UNIVERZITET U BEOGRADU FILOZOFSKI FAKULET mr Dalibor M. Petrović NOVI OBLICI DRUŠTVENOG UMREŽAVANjA Uloga Interneta u uspostavljanju interpersonalnih odnosa u Srbiji doktorska disertacija Beograd, 2012 ii UNIVERSITY OF BELGRADE FACULTY OF PHILOSOPHY Dalibor M. Petrović, M.A. NEW FORMS OF SOCIAL NETWORKING The Internet’s role in establishing interpersonal relationships in Serbia Doctoral Dissertation Belgrade, 2012 iii Mentor: Redovni profesor dr Sreten Vujović, Univerzitet u Beogradu  Filozofski fakultet     Članovi komisije:     Redovni profesor dr Slobodan Miladinović,  Univerzitet u Beogradu  Fakultet organizacionih nauka    Vanredni profesor dr Marija Babović, Univerzitet u Beogradu  Filozofski fakultet    Vanredni profesor dr Slobodan Cvejić, Univerzitet u Beogradu  Filozofski fakultet                                                                                   Datum odbrane: Beograd, __________________________     iv NOVI OBLICI DRUŠTVENOG UMREŽAVANJA  Uloga Interneta u uspostavljanju interpersonalnih odnosa u Srbiji    Rezime:  Cilj  ove  disertacije  je  bio  da  se  istraži  na  koji  način  i  u  kojoj  meri  se  savremene informaciono‐komunikacione tehnologije, a posebno Internet, integrišu  u postojeći mrežni obrazac društvenosti i kakva je njihova društvena funkcija.   Na teorijskom nivou,  Internet smo analizirali kao tehnologiju za posredovanje  interpersonalne  komunikacije  koja  nastaje  u  krilu  društva  u  specifičnom  istorijskom trenutku kao proizvod radikalne faze modernizacije, odnosno globalne  društvene  transformacije koja se ubrzava u poslednjoj četvrtini dvadesetog veka.  Jedno od važnih obeležja ove transformacije je to što se društveni odnosi sve više  individualizuju  kao  posledica  njihovog  iskorenjivanja  iz  lokalizovanih  konteksta  društvene interakcije dok društvene mreže postaju centralna forma organizovanja  društvenih  interakcija  u  savremenom  društvu.  Ono  što  je  za  nas  ključno  je  da  komunikacione  tehnologije,  a  posebno  Internet  igraju,  veoma  značajnu  ulogu  u  procesu društvenog reukorenjivanja, pomažući da se odnosi koji  su  „izdignuti“  iz  neposrednog  konteksta  interakcije  reuspostave  ili  uspostave  potpuno  novi,  bez  obzira na prostorno vremenska ograničenja.   Na analitičkom nivou, naše polazište  je bilo da  Internet  igra značajnu ulogu u  procesu  društvenog  umrežavanja  individualizovanih  pojedinaca  i  to  kroz  dve  osnovne funkcije: transmisionu i prokreativnu. Transmisiona funkcija se odnosi na  upotrebu  Interneta  u  cilju  održavanja  postojećih  offline  odnosa,  gde  se  Internet  upotrebljava  kao kanal  za društvenu  interakciju.  Prokreativna  funkcija  se  odnosi  na  održavanje  i  kreiranje  novih, online  odnosa,  gde  se  Internet  upotrebljava  kao  prostor  za  društvenu  interakciju.  Kroz  širok  analitički  pristup  u  disertaciji  se  pokazuje kako se ove dve komunikacione  funkcije  Interneta razlikuju  i okupiraju  različite  segmente  interpersonalne  interakcije  u  društvenim  mrežama  korisnika  Interneta.   Na  empirijskom  nivou,  cilj  je  bio  da  verifikujemo  teorijsko‐analitičke  pretpostavke  na  srpskim  korisnicima  Interneta,  zbog  čega  je  sprovedeno  kvantitativno  istraživanje  na  uzorku  od  1063  ispitanika  i  kvalitativno,  kroz  15  dubinskih  intervjua. Nalazi  istraživanja podržali  su hipoteze od kojih  smo u ovoj  studiji pošli  tako da se može zaključiti da što su šire personalne mreže korisnika  Interneta to oni više koriste Internet za održavanje odnosa u tim mrežama i da se  Internet  uspostavlja  kao  najvažniji  medij  za  održavanje  slabih  ili  geografski  udaljenih  veza.  Pored  toga,  nedvosmisleno  je  utvrđeno  da  upotreba  Interneta  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa  nije  u  vezi  sa  smanjenom  društvenošću  korisnika  Interneta,  kao  i  da  Internet  može  biti  u  funkciji  kreiranja  društvenog  kapitala.    Ključne  reči:  Internet,  društvene  mreže,  umrežavanje,  društveni  kapital,  interpersonalni mediji, transmisiona i prokreativna funkcija    Naučna oblast: Društvene nauke  Uža naučna oblast: Sociologija  UDK broj: 004.738.5:316                     316.774  v NEW FORMS OF SOCIAL NETWORKING  The Internet’s role in establishing interpersonal relationships in Serbia     Resume: The aim of this dissertation was to explore the manner and the extent to  which modern  information‐communication technologies, specifically  the  Internet,  have become integrated into the existing network‐based form of social behavior, as  well as to determine their social function.  On a theoretical  level, we analyzed the Internet as a technology that mediates  the interpersonal communication which sprang to life  in the midst of society at a  peculiar historical moment and as a result of a radical phase of modernization, or  rather, a global  social  transformation gathering momentum  in  the  last quarter of  the twentieth century. A major characteristic of the transformation in question is  the growing individualization of social relationships due to their disembedding out  of the localized contexts of social interaction which coincides with social networks  increasingly  becoming  a  central  form  of  organizing  social  interaction  in modern  society. What we  find  crucial  is  that  communication  technologies,  especially  the  Internet,  play  a  very  important  role  in  the  process  of  social  reembedding  by  enabling the relationships  lifted out  from the  immediate context of  interaction to  be reestablished or by generating entirely new relationships regardless of spatial  or temporal restrictions.  On  an  analytical  level,  our  premise  was  that  the  Internet  proves  highly  instrumental in the process of organizing individualized persons into viable social  networks,  most  obviously  so  in  its  two  basic  functions:  transmissional  and  procreative.  The  transmissional  function  refers  to  the  Internet’s  contribution  to  maintaining existing offline relationships, with the Internet acting as a channel for  social  interaction.  The  procreative  function  relates  to  creating  and  maintaining  new  online  relationships,  with  the  Internet  serving  as  the  space  for  social  interaction. Having  adopted  a wide  analytical  approach,  the  thesis  highlights  the  differences  between  these  two  communicational  functions  occupying  different  segments of the interpersonal interaction in (Internet users’) social networks.  On  an  empirical  level,  our  goal  was  to  verify  the  theoretical‐analytical  hypotheses  with  Serbian  Internet  users.  To  this  end,  we  conducted  both  a  quantitative  research,  based  on  a  sample of  1063  respondents,  and  a  qualitative  one,  through  15  in‐depth  interviews.  The  findings  of  the  research  have  corroborated  the  starting  hypotheses,  allowing  us  to  deduce  that  the  wider  the  personal networks of Internet users become, the more they rely on the Internet to  foster  relationships  in  these  networks  as well  as  that  the  Internet  is  positioning  itself  as  the  key  medium  for  supporting  tenuous  or  geographically  encumbered  relationships.  In  addition,  we  have  offered  conclusive  evidence  that  using  the  Internet for establishing new social relationships does not correlate with Internet  users’ diminished sociability and that the Internet can help create social capital.  Key words: the Internet, social networks, networking, social capital, interpersonal  media, transmissional and procreative functions.    Scientific field: Social Sciences  Narrow scientific field: Sociology  UDK number: 004.738.5:316              316.774  vi   S A D R Ž A J    Spisak tabela: .................................................................................................................... viii  Spisak grafikona: ............................................................................................................. viii  1  UVOD ................................................................................................................................. 1  2  INFORMACIONO DOBA I NJEGOVI ČINIOCI .......................................................... 10  2.1  Razvoj informacionih tehnologija i transformacija modernih društava ­  Od telegrafa do Interneta ............................................................................................... 19  2.1.1 Telegraf ........................................................................................................................................ 20  2.1.2 Telefon ......................................................................................................................................... 30  2.1.3 Bežične komunikacije‐od bežičnog telegrafa do mobilnog telefona ................. 37  2.1.3.1  Bežični telegraf ................................................................................................................................ 37  2.1.3.2  Mobilni telefoni ............................................................................................................................... 39  2.1.4 Nastanak i razvoj Interneta ................................................................................................. 48  2.2  Ka novom obrascu društvenosti­od grupa ka mrežama ............................. 54  2.2.1 Transformacija  vremena i prostora‐od fizičkog ka virtuelnom ......................... 57  2.2.1.1  Društvene studije transformacije vremena i prostora .................................................. 58  2.2.1.2  Mobilnost ............................................................................................................................................ 65  2.2.2 Transformacija zajednice‐od zajednice ka personalnim mrežama ................... 68  2.2.2.1  Dihotomija zajednica vs. društvo ............................................................................................ 69  2.2.2.2  Ka mrežnom poimanju zajednice ............................................................................................ 75  2.2.3 Transformacija društvenosti‐od datih ka izabranim vezama .............................. 84  2.2.3.1  Iskorenjivanje i reukorenjivanje ............................................................................................. 85  2.2.3.2  Umreženi individualizam ............................................................................................................ 88  2.2.3.3  Personalne društvene mreže .................................................................................................... 91  2.2.3.4  Transformacija odnosa iz datih u izabrane ........................................................................ 93  3  INTERNET I DRUŠTVENO UMREŽAVANJE ......................................................... 101  3.1  Društvene mreže i društveni kapital .............................................................. 107  3.1.1 Razvoj mrežnog pristupa u sociologiji ......................................................................... 108  3.1.2 Mrežni pristupi između teorijskih nedoumica i metodoloških potencijala . 114  3.1.3 Osnovni elementi mrežne analize .................................................................................. 119  3.1.4 Kritika mrežne analize ........................................................................................................ 123  3.1.5 Klasična shvatanja društvenog kapitala ...................................................................... 126  3.1.5.1  Pjer Burdje ...................................................................................................................................... 130  3.1.5.2  Džordž Kolman ............................................................................................................................. 132  3.1.5.3  Robert Patnam .............................................................................................................................. 134  3.1.6 Mrežna shvatanja društvenog kapitala ........................................................................ 139  3.1.6.1  Nan Lin ............................................................................................................................................. 140  3.1.6.2  Ronald Bert ..................................................................................................................................... 144  3.1.7 Specifični tipovi društvenog kapitala ........................................................................... 146  3.1.7.1  Premošćujući i vezujući društveni kapital ....................................................................... 147  3.1.7.2  Tehnološko‐mrežni kapital ..................................................................................................... 148  vii 3.1.8 Da li je Internet u funkciji društvenog kapitala? ...................................................... 153  3.1.8.1  Internet sužava društveni kapital ........................................................................................ 154  3.1.8.2  Internet ne utiče na društveni kapital ............................................................................... 159  3.1.8.3  Internet je u funkciji društvenog kapitala ........................................................................ 162  3.1.8.4  Umesto zaključka‐Može li društveni kapital biti virtuelan ...................................... 167  3.2  Društvene posledice komunikacione upotrebe Interneta ....................... 171  3.2.1 Ka uravnoteženoj slici Interneta‐uspostavljanje okvira analize ....................... 172  3.2.2 Transmisiona i prokreativna funkcija Interneta ..................................................... 175  3.2.3 Internet u funkciji održavanja personalnih mreža‐transmisioni aspekt ...... 180  3.2.3.1  Ka razumevanju funkcije interpersonalnih medija ..................................................... 181  3.2.3.2  Internet kao interpersonalni medij ..................................................................................... 183  3.2.4 Društveni odnosi na Internetu‐prokreativni aspekt .............................................. 191  3.2.4.1  Internet kao novi društveni prostor ................................................................................... 192  3.2.4.2  Uspostavljanje interpersonalnih odnosa na Internetu‐ personalni aspekt ...... 218  3.2.4.3  Virtuelne zajednice‐ritualni aspekt ..................................................................................... 225  4  INTERNET U FUNKCIJI PERSONALNOG UMREŽAVANJA U SRBIJI ............... 234  4.1  Uspostavljanje konteksta analize .................................................................... 234  4.1.1 Mrežni obrasci društvenosti u Srbiji ............................................................................. 234  4.1.2 Upotreba Interneta u Srbiji ............................................................................................... 242  4.2  Istraživanje komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji ......................... 245  4.2.1 Osnovni ciljevi i istraživačke hipoteze ......................................................................... 246  4.2.2 Metodologija istraživanja komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji ......... 247  4.2.2.1  Socio‐demografske karakterske ispitanika ..................................................................... 252  4.2.2.2  Upotreba Interneta ..................................................................................................................... 253  4.2.3 Personalne mreže korisnika Interneta u Srbiji ........................................................ 254  4.2.4 Transmisiona upotreba Interneta u Srbiji .................................................................. 261  4.2.4.1  Upotreba e‐maila ......................................................................................................................... 261  4.2.4.2  Upotreba instant mesindžera ................................................................................................ 268  4.2.4.3  Mesto Interneta kao interpersonalnog medija u Srbiji .............................................. 273  4.2.5 Prokreativnost srpskih korisnika Interneta .............................................................. 276  4.2.5.1  Skala prokreativnosti ................................................................................................................ 277  4.2.5.2  Uspostavljanje novih interpersonalnih odnosa srpskih korisnika Interneta .. 285  4.2.5.3  Online platforme za društveno umrežavanje ................................................................. 292  4.2.6 Društveni kapital srpskih korisnika Interneta ......................................................... 302  4.2.6.1  Offline i online mreže društvene podrške ........................................................................ 302  4.2.6.2  Virtuelni društveni kapital srpskih korisnika Interneta ........................................... 307  4.2.7 Osnovni nalazi istraživanja komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji ..... 312  5  ZAKLJUČNA RAZMATRANJA .................................................................................. 317  LITERATURA ..................................................................................................................... 325  PRILOG ............................................................................................................................... 347  BIOGRAFIJA AUTORA ..................................................................................................... 356  viii Spisak tabela:  Tabela 2.1. Posvećenost i izbor u personalnim odnosima‐dva odnosa ...................................... 97  Tabela 2.2. Posvećenost i izbor u personalnim odnosima‐četiri odnosa ................................... 98  Tabela 3.1. Različite percepcija posledica društvene interakcije putem Interneta ............ 102  Tabela 3.2. Tipovi upotrebe računara u tri faze migracije ............................................................ 169  Tabela 4.1. Struktura personalnih mreža u Srbiji, Tuluzu i Sev. Kaliforniji (%) .................. 257  Tabela 4.2. Percepcija uticaja e‐maila na interpersonalnu komunikaciju (%) ..................... 266  Tabela 4.3. Percepcija uticaja IM‐a na interpersonalnu komunikaciju (%) ........................... 272  Tabela 4.4. Nivo prokreativnosti korisnika Interneta u Srbiji ..................................................... 278  Tabela 4.5. Razlozi za uspostavljanje poznanstava na Internetu ............................................... 285  Tabela 4.6. Učestalost prenošenja poznanstava sa Interneta u realnost ................................ 286  Tabela 4.7. Seksualni odnos i emotivna veza nakon poznanstva na Internetu .................... 288  Tabela 4.8. Percepcija uticaja OPDU na poboljšanje interpersonalne komunikacije (%) 295  Tabela 4.9. Virtuelna mesta Interneta gde se uspostavljaju novi društveni odnosi (%) . 301  Tabela 4.10. Odnos offline i online mreža društvene podrške korisnika Interneta u Srbiji  (%) ......................................................................................................................................................................... 307  Tabela 4.11. Odnos nivoa prokreativnosti sa visinom PVDK ispitanika (%) ........................ 310    Spisak grafikona:  Grafikon 3.1. Ukupan broj pretplatnika igračkih virtuelnih svetova (u milionima) ........ 206  Grafikon 3.2. Rast broja korisnika Fejsbuka (u milionima) ........................................................ 214  Grafikon 3.3. Korisnici Interneta koji su preneli poznanstva iz online u offline  okruženje (%) ................................................................................................................................................. 225  Grafikon 4.1. Struktura personalnih mreža korisnika Interneta u Srbiji .............................. 256  Grafikon 4.2. Gustina personalnih mreža u odnosu na starost ispitanika ............................ 260  Grafikon 4.3. Upotreba e‐maila u odnosu na godine ispitanika ................................................ 262  Grafikon 4.4. Upotreba e‐maila u odnosu na mesto boravka ispitanika ................................ 264  Grafikon 4.5. Svakodnevna upotreba e‐maila u odnosu na prihode ispitanika .................. 265  Grafikon 4.6. Percepcija pozitivnog uticaja e‐maila na interpersonalnu komunikaciju u  odnosu na godine ispitanika ..................................................................................................................... 267  Grafikon 4.7. Redovnost upotrebe IM‐a u odnosu na mesto boravka ispitanika ............... 270  Grafikon 4.8. Redovnost upotrebe Skajpa u odnosu na dužinu boravka ispitanika van  zemlje njegovog porekla ............................................................................................................................. 270  Grafikon 4.9. Upotreba IM‐a u odnosu na širinu personalnih mreža ispitanika ................ 273  Grafikon 4.10. Međusobno rangiranje načina održavanja interpersonalnih odnosa....... 274  Grafikon 4.11. Nivo prokreativnosti u odnosu na pol korisnika Interneta u Srbiji .......... 279  Grafikon 4.12. Prokreativnost u odnosu na širinu personalne mreže korisnika  Interneta u Srbiji ............................................................................................................................................ 281  Grafikon 4.13. Razlozi za upoznavanje ljudi na Internetu u odnosu na model virtuelne  društvenosti ..................................................................................................................................................... 284  Grafikon 4.14. Emotivna veza sa osobama sa Interneta u odnosu na nivo usamljenosti290  Grafikon 4.15. Prosečan broj prijatelja na OPDU po starosnim kategorijama .................... 293  ix Grafikon 4.16. Povezivanje putem Interneta sa već poznatim osobama u odnosu na  starost ispitanika ........................................................................................................................................... 295  Grafikon 4.17. Percepcija uticaja OPDU na poboljšanje interpersonalne komunikacije  u odnosu na veličinu mesta boravka ..................................................................................................... 299  Grafikon 4.18. Percepcija uticaja OPDU na poboljšanje interpersonalne komunikacije  u odnosu na širinu personalne mreže .................................................................................................. 300  Grafikon 4.19. Struktura offline mreža društvene podrške korisnika Interneta u Srbiji 303  Grafikon 4.20. Struktura online mreža društvene podrške korisnika Interneta u Srbiji 306      1 „Naši  misaoni  alati  nisu  dovoljno  pokretljivi  da  bi  adekvatno  razumeli  fenomen  mreža,  naše  reči  još  uvek  nisu  dovoljno  fleksibilne  da  izraze  pravo  stanje  stvari  jednostavno…Ipak, ni celokupnost mreže, kao ni oblici koje kreira svaka nit u njoj, ne  mogu  biti  shvaćeni  u  kategorijama  jedne  jedine  niti  ili  čak  svih  niti  posmatranih  izdvojeno;  to  se  jedino može razumeti u kontekstu načina na koji  su one povezane,  kroz njihov međusobni odnos“ (Elias, 1939:32).      1 UVOD  U  središtu  naših  društvenih  života  nalazi  se  jedan  veliki  paradoks.  S  jedne  strane, naša dostupnost  jednih drugima nikada nije bila veća, dok s druge strane,  među nama nikada nije bila prisutnija bojazan od sve veće društvene izolovanosti.  Kako  je  moguće  da  u  društvu  u  kome  su  tehnologije  interpersonalnog  komuniciranja toliko razvijene da skoro ne postoje osobe ili kutak na planeti zemlji  koje nije moguće trenutno dosegnuti, a da opet, većina ljudi ima osećaj sve slabije  međusobne  povezanosti.  Jesu  li  ove  tehnologije,  kako  se  to  često misli,  krivci  za  ovaj  osećaj  ili  se  ispod  toga nalaze neki dublji  društveni procesi.  Ima  li,  na kraju  krajeva,  tehnologija  moć  da  nas  odvoji  od  naše  prirode  nudeći  nam  surogate  društvenog života?   Po našem uverenju, i to ćemo nastojati da kroz ovu disertaciju pokažemo, iako  tehnologija nesporno utiče na naše živote ona je pre proizvod nego kreator naših  težnji.  Uostalom,  da  nije  tako  onda  ne  bi  ni  postojao  paradoks  o  kome  smo  na  početku  govorili  jer  bi  moćne  komunikacione  tehnologije  učinile  da  se  osećamo  povezanima poput bezbrojnih kablova  i  radio‐talasa koji  nas  fizički povezuju. Ali  sve dok naša potreba za društvenošću prevazilazi  surogate koje nam  tehnologija  nudi, mi ne moramo za nju strahovati.  Jedan  od  takvih  surogata  su  popularne  online  platforme  za  društveno  umrežavanje  koje  čine  jasnu,  vidljivu  i  merljivu  formu  onoga  što  kroz  ovu  disertaciju analiziramo ali sa jednom, ključnom, razlikom. Ova mesta na Internetu  predstavljaju  unapred  organizovanu  i  planiranu  formu  društvenog  povezivanja  i  kao  takva samo ospoljavaju  ono što bi  trebalo da  je unutrašnja  logika društvenih  odnosa  i  veza  u  savremenom,  tehnologijom  posredovanom,  društvu.  Kroz  ovu  2 disertaciju  nastojaćemo  da  pokažemo  da  Internet,  po  svojoj  tehnološkoj  i  društvenoj  arhitekturi,  pomaže  a  često  i  podstiče  društveno  umrežavanje  pojedinaca. Drugim rečima, sve i da ne postoje mesta na Internetu koja su posebno  kreirana  da  podstiču  umrežavanje,  održavanje  veza,  upoznavanje,  kreiranje  prijateljskih  i  bračnih  veza,  on  bi  i  dalje,  kroz  spontanu  akciju  svojih  korisnika,  vršio  tu  istu  funkciju.  Ogromna  popularnost  ovih  mesta  na  Internetu  samo  je  potvrda ove njegove funkcije, odnosno mrežnih mehanizama društvenosti kojima  ćemo se kroz ovu disertaciju baviti.  Najjednostavnije  rečeno,  predmet  ove  disertacije  čini  će  analiza  upotrebe  Interneta u komunikacione svrhe na interpersonalnom nivou i to kroz dva različita  segmenta analize. Prvi segment se odnosi na upotrebu Interneta u cilju održavanja  postojećih offline  odnosa,  gde  se  Internet  analizira  kao kanal  za  interpersonalnu  komunikaciju.  Drugi  segment  analize  odnosi  se  na  održavanje  i  kreiranje  novih,  online odnosa, gde se Internet analizira kao prostor za društvenu interakciju. Iako  držimo da su ove dve komunikacione funkcije Interneta sasvim različite i da ih je  bolje  posmatrati  odvojeno,  one  ipak  predstavljaju,  veberovski  rečeno,  analitičke  idealne  tipove,  budući  da  u  stvarnosti  često  dolazi  do  njihovog  preklapanja.  Takođe,  na  samom  početku  treba  naglasiti  da  naša  pretenzija  nije  da  damo  generalnu ocenu upotrebe Interneta kao sredstva za interpersonalnu komunikaciju  budući  da  je  to  praktično  nemoguće  učiniti  iz  više  razloga.  Pre  svega,  komunikaciona upotreba Interneta se razlikuje u odnosu na to ko koristi Internet,  koje  potrebe  njegovom  upotrebom  zadovoljava,  kakve  su  mu  životne  navike,  materijalni i obrazovni status i sl. Kako se broj korisnika Interneta povećava tako je  i njihov sastav sve heterogeniji a mogućnost davanja generalnih ocena sve manja.  Ova  upotreba  se  takođe  razlikuje  i  u  odnosu  na  to  kojim  se  društvom  bavimo  budući da su u društvima različitog kulturnog tipa i obrasci društvenosti svakako  različiti  pa  se  samim  tim  i  komunikaciona  upotreba  Interneta  manje  ili  više  razlikuje. Međutim, bez obzira na ove  razlike mi  ćemo nastojati  da pokažemo da  postoje  neki  univerzalni  modeli  upotrebe  Interneta  koji  proizvod  njegovih  komunikacijskih karakteristika.  U skladu sa predmetom ove disertacije, osnovni cilj rada je da se istraži na koji  način  i  u  kojoj  meri  se  savremene  informaciono‐komunikacione  tehnologije,  a  3 posebno  Internet,  integrišu  u  postojeći  mrežni  obrazac  društvenosti  i  kakva  je  njihova društvena funkcija.   Osnovna hipoteza od koje polazimo  je da Internet  igra veoma značajnu ulogu u  procesu  društvenog  reukorenjivanja  pomažući  da  se  odnosi  koji  su  „istrgnuti“  iz  neposrednog konteksta društvene interakcije reuspostave ili uspostave potpuno novi,  bez  obzira  na  prostorno  vremenska  ograničenja.  Nakon  ove,  početne,  hipoteze  definisane  su  četiri  istraživačke  hipoteze,  koje  su  odredile  analitički  okvir  ove  disertacije:   Hip.  1:  Internet kao komunikacioni medij  ima dualnu prirodu. On  je  s  jedne  strane  kanal  za  održavanje  interpersonalnih  odnosa,  dok  sa  druge  strane  predstavlja prostor za društvenu interakcije; Hip2: Upotreba Interneta za održavnje  društvenih odnosa u vezi  je sa širinom personalnih mreža njegovih korisnika; Hip3:  Upotreba  Interneta  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa  nije  u  vezi  sa  smanjenom  društvenošću  korisnika  Interneta;  Hip.4:Internet  može  biti  u  funkciji  društvenog kapitala.  Postavljanje  Interneta  u  kontekst  sociološke  analize  u  cilju  dokazivanja  pomenutih  hipoteza  predstavlja  izuzetno  složen  i  kompleksan  zadatak.  Prvi  problem leži u činjenici da se još uvek nalazimo u ranoj fazi proučavanja Interneta  pa je razumljivo da se ne možemo osloniti na integrativne sociološke teorije koje bi  mogle  dati  okvir  za  sveobuhvatnu  sliku  komunikacione  uloge  Interneta.  Stvar  svakako ne olaškava ni činjenica da je Internet jedan multidimenzionalni fenomen  koji se može proučavati iz najrazličitijih uglova i na svim nivoima analize od mikro  do makro  nivoa.  Imajući  ove  poteškoće  u  vidu  bili  smo primorani  da  zasnujemo  jednu možda i pomalo široku teorijsku analizu budući da  smo u poziciji, pogotovo  kada  je  o  domaćoj  sociologiji  reč,  nekoga  ko  utemeljuje  ovu  oblast  socioloških  istraživanja.  To  praktično  znači  da  smo  bili  primorani  da  koristimo  sve  nivoe  analize od mikro do makro perspektive, kompilirajući nekoliko različitih teorijskih  pristupa.  Ono što se ne može prenebregnuti jeste da je Internet tehnologija i da je svaka  društvena studija Interneta praktično studija odnosa i međuzavisnosti tehnologije i  društva. Zbog toga, na samom početku ove disertacije, mi postavljamo našu analizu  Interneta  u  širi  tehno‐konstruktivistički  teorijski  okvir  uz  modifikaciju  ovog  shvatanja  koju  daju  Fenberg  (Feenberg)  i  Bakardjieva.  Ukratko,  mi  razumemo  4 Internet  kao  tehnologiju  za  posredovanje  interpersonalne  komunikacije  koja  nastaje u krilu društva u specifičnom istorijskom trenutku kao proizvod radikalne  faze modernizacije, odnosno globalne društvene transformacije koja se ubrzava u  poslednjoj četvrtini XX veka. Po našem mišljenju, ovaj  teorijski okvir  je više nego  primenljiv  na  proučavanje  komunikacione  tehnologije  poput  Interneta  jer  u  njenom  kreiranju  i  usavršavanju,  daleko  više  nego  u  razvoju  nekih  drugih  tehnologija,  učestvuju  sami  korisnici.  Praktično  sve  ključne  komunikacione  komponente Interneta u njega su ugradili njegovi rani korisnici, što će se u drugom  poglavlju  i  pokazati.  Međutim,  iako  tehnologija  Interneta,  kao  i  svaka  druga  tehnologija, nastaje kao odgovor na društvene potrebe, to ne znači da ona sama u  povratnom  procesu  ne  menja  društvo  i  potrebe  koje  su  ga  stvorile.  Ovo  opet  dovodi do potrebe za usavršavanjem tehnologija u cilju adekvatnijeg odgovora na  nove društvene potrebe i vice versa. Danas, na početku druge dekade XXI veka, ovaj  krug (potreba i adekvatnih tehnologija) se sve više sužava i ubrzava, na taj način da  sve  više  zamućuju  uzročno‐posledične  veze  čineći  tako  tehnologiju  i  društvo  jednom fluidnom i neodvojivom celinom.   Drugi,  ključan,  element  za  postavljanje  teorijskog  okvira  ove  disertacije  čine  shvatanja  savremenih  teoretičara modernizacije,  poput  Gidensa,  Beka,  Baumana,  Kastelsa.  Svedene na  zajednički  imenitelj  ove  teorije  pokazuju  da  se  kroz  proces  modernizacije i njenu radikalizaciju u drugoj polovini XX veka društveni odnosi sve  više  individualizuju  kao  posledica  njihovog  iskorenjivanja  iz  lokalizovanih  konteksta  društvene  interakcije.  Ključni  transfer  se  odigrava  kroz  sve  izraženije  pomeranje  od  prostornih  zajednica  ka  mrežama  koje  postaju  centralna  forma  organizovanja društvenih interakcija u savremenom društvu. Dok su tradicionalne  zajednice bile bazirane na deljenju vrednosti i društvene organizacije, mreže su, s  druge strane organizovane oko izbora i strategija društvenih aktera, bilo da su to  pojedinci, porodice ili društvene grupe. Obrasci društvenosti sve više evoluiraju ka  izvoru društvenosti koji  se gradi oko nuklearne porodice  iz koje  se zatim  „pletu“  različite personalne mreže u skladu sa preferencijom svakog od njenih članova. To  ne  znači  da  lokalitet  i  date  (rođačke)  veze  prestaju  da  budu  važan  izvor  društvenosti,  već  da  njihova  uloga  u  modernim  društvima  prestaje  da  bude  dominantna,  posebno  u  višim  društvenim  slojevima.  Namesto  datih  sve  važnije  5 mesto  u  personalnim  mrežama  zauzimaju,  u  skladu  sa  različitim  afinitetima,  potrebama ili životnim strategijama, izabrani odnosi. Naravno, ovi izbori se ne vrše  u društvenom „vakumu“, već su podložni brojnim strukturnim ograničenjima, kao  što su posredovani i različitim individualno‐psihološkim faktorima. Transportne i  komunikacione  tehnologije  igraju  veoma  značajnu  ulogu  u  procesu  društvenog  iskorenjivanja, ali i povratnog reukorenjivanja budući da pomažu da se odnosi koji  su  „istrgnuti“  iz  neposrednog  konteksta  interakcije  reuspostave  bez  obzira  na  prostorno vremenska ograničenja,  kao  i  da  se uspostave potpuno novi društveni  odnosi. Ono što je za nas ključno, i predstavlja centralni deo ove disertacije, jeste to  da Internet igra značajnu ulogu u procesu društvenog reukorenjivanja zasnovanog  na obrascu interpersonalnog umrežavanja individualizovanih pojedinaca.  Budući da  Internet  razumemo kao važno sredstvo za društveno umrežavanje,  onda  je  razumljivo  da  uspostavljanje  analitičkog  okvira  naše  analize  mora  biti  dvoslojno. Na prvom nivou analize ukazaćemo na različite mrežne pristupe koji se  bave analizom društvene interakcije. Ovde pre svega mislimo na pristupe u čijem  su fokusu proučavanja strukture i interakcija u Ja mrežama kao i one pristupe koji  se  bave  resursima,  odnosno  društvenim  kapitalom,  koji  se  kroz  ove  mreže  pribavlja.  Ovaj  deo  analize  nam  je  značajan  zbog  kasnijeg  ispitivanja  uloge  Interneta  u  procesima  društvenog  umrežavanja  i  eventualnim  gubicima  ili  dobitima  koje  ti  procesi  nose.  Pored  toga,  u  empirijskom  delu  naše  disertacije  istražiće se obrasci društvenog umrežavanja i resursi koji se zahvaljujući Internetu  pribavljaju kroz personalne društvene mreže.   Na drugom nivou analize bavićemo se komunikacionim funkcijama Interneta. U  skladu sa shvatanjem koje smo izneli u prethodnoj studiji (Petrović, 2008) držimo  da  Internet kao medij  ima dualnu prirodu,  odnosno da  je on  tehnološki kanal  za  posredovanje  komunikacije  na  daljinu  ali  i  virtuelni  prostor  za  uspostavljanje  i  održavanje  novih  ili  već  postojećih  društvenih  odnosa.  U  skladu  sa  tim,  Internet  kao  sredstvo  za  interpersonalnu  komunikaciju  ima  dve  osnovne  funkcije:  transmisionu  i prokreativnu. Kada  je o  transmisionoj  funkciji  reč onda se pod  tim  Internet  razume  kao  tehnološki  kanal  za  posredovanje  ciljane  komunikacije  na  daljinu između unapred određenih subjekata interakcije. Sa druge strane, kada vrši  svoju  prokreativnu  funkciju  Internet  prevazilazi  ulogu  kanala  za  posredovanje  6 komunikacije i pretvara se u virtuelni prostor za društvenu interakciju. Ovde više  nije  reč  o  ciljanim  subjektima  interakcije,  već  o  ciljanom prostoru  za  interakciju.  Značaj  transmisione  funkcije  Interneta  ogleda  se  u  održavanju  postojećih  personalnih  mreža,  dok  se  značaj  prokreativne  funkcije  ogleda  ne  samo  u  održavanju već i obogaćivanju personalnih mreža novim društvenim kontaktima.  Kada  je  reč  o  strukturi  ove  disertacije,  nakon  prvog  uvodnog  u  drugom  poglavlju  razradićemo  teorijski  okvir  i  to  na  nekoliko  nivoa.  Na  početku  drugog  poglavlja uspostavićemo opšti okvir za analizu odnosa tehnologije i društva, kao i  našeg shvatanja Interneta kao tehnologije, u skladu sa teorijskim pretpostavkama  koje  smo  malopre  izneli.  U  nastavku  ovog  poglavlja  daće  se  istorijski  okvir  za  analizu  kroz  prikaz  razvoja  komunikacionih  tehnologija  i  društvenih  posledica  njihovog razvoja. Ovde će, pre svega, u centru pažnje biti uticaj ovih tehnologija na  održavanje  i  uspostavljanje  interpersonalnih  odnosa.  Potreba  za  jednom  ovako  istorijski  „dubokom“  analizom  posledica  je  našeg  stava  da  je  Internet  kao  tehnologija  po  svojim  konsekvencama  po  interpersonalnu  komunikaciju  više  od  pukog evolutivnog nastavka na prethodne interpersonalne medije poput telegrafa i  telefona. U cilju dokazivanja ove teze prinuđeni smo da našu analizu započnemo u  trenutku nastanka prvih elektronskih komunikacionih sredstava, što za posledicu  ima pomeranje početka ove studije u doba nastanka telegrafa, dakle u sredinu XIX  veka.  Nakon  toga,  u  drugom  delu  drugog  poglavlja,  analiziraćemo  transformaciju  društvenosti  tokom  XX  veka  i  to  na  tri  nivoa.  Na  makro  nivou,  bavićemo  se  analizom  transformacije  shvatanja  vremena  i  prostora  kao  jednog  od  ključnih  činilaca modernizacije,  gde  ćemo  ukazati  na  to  da  su  odvajanje  i  apstraktizacija  vremena i prostora odigrali važnu ulogu u procesu izdizanja društvene interakcije  iz  neposrednog  konteksta  njenog  odvijanja.  Savremene  transportno‐ komunikacione  tehnologije  praktično dovršavaju ovaj  proces ukidanjem, makar  i  simboličkim,  vremena  i  prostora  i  oslobađanjem  društvene  interakcije  od  njenih  fizičkih  ograničenja.  Nakon  toga,  na  mezo  nivou,  bavićemo  se  transformacijom  društvenosti na nivou zajednice kroz analizu promena u njenom shvatanju tokom  XX  veka.  Osnovna  ideja  je  da  se  pokaže  da  klasična,  alijenistička,  dihotomija  zajednica  vs.  društvo  nije  adekvatna  za  razumevanje  transformacije  zajednice  7 tokom prve i druge faze modernizacije. Kroz ovaj deo analize će se ukazati na to da  u  savremenom,  visoko‐diferenciranom,  društvu  pojedinci  nužno  ne  ostaju  usamljeni i izgubljeni, već formiraju niz Ja mreža, odnosno mreže interpersonalnih  veza  i  odnosa  putem  kojih  obezbeđuju  društvenost,  podršku,  informacije,  osećaj  pripadnosti  i  društvenog  identiteta.  I  na  kraju,  na  mikro  nivou,  bavićemo  se  procesom  uspostavljanja  interpersonalnih  odnosa  i  kreiranja  personalnih mreža  kao  sve  dominantnijeg  obrasca  društvenosti.  Iako  smo  svedoci  da  se  tokom  modernizacije,  a  posebno  u  fazi  njene  radikalizacije,  društveni  odnosi  sve  više  individualizuju  to  ne  znači  da  je  formiranje  interpersonalnih  mreža  i  odnosa  oslobođeno  strukturalnih  ograničenja.  Ono  što  će  za  nas  biti  jedno  od  ključnih  pitanja u nastavku analize je to u kojoj meri tehnologija Interneta, omogućavajući  probijanje strukturalnih ograničenja, doprinosi efikasnijem kreiranju i održavanju  personalnih mreža.  U  trećem  poglavlju  uspostaviće  se  analitički  okvir  ove  disertacije.  Nakon  detaljnog  prikaza  i  ocene  mrežnog  pristupa,  posebno  će  se  obratiti  pažnja  na  mrežna  shvatanja  društvenog  kapitala.  Ova  shvatanja  mogu  se,  u  širem  okviru,  podvesti  pod  resursne  teorije,  budući  da  se  bave  potencijalnim  dobitima  koje  nastaju kao posledica interakcije u društvenim mrežama. U kontekstu naše analize,  biće nam važno da vidimo da li, i  u kojoj meri, Internet može „pojačati“ dobiti koje  nastaju  kao  rezultat  interakcija  unutar  personalnih  mreža.  Da  bi  došli  do  ovih  odgovora  analiziraćemo  veliki  broj  studija  koje  se  bave  uticajem  Interneta  na  društveni kapital i društvenost uopšte, a njihovi zaključci će biti prezentirani u tri  bloka u skladu sa nalazima do kojih dolaze (pro, contra, ili neutralni nalazi).   Nakon  toga  u  drugom delu  trećeg  poglavlja  postavljamo naš  okvir  za  analizu  interpersonalne interakcije putem Interneta. Tu se pre svega misli na dve osnovne  komunikacione  funkcije  Interneta‐transmisionu  i prokreativnu,  kao  i dva pod‐tipa  prokreativne  interakcije‐ritualni  i  personalni.  Prvo  će  se  dati  detaljna  analiza  transmisione funkcije Interneta u funkciji održanja personalnih društvenih mreža,  gde će  se kroz prikaz  različitih  studija  ispitati u kojoj meri  Internet zamenjuje  ili  pak  nadopunjuje  postojeće  interpersonalne  medije,  poput  mobilnih  i  fiksnih  telefona  ili  samu komunikaciju  licem u  lice. Kroz diskusiju  i analizu velikog broja  istraživanja pokazaćemo da se pre može govoriti o multipleksnosti medija, a ne o  8 zameni  jednog  načina  komunikacije  drugim.  U  ovom  delu  detaljnije  ćemo  se  pozabaviti  ulogom  dva  osnovna  alata  za  ciljanu  interpersonalnu  komunikaciju  putem  Interneta  ‐  elektronskom  poštom  (e‐mail)  i  instant  mesindžerima.  U  nastavku  trećeg  poglavlja  našu  pažnju  ćemo  usmeriti  na  prokreativnu  funkciju  Interneta  za  koju  držimo  da  je  revolucionarna  kada  je  reč  o  dosadašnjoj  ulozi  tehnoloških  medija  za  posredovanje  komunikacije  na  daljinu.  Ova  funkcija  Interneta je važna jer omogućava pojedincima da se izmeste iz lokalnog konteksta  življenja  i  povežu  sa  drugim,  inače  nedostupnim osobama  i mrežama.  Budući  da  ovde  posmatramo  Internet  kao  poseban  društveni  prostor,  značajan  deo  ovog  poglavlja  je  posvećen analizi  društvenih prostora  Interneta. Biće  identifikovano  i  detaljno  analizirano  pet  osnovnih  tipova  društvenih  mesta  na  Internetu  i  to:  forumi,  pričaonice,  virtuelni  svetovi,  blogovi  i  online  platforme  za  društveno  umrežavanje.  Pored  toga,  u  skladu  sa  našim  shvatanjem  o  dva  pod‐tipa  prokreativne  interakcije  na  Internetu,  u  okviru  ritualnog  modela  biće  obrađen  fenomen virtuelnih zajednica, dok će u okviru personalnog modela interakcije biti  obrađen fenomen uspostavljanja online društvenih odnosa.    U  četvrtom,  empirijskom,  poglavlju  kroz  analizu  komunikacione  upotrebe  Interneta u Srbiji, učiniće se provera teorijsko‐analitičkog okvira datog u drugom i  trećem poglavlju.  Pre nego  što  pređemo na detaljan prikaz  rezultata  istraživanja  ukratko ćemo osvrnuti na prethodna istraživanja društvenog umrežavanja u Srbiji,  kao i na osnovne karakteristike domaćih korisnika Interneta. Potom prelazimo na  prikaz istraživanja koje je, po našem saznanju, prvo istraživanje ove vrste i obima u  Srbiji,  pa  se može  reći  da  je  pionirskog  karaktera. Njegova  vrednost  biće  utoliko  veća  što  će  se  u  jednom  delu  nadovezati  na  naše  pređašnje  studije  društvene  interakcije  putem  Interneta,  što  će  nam  dati  mogućnost  definisanja  određenih  trendova.  Istraživanje  je  sprovedeno  elektronskim  putem  na  uzorku  od  1063  ispitanika.  Pored  toga,  u  cilju  dopune  ovih  nalaza  urađeno  je  15  dubinskih  intervjua  sa  korisnicima  Interneta  različitih  socio‐demografskih  karakteristika.  Neki od osnovnih ciljeva istraživanja su bili da se utvrdi: da li postoji veza između  načina  upotrebe  Interneta  (transmisioni  i  prokreativni)  sa  širinom  društvenih  mreža, kao i sa strukturom veza koje se u tim mrežama uspostavljaju; u kojoj meri  se  Internet  koristi  kao  interpersonalni  medij  za  održavanje  društvenih  odnosa  i  9 koje  je njegovo mesto u odnosu na već postojeće  interpersonalne medije; u kojoj  meri se Internet upotrebljava za uspostavljanje novih društvenih odnosa i da li se  ovi  odnosi  prenose  u  realnost;  da  li  Internet  može  služiti  kao  izvor  društvenog  kapitala?  Na kraju, u petom poglavlju, sumira se svo ono do čega smo u ovoj disertaciji  došli i iznose se naša zaključna razmatranja.      10 2 INFORMACIONO DOBA I NJEGOVI ČINIOCI  Izučavanje  odnosa  tehnologije  i  društva,  na  prvi  pogled,  podseća  na  dobro  poznatu  dilemu  o  kokoški  i  jajetu.  Različiti  pristupi  različito  definišu  ulogu  tehnologije  u  društvenom  razvoju  svrstavajući  je  u  rasponu  svojih  uloga  od  kokoške  (tehnološki  determinizam)  do  jajeta  (društveni  konstruktivizam).  U  kontekstu  ove  disertacije,  prevedeno  u  sferu  našeg  interesovanja,  ova  dilema  bi,  recimo,  mogla  da  glasi:  „jesmo  li  otuđeni  zato  što  sve  intenzivnije  rabimo  tehnološka  sredstva  za  posredovanje  komunikacije  ili  sve  intenzivnije  rabimo  tehnološka  sredstva  za  posredovanje  komunikacije  zato  što  smo  otuđeni“?  Ili  u  sasvim jednostavnom obliku: „da li upotreba Interneta oblikuje društvo ili društvo  oblikuje upotrebu Interneta“? Naravno, pomenuta jednostavnost se u ovom slučaju  jedino  može  odnositi  na  strukturu  postavljene  dileme,  dok  su  odgovori  na  to  pitanje  sve  samo  ne  jednostavni  i  svakako,  makar  na  površini,  zarobljeni  u  nerazrešivu dilemu o kokoški i jajetu. Ipak, kada se zagrebe ispod površine postaje  jasno da  je moderno društvo neraskidivo uvezano  sa  tehnologijom koja u okviru  njega  raste  i  koja  ga  povratno  definiše,  recimo  kao  industrijsko  ili  informaciono  društvo.  Bez  pretenzija  da  zagazimo  u  futurizam,  neka  nam  bude  dozvoljeno  da  ustvrdimo  da  ako  je  nekada  i  bilo  moguće  razmišljati  o  tehnologiji  kao  nečemu  stranom ili spolja nametnutom društvu u nadolazećim vremenima sve savršenijih  tehnoloških sredstava komunikacije, genetskog inženjeringa i dalje automatizacije  i  robotizacije  proizvodnog procesa,  teško da  će  iko moći  da odredi  gde  završava  tehnologija a počinje društvo i vice versa.1  Zbog toga je razumljivo da savremeni pristupi razumevanju odnosa tehnologije  i  društva  uglavnom  prevazilaze  tehnološki  determinizam,  koji  je  bio  daleko  primereniji proučavanju rane faze modernizacije, odnosno u vremenu dramatičnih  društvenih  promena  tokom XIX  veka,  kada  je  tehnologija  doživljavana  kao  jedna  1 Kastels je mišljenja da tehnologija ne određuje društvo niti društvo zacrtava put tehnološke promene, te da  je dilema tehno‐determinizma lažni problem, budući da tehnologija jeste društvo a društvo se ne može shvatiti  ili  prikazati  bez  svojih  tehnoloških  alata  (Castells,  2000:41).  