v|doći 2 v|prljati 1,2 v|izvoleti 1 v|ustati NP v|moći 2 v|baciti 1 v|pasti 2 v|brisati 2 v|vući 1,2 v|imati NP v:neo|hoćem 2 v|ispasti 1,2 v|kupati 3 v|odneti 1 v|otići 2 v|okretati 2 v|piti 2 v|oterati 2 v|udariti 3 v|paliti NP v:neo|oćem 1,2 v|pevati 1,2 v|bežati 2 v|piti 2 v|brati 1 v|pobeći 2 v|gasiti 1 v|sesti 2 v|gledati 1 v|skočiti 1 v|kakiti 185 1 v|znati 1,2 v|kucati 1 v|šarati 1,2 v|kupiti 1 v|lajati AS LAZ AS ANA AS ANE AS DAC AS JEL AS LUK AS MIL18 AS MIL20 AS NIK 42 1,2 v|nemati 386 2 v|popraviti 0.109 1 v|povratiti 2 v|raditi 2 v|sipati 1 v|skočiti 2 v|složiti 1 v|stati 2 v|voleti 2 v|zatvoriti 2 v|zaći 1 v|znati 54 371 0.146 186 8.6 Prilog 6. Frekvenca i proporcija rečeničnih obrazaca uz egzistencijalno imatiP1 kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju FREKVENCA PROPORCIJA REČEN. OBRASCI chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok 1 P1 8 6 9 19 26 7 0.8 0.38 0.60 0.39 0.32 0.04 2 P1_AdO 0 4 0 7 20 10 0 0.25 0.00 0.14 0.25 0.05 3 P1_S 2 3 2 9 19 53 0.2 0.19 0.13 0.18 0.23 0.29 4 P1_S_AdD 0 0 0 0 0 1 0 0.00 0.00 0.00 0.00 0.01 5 P1_S_AdO 0 3 4 14 15 106 0 0.19 0.27 0.29 0.19 0.58 6 P1_S_Oind_AdO 0 0 0 0 1 0 0 0.00 0.00 0.00 0.01 0.00 7 P1_S_ZKL 0 0 0 0 0 3 0 0.00 0.00 0.00 0.00 0.02 8 P1_S_ZKL_AdO 0 0 0 0 0 3 0 0.00 0.00 0.00 0.00 0.02 suma 10 16 15 49 81 183 1 1 1 1 1 1 N iskaza kod dece 171 N iskaza ukupno 354 8.7 Prilog 7. Frekvenca i proporcija rečeničnih obrazaca uz tranzitivno imatiP2 u značenju posedovanja kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju FREKVENCA PROPORCIJA REČEN. OBRASCI chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok 1 P2 2 4 12 8 10 4 1.00 0.36 0.44 0.16 0.20 0.02 2 P2_AdO 0 1 0 0 1 2 0.00 0.09 0.00 0.00 0.02 0.01 3 P2_Odir 0 4 11 28 13 60 0.00 0.36 0.41 0.56 0.26 0.28 4 P2_Odir_AdD 0 0 0 0 0 1 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 5 P2_Odir_AdO 0 1 0 1 2 53 0.00 0.09 0.00 0.02 0.04 0.25 6 P2_Odir_ZKL 0 0 0 0 0 4 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 0.02 7 P2_S 0 0 2 2 6 1 0.00 0.00 0.07 0.04 0.12 0.00 8 P2_S_AdO 0 0 0 0 1 3 0.00 0.00 0.00 0.00 0.02 0.01 9 P2_S_Odir 0 1 2 11 16 61 0.00 0.09 0.07 0.22 0.32 0.29 10 P2_S_Odir_Oind 0 0 0 0 1 0 0.00 0.00 0.00 0.00 0.02 0.00 11 P2_S_Odir_AdO 0 0 0 0 0 23 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 0.11 12 P2_S_Odir_ZKL 0 0 0 0 0 1 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 0.00 sum 2 11 27 50 50 213 1 1 1 1 1 1 N iskaza kod dece 140 N iskaza ukupno 353 187 8.8 Prilog 8. Frekvenca rečeničnih obrazaca uz ditranzitivni glagol dati kod dece različitog uzrasta i u jezičkom okruženju FREKVENCA PROPORCIJA chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 JOK chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 JOK 1 P_Odir_Oind 0 6 33 34 41 135 0.000 0.027 0.202 0.148 0.247 0.250 2 P_Oind 52 84 47 29 30 114 0.156 0.377 0.288 0.127 0.181 0.212 3 P 262 81 45 67 41 57 0.787 0.363 0.276 0.293 0.247 0.106 4 P_Odir 17 41 20 25 12 53 0.051 0.184 0.123 0.109 0.072 0.098 5 P_ZKL 1 9 7 7 6 52 0.003 0.040 0.043 0.031 0.036 0.096 6 P_Oind_AdO 0 0 1 37 15 21 0.000 0.000 0.006 0.162 0.090 0.039 7 P_AdO 1 1 3 11 7 17 0.003 0.004 0.018 0.048 0.042 0.032 8 P_Oind_ZKL 0 0 3 2 0 13 0.000 0.000 0.018 0.009 0.000 0.024 9 P_S_Odir_Oind 0 0 0 1 0 12 0.000 0.000 0.000 0.004 0.000 0.022 10 P_Odir_Oind_AdO 0 0 