Za  Fenberga,  tehnologija  je  medijum  svakodnevnog života u modernim društvima, a svako dalje odvojeno posmatranje tehnologije i društva ima za  posledicu nemogućnost uočavanja važnih aspekata našeg postojanja (Feenberg, 1999: vii).  11 nova,  često  autonomna,  sila  koja  nepovratno menja društvo po nekim  samo  sebi  svojstvenim i predeterminisanim zakonima.  Jedan od tipičnih predstavnika ranog  tehnološkog  determinizma  bio  je  Ogburn  (1968)  koji  je,  30‐tih  godina  XX  veka,  poredio uticaj tehnologije na društvo sa efektom sudarajućih bilijarskih kugli koje  vrše linijski uticaj od jedne na drugu, zatim na treću i tako redom. U skladu sa tom  metaforom Ogburn (1968:55) je mišljenja da se u:  “…  mnogo  značajnih  slučajeva  u  prošlosti  promena  najpre  dogodila  u  tehnologiji  koja  je  izmenila  ekonomske  situacije,  one  su  pak  izmenile  društvenu  organizaciju  i  organizaciju  javne  vlasti,  a  ove  su  konačno  izmenile  društvena  verovanja i filozofije.“  U nastupajućim godinama ova, nazovimo je, tvrda varijanta determinizma, biva  zamenjena mekšim oblicima  ali  ostaje  i  dalje  vrlo  prisutna  u  definisanju  odnosa,  odnosno uticaja, tehnologije na društvo.2  U  drugoj  polovini  XX  veka  razvijaju  se  pristupi  koji  drže  da  je  tehnologija  specifičan  sistem,  koji  je  sve  samo  ne  vrednosno  neutralan  (Hajdegerov  substantivizam),  te  da  ona  predstavlja  sredstvo  ultimativne  moći  i  društvene  kontrole (Markuzeova kritička  teorija  tehnologije). Međutim, sa sve  intenzivnijim  „srastanjem“  tehnologije  i  društva,  tokom  poslednjih  decenija  XX  veka,  sve  su  zastupljenije  teorije koje  svoju pažnju usmeravaju prema akterima, naglašavajući  njihov  refleksivan  odnos  prema  tehnologiji.  Danas,  jedno  od  najaktuelnijih  stajališta  u  proučavanju  odnosa  tehnologije  i  društva  jeste  ono  koje  se  razvija  u  okviru  teorije društvenog konstruktivizma, odnosno u njegovoj pod‐varijanti pod  nazivom društvena konstrukcija tehnologije (The Social Construction of Tecnology‐ SCOT). Najznačajniji predstavnici ovog pravca su Kolins (H.M.Collins), Pinč (Pinch),  2 Zaista je puno autora koji se bave odnosom tehnologije i društva kod kojih provejava manje ili više izražen  tehno‐determinizam ili su makar „optuživani“ zbog toga. Kao što je malopre rečeno postavlja se pitanje da li je  uopšte  moguće  analizu  savremenog,  tehnologijom  posredovanog  društva,  u  potpunosti  lišiti  tehno‐ determinizma. Pošto ovde nemamo prostora za širu raspravu na ovu temu kao i zbog toga što će ovaj problem  biti sporadično pominjan i u nastavku ovog poglavlja, ovde koristimo priliku da navedemo neke od autora koji  su ujedno važni  i sa stanovišta ove disertacije a u čijim shvatanjima provejava tehno‐determinizam. Pa tako,  ovakva  argumentacija  se može naći  kod  teoretičara medija poput Makluana  (1971)  i Mejroviza  (Meyrowitz,  1997),  teoretičara društvenih mreža Velmana (Wellman, 2001)  i Kastelsa (Castells, 2000)  ili kod  teoretičara  društvenog kapitala Roberta Patnama (2008).   12 Bajker  (Bijker),  kao  i  predstavnici  akter‐mreža  pristupa  Latur  (Latour),3  Kalon  (Callon)  i  Lou  (Law).4  Rani  predstavnici  pristupa  društvene  konstrukcije  tehnologije  (DKT),  Pinč  i  Bajker  (Pinch  and  Bijker,  1987:17),  zalagali  su  se  za  svojevrsnu  fuziju  sociologije  nauke  i  sociologije  tehnologije  u  društveno  konstruktivističkom  ključu.  Ovi  autori,  derivirajući  pojedine  elemente  pristupa  empirijskog  programa  relativizma“  (The  Empirical  Programme  of  Relativism  ‐  EPOR),  pre  svega  ideju  interpretativne  fleksibilnosti  i  DKT  pristupa,  iz  kojeg  uzimaju  ideju  multi­direkcionog  razvoja  tehnologije,  grade  svoje  shvatanje  društvene recepcije  tehnologije. Čuveni primer kroz koji Pinč  i Bajker (Pinch and  Bijker,  1987)  demonstriraju  osnovne  elemente  svog  tehno‐konstruktivističkog  pristupa  tiče  se  izuma bicikla.  Kao  što  je  opšte  poznato  prvi  prototipovi  bicikala  (70‐te i 80‐te godine XIX veka) su se značajno razlikovali od verzije koja se kasnije  proširila  čitavim  svetom.  Osnovna  karakteristika  prvih  bicikala  ogledala  se  u  izrazito  velikom  prednjem  točku  i  daleko  manjem  zadnjem.  Ovi  bicikli  su  bili  veoma nestabilni i zahtevali su posebnu sposobnost vozača, ali su zato bili daleko  brži od kasnije razvijenog bicikla sa dva ravnomerna točka. Pinč i Bajker ističu da  je  istorijski  neutemeljen  i  netačan  prikaz  razvoja  bicikla  kroz  evolucionističku  perspektivu u vidu postepenog izjednačavanja veličine oba točka, već da je posredi  bila sasvim drugačija, izrazito dinamična, „borba“ različitih interesnih grupa u cilju  promovisanja  njihove  verzije  bicikla.  Zbog  toga  je  jedan  od  najvažnijih  zadataka  DKT  pristupa  u  razumevanju  procesa  apsorpcije  tehnologije  je  da  definiše  relevantne  interesne  grupe  koje  zastupaju  različite  stavove.5  U  slučaju  razvoja  bicikla, Pinč  i Bajker  identifikuju konflikte u pogledu:  različitih  tehničkih potreba  različitih  društvenih  grupa  (npr.  brzina  vs.  bezbednost),  različitih  rešenja  istih  problema  (bezbednosti  raznih  bicikala),  kao  i  moralnih  normi  (žene  koje  nose  suknje  ili  pantalone  na  visokotočkašima).  U  sledećoj  fazi  apsorpcije  tehnologije  3 Latura većina autora smešta u tehno‐konstruktiviste (Fenberg, Bakardjieva) ali ima i onih autora koji ističu  da on tamo ne  pripada (Stump, 2000:219)  4 O akter‐mreža pristupu više ćemo govoriti u poglavlju o društvenim mrežama  5 Pinč i Bajker ističu da interesne grupe mogu biti institucije i organizacije (poput vojske ili neke kompanije)  ali  i  organizovane  i  neorganizovane  grupe  pojedinaca.  Ono  što  je  ključno  je  to  da  svi  članovi  određene  društvene grupe dodeljuju isto značenje koje je vezano za određeni artefakt (proizvod).  13 dolazi  do  stabilizacije,  odnosno  dominacije  jednog  artefakta,  u  ovom  slučaju  sporijeg  i  bezbednijeg  bicikla.  U  poslednjoj  fazi  dolazi  do  retoričkog  zatvaranja  problema  kroz  definitivnu  potvrdu  dominacije  jednog  tehnološkog  modela,  odnosno  bicikla  sa  dva  jednaka  točka.  Na  osnovu  svega  navedenog  ovi  autori  zaključuju da su koristeći DKT pristup uspeli da pokažu da izum modernog bicikla  nije  spontani  proizvod  tehnološke  evolucije  već  rezultat  19‐godišnjeg  procesa  pregovaranja (Pinch and Bijker, 1987:39).   Iz ovog primera mogu se jasno sagledati osnovni elementi DKT pristupa. Dakle,  tehnologija nije nametnuta spolja, vođena nekom svojom unutrašnjom logikom već  je  ona  proizvod  dinamične  interakcije  relevantnih  društvenih  aktera.  Zbog  toga  razvoj tehnologije nije linearan već, upravo suprotno, multidirekcioni. To u kom će  se pravcu određena  tehnologija  razviti  zavisi od složenog procesa  interpretativne  fleksibilnosti  tehničkih  artefakata  i  njihove  upotrebe.  Različite  interesne  grupe  mogu davati različita značenja istom artefaktu, odnosno drugačije ga interpretirati,  kao  u  malopređašnjem  primeru  bicikla.  Vremenom,  u  procesu  stabilizacije,  određene  interpretacije  ostvaruju  primat  u  odnosu  na  druge  i  u  poslednjoj  fazi  zatvaranja, postaju univerzalno prihvaćene. Zatvaranje proizvodi takozvanu „crnu  kutiju“, odnosno artefakt koji više niko ne dovodi u pitanje već ga uzima „zdravo za  gotovo“ (Feenberg, 1999:11).   Ono što je važna osobenost DKT pristupa jeste analiziranje tehnologije iznutra  u procesu njenog stvaranja i njenog uranjanja u društveni milje. Umesto „hladne“  tehnologije  koja  melje  svojom  krutom  logikom  u  prvi  plan  izbijaju  akteri  koji  rekonstruišu  tehničke  artefakte  prilagođavajući  ih  svojim  potrebama.  U  ovom  slučaju  Internet  bi  bio  paradigmatičan  primer  budući  da  su  upravo  korisnici  najzaslužniji  za  mnoge  aspekte  njegove  neplanirane  a  danas  dominantne  upotrebe.6  Međutim, bez obzira na veliki  značaj u osvetljavanju uloge aktera u kreiranju  tehnologije,  DKT  pristupu  može  se  uputiti  više  zamerki.  Jedan  od  njegovih  najoštrijih kritičara je Viner (Winner, 1993) koji ističe da je začuđen nedostatkom  širine  DKT  pristupa.  Prvi  i  najočigledniji  nedostatak DKT  pristupa,  po  Vineru,  je  6 Više reči o razvoju Interneta biće u nastavku ovog poglavlja, odeljak 2.1.4  14 potpuni  izostanak  interesa  za  društvene  posledice  tehnoloških  izbora  što  je,  po  njegovom  mišljenju  najpre,  proizvod  nekritičkog  preslikavanja  ideja  i  metoda  primenjivanih  u  sociologiji  nauke.  Sledeći,  podjednako  važan,  problem  leži  u  nedosledno  izvedenom konceptu relevantnih društvenih aktera. Ko odlučuje, pita  se Viner, ko su relevantne društvene grupe i relevantni društveni interesi. Šta je sa  grupama koje nisu učestvovale ili namerno bile isključene iz procesa konstrukcije  tehnologije ali će svakako biti pogođene posledicama tog procesa. Treća zamerka  koju  iznosi  Viner  odnosi  se na  zanemarivanje  dubljih  strukturnih  i  kulturoloških  posledica  izbora  ili upotrebe tehnologije poput klasnih odnosa  ili nenameravanih  posledica upotrebe određenih tehnologija. Tehnologije koje donose dobro s  jedne  strane, mogu imati štetne posledice sa druge strane. I na kraju, poslednja zamerka  koju  iznosi  Viner,  tiče  se  izostanka  bilo  kakvog  značenja  koje  bi  se  pripisalo  upotrebi  određenih  tehnologija  i  određenim  upotrebama  tehnologija.  Drugim  rečima,  kako  tumačiti  nemogućnost  prevladavanja  neke  tehnologije  ili  izostanak  konsenzusa  interesnih  grupa.  Problem  je  u  tome  što  zagovornici  DKT  pristupa,  zaključuje Viner, nemaju ni teorijsko ni praktično stanovište o odnosu tehnologije i  dobrobiti  ljudi,  zbog  čega se  interpretativna  fleksibilnost u praksi  transformiše u  moralnu i političku nezainteresovanost (Winner, 1993:372).  Dejvid Stamp (Stump, 2000) spori teorijsku prirodu DKT pristupa definišući ih  kao  deskriptivne,  budući  da  predstavnici  ovih  shvatanja  nisu  u  stanju  da  iznose  normativne  tvrdnje.  Drugo,  ako  je  tehnologija  definisana  lokalnim  uslovima  upotrebe onda se može činiti da niko ne kontroliše tehnologije i da, kao posledica  toga, niko nije ni odgovoran za njene negativne učinke. Treće, ističe Stamp, ukoliko  ne  postoji  suština  same  tehnologije  onda  se  čini  da  su  moguće  samo  studije  pojedinačnih  tehnoloških  sistema  što  bi  značilo  da  će  kritička  analiza  opštih  učinaka tehnologije zauvek biti izgubljena.7   Marija Bakardjieva (2005) koja se u društveno‐konstruktivističkom ključu bavi  proučavanjem domestifikacije  Interneta u svakodnevnom životu  ljudi  ističe da se  zbog dve osnovne slabosti ovaj pristup ne može koristiti kao  jedini za  tumačenje  7 Međutim ovde se može postaviti pitanje da li je generalna analiza tehnologije uopšte moguća, imajući u vidu  da različite tehnologije imaju različite učinke na različitim nivoima opštosti.  15 odnosa  tehnologije  i  društva.  Prva  slabost  SCOT  pristupa,  po  Bakardjievoj,  se  odnosi  na  nedostatak  njegove  osetljivosti  na  pitanja  društvene  moći  i  razlike  između  relevantnih  društvenih  grupa  i  samim  tim  posledičnu  nemogućnost  predstavnika ovog pravca da problematizuju makro‐dimenzije društvene promene.   Druga slabost leži u tome što se kroz ovaj pristup nije obratilo dovoljno pažnje na  manje  organizovane  i  kulturno  disperzivne  grupe  poput  „običnih“  korisnika  (Bakardjieva, 2005:14).  Endrju  Fenberg  (Feenberg,  1999),  jedan  od najuticajnijih  savremenih  filozofa  tehnologije,  smatra  da  problem  DKT  pristupa  leži  u  bavljenju  pojedinačnim  tehnologijama  i  borbama  za  njihovo  kreiranje  a  ne  tehnologijom  kao  sistemom.  Dalje,  ove  studije  se  usko  usredsređuju  samo  na  specifične  lokalne  grupe  bez  uzimanja  u  obzir  bilo  kakvog  političkog  konteksta.  Samim  tim,  društveni  otpor  tehnologijama  je  retko  predmet  analize.  Odbijanje  da  se  u  analizu  uključe  sveobuhvatne sociološke teorije klasa ili kultura još više udaljuje ova shvatanja od  političkog  konteksta  čineći  ih  praktično  neprimenljivim  na  makro  faktore  koji  oblikuju tehnologiju (Feenberg, 1999:11).   Imajući  u  vidu  uočene  nedostatke  DKT  pristupa  Fenberg,  pod  snažnim  uticajem,  Hajdegera  (Martin  Heidegger)  i  Markuzea  (Herbert  Marcuse)  gradi  originalni  koncept  u  kome  ukršta  elemente  DKT  pristupa  ali  i  kritičke  teorije  tehnologije.8 Fenberg vidi tehnologiju kao dvostrani fenomen ‐ s jedne strane ona  je operator dok je sa druge strane, ona objekt. U slučajevima kada su ljudi u ulozi i  operatora i objekta tehnička akcija postaje demonstracija moći, a tehnološka moć  je  primarna  moć  u  onim  društvima  koja  su  organizovana  oko  tehnologije  (Feenberg, 2000:228). Tehnologija nije samo efikasna sprava ili efikasni postupak,  već  ona  u  sebi  sadrži  njihove  kontekste  koji  su  ukorenjeni  u  njenom  dizajnu  i  društvenoj interakciji. Konstruktivistička pozicija odnosa tehnologije i društva, po  Fenbergu, može se sumirati kroz tri osnovna elementa (Feenberg, 1999:83‐84):  1. Tehničko  rešenje  nije  determinisano  opštim  kriterijumima  poput  efikasnosti već  je određeno društvenim procesom koji razvrstava tehničke  8 Fenberg sam priznaje da  je njegova misao pod jakim uticajem Hajdegera  i Markuzea kao i da,  iako sebe ne  vidi kao tehno‐konstruktivistu, koristi pojedine alate ove teorije (Feenberg, 2000).  16 alternative u  skladu sa  raznovrsnošću kriterijuma vezanih za  specifičnosti  slučaja;  2. Društveni proces se ne odvija oko ispunjavanja prirodnih ljudskih potreba,  već uzima u obzir kulturno definisanje potreba i, u skladu sa tim, probleme  prema kojima je tehnologija usmerena;  3. Definicije  koje  se  bore  za  prevlast  odraz  su  konfliktnih  vizija  modernog  društva ostvarenih kroz različite tehničke izbore.   U  cilju  analize  odnosa  tehnologije  i  društva  Fenberg  razvija  teoriju  instrumentalizacije  inkorporirajući  u  nju  pitanja  substantivista  o  značenju  tehnologije kao i pitanja konstruktivista ‐ ko pravi tehnologiju, zašto i kako. Imajući  ova pitanja u vidu, Fenberg razlaže proces recepcije tehnologije na dva nivoa. Prvi  je nivo primarne instrumentalizacije, koja se, u esencijalističkom ključu, odnosi na  funkcionalno  konstituisanje  tehničkih  objekata  i  subjekata.  Drugi  je  nivo  sekundarne  instrumentalizacije  koja  se,  u  konstruktivističkom  ključu,  odnosi  na  realizaciju  konstituisanih  objekata  i  subjekata  u  postojeće  mreže  i  uređaje.    U  procesu primarne instrumentalizacije tehnička praksa prolazi kroz četiri momenta  funkcionalnog  konstituisanja:  dekontekstualizaciju,  redukcionizam,  autonomizaciju  i  pozicioniranje.  Nakon  ove  faze  dolazi  do  sekundarne  instrumentalizacije  tehnoloških  praksi  gde  se  tehnika  integriše  sa  prirodnim,  tehničkim i društvenim okruženjem u cilju podržavanja njene funkcije.  Ova faza u  sebi sadrži četiri ključna momenta: sistematizaciju, medijaciju, vokaciju i inicijativu  (Feenberg, 1999:202‐207).  Bakardjieva (2005) smatra da je Fenbergova kritičko‐konstruktivistička teorija  dobar  okvir  za  razumevanje  složenog  odnosa  tehnologije  i  društva  ali  i  da  ne  obraća  dovoljno  pažnje  na  ulogu  „običnog“  korisnika,  odnosno  na  društvenu  apsorpciju  tehnologije  od  strane  pojedinačnih  korisnika.  Nadovezujući  se  na  semiotički pristup „tehnologija kao tekst“ Grinta i Volgara (Grint and Woolgar) kao  i  Akričev  i  Laturov  (Akrich  and  Latour)  metod  „analize  scenarija“,  Bakardjieva  kreira  svoj  „pragmatični  pristup“  čije  je  centralni  deo metafora  „tehnologija  kao  jezik“. Suština ove metafore ogleda se u tome da je:  “...  čin  upotrebe  za  tehnološki  sistem  isto  što  je  govor  za  jezik“  (Bakardjieva  2005:27).   17 Činovi  upotrebe,  kao  i  sam  govor,  su  u  isto  vreme  korišćenje  sistema  ali  i  operacije koje  se nad njim  izvode,  što u krajnjoj konsekvenci  znači da kao što se  jezik kroz svakodnevnu upotrebu govora menja  takav  je slučaj  i  sa  tehnologijom.  Bakardjieva uspostavlja analitički model koji naziva žanrovi upotrebe  tehnologije,  koji nastaju u složenoj interakciji tehnologije i standardizovanih ljudskih projekata  u  tipičnim  društvenim  situacijama.  Na  ovaj  način,  kaže  Bakardjieva,  akteri,  odnosno  korisnici,  nisu  ni  pasivni  objekti  ali  ni  apsolutni  vladari  tehnološkog  procesa već se ponašaju refleksivno u svojim načinima upotrebe tehnologije što im  dozvoljava da odu dalje od onoga što su njeni tvorci predvideli.9   Ovakva  dopuna  Fenbergovog  shvatanja,  kakvu  čini  Bakardjieva,  posebno  je  korisna za analizu onih tehnologija čija je unutrašnja struktura podložna različitim  intervencijama,  kakav  je  upravo  slučaj  sa  Internetom  i  zbog  toga  će  se  naše  razumevanje  komunikacionih  funkcija  Interneta oslanjati  na pristup Bakradjieve.  Primera  radi, mi  ćemo  kroz  analitički  deo  ove  disertacije  staviti  akcenat  na  dva,  potpuno različita, žanra interakcione upotrebe Interneta koje ćemo definisati kao  prokreativni  i  transmisioni,  a  u  okviru  koji  se,  opet,  mogu  uočiti  različiti  podžanrovi.10  Klod  Fišer  (Fischer,  1992)  koji  se  bavio  društvenom  analizom  upotrebe  telefona, takođe poput Bakardjieve, svoju pažnju usmerava na „običnog“ korisnika  tehnologija.  On  smatra  da  je  pogrešno  pitanje  o  uticaju  ili  efektima  telefona  na  društvo  budući  da  je  to mehanički  jezik  koji  prejudicira  da  je  ljudsko  ponašanje  9 Ipak, ovde se može postaviti pitanje je kakva je primenljivost ovog pristupa na upotrebu tehnologija čija je unutrašnja struktura zatvorena i nije podložna stalnom preispitivanju načina upotrebe i tipičnih situacija. Recimo kakve su mogućnosti „običnog“ korisnika u pogledu refleksivne upotrebe automobila. Automobil predstavlja jedan prilično zatvoren tehnološki sistem na čiju sudbinu utiču pre svega različite interesne grupe. Odličan primer toga je primena motora sa unutrašnjim sagorevanjem koji je bio bez alternative tokom čitavog XX veka iako bi upotreba elektro-motora bila jeftinija za korisnika i daleko zdravija po okolinu. Tek sa jačanjem interesnih grupa koje se zalažu za očuvanje životne sredine ali i sa približavanjem kraju postojećih zaliha nafte, otvara se mogućnost upotrebe elektro automobila. Pored toga, upotreba automobila je predeterminisana postojećom putnom mrežom iza koje opet stoje različite interesne grupe a ne interes ili refleksivna aproprijacija „običnog“ korisnika. To ne isključuje mogućnost da korisnici sami „probijaju“ alternativne pravce u nekom lokalnom kontekstu ali to je daleko od toga da ima bilo kakav širi uticaj. 10 Ovim žanrovima i podžanrovima upotrebe Interneta bavićemo se kroz čitavo treće i četvrto poglavlje ove  disertacije.  18 uzrokovano spoljnim silama, koje  su, u  stvari, ne uzročnici  već proizvod  ljudskih  odluka,  odnosno  potreba.  Umesto  toga,  kaže  Fišer,  jednom  kada  smo  ustanovili  kako se tehnologija pojavila, vreme je da postavimo nekoliko ključnih pitanja: Prvo,  zašto i kako pojedinci koriste tehnologiju? Drugo, kako je ova upotreba promenila  druge, manje vidljive aspekte njihovih života? Treće, kako  je kolektivna upotreba  tehnologije  i  kolektivan  odgovor  na  nju  modifikovala  društvenu  strukturu  i  kulturu?  Svodeći ovaj deo poglavlja o odnosu tehnologije i društva najbliži smo stavu da  tehnologija i društvo predstavljaju jedan isprepleteni kontekst koji je jedino u ovoj  među‐vezi  moguće  sagledavati.  Ideja  društvenog  tehno‐konstruktivizma  o  borbi  interesnih  grupa  za  prevladavanje  određenih  tehnologija  ili  tehničkih  rešenja  po  našem  mišljenju  predstavlja  dobru  polaznu  osnovu  za  sagledavanje  ove  među‐ veze. Međutim, daleko od toga da su akteri sputani samo jedni drugima u procesu  promovisanja ovih tehnologija. Oni su svakako sputani i strukturalnim uslovima u  okviru kojih deluju, a pre svega društvenom moći kojom raspolažu. Kada je reč o  ulozi  “običnog”  korisnika,  koji  je  u  fokusu  naše  studije,  njegov  uticaj  je,  takođe,  različita  od  tehnologije  do  tehnologije. Kao  što  će  se  kroz dalju  analizu upotrebe  Interneta pokazati,  veliku ulogu u usmeravanju pravca njegovog  razvoja  imali  su  pre  svega  rani  korisnici  ‐  mladi  ljudi,  natprosečnog  obrazovanja  i  materijalnog  statusa, ponikli u slobodarskoj kulturi novih društvenih pokreta kasnih 60‐tih i 70‐ tih  godina XX veka. Ali  njegovi  kreatori  su  i  današnji,  „obični“  korisnici,  koji  čine  heterogenu  grupu  ali  očigledno  sa  homogenim  potrebama  ‐  da  budu  u  vezi.  Po  našem  sudu,  upravo  ova  potreba,  propuštena  kroz  sito  različitih  strukturalnih  faktora,  čini  da  se  Internet  konstituiše  kao  najmoćnije  komunikaciono  sredstvo  današnjice.     19 2.1 Razvoj informacionih tehnologija i transformacija modernih  društava ­ Od telegrafa do Interneta   Ma koliko da smo danas opčinjeni i fascinirani brzinom i protokom informacija  postavlja  se  pitanje  da  li  je  ispravno  početak  revolucije  informaciono‐ komunikacionih  tehnologija  (IKT)  situirati  u  drugu  polovinu  XX  veka,  kako  to,  recimo,  čini  Kastels  (Castells,  2000),  a  ne  vek  ranije,  kako  to  čine  neki  drugi  autori.11 Iako ova tvrdnja može delovati pomalo preterano kroz poglavlje koje sledi  će se videti da, kada se uzmu u obzir broj novih telekomunikacionih izuma, ljudski,  naučni  i  finansijski  napori  koji  su  ulagani  u  razvoj  elektronskih  komunikacija,  razvoj  novog,  veoma  unosnog,  biznisa  u  oblasti  telekomunikacija,12  društvene  promene  uopšte,  teško  je  zaključiti  da  je  druga  polovina  XX  veka  bila  revolucionarnija u odnosu na drugu polovinu XIX veka. Sa druge strane, treba imati  u vidu da o revoluciji IKT možemo govoriti na makro ali i na mikro nivou. To znači  da se makro promene ma koliko bile snažne ne moraju odmah pa čak ni u kratkom  roku odraziti na način života „običnih“ ljudi. Imajući to u vidu mi ćemo revoluciju  IKT  analizirati,  pre  svega,  na  mikro  nivoa  pokušavajući  da  pokažemo  da  devetnaestovekovni  pronalasci  na  polju  elektronskih  komunikacija,  ma  koliko  značajni  bili  po  društva  u  celini,  nisu  ni  izbliza  imali  tako  velike  posledice  na  svakodnevnu komunikaciju „običnih“ ljudi. Predmet naše analize u ovom poglavlju  čini će ona elektronska sredstva koja su uticala na interpersonalnu interakciju na  daljinu, poput telegrafa, fiksnih i mobilnih telefona i naravno Interneta. Budući da  interpersonalna  interakcija  putem  Interneta  predstavlja  suštinski  predmet  naše  analize  koja  će  se  provlačiti  čitavim  tokom  ove  disertacija,  akcenat  u  ovom  11 Ovaj  stav  o  neopravdanosti  postavljanja  ideje  revolucije  u  kontekst  novih  informaciono‐komunikacionih  tehnologija  dele  mnogi  autori  čije  smo  studije  koristili  za  pripremu  ovog  poglavlja  (Fischer,  1992;  Standage,1998; Winston, 2003; Krug, 2005).  12 Telekomunikacije  se definišu kao svako emitovanje, prenos  ili prijem poruka  (govor,  zvuk,  tekst,  slika  ili  podaci)  u  vidu  signala,  korišćenjem  žičnih,  radio,  optičkih  ili  drugih  elektromagnetskih  sistema  (Adamović,  2003).  20 poglavlju  će  biti  stavljen  na  ispitivanje  uloge  istorijski  starijih  medija  za  interpersonalnu interakciju ili skraćeno interpersonalnih medija.13   2.1.1 Telegraf  Za razliku od telefona, gde je, makar za laičku javnost, nedvojbeno ko je njegov  tvorac,14  istorija  telegrafa,  poput  istorije  Interneta,  je  malo  komplikovanija.  Najpribližnije  istini bilo bi reći da je do glavnih izuma u telegrafiji došlo manje ili  više  nezavisno  u  različitim  zemljama  u  jednom,  može  se  reći,  kumulativnom  procesu.  Iako  je  još  u  ranom  XVII  veku  jezuit  Flamianus  Strada,  impresioniran  Gilbertovim  (William  Gilbert)  istraživanjem  magnetizma,  došao  na  ideju  da  dva  čoveka  mogu  komunicirati  na  daljinu  uz  upotrebu  magnetnih  igala  na  papiru,  preteča  električnog  telegrafa  bio  je  vizuelni  telegraf  (semafor)  Francuza  Kloda  Šapea  (Claude  Chappe).  Šape  i  njegova  braća  su  1790.  godine  uspeli  da  pošalju  poruke  na  razdaljinu  od  pola  kilometra,  vremenom  ga  usavršavajući  i  prenoseći  poruke na sve veće daljine. Šapeov semafor je ostao u upotrebi i tokom XIX veka,  paralelno sa električnim telegrafom a bio je korišten čak i u Drugom svetskom ratu.  Ipak,  budući  da  je  ovaj  izum  imao  brojna  ograničenja  (komplikovan  kod,  slaba  vidljivost  po  magli,  itd)  pojačala  se  svest  i  potreba  za  jednom  efikasnijom  napravom  za  prenos  poruka  na  daljinu.  Iako  se  ne  može  svrstati  u  neposredne  izumitelje  električnog  telegrafa,  njegov  nastanak  svakako  ne  bi  bio  moguć  bez  Amperovog  (André‐Marie Ampère)  izuma galvanometra 1820 godine. Tek nakon  toga  su  Britanci  Kuk  i  Vitstoun  (W.F.Cooke  and  Charles  Wheatstone)  bili  u  mogućnosti  da  1837.  godine  patentiraju  električni  telegraf  sa  sistemom  od  pet  igala (McNeil, 2002:711‐714).15  Međutim,  negde  u  isto  vreme,  sa  druge  strane  Atlantika,  američki  slikar  i  amater na polju elektriciteta, Samjuel Morze (Samuel Morse) tokom 1835. godine  13 Za definiciju i analizu funkcija interpersonalnih medija pogledati, treće poglavlje, odeljak 3.2.3.1.  14 Da i ovde postoji spor videće se u nastavku kada budemo govorili o izumu telefona. Pogledati odeljak 2.1.2  15 Postoje i mišljenja da  je prvi električni telegraf prezentovao Francis Ronald 1816. godine, koji  je radio na  principu dva satna mehanizma spojena žicom koji su se simultano okretali. Međutim, ovaj njegov pronalazak,  iako  je  smatran  za  zanimljiv,  ipak  je  bio  odbijen  od  strane  britanskog  Admiraliteta  (Winston  2003:22,  Standage,1998:20‐21).  21 osmišljava  a 1838.  godine  i  patentira  svoj  izum kod Akademije nauka u Parizu a  dve  godine  kasnije  i  u  Americi.  Morzeov  telegraf  je  bio  daleko  jednostavniji  od  Kukovog i Vitstounovog jer  je koristio samo dve a kasnije samo jednu žicu i  imao  relativno  jednostavan  mehanizam  ‐  ključ,  relej  i  zvučnik,  registar,  baterija  i  promena  kola  (Brigs  i  Berg,  2006:191). Međutim,  ono po  čemu  je Morzeov  izum  postao najpoznatiji  jeste način kodiranja koji  se  sastojao od  tačaka  i  linija putem  kojih je moglo da se odašilje 40 reči u minuti (čuvena Morzeova azbuka).16  Najveću zahvalnost za svoju ekspanziju telegraf duguje pre svega intenzivnom  razvoju železničkog saobraćaja (Standage,1998:23; Winston, 2003:23; Brigs i Berk,  2006:188).  Upravo  je  potreba  za  povećanjem  bezbednosti  ovog  vida  prevoza  zahtevala razvoj brzog sredstva za komunikaciju na daljinu (Stein, 2006:246), koje  je  omogućavalo  koordinaciju  vozova  pa  čak  i    daljinsko  upravljanje  skretnicama  koloseka  (Carey,  2006:226).  Sa  druge  strane,  bilo  je  daleko  lakše  i  jeftinije  postavljati telegrafske stubove duž već napravljenih pruga, što je  još  jedan razlog  uzajamne zavisnosti železnice i telegrafa. Upotreba telegrafa se najbrže širila u SAD  gde se od početnih 40 milja, koliko je iznosila dužina prve linije između Vašingtona  i Baltimora 1846. godine, povećala na preko 2000 milja dve godine kasnije a zatim  na 13000 milja 1850. godine, kojima je upravljalo oko dvadeset kompanija. Drugim  rečima,  od  1846.  godine  do  1853.  godine  mreža  se  uvećala  čitavih  600  puta  (Standage,1998:58‐59). U Britaniji je telegraf bio čvrsto vezan za železnicu tako da  je  do  kraja  1848.  godine  polovina  železničkih  linija  bila  pokrivena  telegrafom,  odnosno 2315 milja u 1850. godini (Standage,1998:61).   Telegrafski  saobraćaj  u  Srbiji  započinje  20.  januara  1855.  godine,  uspostavljanjem  veze  između  Beograda  i  Zemuna.  Iste  godine  je  uvedena  u  poštanski saobraćaj unutrašnja telegrafska služba na relaciji Beograd–Aleksinac. U  periodu od 1859. do 1865. intenzivno se uspostavljaju telegrafske linije (ili kako ih  tada  nazivaju  telegrafske  žice)  i  otvaraju  tzv.  telegrafske  štacije  (stanice).17  Do  1910. godine u Srbiji je bilo 128 telegrafa.   16 Međutim, kao i u slučaju mnogih drugih izuma, ni ovaj nije oslobođen kontroverzi, pa tako postoje mišljenja  po kojima tvorac Morzeove azbuke nije Morze već njegov saradnik Alfred Vaili (McNeil, 2002:715).  17 Za više detalja o  istorijskom razvoju  telegrafa u Srbiji pogledati sajt pošte Srbije, na sledećoj web adresi:   http://www.posta.rs/struktura/lat/o‐nama/hronologija.asp  22 Nakon  uspeha  u  širenju  telegrafske  mreže  u  Americi,  Britaniji  i  ostalim  delovima Evrope, počela je trka za spajanjem starog i novog sveta. Posle nekoliko  neuspešnih pokušaja da se preko Atlantika položi kabl koji će biti u stanju da odoli  atmosferskim, vremenskim  i drugim nedaćama, prvi kojem  je pošlo  za  rukom da  ovo  učini  bio  je  Čarls  Brajt  (Charles  Bright), 5.  avgusta 1858.  godine.  Iako  će  se  kasnije ispostaviti da je kabl radio samo nepunih mesec dana ovaj događaj je imao  ogroman  odjek  sa  obe  strane  Atlantika.  U  Njujorku  i  Bostonu  su  organizovane  brojne proslave, vatrometi, počasni plotuni dok  je u Londonu Tajms ovaj događaj  okarakterisao  kao  najveće  otkriće  i  postignuće  čovečanstva  od  dana  kada  je  Kolumbo otkrio Ameriku. List Daily Telegraph, koji  je i dobio ime u čast telegrafa,  povodom tog događaja izveštava da je: “Samo vreme je odtelegrafisano u prošlost“  (Standage,1998:81‐83; Solymar, 1999:7; Brigs i Berg, 2006:189).18  Nakon  ovog  događaja  više  nije  bilo  prepreka  da  se  krene  u  ambiciozan  poduhvat  umrežavanja  svih  kontinenata.  Tokom  1865.  godine  uspostavljena  je  stabilna  veza  između  Evrope  i  Amerike  koja  nikada  više  nije  prekinuta, Malta  je  bila povezana sa Aleksandrijom 1868. godine, Francuska sa Njufaundlendom 1869.  godine,  a  telegrafske  žice  su  od  1870.  godine  do  1874.  godine  došle  i  do  Indije,  Honkonga, Kine i  Južne Amerike. Za tridesetak godina ekspanzije telegrafa svet  je  umrežen  sa  preko  650,000  milja  telegrafskih  žica  od  kojih  je  30,000  bilo  ispod  površine mora (Standage,1998:101‐2). Iako smo čak i danas fascinirani činjenicom  da  jedna  poruka  gotovo  istovremeno  stiže  sa  jednog  kraja  sveta  na  drugi,  onda  možemo  samo  naslutiti  koliko  je  70‐tih  godina  XIX  veka  nezamislivo  zvučao  podatak da je vreme putovanja poruke iz Bombaja u London skraćeno sa nekoliko  nedelja na nekoliko minuta.       18 Naravno, nisu svi bili oduševljeni promenama koje će  telegraf doneti. Recimo, u  to vreme vrlo popularni  satirični nedeljnik Panč (Punch), upozorava na laži koje se šire putem telegrafa: “Kakve se samo strašne laži  tom električnom žicom prenose! Kakve  su to klevete! O! Bolje da imamo istinu koja polako stiže poštom, nego  tihu varku koja  juri  poput munje  i  nagoni nas da prihvatimo nešto  što nije  istina”  (Brigs  i Berg,  2006:207).  Ovde je zanimljiv i vrednosni kontekst jednog ovakvog stava, budući da se čini da iz njega više provejava strah  od ogromne brzine prenosa poruka nego što je tu reč o istinitosti same poruke.     23 Društveni značaj telegrafa  Zvuči pomalo paradoksalno, ali je nedvojbena istina da je Internet glavni krivac  za  iznenadni  porast  interesovanja  savremenih  autora  za  društvene  posledice  upotrebe  telegrafa.  Ako  je  Internet  praktično  dovršio  proces  ukidanja  vremena  i  prostora u procesu prenošenja poruka na daljinu, ne  čudi  to  što  su  se  istraživači  sve češće počeli okretati unazad ne bi li dokučili nešto više o počecima tog procesa.  Praktično ni kriv ni dužan, posle nekoliko decenija duboke ilegale i pažnje koju je  izazivao možda  jedino  još kod dokonih posetilaca  tehnoloških muzeja,  telegraf se  opet našao na meti znatiželjnika. I ne samo to, već je dobio i novo ime ‐ ni manje ni  više nego „viktorijanski Internet“, kao i šansu da zauvek sa tehno‐deterministčkog  trona  skine motor  sa  unutrašnjim  sagorevanjem  kao  „glavnog  osumnjičenog“  za  pokretanje  druge  industrijske  revolucije.19  Ipak,  ako  ostavimo  po  strani  ovu,  pomalo prenaglašenu, oduševljenost kojoj ćemo se vratiti na kraju ovog odeljaka,  uloga telegrafa u konstituisanju modernog društva svakako da nije zanemarljiva.    Kao  što  je  razvoj  pisma  omogućio  da  se  komunikacija  odvoji  od  svog  neposrednog  konteksta,  ključni,  a  čini  se  da  nećemo  preterati  ako  kažemo  i  revolucionarni,  događaj  koji  je  telegraf  omogućio  ogleda  se  u  odvajanju  komunikacionog toka od  fizičkih ograničenja prostora. Drugim rečima,  telegraf  je  prva  tehnologija  kojoj  je  pošlo  za  rukom  da  samu  poruku  odvoji  od  do  tada  uobičajenih  prevoznih  sredstava  kojima  je  ta  poruka  putovala.  Posledice  ove  revolucije na društvo bile su široke i zadirale su u njegove različite segmente. Ipak,  kao što će se iz diskusije videti većina ovih promena bila je makro karaktera i nije  se brzo reflektovala na život običnih  ljudi, pogotovo ne na planu uspostavljanja  i  održavanja interpersonalnih odnosa.   Kako  je želja za savladavanjem prostora osim, što  je urođena  ljudskoj prirodi,  bila pre svega vođena ekonomskim ali  i političkim interesima,  logično  je da su se  prve  posledice  telegrafa  brzo  osetile  na  ovom  planu.  Poput  kanala,  železnica  i  prekookeanskih  puteva,  sada  je  i  telegraf    povezivao  nacionalna  i  međunarodna  19 “Viktorijanski Internet” je naziv knjige Toma Stendidža (Tom Standage) o kojoj će biti više reči u nastavku  ovog  poglavlja.  Oksfordski  profesor  Laslo  Solimar  (Laszlo  Solymar)  smatra  da  spajanje  Evrope  i  Amerike  putem telegrafskih žica predstavlja početak druge industrijske revolucije (Solymar, 1999:72).     24 tržišta, uključujući i berze i tržišta roba (Brigs i Berg, 2006:190). Telegraf po prvi  put  donosi  mogućnost  da  se  posao  vodi  iz  jednog  centra  što  dovodi  do  jačanja  velikih  trgovačkih  centara. Vesti  sa  berze  se  sada prenose  svakodnevno potpuno  menjajući  dotadašnje  načine  vođenja  poslova  i  unoseći  do  tad  nezamislivu  dinamiku  i  nesigurnost  u  poslovanje.  Jedan  njujorški  biznismen  je  1868.  godine  ovako opisivao promene sa kojima se suočava:   „Pre  telegrafa,  njujorški  trgovci  koji  su  se  bavili  međunarodnom  trgovinom  dobijali su novosti od njihovih inostranih partnera jednom do dva puta mesečno a  informacije su do trenutka kada stignu bile stare po nekoliko nedelja. Oni koji su se  bavili  nacionalnom  trgovinom  su  bili  posećivani  od  strane  svojih  mušterija  dva  puta  godišnje  tokom  njihovih  polugodišnjih  poseta  i  provodili  su  leto  i  zimu  odmarajući  se  i  pripremajući  nove  poslove  za  budućnost.  Ali  danas  se  sve  to  izmenilo...Sada  se  izveštaji  sa  glavnih  svetskih  tržišta  objavljuju  dnevno  i  naše  mušterije  su  konstantno  u  toku  putem  telegrama.  Umesto  da  napravi  nekoliko  velikih isporuka godišnje trgovac mora stalno da bude u pripravnosti uvećavajući  svoj biznis iznova i iznova...Savremeni biznismen mora stalno biti na oprezu jer mu  spori  voz  više  ne  odgovara  a  jadni  trgovac  nema  drugi  način  poslovanja  da  bi  obezbedio  život  za  svoju  porodicu.  On  mora  da  koristi  telegram“  (Standage,1998:165 166).  Po Kerijevom (James Carey) mišljenju  telegraf  je bio nova  i  izrazito drugačija  proizvodna  snaga  koja  je  zahtevala  nove  zakone,  ekonomske  teorije,  političke  dogovore, tehnike upravljanja i organizacije. Država je dobila mogućnost direktne  kontrole  i  koordinacije  aktivnosti  u  svojim  kolonijama  koje  su  bije  hiljadama  kilometara  daleko.  Ovo  se  pored  vojne  kontrole  kolonija  posebno  odnosi  na  investicije koje  su sada mogle da se prate svakodnevno što  indirektno dovodi do  povećanja  njihovog  obima.  Rečju,  velike  kolonijalne  sile  sada  dobijaju  odlike  carstva  budući  da  im  telegraf  omogućava  koordinaciju  vojske  i mornarice;  zatim  tranziciju iz kolonijalizma‐gde su moć i autoritet bili u rukama lokalnih guvernera,  u  imperijalizam‐gde  moć  i  autoritet  sada  leže  u  centru  imperija;  nove  forme  političkog  izveštavanja;  i uzdizanje prvih  formi međunarodnog poslovanja koji  se  mogu  zvati  multinacionalnim  (Carey,  2006:232).  Ipak,  mora  se  reći  da  nisu  sve  zemlje blagonaklono gledale na uvođenje telegrafa. Primera radi, ruski Car Nikola I  Romanov je zabranio  instaliranje telegrafa u Rusiji, ocenjujući ga kao subverzivni  instrument (Spar 2001:31, nav. prem. Bargh and McKenna, 2004:576).   Međutim,  iako  su  se  promene  u  domenu  poslovanja  ili  upravljanja  državom  možda i mogle, doduše maglovito, i predvideti, telegrafske linije vrlo brzo dobijaju  25 jednu  sasvim  drugu,  zasigurno  nenameravanu  svrhu.20  Ono  što  je  možda  i  ponajviše dovelo do toga da se telegraf za tako kratko vreme razvije jeste shvatanje  njegovog značaja od strane ne samo poslovnih ljudi već i novinskih kuća (Winston,  2003:27).  Do  pojave  telegrafa  vesti  su  se  prenosile  putem  štampe  stavljajući  akcenat na lokalne događaje, budući da su vesti iz daljih krajeva zemlje ili sveta bile  stare  po  nekoliko  dana,  nedelja  a  često  i meseci.  Recimo  britanski  Tajms  koji  je  imao  vrlo  razgranatu  i  organizovanu  mrežu  dopisnika  i  bio  poznat  po  veoma  brzom prenošenju novosti, 9.  januara 1845. godine donosi vesti iz Kejptauna koje  su  bile  stare  osam  nedelja,  novosti  iz  Rija  stare  šest  nedelja,  iz  Njujorka  četiri  nedelje  a  iz  Berlina  jednu  nedelju  (Standage,  1998:147).  Imajući  ovo  u  vidu  možemo  zamisliti  do  kakve  revolucije  štampanih  medija  je  došlo  nakon  pojave  telegrafa. Sa uspostavljanjem prvih  telegrafskih  linija osnivaju se  i prve novinske  agencije,  poput  Asošiejted  presa  (Associated  press)  u  Americi  (1848)  i  Rojtersa  (Reuters)  u  Evropi  (1851),  grana  se  mreža  dopisnika  i  nastaje  nova  kategorija  novinara‐ratni  izveštači. Međutim, osim ovih, nazovimo ih tehničkim promenama,  uzrokovanim  pre  svega  ubrzanjem  protoka  informacija,  dolazi  i  do  još  jedne  značajne društvene promene koja se ogleda u izmenjenoj strukturi i sintaksi jezika  kojim su se novine obraćale čitaocima. Zbog ograničenja količine informacija koje  se putem  telegrafa mogu preneti,  sa  jedne  strane kao  i  zbog  globalnih vesti  koje  zauzimaju sve više prostora u novinama sa druge strane, dolazi do toga da precizne  reči  dobijaju  prednost  nad  dvosmislenim,  kratke  nad  dužim,  direktne  forme  izražavanja nad indirektinim, dok se lokalizmi sve više izbacuju. (Carey, 2006:231;  Lubrano  1997:126).  Mekluan  smatra  da  je  sa  pojavom  telegrafa  revolucionisan  celokupan  metod,  kako  prikupljanja  tako  i  donošenja  vesti.  Posledice  po  jezik,  književnost  i  tematiku,  bile  su,  po  njemu,  spektakularne.  U  oblasti  štampanih  medija  telegraf  ukida  centralizaciju,  slabi  moć  urednika  i  decentralizuje  svet  novina  tako  temeljno  da  su,  smatra  Mekluan,  jednoobrazna  nacionalna  gledišta  postala posve nemoguća (Makluan,1971:311‐317).  20 Nenameravanosti u razvoju telekomunikacija vraćaćemo se puno puta kroz ovu disertaciju, pokušavajući da  pokažemo da su mnoge od ovih tehnologija u velikoj meri prevazišle svoju prvobitnu svrhu. Ovo podjednako  važi i za telegraf, kao što još više važi za telefon a ponajviše za Internet.  26 Pored ekonomskih  i političkih,  te na polju  lingvistike,  telegraf  takođe donosi  i  određene  strukturne  promene  u  društvima  s  kraja  XIX  veka.  Naravno,  ove  promene nisu imale tako širok ili suviše značajan domašaj ali su otvorile vrata za  zametak  jednog  novog  sloja  u  srednjoj  klasi  tadašnjih  društava.  U  vreme  kad  se  većina  ljudi  bavila  radničkim  ili  poljoprivrednim  poslovima,  telegrafisti  su  imali  druge  standarde  rada  i  oblačenja  a  njihov  posao  je  percipiran  kao  čist  i  uredan.  Kako kaže Lubranova:   „Telegraf  je  nudio  zaposlenje  za  ljude  koji  su  bili  iznad  plavih  kragni,  manuelnih  radnika  ali  nešto  ispod  preduzetničkog  rada  tradicionalnih  srednjih  klasa“ (Lubrano:1997:130).   Može  se  reći  da  telegrafisti  postaju  predvodnici  nižih  ešalona  nove  srednje  klase,  koji  sa  sobom nose  i  nove  statusne  simbole  nemanuelnog  i  kvalifikovanog  rada.  Pored  ovoga,  kad  je  reč  o  uticaju  telegrafa  na  stratifikaciju,  možda  je  još  važnije  to  što  je  on omogućio uvođenje  žena u  sferu kancelarijskog  rada.  Iako  je  posao  telegrafiste  do  američkog  građanskog  rata  bio  gotovo  isključivo  muški  posao,  Sara  Bagli  (Sarah  Bagley)  je  1846.  godine  postala  prvi  ženski  operater  u  telegrafskoj  kompaniji  Vestern  Junion  (Western  Union  Telegraph  Comapany).  Građanski  rat  u  SAD  sredinom  XIX  veka,  zbog  koga  vojska  mobiliše  civilne  telegrafiste,  dovodi do  toga da  se  sve  češće mogu  sresti  žene koje  obavljaju  ovaj  posao. Iako je zastupljenost žena među telegrafistima do kraja XIX veka relativno  niska (12%), trend rasta je bio više nego evidentan. Stendidž iznosi podatak da je  do  70‐tih  godina  XIX  veka  odnos muškaraca  i  žena  u  glavnoj  kancelariji  Vestern  Juniona  bio  dva  naprema  jedan  (Standage,  1988:133),  dok  Solimar  ističe  da  se  žensko osoblje na telegrafskim poslovima, u periodu od 1884. do 1900. godine, u  gradskim  područjima  povećalo  dva  i  po  puta,  a  čitavih  četiri  puta  u  ruralnim  krajevima (Solyumar, 1999:68). Ovaj trend dolazi do punog izražaja sa uvođenjem  telefonskih  centrala  gde  će  dominacija  ženskog  osoblja  biti  gotovo  stoprocentna.  Razlozi  za  feminizaciju  posla  tele‐operatera  leže  u  činjenici  da  je  ženski  glas  bio  razumljiviji  pa  samim  tim  i  „primamljiviji“  korisnicima,  žene  su  bile  disciplinovanije  i  uslužnije  i  bile  su  jeftinija  radna  snaga  od muškaraca  (Mercer,  2006:50‐52; Hanson, 2007:23; Solymar, 1999:106).  Telegraf  je veliku ulogu odigrao  i u procesu standardizacije merenja vremena  čime  je  omogućio  koordiniranje  različitih  aktivnosti  na  nivou  čitave  planete.  27 Gotovo  neverovatno  zvuči  podatak  da  je  uoči  razvoja  železnice  pa  samim  tim  i  telegrafa  u  SAD  bilo  preko  200  vremenskih  zona,  kao  poledica  toga  što  je  svaka  lokalna zajednica imala pravo i mogućnost da utvrdi vreme u okviru svog prostora  (Carey, 2006:239; Hanson, 2007:21). Zato je u okviru SAD postojao veliki pritisak  da se ovaj problem reši što je i učinjeno 1883. godine kada je uspostavljen sistem  koordiniranih  vremenskih  zona,  koji  je  godinu  dana  kasnije  na  Međunarodnoj  konferenciji meridijana dobio globalni karakter. Uvođenje standardnog vremena u  velikoj  meri  je  olakšalo  organizaciju  železničkog  saobraćaja  ali  i  koordinaciju  poslovnih aktivnosti izvan lokalnog karaktera.  Značaja  telegrafa  su  bili  svesni  i  neposredni  svedoci  njegovog  širenja  koji  su,  slično kao i sa pojavom Interneta bili oduševljeni ili pak skeptični prema njegovim  budućim posledicama. Markiz od Solzberija opisuje telegrafiju kao:   „Čudno  i  zapanjujuće  otkriće...koje  je...okupilo  čitavo  čovečanstvo  na  jednu  ogromnu  uzvisinu,  sa  koje  ono može  da  vidi  sve  što  se  radi  i  da  čuje  sve  što  se  govori i da sudi o svakoj politici koja se sprovodi u trenutku u kom se ti događaji  dešavaju“ (Brigs i Berg, 2006:187).  Izjava Čarlsa Dikensa je toliko savremena da kojim slučajem nije upotrebio reč  telegraf već Internet, teško da bi iko pomislio da je stara preko stotinu godina:   „U  doba  brzih  vozova,  bezbolnih  operacija,  kristalnih  palata...i  stotina  drugih  zanimljivosti  o  kojima  naše  babe  i  dede  nisu  ni  sanjali  telegraf  je  od  naših  modernih čuda najlepše (nav. prem. Brigs i Berg, 2006:189).   Ali  isto  tako,  po Makluanu,  s  telegrafom  započinje  takozvano doba  zebnje  jer  telegraf predstavlja  svojevrsni nervni  sistem koji  se ospoljava  i kako  takav  izlaže  na milost i nemilost drugima (Makluan, 1971:311).21  Jedina  sfera  gde  telegraf  još  uvek  nije  mogao  zaživeti  ticala  se  održavanja  interpersonalnih odnosa. Treba  imati u vidu da do ekspanzije  telegrafa dolazi od  sredine  XVIII  veka  kada  se  najveći  deo  stanovništva  bavi  poljoprivrednim  i  manuelnim radničkim zanimanjima,  tako da praktično ne postoje realni uslovi za  21  Čuvena  je Makluanova  studija  „Poznavanje  opštila‐čovekovih  produžetaka“  (1971)  u  kojoj  on,  stojeći  na  svojevrsnom  organicističkom  stanovištu,  analizira  različita  opštila  kao  produžetke  različitih  čovekovih  čula.  Ma koliko da  je njegova  analiza pojednostavljena  a  jezik kojim piše,  često,  teško  razumljiv,  nikao  se ne  sme  prenebregnuti njegov značaj za razumevanje društvene uloge medija. Poznate su Makluanove podele medija  na tople i hladne, shvatanje uloge medija kao kreatora globalnog sela ili njegov stav da je opštilo (medij) poruka  sama po sebi. Praktično  i analiza koja se u ovoj disertaciji sprovodi se  jednim delom oslanja na Makluanovu  sintagmu da sam medij determiniše poruku koju odašilje.  28 uvođenje  telegrafa  u  svakodnevni  život  običnih  ljudi.  Tu  se  pre  svega  radi  o  finansijskim razlozima, budući da  je usluga slanja  telegrafskih poruka bila veoma  skupa  tako  da  su  je  samo  bogati  slojevi  stanovništva  mogli  koristi  za  slanje  „trivijalnih“  poruka,  dok  su  ga  svi  ostali  koristili  samo  u  slučaju  krajnje  nužde  (Fischer,  1992:23).  Recimo,  u  SAD  80%  telegrafskih  poruka  je  bilo  poslovne  prirode  iz  čega se može zaključiti da nije ni postojala  razvijena svest   o upotrebi  telegrafa  u  privatne  svrhe,  odnosno  njegovom  uvođenju  u  domaćinstva  (Standage,1998:168). To naravno ne znači da nije bilo pokušaja da se promoviše i  njegova  kućna  upotreba  kroz  upotrebu  jednostavnih  sistema,  takozvanih  kućnih  telegrafa, koji su mogli služiti da se pozove policija, vatrogasci, kurir i sl. (Fischer,  1992:35).  Ipak,  to  su  bili  retki  pokušaji  koji  nisu  dali  zapaženije  rezultate.  Ovo  takođe ne znači da nije bilo interpersonalnih odnosa koji su se na različite načine  odvijali putem telegrafa ali daleko od toga da možemo govoriti o širokoj upotrebi  telegrafa u te svrhe.22  Ocenjujući  društveni  značaj  telegrafa  možemo  reći  da  je  njegova  uloga  u  promenama u različitim sferama društvenog života bila izuzetno velika. Telegraf je  načinio  revoluciju  na  polju  telekomunikacija  jer  je,  za  razliku  od  dotadašnjih  vidova  prenosa  poruka  na    daljinu,  bio  daleko  manje  zavisan  od  prostorno‐ vremenskih ograničenja.23 Komunikacija sa udaljenim kolonijama je postala gotovo  trenutna,  trgovina  je  u  pravom  smislu  te  reči  postala  globalna,  vojska  je  mogla  bolje  da  organizuje  svoje  trupe  a  vremenske  zone  su  konačno  mogle  da  se  standardizuju. Ako je danas nesporno da je razvoj pisma omogućio razvoj antičkih  civilizacija onda, sa dozom opreza, možemo reći da je telegraf bio jedan od važnih  22  Jedan mladi operater  je 1880. godine  izjavio da mnoge veze koje su započete preko  telegrafa  (a  tome su  posebno bili skloni operateri koji su provodili dane u samoći u zabačenim delovima sveta) završene brakom.   Postoji i jedna novela iz ovog perioda koja nosi naziv Žična ljubav (Wierd Love) i čiji je zaplet vezan za online  odnos (Standage, 1998:136). Keri recimo navodi da se telegraf u ranim danima koristio poput kompjutera, za  igranje igrica, kao što je šah na daljinu ali  ipak je ova vrsta zabave bila dostupna samo retkim bogatašima ili  eventualno dokonim telegrafistima (Carey, 2006:226).  23 Ovde se pre radi o prostornom  nego vremenskom ograničenju, budući da je poruka stizala na odredište za  nekoliko  minuta  ali  je  upotreba  telegrafa  prostorno  bila  ograničena  na  područja  pokrivena  telegrafskim  žicama. Kasnije, sa razvojem bežičnog telegrafa, o čemu će više biti reči u nastavku,  i sam prostor sve manje  predstavlja ograničenje za komunikaciju na daljinu.   29 faktora  za  formiranje modernog  društva.  Ipak  u  sagledavanju  važnosti  telegrafa  treba  zadržati  dozu  kritičnosti  i  pokušati  ga  sačuvati  od  nasilnog  uguravanja  u  današnje  okvire  razmišljanja  na  način  na  koji  to,  recimo,  čini  Stendidž  u  svojoj,  inače  vrlo  informativnoj,  studiji  „Viktorijanski  Internet“.  Stendidž  tvrdi  da  u  XIX  veku, iako nije bilo aviona, računara, antibiotika i sličnih modernih novotarija bilo  je, ni manje ni više nego, Interneta i nastavlja:   “Za  vreme  vladavine  Kraljice  Viktorije  razvijena  je  nova  komunikaciona  tehnologija  koja  je  ljudima  omogućila  da  komuniciraju  gotovo  trenutno  na  ogromnim  razdaljinama  izazivajući  efekat  sažimanja  sveta brže  i  jače nego  ikada  pre. Globalna (worldwide) komunikaciona mreža, čiji su se kablovi protezali preko  kontinenata i okeana, revolucionisala  je poslovanje, dala zamajac novim formama  kriminala  i  preplavila  njene  korisnike  sa  poplavom  informacija.  Romanse  su  cvetale  preko  žica.  Jedni  korisnici  su  osmišljavali  tajne  kodove  dok  su  ih  drugi  krekovali  (razbijali).  Jedni  su  egzaltirano promovisali  koristi  od mreže dok  su  ih  skeptici negirali. Vlada i  regulatorna  tela su bezuspešno pokušavali da kontrolišu  novi medij.  Stavovi prema  svemu,  od prikupljanja  vesti  do diplomatije  su morali  iznova da se promisle. U međuvremenu, na žicama, ustanovljavala se subkultura sa  svojim običajima i rečnikom”(Standage, 1998:viii).  Iako ovde nemamo dovoljno prostora da uđemo u detaljno opovrgavanje ovako  nekritički prikazane slike telegrafa, pokazujući da nema dovoljno dokaza u prilog  tezi o revolucionisanju poslovanja, kriminala ili poplavi informacija, treba ukazati  na jednu  suštinsku razliku između Interneta i telegrafa. Već smo ranije rekli da je  razvoj  telegrafa  bio  usko  povezan  sa  razvojem  železnice,  kako  u  smislu  koordinisanja  njenog  rada  tako  i  infrastrukturno,  kroz  podizanje  telegrafskih  stubova  duž  železničkih  pruga.  Budući  da  se  železnica  razvija  kao  odgovor  na  potrebu koncentrovanog vida prevoza, odnosno potrebu da se velika količina robe  i  ljudi  istovremeno  kreće  u  istom  smeru  od  iste  polazne  do  iste  ciljne  tačke  (Adamović, 2003:84‐90) i sam telegraf je predstavljao jednu vrstu koncentrovanog  prenosa informacija. Sa druge strane, za razliku od telegrafa koji je centralizovan i  linijski usmeren na način da povezuje  samo određene usko specijalizovane  tačke  uz pomoć za to posebno obučenih ljudi Internet je sušta suprotnost tome. Ukoliko  bi nastavili da pratimo analogiju koju smo ustanovili između koncentrovanog vida  prevoza (železnica)  i prenosa poruka (telegraf) zapazili bi da se sa promenama u  ekonomiji  od  druge  polovine  XX  veka,  kada  se  razvija  proizvodnja  roba  široke  potrošnje  a  zatim  i  uslužni  sektor,  potrebe  za  disperzivnim  vidovima  prevoza  (drumski  saobraćaj)  i  prenosa poruka  (telefon  i  Internet)  počinju da dominiraju.  30 Ova  promena  sa  koncentrovanih  na  disperzivne  tokove,  predstavlja  jednu  od  ključnih promena na polju transporta ljudi i roba, kao i na polju komunikacija.   Po našem mišljenju, ocenjujući društveni značaj telegrafa, dovoljno je bilo reći  da je on u nekim sferama (odvajanje poruke od sredstva prenosa, standardizacija  vremena)  bio  revolucionaran  dok  je  u  drugim  postavio  zametke  novog  informacionog društva (u sferi poslovanja, novinarstva, feminizaciji kancelarijskog  rada).  Ipak,  za  običnog  čoveka,  posebno  u  sferi  komunikacija,  on  još  uvek  nije  označavao nikakvu revoluciju koja je imala direktne konsekvence po njegov život.  2.1.2 Telefon  Zasluge  za  izum  telefona  najčešće  se  pripisuju  Aleksandru  Grahamu  Belu  (Alexander Graham Bell). Međutim, kako nijedan veliki tehnološki pronalazak nije  lišen  kontroverzi,  tako  bi  i  u  ovom  slučaju  trebalo  prići  sa  dozom  opreza  ovom  podatku. Po svemu sudeći, da su se stvari samo malo drugačije odvijale istorija bi  kao izumitelja telefona zapamtila Elišu Greja (Elisha Gray), koji je istoga dana (14.  02.  1876)  kad  i  Bel,  ali  sa  nekoliko  sati  zakašnjenja,  podneo  zahtev  za  patent  nečega što je on nazvao „govorni telegraf“. Sa druge strane, Bel je podneo zahtev da  mu  se  odobri  patent  iz  „poboljšanja  telegrafa“  (Mercer,  2006:33;  Winston,  2003:30). Usledilo je parničenje koje će dobiti Bel, ali ta je pobeda ostala sporna do  današnjih  dana  (Brigs  i  Berg,  2006:201).24  Kao  pronalazače  koje  su  značajno  doprineli usavršavanju telefonskog aparata neposredno nakon Belovog i Grejevog  izuma  treba  svakako  pomenuti  Tomasa  Edisona  (Thomas  Edison)  i  Anotnija  Meućia  (Antonio Meucci).  Međutim,  ako  je možda  i  sporna  Belova  pronalazačka  originalnost  preduzetničkog  duha  mu  svakako  nije  manjkalo.  Upravo  je  on,  uz  nesebičnu finansijsku pomoć Tomasa Sandersa (Thomas Sanders) i svog budućeg  tasta Gardinera Hubarda  (Gardiner Hubbard),  odigrao ključnu ulogu u početnom  promovisanju telefona. U prvih nekoliko godina od dobijanja patentna njih trojica  intenzivno  promovišu  Belov  pronalazak,  da  bi  nakon  nezainteresovanosti  za  24 Mnogi  ističu  da  je  Grejev  patent  bio  tehnički  napredniji  od  Belovog  (Day  and McNeil,  2005:91;  McNeil,  2002:719, Winston,   2003:30), ali kako svojim slikovitim jezikom kaže Makluan: “No slava  je pripala Belu, a  njegovi suparnici postadoše fusnote“ (Makluan, 1971:331).  31 saradnju  Vestern  Juniona,  osnovali  sopstvenu  kompaniju  na  čijim  će  temeljima  ubrzo izrasti Američka kompanija za telegraf i telefon,25 i koja će držati monopol na  američkom  tržištu  narednih  stotinu  godina  (Mercer,  2006:39‐44;  Winston,  2003:45; Solymar, 1999:102).  Prva  telefonska  linija  je  postavljena  u  SAD  aprila  1877.  godine  kada  je  Čarls  Vilijams  (Charles Williams)  spojio  svoju  kuću u  Somervilu  sa  svojom  fabrikom u  Bostonu, što je dobar pokazatelj toga da je poput telegrafa i telefon u početnoj fazi  svoga  širenja  bio  čvrsto  vezan  za  svet  biznisa.  Recimo,  od  prvih  778  telefonskih  vlasnika  u Njujorku  veliki  broj  će  biti  upravo  berzanski  brokeri.  Ova  dominacija  biznis upotrebe telefona potrajaće narednih pedesetak godina, praktično do kraja  prvog svetskog rata (Winston, 2003:53; Mercer, 2006:80).  U Evropi je širenje upotrebe telefona išlo sporije nego u SAD, pa je tako 1902.  godine Tajms pisao da se u Britaniji nije shvatilo da telefon dotiče milione ljudi i da  je to, pre svega, aparat bogatih a da će ga ostali tek ponekad koristiti i to iz javnih  govornica  (Brigs  i  Berg,  2006:207).  Do  Prvog  svetskog  rata  evropske  zemlje  ubedljivo zaostaju za SAD, kada je reč o stopi penetracije telefonskih pretplatnika.  Recimo, broj telefonskih pretplatnika u SAD 1914. godine je bio oko šest puta veći  nego  u  Velikoj  Britaniji  ili  Nemačkoj  (Mercer,  2006:67).  Zanimljivo  je  da  su  do  Prvog svetskog rata u Evropi prednjačile skandinavske zemlje koje su takođe bile  lideri  i u usvajanju mobilnih telefona kao i Interneta čitav vek kasnije. Razloge za  ovu sklonost ka telekomunikacijama kod Skandinavaca bi možda trebalo  tražiti u  kombinaciji intenzivnog ekonomskog razvoja, tržišnoj deregulaciji i životnih uslova  na severu Evrope (Solymar, 1999:113).  Kada  je o Srbiji  reč, prva  telefonska  linija  je uspostavljena samo osam godina  posle prvog – Belovog  telefona, 14. marta 1883.  godine u Beogradu.26 Tri  godine  kasnije  je  na  postojećim  telegrafskim  linijama  uspostavljena  prva  međumesna  telefonska  linija  između  Beograda  i  Niša.27  Javni  telefonski  saobraćaj  u  Srbiji  se  25 American Telephone & Telegraph Company‐AT&T  26  Prvi  razgovor  obavljen  je  između  tadašnjeg  vojnog ministra  Teše Nikolića  iz  nekadašnje  kafane Tri  lista  duvana  (ugao ulica Bulevar Kralja Aleksandra  i Kneza Miloša)  i  inženjerskog kapetana Koste Radosavljevića  koji se nalazio u nekadašnjoj inženjerijskoj kasarni na Paliluli (današnji Rudarsko‐geološki fakultet).  27 Prvi telefonski razgovor na ovoj liniji  su obavili Kralj Milan i Milutin Garašanin.  32 uspostavlja 1892.  godine puštanjem u  rad prvih  telefonskih  centrala. Dve godine  kasnije  tadašnji  Ministar  narodne  privrede  donosi  raspis  o  otvaranju  telefonske  linije u celoj zemlji, a 1898. godine je izdato uputstvo za građenje telefonskih linija.  Od  1901.  godine  uspostavlja  se  javni  telefonski  saobraćaj  –  prve  telefonske  govornice  (kabine)  u Beogradu  i  tzv.  telefonske  stanice  (javni  telefon).  Do  1902.  godine u Srbiji su uspostavljene telefonske linije u dužini od 876 km sa ukupno 608  telefonskih  pretplatnika,  da  bi  se,  tri  godine  kasnije,  broj  pretplatnika  udvostručio.28  Nakon uspostavljanja prvih telefonskih linija u Americi  i Evropi, sledeći važan  korak  je  bio  dosegnuti  efikasnost  telegrafa  u  prenošenju  poruka  na  velike  udaljenosti. Do 1893. godine najduži telefonski vodovi su bili oni između Bostona i  Čikaga u dužini od 1200 milja, što je u narednih dvadesetak godina bila prostorna  granica  za  telefonsko povezivanje  (Mercer, 2006:63). Veliki napredak, na  samom  kraju XIX veka, ostvaren je zahvaljujući patentu jednog od najuglednijih naučnika  sa našeg podneblja Mihajla Pupina, koji je konstruisao čuvena pupinova kola, čija se  osnovna funkcija ogledala u pojačavanju telefonskog signala. Sam proces ugradnje  pupinovih kola u telefonske vodove u cilju njihovog maksimalnog produžavanja će,  zahvaljujući  našem  naučniku,  od  tada  nositi  naziv  pupinizacija.29  Nakon  ovog  pronalaska  dolazi  do  značajnog  produžavanja  telefonskih  vodova  da  bi  do  1911.  godine bila uspostavljena linija između Njujorka i Denvera u dužini od čitavih 4300  kilometara  (Solymar,  1999:124).    Sledeći  krupan  korak  koji  je  trebalo  ostvariti  odnosio se na uspostavljanje telefonske veze između Evrope i Amerike ali na to će  se, kad je reč o kablovskoj vezi, morati pričekati sve do 1956. godine.30      28 Za više detalja  o  istorijskom razvoju  telefona u  Srbiji  pogledati  sajt  pošte Srbije,  na  sledećoj web adresi:   http://www.posta.rs/struktura/lat/o‐nama/hronologija.asp  29 http://www.statemaster.com/encyclopedia/Pupinization  30  Iako  zvuči  pomalo  začuđujuće  činjenica  je  da  su  Evropa  i  Amerika  prvo  bile  povezane  bežičnom  telefonskom  vezom  (putem  radio  talasa)  tako  da  je  prekoatlantska  komercijalna  upotreba  telefona  uspostavljena još 1927. godine između Njujorka i Londona, www.corp.att.com/attlabs/reputation/timeline/  33 Društveni značaj telefona  Za razliku od telegrafa, može se reći da  je telefon na mala vrata ušao u živote  ljudi  kao,  da  se  poslužimo  Maklunaovim  jezikom:  „neodoljivi  uljez  u  vremenu  i  prostoru…“ (Makluan, 1971:333). U doba njegovog patentiranja telegraf je uveliko  širio  svoju  ulogu  tako  da  isprva  nije  bilo  sasvim  jasno  kakva  će  biti  namena  telefona.  Čak  je  i  njegov,  zvanični,  izumitelj  Bel  prvobitno  očekivao da  će  telefon  služiti kao svojevrstan aparat za emitovanja snimljenog materijala koje bi kasnije  potpao u domen radija sa servisima poput muzike na dugme (Patnam, 2008:219).  To  je  delom  posledica  toga  što  je  pronalazak  telefona,  u  stvari,  bio  uzgredan  događaj  u  krupnijem  naporu  Bela  seniora  i  Bela  juniora,  koji  su  se  posebno  zanimali  za  pomoć  gluvim  osobama,  da  naprave  „vidljivi  govor“,  odnosno  univerzalni  jezik razumljiv svim  ljudima sveta.  (Makluan, 1971:330). U godinama  nakon  patentiranja,  zahvaljujući  Belovom  preduzetničkom  duhu,  telefon  je  naširoko reklamiran kroz različite prezentacije, predavanja  i  sajmove. U njegovoj  popularizaciji nije se prezalo ni od najprizemnije vrste reklama gde su novoj  i do  tada  nepoznatoj  spravi  davane  čudesne  moći  kojima  čak  ni  nebo  nije  granica.31  Pored ovog  tipa, bilo  je  štampano  još niz drugih propagandnih materijala koji  su  ukazivali  na  veliku  praktičnost  telefona  i  davali  uputstva  kako  pozvati  doktora,  policiju, vatrogasce,  itd. Trebalo  je da prođe pedesetak godina da bi  se promenio  opšti  stav  da  je  prva  i  osnovna  namena  telefona  poslovna  a  tek,  daleko  iza  toga  praktična u smislu dobijanja osnovnih informacija o važnim događajima, vremenu,  sportskim  rezultatima,  upozorenjima  različitog  karaktera.  Sve  do  tada,  ali  i  dugo  31 Da nebo kao granica nije bila samo zgodno sročena metafora pokazuje serija propagandnih razglednica iz  tog doba koje je izdala Belova kompanija i na kojima se, između ostalog, prikazuje jedna devojčica setnog lica  kako  stojeći  na  stolici  razgovara  putem  zidnog  telefona  sa,  ni  manje  ni  više,  nego  nebom.  Na  jednoj  od  razglednica, nazvanoj «Molim vas gospođice, možete li me spojiti sa nebom» nalazi se sledeći tekst: «Molim vas  gospođice,  da  li  biste  mogli  da  me  spojite  sa  nebom,  jer  je  moja  mama  tamo,  naći  ćete  je  sa  anđelima  na  zlatnom stepeniku; Biće joj drago da sam ja ta koja govori, koja je zove, hoćete li molim vas. Jer ja puno želim  da joj kažem kako smo usamljeni ovde» (Levinson, 2004:2).   34 nakon toga, upotreba telefona u socijabilne svrhe se često smatrala nekorisnom ili  štetnom(Mercer, 2006:68; Fischer, 1992:78).32   Već u prvim godinama nakon izuma telefona, štampa je bila posebno podozriva  prema  ovoj  napravi  smatrajući  da  bi  ona  mogla  da  joj  oduzme  primat  javnog  glasila.  Pa  tako,  njujorški  list  Daily  Graphic  od  15.3.1877.  godine,  na  naslovnoj  strani kroz karikaturu unezverenog čoveka koji stoji pred mikrofonom u studiju i  strastveno  drži  govor,  donosi  naslov:  „Užasi  telefona‐besednika  budućnosti“  (Makluan,  1971:331).  Takođe,  bile  su  vrlo popularne  aluzije  na  samu  reč  telefon  (phone) kroz njeno dovođenje u vezu sa rečju lažan (phony). Pa tako, godine 1904.  njujorški  list  Evening  telegram  u  ovom  duhu  piše  o  telefonu.  „Reč  phony  podrazumeva  da  ono  što  se  sa  njome  označava  nema  ništa  više  osnova  od  telefonskog razgovora s kakvim izmišljenim prijateljem“ (Makluan, 1971:326).33 U  Evropi  je  javnost  takođe  bila  podozriva  prema  telefonu,  pa  je  tako  poznata  francuska  spisateljica,  koja  je  živela  na  prelazu  XIX  i  XX  veka,  Kolet  (Sidonie‐ Gabrielle  Colette)  smatrala  da  je  telefon  podesan  samo  za  poslovne  muškarce  i  žene  sumnjivog  morala  (Solymar,  1999:165).  Posebno  je  zanimljiv  primer  koji  nalazimo 1926. godine gde su na jednom od sastanka Vitezova Kolumbovog odbora  za  obrazovanje  odraslih,34  u  okviru  diskusije  na  temu  „da  li  savremeni  izumi  pomažu ili kvare karakter i zdravlje“ postavljena, između ostalih i sledeća pitanja:  „da  li  telefon  čini  ljude aktivnijim  ili  lenjijim“  i  „da  li  telefon  razbija kućni  život  i  staru  praksu  posećivanja  prijatelja“  (Fischer,  1992:1).  Tek  negde  nakon  Prvog  svetskog  rata  počinje  da  sazreva  svest  o  upotrebi  telefona  i  u  svrhu  održavanja  interpersonalnih odnosa što prepoznaju i telefonske kompanije koji sve više svoju  32 Godine 1909. jedan lokalni telefonski operater iz Sijetla slušajući brojne telefonske razgovore pretplatnika,  utvrdio    je da 30% razgovora otpada na „tračarenje”, 20% na naručivanje namirnica i posao uopšte, 20% na  razgovore sa svojim firmama i 15% na pozive na društvena događanja. Ovaj operater je smatrao da tračarenje  putem  telefona predstavlja njegovu zloupotrebu  te da bi  više pažnje  trebalo posvetiti  edukaciji  pretplatnika  kako bi koristili telefon u njegove nameravane, dakle poslovne i praktične svrhe (Fischer, 1992:79).   33 Ne podseća li ovo na brojne karikature iz vremena nastanka Interneta, a mnoge od njih su i danas prisutne,  gde  se obično  sa dve  strane kompjuterskih ekrana prikazuju osobe koje se  lažno predstavljaju  jedna drugoj  ulepšavajući svoj izgled do apsurda. Klasičan primer ovoga je nadaleko poznata karikatura na kojoj je prikazan  pas koji sedi ispred računara sa tekstom: „Super je što na Internetu niko ne zna da si pas“ (Gidens, 2005:474)  34 Knights of Columbus Adult Education Committee  35 kampanju  za  upotrebu  telefona  skreću  u  ovome  pravcu  (Mercer  2006:80).  Međutim, ono što je evidentno je da iako su tehnički i ekonomski uslovi postojali i  pre  toga,  broj  pretplatnika  se  naglo  povećava  tek  nakon  Drugog  svetskog  rata  (Brigs i Berg, 2006:210). Po tako, kada je reč o SAD, u periodu između 1945. i 1998.  lokalni    pozivi  po  glavi  stanovnika  porasli  su  sa  304  na  2023  godišnje,  dok  su  godišnji pozivi na međumesnom novu porasli sa 13 na 353 (Patnam, 2008:219).   Ocenjujući  uticaj  telefona  kao  interpersonalnog medija  na  razvoj  savremenog  društva u prvoj polovini XX veka, Fišer (Fischer, 1997:114) iznosi stav da je telefon  imao skroman efekat kada je reč o društvenim odnosima. Na osnovu svoje studije i  istraživanja koja je obavio, on zaključuje da je širenje upotrebe telefona omogućilo  da  ljudi  a  posebno  žene,  bolje  organizuju  svoje  društvene  odnose,  da  češće  međusobno komuniciraju i možda da uspeju da održe veze na daljinu, ali da sve to  zajedno  nije  predstavljalo  nikakvu  revolucionarnu  promenu.  On  je  posebno  skeptičan prema telefonu kao sredstvu za ostvarivanje novih društvenih kontakata  već  smatra  da  je  širenje  telefona  u  vezi  sa  trendom  sve  veće  privatizacije  društvenog života:  „Pod privatizmom, ne mislim na povlačenje u nuklearnu porodicu ... već mislim  na vrednovanje i učestvovanje u privatnim društvenim svetovima nasuprot većoj,  javnoj  zajednici.  Suburbanizacija  je  verovatno  doprinela  privatizmu  kroz  promovisanje geografski izolovanijih i kulturno homogenijih zajednica. Automobil  je,  slično,  verovatno  igrao ulogu,  ne  samo  indirektno  kroz  suburbanizaciju  već    i  direktno  omogućavajući  privatnija  putovanja,  privatniju  rekreaciju...i  češće  posećivanje  rodbine  i  prijatelja.  Na  nekoliko  načina  telefon  je  takođe  mogao  potpomoći  ovaj  trend.  Kada  je  reč  o  praktičnim  stvarima,  kućni  telefon  je  pretplatnicima omogućio sprovođenje aktivnosti iz privatnosti svojih domova koje  su  ranije  bile  javne  kao  što  su:  pozivanje  doktora,  naručivanje  alkohola  ili  udvaranje.  Dozvolio  je  ljudima,  posebno  ženama,  da  se  mnogo  intenzivnije  angažuju u organizacijama. Kućni telefon je pretplatnicima dopustio da održavaju  češće  kontakte  sa  rođacima  i  prijateljima,  kroz  kratko  ćaskanje, možda  nekoliko  puta nedeljno umesto u dužem razgovoru  jednom nedeljno…Na kraju, u mnogim  okolnostima, konverzacija putem telefona  je privatnija nego konverzacija  licem u  lice. Na ove načine, upotreba telefona  je možda doprinela razvoju  još  izdeljenijeg  društva u prvoj polovini XX veka, društva u kome su ljudi bili aktivniji u njihovim  skučenim svetovima nego u širim, javnim okvirima (Fischer, 1992:265‐6).  Patnam  (2008:222)  je  takođe mišljenja  da  telefon,  iako  je možda  neutralisao  neke pokidane  veze,  nije  bio  u  funkciji  stvaranja  novih  društvenih  veza,  što  je  u  skladu i sa našim shvatanjem o transmisionoj i prokreativnoj funkciji medija koju  ćemo  izložiti  u  narednom  poglavlju.  U  najkraćem,  telefon  predstavlja  tipično  36 transmisiono  komunikaciono  sredstvo  koje  podrazumeva  prethodno  poznavanje  subjekata  komunikacije.  Budući  da  telefon  za  razliku  od  Interneta,  nema  prokreativnu funkciju, uspostavljanje novih društvenih odnosa je, izuzev slučajnih  pokušaja, praktično neostvarivo. Francuski sociolozi Gurnje (Chantal de Gournay) i  Smoreda (Zbigniew Smoreda) na osnovu svojih i drugih istraživanja zaključuju da  je upotreba telefona mnogo više okrenuta srodnicima i osobama koje žive u blizini,  nego  što  služi  kao  sredstvo  za  održavanje  društvenih  odnosa  na  daljinu  sa  prijateljima ili poznanicima. Oni zaključuju da:   „Daleko od toga da potvrđuje tendenciju ka „globalizaciji“ ili „delokalizaciji“, što  je  slučaj  sa  ekonomskom  sferom,  svrha  telefona  (a  posebno  mobilnih)  u  sferi  društvenosti van familije je prvenstveno da se organizuju blizinski položaji koji su  pre  toga  bili  organizovani  putem urbanih  ili  lokalnih mehanizama  (Gournay  and  Smoreda, 2003:58).   Kada  je  reč  o  funkciji  telefona  kao  interpersonalnog  medija  Dimik,  Sikand  i  Patrson  (Dimmick,  Sikand  and  Patterson,  1994),  na  osnovu  sprovedenih  istraživanja,  zaključuju  da  upotreba  telefona  ima  tri  osnovne  funkcije: društvenu,  instrumentalnu  i  uveravajuću.  Dok  društvena  i  instrumentalna  upotreba  telefona  predstavljaju standardne elemente interakcionog procesa, koji  je karakterističan i  za  druge  interpersonalne medije,  uveravajuća  funkcija  je  tipična  samo  za  telefon  (Dimmick, Sikand and Patterson, 1994:659).35 Slično ovome, sintetizujući nekoliko  istraživanja,  Likop  (Licoppe,  2003)  zaključuje  da  upotreba  telefona  ima  dva  osnovna  obrasca,  komunikativni  i  konektujući.  Za  komunikativni  obrazac  su  karakteristični dugi telefonski razgovori kod kojih  je dužina razgovora pokazatelj  međusobnog uvažavanja  osoba  koje  su  uključene u  interakciju.  Što  su učesnici  u  interakciji  fizički  udaljeniji  ovaj  obrazac  postaje  izraženiji.  Drugi,  konektujući  obrazac, se sastoji od velikog broja kratkih razgovora čija učestalost  i kontinuitet  toka ukazuju na snagu uzajamne veze komunikatora. Ovde akcenat nije  toliko na  samom  sadržaju  koliko  na  učestalosti  interakcije  koja  treba  da  obezbedi  osećaj  konstantne povezanosti učesnika interakcionog procesa.  Sumirajući  zapažanje  pomenutih  autora  možemo  zaključiti  da  je  telefon  bio  prvo  tehnološko  sredstvo za  interpersonalnu  interakciju masovnog karaktera  čiji  35 Uveravajuća  funkcija  telefona ogleda se u njegovoj upotrebi u cilju potvrđivanja na daljinu da su rođaci  i  prijatelji dobro, kao i u mogućnosti da se pribavi pomoć u slučaju nužde.  37 se  značaj  ogleda,  pre  svega,  u  održavanju  postojećih  a  ne  uspostavljanju  novih  društvenih  odnosa.  Telefon  je  svakako  olakšao  komunikaciju  čineći  da  se  personalne mreže  lakše  održavaju  na  daljinu. Međutim,  čini  se  da  je  telefon  kao  interpersonalni medij  bio  i  još uvek  jeste,  upotrebljiviji  za održavanje  jakih nego  slabih  veza,  budući  da  je  njegova  osnovna  karakteristika  sukcesivnost  a  ne  multilateralnost  interakcionog procesa.  Tek  sa  razvojem  interpersonalnih medija  koji omogućavaju vođenje i kontrolu multilateralne interakcije (poput sms‐a ili e‐ maila) postaje moguće njihovo efikasno korišćenje u cilju održavanja ne samo jakih  već  i  slabih  veza,  a  samim  tim  efikasno  korišćenje  u  cilju  održavanja  širokih  personalnih mreža.  2.1.3 Bežične komunikacije­od bežičnog telegrafa do mobilnog telefona  Verovatno  će  za  one  koji  slabije  poznaju  razvoj  telekomunikacija  začuđujuće  zvučati podatak da je i bežični prenos signala izum koji pripada XIX veku, doduše  njegovim poslednjim godinama,  ali  opet,  smešta  se verovatno daleko  ranije nego  što  bi mnogi  predstavnici  savremene mobilne  generacije mogli  i  da  pretpostave.  Zahvaljujući  bežičnom  prenosu  poruka  Amerika  i  Evropa  su  bile  povezane  telefonskim  saobraćajem  mnogo  pre  nego  što  su  fizički  spojene  1956.  godine  kablom preko Atlantika.  Kako danas stvari stoje, vrlo je izvesno da žična govorna  komunikacija bude samo kratka među‐faza u razvoju telekomunikacija, koja će se  izvesno  okončati  u  bežičnoj  povezanosti  njenih  korisnika.  U  nastavku  ovog  dela  kratko  ćemo  posvetiti  pažnju  razvoju  i  društvenim  posledicama  prve  bežične  tehnologije‐bežičnog telegrafa da bi se zadržali na danas sve aktuelnijem predmetu  naučnog interesa, savremenim mobilnim sredstvima komunikacije.  2.1.3.1 Bežični telegraf  Kao što se videlo iz prikaza istorije telegrafa i telefona, borba oko priznavanja  prvenstva za ove velike izume bila je žestoka i često nepravedna. Ali verovatno ni  jedna  od  već  pomenutih  nepravdi  nije  tako  flagrantna  kao  ona  koja  je  učinjena  tvorcu  bežičnog  prenosa  poruka,  našem  velikom  naučniku  Nikoli  Tesli.  Većina  enciklopedija  i  popularne  literature  koja  opisuje  pronalazak  bežične  telegrafije,  38 odnosno iz njega proisteklog izuma radija, kao tvorca ovog značajnog izuma pamti  Italijana  Markonija  (Guglielmo  Marconi).36  Budući  da  ovo  nije  mesto  na  kome  možemo  voditi  složenu  raspravu  na  ovu  temu,  iskoristićemo  ovu  priliku  da  ukažemo samo na dve osnovne činjenice koje sa punim pravom daju Tesli pravo na  prvenstvo ovog izuma. Tesla je prvi, 1900. godine patentirao radio u SAD (Cheney,  2003:227),  što  je  nakon  toga Markoni  bezuspešno  pokušavao  da  uradi  nekoliko  puta da bi  ipak na kraju uspeo u  tom naumu 1904. godine.  I drugo, nakon što  je  posle dugog sudskog spora patent za radio ipak pripao Markoniju, nepravda prema  Tesli je ispravljena 1943. godine kad je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država  izmijenio  prvobitno  utvrđeno  Markonijevo  prvenstvo  te  presudio  da  je  Nikola  Tesla  svojim  osnovnim  patentima  vezanim  za  radio  preduhitrio  sve  ostale  konkurente (Cheney, 2003:248, Lomas, 2006:152). Ono što je Markonija proslavilo  i  stavilo  ga  ispred  Tesle  nije  bila  njegova  genijalnost  već,  poput  Bela,  njegov  preduzetnički duh baziran na agresivnom marketingu. U vreme kada  je Tesla već  uveliko  demonstrirao  upotrebu  radio  talasa  za  prenos  poruka  na  daljinu  ili  upravljanje  udaljenim objektima, Markoni  je  1901.  godine  napravio  senzaciju  od  toga  što  je  uspeo  da  preko  Atlantika  pošalje  tri  tačke  koje  su  prevedene  Morzeovom azbukom označavale slovo „S“ (Solymar, 1999:145). Mediji, koji su u to  vreme  već  bili  pomalo  zasićeni  sa  za  to  vreme  suviše  apstraktnim  Teslinim  idejama,  su Markonijev  poduhvat  okarakterisali  kao  senzaciju.  Zahvaljujući  slavi  koju  je  stekao  izumom  bežičnog  telegrafa Markoni  pravi  sopstvenu  kompaniju37  postajući jedan od najmoćnijih ljudi sveta na polju telekomunikacija toga doba. Sa  druge  strane,  Tesla,  koji  je  već  nekoliko  godina  ranije  demonstrirao  osnovne  principe radija (Lomas, 2006:98),  imao je daleko veće planove koje je on nazivao  Svetski  sistem  koji  se  zasnivao  na  globalnoj  bežičnoj  komunikaciji  i  bežičnom  prenosu  električne  energije.  Komponente  svetskog  sistema  su  za  to  doba  bile  nezamislive, ali gotovo je neverovatno da su se sva njegova predviđanja ostvarila i  36  Na  primer,  Huurdeman,  2003:207;  Winston,  1998:70;  Enciklopedija  Britanika,  http://www.britannica.com/EBchecked/topic/364287/ Guglielmo‐Marconi  37 Marconi’s Wireless Telegraph Co. Ltd.  39 da je njihov najveći deo integrisan u globalni komunikacioni sistem, poznatiji pod  nazivom Internet.38   Značaj  bežičnog  prenosa  poruka  je  za  svet  na  početku  XX  veka  bio  ogroman.  Prostor  je  još  jednom  ali  ovoga  puta  i  zauvek  bio  pokoren  od  strane  bežične  telekomunikacione  tehnologije,  omogućavajući  povezivanje  do  tada  nepovezanih  delova sveta. Za razliku od klasičnog telegrafa, sada više nije bilo neophodno krčiti  puteve  za  žice  ili  ih  polagati  u  mora  i  okeane.  Poput  neraskidive  veze  između  železnice  i  žičnog  telegrafa, bežični  telegraf postaje ključan u vodnom saobraćaju  omogućavajući  brodovima  komunikaciju  sa  kopnom.  Pored  toga,  zbog  svoje  mobilnosti  bežični  telegraf  je  imao  veliku  primenu  u  vojsci  posebno  u  periodu  ratnih  zbivanja.  Zahvaljujući  radio  talasima  uskoro  je  bilo  moguće  uspostaviti  stalnu telefonsku vezu između Evrope i Amerike (1927. godine) tridesetak godina  pre nego što će se to uraditi putem kablovskog sistema. I kao najvažnije, dolazi do  rađanja  prvog  elektronskog  medija‐radija  i  začetka  fenomena  masovne  komunikacije i masovnog društva. Međutim slično fiksnom, ni bežični telegraf nije  imao  preveliki  uticaj  na  interpersonalne  odnose,  pa  je  u  tom  smislu  on  za  nas  daleko  značajniji  kao  preteča  bežičnih  komunikacija  čije  će  razvoj  voditi  ka  nastanku bežičnog, odnosno mobilnog telefona.  2.1.3.2 Mobilni telefoni    Budući  da  je  sva  naša  pažnja  u  ovoj  disertaciji  usmerena  na  proučavanje  društvenih  posledica  upotrebe  Interneta,  nismo  u  mogućnosti  da  se  detaljnije  38  Ako  ova  tvrdnja  zvuči  pomalo  preteranom  ili  pristrasnom možda  će  Tesline  reči  razuveriti  skeptičnog  čitaoca. Na sastanku na koji  je Teslu pozvao jedan od najmoćnijih industrijalaca SAD toga doba,  J. P. Morgan,  Tesla  je:  „izložio  radikalnu  viziju  svega  što  bi  njegov  Svetski  sistem  dao  ljudskom  rodu,  navodeći  dvanaest  glavnih univerzalnih olakšica koje bi bile dostupne čoveku ukoliko bi spojili sve svetske telegrafske urede. Taj  projekat  spajanja  omogućio  bi  sigurnost  i  tajnost  usluge  slanja  vladinih  poruka;  dao  mogućnost  korisniku  telefona da razgovara sa drugom osobom; pružio svetskim novinama uslugu prenosa vesti; ponudio privatnim  licima  priliku  da  brzo  i  sigurno  razmenjuju  lične  poruke;  povezao  sve  berze;  prenosio  muziku  bilo  kuda;  ponudio  svetski  automatski  sistem  podešavanja  satova  sa  astronomskom  tačnošću;  omogućio  prenos  otkucanog  ili  rukom  pisanog  teksta  ili  čekova;  osigurao  sastav  navigacije  koji  bi  pokazivao  svakom  navigacijskom stručnjaku tačan položaj broda u bilo kom trenutku; dao mogućnost slanja štampanih poruka u  bilo koje mesto na kopnu i moru; omogućio reprodukciju fotografija i crteža bežičnim putem; i osigurao prenos  električne energije u bilo koji deo sveta“ (Lomas, 2006:122, slično i u Chaney, 2003:223).  40 bavimo ocenom društvenih posledica  razvoja  savremenih bežičnih komunikacija.  Ipak, na narednim stranama pokušaćemo ukratko da pokažemo zašto su društvene  studije koje se bave efektima mobilnih komunikacija danas u ekspanziji gotovo u  istoj meri u kakvoj su bile kada je nastajao Internet. Dva su osnovna razloga za to.  Prvo,  mobilne  komunikacije  jednom  zauvek  dovode  do  raskidanja  veze  između  mesta  komunikacije  i  samog  procesa  komunikacije.  Drugo,  kroz  pretvaranje  mobilnog telefona u mini personalni računar (tzv. pametni telefoni) koji ima stalan  pristup Internetu dolazi do hibridizacije ovih tehnologija čime Internet prestaje da  bude vezan za fizičko mesto komunikacije.   Počeci  mobilne  telefonije  sežu  do  40‐tih  XX  veka  kada  se  u  Belovim  laboratorijama eksperimentiše sa prvim vidovima mobilne telefonije (Huurdeman,  2003:519;  Lacohee  et  al.,  2003:204).  U  narednim  decenijama  upotreba mobilnih  telefona se vezuje za automobile pa se i odašiljači postavljaju duž auto‐puteva, pre  svega u  SAD. Prvi komercijalni  sistem mobilne  telefonije počinje  sa  radom 1979.  godine u Tokiju (Huurademan, 2003:520, Lacohee et al., 2003:204), a tokom 80‐tih  godina  XX  veka  dolazi  do  komercijalizacije  mobilne  telefonije  i  u  SAD,  Velikoj  Britanji  kao  i  skandinavskim  zemljama  (Solymar,  1999:245;  Lacohee  et  al.,  2003:204).  Prva  generacija  mobilnih  komunikacija,  bazirana  na  analognoj  tehnologiji, podrazumevala je samo prenos govora39 a mobilni telefoni su mogli da  funkcionišu samo u okviru nacionalnog sistema mobilnih komunikacija. Kako je u  nadolazećim godinama broj pretplatnika višestruko nadmašio tržišna predviđanja  analogni sistem nije više bio u stanju da odgovori tako velikom broju korisnika, što  dovodi  do  njegove  zamene  digitalnim  sistemom  prenosa  signala.  Ovako  unapređena  tehnologija  prenosa  signala  stvorila  je  tehničke  preduslove  za  uspostavljanje  regionalnih  sistema  mobilnih  komunikacija,  odnosno  upotrebu  jednog  aparata u  okviru  više  različitih država,  da bi  1991.  godine bili  ispunjeni  i  regulatorni  preduslovi  komercijalizacijom  evropskog  standarda  za  mobilne  komunikacije  –  GSM  (Global  System  for  Mobile  Communications).  Ovi  sistemi  predstavljaju drugu generaciju mobilnih komunikacija. Njihova karakteristika  je  i  proširivanje  asortimana mobilnih  servisa.  Pored  prenosa  govora mobilni  sistemi  39 Analogni sistemi prenosa  41 druge  generacije  podržavaju  i  nove  vrste  usluga  (SMS40,  MMS41,  pristup  Internetu42,  kompatibilnost  sa  drugim  sistemima43,  itd).  Komercijalna  upotreba  sistema  treće  generacije  je  započela  2001.  godine,  uvođenjem  sistema  UMTS.44  Osnovna  unapređenja  ovog  sistema  se  odnose  na  globalnu  kompatibilnost  sistema45 i prenos podataka.46   Ono  što  nas  na  ovom  mestu  više  interesuje  od  istorijskog  razvoja  mobilne  telefonije jesu uzroci i posledice eksplozivnog širenja njegove upotrebe budući da  je  broj  pretplatnika  od  početnih  10  miliona  početkom  90‐tih  godina  XX  veka  (Huurdeman,  2003:524)  za  dvadeset  godina  došao  do  cifre  od  šest  milijardi  pretplatnika.47   Pre  svega,  u  skladu  sa  našom  tezom  o  značaju  društvene  konstrukcije  tehnologije,  nudimo  pretpostavku  da  do  ekspanzije  upotrebe  mobilnih  telefona  praktično dolazi usled zahuktavanja globalizacijskih procesa s kraja 80‐tih i 90‐tih  godina  XX  veka.48  Ekonomija  koja  se  sve  više  premešta  u  globalne  tokove  poslovanja  (Castells,  2000),  pad  Berlinskog  zida,  ujedinjenje  Evrope,  smanjenje  cene putovanja su samo neki od faktora koji dovode do nikad veće mobilnosti ljudi,  40 Short Message Service (Usluga kratkih poruka)  41 Multimedia Message Service (Usluga multimedijalnih poruka)  42 putem WAP‐a ‐ Wireless Aplication Protocol (Protokol bežične aplikacije)  43 ISDN – Integraed Services Digital Network (Integrisane usluge digitalne mreže)  44 Universal Mobile Telecommunication Service (Univerzalna usluga mobilnih telekomunikacija)  45 Mobilni telefoni treće generacije se mogu koristiti bilo gde u svetu  46 GPRS General Pocket Radio Service (Opšta paketska komutacija podataka)  47 Prema podacima „Međunarodne telekomunikacione unije“ (ITU) do kraja 2011. godine u svetu je bilo blizu  6 milijardi pretplatnika mobilnih  telefona,  što predstavlja 87% ukupne  svetske populacije. Naravno,  stvarni  broj  korisnika  je  manji  od  registrovanog  broja  pretplatnika  ali  to  svakako  ne  umanjuje  značaj  ovih  brojki,  posebno ako se recimo ima u vidu da je globalno učešće korisnika Interneta u ukupnoj populaciji 35%. Prema  podacima  iz  2010.  godine  u  svetu  se  u  svakoj  sekundi  pošalje  čak  200  000  SMS  poruka.  Za  više  detalja  pogledati  izveštaj  ITU  na  sledećoj  web  adresi:  http://www.itu.int/ITU‐ D/ict/facts/2011/material/ICTFactsFigures2011.pdf   48 Mi ovde ne ulazimo u raspravu o tome kada počinje proces globalizacije već se nadovezujemo na shvatanja  onih koji smatraju da se nakon pada Berlinskog zida otvara nova era globalnog povezivanja (Gidens, 2005:56‐ 63). Za detaljniju raspravu o počecima globalizacije videti u Vuletić (2006:119‐138).  42 na  kraju XX  veka.49 U  okolnostima  sve  izraženije mobilnosti,  prvo  kod poslovnih  ljudi  a  zatim  i  kod  mnogih  drugih,  intenzivira  se  potreba  za  sredstvima  komunikacije koja će biti u stanju da ih povežu i kada se nalaze van svojih domova  ili radnih mesta. Naravno, u dubljoj temporalnoj ravni, može se pretpostaviti da je  razvoj  mobilnih  sredstava  komunikacije  takođe  i  proizvod  individualizacijskih  procesa druge polovine XX veka, budući da se jedna od glavnih društvenih funkcija  mobilnih telefona ogleda u održavanju personalnih društvenih mreža, o kojima će  biti  više  reči  u  drugom  delu  ovog  poglavlja  (Ling,  2004:151,  Castells  et  al.,2004:240).50  Društvene posledice upotrebe mobilnih telefona  Sasvim  je  izvesno  da  će  u  narednim  godinama,  slično  ranom  periodu  proučavanja  društvenih  posledica  upotrebe  Interneta,  početi  da  niču  sociološke  teorije  mobilnih  telefona.  Jedna  od  pionirskih  je  Gezerova  (Geser,  2005:236)  teorija  u  kojoj  se  ističe  da,  gledano  iz  široke  evolucione  perspektive,  značaj  mobilnih  telefona  leži  u  efektu  oslobađanja  komunikacije  od  ograničenja  fizičke  udaljenosti i prostorne nepokretnosti. Druga važna uloga mobilnih telefona ogleda  se  u  prevazilaženja  digitalnog  jaza  između  razvijenih  i  nerazvijenih  zemalja.  Za  razliku od drugih, daleko skupljih tehnologija, mobilna telefonija se daleko brže širi  među stanovništvom nerazvijenih zemalja. Budući da se mobilni telefoni praktično  integrišu sa Internetom, posledice ovakvih događaja su daleko značajnije od puke  upotrebe  mobilnih  telefona  i  ogledaju  se  pre  svega  u  mogućnosti  hvatanja  priključka  sa  umreženom,  digitalizovanom,  polovinom  sveta.51  Gezer  smatra  da  49  O  mobilnosti  će  više  reči  biti  u  nastavku  ovog  poglavlja  (odeljak,2.2.1.2)  kada  ćemo  izneti  i  statističke  podatke u cilju potkrepljivanja ove tvrdnje.  50 Praktično, adresar svakog mobilnog telefona odražava personalnu društvenu mrežu njenog vlasnika, dok je  recimo slanje rođendanske sms poruke akt u funkciji održanja velikog broja latentnih veza.  51 Kastels smatra da je u savremenom, umreženom društvu, na snazi osnovna strukturna podela na one koji  su umreženi i one koji to nisu, što predstavlja temeljnu granicu između šansi za razvoj ili trajnog tavorenja u  bespućima van‐mrežnog prostora (Castells, 2000). Mi smo malopre već naveli podatak da broj registrovanih  pretplatnika mobilne telefonije u svetu obuhvata blizu 90% celokupne svetske populacije. Iako ovaj procenat  zasigurno  ne  znači  da  isto  toliko  ljudi  koristi mobilne  telefone,  njihov  broj  je  svakako  neuporedivo  veći  od  43 sociološka  teorija mobilnih  telefona, umesto na posledice njihove upotrebe  treba  da  se  usmeri  u  sferu  njihovih  implikacija,  odnosno  specifičnih  funkcionalnih  kapaciteta da se održe ili spreče različiti modeli društvenog ponašanja, interakcija i  odnosa  i  da  se  kreiraju  novi  uslovi  pod  kojima  društveni  sistemi  treba  da  funkcionišu (Geser, 2005:237).  Imajući ovo u vidu,  implikacije upotrebe mobilnih  telefona mogu se, po Gezeru, pratiti na individualnom nivou (izdizanje iz lokalnog  konteksta, reintegrativna funkcija) na mikro nivou (razvoj „nomadske intimnosti“ i  „nomadske društvene participacije“), mezo nivou (decentralizacija i bilateralizacija  intrasistemskih  komunikacija,  sužavanje  sfere  autonomnog  individualnog  odlučivanja)  i  makro  nivou  (deregulacija  intersistemskih  granica  i  prelaz  sa  društvenih sistema baziranih na lokaciji na društvene sisteme bazirane na osobi).  Kastels  i  saradnici,  na  osnovu  empirijskih  rezultata  velikog  istraživanja  upotrebe mobilnih telefona na tri kontinenta (SAD, Evropa i Azija), zaključuju da se  može govoriti o deset ključnih aspekata upotrebe mobilnih telefona (Castells et al.,  2004:239‐249):  1. Autonomija  ‐  subjekt  komunikacionog  procesa  značajno  povećava  svoju  autonomiju  (prostornu,  vremensku,  društveno‐kulturnu)  koristeći  bežične  komunikacione  sisteme.  Ključna  stavka  je  da  subjekt  komunikacije  povećava  kontrolu nad komunikacionim procesom;  2. Mreže  izbora  ‐  mobilne  komunikacije  u  velikoj  meri  povećavaju  šanse,  mogućnosti i domašaj interpersonalnih odnosa;   3. Trenutne  zajednice  prakse  ‐  spontani  nastanak  zajednica  prakse  na  osnovu  inicijative da se nešto radi zajedno i odgovora od strane onih koji iskazuju volju  za  podelu  neke  prakse  (recimo  akcije  okupljene  oko  nekog  šireg  društveno‐ političkog pitanja);  4. Zamagljivanje  društvenog  konteksta  individualnih  praksi  ‐  bežične  komunikacije netranscendiraju prostor i vreme, već ih pre zamagljuju. Prostor i  vreme  se,  u  ovom  slučaju  ne  ukidaju,  već  se  određuju  od  strane  učesnika  u  procesu  komunikacije,  pre  svega  inicijatora  komunikacije.  Ali,  pored  broja korisnika Interneta  (2 milijarde 2011. godine). Ovi podaci svakako govori u prilog Gezerovoj tezi i to je  samo jedan od razloga zašto na mobilne telefone ne treba gledati samo kao puke sprave za razgovor na daljinu.   44 vremensko‐prostornog  dolazi  i  do  organizacionog  kao  i  do  zamućivanja  društvenih  praksi,  recimo  u  slučajevima  simultanog  korišćenja  mobilnih  naprava  u  različite  svrhe  ili  kroz  razgovore  sa  porodicom,  kolegama  i  prijateljima koji se odvijaju na aerodromima ili stanicama;  5. Pristup  bežičnim  mrežama  kao  izvor  personalnih  vrednosti  ‐  pristup  mreži,  mogućnost  stalne  komunikacije  i  uključenost  u mrežu postaje  vrednost  sama  po sebi, posebno za mlade i zaposlene ljude;  6. Korisnici su proizvođači sadržaja i usluga ‐ drugim rečima korisnici adaptiraju  tehnologiju u skladu sa svojim potrebama;  7. Konzumerizam, moda, instrumentalnost i značenje ‐ iako se često na upotrebu  mobilnih  telefona  gleda  kao  na  proizvod  konzumerizma  koji  je  podstaknut  modom,  istraživanja  pokazuju  da  kad  se  upotreba  mobilnih  telefona  jednom  raširi  u  populaciji  ovo  prestaju  da  budu  ključni  faktori  za  upotrebu mobilnih  telefona.  Instrumentalnost  igra  značajnu  ulogu  u  širenju  upotrebe  mobilnih  telefona  bilo  da  se  radi  o  organizovanju  porodičnog  života,  održavanju  personalnih mreža ili poslovnim razgovorima. Na kraju, ono što je važno je da  mobilna sprava i njene funkcije imaju značenje za korisnika u smislu njegovog  ličnog izraza, konstrukcije identiteta, itd;  8. Transformacija  jezika  –  široka  upotreba  tekstualnih  poruka  ima  za  svoju  posledicu nepovratno menjanje jezika, kako u pogledu rečnika tako i u pogledu  gramatike;  9. Da li je mobilno društvo komunikacija kulturno i institucionalno različito? ‐ Kao  i umreženo društvo, mobilno društvo komunikacija je kulturološki raznovrsno,  demonstrirajući  različite  prakse,  vrednosti,  obrasce  upotrebe  mobilnih  tehnologija. Ali sa druge strane, neki osnovni elementi mobilne kulture prisutni  su u različitim kulturama;  10. Društvo mobilnih  komunikacija  ‐  uzdiže  se  oko  novih  društvenih  aranžmana  baziranih  na  umreženim  društvenim  praksama,  kulturi  centriranoj  na  pojedinca  i  distributivnoj  informacionoj  i  komunikacionoj  moći.  Mobilne  tehnologije  stvaraju  mogućnost  da  se  umreženi  obrasci  društvenosti  mogu  reprodukovati  i  van  računarskog  ili  prostora  definisanog  žičnom  komunikacijom.  45 Ovim  nalazima  bi  se  svakako  mogao  pridodati  značajan  doprinos  upotrebe  mobilnih  telefona  osećaju  sigurnosti  i  bezbednosti  njegovih  korisnika  o  čemu  detaljno piše Ling (2004:54):  „…mobilni telefon se ušuškao kao sprava koja obezbeđuje bezbednost i osećaj  sigurnosti u različitim situacijama. Za one koji  imaju hronične bolesti, ova sprava  dozvoljava veću slobodu kretanja i akcije. Pored toga, mobilni telefon se percipira  kao koristan kod akutnih problema, bilo da se radi o probušenoj gumi ili pretnji po  život.  Ovaj  aspekt  mobilne  telefonije  je  izdignut  do  tačke  da  mobilni  telefon  simbolizuje sigurnost. Ne samo da se osećamo sigurnije kada imamo ovu spravu u  džepu  već  nalazi  pokazuju  da  sam  način  upotrebe  mobilnih  telefona  može  biti  viđen kao način odbrane od potencijalnih napada.“   Još jedan aspekt koji u interpersonalnu interakciju unose mobilni telefoni jeste  osećaj konstantne povezanosti. Na ovu karakteristiku upotrebe mobilnih telefona  ukazuje Likop (Liccope, 2003) koji, kao što smo to već ranije pokazali, ističe da ovaj  komunikativni obrazac postoji  još  iz vremena fiksnih telefona, ali da se on putem  mobilnih  telefona  i   pre  svega putem  sms  funkcije,  dodatno osnažuje. Ono na  šta  Likop  želi  da  ukaže  je  da  sms  poruke  u  stvari,  pored  manifestne,  imaju  svoju  latentnu  funkciju,  odnosno  da  je  njihova  uloga  ne  samo  da  prenesu  neki  komunikacijski  sadržaj  već  da  održe  osećaj  neprekidne  povezanosti  učesnika  interakcionog procesa.  