0 2 1 10 0.000 0.000 0.000 0.009 0.006 0.019 11 Com_ZKL 0 0 0 0 0 10 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.019 12 P_Odir_Oind_ZKL 0 0 0 1 0 9 0.000 0.000 0.000 0.004 0.000 0.017 13 P_Odir_AdO 0 0 2 1 7 6 0.000 0.000 0.012 0.004 0.042 0.011 14 P_S_Odir 0 1 1 1 1 6 0.000 0.004 0.006 0.004 0.006 0.011 15 P_S_Oind 0 0 1 4 0 6 0.000 0.000 0.006 0.017 0.000 0.011 16 P_Odir_Oind_AdD 0 0 0 0 0 3 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.006 17 P_Odir_ZKL 0 0 0 1 0 3 0.000 0.000 0.000 0.004 0.000 0.006 18 P_Oind_ZKL_AdO 0 0 0 0 0 2 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.004 19 P_S_Oind_AdO 0 0 0 0 0 2 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.004 20 P_ZKL_AdO 0 0 0 0 1 2 0.000 0.000 0.000 0.000 0.006 0.004 21 P_S 0 0 0 6 2 1 0.000 0.000 0.000 0.026 0.012 0.002 22 P_S_Odir_AdO 0 0 0 0 0 1 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.002 23 P_S_Odir_Oind_AdO 0 0 0 0 1 1 0.000 0.000 0.000 0.000 0.006 0.002 24 P_S_Odir_ZKL 0 0 0 0 0 1 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.002 25 P_S_Oind_ZKL 0 0 0 0 1 1 0.000 0.000 0.000 0.000 0.006 0.002 26 P_Com 0 0 0 0 0 1 0.000 0.000 0.000 0.000 0.000 0.002 suma 333 223 163 229 166 539 1 1 1 1 1 1 N iskaza kod dece 1114 N iskaza ukupno 1653 188 8.9 Prilog 9. Porast broja konstituenata priključenih predikatu po uzrastima u iskazima sa glagolom imatiP1, imatiP2 i dati Broj iskaza IMATIP1 sa N priključenih konstituenata po uzrastima N konstituenata chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok 0 konst 9 6 9 19 26 7 1 konst 1 7 2 16 39 63 2 konst 0 3 4 14 15 110 3 konst 0 0 0 0 1 3 N iskaza 10 16 15 49 81 183 Broj iskaza DATI sa N priključenih konstituenata po uzrastima N konstituenata chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok 0 konst 262 81 45 67 41 57 1 konst 71 135 77 78 57 248 2 konst 0 7 43 82 65 192 3 konst 0 0 0 4 2 41 4 konst 0 0 0 0 1 1 N iskaza 333 223 165 231 166 539 Broj iskaza IMATIP2 sa priključenim konstituentima po uzrastima N konstituenata chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 jok 0 konst 2 4 12 8 10 4 1 konst 0 5 13 30 20 63 2 konst 0 2 2 12 19 122 3 konst 0 0 0 0 1 24 N iskaza 2 11 27 50 50 213 189 8.10 Prilog 10. Broj oblika i ukupna frekvenca glagola IMATIP1, IMATIP2, i DATI kod dece na različitim uzrastima i u jezičkom okruženju dete glagol 18 20 22 24 26 jok Noblika freq Noblika freq Noblika freq Noblika freq Noblika freq Noblika freq ana imatiP1 1 1 1 2 0 0 1 8 1 4 2 35 imatiP2 0 0 1 7 1 3 4 33 3 11 5 43 dati 2 27 3 32 2 23 3 19 5 6 7 49 ane imatiP1 1 1 0 0 1 1 1 6 1 10 1 19 imatiP2 0 0 0 0 1 8 1 1 3 5 4 9 dati 1 2 0 19 2 10 2 26 3 11 7 109 dac imatiP1 1 0 1 1 1 2 1 2 1 7 2 17 imatiP2 0 0 0 0 1 8 1 4 3 14 3 11 dati 0 0 1 2 1 5 3 25 3 16 6 141 jel imatiP1 1 1 0 0 1 1 1 2 1 16 2 13 imatiP2 0 0 0 0 0 0 1 3 1 1 5 18 dati 1 53 1 8 2 16 3 66 3 55 5 50 laz imatiP1 0 0 0 0 1 1 1 24 1 39 1 26 imatiP2 0 0 0 0 2 4 0 0 3 9 5 20 dati 1 186 1 138 2 101 5 53 5 45 7 41 luk imatiP1 1 7 1 1 1 4 1 14 1 5 1 8 imatiP2 1 2 3 5 1 5 3 19 3 12 5 25 dati 2 76 2 17 3 9 4 33 1 8 6 46 mil imatiP1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 1 7 imatiP2 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 2 4 dati 1 2 1 1 1 4 1 9 2 11 5 62 nik imatiP1 0 0 1 12 2 8 0 0 1 13 2 35 imatiP2 0 0 1 3 2 2 0 0 2 7 4 37 dati 2 3 1 21 