Sa druge strane, analiza upotrebe mobilnih telefona ne bi bila potpuna ukoliko  se ne bi ukazalo  i  na problematične,  ili  u najmanju  ruku,  kontraverzne posledice  njihove upotrebe na društveni život. Ostavljajući po strani, u skladu sa Gidensovim  stavom  o  an  general  poverenju  u  apstraktne  ekspertske  sisteme  (Gidens,  1998a:83‐101),  moguće  medicinske  negativne  posledice  upotrebe  mobilnih  telefona, ovde ćemo obratiti pažnju na drugu vrstu problema.    Brisanje  granice  između  privatnog  i  poslovnog  života.  Mnogi  koriste  mobilne  telefone da popune praznine u vremenu u situacijama poput čekanja i vožnje liftom  ili  drugim  sredstvima  javnog  prevoza  čime  se  stiče  utisak  racionalnog  utroška  vremena i njegove kontrole.52 Međutim, ova kontrola može vrlo lako postati iluzija  kontrole vremena (Hanson, 2007:49) budući da  te prakse popunjavanja vremena  vrlo  često  prerastu  u  narušavanje  slobodnog  vremena.  Zbog  toga,  jedna  od  52 Kako kaže Terklova:  „Zbog  toga što možeš kucati poruku dok radiš nešto drugo, deluje kao da  ti kucanje  poruke ne oduzima vreme, već ti ga daje“ (Terkl, 2011:231).  46 značajnih  negativnih posledica  upotrebe mobilnih  telefona  jeste  zamagljivanje  ili  brisanje granice između radnog i slobodnog vremena. Mobilni telefoni, koji sve više  postaju „pametni“ predstavljaju pravu malu pokretnu kancelariju koja je 24 sata na  raspolaganju  korisniku.  Uostalom,  praksa  velikih  firmi  da  svojim  zaposlenima  darivaju mobilni telefon i plaćene račune su, daleko pre, izraz namere da ih zadrže  u  celodnevnoj  pripravnosti,  nego  proizvod  altruističke  želje  za  olakšavanjem  njihove komunikacije. Ovaj proces brisanja granice između poslovnog i slobodnog  vremena  započinje  sa  Internetom  koji  posao  seli  kod  kuće  ili  u  vikendice  ali  se  završava  sa  mobilnim  telefonom,  koji  po  rečima  Levinsona,  vraća  ovu  homogenizaciju poslovnog i slobodnog vremena pravo u kancelariju. Proizvod tog  procesa  jeste  sve  manje  i  manje  mesta  na  kojima  se  može  samo  raditi  ili  samo  odmarati. (Levison, 2004:92).  Pritisak  stalne dostupnosti.  Ovaj  pritisak  koji  je  u  direktnoj  vezi  sa  brisanjem  granice  između  poslovnog  i  privatnog  proširuje  svoj  uticaj  na  brisanje  granice  između  intimnog  i  javnog.  Konstantni  pritisak  za  stalnom  uključenošću  u mrežu  praktično  onemogućava  korisnika  da  se  iz  te  mreže  makar  privremeno  isključi.  Imperativ uključenosti  se ne  forsira samo od strane poslodavaca već ga  isto  tako  forsiraju  roditelji,  bračni  partneri,  deca,  prijatelji.  Praktično,  signal  da  neko  nije  dostupan  se  povezuje  ili  sa  nekim  velikim  problemom  koji  je  zadesio  vlasnika  pozivanog  broja  ili  sa  krajnjom  bezobzirnošću  u  odnosu  na  druge.  Ili  kako  to  slikovito kaže Levinson (2004:64):   „Ali mobilni telefon, avaj, prebacuje teret sa sekretarica, supružnika, ili članova  familije  na  vas  same…Ova  neizbežna  činjenica  je  dovela  do  nastanka  različitih  strategija  izbegavanja,  koje  se  protežu  od  isključivanja  telefona  do  puštanja  da  zvoni  bez  javljanja…Ono  što  je  neispitano  u  ovim  strategijama  je  pitanje  zašto  moramo da poričemo ili krijemo činjenicu da jednostavno ne želimo da pričamo u  tom trenutku. Zašto je sloboda ne‐izražavanja postala takva borba?“  Mobilni telefon kao uljez. Mobilni telefon ima sposobnost narušavanja strukture  društvene interakcije na više nivoa. Na najširem nivou, mobilni telefon remeti splet  društvenih konvencija na javnim mestima poput restorana, bioskopa ili sredstava  javnog  prevoza  putnika.  Ova mesta  su  istovremeno  javna  ali  i  privatna  u  okviru  kojih pojedinac zauzima mesta koja postaju njegovo privremeno „vlasništvo“. Često  postoji i demarkacija koja služi obeležavanju ovog prostora (paravani, ukrasi) kao i  nepisani  kodeks  ponašanja  koji  se  bazira  na  uvažavanju  i  neremećenju  tuđe  47 privatnosti.  Upotreba  mobilnih  telefona  na  ovim  mestima  dovodi  do  onog  što  Gofman  naziva  zvučno  ometanje  čime  se  narušava  teritorija  drugih  (nav.  prem.  Ling, 2004:128). Drugim rečima, narušava se uspostavljeni kodeks ponašanja čime  se stvara osećaj nelagode i neodobravanja od strane drugih korisnika javnih mesta.  Pored toga što  je uljez u širem društvenom kontekstu, mobilni  telefoni mogu biti  uljez  i  u  mikro  sferi  društvenih  interakcija,  kada  dovode  do  prinudnog  „žongliranja“ između prisutne i telefonske interakcije s jedne strane ili prinudnog  prisluškivanja s druge strane.  Iako  se  nalazimo  u  ranoj  fazi  proučavanja  društvenih  posledica  upotrebe  mobilnih telefona već sada, sa priličnom dozom sigurnosti, možemo ustvrditi da će  ova  komunikaciona  tehnologija  imati  dalekosežnije  posledice  po  održavanje  interpersonalnih odnosa od njenih prethodnika telegrafa i fiksnog telefona. Tri su  karakteristike mobilnih telefona zaslužne za to. Prva je, naravno, njihova mobilnost  čime  se  jednom zauvek  raskidaju  veze  između prostora  i  samog  čina  interakcije.  Druga  je  njihova  potpuna  personalizacija,  odnosno  vezanost  samo  za  direktne  subjekte  interakcije,  čime  se  komunikacija  dodatno  individualizuje.  Treća  karakteristika  ogleda  se  u  mogućnosti  odložene  i  simultane  interakcije  putem  tekstualnih (sms) poruka što dodatno ubrzava ali i osiromašuje komunikaciju. Ove  tri karakteristike čine da  je savremeni čovek bolje nego ikada povezan sa svojom  personalnom mrežom ali i da je priroda ove povezanosti sve više instrumentalnog  karaktera.  Drugim  rečima,  održavanje  velikog  broja  odnosa  odvija  se  na  uštrb  njihovog  kvaliteta  ali  to  ne  znači  da  su  mobilni  telefoni  uzročnici  ove  transformacije društvenosti. Oni pre predstavljaju odgovor na sve ubrzaniji tempo  života u savremenom društvu koji ostavlja sve manje prostora za pune društvene  odnose.  S  druge  strane,  kao  što  ćemo  pokazati  u  drugome  delu  ovog  poglavlja,  društveni  odnosi  se  sve  više  individualizuju  tokom  celog  XX  veka  a  posebno  u  njegovoj drugoj polovini,  kao  i početkom XXI veka. Ovako  individualizovani  i  sve  površniji obrasci društvene interakcije predstavljaju idealno tle za razvoj onakvog  vida komunikacije kakav nude mobilni telefoni i stoga je razumljivo da se njihova  upotreba  intenzivira  upravo  u  periodu  kulminacije  individualizacijskih  procesa  radikalne faze modernizacije.   48 2.1.4 Nastanak i razvoj Interneta  Priča o nastanku i razvoju Interneta  je podjednako priča o tehnologiji koliko  i  priča o društvenim okolnostima u okviru kojih je ova tehnologija nastajala i koje su  je,  posredstvom  društvenih  aktera,  konstituisale.  Sa  istorijske  distance  od  skoro  pola  veka  od  nastanka  Interneta  možemo  konstatovati  da  je  on  proizvod:  revolucionarnih  tehnoloških  pronalazaka  (mikro‐procesor,  komutiranje  paketa),  hladnoratovske  politike,  kapitalističke  ekonomije,  sub‐kulture  koja  je  stasavala  kroz otpor takvoj politici i ekonomiji, kao i maštovitosti a neretko i subverzivnosti  njegovih ranih korisnika (programera amatera, studenata, hakera,  itd). Pozivajući  se  na  radove  onih  koji  su  se  studiozno  bavili  različitim  aspektima  upotrebe  Interneta pa  i njegovim nastankom (Jordan 2000; Castells 2001; Slevin 2002; Gir  2011), možemo ukratko oslikati sled događaja koji su utrli put nastanku Interneta  kakvim ga danas poznajemo.53   Dakle,  1958.  godine  u  okviru  američkog  ministarstva  odbrane  formirana  je  Agencija  za napredne  istraživačke projekte  (ARPA).54 Cilj  formiranja ARPE bio  je  da se uspostavi i održi globalno liderstvo SAD na polju nauke i tehnologije (Selvin,  2002:28).  U  okviru  jednog  od  sektora  ARPE  (kancelarija  za  tehnologiju  obrade  informacija)  nastaje  ARPANET,  preteča  današnjeg  Interneta,  kao  jedan  od manje  važnih  programa  tog  sektora  (Castells,  2001:10).55  Ključno  za  uspostavljanje  ARPANET‐a  bio  je  pronalazak  nove  tehnologije  prenosa  podataka  kroz  sistem  «preusmeravanja paketa»  (paket‐switching),56 koja  je  sredinom 60‐tih  godina XX  53 Za prikaz razvoja i upotrebe Interneta u Srbiji pogledati početak četvrtog poglavlja  54  ARPA  predstavlja  akronim  za  Advanced  Research  Project  Agency  koja  kasnije  postaje  DARPA  (Defence  Advanced Research  Project  Agency)  odnosno  agencija  za  odbrandbene  napredne  istraživačke  projekte  (Gir,  2011:64).  55 Nastanak  Interneta  se  često povezuje  sa  njegovim navodnim  vojnim namenama upravo  zbog  toga  što  je  razvijen u okviru ARPE. Međutim, Jordan zaključuje da osnovni dokaz da ARPANET nije konstruisan u vojne  svrhe leži u činjenici da je uprkos tome što je Barnan tvrdio da su tri ili četiri konekcije po računaru minimum  koji  je neophodan za  funkcionisanje mreže u  slučaju nuklearnog udara, ARPANET konstruisan na svega dve  konekcije. Pored toga, zbog načina na koji računari komuniciraju jedan sa drugim, jedna bomba koja bi pala na  jedan grad u USA bila bi dovoljna da onesposobi čitavu mrežu (Jordan, 2000:37).  56  Preusmeravanje  paketa  podrazumeva  razbijanje  digitalnih  informacija  u  pakete  ili  blokove,  pri  čemu  se  svaki paket nezavisno prenosi putem mreže, da bi se na mestu prijema rekonstruisao u izvornu informaciju.  49 veka  nezavisno  razvijena  u  različitim  istraživačkim  centrima  širom  sveta  ‐  Nacionalnoj  laboratoriji  za  fiziku  Velike  Britanije,  Institutu  za  tehnologiju  iz  Masačusetsa  (MIT)  i  Rand  korporaciji  (Slevin,  2002:29).  Tek  nekoliko  godina  nakon  toga,  istraživači  u  okviru  informatičkog  sektora  ARPE,  koristeći  ovu  tehnologiju,  1969.  godine  puštaju  u  rad  ARPANET,  povezujući  u  jedinstvenu  računarsku mrežu četiri univerziteta u Americi.57 Godine 1971. već je postojalo 15  čvorišta,  pretežno  u  univerzitetskim  istraživačkim  centrima,  da  bi  prvo  javno  predstavljanje  ARPANET‐a  bilo  održano  1972.  godine  na  međunarodnoj  konferenciji  u  Vašingtonu  (Castells,  2001:11,  Slevin,  2002:31).  U  narednim  godinama mreža se nadograđuje kroz nekoliko važnih tehničkih elemenata koji su  omogućili  njen  današnji  izgled  u  formi  Interneta.  Tu  se  pre  svega misli  na  ideju  otvorene  arhitekture  umrežavanja  koja  je  izrodila  protokol  za  kontrolu  prenosa  podataka (TCP‐1973. godine).58 Uloga TCP protokola je bila da omogući nesmetano  spajanje  ARPANETA  sa  bezbroj  malih  lokalnih  mreža  i  njihovu  međusobnu  komunikaciju. Sledeći važan korak bio je podela TCP protokola na dva dela (1978.  godine), kroz dodavanje protokola unutar same mreže (IP),59 čime nastaje TCP/IP  standard  na  osnovu  koga  funkcioniše  i  današnji  Internet  (Catells,  2001:11).  Do  1983.  godine  sve mreže povezane  sa ARPANET‐om morale  su  da  koriste TCP/IP  protokol  čime u  stvari  počinje  era  Interneta  (Slevin,  2002:32).  Savremena  forma  Interneta  u  verziji www.tačka.com  osmislio  engleski  programer  Tim  Berners  Li  (Tim  Berners‐Lee)  koji  je  u  to  vreme  radio  u  okviru  CERN‐a  (European  Organization  for  Nuclear  Research).  Berners  Li  je  uz  pomoć  Roberta  Kailiula  (Robert Cailliau) razvio program koji je omogućavao slanje i primanje informacija  između  računara  priključenih  na  Internet‐http,  html,  url.  CERN  objavljuje  ovaj  program tokom 1991. godine, koji se narednih godina unapređuje kroz nezavisan  rad  naučnika,  hakera  i  drugih  entuzijasta  da  bi  svoju,  uslovno  rečeno,  konačnu  Osnovna prednost ovakvog načina prenosa informacija jeste neuporedivo bolje iskorišćenje kapaciteta mreže  (veća brzina, veći obim i masovnost u prenosu).  57 U jesen 1969. povezana su četiri računara, poznata kao obrađivači poruka na međuvezi (Interface Message  Processors‐IMP),  koji  su  se  nalazili  na  Univerzitetu  južne  Kalifornije  u  Los  Andjelesu  (UCLA),  Stenfordu,  Univerzitetu južne Kalifornije u Santa Barbari i državnom Univerzitetu u Juti (Gir, 2011:69).  58 Tnasmission Control Protocol  59 Inter‐network Protocol  50 arhitekturu,  dobio  do  1995.  godine,  koju  možemo  uzeti  i  za  početnu  godinu  modernog Interneta (Castells, 2001:17).   Međutim, ovako hladno, činjeničko, predstavljanje istorije Interneta u stvari ne  pogađa u srž onoga što Internet danas zaista jeste i onoga što ga je takvim načinilo.  Iako je naravno neosporno da ovakvog Interneta ne bi bilo bez velikog doprinosa  naučnih  institucija  i  državnih  „politika“  ulaganja u  razvoj  nove  tehnologije,  njega  definitivno ne bi bilo bez ogromnog, spontanog i potpuno neplaniranog doprinosa  njegovih  korisnika,  bilo  da  su  u  pitanju,  programeri‐amateri,  studenti  ili  hakeri.  Priča  o  istoriji  Interneta  je  možda  i  ponajbolji  argument  za  društvene  tehno‐ konstruktiviste  koje  smo  pominjali  na  početku  ovog  poglavlja  i  čijim  je  idejama  obojeno  i naše shvatanje razvoja  Interneta. Da bismo bolje prikazali naše viđenje  razvoja  Interneta  još  jednom ćemo se pozvati na Fenberga  (Feenberg, 1999:121)  koji stavljajući akcenat na ulogu korisnika u kreiranju tehnologije smatra da se to  dešava  kroz  tri  različite  mikro  politike  od  kojih  je  za  nas  ovde  posebno  važna  kreativna  aproprijacija.60  Kreativna  aproprijacija  bi  se  najjednostavnije  mogla  definisati  kao  sposobnost  ili  mogućnost  korisnika  da menjaju  ili  iznova  stvaraju  tehnička sredstva kroz njihovu kreativnu primenu. Upravo je istorija Interneta, po  našem mišljenju, paradigmatičan primer razvoja jedne tehnologije kroz kreativnu  aproprijaciju  njenih  korisnika.  Naravno,  i  korisnici  su  uronjeni  u  određeni  društveni  kontekst  tako  da  se    njihova  uloga  u  razvoju  tehnologije  Interneta  ne  može  pravilno  sagledati  bez  razumevanja  društvenog  konteksta  (struktura)  koji  odlučujuće  oblikuje  prve  korisnike  (aktere)  Interneta.  U  svojoj  rudimentarnoj,  ARPANET, verziji  Internet pravi svoje prve korake paralelno sa bujanjem velikog  nezadovoljstva  i  otpora  mladih  ljudi  i  intelektualaca  prema  društvenim  i  ekonomskim protivrečnostima zapadnih društava s kraja 60‐tih i 70‐tih godina XX  veka.  Pošto  su  ti  događaji  detaljno  obrađeni  i  poznati  i  van  socioloških  krugova  ovde se nećemo zadržavati na obrazlaganju njihovih uzroka i posledica po društvo  u  celini.  Ono  što  je  za  našu  priču  o  razvoju  Interneta  važno  jeste  da  kroz  ove  društvene pokrete raste atmosfera nove slobode i otvorenosti u različitim sferama  društvenog  života  (pomenimo  samo  hipi  pokret).  U  takvim  okolnostima,  jednog  60 Druge dve su: tehničke kontroverze i inovativni dijalog.  51 novog poleta i otvorenosti komuniciranja, mladi ljudi, pre svega na Univerzitetima,  ali  i  ostali  zaljubljenici  u  tehnologiju,  odlučujuće  oblikuju  Internet.  Primera  radi,  dva  studenta  iz  Čikaga61  krajem  1970.  godine  prave  program  koji  je  omogućio  komunikaciju  između  računara  uz  pomoć  telefonske  linije,  kasnije  poznat  pod  nazivom  MODEM,  a  1978.  godine  kreiraju  i  prve  forume  na  Internetu‐BBS.62  Godine  1979‐te  četiri  studenta  iz  Severne  Karoline  izrađuju  program  za  komunikaciju  na  bazi  operativnog  sistema  UNIX63  što  omogućava  formiranje  USNET‐a odnosno grupa za vesti64 u okviru kojih su pod različitim temama mogli  međusobno  diskutovati  korisnici.  Tokom  1991.  godine,  finski  student  Linus  Torvalds na bazi UNIX‐a kreira potpuno novi operativni sistem ‐ LINUX i besplatno  ga distribuira putem  Interneta  tražeći od njegovih korisnika da ga  slobodno  i po  želji  unapređuju  (Castells  2001:13‐14).  Upravo  su  pomenuti  programi  omogućili  umrežavanje,  odnosno  stvaranje  virtuelnog  prostora  za  komunikaciju,  između  inače  nepoznatih  korisnika.  Povezivanje  na  mreži  su  dodatno  podspešili  i  izum  MUD‐a65  i  IRC‐a66  koji  su,  tokom  80‐tih  godina  XX  veka  unapredili  sinhronu  komunikaciju  korisnika  širom  sveta,  stvarajući  uslove  za  nastanak  prvih  tzv.  virtuelnih zajednica.67  61 Ward Christensen i Randy Suess  62  Bulletin  Board  Sistem  –Za  više  detalja  pogledati  deo  o  web  forumima  o  kojima  smo  pisali  u  trećem  poglavlju, odeljak 3.2.4.1.  63  UNIX  je  operativni  sistem  koji  je  nastao  u  Belovim  laboratorijama  nakon  čega  je  prosleđen  američkim  univerzitetima 1974. godine (Castells, 2001:13).    64 Usnet news‐group  65 Multi User Dungeons – za više detalja pogledati deo o virtuelnim svetovima o kojima smo pisali u trećem  poglavlju, odeljak 3.2.4.1.  66  Internet Relay Chat  ‐  za više detalja pogledati deo o  Internet pričaonicama o kojima smo pisali u  trećem  poglavlju, odeljak 3.2.4.1.  67 Nastankom  i  razvojem virtuelnih  zajednica prvi  se bavio Hauard Rajngold u  studiji  „Virtuelne zajednice“  koja je objavljena još 1993. godine, odnosno dve godine pre nastanka komercijalnog Interneta kakvog ga danas  poznajemo.  Studija  je  bazirana na Rajngoldovom  ličnom  iskustvu boravka u  virtuelnim  zajednicama krajem  osamdesetih  i  početkom  devedesetih  godina  XX  veka  (Rheingold,  1993).  Međutim,  sam  pojam  virtuelne  zajednice Rajngold upotrebljava pet godina ranije, u članku koji je objavio još 1987. godine i to je po njegovim  rečima  prvi  put  da  je  neko  upotrebio  ovaj  pojam  (reprint  ovog  članka:  Rheingold,  2008).  Za  više  detalja  pogledati deo o virtuelnim zajednicama o kojima smo pisali u trećem poglavlju, odeljak 3.2.4.3.  52 Ovde  valja  posebno  naglasiti  da  su mnogi  rani  korisnici  Interneta  videli  sebe  kao hakere i da hakerisanje kao takvo nije imalo negativnu konotaciju kakva mu se  danas  pridaje.  Jedan  od  važnih  razloga  tome  počiva  na  arhitekturi  otvorenosti  ranog  Interneta,  gde  je  svaka  programska  intervencija  spolja  bila  ne  samo  dozvoljena  nego  i  dobrodošla.68  Kako  je  rana  upotreba  Interneta  bila  vezana  za  američke  Univerzitete  onda  je  razumljivo  i  da  se  hakeri  prvo  pojavljuju  među  studentima  u  tim  institucijama.69  U  takvom  okruženju  razvila  se  i  specifična  hakerska  kultura  koju  su  sačinjavali  mladi  ljudi  posvećeni  izvođenju  elegantnih  hakova, odnosno pronalaženja načina da računar učini različite, do tad nezamislive,  stvari (Gir, 2011:130).  Današnji Internet je verovatno daleko od onoga o čemu su ovi mladi entuzijasti  maštali. To više nije ni subverzivni niti privilegovani način komunikacije za koji su  potrebna  posebna  znanja,  veštine  i  afiniteti.  Ipak,  rani  korisnici  Interneta  su  praktično  otvorili  prostor  za  milione  drugih  ljudi  da  kroz  svoju  kreativnu  aproprijaciju usmeravaju  Internet u onim pravcima u kojima će njegova primena  otvoriti  nove mogućnosti  ali  i  nove društvene dileme. Danas preko dve milijarde  ljudi koristi Internet70 što znači da, sa druge strane, postoji još bar duplo više ljudi  koji nisu njegovi korisnici već su žrtve takozvane digitalne podele.71 S jedne strane,  insistira se na tome da upotreba Interneta postane univerzalno pravo za sve ali se,  sa druge  strane, države  i  korporacije nadmeću  za njegovu kontrolu  i  ekonomsku  dobit koja iz ove kontrole proističe. Iako društveni prostor Interneta još uvek krasi  ona  sloboda  i  nesputanost  koju  su mu  rani  korisnici  udahnuli,  iz  ove  pozicije  je  veoma  teško  predvideti  u  kom  će  se  pravcu  regulisanje  Interneta  kretati.  Sve  su  68  Sa  pojavom  Majkrosofta  (Microsoft)  to  se  iz  “razumljivih“  razloga  menja  time  što  se  operativni  sistem  Windows zatvara za bilo kakve  legalne  intervencije spolja. Međutim,  i dalje postoje operativni sistemi poput  Linuksa koji se zasnivaju na arhitekturi otvorenog koda.  69  Šeril  Terkl  u  više  svojih  studija  piše  o  ranim  hakerima  među  studentima  na  MIT.  Za  ove  mlade  ljude  upotreba  računara  nije  bila  samo  neka  vrsta  obaveze  već  i  način  života  koji  ih  je  u  potpunosti  određivao  (Turkle, 2005:183‐218). Za više detalja o hakerima i njihovoj etici pogledati zanimljivu studiju Peke Himanena  „Hakerska etika“ (Himanen, 2001).  70 Procena broja  korisnika  Interneta data  je prema nalazu    „Međunarodne  telekomunikacione unije“  (ITU):  web adresi: http://www.itu.int/ITU‐D/ict/facts/2011/material/ICTFactsFigures2011.pdf  71 Za više detalja o oceni i načinu merenja digitalne podele pogledati u Petrović i dr, 2011.  53 glasniji  oni  koji  smatraju  da  je  ovakav  Internet  štetan  i  da  ga  treba  podvrgnuti  državnoj  ili  nekakvoj  drugoj  kontroli  ali  smo  sigurni  da  će,  kakvi  god  planovi  moćnika bili, malo ko moći da kontroliše bezbrojne komunikacione kanale u mreži  zvanoj Internet.72  Sumirajući  dosadašnju  raspravu  možemo  konstatovati  da  razvoj  interpersonalnih  medija  ide  u  pravcu  sve  veće  personalizacije,  dosegljivosti  i  permanentnosti komunikacionog procesa. Kao što smo pokazali, telegraf nije imao  značajniju ulogu u uspostavljanju i održavanju interpersonalnih odnosa, pre svega  zbog  toga  što  njegova  upotreba  nije  bila  personalizovana,  odnosno  dostupna  u  domaćinstvima, niti je bila generalno priuštiva širim društvenih slojevima. Telefon,  s druge strane, posebno nakon širenja njegove upotrebe u drugoj polovini XX veka,  uspostavlja  se  kao  najznačajniji  interpersonalni  medij  i  postaje  nezamenljiv  za  održavanje  jakih  društvenih  veza,  ali  nema  značajniju  primenu  u  sferi  uspostavljanja novih društvenih odnosa. Takođe, njegova „dosegljivost“ je u dobroj  meri  ograničena  cenom  telefonskih  razgovora,  posebno  u  međunarodnom  saobraćaju,  pa  se on nije moga  često koristi  za održavanje odnosa  između osoba  koje  su  geografski  veoma  udaljene.  Iako  je  upotreba  telefona  u  velikoj  meri  doprinela osećaju povezanosti, tek su savremene IKT načinile revoluciju stvarajući  uslove  za  permanentnu  povezanosti  ili  ono  što  Likop  i  Smoreda  (Licoppe  i  Smoreda,  2005:321)  nazivaju  konektovano  prisustvo.  Sa  izumom  mobilnog  telefona,  upotreba  interpersonalnih  medija  postaje,  u  pravom  smislu  te  reči,  personalna budući  da ova  sprava nije  vezana  za mesto  boravka već  isključivo  za  72 Kina je jedna od zemalja koja prednjači u Internet cenzuri sa preko 1 milion blokiranih članaka na Internetu  svakoga  dana.  Ova  praksa  započeta  je  još  2003.  godine  kada  je  kinesko  ministarstvo  javne  bezbednosti  započelo  „Projekat  zlatnog  štita“  čiji  je  cilj  bio  da  se  upotreba  Interneta  stavi  pod  kontrolu  i  spreči  nekontrolisano  širenje  informacija  putem  njega.  https://www.gplus.com/_Media/SocialMediaRevolution‐ L_3073.png  .    Takođe,  dok ovo pišemo u Americi  i  Evropi  sve  vodi  velika borba oko usvajanja  antipiratskih  zakona pod nazivom SOPA (Stop Online Piracy Act u SAD) i ACTA (Anti‐Counterfeiting Trade Agreement u EU).  Suština oba ova predložena zakona jeste zaštita intelektualne svojine ali mnogi izražavaju otpor usvajanju ovih  zakona  smatrajući  da  će  time  biti  otvoren  put  ka  cenzuri  Interneta.  Sadržaj  predloženih  zakona  može  se  pogledati na sledećim web adresama. SOPA ‐ http://thomas.loc.gov/cgi‐bin/query/z?c112:H.R.3261:, ACTA ‐  http://www.international.gc.ca/trade‐agreements‐accords‐commerciaux/assets/pdfs/acta‐crc_apr15‐ 2011_eng.pdf  54 njegovog korisnika. Mobilni telefon je učinio da personalne mreže kroz telefonske  adresare budu pohranjene na  jednom mestu  i  praktično na  jedan klik daleko.  Sa  druge  strane,  tekstualne  poruke  (SMS)  doprinele  su  osećaju  permanentne  konektovanosti sa članovima personalne mreže. Iako su razgovori putem mobilnog  telefona  još  uvek,  za  većinu  njegovih  korisnika,  skupi,  njegova  upotreba  se  nezadrživo  širi  prevazilazeći  digitalnu  podelu  inače  karakterističnu  za  upotrebu  IKT.  Kroz  dosadašnju  diskusiju  mi  smo  samo  nagovestili  razloge  ovakve  popularnosti  mobilnih  telefona,  ali  je  za  ocenu  društvenih  posledica  njegove  upotrebe potrebno mnogo više prostora od onoga koji smo mi bili u mogućnosti da  im na ovom mestu posvetimo.  2.2 Ka novom obrascu društvenosti­od grupa ka mrežama  Da  bi  pokazali  zašto  informaciono‐komunikacione  tehnologije  igraju  tako  važnu ulogu u životu savremenog čoveka važno  je da razumemo na koji način su  se,  kroz  proces  modernizacije,  transformisali  društveni  odnosi.73  Držimo,  da  se  kroz  transformaciju  društvenosti  tokom  XX  veka,  koja  je  proizvod  različitih  strukturalnih faktora, priroda međuljudskih odnosa značajno izmenila izmeštajući  73  Modernizacija  je  jedan  od  ključnih  pojmova  za  razumevanje  društvene  promene  i  razvoja.  Gidens  pod  modernošću podrazumeva: “…oblike društvenog života ili organizacije koji su se pojavili u Evropi od, otprilike,  sedamnaestog veka nadalje  i čiji se uticaj od tada širio, manje  ili više, po čitavom svetu” (Gidens, 1998a:13).  Bauman  početak modernizacije  ne  smešta  u  određeni  vremenski  period  ističući  da:  „Modernizacija  počinje  kada su prostor i vreme odvojeni od načina života i jedno od drugoga i tako postali podložni da budu shvaćeni  kao  udaljene  i  uzajamno  nezavisne  kategorije  strategija  i  akcije,  kada  prestaju  da  budu,  kao  što  su  dugo  vremena  bili,  pomešani  i  jedva  razlikovani  aspekti  životnog  iskustva,  zaključani  u  stabilnu  i  naizgled  nenarušivu jedan‐na‐jedan korespondenciju (Bauman, 2000:8‐9). Martineli modernizaciju razume kroz pojam  moderne u značenju koje je ovaj pojam stekao u osamnaestom veku i definiše je kao: „…skup procesa promjena  širokog  opsega putem kojih  određeno društvo nastoji  da  stekne  ekonomska,  politička,  društvena  i  kulturna  obilježja koja se smatraju svojstvena modernoj“ (Martineli, 2010:13). Od domaćih autora pomenućemo Karela  Turzu,  koji  modernost  definiše  kao  «široki  idejni  i  praktični  projekat,  nastao  u  severnoitalijanskim  renesansnim  gradovima,  čiji  su  glavni  atributi  –  tržišna  privreda,  privatno  vlasništvo,  racionalnost  i  individualizam  ‐  opšta  i  dugo  trajuća  forma  (i  ontološki  uslov  njegovog  postojanja),  unutar  koje  se  vrši  permanentna  heterogenizacija/diferencijacija  delanja  i,  konsekventno  tome,  permanentna  transformacija  njegovih specifičnih istorijskih varijeteta. (Turza, 1998:31).  55 se iz neposredovanog u posredovani model društvenosti. Savremene transportne i  telekomunikacione  tehnologije  igraju  jednu  od  ključnih  uloga  u  posredizaciji  društvenih  odnosa,  odnosno  njihovom  izdizanju  iz  lokalnih  konteksta  društvene  interakcije i nadlokalnom restrukturiranju.   Mi time ne tvrdimo, kao što smo više  puta naglasili, da su ove tehnologije uzroci transformacije društvenosti  tokom XX  veka ali su one svakako nerazdvojni pratilac i dodatni stimulans ovog procesa. Kao  što će se videti u nastavku upravo su transportne i telekomunikacione tehnologije  učinile da dođe do fenomena sažimanja, neki će reći i ukidanja, vremena i prostora  što je imalo najmanje dvostruku posledicu na društvene odnose. U prvoj fazi, rane  modernizacije,  ove  tehnologije  čine  da  se  društveni  odnosi  izmeste  iz  lokalnog  konteksta društvenosti  čime dolazi do njihovog neizbežnog narušavanja a često  i  kidanja.  Međutim,  odmicanjem  procesa  modernizacije  i  usavršavanjem,  pojefitnjenjem i omasovljenjem njihove upotrebe ove tehnologije sve više služe i da  se  pokidane  veze  globalno  rekonstituišu,  ali  ne  samo  za  to.  Sa  razvojem  novih  informaciono‐komunikacionih  tehnologija,  pre  svega  Interneta,  pojedinci  su  u  mogućnosti da uspostave sasvim nove veze, da se kreiraju nove mreže ili nadopune  stare. Čini se da je ova funkcija Interneta posebno važna u doba kada i to je jedna  od osnovnih teza većine savremenih sociologa, su tradicionalne forme sigurnosti i  društvenosti (država, nacija, klasa, zajednica, porodica) ozbiljno narušene (Gidens  1992, 1998; Bauman 1994, 2000, 2009; Wellman 2001; Bek 2001; Beck and Beck‐ Gernsheim 2002; Castells 2002). Dokaz da su narušene  leži u nespornoj činjenici  da se transformišu, bilo da se prevazilaze zamenjujući novima ili, nasuprot ovome,  bilo da se pokušavaju ojačati u otporu prema novome. U svetu u kome je malo šta  izvesno  stiče  se  utisak  da  su  ljudi,  napuštajući  ili  bivajući  lišeni  starih  izvora  sigurnosti, sve više prepušteni sami sebi. Osnovna teza od koje ovde polazimo je da  kroz  prvu  i  drugu  fazu  modernizacije74  društava  nastaje  novi  tip  društvenih  74 Nasuprot mišljenjima postmodernista, koji uprošćeno rečeno, smatraju da  je modernizacija  iscrpela svoje  osnove  te  da  društva  prelaze  u  novu  fazu  ‐  postmoderne,  savremeni  sociolozi  su  uglavnom  drugačijeg  mišljenja.  Po  Beku  mi  smo  svedoci  jednog  sloma  unutar  moderne,  koja  se  oslobađa  kontura  industrijskog  društva. Kao  što  je modernizacija  ukinula  staleški  okoštalo  agrarno društvo u XIX  veku,  tako modernizacija  ulazeći u refleksivnu fazu briše konture  industrijskog društva, a moderna nastavlja da živi kroz  jednu drugu  društvenu  formu  (Bek,  2001:19).  Gidens  je  sličnog  mišljenja  smatrajući  da  «mi  ne  ulazimo  sada  u  period  56 odnosa  koji  su  sve  više  centrirani  na  pojedinca  zbog  čega  dolazi  do  sve  individualizovanijih  formi  društvenog  života.  Međutim,  ova  centralizacija  nije  proizvod  emancipacije  ili  slobodnog  izbora  najvećeg  broja  ljudi  već  je  pre  neumitna  sudbina  kojoj  se  sve  teže može  umaći.  Još  pre  četvrt  veka  Leš  (Lasch,  1986) je na sledeći način opisao društvo sa kraja sedamdesetih godina XX veka:   „Danas  gotovo  svi  žive  u  opasnom  svetu  iz  koga  ima malo  izlaza.  Terorizam,  zločini,  nasilje,  nezaposlenost  koja  pogađa  sve  šire  slojeve,  opšta  atmosfera  nesigurnosti  propagirana  kroz medije.  Čini  se  da  današnja  kriza  stvara  novu  i  s  njom nepovezanu krizu sutra, pojačavajući osećaj istorijskog prekida‐osećaj da se  živi u svetu u kome prošlost ne vodi ka sadašnjosti i u kojem je budućnost postala  posve nepredvidljivom“ (Lasch, 1986:77).   Danas se gotovo ništa nije promenilo u odnosu na Lešovu mračnu sliku sveta, a  možemo  dodati  i  na  nešto  kasniju  Bekovu  ili  Baumanovu  viziju,  osim  što  su  se  društveni rizici pa samim tim i opšti osećaj nesigurnost  još više radikalizovali. To  dovodi  do  toga,  kako  Bek  kaže,  da  pojedinac  pod  pretnjom  kazne  permanentne  zapostavljenosti mora da nauči da sebe shvata kao centar delanja, odnosno da za  potrebe vlastitog preživljavanja mora da stvori jednu egocentričnu sliku sveta, koja  odnos Ja i društva okreće naglavačke, promišlja ga i čini manipulativnim za potrebe  individualnog  oblikovanja  životne  biografije.  (Bek,  2001:231)  Ovaj  vid  transformacije  društvenosti  će  Bauman  nazvati  «opštom  privatizacijom  života»,  života koji  ima mnoge radosti  (sloboda  izbora, mogućnost  isprobavanja  različitih  načina života, mogućnost da se izgradimo u odnosu na samoga sebe) ali  isto tako  ima mnoge nesreće (usamljenost i neizlečiva nesigurnost u izbore koji su načinjeni  i  koji  tek  treba  da  budu  načinjeni  samo  su  prvi  na  nepreglednoj  listi  ‐  Bauman,  1994:23).   U cilju razumevanja ovih procesa, a u skladu sa onim što je rečeno u uvodnom  delu  ovog  poglavlja,  u  nastavku  ćemo  prvo,  na  makro  nivou  analizirati  proces  postmodernosti već pre u period u kojem posledice modernosti postaju radikalnije i univerzalnije nego što su  to  bile  ranije  (Gidens,  1998a:15).   Ovu novu  fazu modernizacije  Bauman naziva  fluidnom  (liquid)  pod  čime  misli na: “…društvo u kome su uslovi pod kojim njegovi pripadnici deluju menjaju brže nego što je potrebno da  se načini delovanja konsoliduju u navike i rutine“ (Bauman, 2009:9). Turza ovu fazu razvoja moderne takođe  ne  vidi  u  postmodernističkom  ključu,  mada  ne  odričući  postmodernistima  pravo  u  određenim  segmentima  analize. On smatra da je njihov osnovni problem u tome što se bave pitanjima koja je modernost već stavila na  dnevni red, te on ovu fazu modernizacije naziva modernost meta‐društvenosti (Turza, 1998:11).    57 transformacije  vremena  i  prostora  i  sve  veću  mobilnosti  ljudi.  Zatim  ćemo,  na  mezo‐nivou,  pokazati  kako  se  shvatanje  zajednice,  kao  jedne  od  osnovnih  institucija društvenosti, menjalo tokom XX veka. Na kraju, u poslednjem delu ovog  poglavlja,  spuštamo  se  na  mikro  nivo  uspostavljanja  i  održavanja  sve  više  individualizovanih društvenih odnosa.  2.2.1 Transformacija  vremena i prostora­od fizičkog ka virtuelnom  Kada je Majkl Finkel (Michael Finkel), novinar časopisa „Nacionalna geografija“  (National  Geographic)  krenuo  da  istraži  izolovano  afričko  pleme  Hadze,  bio  je  veoma skeptičan spram izvesnosti dogovora koji je preko posrednika napravio tri  nedelje  ranije,  da  će    ga  na  ivici  šume,  kod  određenog  drveta,  čekati  jedan  od  pripadnika  tog  plemena.  Stigavši  na  dogovoreno mesto  bio  je  nemalo  iznenađen  kada je video da ga na dogovorenom mestu zaista čeka jedan Hadza. Kada je upitao  mladog urođenika da  li  ga  je  dugo  čekao ovaj mu  je  ravnodušno odgovorio:  „Ne,  …svega nekoliko dana“ (Finkel, 2009:50). Verovatno da bi sličnu dozu zbunjenosti,  poput  one  koja  je  obuzela  Finkela,    osećao  i  mladi  Hadza  da  je  ljubazno  upitao  novinara  koliko  je  dug  put  prešao  da  bi  se  sa  njim  našao  a  da  mu  je  ovaj  ravnodušno odgovorio „ne predug, …samo par hiljada kilometara“. Hadza, sve i da  zna  šta  to  označava  jedan  kilometar,  teško  da  bi  razumeo  o  čemu  to  ovaj  čudni  čovek govori.  Upravo  u  sve  ređim  susretima  predmodernog  i  (post)modernog  sveta  najjasnije možemo videti snagu promena koje nas pogađaju. Nevolja je u tome što  se ovi susreti sve ređe odigravaju budući da modernost ima tu nezgodnu narav da  istiskuje predmodernost ostavljajući joj sve manje prostora, ponajpre u zabačenim  delovima sveta. Dakako da ne mislimo da je ovaj proces ravnomeran ili podjednako  slojevit  za  sve  ljude  sveta,  ali  mislimo  da  se  pod  modernizacijskim  talasima  percepcija  prostora  i  vremena  u  savremenom  društvu,  za  većinu  njegovih  stanovnika, nepovratno menja. Ove promene su, poput odrastanja rođenog deteta,  „golom“  oku  teško  uočljive,  ali  ako  se,  kao  što  nas  je  Rajt Mils  podučavao  (Mils,  1998),  koristeći  sociološku  imaginaciju  izdignemo  iznad  vlastite  perspektive,  videćemo da  se  prostor  ispod  nas  ogromnom brzinom  sužava. Međutim,  to  neće  58 biti toliko posledica našeg snažno‐imaginativnog uzleta, koliko posledica njegovog  istinskog sažimanja pod našim nogama.   Iako su mnogi, oduševljeni razvojem informaciono‐komunikacionih tehnologija  (IKT), skloni da transformaciju vremena i prostora posmatraju samo kao fenomen  XXI veka, Stein je u pravu kada kaže da se ovaj proces mora posmatrati u istorijski  „dubljoj“ perspektivi  i  to najmanje od kraja XVIII veka (Stein, 2006:245),  ili kako  kaže Eriksen, čitava istorija našeg vremena je istorija njegovog ubrzanja (Eriksen,  2003:75).  Od  izuma  točka  pa  nadalje  a  posebno  nakon  novovekovnih  izuma  parobroda,  železnice  i  telegrafa,  kreće  jedan  nezaustavljiv  proces  sve  bržeg  savladavanja  prostora,  odnosno  skraćivanja  vremena  koje  je  potrebno  da  bi  se  određena  distanca  savladala.  Već  sredinom  XIX  veka  bilo  je  uobičajeno  da  se  promene usled  razvoja na polju komunikacija  (telegrafa)  i  transporta  (železnica)  tumače  u  kategorijama  poništavanja  prostora  i  vremena.  Za  ljude  tog  vremena  posebno je bila fascinantna munjevita brzina železnice, kojoj su neki smeli novinari  toga doba predviđali vrtoglave brzine od 30 kilometara na sat (Eriksen, 2003:79).  Ali ako je železnica učinila da se prostor i vreme sažmu, telegraf je učinio da oni u  potpunosti  nestanu.  Mnogo  godina  pre  Interneta,  telegraf  je  omogućio  da  se  poruka odvoji od neposrednog konteksta komunikacije i da gotovo trenutno stigne  na svoje odredište. Nekada je to bio samo jedan mali signal u vidu tačkice, kasnije  je to postalo slovo, pa zatim reč, danas su to slika i ton, simultano. Vrlo verovatno  da će to u narednim godina i decenijama biti dodir, poljubac ili zagrljaj. Kako kaže  Pol  Virilio,  videti  ili  čuti  na  daljinu  je  bila  ideja  audio‐vizuelne  perspektive,  međutim  nju  sada  istiskuje  taktilna  perspektiva.  Dohvatiti  na  daljinu,  osetiti  na  daljinu,  to  je  nova  perspektiva  kojoj  se  teži.  Namesto  tele‐komunikacija  doći  će  težnja za tele‐ kontaktom (Virilio, 1995:1).  2.2.1.1 Društvene studije transformacije vremena i prostora  Kada  je  o  društvenim  naukama  reč,  fenomenom  transformacije  vremena  i  prostora  prvi  su  se  sistematski  bavili  društveni  geografi  (Giddens,  1984:111).  Jedan od najpoznatijih je Donald Žanel (Janelle, 1968), koji  je analizirajući dužinu  putovanja  od  Londona  do  Edinburga,  koje  je  1776.  godine  trajalo  četiri  dana  (kočijom) a u drugoj polovini XX veka oko 3 sata (avionom‐uključujući transfer do  59 centra grada), zaključuje da su se  , u proseku, za proteklih 190 godina Edinburg i  London  svake  godine  približavali  jedno  drugom  za  blizu  pola  sata  (29.3  min;  Janelle,  1968:5‐6).  Žanel  je  ovaj  fenomen  nazvao  konvergencija  vreme­prostor.  Nešto  kasnije,  jedan drugi  geograf  ali  i  poznati  društveni  teoretičar Dejvid Harvi  (Harvey,  2001:123)  govori  o  sličnom  fenomenu  nazivajući  ga  kompresija  vreme­ prostor. Harvi smatra da je ovaj fenomen, koji se intenzivira 70‐tih godina XX veka,  posledica  dva  velika  trenda.  S  jedne  strane,  uzročnik  ubrzanja  vremena  jeste  kapitalistički  način  proizvodnje  i  njegova  nezajažljiva  potreba  za  što  bržom  akumulacijom kapitala, dok je, sa druge strane, revolucija u transportu i IKT dovela  do  redukcije  prostora.  Iako  se  načelno  možemo  složiti  sa  Harvijevim  pretpostavkama uzroka kompresije vreme‐prostor ipak bi valjalo podsetiti da je i  revolucija transporta i IKT takođe posledica kapitalističkog načina proizvodnje. Šta  je drugo pokretač,  recimo,  revolucije u  transportu ako ne potreba da  se  što veća  količina robe, što brže i  jeftinije prebaci sa jednog mesta na drugo,  ili šta je  jedan  od uzročnika  revolucije  IKT nego potreba da  se  finansijski  tokovi oslobode  stega  vremena i prostora.  Međutim,  pored  fenomena  konvergencije  i  kompresije  vremena  i  prostora  geografi su uočili  još  jedan, pomalo drugačiji  fenomen, koga Rodrig naziva kolaps  vreme­prostor.  Iako  se  ova  ideja  suštinski  ne  razlikuje  od  prethodno  pomenutih,  dakle svet se sve više smanjuje, ali samo do tačke kada se taj proces, makar kada je  reč  o  transferu  putnika  i  roba,  zaustavlja.  Rodrig  podseća  da  je  danas  trajanje  putovanja  na  mnogim  linijama  vazdušnog,  železničkog,  drumskog  ili  vodnog  saobraćaja vremenski  isto kao što  je to bilo pre dvadeset ili čak  i pedeset godina.  Ono što se menja, jeste obim i cena transporta ili saobraćajna infrastruktura koja je  sada  daleko  više  usmerena  da  udovolji  masovnosti  dok  sama  brzina  saobraćaja  više nije u fokusu (Rodrigue, 1999:255‐6).   Sličnog mišljenja  su  Larsen  i  Uri  (Larsen  and  Urry,  2008)  koji  konstatuju  da  razdaljine  nikada  nisu  značile  tako  malo  ali  i  tako  mnogo.  Iako  su  mnogi,  u  futurističkom  zanosu,  skloni  da  proglase  smrt  prostora  i  vremena,  Larsen  i  Uri  ukazuju  na  to  da  se  ovde,  u  stvari,  radi  o  dvosmernom  procesu.  S  jedne  strane,  ubrzavanjem  transporta,  a  posebno  prenosa    poruka  na  daljinu,  dolazi  do  smanjenja sveta budući da se prostor brže  i  lakše  i  jeftinije prevazilazi. Međutim,  60 kako  se  zahvaljujući  ovim  tehnologijama  personalne  mreže  sve  više  globalno  distribuiraju prostor koji treba savladati se praktično uvećava. Kompresija vreme‐ prostor  omogućava  da  se  održava  veliki  broj  veza  na  daljinu  uključujući  i  bliske  veze  ali  zato  postaje  sve  teže  organizovati  susrete  uživo  (Larsen  and  Urry,  2008:89).  Dakle  pored  konvergencije,  kada  se  sa  globalne  spustimo  na  lokanu  razinu,  pogotovo  razinu  velikih  urbanih  sredina,  mi  često  postajemo  svedoci  suprotnog procesa, odnosno divergencije vremena i prostora.  Pomenuti  Larsen  i Uri,  samo  su deo velikog broja  sociologa koji  su  se  takođe  bavili vremensko‐prostornim transformacijama i konsekvencama ovog procesa na  društvo u celini. Međutim,  iako su se ovim fenomenom još 30‐tih godina XX veka  bavili Mamford, Sorokin i Merton (Mamford 1934; Sorokin and Merton, 1937), čini  se da  tek sa revolucijom IKT,  tokom 80‐tih  i 90‐tih godina, se pažnja savremenih  sociologa u potpunosti  usmerava na njihov  značaj. Ovde  svakako, pre  svih,  treba  pomenuti Gidensa koji proces razdvajanja vremena i prostora tretira kao jedan od  tri  ključna  činioca  prelaska  iz  predmodernih  u  moderna  društva  (Gidens,  1998a:26).75  Gidens  je  mišljenja  da  su  izum  mehaničkog  sata  i  širenje  njegove  upotrebe (kraj XVIII veka u zapadnim društvima) imali ključan značaj za odvajanje  vremena  od  prostora.  Pre  upotrebe  sata,  vreme  i  prostor  su  bili  neraskidivo  povezani  i  vezani  za  lokalni  kontekst  života  i  rada.  Međutim,  nakon  izuma  sata  vreme  se  „prazni“  od  svojih  vidljivih  sadržaja  i  postaje  samo  puka  jedinica  za  organizaciju  društvenog  života  ustanovljena  naučnom  konvencijom.  Sa  druge  strane, dolazi do standardizovanja vremena njegovim unificiranjem i uređivanjem  kroz vremenske zone, što sve zajedno dovodi do toga da se život više ne organizuje  prema  prirodnom  ritmu  već  isključivo  prema  mehanički  kreiranom  vremenu.76  Gidens  ističe  da  je  pražnjenje  vremena  preduslov  za  pražnjenje  prostora  koje  u  stvari  predstavlja  proces  izmeštanja  mesta  iz  prostora.  U  predmodernim  društvima  prostor  i  mesto  se,  za  većinu  ljudi,  preklapaju  budući  da  nad  prostornom  dimenzijom  dominira  prisutnost,  odnosno  najveći  deo  društvenih  aktivnosti  je  lokalnog  karaktera.  Uspon  modernosti  sve  više  kida  veze  između  75 Druga dva su: iskorenjivanje društvenih sistema i refleksivno uređivanje i preuređivanje društvenih odnosa  76  Luis  Mamford  je  mišljenja  da  je  upravo  sat  a  ne  parna  mašina  tehnološki  izum  koji  označava  početak  modernog industrijskog doba ( Mamford, 1934:28).  61 mesta  i  prostora,  podstičući,  kako  to  kaže  Kalhun  (Calhoun,  1992),  razvoj  indirektnih  društvenih  odnosa.  Mesto,  po  Gidensu  postaje  sve  više  fantazmagorično, jer lokalne događaje oblikuju uticaji koji su od njih veoma daleko.  Razdvajanje  vremena  i  prostora  je po Gidensu,  bitno  za  razumevanje dinamizma  modernosti iz tri razloga: prvo, ono je osnovni preduslov za proces iskorenjivanja,  odnosno izdizanja društvenih odnosa iz lokalnog konteksta; drugo, ono je uslov za  razvoj,  u  Veberovoj  tradiciji  rečeno,  racionalizovane  organizacije  i  treće,  vreme  i  prostor su rekonbinovani tako da čine  istinski svetsko‐istorijski okvir delovanja  i  iskustva  (Gidens,  1998a:27‐30).    Slično  Gidensu  i  Bauman  (Bauman,  2000:8).   smatra da je raskidanje veze između vremena i prostora kao i njihovo odvajanje od  neposrednog  konteksta  življenja  prelomni  trenutak  za  otpočinjanje  procesa  modernizacije.  U  modernosti  vreme  ima  istoriju  koja  počinje  da  teče  od  onog  trenutka  kada  brzina  kretanja  kroz  prostor  postane  stvar  ljudske  genijalnosti  i  mašte. Onog trenutka kada distanca savladana u jedinici vremena postane zavisna  od tehnologije,  što znači od veštačkih načina  transporta, nasleđena ograničenja u  brzini kretanja bivaju prekoračena. Nakon toga, kako kaže Bauman, samo nebo je  granica  a  modernost  postaje  kontinuirana,  nezaustavljiva  i  ubrzavajuća  sila  za   dosezanje te granice.     Harvi (Harvey, 2001) smatra da važna posledica fenomena kompresije vreme‐ prostor  nije  samo  u  domenu  našeg  subjektivnog  osećaja  „malog  sveta“,  već  i  u  domenu ukidanja koordinatnog sistema za formiranje našeg identiteta. Budući da  su  vreme  u  kome  živimo,  kao  i  prostor  na  kome  odrastamo,  bitni  elementi  u  kreiranju našeg identiteta nastankom kompresije vreme‐prostor dolazi do krize u  njegovom  formiranju  (Harvey,  2001:124).  Međutim,  koliko  se  slažemo  sa  Gidensovom  tezom  o  modernizaciji  kao  procesu  izdizanja  društvenih  odnosa  iz  lokalnog konteksta,  toliko se čini da bismo trebali biti oprezniji u pogledu sličnih  tvrdnji kada se spustimo na nivo formiranja identiteta. Koliko god da ideja o tome  da se identitet sve više formira prema nekim univerzalnim prostorno‐vremenskim  orijentirima  deluje  logično,  ipak  ovo  shvatanje  zahteva  neku  vrstu  empirijske  verifikacije. U protivnom, ono ostaje u domenu spekulacije, slične onoj da Internet  doprinosi  fluidnosti  identiteta  ili  njegovoj  fragmentaciji,  što  ubedljiva  većina  62 empirijskih istraživanja nije uspela da potvrdi.77 To da li identifikacija sa lokalnim  kontekstom  slabi  otvoreno  je  pitanje. Mnogi  događaji  pokazuju  da  su  na  sceni  u  najmanju  ruku  kontradiktorni  procesi  jačanja  globalnih  ali  i  lokalnih  uticaja.78  Recimo,  upravo  nove  IKT  pomažu  migrantima  ili  izbeglicama  da  prevaziđu  prostorno  vremensku  barijeru  i  budu  stalno  u  kontaktu  sa  svojim  zemljacima  (Hiller  and  Franz,  2004;  Ye,  2006,  Brekke,  2008;  Stubbe  2010).  Oni  na  Ju  Tjubu  (You  Tube)  slušaju  domaću  muziku,  putem  Skajpa  telefoniraju  rođacima,  preko  Fejsbuka  (Facebook)  razmenjuju  slike,  informacije,  četuju,  čitaju  domaće  novine,  gledaju domaće filmove  i serije, navijaju za domaće reprezentacije. U vreme kada  ove  tehnologije  nisu  bile  dostupne,  a  imigrantske  zajednice  diversifikovane  u  prostoru,  mogućnost  očuvanja  kulturnog  i  nacionalnog  identiteta  je  bila  bitno  umanjena. Danas su nove IKT u funkciji suprotnog procesa od onog o kome govori  Harvi.  To  naravno  ne  znači  da  one  nisu  i  u  funkciji  stvaranja  nad‐lokalnih,  kosmopolitskih  identiteta  ali  to  samo  govori  o  tome  da  društveni  procesi  imaju  svoje lice i naličje odnosno da nisu linearni i jednodimenzionalni.   Kastels  (Catells,  2000)  u  svojim  radovima  takođe  posvećuje  veliku  pažnju  transformaciji  vremena  i  prostora,  uvodeći pojmove prostor  tokova  i bezvremeno  vreme.  Za  Katelsa  je  prostor  materijalna  podrška  društvenih  praksi  koje  dele  zajedničko  vreme.  Kako  se  savremeno  društvo  sve  više  konstituiše  oko  tokova:  kapitala,  informacija,  interakcije,  onda  mora  doći  i  do  temeljnog  razdvajanja  prostora  mesta  od  prostora  tokova.  Mesto  je  prostor  čiji  su  oblik,  funkcija  i  značenje  u  njemu  sadržani,  unutar  granica  fizičkog  kontigiviteta.79  Za  razliku  od  njega, prostor tokova je materijalna organizacija društvenih praksi koje se zbivaju  istovremeno  i  deluju  kroz  tokove.  Obični  ljudi  prostor  poistovećuju  sa  mestom  budući  da  je  većina  njihovih  iskustava  vezana  za  lokalizovani  kontekst.  Sa druge  strane,  Kastels  ističe  da  je  sa  novim  prostorom  tokova  neraskidivo  povezana  transformacija  vremena.  Pod  uticajem  IKT  linearno,  nepovratno,  merljivo  i  77 Za više detalja pogledati našu studiju gde smo se bavili ovim pitanjem kako kroz prikaz rezultata drugih  istraživanja tako i kroz naše istraživanje (Petrović, 2008)  .  78  Ovo  više  nego  ubedljivo  pokazuje  Kastels  u  knjizi Moć  identiteta,  drugom  delu  svoje  trotomne  studije  Informaciono doba (Castells, 2002)  79 Kontigivitet se odnosi na to da prostor donosi prakse koje su istovremene  63 predvidljivo vreme biva uništeno u umreženom društvu, ono postaje bezvremeno.  To znači da dolazi do sistemske pometnje u sledu pojava koje se odvijaju u datom  kontekstu.  Drugim  rečima,  umesto  da  postoji  predvidljiv  niz  sekvenci  koje  se  odvijaju u vremenskom intervalu sada dolazi do simultanosti sekvenci (transakcija  kapitala u deliću sekunde, zamagljivanje životnog ciklusa, varijabilno radno vreme,  virtuelna  kultura,  itd).  Bezvremeno  vreme  pripada  prostoru  tokova,  dok  mehaničko  vreme  i  društveno  determinisan  sled  karakterišu  prostor  mesta,  materijalno strukturirajući i destrukturirajući naša segmentirana društva. U našem  društvu  prostor  oblikuje  vreme  i  tako  preokreće  istorijski  sled:  tokovi  podstiču  bezvremeno vreme, mesta su ograničena vremenom. Prostor tokova rastače vreme  brkanjem sleda događaja te ih čini istovremenim i tako postavlja društvo u večnu  efemernost (Catells, 2000:437‐491). Međutim, Virilo obrće ovaj uzročno‐posledični  niz smatrajući da je vreme krivac za uništenje prostora. On ističe da se savremeno  društvo  nalazi  u  vrlo  dramatičnom  trenutku  naše  istorije,  kada  realno  vreme  nadvladava prostor. Veliki  izum XXI veka koji  je u vezi za apsolutnom brzinom je  izum perspektive realnog vremena koje istiskuje perspektivu realnog prostora. Mi  danas  živimo  u  vremenu  bez  kašnjenja  a  konačna  posledica  toga  je  sve  veće  smanjenje rastojanja koje će dovesti do  toga da će rastojanje, odnosno prostor, u  potpunosti nestati (Virilio, 1995). Ili kako kaže Bauman, ono što je važno je brzina  a ne trajanje:   „Uz pravu brzinu, čovek može konzumirati čitavu večnost unutar kontinuirane  sadašnjosti zemaljskog života“ (Bauman, 2009:16).  Dakle, sumirajući ono što je napred rečeno, nesporno je da svi autori slažu da se  fizički prostor sve više sužava, pa čak i nestaje seleći se u virtuelne tokove sajber  prostora. Savremene IKT su te koje dovršavaju ono što je još telegraf započeo u XIX  veku. Realni, svima vidljivi i opipljivi prostor, kada govorimo o protoku ljudi i roba  se  zaista  sužava,  ali  samo  do  jedne  tačke.  Izgleda  da  se  danas  nalazimo  u  fazi  stagnacije  ovog  procesa.  Kao  što  smo  rekli,  dužina  putovanja  se  već  nekoliko  decenija bitno ne smanjuje a nisu retki slučajevi i da se povećava. To će zasigurno  potvrditi  stanovnik  gotovo  svake metropole  ako  ga  zaustavite,  dok  se probija  na  posao u vreme jutarnjeg špica. Potvrdiće i oni svetski putnici, koji su se zarad hab  64 and  spoke80  organizacije  vazdušnog  saobraćaja  morali  odreći  mnogih  direktnih  linija. Danas oni putuju duže nego pre ali zauzvrat putuju i daleko jeftinije. Dakle,  ako  ne  dođe  do  nekog  revolucionarnog  pronalaska  na  polju  transporta,  recimo  teleportovanja,  fizički  prostor  će  još  dugo  biti  deo  sveta  koji  nas  okružuje.  Međutim, ako izokrenemo našu perspektivu i premestimo se u virtuelne tokove, mi  ćemo  biti  u  pravu  i  ako  ustvrdimo  da  se  ovaj  proces  nastavio  i  da  se  definitvno  približio svome kraju. Internet je označio kraj prostora ali samo za ograničen broj  stvari.  Međutim,  ovaj  popis  stvari  koje  mogu  putovati  virtuelnim  tokovima  je  svakim  danom  sve  širi.  Danas  je  to  novac  ali  sutra  to  može  biti  roba  u  tradicionalnom smislu  te  reči.81 Danas  je  to  slika  ili  reč,  sutra  to može biti miris,  dodir pa čak i poljubac.82 Dakle, problem zagušenja realnog prostora će se sve više  rešavati  izmeštanjem  onih  aktivnosti,  bilo  da  govorimo  o  ekonomiji  ili  interpersonalnim odnosima, koje je moguće izmestiti u virtuelni prostor Interneta.  Kako bi Žanel rekao, više nije poenta u tome da se prostor sužava, poenta je u tome  što se ljudska „rastegljivost“ neumitno povećava (Janelle, 1973:11).  80  Hab  and  spoke  predstavlja  takav  sistem  organizacije  prevoza,  posebno  razvijen  u  oblasti  vazdušnog  saobraćaja,  gde  određena  mesta  igraju  ulogu  čvorišta  za  koja  su  vezani  svi  ostali,  periferni,  delovi  mreže.  Poznati aerodromi‐habovi (čvorišta) su na primer: Londonski  aerodrom Hitrou (Heatrow), Pariski aerodrom  Šarl De Gol (Charles De Gaulle), Frankfurtski aerodrom, itd.  81  Ovde  se  ne  misli  na  softver  i  drugi  vid  nematerijalnih  roba  koja  su  već  odavno  predmet  vanprostorne  trgovine  već  se misli  na  fizički  opipljivu  robu. Već  danas  se  u  slobodnoj  prodaji  nalaze 3D  štampači  koji  se  mogu kupiti po ceni boljeg foto‐kopir aparata ili po ceni laserskog štampača od pre dvadesetak godina. Dakle  nije nerealno očekivati da će kroz proces omasovljenja proizvodnje, ovladavanja tehnologijom i materijalima  ova naprava pojeftiniti u meri da će sebi moći da je priušti prosečno ili makar bolje stojeće domaćinstvo. Vrlo  laički rečeno, 3D štampač jeste naprava koja iz specijalnog PVC praha, kojim se ova naprava, poput laserskog  štampača tonerom, puni, može da napravi gotovo bilo koji predmet koji joj računar zada. Drugim rečima, ako iz  tastature ispadne dugme i polomi se, uz pomoć 3D štampača može se „odštampati“ novo. To isto važi i za sve  ostale plastične delove u domaćinstvu, na automobilu, u domenu igre ili zabave. Drugim rečima, nije nerealno  očekivati  da  će  već  za  deceniju  ili  dve  biti moguće  da  se  putem nekog  sajta  naruči  neki  od  nedostajućih  ili  polomljenih plastičnih delova  i da se kroz neko vreme taj deo podigne  iz personalnog 3D štampača. Više od  mogućnostima 3D štampača može se videti na sledećoj web adresi: http://www.bbc.co.uk/news/technology‐ 16503443  82 Japanski naučnici iz tokijske laboratorije Kajimoto izumeli su napravu za daljinsko ljubljenje sa idejom da  pomognu  ljubavnicima  koji  održavaju  svoje  odnose  na  daljinu.  Za  više  detalja  pogledati  sledeći  web  sajt:  http://articles.cnn.com/2011‐05‐05/tech/computer.kiss.device_1_kiss‐device‐tongue?_s=PM:TECH    65 2.2.1.2 Mobilnost  Fenomen mobilnosti je neraskidivo vezan za naše shvatanje prostora i vremena  i  kao  takav  predstavlja  jedan  od  konstitutivnih  elemenata modernosti.  Laš  i  Uri  ističu  da  je  moderno  društvo  zapravo  društvo  u  konstantnom  kretanju  i    da  je  mobilnost  ključna  za  ideju  modernosti  (Lash  and  Urry,  1994:252).  Ovu  ideju  razrađuje  i  Keserling  (Kesserling,  2008:81)  koji  ističe  da  se  mogu  navesti  četiri  argumenta da bi se pokazale strukturalne promene u mobilnosti i njihov uticaj na  modernost.  Prvo,  mobilnost  je  opšti  princip  modernosti,  budući  da  se  moderan  život  ne  može  zamisliti  bez  kretanja,  motilnosti  i  mobilnosti.  Drugo,  mobilnost  treba  razumeti  kao  nekonzistentan,  kontradiktoran  i  ambivalentan  princip  modernosti.  Treće,  mobilnost  treba  analizirati  u  kontekstu  prve  i  druge  modernizacije,  kao  prelaz  od  direkcionog  (lineranog)  ka  ne‐direkcionom  (ne‐ linearnom)  konceptu mobilnosti.  Četvrto,  da  bi  se  dali  važni  odgovori  na  pitanja  mobilnosti treba imati u vidu tri perspektive: perspektivu masa koja se u kretanju  fokusira  na  kvantitativne  efekte  linerane  modernizacije  mobilnosti;  subjektivnu  perspektivu,  koja  uzima  pojedinca  kao  aktera  u  okviru  ka  subjektu  orijentisanih  politika mobilnosti; i hibridnu perspektivu motilnosti koja se odnosi na kompleksne  relacije između aktera i struktura ‐ ona se koncentriše na činjenicu da se pojedinci  uvek kreću kroz, u velikoj meri, pred–strukturirane prostore i okruženja.  Mobilnost  predstavlja  kompleksan  društveni  fenomen  kome  se može  prići  iz  različitih perspektiva.83 U tradicionalnoj, pa i domaćoj sociologiji najzastupljenija je  perspektiva  društvene  mobilnosti,  odnosno  pokretljivosti  kroz  društvenu  strukturu.  Druga  perspektiva,  koja  je  direktno  vezana  za  savladavanje  fizičkog  prostora  jeste perspektiva kretanja,  odnosno prostorne mobilnosti. Međutim ove  dve perspektive ne obuhvataju perspektivu virtuelne mobilnosti  iako bi se obe, ali  na  različite  načine  mogle  na  nju  odnositi.  Recimo,  društvena  pokretljivost  je  virtuelna u odnosu na prostornu pokretljivost, budući da se kod nje pojedinac ne  83 Engleska reč mobilnost upotrebljava se i za označavanje kretanja kroz društvenu strukturu kao i za kretanje  kroz  fizički  ili  virtuelni  prostor.  Mi  ćemo  ovaj  pojam  koristiti  kao  sinonim  za  kretanje,  imajući  u  vidu  savladavanje fizičkog prostora.  66 kreće fizički već simbolički.84 Sa druge strane, može postojati prostorna mobilnost  bez da jedna osoba fizički napusti mesto boravka.85 Imajući u vidu ove poteškoće u  definisanju  koncepta  mobilnosti,  prihvatićemo  shvatanje  Kanclera  i  saradnika  (Canzler,  et  al.,  2008:2‐3)  koji  definišu  mobilnost  kao  promenu  stanja  kroz  tri  osnovne  dimenzije:  kretanje,  mreže  i  motilnost.  Kretanje  se  striktno  odnosi  na  geografsku  dimenziju  i  podrazumeva  kretanje  u  prostoru.  Ovo  ne  isključuje  kretanje poruke putem, recimo, telefona.86 Mreže čine okvir za kretanje i kao takve  se  mogu  podeliti  na  tehničke  (transportne,  telekomunikacione  i  slične  infrastrukture)  i  društvene  (grupe  institucionalizovanih  odnosa).  Motilnost  čini  kapacitet aktera (mogućnosti, znanja, veštine) da se kreće kroz prostor i društvo.    Gledano  u  dubljoj  perspektivi,  možemo  se  složiti  sa  Ramlerom  (Rammler,  2008)  koji  razlikuje  dve  faze  u  intenziviranju  mobilnosti:  kvantitativnu  i  kvalitativnu fazu. Kvantitativna faza je karakteristična za prelaz iz predmodernog u  moderno društvo, dakle vezana  je za ranu fazu modernizacije, dok  je kvalitativna  konstitutivni deo kasne  faze modernizacija,  koja  se odvija od sredine XX veka na  ovamo.  Kvantitativna  faza  označava  prelaz  iz  statičnih  prostornih  interakcija  ka  dinamičnim prostornim interakcijama. Ramler to objašnjava na sledeći način:  „Dok  je u pred‐modernim društvima, prostorna mobilnost bila povezivana sa  nesigurnošću  i  opasnošću  a  društvena  mobilnost  bila  očigledno  izvan  mašte,  u  modernosti,  mobilnost  oba  tipa  se  postepeno  pretvorila  u  opšte  pravo  proklamovano među jednakima“ (Rammler, 2008:61).   Sa  druge  strane,  kvalitativna  promena  koja  je  usledila  kasnije  se  ne  ogleda  toliko u promenama kvantitativnih parametara koliko u vremenskoj  i  prostornoj  84 Istini za volju, horizontalna društvena pokretljivost između ostalog obuhvata i prostorno kretanje, ali ovo je  samo jedan od aspekata društvene pokretljivosti.  85 Tako recimo Kancler i saradnici (Canzler et al., 2008:2‐3)ističu da mobilnost i kretanje ne označavaju nužno  iste stvari budući da: se neko može kretati bez da bude mobilan‐zato što kretanje u prostoru ne menja stanje  aktera  (recimo  biznismen koji  putuje  ali  odseda u  istim hotelima);  neko može biti mobilan bez da  se  kreće  (recimo korisnici Interneta koji na taj način uspostavljaju nove društvene odnose); neko se može kretati i biti  mobilan‐ovde menja i prostorno okruženje i svoj društveni položaj.  86 U studiji Larsena i saradnika razlikuje se pet nezavisnih tipova kretanja: fizičko putovanje ljudi zbog posla,  odmora,  porodičnih  obaveza,  zadovoljstva,  migracija  i  bekstva;  fizičko  kretanje  objekta  ka  proizvođačima,  potrošačima  i  dobavljačima;  imaginativno  putovanje‐kroz  uspomene,  tekst,  slike,  tv,  filmove;  virtualno  putovanje‐putem  Interneta  u  realnom  vremenu;  komunikaciono  putovanje‐  osoba‐do‐osobe  komunikacija  putem, pisma, sms, tel. razglednica (Larsen, et al., 2006:47‐48).  67 diferencijaciji u tokovima teretnog i putničkog saobraćaja, povećanoj heterogenosti  i  narastajućoj  kompleksnosti  transportnih  obrazaca.  U  drugoj  polovini  XX  veka  izrazito  raste  nivo  auto‐mobilnosti  u  smislu  potencijala  za  samo‐usmereno  kretanje  kroz  prostor.87  Po  Ramleru,  postignuvši  dominaciju,  tehnički  artefakt  postaje centralni faktor društvenosti, što dovodi do toga da:  “…privatni  automobil  sada  postaje  od  suštinske  važnosti  za  društvenu  integraciju  pojedinaca  u  svakodnevnom  životu,  kako  simbolički  tako  i  praktički“  (Rammler, 2008:62).  Međutim,  iako  je  Ramler  u  pravu  da  dolazi  do  kvalitativne  promene  u  organizaciji i vrsti putovanja, svakako ne treba zanemariti delovanje kvantitativne  dimenzije, budući da ona čini da sve veći broj ljudi bude mobilan. Primera radi, u  2010. godini bilo je 935 miliona legalnih međunarodnih turističkih dolazaka, što je  skoro  duplo  više  nego  1995  (528  miliona)  i  neuporedivo  više  u  odnosu  na  25  miliona  dolazaka  iz  1950  godine.  Očekivanja  su  da  će  do  2020.  broj  putovanja  narasti  na  čitavih  1.6  milijardi  turističkih  dolazaka.88  Pored  toga,  putovanja  i  turizam su danas najveće industrije na svetu, donoseći 11.7% svetskog GDP‐a, 8%  svetskog izvoza i 8% zaposlenja (Larsen et al., 2006:49).   Svakako  da  je  ova,  nazovimo  je,  produžena  kvantifikacija,  odraz  kvalitativne  faze  mobilnosti  koja  ne  samo  da  nudi  nove,  jednostavnije  ili  jeftinije  načine  organizacije transporta, već čini da se društvene mreže rekonfigurišu konektujući,  diskonektujući i rekonektujući ih na kompleksan način. (Larsen et al., 2006:2). Po  Ramleru, ako se modernizacija shvati kao strukturna diferencijacija onda saobraćaj  služi kao sredstvo za prostornu integraciju društvene diferencijacije, ali i povratno,  kao  sredstvo  sve  veće  diferencijacije,  usložnjavajući  transportne  potrebe  i  mogućnosti (Rammler, 2008:67).89  87 Pojam auto‐mobilnost  je dvoznačan,  obuhvatajući kako  čoveka kao biće koje kreira  svoju  autobiografiju,  tako  i  objekte  koji  poseduju mogućnost  kretanja  i  upravljanja  putevima,  auto‐putevima,  prugom.  Ovde  nije  ključno vozilo kao takvo već sistem mnogobrojnih interkonekcija (Urry, 2005:26).  88  Za  više  detalja  pogledati  izveštaj  Svetske  turističke  organizacije  http://mkt.unwto.org/sites/all/files/pdf/unwto_hq_fitur11_jk_1pp.pdf   89  O  ulozi  tehničkih  sredstava  u  prostornoj  i  društvenoj  diferencijaciji,  koji  za  posledicu  imaju  društveno  iskorenjivanje i reukorenjivanje, detaljnije ćemo govoriti u nastavku u ovog poglavlja.  68 Kao  što  je  to  slučaj  i  sa  drugim  sferama  društvenog  života  u  kasnoj  fazi  modernizacije i kada je reč o mobilnosti pojedinci su prinuđeni da se ponašaju sve  refleksivnije,  odnosno  da  sami  budu  menadžeri  svoje  prostorne  mobilnosti.  Povećana mobilnost ali i društveni rizici vode ka okolnostima u kojima su pojedinci  prisiljeni da samostalno navigiraju i odlučuju u okolnostima sve nejasnijih situacija  začinjenih  kontradikcijama  i  obskurnošću  (Kesselring,  2008:78).  Za  razliku  od  perioda od pre samo nekoliko decenija, kada je broj alternativa bio daleko suženiji,  danas  je  pojedinac  u  mogućnosti  da  potpuno  samostalno  organizuje  sopstveno  putovanje.  To  svakako  zahteva  određene  veštine  i  iskustvo  ali  za  posledicu  ima  prostorno  nikada  slobodnijeg  pojedinca.  Međutim,  ova  sloboda  je  svakako  društveno ograničena različitim faktorima i nikako je ne bi trebalo uzimati zdravo  za gotovo. Ona  je, pre svega,  fizičko‐geografski ograničena područjima u koje  i  iz  kojih nije moguće otputovati. Ona je administrativno ograničena različitim nivoima  slobode  prilikom  ulaska  ili  izlaska  iz  određene  zemlje.  Ona  je  tehnološki  ograničena  kroz  raspoloživost  različitih  manje  ili  više  tehnički  unapređenih  i  razvijenijih  prevoznih  sredstava.  Ona  je  ekonomski  dvojako  ograničena.  S  jedne  strane,  ograničena  je  isplativošću  ili  neisplativošću  pojedinih  transportnih  ruta,  dok  je  sa  druge  strane  ograničena  standardom  građana,  odnosno  finansijskim  mogućnostima različitih društvenih slojeva. I na kraju, ona je kulturno ograničena  različitim  nivoom  otvorenosti  ili  zatvorenosti  pojedinih  društava  ili  društvenih  grupa.  2.2.2 Transformacija zajednice­od zajednice ka personalnim mrežama  Kada  bi  postojalo  neko  sociološko  takmičenje  u  broju  definicija  vezanih  za  određeni  pojam  fenomen  „zajednice“  bi  svakako  bio  u  samom  vrhu.90  Po  rečima  socijalnog antropologa Koena (Cohen, 1985:11):   „Zajednica  je  jedna od onih  reči,  kao  što  su  „kultura,  „mit“,  „ritual“,  „simbol“,  kojima  se  rukuje  u  običnom,  svakodnevnom  govoru,  naizgled  vrlo  razumljivih  90  Još pre više od pola veka Džordž Hilari  (Georg Hilary)  je pobrojao 94 definicije  zajednice. Vršeći  analizu  sadržaja ovih definicija, Hilari zaključuje da je samo jedan element manje više zajednički za sve definicije, a to  je da se zajednice tiču ljudi. Ostali elementi, mada ne zajednički za sve definicije, mogu se svesti na – lokalitet,  zajedničke veze i društvenu interakciju (Hilary, 1955: 22‐3)  69 govorniku i slušaocu, ali koje, kada se uvedu u diskurs društvene nauke, u svakom  slučaju izazivaju mnogobrojne teškoće“.  To naravno  i ne  treba da  čudi budući da  se ovaj pojam odnosi na pojedince  i  veze  koje  oni  međusobno  uspostavljaju,  dakle  na  samu  srž  ljudskoga  društva  i  društvenosti. Pored toga, upravo se preko „leđa“ zajednice, kako god da je vidimo,  prelamaju sve one društvene transformacije koje se odvijaju na globalnom nivou.  Ako  se  tome  pridoda  čest  slučaj  da  se  zajednica  i  potreba  za  njenim  očuvanjem  izdiže na nivo političke platforme ili različitih mera socijalne politike, onda postaje  jasnije  otkuda  toliki  interes  ali  i  različita  poimanja  zajednice.  Najnoviji  povod  za  aktuelizovanje  pomalo  zaboravljene  diskusije  o  zajednici  jeste  revolucija  informaciono‐komunikacionih  tehnologija  a  pre  svega  silovit  prodor  Interneta  u  svakodnevni  život  ljudi.  Zahvaljujući  Internetu  svedoci  smo bujanja nesagledivog  broja takozvanih virtuelnih zajednica a da još uvek nismo sigurni šta je to  zapravo  zajednica i može li se ona uopšte jednoznačno odrediti.  Analizi  razumevanja  zajednice  ovde  ćemo  prići  iz  pozicije  transformacije  društvenosti u periodu modernizacije društava  a ne sa pretenzijom da sagledamo  sva moguća poimanja  zajednica.  Pre  svega,  želja  nam  je  da ukažemo na  to  da  se  zajednica kao društvena ustanova transformiše poput drugih društvenih ustanova.  Kao  što  smo  više  puta  ustvrdili,  ukoliko  se  društvene  ustanove  ne  posmatraju  dinamički  onda  bi  stalno  govorili  o  umiranju  jednih  i  nastanku  novih.  Ovako,  uzimajući  dinamičku  perspektivu  mi  možemo  jednu  pojavu  sagledati  u  kontinuitetu i analizirati kako i zašto se ona menjala kroz vreme.   2.2.2.1 Dihotomija zajednica vs. društvo  Nastanak  i  razvoj  sociološkog  interesovanja  za  zajednicu  seže  praktično  do  vremena  kada  se  sociologija  konstituisala  kao  nauka,  dakle  duboko  u  XIX  vek.  Razvoj nauke o društvu bio je upravo posledica velikih društvenih promena koje su  od kraja XVIII veka, prvo u zapadnoj Evropi i Americi a potom i u ostalim delovima  sveta učinile da  se  različite društvene  institucije  i ustanove  te oko njih  izgrađeni  obrasci  društvenosti  iz  korena  promene.  Modernizacijski  procesi  a  pre  svega  industrijalizacija i urbanizacija su doveli do nastanka novih formi su‐života velikog  broja ljudi na ograničenom prostoru, kao i do postepenog opadanja tradicionalnih  70 obrazaca  udruživanja  i  društvenosti.  Zbog  toga  i  ne  čudi  što  je  razvoj  velikih  industrijskih  gradova  i  njima  prilagođenih  novih  obrazaca  (anti)društvenosti,  pobudio  veliko  interesovanje  ranih  sociologa.  Kao  što  ćemo  u  nastavku  videti,  u  ranoj fazi proučavanja zajednice dominira pesimistička slika o njenom opadanju i  nestajanju, te bujanju različitih društveno‐patoloških stanja koja se percipiraju kao  nerazdvojni  i  neizbežni  pratioci  života  u  velikim  gradovima,  poput  društvene  anomije, alijenacije, egoizma, depersonalizacije.91  Nezaobilazna tačka, od koje obično počinje svaka sociološka rasprava o prirodi  i  sudbini  zajednice,  jesu  shvatanja  nemačkog  sociologa  Ferdinanda  Tenisa  (Tönnies, 1887) oličena u njegovoj čuvenoj podeli na dva osnovna tipa društvene  organizacije Gemeinschaft  (zajednicu)  i Gesellschaft  (društvo).  Tenis  se  pre  svega  interesuje  za  međuljudsku  interakciju  i  to  posebno  onu  koja  je  bazirana  na  pozitivnim efektima. On smatra da odnosi i društvene veze koje iz ovih interakcija  proizilaze  mogu  biti  začete  ili  kroz  pravi  organski  život,  što  je  suština  Gemeinschaft­a  ili  kao  čisto  mehanička  konstrukcija,  dakle,  kao  proizvod  Gesellschaft­a  (Tönnies  1887:17).  Sve  vrste  društvene  ko‐egzistencije  koje  su  porodične, ugodne i ekskluzivne treba razumeti kao osobenost Gemeinschaft­a, dok  se  sa  druge  strane,  Gesellschaft  odnosi  na  život  u  javnoj  sferi,  odnosno  u  spoljašnjem svetu. U Gemeinschaft­u mi smo od trenutka kada se rodimo ujedinjeni  sa našim  ljudima u dobru  i u  zlu, dok kada  idemo u Gesellschaft  idemo u  spoljni,  dakle, strani svet (Tönnies, 1887:18).   Ovde  je  važno  istaći  da  Tenis  daje  idealno‐tipsku  sliku  ova  dva  modela  društvene  organizacije  i  da  njih  ne  treba  mehanički  poistovećivati  sa  realnim  oblicima njihovog  ispoljavanja  (Day, 2006:5). Zbog toga su njihove karakteristike  prenaglašene i u jasnoj suprotnosti jedne prema drugoj. Pa tako, Tenis nostalgično  opisuje  Gemeinschaft  kao  inkluzivnu  za  sve  ljude,  kao  totalno  jedinstvo  ljudskih  volja koje opstaju i kada se ljudi  iz zajednice razdvoje. Zajednica po krvi, bazirana  91  Pušić  ističe  da  «gotovo  celokupna  sociološka  tradicija  se  u  pogledu  oblika  i  funkcionisanja  gradske  zajednice zasniva na stereotipnoj predstavi o tome kako je velegradska zajednica izgubila ili pak ne poseduje  mnoge  kvalitativne  pretpostavke  zajednice  koja  postoji  u  malom  gradu»  (Pušić,1997:227).  Ovakva  romantizovana vizija predindustrijske zajednice, sasvim paradoksalno, ponovo oživljava sa pojavom Interneta,  te novih oblika udruživanja posredovanih ovim medijom, čime ćemo se detaljno baviti u narednim poglavljima.   71 na osnovnoj jedinici egzistencije, vremenom se razvija u zajednicu po mestu, što se  pre svega izražava životom na fizički maloj udaljenosti jednih od drugih. Ona zatim  postaje  zajednica duha,  koja  u  sadejstvu  sa  prva  dva  elementa  tvori  ono  što  čini  istinsku zajednicu ljudi u svojoj najvišoj formi (Tönnies, 1887:18‐28).  Kada  je  reč  o Gesellschaft­u  tu  se  radi  o  ljudima  koji  žive  zajedno  jedni  kraj  drugih, ali u ovom slučaju bez suštinskog jedinstva‐naprotiv, u ovom slučaju su oni  suštinski  razdvojeni.  Kao  rezultat  toga,  u  Gesellschaft  nema  aktivnosti  koja  je  proizvod  apriornog  i  predeterminisanog  jedinstva.  Tu  se  ne  dešava  ništa  što  je  važnije za širu grupu nego za pojedinca samog po sebi. Naprotiv, svako se bori za  sebe  i  živi  u  konstantnoj  napetosti  prema  svim  drugima.  Osnovni  princip  funkcionisanja je recipročna razmena i niko nije spreman ništa da uradi za drugog  van tog principa (Tönnies, 1887:52).   Nekoliko godina posle Tenisa i Dirkem (Durkheim) iznosi sličnu podelu na dva  tipa  društva,  što  je  izazvalo  i  određene  sumnje  u  originalnost  njegovih  ideja  (Ranković,  26:1962).  Bilo  kako  bilo,  čuvena  je  njegova  podela  na  društva  mehaničke  i  društva  organske  solidarnosti.  Ovde  se  u  stvari  radi  o  dva  tipa  društvene  integracije,  jednom,  mehaničkom,  koji  pojedinca  vezuje  za  društvo  neposredno  i  drugog,  organskog  koji  pojedinca  vezuje  za  društvo  kroz  složene  procese podele rada. Suštinska razlika između ova dva tipa društvene organizacije  ogleda  se  u  stepenu  individualizacije  pojedinca.  Što  je  ovaj  stepen  manji  to  su  odnosi bliži mehaničkom tipu solidarnosti i što je ovaj stepen veći to je veća snaga  organskog tipa solidarnosti ili Dirkemovim rečima:   „Solidarnost  koja  proističe  iz  sličnosti  dostiže  svoj  vrhunac  kada  kolektivna  svest tačno pokriva celu našu svest i u svakoj tački se poklapa sa njom: ali, u tome  trenutku naša individualnost ne postoji…. druga (organska solidarnost ‐ prim D.P.)  je moguća jedino ako svako ima sopstveno polje delatnosti, dakle ako ima ličnost“  (Dirkem, 1893:160).   Međutim  Dirkemovo  poimanje  individualizacije  je  daleko  afirmativnije  u  odnosu  na  Tenisovo.  Dirkem  smatra  da  podela  rada  vodi  ka  većoj  specijalizaciji  koja opet vodi ka većoj slobodi i kreativnosti pojedinca:   „ …jaram koji nosimo je na drugi način manje težak nego kad nas celo društvo  pritisne svojom težinom i ostavlja više mesta slobodnoj igri naše preduzimljivosti“  (Dirkem, 1893:161).   72 Međutim,  nema  svaka  podela  rada  nužno  pozitivne  posledice  na  društvo,  odnosno  ne  javlja  se  uvek  solidarnost  njegovih  članova  već  se,  naprotiv,  može  proizvesti  sasvim  suprotno  stanje,  koje Dirkem naziva  stanjem anomije  (Dirkem,  1893:357‐9).  Još jedan savremenik Tenisa i Dirkema, nemački sociolog Georg Zimel (George  Simmel) je nezaobilazno ime ukoliko se pravi prikaz klasičnih teorija koje se bave  transformacijom  društvenosti  na  prelazu  iz  predmodernih  u  moderna  društva.  Zimel  (1988)  se  posebno  interesuje  za  fenomen  velikih  gradova  i  međuljudske  odnose  koji  se  u  njima  uspostavljaju.  U  poznatom  eseju  iz  1903.  godine  «Veliki  gradovi i duhovni život» zapaža da se u velikim gradovima izdiže jedan poseban vid  individualnosti  čiju  psihološku  osnovu  čini  intenziviranje  nervnog  života,  koje  nastaje  kao  posledica  brze  i  neprekidne  razmene  spoljnih  i  unutrašnjih  utisaka.  Budući  da  ljudi  ne  mogu  emotivno  da  se  nose  sa  ogromnom  količinom  novih  društvenih  odnosa  oni  razvijaju  različite  odbrambene  strategije  od  kojih  je,  po  Zimelu,  najkarakterističnija  blaziranost.  Zimel  je  svojevrsni  preteča  ideje  o  refleksivnosti  društvenog  života  budući  da  tvrdi  da  u  velikom  gradu  dominira  «intelektualistički  karakter  društvenog  života».  Osnovni  interakcioni  filter  nisu  više  osećanja,  što  je  bila  karakteristika  zajednica,  već  razum  kao  nejneosetljiviji  psihički organ i kao takav najudaljeniji od dubina ličnosti (Zimel, 1988:104).92   U  poznatom  tekstu  „The  Web  of  Group‐Affiliations“93  Zimel  se  bavi  transformacijom društvenih odnosa iz predindustrijskih društava u odnose koji se  grade  u modernim  društvima.  Najjednostavnije  bi  ovaj  proces mogli  opisati  kao  postupno  razdvajanje  društvenih  krugova  u  kojima  se  odvija  društvena  92  Ideja  refleksivnosti  i  racionalnosti  kao  osnovnog  elementa  društvenih  odnosa  u  modernom  društvu,  posebno  manifestovana  kroz  tržišne  odnose  i  funkciju  novca,  uticale  su  i  na  savremene  sociologe,  poput  Gidensa.  93 Nismo prevodili naslov ovog teksta budući da on već predstavlja unekoliko izmenjeni prevod sa nemačkog  originalnog naslova “Die Kreuzung sozialer Kreise”. U bukvalnom prevodu to bi značilo “ukrštanje društvenih  krugova” ali je autor prevoda, smatrajući da ovakav naslov nema previše smisla kada se prevede na engleski,  odlučio da stavi naslov pod kojim je ovaj tekst široko poznat u sociološkim krugovima.   73 interakcija.94  U  predmodernim  društvima  praktično  su  se  različiti  društveni  krugovi preklapali da bi se kroz proces modernizacije ovi krugovi počeli razdvajati  do  tačke  samo  letimičnog  preklapanja.  U  skladu  sa  tim,  kako  se  društvo  razvija  svaki  pojedinac  uspostavlja  sve  više  veza  sa  osobama  koje  žive  van  njegovog  primarnog  društvenog  kruga  ali  koje  su mu  bliske  po  pitanju  različitih  interesa,  talenata, aktivnosti (Simmel, 1922:128). Interakcija u ovim društvenim krugovima  ne zahteva poznavanje kompletne ličnosti već je ograničeno samo na one aspekte  koji doprinose ostvarivanju interesa tog kruga.95 Zimel to ovako obrazlaže:   „Sve  veća  objektivizacija  naše  kulture,  koja  se  bazira  na  sve  većem  broju  impersonalnih  elemenata  i  sve  manjem  apsorbovanju  subjektivnog  totaliteta  pojedinca, takođe utiče na sociološke strukture. Zbog toga, krugovi u koje je raniji  čovek  ulazio  u  svom  totalitetu  i  individualnosti  i  koji  su,  zbog  toga,  zahtevali  recipročno poznavanje daleko  iznad  trenutnog, objektivnog sadržaja odnosa –ovi  krugovi  se  sada  baziraju  isključivo  na  tom  objektivnom  sadržaju,  koji  je  valjano  proizveden iz celog odnosa“ (Simmel, 1950:318).   Ovakve  asocijacije  su  daleko  slobodnije  od  onih  koje  su  date  zato  što  ih  pojedinac  dobrovoljno  bira  pa  može  iz  njih  po  želji  i  istupiti.  Osnov  formiranja  primarnih  grupa  je  organske  prirode  dok  je  osnov  formiranja  interesnih  grupa  racionalne  prirode.  Zimel  zapaža  da  u  što  više  grupa  pojedinac  ulazi  on  više  predaje svoju slobodu i  individualnost. Ali  takodje, sa brojem društvenih krugova  raste njegova posebnost budući da se smanjuje šansa da  je  i neki drugi pojedinac  član  istih ovih krugova.96 Zimel  smatra da pojedinac napuštajući  svoju poziciju u  okviru  jedne  primarne  grupe  on  zauzima  drugu  poziciju  na mestu  gde  se mnogi  društveni  krugovi  presecaju.  Međutim,  zbog  toga  se  pojedinac  sreće  sa  novim  problemima. Namesto nekadašnje sigurnosti i izvesnosti sada se pojedinac nalazi u  situaciji nesigurnosti i neizvesnosti. I mada ovo može imati negativne posledice po  94  Zimel  je  i  svojevrsni  preteča  interakcionizma    budući  da  kod  njega    društvena  interakcija  figurira  kao  temeljna  sociološka  kategorija  koja  ima  četiri  osnovna  vida:  takmičenje,  sukob,  prilagođavanje  i  asimilacija.  (Vujović, 1988:19).  95 U originalnom tekstu na nemačkom jeziku Zimel koristi termin krug ali u prevodu na engleski kao sinonim  koristi se i termin grupa. Zbog naglašavanja formalističkih elementa u Zimelovoj sociologiji mi smo se odlučili  za upotrebu originalnog pojma društvenih krugova.   96 Ovo shvatanje predstavlja i svojevrstan zametak teorije društvenog kapitala  74 ličnost  pojedinca  (šizofreni  karakter)  isto  tako  može  poslužiti  i  kao  sredstvo  integracije i jačanja ličnosti (Simmel, 1922:141).97  Zimel  je aktuelan  i kada  je reč o promeni prirode prijateljskih odnosa, budući  da pored interesnih grupa, kao i totalnih odnosa, identifikuje i odnose koji se mogu  označiti kao „poznanstva“. Međusobna poznanstva, ističe Zimel, ni u kom slučaju ne  znače istinsko poznavanje ili znanje o onom drugom budući da ona nisu bazirana  na  stvarnom  pogledu  u  nečiju  individualnu  prirodu  ili  ličnost.  Poznanstvo  je  u  stvari  neka  vrsta modernog derivata nekadašnjeg prijateljstva  koje  je,  za  Zimela,  predstavljalo  totalni  odnos.  Međutim,  takav  odnos  postaje  sve  teže  ostvariti  u  savremenom društvu, budući da se ljudi sve teže u potpunosti otkrivaju. Osim toga,  ličnosti  su  u  modernom  društvu  toliko  jedinstveno  individualizovane  da  je  nemoguće  pronaći  dve  osobe  koje  se  u  potpunosti  recipročne.  Zbog  toga,  u  savremenom društvu se sve više razvijaju diferencirana prijateljstva koja pokrivaju  samo  jednu  stranu  ličnosti  bez  zalaženja  u  njene  druge  aspekte.  Pa  se  tako  pojavljuju  posebne  vrste  prijateljstva  bazirane  na  privlačnosti,  na  intelektualnoj  bliskosti,  na  religioznim  interesovanjima  ili  na  zajedničkim  iskustvima.  Ipak  ova  diferenciranost  za  Zimela  ne  znači  da  ova  prijateljstva  nemaju  dubinu  i  snagu  nekadašnjih, već da je samo princip njihovog formiranja drugačiji:  „Ali odnos koji je ograničen i okružen diskrecijom, može ipak izvirati iz centra  nečije  ličnosti. Može  ipak dosegnuti do pravih korena  ličnosti  iako se hrani samo  delovima ličnosti“ (Simmel, 1950:326).  Ideje  Tenisa,  Dirkema  i  Zimela  posebno  su  inspirisale  predstavnike  čuvene  čikaške škole sociologa koja se bavila proučavanjem razvoja modernih gradova u  SAD. Pa tako Robert Ezra Park i Luis Virt (Wirth) iznose slična zapažanja o odnosu  zajednice  i  društva  po  kojima  se  sa  razvojem modernih  gradova  i  velegradskog  načina života drastično menjaju tradicionalni obrasci društvenosti dovodeći do sve  hladnijih i distanciranijih odnosa žitelja velikih gradova. Park (1988)smatra da su  moderna  sredstva  gradskog  transporta  i  komunikacija  (el.  železnica,  automobili,  telefon  i  radio) uticale na promene u navikama, osećanjima  i karakteru gradskog  97  I  ovo  Zimelovo  shvatanje  je  aktuelno  i  u  skladu  sa  Gidensovim,  Bekovim  ili  Baumanovim  shvatanjem  modernizacije. Međutim  sva  tri  pomenuta  teoretičara  neizvesnost,  nesigurnost  i  rizike  povezuju  sa  drugom  fazom modernizacije druge polovine XX veka, dok, kao što možemo videti Zimel ove elemente modernizacije  smešta već u vreme njene rane faze.   75 stanovništva. On zaključuje da je rast gradova praćen prevladavanjem indirektnih,  sekundarnih,  veza  koje  dolaze  na  mesto  nekadašnjih  primarnih,  direktnih,  veza  (Park, 1988:131). Po ugledu na Dirkema, Park u slabljenju i gubitku lokalnih veza  pod uticajem gradske sredine, traži uzroke za porast različitih poroka i kriminala.  Mračnu  sliku,  depersonalizovanih  odnosa  koji  vladaju  u  velikim  gradovima  dodatno  je razradio Virt (1998). Već u prvim rečenicama poznatog eseja  iz 1938.  godine  «Urbanizam  kao  način  života»  Virt  nagoveštava  svoju  pesimističku  perspektivu zaključujući da:   “Čovečanstvo  nije  nigde  bilo  udaljenije  od  organske  prirode  kao  što  je  to  uslovima života karakterističnim za velike gradove“ (Virt, 1988:158).   Pod uticajem Dirkema  i posebno Zimela, Virt  smatra da  je cena za postignutu  individualnu slobodu koju donose moderni gradovi gubitak spontanosti, morala  i  nastanak  anomije.  Međuljudski  odnosi  koji  se  uspostavljaju  u  gradovima  karakteriše  bezličnost,  izveštačenost,  prolaznost  i  segmentiranost.  Upravo  je  segmentiranost  odnosa,  odnosno  to  što  ljudi  u  gradovima  ne  ulaze  u  društvene  odnose kao celokupne ličnosti već kroz svoje specijalizovne uloge, po Virtu, glavni  krivac za nastanak «šizoidnog» karaktera gradske ličnosti (Virt, 1988:166).  2.2.2.2 Ka mrežnom poimanju zajednice  U godinama nakon Drugog svetskog rata, popularnost čikaške škole počinje da  opada  kako  zbog  novih  tendencija  urbanog  razvoja  koje  je  iznova  trebalo  analizirati (suburbanizacija i decentralizacija industrije) tako i zbog kritike kojoj su  predstavnici  čikaške škole bili  izloženi.  Jedna od značajnijih kritika usledila  je od  strane  američkog  urbanog  sociologa  Herberta  Gansa  (1988),  koji  u  svom  tekstu  „Urbanizam  grada  i  predgrađa  kao  način  života“  iznosi  neslaganje  sa  različitim  Virtovim shvatanjima, a pre svega sa onim o dihotomiji zajednica vs. društvo. Gans  smatra  da  se  Virtov  opis  urbanog  načina  života  odnosi  pre  svega  na  život  stanovnika  centralnih  delova  grada  i  da  je  stoga  neopravdano  njegovo  preslikavanje na život gradova u celini. Međutim, u ostalim delovima gradova kao i  u gradskim predgrađima ne vladaju sekundarni društveni odnosi već, kako ih Gans  naziva, „kvaziprimarni“, misleći pritom na odnose koji su intimniji od sekundarnih  ali opet manje  intimni od primarnih. Pored  toga, Gans među prvima  ističe značaj  76 društvenih  veza  koje mogu  biti  važnije  od  same  činjenice  života  na  zajedničkom  prostoru:   „Kada  ljudi  koji  žive  zajedno  imaju  društvene  veze  koje  su  zasnovane  na  drugačijim  kriterijumima  od  zajedničkog  mesta  življenja,  mogu  da  ustanove  socijalne  barijere  bez  obzira  na  fizičku  bliskost  ili  heterogenost  svojih  suseda“  (Gans, 1988:180).   Ovo  se  pre  svega  odnosi  na  različite  etničke  grupe  (Gans  ih  naziva  etničkim  seljacima), koje čak i ako žive u centralnim delovima grada su često  izolovane od  važnih elemenata gradskog života, ali  izolovane i jedne od drugih. Osnovni činilac  uspostavljanja  društvenih  odnosa  jesu  rođačke  veze  dok  se  ostali  tretiraju  kao  pretnja i prema njima se ove grupe zatvaraju. Gans zaključuje da je za društvenost  važnija  homogenost  stanovnika  nego  prostorna  blizina  čime  otvara  vrata  za  vanprostorno definisanje zajednice.    Kritiku klasične alijenističke paradigme iznosi i Kalhun (Calhoun, 1992:207‐8)  koji  smatra  da  je  za  razumevanje  modernizacije  i  društvenih  promena  ključno  napraviti  razliku  između  direktnih  i  indirektnih  veza,  koja  će  mnogo  jasnije  od  Tenisove  podele  na  zajednicu  i  društvo  omogućiti  empirijsku  proveru.  Jedan  od  konstitutivnih  elemenata  modernog  doba  je  jeste  dominacija  i  povećavanje  indirektnih  društvenih  veza,  odnosno  veza  konstituisanih  kroz medijaciju  tržišta  širokih razmera, administrativnih organizacija i  informacionih tehnologija. Ovo ne  znači da direktne veze nestaju  ili  gube  svoj  emotivni potencijal  za pojedince,  već  samo to da one postaju podeljene i ograničene na uska polja i samim tim izmenjene  sociološke  važnosti.  Gotovo  sve  predmoderne  forme  društvene  organizacije  zavisile  su  pre  svega  od  direktnih  interpersonalnih  odnosa  gde  se,  bilo  da  govorimo o rođačkim odnosima ili životu u zajednici, sve odvijalo licem u lice. Ali  domašaji  ovih  mreža  iako  su  mogle  okupiti  veliki  broj  ljudi  su  bili  simbolični.  Osnovni problem je bio u tome što se odnosi moći nisu mogli efikasno preneti na  veliku daljinu. Direktne veze koje su postale uključivale su i primarne i sekundarne  veze.  Kalhun  smatra  da  Kulijeva  podela  na  primarne  i  sekundarne  grupe  ne  odslikava  prelaz  iz  predmodernih  u  moderna  društva  zato  što  modernost  nije  konstituisana  kroz  prisustvo  sekundarnih  ili  odsustvo  primarnih  veza  budući  da  obe vrste postoje kako u modernim tako  i u predmodernim društvima. Međutim,  ono  što  odvaja modernost  od  ranijih  društvenih  formi  ogleda  se  kroz  povećanu  77 frekvenciju, obim i važnost indirektnih društvenih veza. Velika tržišta, organizacije  i  informacione  tehnologije  su proizvele daleko više mogućnosti za ove veze nego  što je to bio slučaj u predmodernim društvima. Direktne veze se ne smanjuju ni u  broju ni u značaju već imaju tendenciju deljenja u uže oblasti gde opstaju kao deo  neposrednog  života  pojedinaca,  kao  sredstvo  instrumentalnih  aktivnosti  koje  olakšavaju  poslovne  transakcije  i  kao  sredstvo  organizacije  privatnog  života.  Sa  druge strane, direktne veze su sve manje uključene u organizovanje javnog života i  sve  manje  kontrolišu  ključne  institucije  moći  (Calhoun,  1992:  211‐2).  Međutim,  Kalhun je mišljenja da u kasnoj fazi modernizacije, pre svega uz pomoć tehnologije,  dolazi do  razvoja dva nova  tipa veza:  tercijarnih  i  kvatrijarnih. Dok  tercijarne ne  zahtevaju  nikakvo  fizičko  prisustvo  za  njihovo  održavanje  dotle  se  kvatrijarne  dešavaju  bez  pažnje  i  svesti  bar  jedne  od  strana  u  vezi.  One  su  proizvod  nadgledanja  i  postoje  svugde  gde  tehnička  sredstva  to  omogućavaju  (Calhoun,  1992: 218‐9).98  98Pored Kalhuna ideju o tercijarizaciji društvenih veza nalazimo i kod Kastelsa i Patnama. Po Kastelsu, kao što  je u predindustrijskom društvu društvenost bila bazirana na primarnim vezama, dok  su  izvor ukorenjenosti  bili  porodica  i  zajednica,  u  industrijskom  društvenost  bila  bazirana  na  sekundarnim  vezama,  kroz  ukorenjenost u organizacije, tako je danas društvenost bazirana na tercijarnim vezama i ukorenjena u prema  sebi centriranim mrežama (Castells, 2001:125‐8).   Tercijarne odnose, nekoliko godina pre Kastelsa pominje i  Patnam, govoreći o opadanju značaja klasičnih na sekundarnim vezama baziranih organizacija. On smatra da je  danas  u  usponu  novi  tip  organizovanja  i  udruživanja  ljudi  za  koje  kaže  da  bi  ih  možda  trebalo  nazvati   «tercijarnim organizacijama». Za razliku od sekundarnih organizacija koje su uključivale daleko veći angažman  i  posvećenost  njenih  članova  (političke  partije,  sindikati,  profesionalna  udruženja)  danas  su  u  ekspanziji  organizacije u kojima je učešće članova uglavnom posredno. «Za većinu njihovih članova, jedini akt članstva se  ogleda u plaćanju članarine i možda povremenog čitanja brošura. Malobrojni posećuju po neki sastanak ovih  organizacija  i  većina nema  (svesnu)  želju da  ikada  sretne bilo  kog drugog  člana. Veza  između bilo  koja dva  člana Kluba Siera je mnogo manje slična vezi između bilo koja dva člana kluba baštovana a mnogo više nalik  vezi  između bilo koja dva navijača Red Sox‐a: oni navijaju za  isti  tim  i dele nešto zajedničkih  interesa, ali  su  nesvesni postojanja onog drugog. Njihove veze su, u najkraćem, zajednički  simboli,  zajednički  lideri  i možda  zajednički  ideali, ali ne u odnosu jednog prema drugom» (Putnam, 1995:71). Kao što se iz ovog citata moglo  videti,  iako upotrebljavaju isti pojam tercijarnih odnosa, sva tri shvatanja su donekle različita ali se sa druge  strane može napraviti veza među njima. Iako govore o različitim nivoima odnosa, sva tri autora manje ili više  eksplicitno  ističu  da  se  tercijarne  veze  više  ne  zasnivaju  na  fizičkoj  prisutnosti  aktera  (Patnam  i  Kalhun)  odnosno da su mrežno organizovane (Kastels). Međutim, ono što razlikuje ova shvatanja je Patnamov stav da  ovo razdvajanje veza nije samo prosto fizičkog karaktera već da se ono odnosi na suštinski prekid društvenih  odnosa.  78 Antropolog  Koen  (Cohen,  1985:28‐9),  takođe  kritikuje  stav  čikaške  škole  i  njenih prethodnika da je po definiciji život u modernom društvu komplikovaniji od  života  u  ruralnim  zajednicama.  Koen  smatra  da  umnožavanje  odnosa  u  velikim  gradovima  koje  nastaje  kao  posledica  interakcije  velikog  broja  ljudi  i  sve  većeg  broja visoko specijalizovanih uloga koje oni nose, znači samo kvantitativnu ali ne i  kvalitativnu razliku u odnosu na život u predindustrijskim društvima. On  smatra  da je možda čak i teže održavati odnose ili rešavati krize u situaciji gde se većina  odnosa  uspostavlja  među  ljudima  koji  su  blisko  povezani,  što  je  karakteristika  ruralnih  zajednica.  Ideju  da  u  takvim  društvima  ljudi  komuniciraju  kao  „totalne  ličnosti“  dok  se  u  modernim  segmentiraju  na  uloge  koje  vrše,  Koen  vidi  kao  simplifikaciju smatrajući da nema čvrstih dokaza za takvu tvrdnju. Koen  ističe da  postoji međusobna veza između vršenja uloge i nečije ličnosti te stoga smatra da je  nemoguće  da  se  neko  može  percipirati  samo  u  odnosu  na  ulogu  koju  vrši  bez  uplitanja  njegove  ličnosti.  Inače,  sam Koen,  koji  se može  svrstati  u  predstavnike  društvenog konstruktivizma (Kayahara, 2006:137) spada u onu grupu autora koji  zajednice  određuju,  pre  svega,  simbolički.  Lokalitet  kao  takav  za  njega  ne  igra  nikakvu ulogu u kreiranju zajednica već se one sastoje od dva osnovna, simbolička  elementa:    osećaja  zajedništva  i  osećaja  različitosti  u odnosu da druge  zajednice.  Ključni element u konstituisanju zajednice, po Koenu,  jesu granice ali  simboličke,  koje  se  uspostavljaju  između  različitih  zajednica  budući  da  one  određuju  domen  suverenosti i posebnosti jedne zajednice (Cohen, 1985:12‐3).   Važnost  Koenovog  shvatanja  ogleda  se  upravo  u  ukidanju  prostora  kao  konstitutivnog  elementa  zajednice.  Ova  ideja  posebno  dolazi  do  izražaja  u   mrežnim  poimanjima  zajednice  koja  u  teorijski  diskurs  ulaze  70‐tih  godina  XX  veka,  kada  se,  posebno  zahvaljujući  istraživanjima  sociologa  Marka  Granovetera  (Granovetter,  1973;  1983),  mrežna  analiza  uspostavlja  kao  značajan  teorijsko‐ analitički  pravac  u  sociologiji.  Njegov  doprinos  u  proučavanju  zajednice  se,  pre  svega,  ogleda  u  otkrivanju  značaja  «slabih  veza»  kao  modela  društvenog  povezivanja, koje su, za razliku od "jakih veza" ‐ rodbinskih, prijateljskih i sličnih,  često  od  presudne  koristi  za  pojedinca  koji  želi  da  dođe  do  važnih  informacija,  pronađe  zaposlenje  ili  napreduje.  