1 9 1 11 3 21 8 64 190 8.11 Prilog 11. Oblici glagola IMATIP2 i konkatenacije kod pojedine dece na različitim uzrastima (kumulativno) Kumulativne konkatenacije uz glagol imatiP2 kod pojedine dece na različitim uzrastima 18m 20m 22m 24 26 dete G R G R G R G R G R ANA / / imam imam šešir ima čizme ima * ovo imam uši imam * imamo vrat imamo * imao oči imao * imaš šešir imaš * ovo * balon * rep * sokića * ti * to * jedno * nešto * bubamare * šta * ANE / / / / imam ima rupa ima ono imaš imam knjigu ja ti k,t,l DAC / / / / ima Nana ima Nana ima Nana nos nos imao nos nogice nogice imati nogice džepiće džepiće džepiće ruku ruku ruku bata bata čizme čizme ranac ranac teta teta rep rep drugi ovo maca Nada žižu ja ovu 191 sok kaiš ti JEL / / / / / / ima deda ima mama LAZ / / / / ima / ima / ima ja imam / imam / imam puno metak mleko LUK ima / ima patike ima patike ima * ima * imam tu imam tu imam * imam * imamo vodu imamo vodu imamo * imamo * parice parice imaš * imaš * bušilicu * * šrafciger * * igračke * * MIL / / / / / / / / / / NIK / / ima dvije ima dvije ima dvije ima dvije ovo imam ovo imam ovo imam ovo krave krave krave imamo krave deda Pero deda Pero deda Pero deda Pero nos nos nos ne ne ne rep veliki torbu rogove glavu ovaj zeko šta još jedna 192 8.12 Prilog 12. Konkatenacije glagola IMATIP1 kod pojedine dece na različitim uzrastima (kumulativno) Kumulativne konkatenacije uz glagol imatiP1 kod pojedine dece na različitim uzrastima 18m 20m 22m 24 26 dete G R G R G R G R G R ANA ima / ima koliko ima koliko ima koliko ima * još * kod * Tine * barbika * dvije * ova * ovde * rep * tu * ANE ima bibi ima ima ima barbika ima * moga ovde * cuko * riba * ribe * još * čike * puno * DAC ima / ima dosta ima dosta ima tu ima bata pasulja nešto to lepo ovde gore kasete ovaj drugi tamo tu svašta JEL ima / ima / ima / ima / ima još čokolade tamo balon kafe kafice LAZ / / / / ima / ima ovde ima ovde još još puno puno jedna jedna ovo ovo auto dole tatino mlijeko meta 193 bolja u kuću (kući) malo maca sad gde mi čokolada LUK ima šta ima šta ima šta ima šta ima * Džekija Džekija * ovo ovo * koliko * sati * još * nešto * ko * tu * MIL / / / / / / / / / / NIK / / ima djece ima * ima * ima * dole * * * čiko * * * krava * * * konj * * * nešto * * * ovde * * * tu * * * 194 8.13 Prilog 13. Broj grešaka u iskazima sa glagolom IMATIP1 kod dece na različitim uzrastima i u jezičkom okruženju greške u iskazima IMATIP1 chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 Suma 18-26 jok $Err:Arg-dupl 0 0 0 0 1 1 0 $Err:Oind-add 0 0 0 0 1 1 0 $Err:S-ncong 0 0 0 1 0 1 0 $Err:V-dupl 0 0 0 0 1 1 0 greške u iskazima IMATIP2 chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 Suma 18-26 jok $Err:Arg-dupl 0 0 0 0 0 0 1 $Err:Odir-infl 0 0 0 0 0 0 0 $Err:Odir-reg 0 1 2 0 3 6 2 $Err:V-ncong 0 0 3 1 7 11 0 $Err:V-nmar 0 2 0 0 0 2 1 greške u iskazima DATI chi18 chi20 chi22 chi24 chi26 suma 18-26 jok $Err:Arg-dupl 0 0 1 1 0 2 1 $Err:Low:Odir-reg 0 0 0 0 1 1 1 $Err:Low:V 0 0 0 1 0 1 1 $Err:Low:miss 0 5 8 1 1 15 2 $Err:Odir 0 0 0 0 0 0 1 $Err:Odir-infl 0 0 0 0 1 1 0 $Err:Odir-reg 0 3 2 3 1 9 5 $Err:Oind-infl 0 0 0 1 0 1 0 $Err:Oind-reg 2 0 2 1 4 9 0 $Err:Upp:miss 0 1 0 0 0 1 0 $Err:V-dam 49 6 13 2 9 79 0 $Err:V-ncong 2 0 3 1 2 8 5 $Err:V-nmar 0 0 1 0 1 2 0 $Err:red-clitic 0 0 0 0 1 1 0 suma 53 15 30 11 21 130 16 195