Pored  toga,  Granoveterova  istraživanja  su  posebno  značajna  za  razumevanje  odnosa  tradicionalnih  zajednica  i  modernog  79 društva  jer  prevazilaze  alijenacijsku  paradigmu  klasičnih  teoretičara  društva,  dokazujući  da  se  putem  "slabih  veza"  izgrađuju  mostovi  između  tradicionalno  zatvorenih  grupa  i  segmentiranog  modernog  društva,  te  da  slabe  veze  donose  pomak  ka  modernoj  društvenoj  strukturi  i  organizaciji  postajući  vitalne  za  integraciju pojedinaca u moderno društvo.99  Prednost  ovog  novog,  mrežnog,  pristupa  razumevanju  zajednice  ogledao  se  upravo  u  tome  što  je  bio  u  stanju  da  odgovori  na  izazov  koji  smo  pominjali  na  početku ovog poglavlja, odnosno da «uhvati» «dinamički karakter zajednice koji je  imanentan savremenom društvu» (Pušić, 1997:228). Primenjujući mrežni pristup  istraživači  su  bili  u  stanju da pokažu da namesto  tradicionalne,  prostorno bliske  zajednice, koja je po pravilu obuhvatala i ograničavala celokupnu ličnost, u visoko‐ diferenciranom  društvu,  a  veliki  gradovi  su  najčešće  služili  kao  prirodna  laboratorija za takva proučavanja, pojedinci nužno ne ostaju usamljeni i izgubljeni,  već  formiraju  niz  Ja  mreža  (ego­centred  social  networks)  kroz  koje  grade  svoj  identitet i zadovoljavaju mnogobrojne lične i društvene potrebe.  Najveća  zasluga  za  afirmisanje  koncepta  mrežnih,  odnosno  personalnih  zajednica  pripada,  pre  svega,  kanadskom  sociologu  Beriju  Velmanu  (Barry  Wellman) a potom i grupi njegovih mlađih kolega i saradnika koji zajedno sa njim i  danas razrađuju Velmanove  ideje.100 Sprovodeći  istraživanja tokom 70‐tih godina  XX  veka  u  Torontu  (East  York),  Velman  (Wellman,  1979)  pokazuje  da  se  većina  međuljudskih odnosa ne odvija u okviru susedstva, već kroz društvene mreže koje  se  grade  na  daleko  većem  prostoru.  Analizirajući  detaljnije  transformaciju  zajednice i odnosa u njoj, Velman zaključuje da su one pretrpele značajne promene  99 Koliki je bio uticaj Granoveterovog članka “The Strength of Weak Ties” (1973) na savremenu sociološku, a  pre svega mrežnu, teoriju možda ponajbolje govori činjenica da je on danas jedan od najcitiranijih socioloških  članaka sa preko 15000 citata. U svetlu te činjenice još zanimljivije  zvuči podatak da je postojala velika šansa  da  ovaj  članak  nikada  ne  ugleda  svetlo  dana  budući  da  je  u  prvom  pokušaju  da  ga  objavi  1969.  godine  u  Američkoj sociološkoj reviji, Granoveter bio odbijen od strane oba recenzenta (Barabasi, 2002:42). Broj citata  videti na http://scholar.google.com/scholar?q=the+strength+of+weak+ties&hl=sr&as_sdt=0&as_vis=1&oi=scholart   100 Ovo nije prva upotreba koncepta personalnih zajednica. Američki antropolog Džul Henri u članku iz 1958.  godine govori o personalnim zajednicama ali ih ne definiše kao mreže već kao grupe koje  imaju određen broj  participanata, konstantnost u vremenu  i određenu međusobnu involviranost (Henry, 1958).  80 u načinu na koji ljudi međusobno uspostavljaju kontakte, interaguju ili pribavljaju  dobra:  • Jedna promena, koja se odigrala tokom XIX i XX veka jeste prelaz sa vrata­do­ vrata  na mesto­do­mesto  odnosa a  osnovni uzrok ove promene, po Velmanu,  leži u revolucionarnom razvoju transporta i komunikacija;  • Druga  promena  se  odvija  upravo  sada  i  ona  označava  prelaz  sa  na  mestu  baziranih veza, koje se uspostavljaju među domaćinstvima, na osoba­do­osoba  i specijalizovanih, uloga­do­uloga interakcija (Wellman, 2001: 231).   Prvi  tip uspostavljanja odnosa u zajednici, karakterističan za predindustrijsko  društvo Velman naziva, vrata­do­vrata  (door‐to‐door), misleći pritom na  to da se  odnosi uspostavljaju na određenoj uskoj  teritoriji,  između  ljudi koji na njoj žive  i  koji se međusobno poznaju. Takva zajednica je bila i još uvek je karakteristična za  seoska područja, varošice ili gradska predgrađa u formi susedstva. Tokom XIX i XX  veka  dolazi  do  transformacije  tradicionalnog,  vrata‐do‐vrata  tipa  zajednice  u  mesto­do­mesto  (place‐to‐place)  zajednice.  Ovu  transformaciju  je  omogućio  revolucionarni razvoj transporta, a potom i komunikacionih tehnologija. To je bio  pomak od bliskih  grupa koje  su delile  isto mesto boravaka,  ka odnosima  između  ljudi na različitim mestima kroz mnogobrojne društvene mreže. U mesto‐do‐mesto  zajednicama  centralna  jedinica  društvenosti  postaje  domaćinstvo,  dok  se  komunikacija  odvija  između  različitih  domaćinstava  koja  su  sve  manje  blisko  teritorijalno  povezana.  Iz  domaćinstva  se  rasprostiru  mnogobrojne  društvene  mreže  članova,  kako  one  koje  su  zajedničke,  recimo  rođačke,  tako  i  one  koje  su  individualno izgrađene. Mesto, dakle, sve više gubi značaj, a zajednica se gradi kroz  društvene mreže.  Međutim, po Velmanu  tu nije kraj  transformacije zajednice, budući da se ona,  na prelazu iz XX u XXI veka počinje transformisati iz mesta‐do‐mesta ka osoba­do­ osobe (person‐to‐person) tipu odnosa. Za transformaciju u ovaj tip odnosa, glavni  „krivac“  po  Velmanu  je  razvoj  bežičnih  sredstava  komunikacije  u  prvom  redu  mobilnih  telefona.  Pojedinci  u  smislu  komunikacije  više  nisu  vezani  za  domaćinstvo kao centralnu jedinicu uspostavljanja društvenih kontakata budući da  im  mobilna  sredstva  komunikacije  omogućavaju  da  na  svakom  mestu  budu  dostupni. Tako pojava mobilnih telefona označava potpuno oslobađanje od mesta  81 kao  okvira  komunikacije.  Dok  komunikacija  od  mesta‐do‐mesta  dovodi  do  disperzije  i  fragmentacije  zajednice,  komunikacija  od  osobe‐do‐osobe  ide  korak  dalje i dovodi do disperzije i fragmentacije domaćinstva. Velman se pita da li će to  značiti  da  će  čak  i  muževi  i  žene  iz  stabilnih  brakova  sada  biti  u  odvojenim  zajednicama.  Ipak,  mobilne  komunikacije  imaju  i  pozitivan  efekat  na  nuklearnu  porodicu jer omogućuje da njeni članovi iako fizički odsutni mogu međusobno biti  u stalnoj vezi, što ranije nije bio slučaj.  I  na  kraju, uloga­do­uloga  tip  uspostavljanja  odnosa  zasniva  se  na,  već dobro  poznatom, shvatanju da ljudi u savremenom društvu sve više uspostavljaju odnose  kroz uloge koje obavljaju a sve manje kao „cele“ osobe. Velman ističe da je ovaj tip  odnosa  već  bio  široko  zastupljen  u mesto‐do‐mesto  zajednicama  ali  da  će  pravu  eksploziju  doživeti  zahvaljujući  novim  tehnologijama  komuniciranja  a  pre  svega,  Internetu  koji  će  više  nego  i  jedna  tehnologija  pre  omogućiti  interakciju  između  ljudi  istih  afiniteta,  potreba  ili  društvenih  uloga.  Za  razliku  od  osoba‐do‐osoba  odnosa gde se ljudi još dublje individualizuju, po Velmanu, problem uloga‐do‐uloga  odnosa može biti dekonstrukcija celine individualnog identiteta, što može dovesti  do  toga  da  osoba  bude  ništa  drugo  do  prosti  zbir  njegovih  uloga  (Wellman,  2001:245).  Iako Velmanovo viđenje zajednice predstavlja značajan doprinos razumevanju  transformacije  društvenih  odnosa  u  savremenom  dobu,  njemu  se mogu  uputiti  i  određene  zamerke.  Prvo  i  najvažnije,  njegovo  razumevanje  transformacije  zajednice  je  u  određenoj  meri  tehno‐determinističko.  On  u  svakom  transformacijskom  koraku  veliki  značaj  stavlja  na  razvoj  tehnoloških  sredstava  komunikacije dajući im primat u objašnjavanju novonastalih društvenih odnosa. Pa  tako kao što smo videli,  ispada da  je glavni uzrok prelaska sa vrata‐do‐vrata  tipa  odnosa na mesto‐do‐mesto tip odnosa razvoj telekomunikacija i transporta, dok je  glavni uzrok  fragmentacije domaćinstva  i prelaska na osoba‐do‐osoba  tip odnosa  razvoj  bežičnih  sredstava  komunikacije.  To  nas  dovodi  do  druge  zamerke.  Ako  Velman pravilno razume da se zajednica sve manje može definisati samo prostorno  a  sve  više  relaciono  i  tu  transformaciju  naziva  prelazom  od  vrata‐do‐vrata  ka  mesto‐do‐mesto  načinu  uspostavljanja  društvenih  odnosa,  nije  li  onda  problematično  taj  novi,  od  prostora  oslobođen  oblik  udruživanja,  nazvati  82 zajednicama  od  mesta‐do‐mesta.  Zar  to  nije  takođe  prostorni  način  definisanja  zajednice,  koja  doduše  više  ne  počiva  na  jednom  mestu  ali  se  opet  vezuje  za  prostorni kontekst življenja. Jednom, kada zajednica počne da se mrežno formira,  prevazilazeći mesto  kao okvir  organizovanja,  bilo da  se  radi  o  lokalnoj  zajednici,  susedstvu ili domaćinstvu nju više ne bi trebalo prostorno definisati. Treća važna  zamerka  odnosila  bi  se  na  to  da  odnosi  od‐osobe‐do‐osobe,  osim  što  imaju  još  jedno  novo  sredstvo  individualizovane  komunikacije,  onako  kako  ih  Velman  definiše  se  suštinski  ne  razlikuju  od  mesto‐do‐mesto  odnosa.  Tako  Velman  govoreći o karakteristikama mesto‐do‐mesto odnosa zapaža da:   «Ljudi  se  više  ne  identifikuju  kao  pripadnici  jedne  grupe;  oni  se  mogu  prebacivati između mnogobrojnih mreža» (Wellman, 2001:237).   Potom, kada govori o odnosima od‐osobe‐do‐osobe, kaže:   «Pre nego što su ukorenjeni u jednu društvenu mrežu, oni koji komuniciraju po  principu osoba‐do‐osobe se uvek prebacuju između mreža» (Wellman, 2001:238).   Lako  je uočiti da su ove dve definicije  suštinski  iste. U prvoj  se  jasno kaže da  pojedinci  više  ne  pribavljaju  identitet  iz  jedne  društvene  grupe,  već  sada  na  raspolaganju imaju mnogobrojne mreže iz kojih se on može graditi, a u drugoj da  nisu više ukorenjeni u jednu društvenu mrežu (a šta je to nego grupa) i da se sada  ukorenjuju kroz mnogobrojne mreže. Tim pre što on domaćinstvo, kao centralnu  jedinicu  komunikacije  u  zajednici  koju  zove  od‐mesta‐do  mesta,  ne  razume  kao  kolektivitet  ili  društvenu  grupu  već  kao  mesto  susreta  članova  različitih  domaćinstava  i  kao  mesto  iz  kojeg  se  rasprostiru  lične  društvene  mreže  njenih  članova.   Međutim, ključno  je  to da ako se domaćinstvo u zajednicama od‐mesta‐ do‐mesta ne definiše kao društvena grupa koja je za njihove članove osnovni ili bar  važan izvor podrške, brige i  identiteta, onda je teško održiva tvrdnja da prelaz na  osoba‐do‐osobe  zajednice  predstavlja  suštinski  pomak  u  transformaciji  društvenosti.  Ovde  se  po  našem  mišljenju  radi  samo  o  tehničkom  osnaživanju  personalnih  odnosa  koji  ionako  već  čine  osnovu  društvenosti  u mesto‐do‐mesto  zajednicama. To što su se nekada ti odnosi dogovarali  ili održavali putem fiksnog  telefona,  osim  što  ih  sada, mobilni  telefon  olakšava,  suštinski  se  ništa  ne menja,   zato  što  je  ključni  proces  transformacije  započeo mnogo  ranije  nego  što  je  to  sa  razvojem mobilnog  telefona.  Ovo  je  u  vezi  i  sa  četvrtom  kritikom  koju  na  ovom  mestu možemo uputiti Velmanu a tiče se uloga‐do‐uloga odnosa. Kao što smo već  83 ranije pokazali, klasični teoretičari zajednice su o ovoj transformaciji  i  formiranju  interesnih grupa, asocijacija ili zajednica govorili pre više od jednog veka pa zaista  čudi  da  Velman  ove  procese  ne  stavlja  u  kontekst  prve  modernizacije  već  ih  aktuelizuje sada i to pre svega u kontekstu informacionih tehnologija.   Značaj  umrežavanja  kao  nove  forme  društvenosti  ističe  i  Kastels  (2001).  Dovodeći u pitanje  istorijsko postojanje kulturno homogenih  i prostorno vezanih  zajednica,  on  smatra  da  mreže  sve  više  oduzimaju  primat  mestu  kao  izvoru  društvenosti.  To  naravno  ne  znači  da  nestaje  na mestu  bazirana  društvenost  jer  društveni  razvoj,  a  to  smo  i  mi  više  puta  naglasili,  ne  sledi  lineranu  putanju.  Pozivajući se na Velmanova zapažanja, Kastels ističe da se ključni transfer odigrava  kroz  sve  izraženije  pomeranje  od  prostornih  zajednica  ka mrežama  koje  postaju  centralna  forma organizovanja društvenih  interakcija. Tradicionalne  zajednice  su  bile  bazirane  na  deljenju  vrednosti  i  društvene  organizacije.  Mreže  su  organizovane  oko  izbora  i  strategija  društvenih  aktera,  bilo  da  su  to  pojedinci,  porodice ili društvene grupe, dok obrazac društvenosti sve više evoluira ka izvoru  društvenosti koji se gradi oko nuklearne porodice u domaćinstvu iz koje se zatim  grade  različite mreže  u  skladu  sa  preferencijom  svakog  od  članova domaćinstva.  Iako se Kastelsu ponekad pripisuje tehno‐determinizam (Van Dijk, 1999; Ganrham,  2004)  on,  za  razliku  od  Velmana,  jasno  ističe  da  nova  sredstva  komunikacije,  odnosno  Internet  nije  taj  koji  kreira  novi  obrazac  društvenosti  zasnovan  na  umreženom  individualizmu,  već  da  Internet  obezbeđuje  pogodnu  materijalnu  podršku za širenje umreženog individualizma kao dominantne forme društvenosti  (Castells, 2001:130‐1).  Završavajući  ovaj  deo  možemo  konstatovati  da  je  pitanje  nestanka  ili  transformacije  zajednice  zapravo  pitanje  teorijske  perspektive.  Ako  se  zajednica  definiše  prostorno,  grupno  ili  delatno  onda  svakako možemo  govoriti  o  njenom  opadanju,  posebno  u  razvijenim  društvima.  Ako  je  sa  druge  strane  definišemo  funkcionalno, kao mrežu veza kroz koje teku podrška, briga ili informacije onda je  zajednica  življa nego  ikada.  Ipak,  veliko  je pitanje da  li  zaista možemo govoriti  o  personalnim  mrežama  kao  zajednicama  budući  da  se  one  formiraju  oko  jedne  osobe, gde se jedan broj poznanika te osobe međusobno ne poznaje. Čini se da kod  84 personalno‐mrežnog poimanja zajednice nedostaje suštinski konstitutivni element  zajednice  a  to  je  zajedništvo.  Drugim  rečima,  ne  postoji  nijedan  integrativni  element ovakvih zajednica osim samog pojedinca koji se nalazi u njihovom centru.  Zbog toga je, čini se, ispravnije govoriti o personalnim mrežama koje nisu isto što i  zajednice. Međutim, personalne mreže ne treba posmatrati kao antipod zajednice.  Zajednice i personalne mreže mogu postojati zajedno, ali. i to je ono što je ključno,  personalne mreže preuzimaju neke funkcije koje su vršile tradicionalne zajednice.  Dakle  dolazi  do  funkcionalnog  transfera.  Koje  od  tih  funkcija  i  u  kojoj  meri  ih  personalne  mreže  preuzimaju  od  zajednica  zavisi  od  brojnih  faktora  poput:  odmaklosti  procesa  modernizacije,  tipa  društva  koje  se  posmatra,  neposrednog  životnog  okruženja  (urbane  ili  ruralne  sredine)  kao  i  od  različitih  individualnih  karakteristika (nivo obrazovanja, profesija, interesovanja, itd).    Zbog  toga,  u  nastavku  ovog  poglavlja,  mi  nećemo  govoriti  o  personalnim  zajednicama,  kako  to  čine  Velman  i  saradnici  (Wellman,  et  al.,  2001,  2003),  već  isključivo  o  personalnim  mrežama.  Smatramo  da  je  ovakvo  shvatanje  novog  obrasca  društvenosti  lišeno  problema  koje  određenje  zajednica  sa  sobom  nosi  a  opet sasvim adekvatno za razumevanje transformacije društvenosti kojom ćemo se  na mikro nivou u nastavku ovog poglavlja baviti.  2.2.3 Transformacija društvenosti­od datih ka izabranim vezama  Kroz  prethodno  poglavlje  pokušali  smo  da  pokažemo  kako  se,  kroz  proces  modernizacije,  transformiše  organizacija  društvenih  odnosa,  od  grupa  ka  mrežama, odnosno od datih ka izabranima odnosima. U centru ove transformacije  društvenosti  nalaze  se  pojedinci  koji  slobodnije  nego  ikada  formiraju  svoje  društvene odnose  što  je,  pre  svega, posledica  individualizacijskih procesa koji  su  nerazdvojni pratilac modernizacije. Druga, ili kasna, faza modernizacije, za sobom  povlači  redefinisanje  konstitutivnih  formi  industrijskog  društva  (država‐nacija,  klasa,  zajednica,  profesija,  porodica,  uloga  polova)  što  za  posledicu  ima  i  radikalizaciju  individualizacijskih  talasa.101  Koordinatni  sistem  industrijskog  101 Na drugom mestu (Petrović, 2008) smo  pokušali da pokažemo da su se do sada odigrala tri glavna udara  individualizacijskih  talasa,  nastalih  kao  posledica  velikih  društvenih  promena  od  kraja  srednjeg  veka  na  85 društva  sve  više  slabi  ostavljajući  pojedince  potpuno  ili  delimično  van  ovih  koordinata  i  primoravajući  ih  da  se  okreću  novim  izvorima  sigurnosti,  preživljavanja i uspostavljanja identiteta, na sličan način kao što su ljudi na ulazu u  industrijsko  društvo  bili  oslobođeni  tradicionalnih  formi  društvene  sigurnosti.  Naravno,  ovi  procesi  nisu  linearni  i  ne  zahvataju  sva  društva  i  sve  segmente  društva na podjednak način, o čemu će više reči biti u nastavku ovog poglavlja.  Kao osnovni uzrok radikalizacije individualizacijskih procesa, najčešće se ističu  promene  na  tržištu  rada  koje  nastaju  kao  posledice  strukturalne  transformacije  kapitalizma  od  70‐tih  godina  XX  veka  (Castells,  2000).  Pored  toga,  kroz  krizu  patrijarhalnost  koja  je  povezana  sa  transformacijom  uloga  polova,  najjasnije  se  mogu  pratiti  konsekvence  individualizovanih  obrazaca  društvenosti  (Bek,  2001).  Proces  individualizacije  reprodukuje  se  i  kroz  nove  obrasce  urbanizacije,  širenja  predgrađa,  individualizovanjem  i  fragmentizovanjem  prostornog  konteksta  življenja  (Wellman,  1979). Domašaj  individualizacije  se  takođe može pratiti  kroz  promenjene  obrasce  društvenog  udruživanja,  opadanja  poverenja  u  državne  institucije  i  u  uzdržavanju  od  učešća  u  političkom  životu,  bilo  kroz  glasačku  apstinenciju, bilo kroz opadanje učlanjenja u političke partije  (Patnam, 2008). Na  kraju,  individualizam  se  promoviše  i  kroz  različite  životne  stilove  bazirane  na  samoostvarenju, samopromociji, samoaktualizaciji (Gidens,1992).   2.2.3.1 Iskorenjivanje i reukorenjivanje  U  kontekstu  naše  studije  individualizaciju  možemo  definisati  kao  proces,  uglavnom  prinudnog,  napuštanja  tradicionalnih  formi  društvene  sigurnosti  i  ovamo.  Prvi,  po  svom  domašaju  najuži  talas  individualizacije  može  se  smestiti  u  period  XV  i  XVI  veka,  započinjući  u  doba  renesanse  i  dalje  se  osnažujući  kroz  proces  reformacije  katoličke  crkve  koji  je  za  njom  usledio.  Drugi  talas  se  aktivira  sa  nastankom  industrijskog  društva  kroz  poznate  procese  industrijalizacije,  urbanizacije  i  širenja  kapitalističkog  načina  proizvodnje.  Najteži  zadatak  je  odrediti  početak  trećeg  talasa  individualizacije  jer za razliku od prva dva, koja su u svojoj osnovi  imala temeljnu društvenu transformaciju  suštinski menjajući oblik društvene reprodukcije života, u savremenom dobu takvi procesi  imaju «puzajući»  karakter. Oni izviru svuda oko nas i mi ih kao takve prepoznajemo, ali njihovi uzroci ne leže u revolucionarnoj  ili  eksplozivnoj  transformaciji  društvenih  sistema  i  njihovih  institucija  (sa  izuzetkom  sloma  socijalističkih  društava). Ono što je izvesno, kao što je prvi talas individualizacije neodvojiv od začetka modernizacije, drugi  od njenog širenja u formi industrijskog društva, tako je i treći talas neizbežni pratilac druge (kasne, radikalne,  fluidne ili refleksivne) faze modernizacije (Petrović, 2008).  86 staranja koji za sobom povlači  i proces podruštvljavanja na novim  ili redefinisanim  starim  osnovama  udruživanja.  Drugim  rečima,  individualizacija,  kako  je  mi  razumemo,  najbolje  se  može  analizirati  kroz  međusobno  smenjujuće  procese  društvenog iskorenjivanja i reukorenjivanja.102   Ovaj mehanizam,  iskorenjivanja  i  reukorenjivanja  nije  osobenost  samo novog  stadijuma individualizacije, karakterističnog za kasnu fazu modernizacije, već je on  postojao  i  kod  ranijih  talasa  individualizacije.  Upravo  zahvaljujući  ovom  mehanizmu kontrole i reintegracije posledica procesa individualizacije nije nužno  bila  društvena  dezintegracija,  mada  su  neki  segmenti  društva  bivali  i  bivaju  zahvaćeni  ovim  procesima.  Odgovor  na  iskorenjenog  pojedinca  srednjeg  veka,  u  onim društvima i segmentima društva koji su bili na udaru individualizacije, bila je  u prvom redu (protestantska) vera. Iako je uloga vere vremenom slabila  još uvek  daleko od toga da je ona izgubila svoj ukorenjujući potencijal u modernom društvu.  Pored vere, od XVII veka dolazi do značajnih promena u poimanju uloge i značaja  porodice,  te  sada  ona  postaje  sve  jači  izvor  intimnosti  i  podrške  novonastajućeg  građanstva.  Kako  je  proces  individualizacije  napredovao,  posebno  osnažen  društvenom  transformacijom  nakon  industrijske  revolucije,  nove  osnove  ukorenjivanja,  kao  odgovor  na  iskorenjenog  pojedinca  tradicionalnog  društva,  postaju  pored  porodice  i  država,  nacija,  klasa,  lokalna  zajednica,  profesija. Mi  se  danas, kao što je više puta rečeno, nalazimo u periodu kada se čini da tradicionalne  institucije  industrijskog  društva  sve  teže  vrše  svoju  ukorenjujuću  funkciju,  zbog  čega se u periodu naglašenih rizika, straha i osećaja usamljenosti postavlja pitanje  novog ukorenjivanja i reintegracije u fazi kasne moderne.  Gidensova  je  teza  da  postoji  uzajamno  delovanje  između  svih  mehanizama  iskorenjivanja  i  konteksta delovanja  koji  omogućuju ponovo ukorenjivanje  a koji  mogu te mehanizme podržavati ili podrivati. (Gidens, 1998a:84). Po njemu postoje  102 Uporište za ovakvo shvatanje individualizacije, pored Gidensa na čije ćemo se ideje u nastavku nadovezati,  nalazimo  i  kod  Leša  (Scot  Lash)  ali  i  kod  Beka  (Urlich  Beck).  Leš,  smatra  da  generalno  postoje  dve  faze  u  procesu  individualizacije,  faza,  dirkemovski  rečeno,  anomičnog  individualizma  i,  gidensovski  rečeno,  faza  usvajanja i rutinizacije novih obrazaca ponašanja, te da se ovi procesi kroz vreme ponavljaju i smenjuju (Lash,  2002:VII). Sličnog mišljenja je i Bek koji ističe da modernizacija vodi u trostruku individualizaciju – izdvajanje  (oslobađanje),  gubitak  stabilnosti,  ponovna  integracija,  te  da  to  čini  jedan  opšti,  neistorijski,  model  (Bek,  2001:220).  87 dva  osnovna  mehanizma  iskorenjivanja:  simbolički  znakovi  (na  primer  novac)  i  ekspertski sistemi. Oni su mehanizmi iskorenjivanja jer udaljuju društvene odnose  od  neposrednog  konteksta  u  kome  su  se,  mahom,  ovi  odnosi  odvijali.  Drugim  rečima,  posreduju  ih.  Osnovu  novog  ukorenjivanja  čini  poverenje,  koje  se    prvo,  uspostavlja  u  društvenim  vezama  oblikovanim  u  okolnostima  zajedničkog  prisustva,  pa  tako  prijateljstvo  postaje  važan  element  ukorenjivanja  i  drugo,  poverenje  se  uspostavlja  kroz  razvoj  verovanja  u  apstraktne  sisteme  (simbolički  znakovi  i  ekspertski  sistemi‐Gidens,  1998a:87).  Dakle,  po  Gidensu  apstraktni  sistemi  imaju  dvostruku  ulogu,  u  prvoj  fazi  iskorenjuju  da  bi  kasnije,  kroz  prihvatanje i usvajanje njihovih prednosti postali sredstvo novog ukorenjivanja.103  Važno  je  naglasiti  da  apstraktni  sistemi  ne  ukorenjuju  sami  po  sebi  već  njihova  uloga dolazi  do  izražaja na mestu  gde  se  sreću potrebe društvenosti  i  apstraktni  sistemi koji  ih podržavaju. Primera radi, transportna sredstva, koja pomažu da se  raspadnu veze između lokaliteta  i srodstva,  iznova pružaju mogućnost za ponovo  ukorenjivanje  tako  što  omogućavaju  da  se  ovi  odnosi  održe  na  daljinu.  Još  bolji  primer  predstavljaju  osobe  koje  su  udaljene  hiljadama  kilometara  ali  zato  uz  pomoć  apstraktnih  sistema,  recimo uz  pomoć  Interneta, mogu  biti  daleko  bliže  i  intimnije  nego  dve  osobe  koje  sede  u  istoj  prostoriji.  Zbog  toga  se  Gidens  suprotstavlja  alijenacijskoj  paradigmi  smatrajući  da  jednostavno  nije  istina  da  u  uslovima modernosti sve više živimo u svetu stranaca i da se od nas zahteva da sve  više  i više u kontaktu sa drugima  intimnost  zamenimo  impersonalnošću  (Gidens,  1998:137),  kakvo  je  recimo mišljenje Kristofera Leša.  Po  Lešu, u  savremenom  je  društvu  sve  teže  ostvariti  duboka  i  trajna  prijateljstva,  ljubavi  i  brakove.  Kako  društveni  život  postaje  sve  više  ratnički  i  varvarski,  lični  odnosi  ‐  poprimaju  obeležje bitke (Lasch, 1986:34). Sličnog mišljenja je  i Bek, koji smatra da je  jedan  od sukoba koji obeležava kasnu fazu modernizacije upravo sukob između polova te  da je „osoba koja živi sama“ arhetip potpuno razvijenog društva tržišta rada (Bek,  2001:213). Međutim, Bek ne misli da je u ovoj fazi modernizacije nemoguće razviti  103 Naravno, Gidens je svestan da razvoj poverenja u apstraktne sisteme ne protiče bez skepticizma i otpora  prema  njima,  ali  prihvatanje  ovih  sistema,  tehnologije  u  prvom  redu,  praktično  postaje  uslov  opstanka  u  modernom društvu.  88 prijateljstva, već da, naprotiv, intenziviranje mreže prijateljstva ostaje nezamenljiv  obrazac društvenosti u odnosima koji su centrirani na jedinku.     Ono  što  Gidens  pokušava  da  ustvrdi  je  da  kontakti  sa  poznatima  u  tradicionalnim zajednicama, posebno u pogledu  ličnih  ili  seksualnih odnosa, nisu  imali onu vrstu intimnosti koja je karakteristična za savremeno doba, zbog toga što  modernost  karakteriše  transformacija  intimnosti.  I  to  je  osnovni  izvor  nesporazuma između teoretičara alijenacije i pobornika samoaktuelizacije. Ovde se  naprosto  radi  o  različitim  idejnim  polazištima.  I  jedni  i  drugi  smatraju  da  tradicionalni  izvori  intimnosti  nestaju.  Razlika  je  u  poimanju  različitih  ishodišta  ovog  procesa.  Problem  teoretičara  alijenacije  je  u  tome  što  intimnost  razumeju  statično, te sa smatra da sa nestajanjem njenih tradicionalnih izvora, nestaje i ona  sama, dok su iskorenjeni pojedinci ostavljeni da lutaju izgubljeni i dezorijentisani u  novome  dobu.  Gidens,  nasuprot  njima  intimnost  razume  kroz  dinamičnu  prizmu  smatrajući da sa slabljenjem tradicionalnih izvora intimnost ne nestaje već se kroz  modernost transformiše, okrećući se ka unutra, odnosno ka različitim strategijama  refleksivnog pojedinca.   2.2.3.2 Umreženi individualizam  Dakle,  kao  što  smo  videli  sa  opadanjem značaja  zajedničkog mesta  življenja  i  prostorne bliskosti ne nestaje i zajednica, već se ona transformiše i sve češće gradi  kao «mreža interpersonalnih veza koje obezbeđuju društvenost, podršku, informacije,  osećaj  pripadnosti  i  društvenog  identiteta»  (Welman,  2001:228).  Umesto  ukorenjenosti  u  koherentne  i  sveobuhvatne  zajednice,  kraj  XX  veka  obeležava  sveopšta  privatizacija  života  (Bauman,  1994)  gde  se  na  istom  prostoru  prepliće  bezbroj društvenih mreža  ili personalnih zajednica  (Welman, 2001)  izrastajući na  novom  obrascu  mrežne  društvenosti  (Wittel,  2001)‐umreženom  individualizmu  (Welman 2001, Kastels, 2001, Van Dijk, 2006104).   Društveni  rizici  i  iz  njih  proistekla  osećanja  straha  i  nesigurnosti  pojačavaju  potrebu  za  ukorenjivanjem  u  neki  širi,  društveni,  kontekst.  Porodica  se  svakako  menja,  ali  se  izgleda  njena  starateljska  ili  ukorenjujuća  uloga  ne  menja  tako  104 Van Dajk koristi  termin mrežna  individualizacija (network  individualization) ali pod njim podrazumeva  suštinski isti fenomen kao Velman i Kastels.  89 radikalno kako se menja njena struktura.105 I drugi, tradicionalni izvori sigurnosti  kao što su nacija, religija ili zajednica takođe mnogo sporije gube svoj ukorenjujući  potencijal  nego  što  su  teoretičari  individualizacije  predviđali.  I  tamo  gde  tradicionalne institucije gube svoj značaj ili nestaju nošene talasom promena ideja,  vrednosti  ili  objektivnih  uslova  života,  nastaju  novi,  turbulentnom  društvu  prilagođeni, oblici društvenog opštenja  i udruživanja. Međutim, bilo da tumačimo  posledice  društvenih  okolnosti  koje  dovode  do  širenja  individualizacije  kroz  prizmu onih koji smatraju da oni vode otuđenju, egoizmu, narcizmu, povlačenju  i  moralnom padu ljudi (Bauman, C. Lasch, i nešto ranije From, Adorno, Horkhajmer),  ili  da  ih  tumačimo  kroz  refleksivno‐samoaktuelizacijsku  paradigmu106  (Gidens,  i  nešto  umerenije  Bek),  teško  da  možemo  poreći  da  se  značajne  promene  zaista  događaju.  Ono  što  je  različito  u  odnosu  na  ranije  talase  individualizacije,  upravo  zbog faktora koje smo opisali, jeste da se danas očekuje od svih ono što se nekada  očekivalo  od  samo  nekih  ‐  da  sami  upravljaju  svojim  životom  (Beck,  2002:8).  Bauman  smatra  da  se  sadašnji  proces  individualizacije  sastoji  u  transformaciji  ljudskog  identiteta  iz  «datog»  u  «zadatak»  ‐  odnosno  punjenjem  aktera  odgovornošću  za  izvođenje  zadataka  i  za  posledice  njihovog  izvođenja  (Bauman,  2002:XV).  Ova  potreba  da  se  upravlja  vlastitim  životom  jeste  proizvod  sve  veće  diferenciranosti  društvenih  funkcija  usled  koji  se  društvo  lomi  na  odvojene  funkcionalne  sfere.  Moderna  društva  ljude  ne  integrišu  kao  „cele  osobe“  u  jedinstveni  funkcionalni  sistem,  već  pre  parcijalno  i  privremeno  u  odvojene  funkcionalne  svetove  kao: majke,  očeve,  menadžere,  glasače,  poreske  obveznike,  sindikalce, članove različitih pokreta i zajednica,  itd. Da bi se snašao u sveopštem  metežu zahteva sve nesigurnijeg društva, pojedinac je prinuđen da, kako Bek kaže,  bude  menadžer  vlastitog  života  balansirajući  između  različitih,  često  oprečnih  uloga koje se pred njega postavljaju (recimo da se bude supruga, majka, domaćica i  poslovna žena). Turza smatra da je ovo najdublji temelj procesa individualizacije i  on  ga  naziva  «heterogenizacija  delanja».  Pod  time  on  ima  u  vidu  sve  veću  105 Ovim aspektima smo se detaljnije bavili u prethodnoj studiji. Pogledati (Petrović, 2008:45‐48)  106  Refleksivnost  modernog  društvenog  života  sastoji  se  u  činjenici  da  se  društvene  prakse  neprestano  ispituju  i  menjaju  u  svetlu  novih  informacija  o  samim  tim  delatnostima,  tako  da  se  njihove  karakteristike  sadržinski menjaju.  90 diferencijaciju  sveta  ljudske  međuzavisnosti,  kroz  stvaranje  različitih,  relativno  autonomnih,  delatnih  sfera  društva  kao  i  heterogenizaciju,  usložnjavanje  individualnih društvenih ekonomija što omogućava pojedincu da svoj identitet više  ne utvrđuje kroz ovu ili onu opštost, nego kroz svest o sopstvenoj neponovljivosti  (Turza,  1998:22).  Ovo  se  takođe uklapa  i  u  Gidensovo  shvatanje  novih  «životnih  stilova».  On  zaključuje  da  u  savremenom  društvu  ljudi  napuštaju  predmoderna  središta  poverenja  i  ontološke  sigurnosti  (srodnički  odnosi,  lokalna  zajednica,  religiozne kosmologije  i  tradicija)  te da oni nemaju ni približnu važnost u  životu  pojedinaca  kakvu  su  imali  nekada.  Tako  po  njemu  pojedinca  u  doba  kasne  modernosti  karakterišu:  koncentracija  na  sebstvo  kao  refleksivni  projekat;  nastojanje na samoaktuelizaciji; formiranje ličnih i erotskih veza kao odnosa koji se  vode uzajamnošću samootkrivanja; briga za samoostvarenjem, koja nije samo izraz  narcizma  već  je  predstavlja  prisvajanje  okolnosti  u  kojima  globalizovani  uticaji  prodiru  u  život  (Gidens,  1998b:108,121).  Ipak,  čini  se  da  je  jedan  od  osnovnih  problema  Gidensovog  shvatanja  refleksivnog  pojedinca  kasne  modernosti  nedovoljno  isticanje  strukturnih  činilaca  koji  ograničavaju  ili  potpuno  onemogućavaju  refleksivno ponašanje pojedinaca. Recimo Kastels  je mišljenja da  sa  razvojem  umreženog  društva  dolazi  do  sistemskog  razdvajanja  globalnog  i  lokalnog.  Na  taj  način,  refleksivno  planiranje  života  postaje  nemoguće,  osim  za  elitu  koja  obitava  u  bezvremenom  prostoru  tokova  globalnih  mreža  i  njihovih  lokalnih pomoćnika (Castells, 2002:20). Ili Baumanovim rečima (2009:12):  „Najviše šansi za pobedu imaju ljudi koji cirkulišu blizu vrha globalne piramide  moći,  kojima  prostor  ne  znači mnogo,  a  daljina  ne  predstavlja  problem;  ljudima  koji su na mnogim mestima kao kod kuće, ali bez neke posebne matične baze“   Suština  je  u  tome  da  se  individualizacija  upravo  odvija  naspram  strukturne  pozadine  koja  determiniše  ili  često  sputava  slobodan  razvoj  ličnosti  u  nekim  od  ključnih  aspekata  ljudske  egzistencije.  U  tom  smislu  Bekovo  tumačenje  je  sadržajnije  od  Gidensovog  jer  on  ukazuje  na  to  da  je  individualizaciju  pogrešno  razumeti kao emancipaciju,  zbog  toga što se ona odvija u opštim uslovima koji u  sve većoj meri čine nemogućim individualna oslobađanja. Drugim rečima, tačno je  da  se  pojedinac  odvaja  od  tradicionalnih  veza  i  odnosa  staranja,  ali  ih menja  za  prinude tržišta rada i potrošačke egzistencije i u njima sadržane standardizacije i  91 kontrole.107  Zbog  toga  Bek  ovaj  fenomen  i  naziva  paradoksom  individualizacije  (Bek, 2001:225). Upravo strah, neizvesnost i društveni rizici dovode do toga da se  pojedinac okreće sebi te njegovo refleksivno planiranje života, ako ga uopšte može  biti,  je  pre  strategija  opstanka  nego put  u  samoostvarenje.  Lešova  (Lasch,  1986)  studija  «Narcistička  kultura»  je  odličan pokazetelj  toga da  je mahnita potreba  za  samousavršavanjem  često  izraz  patološkog  straha  od  propasti  u  kompetitivnom  društvu, oličen u sve većem narcizmu modernih ljudi.   2.2.3.3 Personalne društvene mreže  Kada je pak reč o predmodernim izvorima sigurnosti i staranja njihov značaj je  tokom  XX  veka  nesumnjivo  opadao.  Međutim,  to  nikako  ne  znači  da  je  njihovo  vreme  zauvek  prošlo,  kao  i  da  njihova  ukorenjujuća  uloga  neće  ponovo  rasti  sa  porastom društvenih kriza, odnosno sa nagomilavanjem društvenih rizika, kako bi  to Bek rekao. Drugim rečima, iako srodničke veze nisu više razgranate kao nekada  one  i  dalje,  pogotovo  kroz  nuklearnu  porodicu,  ostaju  važan,  izvor  intimnosti,  poverenja i sigurnosti u doba kasne modernosti i zajedno sa prijateljskim vezama  postaju konstitutivni elementi personalnih mreža.  Osnovno  polazište  ideje  o  personalnim  društvenim  mrežama  jeste  da  svaki  pojedinac tokom života gradi jedinstvenu mrežu društvenih odnosa. To ne znači da  se  rađamo  u  društvenom  «vakumu»  budući  da  su  nam  osnovne,  pre  svega  roditeljske  i  rođačke  društvene  veze  date,  dok  su  nam  mnoge  od  naših  veza  107  Istini  za  volju  Gidens  u  studiji  «Modernost  i  samo‐identitet»  uzima  ove  faktore  u  obzir  kada  kaže  da  «modernost  otvara  projekt  sopstva  ali  pod  uslovima  na  koje  snažno  utiču  standardizujući  efekti  robnog  kapitalizma»  (Gidens  1998b:201).  Ali  i  dalje  ostaje  optimista  spram mogućnosti  individualnih  otpora  ovim  efektima, pa  tako  tvrdi da  «pojedinci  aktivno  razlučuju  između  tipova dostupnih  informacija  i  tumače  ih  na  vlastiti način» (Gidens, 1998b:204). Ovde se postavlja pitanje koja znanja i veštine trebaju da imaju pojedinci  da  bi  aktivno  tumačili  obilje  najrazličitijih  informacija  kojima  su  usled  eksplozije  informaciono‐ komunikacionih  tehnologija bombardovani.  Ispravnije bi bilo  reći da pojedinci  tumače  između obilja analiza  eksperata koje im te informacije prevode na razumljivi jezik, pa i onda njihov izbor pre zavisi od poverenja u  samog  eksperta,  dakle  prevodioca,  a  ne  od  same  informacije.  To  bi  dalje moglo  otvoriti  pitanje  toga,  kojim  ekspertima  su mediji  otvoreniji  i  za  koji  tip  informacija,  te  da  li  su  informacije  koje  su dostupne  i  one  koje  presudno  utiču  na  kvalitet  života.  Ono  što  je  karakteristika  našeg  vremena  je  da  su  informacije  svakako  dostupnije,  ali  ako  ih pojedinac ne  želi dobiti u prevedenom  i  samim  tim neautentičnom obliku,  to  znači da  treba da bude spreman na mukotrpnu i dugotrajnu potragu za istinom.      92 kontekstulano  nametnute  (susedi,  kolege,  rodbina  supružnika).  Međutim,  kroz  vreme mi postajemo odgovorni za svoje mreže, postupno ih gradimo birajući koga  ćemo uključiti a koga ne  ili koga ćemo isključiti  iz njih. Naravno ova  izbornost se  dešava  u  okviru  različitih  ograničenja  na  koja  ćemo  se  osvrnuti  malo  kasnije.  Fizička  bliskost  nije  uslov  za  formiranje  i  održavanje  društvenih  veza  iako  to  ne  znači da ona nije važna  faktor u  formiranju makar  jednog dela naših personalnih  mreža.   Kada  je o  strukturi personalnih mreža reč, one su predeterminisane različitim  faktorima,  od  širih  strukturalnih,  preko  kulturnih,  sve  do  individualnih.  Tako,  personalne mreže mogu biti dominantno  sačinjene od  rođačkih veza  ili nasuprot  tome  od  prijateljskih  veza,  od  lokanih  susedskih  do  poznaničkih  veza,  od  organizacijskih do kolegijalnih veza, što za posledicu ima da su personalne mreže  labavo  strukturirane  ali  uključuju  i  čvrsto  povezane  grupe.  Odnosi  se  lako  uspostavljaju  ali  lako  i  napuštaju,  dok  se  personalne  mreže  mogu  formirati  i  održavati na lokalnom ali  i nadlokalnom nivou. Iako homofilija108 i dalje prisutna,  sve češće se odnosi uspostavljaju sa  ljudima različitog društvenog statusa (Boase  and Wellman, 2006:12).  Naravno,  svaka  personalna  mreža  je  sačinjena  od  različitih  vrsta  veza  koje  variraju po svojoj: prirodi,  jačini, blizini centru  ili  trajnosti. Neki autori,  imajući u  vidu njihovu funkciju, ukazuju na dva osnovna tipa veza u personalnim mrežama –  ekspresivne i instrumentalne. Ekspresivne veze su one koje pre svega obezbeđuju  prijateljstvo i društvenu potporu i po intenzitetu se svrstavaju u jake veze. S druge  strane, instrumentalne veze su bazirane na nekoj obostranoj koristi, često vezane  za  poslovne  uloge  dok  su  odnosi  slabijeg  intenziteta  (Ibarra  and  Andrews,  1993:281). Sličnu podelu daje i Fišer (Fischer 1982:35) koji koristi malo drugačije  nazive, razlikujući tri tipa veza ‐ formalne, sentimentalne i interakcione. Suštinski,  ove  veze  se mogu  svesti  na  pomenuta  dva  osnovna  tipa:  sentimentalne  veze  su  ekspresivnog  karaktera  dok  su  formalne  i  interakcione  veze  instrumentalnog  karaktera.   108 Homofilijska veza znači da ljudi stupaju u interakciju sa sebi sličnima po klasnoj i socio‐kulturnoj (verskoj  i etničkoj) pripadnosti.   93 Verovatno je najvažnije pitanje ono koje se tiče društvene funkcije personalnih  mreža.  Po  Velmanu,  kao  što  smo  već  pomenuli,  osnovna  funkcija  personalnih  mrežnih  zajednica  jeste  obezbeđivanje  društvenosti,  podrške,  informacija,  osećaj  pripadnosti  i društvenog  identiteta  svojim članovima (Welman, 2001:228). To se  postiže  tako  što personalne mreže  čine okvir  za obezbeđivanje protoka  različitih  resursa poput (Di Nicola et al., 2011:2):  1. Materijalnih resursa;  2. Reputacije i društvenih zasluga;  3. Kontakta sa poznanicima poznanika;  4. Simboličkih i ekspresivnih resursa;  Kako  ćemo  se  i  kroz  teorijski  i  kroz  empirijski  deo  ove  disertacije  baviti  održavanjem  i uspostavljanjem personalnih mreža, osobito nam  je važno da  se u  nastavku  pozabavimo  faktorima  koji  utiču  na  formiranje  odnosa  u  personalnim  mrežama. Ovo nam je važno i zbog toga što ćemo kroz empirijski deo ove studije  pokušati  da  odgovorimo  na  pitanje  da  li  Internet  kao  kanal  za  društvenu  interakciju pomaže održavanju postojećih  personalnih mreža  i  da  li  Internet  kao  prostor  za  društvenu  interakciju  pomaže  probijanju  strukturalnih  ograničenja  i  uspostavljanju  društvenih  odnosa  koji  inače  ne  bi  bilo.  Jedna  od  naših  bazičnih  pretpostavki  je  da  Internet,  sa  obe  svoje  funkcije,  dodatno  ojačava  transfer  u  pravcu izbornosti kao jednom od ključnih konstituenata personalnih mreža.  2.2.3.4 Transformacija odnosa iz datih u izabrane  Kada se govori o transformaciji načina na koji se formiraju društveni odnosi u  modernim  društvima  ima  se  u  vidu  da  dati,  dakle  odnosi  sa  rođacima,  sve  više  ustupaju svoje mesto izabranim, dakle odnosima sa prijateljima. Iako je nesporno  da  je  kroz  proces  modernizacije  došlo  da  značajnih  promena  u  obrascima  društvenosti, mnogi autori ukazuju na  to da ne bi  trebalo olako tvrditi da    su ovi  procesi  doveli  do  toga  da  rođačke  veze  izgube  na  važnosti.  Različita  istraživanja  pokazuju da rođačke veze ostaju važan izvor podrške čak i kod društveno mobilnih  osoba  ili  visokoobrazovanih  osoba  u  zapadnim  društvima  dok  je  posebno  u  društvima  u  razvoju  kao  i  kod  nižih  društvenih  slojeva  učešće  rođaka  u  94 personalnim  mrežama  srazmerno  veće  u  odnosu  na  razvijena  društva  ili  više  društvene slojeve (Pešić, 1977; Fischer, 1982; Welman, 1999;Chua et al., 2011).   Osnovna osobenost rođačkih mreža je da su guste i sa dominacijom jakih veza,  dok  su  prijateljske  mreže  daleko  disperzivnije  i  labavije  povezane  (Ibarra  and  Andrews, 1993; Kadushin, 2004). Razmene koje se kroz ovakve mreže vrše takođe  se  baziraju  na  različitim  normama,  gde  je  kod  prijateljskih  veza  direktan  reciprocitet visoko vrednovan, dok kod rođačkih on nema takav uticaj budući da se  razmena  često vrši u  širem rođačkom krugu. Takođe  i  resursi  koji  se kreću kroz  ova dva tipa odnosa su često različiti budući da su rođačke veze daleko čvršće i jače  povezane i resursi koji se kroz njih pribavljaju mogu biti različiti. Tako će rođačke  veze pre biti ekspresivnog tipa i služiti kao izvor solidarnosti, poverenja i kohezije,  dok  će  prijateljske  mreže  pre  biti  instrumentalnog  tipa  i  služiti  za  pribavljanje  informacija  različitog  tipa.  Međutim,  ova  razlika  između  ekspresivnih  i  instrumentalnih veza ne mora biti, niti je jasno razdeljena na rođačke i prijateljske  veze  budući  da  i  prijatelji  često  služe  kao  izvor  emotivne  podrške  ili  rođaci  kao  izvor  instrumentalne  podrške  (Chua  et  al.,  2011).  Slično  ovome,  Alan  smatra  da  ono  što  razlikuje  familijarne  odnose,  posebno  partnerske  i  roditeljske  od  prijateljskih  jeste  različit  tip  posvećenosti  i  obaveze.  Pre  svega  za  razliku  od  rođačkih,  prijateljske  veze  su  nehijerarhijske,  odnosno  češće  se  grade  na  principima  uzajamne  recipročnosti.  Iako  se  rođačke  veze,  još  uvek  kulturno  determinišu kao važnije, za neke pojedince u specifičnim strukturnim lokacijama,  prijateljstvo  može  igrati  veoma  značajnu  ulogu  u  njihovom  životu  do  nivoa  isključivanja  nekih  ili  svih  članova  familije  (npr.  kod  homoseksualnih  osoba).  Takođe,  za  neke  će  prijateljske  veze  dominirati  tokom  jednog  perioda  života  ali  kako  se  strukturni  činioci  njihovog  života  menjaju  tako  i  se  menja  i  odnos  prijateljskih i familijarnih veza (Allan, 2008).   Pored rođačkih, prijateljske veze u modernom društvu predstavljaju  jedan od  osnovnih konstitutivnih elemenata personalnih društvenih mreža. Međutim, poput  svih  drugih  društvenih  ustanova  i  prijateljstvo  predstavlja  dinamičku  kategoriju  koja  se  menja  sa  promenom  društvenih  okolnosti.  Dovoljno  je  da  pomenemo  prijatelje  sa popularnih online  društvenih mreža pa da nam bude  jasno o kolikoj  rastegljivosti  ovog  pojma  govorimo.  Prijatelji  se  mogu  definisati  kao  ljudi  koji  95 imaju nešto zajedničko, bilo da  je reč o zajedničkim  interesima, smislu za humor,  životu na  istoj  lokaciji,  pripadanju  istim organizacijama,  sličnom poreklu,  sličnim  životnim  stilovima,  sličnim  poslovima  ili  sličnoj  životnoj  fazi.  Prijatelji  se  mogu  razumeti  i  kao  ljudi  koji  uživaju  u međusobnom društvu,  izlaze  zajedno,  ćaskaju  preko telefona, razmenjuju e‐mail‐ove ili se posećuju. Spenserova i Pal (Spencer i  Pahl,  2006)  ističu  da  je  suštinska  odlika  prijateljstva  ideja  o  međusobnom  dopadanju,  slaganju  na  različitim  nivoima  jačine  povezanosti.  Veze  između  prijatelja  su  neformalne  ali  su  zato  oni  često  percipirani  kao  ljudi  koji  se  međusobno pomažu, daju emotivnu podršku ili se međusobno poveravaju. Takođe  postoji i narativna dimenzija prijateljstva budući da se oni katkad definišu kao ljudi  koji  dele zajedničku istoriju prijateljstva.   Kada  je  reč  od  dimenzijama  prijateljstva  Kušman  i  Kan  (Cushman  and  Cahn,  1985:51), na osnovu pregleda različitih istraživanja definišu tri osnovne dimenzije  prijateljstva: poverenje  (odnos baziran na autentičnosti), podrška  ličnosti  (odnos  baziran na poštovanju društvene i psihološke ličnosti) i podrška (odnos baziran na  recipročnoj  pomoći).  Na  osnovu  ovih  dimenzija  mogu  se  razlikovati  i  tipovi  prijatelja  koji  su  poređani  po  rastućem  intenzitetu  veze‐poznanici,  neobavezni  prijatelji, dobri prijatelji i najbolji prijatelji.109  Spenserova  i  Pal  (Spencer  i  Pahl,  2006:60)  pokušavaju  da  naprave  tipologiju  prijateljstava  razvrstavajući  ih  na  osnovu  rastuće  posvećenosti  i  višedimenzionalnosti  odnosa  na  četiri  jednodimenzionalna  i  četiri  višedimenzionalna odnosa. U prvu grupu spadaju: kolega, korisni kontakt, prijatelj  za uslugu, prijatelj za zabavu, dok u drugu grupu, kompleksnijih prijatelja spadaju:  prijatelj za pomoć, tešitelj, poverljivi prijatelj, srodna duša. Sva ova prijateljstva su  bazirana  na  različitim  vrstama  interakcije  ali  i  različitom,  u  ovoj  tipologiji  –  rastućom,  emocionalnom  povezanošću  i  posvećenošću.  Naravno,  ovi  odnosi  nisu  čisti  i  ne  znače  linearno  povećanje  emocije  ili  posvećenosti  i  mogu  varirati  u  zavisnosti  od  faze  u  kojoj  se  prijateljstvo  nalazi,  odnosa  sa  određenom  ličnošću,  109 Interesantno je pomenuti da  je najstarija poznata tipologija prijateljstva   ona koju u svojoj Nikomahovoj  etici  daje  Aristotel,  koji  deli  prijateljstva  na  ona  koja  se  baziraju  na:  zadovoljstvu,  koristi  i  vrlini.  (Helm,  2009:5).    96 energije koja se ulaže u održavanje odnosa, itd. Kvalitet prijateljstva takođe varira i  u  odnosu  na  vreme  (dužina  poznavanja  i  učestalost  druženja)  koje  prijatelji  provedu  drugujući.  Pa  tako,  Spenserova  i  Pal  definišu  tri  glavne  putanje  prijateljstava:  fiksna  prijateljstva‐baza  odnosa  je  ostala  ista  kroz  vreme;  zatim  progresivna  prijateljstva  ‐  osnov  odnosa  se  menja  pojačavajući  međusobnu  podršku  i  intimnost;  i  na  kraju  postoje  i  varijabilna  prijateljstva  ‐  podrška  i  intimnost se povećavaju i smanjuju kroz vreme (Spencer i Pahl, 2006:72‐3).  Kada je reč o transformaciji odnosa iz datih u izabrane iako naizgled govorimo  o  jednosmernim  i neupitnim procesima gde, naizgled, prijateljski odnosi  sve više  preuzimaju  funkciju  rođačkih  u  stvarnosti  stvari  nisu  tako  jednostavne.  Alan  (Allan, 2008) zaključuje da iako kasna faza modernizacije donosi mnoge promene  u personalne odnose, pre svega u vidu veće fleksibilizacije kreiranja veza i dalje se  uočavaju jasne kulturno uslovljene granice između prijateljskih i familijarnih veza.   Sličnog je mišljenja i Fišer (Fischer 1982:5) koji smatra da iako su pojedinci u  savremenom  društvu  naizgled  slobodni  u  izboru  članova  svojih  mreža  oni  su  zapravo ograničeni nizom unutrašnjih i spoljnih faktora. Kada je reč o unutrašnjim  faktorima  ograničenja  tu  pre  svega  možemo  govoriti  o  psihološkim  karakteristikama pojedinca koje utiču na odabir i mogućnost da se bude odabran u  mrežu  odnosa.  Na  individualnom  planu  su  takođe  važni  i  faktori  poput  obrazovanja,  interesovanja,  veština,  itd,  Na  širem  društvenom  planu  možemo  govoriti  o  strukturnim  ograničenjima  u  smislu  dostupnosti  ljudi,  informacijama  koje su na raspolaganju, idejama, vrednostima i normama ili jednostavnije kulturi  u koju su pojedinci  i njihovi interpersonalni odnosi uronjeni. Po Fišeru, ono što u  najvećoj meri određuje sastav personalne mreže jeste društveni kontekst u kome  pojedinci  svakodnevno participiraju. Rođačke veze koje  su date  rođenjem,  lokani  kontekst  u  kom  se  odrasta  i  živi,  posao  koji  se  obavlja,  organizacije  u  kojima  se   učestvuje, itd.   Adamsova  i Alan (Adams and Allan, 1998)  takođe  ističu da  iako su sami  ljudi  važni  za  razumevanje prijateljstva  suština  je  u  tome da oni  svoja prijateljstva ne  grade  u  vakumu  već  se  odnosi  dešavaju  unutar  širokog  skupa  uticaja  koji  međusobno  interaguju  i  koji  pomažu  da  se  svakom  odnosu  da  oblik  i  struktura.  Zato je važno istražiti kontekst u koji su veze ukorenjene. Pod kontekstom autori  97 misle  na  spoljne  faktore  koji  utiču  na  razvoj,  održavanje  i  raspad  prijateljstava.  Međutim,  ovde  veliki  problem  predstavlja  odvajanje  relevantnih  od  manje  relevantnih  faktora,  odnosno  uvođenje  konteksta  u  određene  granice.  U  svakom  slučaju i najšire govoreći, kako ističu Adamsova i Alan, centralni uticaji su vezani za  društvenu  strukturu  i  kulturni  kontekst  kao  i  za  prostorno  vremensku  organizaciju. Pored toga, važno je naglasiti da kontekstualni elementi nisu statični  već  da  se  stalno  menjaju.  Imajući  sve  ovo  u  vidu,  prvi  nivo  analize  predstavlja  personalno  okruženje  onih  koji  su  prijatelji,  odnosno  neposredne  karakteristike  nečijeg života koje utiču na karakter i oblik prijateljstva (ekonomski faktori, kućne  obaveze,  poslovno  okruženje,  provođenje  slobodnog  vremena).  Drugi  je  nivo  mreže  i  on  je  blisko  povezan  sa  personalnim  okruženjem  a  tiče  se  mreže  personalnih odnosa koji pojedinac uspostavlja.  Pal i Spenserova  (Pahl and Spencer, 2003) baveći se transformacijom odnosa iz  datih u izabrane prave razliku između odnosa baziranih na visokoj posvećenosti i  onih baziranih na niskoj posvećenosti. Na osnovu toga prave četiri  idealno‐tipska  modela interpersonalnih odnosa (Tabela 2.1).  Tabela 2.1. Posvećenost i izbor u personalnim odnosima‐dva odnosa    Visoka posvećenost Niska posvećenost  Dati odnosi  A  B  Izabrani odnosi  C  D  Izvor: Pahl and Spencer, 2003:4  Odnos  A  je  tipičan  primer  tradicionalne  porodice.  Odnos  B  je  neobavezujući  dati odnos koji po njima nastaje kao produkt individualizacije i opadanja zadataka i  obaveza  tradicionalnog  društva.  Odnos  C  predstavlja  bliske  prijatelje  u  koje  se  mogu uključiti  i  familijarni odnosi ako se percipiraju kao prijateljski. D odnosi su  tipični  za  ideje  o  modernom  otuđenom  društvu  (Pahl  and  Spencer,  2003:4‐5).  Međutim,  kako  su  istraživanja  pokazala  da  je  priroda uspostavljanja  personalnih  veza  daleko  kompleksija  od  jednostavne  podele  na  date  i  izabrane  odnose,  Pal  i  Spenserova  u  novijoj  studiji  (Pahl  and  Spencer,  2010),  uvode  dva  dodatna,  prelazna,  modela  čiji  je  cilj  da  ukažu  na  preklapanja  između  ovih  tipova  veza  (Tabela 2.2).    Prvi prelazni model  predstavlja  tip  veza  koje  autori  nazivaju date­ 98 kao­izabrane  (given­as­chosen)  i  koje  se  odnose  na  prelivanje  rodbinskih  u  prijateljske veze  (kad  je neki  rođak ujedno  i dobar prijatelj). Pored njih, postoji  i  obrnuti  prelazni  model  izabranih­kao­datih  (chosen‐as‐given)  veza,  gde  prijateljske  veze  preuzimaju  funkcije  rođačkih  (gde  su  prijatelji  tokom  vremena  postali toliko bliski da se doživljavaju kao deo familije‐čest je slučaj da se prijatelj  naziva bratom ili sestrom).  Tabela 2.2. Posvećenost i izbor u personalnim odnosima‐četiri odnosa  Priroda veze  Nivo posvećenosti    Visoka posvećenost Niska posvećenost  Date  Čvrste /temeljne Nominalne  Date­kao­izabrane  Bonus Odbačene/napuštene Izabrane­kao­date  Usvojene Obeshrabrene  Izabrane  Skovane Fluidne      Izvor: Pahl and Spencer, 2010:17  Kao što se  iz tabele može videti date veze se mogu kretati od čvrstih veza (sa  najbližim članovima familije) do nominalnih veza sa udaljenim članovima familije.  S druge stane, drugi čisti oblik, prijateljskih odnosno izabranih veza se proteže od  onih  koji  su  kroz  zajedničko  iskustvo  skovane  kroz  vreme  do  onih  koje  su  više  tranzitivne  i  fluidne.  Između  ova  dva  tipa  smeštaju  se  prelazni  oblici. Date­kao­ izabrane  se  mogu  kretati  od  nivoa  gde  se  oseća  prijateljska  povezanost  sa  rođacima, pa ovo prijateljstvo čini svojevrstan bonus do nivoa kada se familijarni  odnos  negira  ili  napušta  (prelazi  ka  ne‐prijateljskom  odnosu).  Izabrane­kao­date  veze  mogu  varirati  od  veza  koje  su  toliko  jake  da  poprimaju  karakteristike  familijarnih  do  veza  koje  imaju  određenu  predistoriju  i  gde  postoji  neka  vrsta  obaveze za njihovim održavanjem ali one su u silaznoj putanji.   U  skladu  sa  datom  tipologijom  interpersonalnih  odnosa  a  na  osnovu  istraživanja  koje  su  sproveli,  Pal  i  Spenserova  identifikuju  šest  osnovnih  tipova  personalnih mreža:  one  koje  su  bazirane  na  dominaciji  prijateljskih  veza  –  nalik  prijateljskim  i  prijateljski  obavijene;  one  koje  su  bazirane  na  dominaciji  familijarnih  veza  ‐  familijarno  orijentisane  i  familijarno  zavisne;  one  koje  su  bazirane  na  99 partnerskim  vezama  ‐  partnerski  centrirane  i  na  kraju  one  koje  su  bazirane  na  profesionalnim vezama ‐ profesionalno zavisne (Pahl and Spencer 2010:12‐14).   Ključno  je,  zaključuju  Pal  i  Spenserova,  da  veze  sa  nižim  nivoom  obaveze  ne  zamenjuju ove sa visokim novom, već bi se pre moglo govoriti o njihovoj  fuziji. U  tom smislu, teško da se može govoriti o nekoj jednoznačnoj transformaciji već pre  o  tome  da  su  ljudi  uronjeni  u  kompleksne  odnose  satkane  od  familijarnih  i  prijateljskih veza. Tipične familijarne veze uključuju neupitnu lojalnost čak i kad su  ljudi  u  familiji  otuđeni.  Pored  toga,  ove  veze  se  vide  kao  važne  zato  što  postoji  očekivanje da će trajati. Postoji generalna pretpostavka voljenja familije zato što je  familija,  dok  se  dopadanje  dodaje  kao  bonus  na  to.  Kod  prijateljskih  veza  dopadanje  je  uslov  njihovog  postojanja  i  opstanka  dok  je  ljubav  rezervisana  za  posebne prijatelje sa kojima se bliskost gradi kroz zajedničku istoriju i iskustvo.   Zaključujući  ovaj  deo,  kao  i  kompletno  poglavlje  o  promenama  društvenih  odnosa  u  doba  kasne  modernosti,  pokušali  smo  da  pokažemo  da  se  trend  individualizacije  društvenih  odnosa,  koji  se  neumitno  odvija,  ne  završava  nužno  atomizacijom  društva  ostavljajući  za  sobom  otuđenog  i  iskorenjenog  pojedinca.  Pojedinac, svakako može biti iskorenjen iz tradicionalnih društvenih veza i odnosa,  ali  isto tako se iznova ukorenjuje kroz nove odnose, bazirane na transformisanim  starim  ili  novim  obrascima  društvenosti.  Do  ovakvog  zaključka,  kroz  svoje  istraživanje dolaze i Pal i Spenserova:  „Zapravo naše vlastito istraživanje, koje je bilo usmereno na prirodu i kvalitet  personalnih  odnosa,  je  pokazalo  da,  daleko  od  izolovanosti,  anomičnosti  ili  narcističke  samo‐orijentisanosti,  ljudi  se  i  dalje  mogu  osećati  povezano  i  posvećeno  drugima,  kroz  njihove  personalne  zajednice,  na  značajan  i  smislen  način“ (Pahl and Spencer 2010:16‐18).  Da  bi  se  snašao  u  sveopštem  metežu  zahteva  sve  nesigurnijeg  društva,  pojedinac  je  prinuđen  da  bude  menadžer  vlastitog  života  balansirajući  između  različitih, često oprečnih uloga koje se pred njega postavljaju. Igrajući svoje uloge  ljudi  grade  različite  mreže  društvenih  odnosa  iznova  se  ukorenjući  u  njima.  Međutim, koegzistirajući zajedno, u rizičnom vremenu kakvo je naše, tradicionalni,  retradicionalizovani  i  individualistički  obrasci  ponašanja,  zajedno  sa  nizom  prelaznih  oblika,  uslovljenih  kulturom  i  društveno‐ekonomskim  uslovima  života,  iznova stvaraju mutacije koje je teško jednoznačno odrediti. U tom smislu, a to smo  100 i  na  početku  naglasili,  mi  ne  tvrdimo  da  umreženi  individualizam  predstavalja  dominantnu formu društvenog organizovanja u današnjim društvima. Pogotovo je  diskutabilno govoriti o ovakvom obrascu društvenosti kada je reč o zemljama koje  su  samo  delimično  bile  zahvaćene modernizacijskim  procesima.110  Ipak,  kao  što  ćemo  u  drugom  delu  rada  pokušati  da  pokažemo,  umreženi  individualizam  kao  forma  društvenog  organizovanja  svoju  punu  snagu  i  manifestaciju  dobija  usled  razvoja  informaciono  komunikacionih  tehnologija.  Polazeći  od  Gidensove  teze  o  reukorenjujućoj  funkciji  apstraktnih  sistema,  čini  se  da  se  Internet,  više  nego  i  jedna  druga  komunikaciona  tehnologija  ima  ovaj  ukorenjujući  potencijal,  dozvoljavajući svim njenim korisnicima, bez obzira u kom se delu sveta nalazili, da  međusobno nesmetano komuniciraju, uspostavljaju društvene odnose i grade nove  ili održavaju postojeće društvene mreže. U trenutku dok ovo pišemo u virtuelnom  svetu  Interneta  sreću  se  stotine  miliona  njegovih  korisnika,  koji  održavaju  kontakte  sa  rođacima,  prijateljima,  emotivnim  partnerima,  ali  isto  tako  uspostavljaju  sasvim  nove  kontakte,  u  skladu  sa  svojim  potrebama,  željama,  interesima. Do sada nije postojao medij koji je ujedno bio i prostor, mesto, makar i  virtuelno,  gde  su  se  ljudi  mogli  sresti,  upoznati  i  družiti  i  zbog  toga  je  Internet,  iznad svega, društveni fenomen, fenomen bez koga će biti nemoguće zamisliti život  u veku čije prve decenije živimo.  110 Srbija se često karakteriše kao zemlja prepolovljene ili nedovršene modernizacije, o čemu će biti više reči  na početku četvrtog poglavlja.  101 3 INTERNET I DRUŠTVENO UMREŽAVANJE  Jedna  od  najaktuelnijih  tema  danas,  kada  je  reč  o  transformaciji  savremenog  društva,  svakako  je  ona  vezana  za  društvene  posledice  upotrebe  novih  informaciono‐komunikacionih tehnologija (IKT). Gotovo da ne prođe dan, a da se u  medijima  (bilo  elektronskim,  bilo  štampanim)  ne  pojavi  neki  prilog  ili  kolumna  koja se bavi upravo ovom tematikom. Ono što je u svemu tome paradoksalno je to  što  je  većina  ovih  tekstova  obeležena  tehno‐skepticizmom,  često  ironijom  ili  brigom  za  sudbinu  modernog  čovečanstva,  a  da  je,  sa  druge  strane,  malo  onih,  počev  od  samih  novinara  čiji  tekstovi  nastaju  na  računarskoj  tastaturi,  koji  su  spremni  da  se  odreknu  upotrebe  računara  i  Interneta.  Čak  i  u  svakodnevnom  razgovoru  čini  se  da  većina  ljudi  izražava  pesimizam  a  neretko  i  strah  od  novih  tehnologija,  sa nostalgijom se sećajući nekadašnjih vremena kada su se  ljudi više  družili  a  deca  bezbrižno  igrala  napolju.  Dakle,  bilo  da    se  radi  o  korisnicima  ili  nekorisnicima  možemo  konstatovati  da  postoji  jedna  široko  rasprostranjena  i  duboko  uvrežena  predrasuda  o  štetnim  efektima  komunikacione  upotrebe  Interneta.111   Razloge  nastajanja  negativnih  predrasuda  valjalo  bi  tražiti  u  kombinaciji  inherentnih  i  proizvedenih  faktora.  Inherentni  faktori  se  mogu  svesti  na:  1)  urođeni straha od nepoznatog koji  je pomešan sa otporom prema novim i samim  tim  nedovoljno  istraženim  tehnologijama;  2)  specifičnost  Interneta  kao  nesagledivog  fenomena  koji  prevazilazi  sve  prethodno  poznate  tehnologije  društvenog  opštenja.112  Proizvedene  faktore  čine:  3)  senzacionalistička  uloga  medija  koji,  u  potrazi  za  većim  tiražima  ili  gledanošću,  skoro  isključivo  obraćaju  pažnju  na  «mračnu»  stranu  Interneta;  i  4)  najčešće  empirijski  neutemeljeni  stavova  različitih, manje  ili  više,  uvaženih naučnika  i  intelektualaca o društveno‐ razarajućim  posledicama  interakcije  putem  računara.  Ostavljajući  inherentne  111  Kažemo  predrasuda  budući  da  se,  najčešće,  radi  o  stavovima  koji  nisu  empirijski  potvrđeni.  Sasvim  suprotno,  naučne  studije  koje  smo  proučavali  (Petrović,  2008)  i  one  koje  će  biti  prikazane  i  kroz  ovu  disertaciju, u ogromnoj većini ne potvrđuju nalaze o štetnim posledicama komunikacione upotrebe Interneta.  112  Ovde  se  pre  svega  misli  na  anonimnost  i  dezinhibiranost  njegovih  korisnika  koja  za  posledicu  ima  generalni osećaj nepoverenja.   102 faktore psiholozima i filozofima tehnologije, u nastavku ćemo se posebno osvrnuti  na  pesimističke  stavove  naučnika  i  intelektualaca.  Ovo  svakako  ne  znači  da  smatramo da su mediji manje krivi za kreiranje negativističke predstave Internetu,  upravo suprotno. Međutim, kako se mediji često oslanjaju upravo na stavove ovih  naučnika mislimo da je, sa stanovišta prirode ove disertacije, svrsishodnije ukazati  na  ideje  onih  koji  svojim  naučnim  autoritetom  ili  popularnošću  koju  uživaju,  kreiraju sliku o računarski posredovanoj komunikaciji. U tabeli 3.1 mogu se videti  dve suprotstavljene perspektive u odnosu na očekivane posledice komunikacione  upotrebe Interneta.  Tabela 3.1. Različite percepcija posledica društvene interakcije putem Interneta  Distopijska perspektiva   Utopijska perspektiva  Otuđuje, povećava usamljenost Stvara pseudo odnose  Fragmentira identitet  Stvara zavisnost  Podstiče emotivne prevare  Ubija zajednicu  Kreira pseudo zajednice  Smanjuje participaciju  Podstiče rasne, etničke i verske podele Osiromašuje komunikaciju  Smanjuje kvalitet učenja  Povezuje, smanjuje usamljenost  Stvara nova prijateljstva  Osnažuje identitet  Ne postoji zavisnost  Omogućava nove emotivne veze  Vraća zajednicu korenima  Kreira stvarne zajednice  Povećava participaciju  Prevazilazi rasne, etničke i verske podele Oslobađa komunikaciju  Podiže kvalitet učenja  Današnja,  kao  što  smo  već  istakli,  pretežno  negativna  slika  o  društvenim  posledicama  komunikacije  putem  Interneta  kreirana  je  već  u  vreme  nastanka  i  prvim godinama širenja upotrebe Interneta, dakle u drugoj polovini 90‐tih godina  XX  veka.  Bojazan  od  anonimne  komunikacije  povezana  sa  strahom  od  gubitka  kontakta  sa  realnošću,  koja  će  dovesti  do  dalje  dezintegracije  zajednice  i  fragmentacije  društvenih  odnosa,  trasirala  je  put  negativističkoj  percepciji  Interneta.   Ranom Internet pesimizmu su u velikoj meri doprinele dve studije sa prestižnih  američkih Univerziteta (Carnegie Mellon i Standford), od kojih je prva, poznata pod  103 nazivom HomNet  (Kraut  et  al.,  1998.),  došla  do  „senzacionalnog“  otkrića  koje  su  autori krstili ne manje senzacionalnim nazivom «Internet paradox». Ovaj fenomen  se  po,  Krautu  i  saradnicima,  ogleda  u  tome  što  komunikacijski  medij,  u  ovom  slučaju  Internet,  umesto  da  podstiče  društvenost  u  stvari  ima  suprotne  efekte  dovodeći  do  sve  veće  društvene  izolovanosti  njegovih  korisnika.  Uglednost  institucije  koja  je  stajala  iza  njihovog  istraživanja,  nedostatak  drugih  empirijskih  nalaza  o  društvenim  aspektima  upotrebe  Interneta  i  senzacionalistički  interpretirani  rezultati  od  strane medija,113  uticali  su  na  veliku  popularnost  ove  studije.114  Gotovo  da  nema  istraživanja  koja  su  kasnije  sprovedena,  a  da  njihovi  autori nisu testirali nalaze HomNet studije. Da stvar bude zanimljivija, testirali su  ih nekoliko godina kasnije sam Kraut i saradnici, ne uspevajući iznova da potvrde  nalaze svoje originalne studije (Kraut et al., 2002). Drugu, popularnu studiju koja  je, doduše u nešto blažoj formi, takođe ukazala na izvesnu vezu između intenziteta  upotrebe  Interneta  i  opadanja  društvenosti  njegovih  korisnika,  sproveli  su  Nie  i  Erbring  (Nie  and  Erbring,  2002).  Osnovni  i  najvažniji  nalaz  ovog  istraživanja  se  ogledao u tome da što više vremena ljudi provode koristeći Internet, utoliko će više  gubiti kontakt sa svojim društvenim okruženjem, te da ova pojava postaje uočljiva  već  posle  upotrebe  Interneta  od  dva  do  pet  sati  nedeljno.  Iako  su  obe  studije  pretrpele značajne, pre svega, metodološke kritike (McKenna, et al., 2002; Petrović,  2008)  njihov  uticaj  je  u  velikoj meri  odredio  atmosferu  u  kojoj  će  se  interakcija  putem Interneta u budućnosti percipirati.  Značajnu ulogu u kreiranju pesimističke slike Interneta odigrala je i Šeril Terkl  (Sherry Turkle)  jedna od najpriznatijih  istraživača društvenih posledica upotrebe  računara. U svojoj veoma uticajnoj knjizi (Turkle, 1995)115 ona ukazuje na to da se  društveno  već  fragmentirani  identiteti  u  sajber  prostoru  dodatno  fragmentiraju,  pretvarajući ljude u multiplikovane distributivne sisteme koji su sposobni da žive  113  Amy  Harmon,  novinarka  New  York  Times‐a,  interpretira  rezultate  ovog  istraživanja  u  članku  pod  naslovom  “Tužan,  usamljeni  svet  otkriven  u  sajberspejsu”  (Sad,  Lonely World  Discovered  in  Cyberspace  –  Harmon, 1998).  114 Ovo je jedna od najcitiranijih studija na temu uticaja Intenreta na društvenost o čemu svedoči i 2532 citata  do januara 2012. http://scholar.google.com/scholar?cluster=6342641991789407033&hl=en&as_sdt=0,5&sciodt=0,5).  115 Knjiga «Život na ekranu‐identitet u doba Interneta» (Life on the Screen: Identity in the Age of the Internet  – Turkle, 1995) do januara 2012. godine imala je više od 6500 citata.  104 na  različite  načine  i  da  igraju  različite  uloge  u  isto  vreme.  Međutim,  ono  što  je  većina onih koji su citirali stavove Terklove često zaboravljala da navede  jeste to  da  su  se  nalazi  njene  studije  odnosili  na mlade  ljude  koji  su  igrali  online  igre  u  kojima je stvaranje virtuelnih identiteta jedan od ključnih elemenata ovih igara.116  U  najnovijoj  sudiji  (Terkl,  2011)  indikativnog  naslova  „Sami  zajedno“  (Alone  Together) Terklova  na  osnovu brojnih  intervjua,  opet  sa mlađim korisnicima,  ali  ovoga  puta,  mobilnih  telefona  i  online  platformi  za  društveno  umrežavanje,  izražava  veliku  dozu  tehno‐skepticizma.    Iako  su  njeni  stavovi  uglavnom  utemeljeni  na  intervjuima  koje  sprovodi,  Terklova  je  ipak  sklona  i  načelnim  stavovima poput sledećih:  „Kada su onlajn, obični ljudi su se predstavljali kao glamurozni, stari kao mladi,  mladi kao stari“ (Terkl, 2011:222)  ili,  „Na društvenim mrežama poput Fejsbuka mislimo da ćemo predstavljati sebe,  ali  naš  profil  na  kraju  je  profil  druge  osobe‐uglavnom  fantazija  o  osobi  kakva  želimo da budemo“ (Terkl, 2011:215)  Da  ne  bude  nikakve  zabune,  daleko  od  toga  da  se  mi  zalažemo  za  goli  empirizam ili da nekome odričemo pravo na intelektualnu diskusiju, ali se svakako  protivimo onim  tvrdnjama koje  se mogu empirijski proveriti,  a koje  se bez  takve  provere iznose. Možda i nije toliki problem ako neko poput Terklove, koja iza sebe  ima tridesetogodišnje iskustvo u proučavanju društvenih posledica upotrebe novih  tehnologija,  iznese  neke  od  stavova  poput  malopre  citiranih  ali  takvu  vrstu  uopštavanja  sebi dopuštaju  i  oni koji  nemaju  iskustvo proučavanja  Interneta  i  tu  leži  najveći  problem. Tipičan primer  su  recimo  stavovi  američkog  filozofa Džona  Zerzana (Zerzan, 2009) koji na jednom mestu u svojoj knjizi „Sumrak mašina“ kaže:  „Svako  novo  istraživanje  potvrđuje  da  čak  i  nekoliko  sati  provedenih  na  Internetu ima odložene negativne efekte“ (Zerzan, 2009:128)  Vrlo je moguće da je Zerzan ovu svoju tvrdnju bazirao na krajnje uprošćenom  tumačenju malopre pomenutog  istraživanja koje su sproveli Nie  i Erbring (2002)  116 Predmet istraživanje su bile takozvane MUD platforme (Multiple User Domains/Dungeos) koje oponašaju  stvaran prostor  i komunikaciju licem u lice. Posebno su bile popularne interaktivne igre avanturističkog tipa  gde međusobno povezani igrači kreiraju različite grafičke likove, koji se mogu kretati kroz prostor, uzimati ili  bacati predmete, boriti se protiv različitih neprijatelja  ili rešavati zagonetke. Više reči o ovim igrama biće na  kraju ovog poglavlja kod analize Interneta kao društvenog prostora.  105 što upravo svedoči o velikom uticaju  ranih studija društvene upotrebe  Interneta.  Međutim, ova tvrdnja, izrečena na način kako to čini Zerzan, je toliko neutemeljena  i upravo suprotna nalazima najvećeg broja istraživanja upotrebe Interneta da se u  najmanju  ruku  može  okarakterisati  kao  zlonamerna.  Problem  je  u  tome  što  se  upravo kroz izjave intelektualaca koji su medijski eksponirani, kao što je slučaj sa  Zerzanom,  otvara  prostor  za  „naučno“  utemeljenje  inače,  najčešće  površnih,  novinarskih članaka.   Naša  intencija  svakako  nije  osporavanje  štetnih  posledica  interakcijske  upotrebe  Interneta  već  potreba  da  se  zauzme  jedan  uravnotežen  i  teorijski  i  empirijski potkovan stav. Mi smo već u teorijskom delu ove disertacije  istakli da,  po našem uverenju, tehnologija nije osnovni uzrok društvenih promena, ali da ona  svakako kroz širenje svoje upotrebe nije bez značajnog društvenog uticaja. Drugim  rečima,  svaki  stav  koji  bi  ukazivao  na  to  da  je  Internet  povezan  sa  otuđenjem,  usamljenošću,  opadanjem  društvenog  kapitala,  trebalo  bi  dovesti  u  vezu  sa  društvenim okruženjem u okviru koga se ova stanja javljaju i utvrditi šta je njihov  uzrok,  a  šta  posledica.  Recimo,  studije  Interneta,  ponekad,  imaju  nalaze  koji  ukazuju  na  povezanost  upotrebe  Interneta  i    usamljenosti  (Coget  et  al.,  2002;  Veenhof,  2006;  Sum  et  al.,  2008).  Međutim,  kako  te  studije,  najčešće,  nisu  longitudinalnog  karaktera  one  propuštaju  da  uhvate  trendove,  već  samo  daju  presek  trenutnog  stanja,  konstatujući  recimo,  da  je  usamljenost  u  vezi  sa  pojačanom upotrebom  Interneta. Ono  što  predstavlja  suštinski  problem ovakvog  nalaza  je način na koji će ga autori studije  interpretirati. U zavisnosti od afiniteta  samih  autora,  istraživačkog  iskustva,  intuicije  ili  naručioca  istraživanja  oni mogu  zaključiti  da:  1.  pojačana  upotreba  Interneta  dovodi  do  sve  veće  usamljenosti  i  društvene  izolacije korisnika;  ili 2. usamljenije osobe pojačano koriste  Internet u  cilju  prevazilaženja  društvene  izolacije.  Kao  što  se  može  videti,  različitim  tumačenjem  jednog  istog empirijskog nalaza, uloga  Interneta  se može protegnuti  od „ubice“ do  „spasioca“društvenosti.   Ostavljajući  po  strani  uticaje  koje  smo  pomenuli,  čini  nam  se  da  se  negativistička slika društvenih posledica interakcije na Internetu, makar delimično,  može objasniti  i  jednim generalnim osećajem nelagode koja kao takva predstavlja  plodno tle za apriorni Internet pesimizam. Ova nelagoda je pre svega povezana sa  106 pomenutom nesagledivošću  Interneta koji  se doživljava kao  tehnologija,  ali  i  kao  nešto  što  je  mnogo  više  od  toga.  Jer,  da  je  Internet  samo  tehnologija  za  interpersonalnu komunikaciju on ne bi  izazivao više polemika  ili otpora nego što  ih, sa stanovišta prosečnog čoveka, izaziva upotreba mobilnih telefona. Ali Internet  je  mnogo  više  od  toga.  Internet  je  otvorio  jedan  novi,  virtuelni  svet  koji  postoji  paralelno  sa  realnim  svetom,  ali  koga  „naseljavaju“  realni  ljudi  koji  tamo  razmenjuju  realne  želje,  strahove,  ideje  ili  potrebe.117  I  ono  što  je  najvažnije,  virtuelni  svet  Interneta  je  neposredovan.  Za  razliku  od  realnog  sveta,  koji  se  za  prosečnog  čoveka  sastoji  od  nekoliko  desetina,  stotina  ili  hiljada  veza,  koje  su  prošle kroz sito društvenih  regula  i koje  su kao  takve ukotvljene u manje  ili  više  poznate  društvene  kontekste,  svet  Interneta  je  sasvim  drugačiji.  Ovde  fenomen  malog sveta ne važi,118 budući da je svaka osoba u svetu Interneta samo jedan „klik“  daleko od bilo koje druge osobe. Nevolja je u tome što ova tehnogena bliskost nije  praćena  društvenom  bliskošću,  zbog  čega  se  čini  da  virtuelne  osobe  pred  nas  „iskaču“  praktično  niotkuda.  Mi  ne  znamo  ništa  o  njihovim  rođacima  ili  prijateljima,  poslovima  kojima  se  bave,  mestima  gde  žive  i  zbog  toga  im  ne  verujemo. I oni ne veruju nama.119  Ipak,  iza ove atmosfere nepoverenja, otvara se  veliko  polje  mogućnosti  ‐  da  se  reši  zdravstveni  problem,  da  se  upozna  srodna  duša, da se zauvek otputuje u neku drugu zemlju, da se zaradi novac, itd. Rastrzani  između, s jedne strane, straha od neposredovanosti i sa druge strane, potencijalnih  mogućnosti, ljudi moraju sami da balansiraju na tankoj žici (ne)poverenja. Ili, kako  bi  Bek  (2011)  rekao,  da  budu  menadžeri  svojih  života  u  rizičnom  društvu  današnjice.  Pomenute  promene,  njihov  obim,  domašaj  i  društvene  funkcije,  predstavljaju  srž izučavanja ove disertacije. Kako bi našu analizu postavili u valjani okvir, štiteći  je, s jedne strane od neutemeljenog skepticizma, ali i od površnog afirmativizma s  117 Bek (Bek, 2001:228) kaže da preko medija mi vodimo neku vrstu prostorno i socijalno dvostrukog života,  u specifičnoj bilokalnosti koja ukazuje na individualno‐institucionalnu šizofrenu strukturu.  118 Ovaj fenomen je opisan u  narednom odeljku.  119 Prema rezultatima istraživanja koje smo sproveli u srpskim Internet pričaonicama 2004. godine, pokazalo  se  da  iako  većina posetilaca  ovih  virtuelnih  prostora na  Internetu  za  sebe  tvrdi  da  je  delimično  ili  potpuno  iskrena  u  komunikaciji  sa  drugim  osobama,  s  druge  strane,  oni  ne  veruju  u  iskrenost  svojih  sagovornika  (Petrović, 2008).  107 druge  strane,  opredelili  smo  se  za  zasnivanje  jednog  širokog  i  sistematičnog  pristupa.  Ovo  smatramo  neophodnim  s  obzirom  da  proučavanje  društvenih  posledica  upotrebe  Interneta  još  uvek  predstavlja  jedno  novo  i  teorijski  nedefinisano  polje  naučnog  delovanja.  Nakon  uspostavljanja,  šireg,  teorijskog  okvira u prethodnom poglavlju,  cilj ovog poglavlja  je da se da opšti okvir analize  kroz  uvođenje  dva  ključna  analitička  koncepta  kroz  koje  će  se  proučavati  društvene posledice interakcijske upotrebe Interneta.   Prvi  element  analitičkog  okvira  se  odnosi  na mrežnu  logiku  uspostavljanja  i  održavanja društvenih odnosa, zbog čega ćemo se osvrnuti na razvoj  i osobenosti  mrežnih pristupa u sociologiji. U okviru ovih pristupa posebnu pažnju posvetićemo  i teorijama društvenog kapitala, budući da ćemo se u empirijskom delu ove studije  baviti  potencijalnim  gubicima  i  dobitima  koji  nastaju  kao  posledice  interakcijske  upotrebe Interneta.   Drugi element našeg analitičkog okvira  jeste shvatanje o dve osnovne funkcije  Interneta: transmisionoj i prokreativnoj. Za potrebe ove disertacije detaljnije ćemo  razložiti osnove ovog shvatanja koje smo prvi put izneli u našoj prethodnoj studiji  (Petrović,  2008)  i  temeljno  ih  analizirati  kroz  prizmu  brojnih  fenomena  i  istraživanja interakcijske upotrebe Interneta.  3.1 Društvene mreže i društveni kapital  Jedna  od  brojnih  posledica  velike  popularnosti online  platformi  za  društveno  umrežavanje  na  Internetu  ogleda  se  u  tome  da  je  danas  pojam  društvena mreža  verovatno jedan od planetarno najprepoznatljivijih i najupotrebljavanijih pojmova  koji  pored  laičke  ima  i  naučnu  primenu.  Naravno,  iako  njegova  svakodnevna  upotreba  nema  mnogo  veze  sa  naučnim  korenima  ovog  koncepta,  čini  se  da  za  prosečne  Internet  korisnike  nema  mnogo  misterije  o  tome  šta  se  iza  ovog  fenomena krije. Ono što oni ne znaju i što bi verovatno iznenadilo najveći broj njih  je  to  da  se  sociolozi  i  antropolozi  društvenim  mrežama  bave  bezmalo  ceo  vek  unazad i da taj fenomen praktično nema puno veze sa Internetom. Naravno, to ne  znači da  Internet nije odigrao  i ne  igra  snažnu ulogu u osnaživanju ovog obrasca  108 društvenosti,  koji  se  razvija,  kao  što  smo  u  prethodnom  poglavlju  mogli  videti,  praktično  od  početka  modernizacije.  Internet  uz  mobilne  telefone  predstavlja  poslednju u nizu komunikacionih tehnologija koje su, pored transportnih, odigrale  važnu ulogu u  izdizanju interpersonalnih odnosa iz  lokalnog konteksta društvene  interakcije. Ali  Internet nije  samo puka karika u  evolucionom  razvoju  tehnološki  posredovanih  interpersonalnih  odnosa.  Internet  je  otvorio  jedan  sasvim  novi  prostor  za  društvenu  interakciju,  podvrgavajući  je  novim,  ili  transformisanim  starim,  obrascima  društvenosti  i  povratno  menjajući  društvenost  u  offline  okruženju.   3.1.1   Razvoj mrežnog pristupa u sociologiji  Iako je sociološka primena mrežnih pristupa svoju ekspanziju doživela tek pred  kraj XX veka, njihove korene možemo tražiti u različitim istraživačkim tradicijama  koje  se  protežu  nekoliko  decenija  unazad.  Generalno, mogu  se  rekonstruisati  tri  najvažnija  izvora  iz  kojih  se kasnije  razvijaju mrežni pristupi  u  sociologiji  (Scott,  1991:7).120  Jedan  od  prvih  izvora  mrežne  analize  čini  snažna  tradicija  kvantitativnog  pristupa  u  američkoj  sociologiji  na  čelu  sa  Morenovom  (Jacob  Moreno)  sociometrijom,  koja  je  proizvela  različite  matematičke  analitičke  alate  bazirane  na  teoriji  grafova.121  Drugi  izvor  se  može  identifikovati  u  radu  harvardskih  istraživača  30‐tih  godina  XX  veka  koji  su  se,  inspirisani  Redklif‐ Braunovim (Alfred Radcliffe‐Brown) istraživanjima, bavili proučavanjem obrazaca  interpersonalnih  veza  i  formiranjem  klika.122  Još  jedan,  podjednako  važan  i  direktan  izvor  čine  radovi  grupe  britanskih  antropologa  okupljenih  oko  120 Za detaljniji osvrt na istoriju mrežnog pristupa u društvenim naukama videti u Scot (1991:7‐38).  121 Veliki  je značaj teorije grafova u razvoju mrežne analize. Ovaj, pre svega matematičko‐analitički   model,  razvija  se  već  od  kraja  XVIII  veka da  bi  svoj  procvat  doživeo  sredinom XX  veka.  Veliku  popularnost  duguje  mogućnosti  primene  u  različitim,  ne  samo  prirodnim  naukama,  poput  ekonomije,  psihologije,  etnologije,  lingvistike,  arhitekture,  sociologije  (Harary,  1969). Naravno,  veliki  je  uticaj  teorije  grafova  i  na  proučavanje  društvenih mreža, pa tako većina analitičkih pojmova koju koriste savremeni sociolozi potiče iz teorije grafova  – npr. mrežni mostovi, gustina veza, zavisnost jačine veze, klike, itd (Newman et al., 2006; Degenne and Forsé,  1999).  122 Ovde je dovoljno pomenuti čuvene Hotornske (Hawthorne)studije koje  je sproveo Elton Mejo (Mayo)  ili  Varnerove (LIoyd Warner) studije o Jenki Sitiju (Yankee City).  109 mančesterskog  Univerziteta  od  koji  su  najistaknutiji  Džon  Barns  (John  Barnes),  Klajd Mičel  (Clyde Mitchell)  i  Elizabeta Bot  (Elizabeth Bott).  Barns  je prvi  koji  je  počeo  da  koristi  pojam  „društvena  mreža“  primenjujući  ovaj  koncept  na  proučavanje  jednog  ribarskog  sela  u  Norveškoj.  Nakon  završetka  istraživanja,  Barns je zaključio da ne samo što mu je ovaj pristup pomogao da mnogo bolje opiše  društvenu strukturu sela, već je bio i mnogo korisniji od normativnog pristupa za  objašnjenje  ključnih  društvenih  procesa,  kao  što  su  pristup  poslu  ili  politička  aktivnost  (Wellman,  1988:22).  Kada  je  reč  o  pretečama  svakako  ne  bi  trebalo  zaboraviti radove nemačkih formalnih sociologa, pre svega Zimela (Georg Simmel)  čiji  su  radovi  nakon  prevođenja  na  engleski  jezik  (pedesetih  godina  XX)  izvršili  snažan  uticaj  na  razvoj  mrežnih  pristupa.123  Ovde  svakako  treba  pomenuti  i  drugog,  nešto  manje  promovisanog,  nemačkog  sociologa  Norberta  Eliasa.124  Na  ovim temeljima, 60‐tih  i 70‐tih godina XX veka, zahvaljujući, pre svega, radovima  harvardskog  profesora  Harisona  Vajta  (Harrison  White)  i  grupi  tada  mladih  123  Zimel  se može  smatrati  jednim  od  preteča mrežnog  poimanja  društvenosti.  Baveći  se  transformacijom  društvenih odnosa na prelazu XIX u XX veka on aktuelizuje  relacionistički pristup u proučavanju društvenih  odnosa. Budući da uočava da se tradicionalno društvo sve više dezintegriše, Zimelu je  jasno da su društvene  veze koje se uspostavljaju između, bilo geografski bilo emotivno, sve udaljenijih pojedinaca, ono što zaista drži  društvo na  okupu.  Zbog  toga,  odnosi  koji  se  uspostavljaju  više  ne moraju  biti  totalni  (prijateljski)  ili  prazni  (interesni),  već  delimični  (poznanstva)  bazirani  na  poznavanju  samo  određenih  elemenata  nečije  ličnosti.  Rezultat  ovakvih  odnosa  više  nisu  grupe  i  zajednice  već  različiti  krugovi  interesno  povezanih  pojedinaca  (Simmel, 1950; Simmel,1955, Zimel, 1988).  124  Pored  Zimela,  Norbert  Elias  se  takođe  može  smatrati  začetnikom  mreže  analize  u  sociologiji.  Iako  je  njegova studija   „Društvo pojedinaca“ (Society of Individual) napisana još pre Drugog svetskog rata, Eliasova  shvatanja  ostaju  aktuelna  do  današnjih  dana.  Elias  među  prvima  upotrebljava  termin  mreža  (network),  nazivajući je ljudskom i na više mesta u svojoj studiji govori o „fenomenu“ mreža (Elias, 1991:24,32). Za njega  je društvo, mreža funkcija koje poput nevidljivih lanaca povezuju ljude jedne sa drugima. Mreže su strukture.  Svaka  osoba,  kaže  Elias,  koja  se  na  ulici  mimoiđe  sa  drugom  očigledno  nepoznatom  osobom,  je  sa  njom  povezana  nevidljivim  lancima  drugih  ljudi.  Individua  živi  čitav  svoj  život,  od  detinjstva  pa  nadalje,  u mreži  zavisnosti,  odnosno  u  tkivu  mobilnih  odnosa  (Elias  1991:14).  Elias  takođe  prepoznaje  dinamički  značaj  mrežne analize što se može videti iz sledećeg citata: „U svakom slučaju, odnosi između ljudi se nikada ne mogu  izraziti u jednostavnoj prostornoj formi. I to je statični model. Bolje služi svojoj svrsi ako zamislimo mrežu koja  je u konstantnom kretanju kao  stalno pletenje  i  raspletanje veza“  (Elias, 1991:32).   Ovde  još valja dodati da  Elias daje prednost mrežama kao strukturama u odnosu na autonomnu akciju pojedinaca tvrdeći da ni  jedna  osoba, ma koliko bila važna, moćna, inteligentna, ne može prekinuti autonomne zakone ljudske mreže iz koje  se njegova akcija uzdiže i ka kojoj je ona usmerena.   110 saradnika  okupljenih  oko  njega,    među  kojima  su  neki  od  danas  najpriznatijih  mrežnih teoretičara poput Marka Granovetera (Mark Granovetter), Berija Velmana  (Barry  Wellman),  Kloda  Fišera  (Claude  Fischer),  Edvarda  Lumana  (Edward  Laumann), nastaju prve sociološke mrežne teorije.125 Tokom 80‐tih godina XX veka  mrežni pristup  se,  posebno u  američkoj  sociologiji,  uspostavlja kao  značajan deo  strukturalne  analize,  posebno  na  području  proučavanja  društvene  i  ekonomske  akcije. Na to su posebno uticale teorija strukturalne akcije Ronalda Berta (Burt), i  teorija društvenih resursa Nan Lina (Lin), s obzirom na to da se obe ove teorije u  velikoj meri oslanjaju na mrežnu analizu.126  Krajem  80‐tih  godina  XX  veka  u  Evropi  se,  ali  u  nešto  drugačijoj  tradiciji,  pojavljuje  novi mrežni  pristup,  koji  u  središte  analize  stavlja mrežu  kao  osnovni  dinamički  faktor društvenog organizovanja. Ova  teorija, poznata kao akter‐mreža  teorija (Actor Network Theory‐ANT), nastala je oko kruga sociologa povezanih sa  Centrom za sociologiju inovacija pri Ecole Nationale Superieure des Mines de Paris.  Poznatiji predstavnici ANT su Bruno Latur  (Latour), Mišel Kalon  (Michel Callon),  Džon Lou (John Law) i drugi. U epicentru ovog shvatanja nisu globalne mreže, kao  ni individualni akteri, već ono pokušava da funkcioniše na meta nivou, interesujući  se isključivo i jedino za mrežu, koja po prirodi stvari objedinjuje aktere i strukturu  kroz  njihovo  konačno  ukidanje.  Ono  što  je  ključno  jesu  interakcije  i  kako  neki  tipovi  interakcija  uspevaju,  manje  ili  više,  da  se  stabilizuju  i  reprodukuju,  kako  prevazilaze otpor i naizgled postaju makro društvene (Law, 1992:2). Po ANT logika  uređene  heterogene  mreže  leži  u  osnovi  svega.  Primera  radi,  da  bi  se  došlo  do  nekog  saznanja u bilo  kojoj  nauci,  potrebno  je  kompilirati mnogobrojne  čestice  i  delove‐mikroskope,  reagense,  skenere,  kompjutere,  znanje,  obučene  ljude  i  još  mnogo toga, i uprkos različitostima spojiti u jedno, odnosno u uređenu mrežu koja  nadvladava  međusobne  otpore.  Tako  nauka,  kroz  ovu  teoriju,  postaje  proces  heterogenog  inženjeringa  u  kome  su  čestice  i  delovi  društvenog,  tehničkog,  125  Kroz  ovu  disertaciju  više  puta  ćemo  se  pozivati  na  radove  ovih  sociologa  tako  da  ovde  nećemo  davati  poseban osvrt na njihova shvatanja.  126 Više reči o ovim teorijama će biti u nastavku ovog poglavlja, u odeljku 3.1.6.  111 pojmovnog  i  tekstualnog,  spojeni  zajedno  i  tako  prevedeni127  u  skup  jednako  heterogenih naučnih proizvoda. Ista logika vlada u čitavom društvenom životu jer  porodica,  organizacija,  ekonomija,  tehnologija  su  ništa  drugo  do  uređene  mreže  heterogenih  materijala  čiji  je  otpor  savladan.  Ukratko,  suštinsko  obeležje  ANT  pristupa  je  pokušaj  prevazilaženja  razlike  između  društva  i  prirode,  objekta  i  subjekta,  ljudi  i mašina, kroz njihovo svođenje na  jedan univerzalni model koji  je  podčinjen istim zakonima mrežno‐dinamičkog strukturiranja.  Naravno,  prikaz  razvoja  mrežnog  pristupa  u  sociologiji  svakako  ne  bi  bio  kompletan  bez  osvrta  na  teoriju  umreženog  društva Manuela  Kastelsa  (Castells,  2000),  za  koga možemo  reći  da  je  prvi  sociolog  koji  je  izgradio  celovit  teorijski  sistem  za  analizu  savremenog  društva  u  čijoj  osnovi  leži  mrežna  logika.  Kastels  smatra  da  je  naziv  koji  najprikladnije  opisuje  aktuelni  stadijum  društveno‐ ekonomsko‐političkog  razvoja  savremenog  društva  umreženo  a  ne  informaciono  društvo.  Razlog  je  u  tome  što  digitalne  mreže  prožimaju  čitavu  društvenu  strukturu, pretvarajući različite segmente društva (ekonomiju, kulturu, politiku) u  zasebne  mreže  koje  se  međusobno,  u  ključnim  tačkama,  prepliću  i  globalno  povezuju. Usled  toga  su glavne aktivnosti  koje oblikuju  i  kontrolišu  ljudski  život,  bilo gde na planeti, međusobno povezane i organizovane u prostor tokova, bilo da  su  u  pitanju  finansijska  tržišta,  transnacionalna  proizvodnja,  menadžment  i  distribucija  dobara  i  usluga,  ili  da  su  u  pitanju  internacionalne  institucije  koje  upravljaju  ekonomskim  i  političkim  tokovima,  komunikacijski  mediji,  kultura,  sport, umetnost. 128  Na  kraju  ovog  kratkog  osvrta  na  razvoj mrežnog  pristupa  u  sociologiji  treba  reći da se poslednjih godina XX veka sa prodorom matematičke, zatim i ekonomske  teorije  kompleksnih  sistema  naziru  obrisi  jedne  nove,  izrazito  “prirodnjačke”  teorije  društva.  To,  možda  ponajbolje,  ilustruje  Urijeva  reminiscencija  na  Ogista  Konta  ponovnim  uvođenjem  u  sociološki  diskurs  pojma  nove  “socijalne  fizike”  (Urry,  2004:2).  Ovde,  pre  svega,  mislimo  na  sve  popularniju  „novu  nauku  o  mrežama“  (New  science  of  networks)  u  čijoj  osnovi  leži  pretenzija  da  se  otkrije  127 Otuda se ovaj pristup još i naziva sociologija prevođenja (prelaza) (sociology of translation), naravno ne u  bukvalnom smislu prevođenja već u smislu prelaza jednog, neuređenog, u drugo, uređeno stanje.  128 Za više detalja o Kastelovoj teoriji, pogledati našu studiju (Petrović, 2008).   112 univerzalni  zakon  mrežnog  strukturiranja  putem  koga  bi  se  moglo  razumeti  ne  samo  društveno  ponašanje,  već  i  ekonomski  odnosi,  širenje  zaraznih  bolesti,  organizacija saobraćaja, funkcionisanje Interneta, organizacija terorističkih mreža,  itd  (Newman et  al.,  2006).  Iako se ova  teorija bazira na nekim od  shvatanja koja  nisu potpuno nova i nepoznata u savremenoj nauci, „novi mrežni teoretičari“ su ih  vešto  aktuelizovali  i  medijski  plasirali  na  taj  način  da  su  njihove  studije  stekle  široku popularnost kako unutar tako  i  izvan naučnih krugova.  Jedan od osnovnih  elemenata  ove  paradigme  jeste  princip  mrežnog  hab­a,  aktuelizovan  od  strane  fizičara Lasla Barabašija (Barabási, 2002).  Istražujući na koji način su web strane  na  Internetu  međusobno  povezane  (linkovane),  Barabaši  je  došao  do  iznenađujućeg zaključka da umesto očekivane, normalne, raspodele broja  linkova  po jednoj web strani, u praksi postoji sasvim suprotna, eksponencijalna, raspodela  gde izrazito mali broj web strana ima ogroman broj ka sebi usmerenih linkova, dok  ogroman broj web  strana  ima  izuzetno mali  broj  takvih  linkova. Dakle,  nasuprot  teorijskom  stanovištu  o  nasumičnosti  i  slučajnoj  raspodeli  veza  (linkova)  unutar  jedne  mreže  (što  predstavlja  osnovu  teorije  mrežne  nasumičnosti  ‐  random  network  theory)  Internet  mreža  je  zasnovana  na  sasvim  suprotnom  principu.  Stranice  koje  imaju  ogroman  broj  linkova  (www.google.com,  www.yahoo.com,  www.amazon.com)  su mrežni habovi  (čvorišta)  kroz  koje  se  povezuju  sve  druge  web  stranice  na  Internetu.  Zaintrigiran  ovim  otkrićem,  Barabaši  otkriva  sličan  princip  i  kod:  organizacije  saobraćaja  (npr.  aerodromi  kao  habovi);  širenja  zaraznih,  seksualno  prenosivih,  bolesti  (legendarni  NBA  košarkaš  Vilt  Čembrlen  (Wilth  Chamberlain)  kao  svojevrstan  seksualni  hab129);  distribucije  električne  energije  (nekoliko  ključnih  centrala  kao  habovi)  itd.  Paralelno  ali  nezavisno  od  Barabašijevog  rada,  mladi  matematičar  Dankan  Vots  (Duncan  Watts),  koji  je  zahvaljujući  svojim  istraživanjima  uspeo  da  postane  i  profesor  sociologije  na  prestižnom  Univerzitetu  Kolumbija,  počinje  da  se  zanima  za  takozvani  fenomen  malog sveta (small world phenomenon). Ovaj fenomen je tokom šezdesetih godina  XX  veka  otkrio  američki  socijalni  psiholog  Stenli  Milgram  (Stanley  Milgram),  eksperimentalno pokazujući da je prosečno potrebno samo šest direktnih veza za  129 Ovaj čuveni NBA košarkaš tvrdi da je imao seksualne odnose sa preko 20 000 ženskih osoba.  113 uručivanje poštom poslate poruke od jedne osobe bilo kojoj drugoj osobi na svetu  (Milgram, 1967). Zbog toga se ovaj fenomen još naziva i „šest stepeni udaljenosti“  (six  deegres  of  separation)  ili  teorija  o  šest  rukovanja.  Vots  je  kroz  svoja  istraživanja  ponovio  Milgramove  eksperimente  i  potvrdio  postojanje  ovog  fenomena  (Watts,  2003).  U  poznatom  i  široko  citiranom  radu  iz  1998.  godine,  zajedno  sa  svojim  mentorom  Stivenom  Strogacom  (Steven  Strogatz),  razvija  koeficijent  grupisanja  (clustering  coefficient)    pomoću  koga  se  može  izračunati  koliko  su  blisko  povezani  prijatelji  u  nečijoj  društvenoj  mreži.  Što  je  koeficijent  grupisanja niži (kreće se od 0 do 1)  to su veze prijatelja u grupi slabije  i obrnuto  (Watts and Strogatz, 1998).   Takozvanoj novoj nauci o mrežama moglo bi se uputiti niz primedbi, kao što bi  joj se, u velikoj meri, mogla osporiti i originalnost, ali se zbog nedostatka prostora  na ovom mestu nećemo time šire baviti. Recimo samo da su mrežni habovi i njihov  potencijal  otkriveni  daleko pre Barabašijevog  istraživanja  Interneta  (Rodrigue et  al.,  2006).130  Pored  toga,  društvene  mreže  su  analizirane  od  strane  brojnih  društvenih  teoretičara  koji  su  već  ukazali  na  fenomene  jakosti  slabih  veza  (Granovetter,  1973.)  ili  fenomen  strukturalnih  pukotina  (Burt,  2002.)  koji  su  od  velikog  značaja  za  razumevanje  mrežnih  resursnih  tokova.  Dalje,  iako  su  Milgramovi eksperimenti zaista pokazali da je prosečan broj veza za uspostavljanje  direktnog kontakta između bilo koje dve osobe približno šest, ti  isti eksperimenti  su pokazali da je to bio slučaj samo sa 20% pokušaja, dok u ostalih 80% uopšte nije  došlo  do  uspostavljanja  veze  između  zadatih  subjekata.  Drugim  rečima,  pretpostavka  funkcionisanja  fenomena  malog  sveta  jeste  da  su  tokovi  komunikacije u mreži otvoreni i da su, pre svega, sve jedince uključene u mrežu. Ali  onda  se  postavlja  pitanje  šta  je  sa  jedinicama  koje  nisu  u  mreži  ili  sa  neumreženima, kako bi ih Kastels nazvao (Castells, 2000)? Kako se može govoriti o  nekakvom ultima ratio mrežnom principu ako se on praktično odnosi na fenomene  samo jednog i to lepšeg lica savremenog društva?   130 Koncept habova je poznat u teoriji  transportnih mreža od 70‐tih godina XX veka, posebno u vazdušnom  saobraćaju i ekspres poštanskoj industriji.  114 3.1.2 Mrežni pristupi između teorijskih nedoumica i metodoloških  potencijala  Perspektiva društvenih mreža, shvaćena u najširem smislu, obuhvata različite  teorije, metode  i  statističke  alate  koji  imaju  za  cilj  da  objasne,  opišu  ili  naprosto  izračunaju  relacionu  prirodu  društvenih  odnosa.  Dakle,  namesto  pojedinaca  ili  sistema  u  centru  analize  mrežnih  pristupa  se  nalaze  odnosi,  koje  nastaju  kao  proizvod akcije pojedinaca ili organizacija. Važno je naglasiti da još uvek ne postoji  saglasnost o tome da li je mrežna analiza samo alat za jasnije mapiranje društvenih  odnosa ili se može govoriti o društvenim mrežama kao strukturama ili o mrežnoj  logici organizovanja društvenih aktera (Babović, 2005:352). Prva upotreba mrežne  analize, od strane ranije pomenutih britanskih antropologa, nije proistekla iz neke  generalne  teorije  mreža  već  je  nastala  kao  rezultat  analize  sirove  građe  koja  je  prikupljena na terenu. Ovi teoretičari nisu smatrali da je mrežna analiza nešto više  od  sredstva  za  sređivanje  i  tumačenje  podataka.  Ovo  se  najbolje  može  videti  iz  shvatanja  tvorca  pojma  društvena  mreža  Barnsa,  koji  kaže  da  ne  postoji  niti  će  verovatno  ikada  postojati  mrežna  teorija.  Ono  što,  po  njemu,  postoji  je  mrežni  pristup  koji  jedino  omogućava  da  se  uoči  da  je  konfiguracija  međusobno  isprepletenih  interpersonalnih  veza na neki,  neodređen,  način uzročno povezana  sa  ponašanjem  tih  ljudi  i  sa  društvenim  institucijama  njihovog  društva.  Drugi  britanski pionir na polju mrežne analize, Bot (Bott) takođe smatra da nema ničega  revolucionarnog u vezi sa  idejom društvenih mreža budući da  je to pojam koji se  može koristiti u okviru mnogih  teorijskih okvira (nav. prem. Mitchell, 1974:282).  Sličnog  mišljenja  je  jedan  od  rodonačelnika  mrežnog  pristupa  u  američkoj  sociologiji  Fišer  (Fischer  et  al.,  1992:48),  koji  smatra  da mreže  ne  predstavljaju  teoriju  već  specifičan  heuristički  aparat  za  razumevanje  društvenih  odnosa.  Predstavnici  akter‐mreža  teorije  Lou  i  Latur  su,  različitim  prigodama,  takođe  istakli  da  nisu  imali  nameru,  niti  su  pokušavali,  da  naprave  sociološku  teoriju  mreža.  Ono  što  je  bio  njihov  cilj,  jeste  pokušaj  razvijanja  skupa  procedura,  pre  metodologije  nego  metoda  ili  teorije,  putem  kojih  bi  bili  u  stanju  da  izdvoje  i  analiziraju kompleksne društvene fenomene (nav. prem. Cavanagh, 2007:33).  115 Međutim, bez obzira na ovaj mrežni skepticizam, tokom 80‐tih i 90‐tih godina  XX veka  sve  je  izraženija  ideja o mrežnoj  logici  organizovanja društvenog  života,  bilo  da  se  radi  o mikro  ili makro  strukturama.  Jedna  od  osnovnih  karakteristika  ovih  shvatanja  jeste  to  da  se,  recimo  kroz  Tilijevu  analizu  (Tili,  1997),  suprotstavljaju  sagledavanju  društava  kao  autonomnih  sistema,  nadkolektivnih  entiteta  koji  usmeravaju  društveno  ponašanje,  pledirajući  za  interaktivističko  shvatanje  društva,  zasnovanog  na  mnogostrukosti  društvenih  odnosa,  od  kojih  neki  imaju  lokalne a drugi globalne razmere. Tili  ističe, da  je društvena struktura  sačinjena  od  niza  interakcija  koje  se  ponavljaju  u  približno  istom  obliku,  da  individualne orijentacije treba razumeti kao društvene veze, a da umesto shvatanja  o društvenim atomima treba uvesti shvatanje o društvenim mrežama. Dakle, kroz  mrežnu perspektivu društvo se više ne sagledava kao rigidan, čvrst, sistem već pre  kao meko polje odnosa. Društvena realnost je inter‐individualna realnost, a ono što  postoji  među  ljudima  su  mreže  veza,  odnosa,  zavisnosti,  razmene,  lojalnosti.  Dinamičku  i  interakcionističku  prirodu  mrežnog  pristupa  ističe  i  Štomka  (Sztompka, 1993) dajući prikaz najznačajnijih teorija društvene promene. On ističe  da je tek nedavno doveden u pitanje organicističko‐sistemski model društva, kao i  sama  podela  na  socijalnu  statiku  i  dinamiku.  U  tom  smislu,  on  izdvaja  dva  intelektualna trenda kao najvažnija. Kod prvog akcenat je na očuvanju dinamičkih  kvaliteta  društvene  realnosti,  a  kod  drugog,  izbegavanje  da  se  društvo  (grupa,  organizacija) tretira kao objekt. Ono što je najvažnija osobina ovakvih mreža jeste  njihov dinamički karakter. Po Štomkinim rečima:  “Ovakvo  inter‐individualno  polje  je  u  stalnom  pokretu;  ono  se  širi  i  skuplja,  ojačava  i  slabi,  integriše  se  i  dezintegriše,  povezuje  se  i  odvaja  se  od  drugih  segmenata polja” (Sztompka, 1993:10).   Interakciono‐dinamički  pristup  do  punog  izražaja  dolazi  u  Kastelsovoj  teoriji  umreženog  društva  (Castells,  2000,  2004).  Za  Kastelsa  je  savremeno  društvo,  ili  makar  njegov  razvijeniji  deo,  novonastala  društvena  struktura  (organizacioni  oblici ljudske delatnosti koji nastaju kroz odnose proizvodnje, potrošnje iskustva i  moći) koju on naziva umreženo društvo. To je struktura sačinjena od mreža, koje  svoju  moć  duguju,  pre  svega,  na  mikroelektronici  baziranim,  informaciono‐ komunikacionim tehnologijama. U najkraćem, za Kastelsa su mreže:  116 „…samo‐rekombinujuće,  kompleksne  strukture  komunikacije,  koje  u  isto  vreme omogućavaju jedinstvo svrhe i fleksibilnost svojih radnji, kroz kapacitet da  adaptiraju okruženje u kome funkcionišu“ (Castells 2004:3).  Borgati  i  Lopez‐Kidvel  (Borgatti  and  Lopez‐Kidwell,  2011)  ne  samo  da  ne  dovode  u  pitanje  postojanje  mrežne  teorije,  već  smatraju  da  se  može  napraviti  razlika  između dva  tipa mrežnih  teorija. Pa  tako,  jedne nazivaju  teorijama mreža  dok druge nazivaju mrežnim teorijama. Razlika je u tome što se kod teorija mreža  sama mreža tretira kao  zavisna promenljiva (recimo u teorijama društvenih veza)  a kod mrežnih  teorija kao nezavisna promenljiva  (recimo kod  teorija društvenog  kapitala). Borgati  i Lopez‐Kidvel dekonstruišu mrežnu teoriju na tri nivoa analize  kojima  se  mogu  obuhvatiti  najvažniji  mrežni  pristupi  poput  Granoveterovog,  Bertovog  ili  Kolmanovog.  Na  najdubljem  nivou  definisane  su  osnovne  teorijske  pretpostavke, na srednjem su iz osnovnih premisa izvedene teoreme a na površini  se  analiziraju  varijable  u  kontekstu  različitih  empirijskih  pokazatelja.  Autori  identifikuju  dva  osnovna  teorijska  modela  koji  služe  kao  okvir  za  analizu  i  to:  model mrežnog  toka  (network  flow model)  i model mrežne arhitekture  (network  architecture).  Teorije  koje  su  bazirane  na  modelu  tokova  bave  se  količinom  i  učestalošću onoga što kroz mrežu teče (recimo informacije ili neki drugi resursi),  dok se teorije bazirane na modelu arhitekture bave tačkama u mreži i strukturama  njihove međuzavisnosti i saradnje. 131  Peskosolidova  i  Rubinova    (Pescosolido  and  Rubin,  2000:62)  smatraju  da  mrežna  teorija  može  biti  svojevrstan  most  između  postmodernističke  brige  za  neponovljivosti  individualnog  iskustva  i  sociološke  potrebe  da  se  bavi  strukturama.  Po  njima,  moć  mrežne  teorije  leži  u  sposobnosti  rekonstruisanja  131 Ovde, međutim, valjda podsetiti da je još Mičel (Mitchell)  u svom članku iz 1974. godine napravio sličnu  podelu mrežnih pristupa što unekoliko umanjuje originalnost Borgaitjeve i Lopez‐Kidvelove podele. Naime, u  pomenutom  članku  Mičel  navodi  da  se  sve  veći  broj  radova  na  temu  društvenih  mreža  i  analize  interpersonalnih veza kojima se oni bave mogu grubo svrstati u dve velike grupe. U jednoj grupi su one analize  koje za predmet imaju opisivanje morfologije društvenih mreža u čijem su  fokusu pitanja oblika  ili obrazaca  koji se uspostavljaju u mreži, gustine veza u mreži, centralnosti, dosegljivost i naravno broja tačaka u mreži. Sa  druge  strane,  imamo one  radove koje  se bave  interakcijom u mreži  gde  su u  centru pažnje pitanja  sadržaja  komunikacija, razmena i normi (Mitchell, 1974:288‐94). Kao što vidimo Mičelova podela na morfologiju mreža  i interakciju u njima gotovo se u potpunosti može preslikati na Borgaitjeve i Lopez‐Kidvelove modele mrežne  arhitekture i mrežnih tokova.  117 tradicionalnih  kategorija  sociološke  analize  u  stvarnu  prirodu  društvenih  kontakata  koje  pojedinci  grade.  Iako  ove  autorke  ne  tvrde  da  je mrežna  analiza  jedini  način  za  konceptualizovanje  društvenog  života  ona,  po  njima,  predstavlja  značajno sredstvo za razumevanje novih društvenih formacija.   Ostavljajući  teorijske  nedoumice  iza  nas,  čini  se  da  je  u  ovom  trenutku   najmanje sporno tretirati mrežni pristup, u skladu sa onim što kažu Degen i Forse  (Degenne  and  Forsé,  1999:1),  kao  skup  analitičkih  metoda  za  sistemsko  proučavanje  društvene  strukture. Na  taj  način,  putem mrežne  analize,  društvena  struktura se posmatra kao mreža sačinjena od aktera, koji su povezani direktnim  ili  indirektinim  vezama.  Akteri mogu  biti  pojedinci,  grupe,  organizacije  ili  čitave  nacije‐države  dok  odnose među  njima  predstavljaju  tokovi  resursa  kroz  koje  se  manifestuju relacije kontrole, zavisnosti ili saradnje. Osnovna svrha mrežne analize  jeste da pokaže ili objasni kako društvene strukture omogućavaju ili ograničavaju  šanse,  ponašanja  ili  saznanja  (Tindal  and  Wellman,  2001:266).  Za  razliku  od  klasičnih  metoda  sociološke  analize,  koji  polaze  od  unapred  datih  kategorija  društvene  strukture  poput,  pola,  starosti,  klase,  i  nekih  drugih  atributa,  mrežna  analiza  polazi  od  toga  da  se  ne može  unapred  znati  kako  se  grupe  ili  društveni  položaji pozicioniraju  (White,  et al., 1976:731‐2). Drugim rečima, mrežna analiza  polazi  od  utvrđivanja  relacija  u  pokušaju  da  se  identifikuju  obrasci  ponašanja  i  društvene grupe koje koreliraju ovim obrascima ponašanja (Berkwitz, 1988:480).  Nakon toga, grupe se razvrstavaju  i utvrđuju se određena strukturna ograničenja  koja  utiču  na  društveno  ponašanje,  dok  se  istovremeno  otkrivaju  načini  na  koje  grupna interakcija utiče na ograničavanja strukture (Degenne and Forsé, 1999:3).  Drugim  rečima,  struktura  se  kroz  društvene  odnose  iznova  proizvodi  ali  ta  proizvodnja se odvija pod stalnim strukturalnim ograničenjima.   Primena  mrežnog  pristupa,  po  Velmanu,  ima  tri  konkretne  prednosti  nad  ostalim pristupima:  1. Izbegava  perspektivu  grupe,  tj.  perspektivu  po  kojoj  ljudi  prevashodno  ulaze  u  interakciju  sa  susedima,  rođacima  ili  drugim  oivičenim  grupama  solidarnostima. Mrežni pristup stavlja fokus na daleko širi splet društvenih  veza;  118 2. Mrežni  pristup  omogućava  lako  prenošenje  nivoa  analize  sa  mikro  na  makro razinu, od interpersonalnih odnosa do svetskih sistema;  3. Razvijen  je skup tehnika i metoda, kako kvantitativnih tako i kvalitativnih,  za  otkrivanje,  opisivanje  i  analiziranje  prisustva,  sastava,  strukture  i  funkcija interpersonalnih mreža (Wellman, 1999:18).  Ono  što  je  još  jedna  od  ključnih  karakteristika  mrežne  analize  jeste  to  da  predmet  istraživanja nisu  formalne  ili  neformalne grupe kao zatvoreni društveni  sistemi sa  jasno uspostavljenim granicama, već odnosi koje  ljudi grade.  Istraživač  prateći mrežu  odnosa  sam  ustanovljava  u  kojoj meri  one  prelaze  granice  grupa.  Dakle, grupa nije apriorna kategorija već se ona posmatra kao jedna od analitičkih  varijabli. I sama grupa se takođe može posmatrati kao mreža, koja je sačinjena od  gusto isprepletenih direktnih veza i jasno definisanih granica (Welman, 1999:16).  Međutim,  kada  je  reč  o  neformalnim  odnosima,  ljudi  u  savremenom  društvu  se  uglavnom kreću u grupama koje nisu tako jasno strukturirane, te mrežni pristup u  njihovom  izučavanju  dolazi  do  punog  izražaja.  Recimo,  ako  posmatramo  grupu  prijatelja koja se okuplja u nekom kafiću, oni mogu biti analizirani i kao grupa i kao  mreža,  ali  će  onda  biti  različiti  i  pristupi  istraživača.  Istraživač  grupe  bi  se  interesovao  za  ulogu  grupe  u  životu  njenog  člana,  dinamiku  grupnih  odnosa,  vođstvo u grupi, uslove izlaska i ulaska u grupu i slično. Mrežnog analitičara će, sa  druge strane,  interesovati  jačina  i  gustina veza koje postoje u mreži, koji  ljudi  su  čvorišta mreža a koji su mostovi ka spoljnom okruženju, isprepletanost sa drugim  mrežama, resursi koji su ukorenjeni u mrežu kao i njihov protok kroz mrežu, itd.  Sumirajući  sve  što  je  napred  izloženo  može  se  zaključiti  da  su  osnovne  karakteristike mrežne analize sledeće:  1. Ponašanje  se  interpretira  kroz  perspektivu  strukturalnih  ograničenja  aktivnosti,  pre  nego  kroz  perspektivu  unutrašnjih  snaga  unutar  jedinica  koje  ih pokreću da deluju ka željenom cilju  (Wellman, 1988:20, Cavanagh,  2007:29);  2. Analiza se fokusira na odnose između jedinica, umesto pokušaja sortiranja  jedinica  u  kategorije  razvrstane  po  nekom  spoljnom  ili  unutrašnjem  119 atributu  tih  jedinica  (Wellman,  1988:20;  Degenne  and  Forsé,  1999:1;  Berkowitz 1988:480);  3. Mreže  su  u  principu  univerzalne  a  posvećenost  analizi  ego‐centriranih  mreža pre  je metodološka neophodnost nego ontološki princip (Cavanagh,  2007:29);  4. Osnovno pitanje je kako obrasci društvenih odnosa koje akteri međusobno  uspostavljaju utiču na ponašanje članova mreže (Wellman, 1988:20);  5. Struktura se tretira kao mreža sačinjena od mreža koje mogu ali i ne moraju  biti  podeljene  u  posebne  grupe.    Ne  smatra  se,  a  priori,  da  su  čvrsto  povezane  grupe  gradivni  elementi  društvene  strukture  (Wellman,  1988:20);  6. Analitički  metodi  direktno  se  bave  izučavanjem  relacionih  obrazaca  društvene strukture u želji da dopune ili čak i zamene uobičajene statističke  metode koji zahtevaju nezavisne jedinice analize (Wellman, 1988:20).  3.1.3 Osnovni elementi mrežne analize  Postoje  dva  osnovna  pristupa  u  analizi  strukture  društvenih  mreža.  Prvi  je  pristup  cele  mreže  (whole  networks),  dok  se  drugi  pristup  zasniva  na  analizi  personalnih  zajednica,  odnosno  pristup  Ja­mreže  (ego  centred  network).  Pristup  analize celih mreža se dalje može podeliti na dva podtipa: na  društveno‐centrične  mreže  (socio‐centric  networks)  i  otvorene  mreže  (open‐system  networks)  (Kadushin, 2004:4). Društveno‐centrične su one mreže koje su zatvorene u okviru  jedne grupe (đaci u razredu, zaposleni u firmi,  ljudi  iz susedstva itd), dakle imaju  jasno definisane granice. Otvorene mreže su one koje nemaju jasne granice budući  da  opisuju  veće  društvene  asocijacije,  poput  elite  u  nekom  društvu,  ekonomske  mreže,  lance  uticaja  kod  donošenja  odluka,  usvajanja  novih  politika.  U  slučaju  društveno‐centričnih  mreža,  dakle  kada  su  poznate  granice  mreže,  sve  tačke  u  mreži, kao i skup svih odnosa (relacija) među tačkama, može se uz pomoć različitih  softvera  a  na  osnovu  odgovora  ispitanika,  prikazati  mreža  sa  postojećom  strukturom  odnosa  u  njoj.  Kroz  manipulacije  matrice  analitičari  mogu  uočiti  različite obrasce povezanosti ili razdvajanja unutar društvenih sistema, promene u  120 odnosima  kroz  vreme,  direktne  i  indirektne  veze,  kako  se  resursi  prenose  kroz  mrežu  i  sl.  (Wellman,  1999:18‐19).  Pristup  celih mreža  se,  zbog  preduslova  koje  smo  ranije  naveli,  ne  može  primenjivati  za  analizu  otvorenih  mreža,  odnosno  velikih  društvenih  sistema,  pa  se  on  najčešće  koristi  za  proučavanje  odnosa  u  radnim organizacijama, ili manjim zajednicama, susedstvima, razredima i sl.   U  Ja­mreže  tipu  analize  polazi  se  od  pojedinca  putem  čijih  se  odgovora,  oko  njega  postavljenog  u  centar,  „plete“  mreža  odnosa.132  Nakon  toga,  pristupa  se  mapiranju  i  analizi  ovih  odnosa  koji  mogu  biti:  po  intenzitetu  ‐  jaki  ili  slabi;  po  blizini  smeštanja  uz  centralnog  pojedinca  ‐  centralni  ili  umereno  značajni;  po  gustini  ‐ manje  ili  više  gusti  (što  zavisi  od  stepena  interkonekcija  članova  nečije  personalne mreže ‐ što je više članova međusobno povezano to je mreža gušća); po  stepenu  specijalizacije  ‐  manje  ili  više  specijalizovani  ili  nasuprot  tome  multidimenzioni.  Koji  tip  veza  i  koji  tip  njihove  funkcije  će  istraživati,  analitičar  odlučuje  sam.  Naješće  se  istražuju  mreže  društvene  podrške  bilo  da  se  radi  o  informacijskim,  instrumentalnim  ili  ekspresivnim  tipovima  podrške.  Naravno,  mogu se analizirati isključivo prijateljske, zatim familijarne, susedske, poslovne ili  druge  mreže.  Kad  je  reč  o  granicama  analize  (odnosno  sistema),  u  pristupu  Ja­ mreže  je  teško  odrediti  ove  granice  budući  da  bi  ispitanik morao  dati  podatke  o  nekoliko  stotina  do  nekoliko  hiljada  ljudi.  Zbog  toga  se  analitičari  fokusiraju  na  132  Dva  najkorišćenija  alata  za  identifikovanje  personalnih mreža  su  generatori  imena  (name  generator)  i  generator položaja (position generator). Generator  imena  je prvi  i najšire korišćeni alat kojim se prikupljaju  podaci o jakim ili centralnim vezama u personalnoj mreži. Iako ima različitih verzija generatora imena najšire  korišćena  je  ona  gde  se  od  ispitanika  traži  da  imenuju  osobe  sa  kojima  razmenjuju  neke  važne  resurse  ili  društvenu podršku. Nakon navođenja ovih imena (obično pet) popunjavaju se takozvani interpretatori imena  gde se daju bliži podaci o svakoj od navedenih osoba (relacija sa egom, zatim pol, obrazovanje, nacija, rasa, itd).   Za razliku od generatora imena, generator položaja   se sastoji od unapred datih zanimanja koja se nalaze na  različitim pozicijama društvene strukture a gde su raspoređena na osnovu prestiža samih zanimanja (prestiž  zanimanja  se  dobija  kroz  anketna  istraživanja  stavova  građana).  Od  ispitanika  se  traži  da  identifikuje  ona  zanimanja kojima se bave njihovi poznanici. Svaki od ovih alata ima svoje prednosti jer se fokusira na različite  delove personalne mreže. Generator  imena  je zahtevniji  i  zbog  toga  ispitanik obezbeđuje podatke o manjem  broju  veoma  bliskih  tačaka  u mreži  ali  su  ovi  podaci  detaljniji.  Sa  druge  strane,  generator  pozicija  nam  ne  govori puno o jakim vezama ali zato identifikuje veći broj slabih veza, njihov raspon na skali zanimanja, kao i  strukturni domašaj mreže (poznavanje osoba na visokim pozicijama). Zbog  toga  je najbolje, ukoliko  je moguće, koristiti oba ova  alata u cilju dobijanja što sadržajnije slike personalnih mreža.  121 istraživanja  nekoliko  najbližih  osoba  ili  grupu  društveno  bliskih  osoba,  odnosno  broj aktivnih članova mreže (Wellman, 1999:22).   Model  analize  Ja­mreže  je  došao  do  punog  izražaja  u  proučavanju  transformacije  zajednice  tokom  XX  veka,  o  čemu  smo  govorili  u  prethodnom  poglavlju. Upravo menjajući  perspektivu  od  susedstva  kao  zajednice  ka  zajednici  kao mreži i putem Ja­mrežnog pristupa istraživači su dobili mogućnost da ispitaju  u kojoj su meri velike društvene transformacije dovele do stvaranja novih obrazaca  društvenosti  koji  su  zamenili  tradicionalne  odnose  bazirane  na  rođačkim  i  susedskim vezama.   Sumirajući  prikazane  aspekte  mrežne  analize  sada  smo  u  mogućnosti  da  sagledamo njene osnovne elemente. Na samom vrhu napravićemo razliku između  mrežnih  tokova,  interakcija  odnosno  domašaja mreža  i,  sa  druge  strane, mrežne  arhitekture,  morfologije  ili  jednostavno  njenog  sastava.  Kada  je  o  mrežnim  tokovima  reč  oni  su  predmet  različitih  teorija  razmene,  racionalnog  izbora  ili  društvenog  kapitala  i  njima  ćemo  se  baviti  u  nastavku  ovog  poglavlja.  S  druge  strane,  glavni  aspekti  mrežne  arhitekture  su  veličina  mreže,  njena  gustina,  heterogenost,  centralnost  itd.  Kako  su  svi  ovi  elementi  već  odavno  predmet  opsežne  naučne  analize,  možemo  služeći  se  Kadušinovom  analizom  (Kadushin,  2004), prikazati njihove očekivane strukturne karakteristike.   Veze    Na svim nivoima analize, tačke u mreži će pre biti spojene (kada se kontrolišu  ostali faktori) što su geografski bliže jedne drugima.  Homofilija     Što je homofilija veća, veća je i šansa da dve tačke u mreži budu povezane. Na  individualnom  nivou  pojedinci  će  pre  imati  kontakte,  graditi  prijateljstva  i  asocijacije,  ako  imaju  zajedničke  atribute.  Na  organizacionom  nivo,  da  li  će  homofilija  voditi  većim  izgledima  za  veze,  zavisi  od  vrsta  kontakata  kao  i  od  industrije  u  kojoj  organizacija  deluje.  Ukoliko  pojedinci  i  grupe  imaju  homofilne  relacije postoji i veća verovatnoća da će deliti slične stavove.  Distanca   Broj  osoba  u  personalnoj  mreži  varira  između  300‐5000  zavisno  od  načina  merenja i tipa društava gde je merenje vršeno. Da nema preklapanja u personalnim  122 mrežama,  cela  populacija  bi  se  mogla  dosegnuti  kroz  dva  ili  tri  koraka,  dok  su,  ranije pomenuta, Milgramova  istraživanja pokazala da  je u praksi moguće  spojiti  bilo koje dve  tačke u mreži preko  šest direktnih veza. Efektivna distanca  između  tačaka zavisi od  tipa mreže u kome se  tačka nalazi. Ukoliko  je mreža  istog nivoa  onda  je  i  dostupnost  svih  tačaka  u  mreži  veća.  Ukoliko  je  mreža  podeljena  na  klastere, u slučaju da nema mostova između klastera i domašaj relacija u mreži je  ograničen.  Odnosi i pozicije u mreži  Neke  tačke  iskazuju  centralnost  odnosno  imaju  mnogostruko  više  relacija  u  odnosu na druge tačke u mreži. Atributi koje poseduju centri se najviše vrednuju u  mreži. Neformalni odnosi  imaju  tendenciju da koreliraju sa  formalnim odnosima,  dok uloge, statusi ili pozicije koje imaju svoj naziv, imaju veću verovatnoću trajanja  od uloga, statusa ili pozicija koji su pripisani strukturi kao rezultat mrežne analize.  Jakost slabih veza  Slabe veze omogućavaju protok informacija iz inače udaljenih delova mreže, što  znači da će pojedinci sa malo slabih veza biti uskraćeniji za informacije iz udaljenih  delova  društvenog  sistema  i  biće  više  podložni  lokalnim  vestima  i  mišljenjima  bliskih prijatelja. Pored toga, slabe veze pomažu integrisanje pojedinaca i grupa u  društveni sistem.  Društveni krugovi  Članovi  društvenih  krugova,  a  posebno  njihovi  centralni  članovi,  imaju  neke  karakteristike primarnih grupa: društvenu podršku i bezuslovno poverenje. Što je  veći broj presecajućih društvenih krugova  jedne  tačke,  to  je veći  i njen društveni  kapital.133  133  Ideja  o  društvenim  krugovima  kao  okviru  društvene  interakcije  potiče  još  iz  Zimelovih  radova  da  bi  kasnije bila dorađena i jasnije povezana sa mrežnom teorijom kroz pristupe poput Feldove teorije o fokusnoj  organizaciji društvenih veza (Feld, 1981).  Njegova teorija je bazirana na ideji da se važni elementi društvenog  okruženja  mogu  razumeti  kao  fokusi  oko  kojih  pojedinci  organizuju  svoje  društvene  odnose.  Feld  definiše  fokus kao društveni, psihološki, pravni  ili  fizički entitet oko koga su organizovane zajedničke aktivnosti. Kao  posledica  interakcije  koja  je  proizvod  zajedničkih  aktivnosti  ljudi  u  okviru  nekog  od  fokusa,  dolazi  do  uspostavljanja  interpersonalnih  veza  i  povezivanja  kroz  fokus  povezanih  ljudi.  Uloga  mrežne  analize  je  da  ispita one strukturalne karakteristike koje su u funkciji organizovanja aktivnosti i da posebno obratiti pažnju  123 3.1.4 Kritika mrežne analize  Budući  da  mrežni  pristup  svoje  začetke  ima  još  u  Zimelovoj  formalnoj  sociologiji osnovna kritika koja bi mu se mogla uputiti kreće se na liniji generalnih  kritika formalističkoj sociologiji. Drugim rečima, mrežna analiza se često završava  mehaničkim opisom neke forme (oblika, obrasca) društvenih veza bez uzimanja u  obzir specifičnih karakteristika pojedinaca, s jedne strane, ili društvenih struktura  sa druge strane (Feld, 1981:1015‐16).  Mizruči (Mizruchi, 1994:333) primećuje da  se  jedna  od  glavnih  zamerki  mrežnom  pristupu  odnosi  na  to  da  je  on  daleko  uspešniji u prikazivanju elegantnih matematičkih opisa društvene strukture nego  što  je bio u  stanju da dokaže da  te  strukture utiču na ponašanje  aktera. Primera  na  društvene  veze  u mreži.  Osnovna  Feldova  ideja  je  da  putem  svoje  teorije  fokusa  kontekstualno  obogati  mrežnu teoriju. Mrežna teorija obraća pažnju na veze između aktera ali često nije u mogućnosti da u analizu  uključi  kompleksnost društvenog konteksta u okviru koga  se odnosi uspostavljaju  a  što može biti  od velike  važnosti  za  razumevanje  tih odnosa. Po Feldovom shvatanju, društveni kontekst  se sastoji od mnogobrojnih  fokusa i pojedinaca, gde su pojedinci vezani samo za neke od fokusa. Pretpostavka je da pojedinci koji se nalaze  u okviru  istog  fokusa  imaju bolje  izglede za  zajedničke aktivnosti nego pojedinci koje  se ne nalaze u okviru  istog fokusa. Društvo je, poput ogromnog satnog mehanizma, sačinjeno od bezbroj manjih i većih, manje ili više  čvrsto povezanih  fokusa,  koji  iznova nastaju  i  nestaju  kroz  interakciju  pojedinaca  ali  isto  tako  utičući  na  te  interakcije.  Da  bi  se  razumeli  obrasci  interakcije  koji  postoje  u  društvenim  mrežama  važno  je  istražiti:  1)  sociološku  prirodu  fokusa,  2)  distribuciju  veza  pojedinaca  prema  fokusima  i  3)  stepen  do  koga  fokusi  organizuju vrednovanu društvenu interakciju između pojedinaca. Ključna ideja teorije fokusa je da bez obzira  na  udeo  veza  koje  nastaju  kroz  fokuse,  fokusna  organizacija  ima  strukturalni  značaj.  Fokusi  mogu  aktivno  podsticati  ili  ograničavati  interakciju  ljudi.  Za  one  fokuse  gde  su  svi prisiljeni  da mnogo  i  često  učestvuju u  interakciji (recimo u okviru porodice) posledica će biti da će svi pojedinci tog fokusa biti vezani jedni za druge,  ali za fokuse koji su manje interakciono obavezujući (poput gradskih komšiluka) samo će malo veći broj ljudi  biti povezan nego što je recimo slučaj u opštoj populaciji. Rečju, što jedan fokus ima više ograničenja to je veća  mogućnost da će pojedinci koji  su povezani sa tim fokusom uspostaviti neki vid veze. Sa povećanjem fokusa  smanjuju se ograničenja ali tamo gde nema nikakvih ograničenja nema ni fokusa.   Takođe inspirisane Zimelovom predstavom društvenih krugova, Peskosolidova i Rubinova   (Pescosolido  and Rubin, 2000) razvijaju svoju teoriju društvenih krugova. Po njima, individue se ne nalaze upletene unutar  društvenih krugova već stoje izvan njih dok su njihove veze sa krugovima često mulitidimenzione i retko traju  čitavog  života.  Individue  tokom života  imaju  kontakte  sa  različitim  radnim mestima,  različitim  porodicama,  neki  i  sa  različitim  religijama.  Društveni  život  je  organizovan  tržištima  sa  vidljivim  ugovorima  koji  strukturiraju zapošljavanje, poslovanje i bračne odnose  i putem nevidljivih ugovora usmeravaju i organizuju  te  iste  društvene  odnose.  Temelj  ovakve mrežne  strukture  savremenog  društva  ogleda  se  u  privremenosti,  prolaznosti i površnosti kratkoročnosti kontakata što znači da dolazi do povećavanja indirektnih društvenih veza  na račun kontakata licem u lice i dramatičnog ubrzanja i omasovljenja komunikacija i transporta.  124 radi, teorija mreža može uspešno da objasni da ako nečiji prijatelji imaju liberalne  političke  stavove  da  će  i  ta  osoba  vrlo  verovatno  imati  takve  iste  stavove.  Ali  mrežna  teorija  ne može da  objasni  zašto  određene  grupe prijatelja  uopšte  imaju  takve političke stavove.   Borgati  i  Lopez‐Kidvel  (Borgatti  and  Lopez‐Kidwell,  2011:15‐16)  ističu  da  je  jedan od  izvora  zabune kod mrežnih pristupa  taj  što  se  često ne vidi  gde  teorija  završava a gde metodologija počinje. Po njima, uzrok ove zabune leži u tome što je  mrežni  pristup  veoma  pogodan  za  matematičke  formalizacije  pa  su  zbog  toga  istraživačka pitanja podložna različitim empirijskim i matematičkim simulacijama.  Međutim,  to  sa  druge  strane,  smatraju  ovi  autori,  stvara pogrešnu  sliku  da  se  tu  radi „samo“ o metodologiji. Upravo je ova „pogodnost“ za matematičke simulacije  dvosekli  mač  mrežnog  pristupa.  On,  s  jedne  strane,  zaista  dopušta  slikovito  iscrtavanje društvenih  relacija  i  time olakšava njihovo  tumačenje ali  se,  sa druge  strane,  rezultati  istraživanja  ponekad  svode  na  malo  kome  razumljive  formule  i  grafikone koji prikazuju na stotine ili hiljade relacija između tačaka.  Blau  (1997:xii)  ističe  da  pretpostavka  mrežne  teorije  o  tome  da  društvena  struktura  (odnosno  relacije  između  aktera)  utiče  na  uloge  aktera,  iako  možda  primenljiva  na  nižem  nivou  analize  nije  delotvorna  na  nivou  makro  struktura.  Društvene  relacije  (odnosi)  među  stanovništvom,  iako  mogu  modifikovati  neke  razlike  između  ljudi,  retko utiču na promene u njihovim najistaknutijim ulogama  koje su, pre svega, pod uticajem osnovnih razlika u populaciji. Blau smatra da su  razlike u glavnim položajima najistaknutijih dimenzija poput religije, rase, porekla,  klase  ili  pripisane  ili  pod  jakim  uticajem  porodičnog  porekla  i  prema  tome,  ne  mogu  se  promeniti  ili  su  izuzetno  otporne  na  promene  iako  imaju  jak  uticaj  na  društvene odnose. Ovo Blauvo  stanovište  je na  liniji  onih koji mrežnom pristupu  zameraju  aistoričnost  i  akulturalnost  u  tumačenju  društvenog  ponašanja  (Brint,  1992).  Po  Mariji  Babović  (Babović,  2005:353‐4),  jedan  od  osnovnih  problema  sa  kojima se suočava metodologija mrežnih analiza jeste utvrđivanje granica sistema  aktera.  Za  razliku  od  analize  „celih“  mreža  koje  se  formiraju  u  ograničenim  grupama, na primer, u razredu, gde nije teško utvrditi relacije koje se uspostavljaju  između  tačaka  u  mreži,  daleko  veći  problem  je  to  učiniti  sa  širim  društvenim  125 sistemima gde granice nisu jasno uočljive. Mi bismo dodali da ovaj problem može  postojati  i  kod definisanja  Ja­mreža  pa  se mrežni  analitičari  najčešće opredeljuju  samo  za  analizu  jakih  veza,  čiji  je  broj  veza  manji  a  njihov  uticaj  lakše  merljiv.  Međutim,  Babovićeva  ističe  da  mrežna  analiza,  upravo  kod  sistema  čije  granice  nisu transparentne, može biti korisna kroz njihovo ispitivanje putem pozicionog i  odmotavajućeg  uzorkovanja.134  Ova  metoda,  smatra  Babovićeva,  je  značajna  ne  samo zbog  toga što pomaže kod definisanja sistema aktera u  situaciji nedovoljne  transparentnosti  i  koherentnosti  sistema,  već  i  zato  što  pruža  mogućnost  sagledavanja obrazaca interakcije između datog sistema aktera i drugih sistema sa  kojima  se  nalazi  u  nekom  odnosu.  Sledeći  nedostatak mrežne  analize,  koji  ističe  Babovićeva, a koji je u tesnoj vezi sa problemom definisanja granica, jeste problem  kriterijuma za odmotavanje (lančano širenje) uzorka. Budući da su odnosi koji se  uspostavljaju  između  društvenih  aktera  i  po  formi  (intenzitet,  snaga,  formalizovanost)  i  po  sadržaju  (srodnički,  prijateljski,  interesni)    kompleksni  i  višedimenzionalni,  postavlja  se  pitanje  odabira  pravilnog  definisanja  i  odabira  dimenzija  na  kojima  se  temelji  odmotavanje  uzorka  u  cilju  dobijanja  relativno  konzistentnog sistema aktera.   Ovaj  pregled  kritičkih  stavova  u  odnosu  na  potencijale  mrežne  analize  završićemo sa Kalhunovim (Calhoun, 1992) zapažanjem, koji smatra da je mrežna  analiza donela novi duh u savremenu sociološku teoriju popunjavajući slaba mesta  klasične  teorije. Međutim,  problem  je  u  tome  što  studije  društvenih  odnosa  nisu  uspele da unaprede naše razumevanje društvene  integracije. Usmeravanje pažnje  na  strukturalnu  analizu  nije  uspelo  da  pokaže  kako  obrasci  društvenih  odnosa  konstituišu  društveni  život  i  drže  društvene  institucije  i  stanovništvo  na  okupu.  Stoga Kalhun metaforično zaključuje da su mrežni teoretičari:   „…izbacili  problematiku  društvene  integracije  kao  bebu  iz  prljave  funkcionalističke vode za kupanje“ (Calhoun, 1992:205)  Bez obzira koje stanovište da zauzmemo to nikako ne znači da se može odreći  značaj mrežnih pristupa u analizi savremenih društvenih procesa. Bilo da se radi o  134  Početni  skup  jedinica  analize  odabira  se  na  osnovu  istaknute  „pozicije“  u  sistemu,  dok  se    putem  «odmotavanja»  utvrđuje  niz  lanaca  interakcije  sa  drugim nosiocima  pozicija  u  sistemu,  odnosno  tačkama  u  mreži.  126 logici  organizovanja  čitavih  društava  ili  samo  o  obrascima  uspostavljanja  interpersonalnih  odnosa,  mrežna  analiza  će  nastaviti  da  igra  značajnu  ulogu  u  sociološkoj  nauci.  Njen  značaj  posebno  dolazi  do  izražaja  kod  istraživanja  fenomena poput onih kojima se u ovoj disertaciji bavimo.  Iako  je mrežni obrazac  društvenosti  postojao  i  pre  eksplozivnog  razvoja  informaciono‐komunikacionih  tehnologija,  one  su  danas  nerazdvojni  činilac  procesa  društvenog umrežavanja.  I  možda  nam  ovi  pristupi  neće  pomoći  u  otkrivanju  razloga  za  nezadrživo  širenje  upotrebe ovih tehnologija ali će nam svakako pomoći da bolje razumemo obrasce  njene upotrebe i načine na koje se one koriste u razmeni resursa putem društvenih  mreža.  3.1.5 Klasična shvatanja društvenog kapitala  Ako neko traži posao ili traži nekog da zaposli, traga za pouzdanim zubarom ili  lekarom specijalistom, majstorom za krečenje ili opravku veš mašine, za očekivati  je da će taj neko pre posegnuti za svojom ličnom mrežom kontakata nego što će se  pouzdati  u  institucionalno  utvrđene  puteve  za  pronalaženje  ovih  vrsta  pomoći.  Razlozi za ovakvo društveno ponašanje su brojni i u različitim društvima svakako  različiti,  ali  su  u  velikoj  meri  vezani  za  diskusiju  iz  drugog  poglavlja  o  transformaciji društvenih odnosa i procesu individualizacije. Stoga, nije slučajno da  teorija društvenog kapitala135 svoj uzlet i puni zamah doživljava upravo u periodu  135 U srpskoj društvenoj nauci ne postoji saglasnost oko prevođenja termina “social capital”.  Iako se većina  autora opredeljuje za upotrebu termina „socijalni“ kapital, mi ćemo koristiti pojam „društveni“ kapital. Razlozi  za  ovakvo  opredeljenje  su  višestruki.  Iako  držimo  da  su  oba  prevoda  ispravna,  mišljenja  smo  da  upotreba  termina socijalni, makar za širu javnost, može biti zbunjujuća zbog duge istorije upotrebe ovog pojma u polju  socijalnog  staranja  i  pomoći  deprivilegovanim  društvenim  grupama.  Recimo,  zbog  srodnosti  polja  analize  opravdano  je engleski  termin social  inclusion prevesti kao socijalnu  inkluziju  jer se on  i odnosi pre svega na  uključivanje  članova deprivilegovanih  grupa u  širu društvenu  celinu,  ali  ćemo zato  termin  social  integration  radije prevesti kao društvenu a ne socijalnu integraciju, zato što se odnosi na društvo kao zajednicu. Izvorište  društvenog kapitala su društveni odnosi, a ne socijalni odnosi, društveni kapital je u tesnoj vezi sa društvenim  poverenjem  a  ne  socijalnim poverenjem  ili  je  proizvod društvene  kohezije  a  ne  socijalne  kohezije,  odnosno  važan činilac društvenih pokreta a ne socijalnih pokreta. Povrh svega, „rodno“ mesto društvenog kapitala jesu  društvene mreže, za koje takođe snažno verujemo da su pojmovno ispravnije određenje od socijalnih mreža  (šire  obrazloženje  je  dato  u  poglavlju  o  društvenim  mrežama).  Naravno,  mi  ne  plediramo  na  pravo  da  127 koji  koincidira  sa    radikalnom  fazom modernizacije,  bez  obzira  sa  koje  teorijske  pozicije da njeni predstavnici dolaze.136  Iako će neki sociolozi  i dalje odbijati da prihvate pojam kapitala u eksploraciji  interpersonalnih,  kao  i  društvenih  odnosa  uopšte  (Fischer,  2005:157),137  mi  smatramo  da  svaki  pojam  koji  može  doprineti  boljem  razumevanju  društvenog  ponašanja pojedinaca i grupa, organizacija ili čitavih društvenih sistema je koristan  i  dobrodošao  u  društvenu  nauku.  Naravno,  svaki  transfer  analitičkog  aparata  iz  jedne  u  drugu  nauku mora  biti  pažljivo  urađen  vodeći  računa  o  specifičnostima  predmeta  istraživanja.  Osnovna  ideja  koja  leži  iza  spajanja  pojma  kapital  sa  društvenim,  neekonomskim,  odnosima  počiva  na  shvatanju  čoveka  kao  racionalnog bića koji svoje društvene odnose gradi, između ostalog, i na bazi neke  koristi koju mu ti odnosi mogu doneti. Ovde je analogija sa kapitalom vrlo jasna. Ja  investiram u  određeni  društveni  odnos  sa  idejom da mi  se moja  investicija  kroz  duže  ili  kraće  vreme  može  isplatiti.  Krajnje  pojednostavljeno  to  bi  značilo  da  snabdevam  nekoga  manje  ili  više  važnom  informacijom  (ili  pružam  neku  vrstu  pomoći,  usluge,  uticaja,  itd)  sa  idejom  da  će mi  ta  osoba  ili  osoba  koju  ta  osoba  uspostavimo  naše  tumačenje  kao  jedino  ispravno  već  naprosto  iznosimo  argumente  u  prilog  našeg  opredeljenja.  Takođe  svesni  smo  da  i  termin  društveni  kapital  ima  svoja  ograničenja  (pre  svega  u  smislu  primedbe  koju  daje  Ignjatovićeva  (2011:12)  a  u  vezi  sa  mogućim  brkanjem  sa  društvenim  kapitalom  kao  zajedničkom svojinom u socijalističkim društvima) ali mislimo da su oni u manjini u odnosu na razloge koje  smo ovde izrekli.  136 Kao  što  ćemo  u  nastavku  videti  prve  značajne  teorije  društvenog  kapitala  nastaju  tek  sredinom 80‐tih  godina XX veka.  137 Fišer (Fischer, 2005) je posebno nezadovoljan zbog uvođenja paradigme društvenog kapitala u sociološku  teoriju.  On  smatra  da  je  ova  paradigma  već  na  nivou  metafore  zbunjujuća    budući    da  nije  jasno  šta  je  to  društveni  kapital.  Fišer  se,  ne bez  cinizma, pita gde  se  to pozajmljuje društveni  kapital,  kolika  je  kamata na  njega i može li se preneti „of šor“. Suštinski, Fišer ne vidi potrebu za uvođenjem ovakve paradigme jer se njome  opisuju  već  poznate  i  naširoko  analizirane  društvene  pojave  poput  članstva  u  organizacijama,  društvenosti,  porodičnih  odnosa  ili  poverenja,  pa  bi  zato  i  bilo  logično  da  se  one  nazivaju  svojim pravim  imenom.  Slično  Fišeru, Portes takođe tvrdi da, uprkos svojoj popularnosti koncept društvenog kapitala ne unosi ni jednu ideju  koja  je  nova  za  sociologe  (Portes,  1998:2).  Jedno  od mogućih  objašnjenja  za  rastuću  popularnost  koncepta  društvenog  kapitala  Fišer  vidi  u  želji  sociologa  da  se  izbore  za  veći  pristup  novčanim  fondovima  budući  da  istraživanje društvenog kapitala zvuči zavodljivije od istraživanja članstva u organizacijama ili prijateljstva. Još  jedan  problem  Fišer  vidi  u  tome  što  kroz  upotrebu  ovog  pojma  sada  sve  više  ekonomista  može  sasvim  legitimno pisati o društvenim fenomenima a što opet može imati negativne posledice po sociološku nauku.  128 poznaje  ili  neka  potpuno  druga  osoba  ali  koja  pripada  mojoj  društvenoj  mreži  jednom, kada meni to bude potrebno, uzvratiti na sličan način.138   Što je veći broj  osoba u koje sam investirao, odnosno što je razgranatija moja društvena mreža to  je veća potencijalna dobit koja će mi se kroz mrežu vratiti. Još važnije od toga, što  je  veći  broj  mojih  kontakata  sa  teško  dostupnim  ili  retkim  resursima  bogatim  pozicijama  i  što  je  manje  ljudi  iz  mog  okruženja  koji  imaju  kontakt  sa  takvim  pozicijama to je vrednost moje društvene mreže, odnosno društvenog kapitala koji  se kroz moju mrežu ovaploćuje,  veći.   Drugim  rečima,  i  ovo  je  ključno, društveni  kapital se, za razliku od finansijskog ili ljudskog kapitala ne nalazi u neposrednom  vlasništvu  pojedinca  već  leži  u  odnosima  koje  pojedinac  gradi  sa  drugim  pojedincima. Dakle počiva ukorenjen u društvenoj mreži.   Međutim,  ako  za  većinu  društvenih  teoretičara  nije  sporno  da  iza  različitih  paradigmi društvenog kapitala stoji ideja o ostvarivanju neke dobiti iz investiranja  u društvene odnose, kada je reč o društvenoj mreži tu stvar postaje malo složenija.  Naime, iako većina teoretičara društvenog kapitala ističe značaj društvenih mreža  kao  gradivnih  elemenata  društvenog  kapitala,  što  će  se  kroz  diskusiju  i  videti,  razumevanje društvenih mreža i njihovog značaja za kreiranje društvenog kapitala  se  značajno  razlikuje.  Najuopštenije  govoreći  možemo  napraviti  razliku  između  onih  teoretičara kod kojih  je društvena mreža koja  se plete oko pojedinca glavni  nosilac društvenog kapitala  i ostalih, kod kojih  je ona  jedan od elemenata (pored  poverenja,  normi  i  vrednosti,  itd)  u  proizvodnji  društvenog  kapitala.  Imajući  u  vidu,  između  ostalog,  i  različit  odnos  prema  ulozi  društvene  mreže,  uopšteno  govoreći možemo  razlikovati  dva  osnovna  shvatanja  društvenog  kapitala  koja  se  međusobno suštinski razlikuju (Portes, 2000; Wellman et al., 2001; Lin, 2001; Li et  al.,  2005;  Pichler  and  Wallace,  2007;  Tomanović,  2008).  Jedno  shvatanje  je  prevashodno  individualističko  gde  se  društveni  kapital  definiše  kao,  pre  svega,  individualno  kreirani  resurs,  dok  je  drugo  prevashodno  kolektivističko  gde  društveni kapital postaje kolektivno kreirani resurs, bilo da govorimo o susedstvu,  138 Da ova analogija nije samo pusti teorijski konstrukt dokazuje i činjenica da se u našem narodu često kaže  „zadužio“ sam ga ili „zadužio“ me, misleći na određenu uslugu koju je neko nekome učinio i obavezu da se ta  usluga  vrati.  Ovaj  pojam  je  potpuno  ekvivalentan  ekonomskom  pojmu  zaduživanja  gde  se  jedna  osoba  zadužuje kod banke ili nekog poverioca i ima obavezu vraćanja zadužene sume novca.  129 gradu pa čak i o čitavim državama. U skladu sa tim, a u cilju jasnijeg sagledavanja  dve  dimenzije  društvenog  kapitala,  možemo  prihvatiti  Velmanovu  distinkciju  između: mrežnog  i  participativnog  društvenog  kapitala  pri  čemu  mrežni  kapital  ukazuje na odnose sa prijateljima, susedima, rođacima i kolegama koji su značajni  u  obezbeđivanju  društvenosti,  emotivne  pomoći,  dobara  i  usluga,  informacija  i  osećaja pripadnosti, dok se participativni kapital odnosi na uključenost u političke i  volonterske  organizacije  koje  stvaraju  mogućnost  da  se  ljudi  povežu,  ostvare  zajedničke ciljeve kao i da objedine i artikulišu svoje zahteve i želje (Wellman et al.,  2001:437).    Imajući  ove  teorijske  razlike  u  vidu,  paradigmi  društvenog  kapitala  u  ovom  poglavlju  prići  ćemo  kroz  dva  diskursa.  Prvi  je  diskurs  dominantnih  teoretičara  društvenog kapitala, bez kojih ni jedna ozbiljna analiza na ovu temu ne može proći,  dok  je  drugi mrežni  diskurs,  budući  da nam  je  on posebno važan  za postavljanje  teorijsko‐analitičkog  okvira  naše  studije.139  Kada  je  reč  o  teoretičarima  koji  su  postavili  osnove  za  svako  dalje  proučavanje  koncepta  društvenog  kapitala,  tu  su  svakako  nezaobilazni  Pjer  Burdje  (Pierre  Bourdieu),  Džejms  Kolman  (James  Coleman)  i  Robert  Patnam  (Robert  Putnam),  dok  su  najznačajniji  predstavnici  mrežnog diskursa društvenog kapitala Mark Granoveter (Mark Granovetter), Nan  Lin i Ronald Bert (Ronald Burt). Ova podela se u velikoj meri poklapa sa podelom  na  kolektiviste  i  individualiste,  gde  se dominantni  teoretičari  pretežno  vezuju  za  participativnu,140  a  mrežni  teoretičari  za  individualističko‐mrežnu  paradigmu  društvenog kapitala, o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku ovog poglavlja.141  139  Ova  podela  je  preuzeta  od  S.  Ignjatović  koja  pored  dva  pomenuta  diskursa  razlikuje  još  ekonomski  i  praktično politički diskurs (Ignjatović, 2011).  140  Ovde  je  izuzetak  Burdje  koga  pojedini  autori  (Portes,  2000:2,  Tomanović,  2008:3)  svrstavaju  u  individualističku,  a pojedini (Lin, 2001:22)  u kolektivističku paradigmu društvenog kapitala.  141 Ovde je važno napraviti jednu distinkciju. Kada kažemo kolektivističke teorije tu se ne misli na „uživaoce“  društvenog  kapitala  već  na  „proizvođače“  društvenog  kapitala.  Dakle,  kod  kolektivističkih  paradigmi  društvenog kapitala uživaoci mogu biti pojedinci podjednako kao i uže ili šire društvene grupe i u tom smislu  se  i  one  mogu  podvesti  pod  individualističke  ali  je  ključ  u  tome  u  okviru  kakve  društvene  strukture  se  društveni  kapital  proizvodi.  Ako  se  proizvodi  u  okviru  relativno  zatvorene,  integrisane,  jasno  normativno  uređene  društvene  strukture  onda  je  to  shvatanje  karakteristično  za  kolektivističke  paradigme.  Ako  se  društveni  kapital  proizvodi  kroz  procese  interakcije  u  otvorenim  strukturama,  odnosno  individualno  130 3.1.5.1 Pjer Burdje  Burdje  je prvi sociolog koji se studiozno bavio društvenim kapitalom i mnoge  kasnije analize počivaju na temeljima koje je on postavio. Po njemu, kapital je bilo  koji  resurs  ili  sredstvo  koje  je  efektivno  u  određenom  društvenom  polju  i  koje  obezbeđuje specifičan profit kao posledicu učestvovanja ili takmičenja u njemu.  U  zavisnosti  od  polja  u  kome  deluje  i  od  troškova  manje  ili  više  ekspanzivne  transformacije,  koja  je  preduslov  njegove  efikasnosti  u  datom  polju,  kapital  se  može  pojaviti  u  tri  osnovna  oblika  i  to  kao:  ekonomski,  kulturni    i    društveni  kapital.142  Burdje  definiše  društveni  kapital  kao:  „skup  resursa,  postojećih  ili  potencijalnih,  koji  su  povezani  sa  posedovanjem  pouzdane  mreže manje  ili  više  institucionalizovanih odnosa međusobnog prepoznavanja i priznavanja‐ili, drugim  rečima,  sa  članstvom u  grupi‐koja  snabdeva  svakog  od njenih  članova podrškom  kolektivno  posedovanog  kapitala,  „uverenjem“  koje  im  daje  pravo  na  kredit,  u  različitim  značenjima  te  reči“  (Bourdieu,  1986:248).  Dakle,  Burdjeovo  shvatanje  društvenog kapitala sastoji se iz dva ključna elementa, društvenih odnosa koji daju  pojedincima pravo na pristup resursima koje poseduju njihovi poznanici i količine  i  kvaliteta  tih  resursa  (Portes,  1998:3‐4). Mreže  društvenih  odnosa  kao  izvorišta  društvenog  kapitala  mogu  biti  proizvod  individualne  akcije  kroz  uspostavljanje  različitih društvenih odnosa razmene (materijalnih ili nematerijalnih dobara), ali i  proizvod  određene  šire  celine  u  koju  je  pojedinac  ukotvljen  (porodice,  plemena,  škole,  partije).  Kao  što  se  iz  ovog  određenja  može  videti,  Burdje  je  postavio  osnovne  elemente  za  analizu  društvenog  kapitala  (mreža  društvenih  odnosa,  članstvo u grupi,  individualna, odnosno grupna proizvodnja društvenog kapitala)  kreiranim društvenim mrežama koje nisu homogenizovane  i  integrisane onda govorimo o  individualističkim  perspektivama.  142 Dok Burdje ekonomski kapital definiše kao novac ili vlasnička prava njegovo određenje kulturnog kapitala  je složenije. Kulturni kapital se manifestuje u tri forme: kao oformljeno stanje  u vidu dugotrajnih dispozicija  duha i tela; kao objektizovano stanje u vidu kulturnih dobara; i kao institucionalizovano stanje u vidu stručnih  kvalifikacija  (Bourdieu,  1986:242).  Ovde  valja  pomenuti  i  simbolički  kapital,  koga Burdje  uvodi  još  ranije  u  svoju teoriju kapitala i koji se može naći u sve tri forme kapitala. U tom smislu, simbolički kapital nije posebna  vrsta kapitala već se on odnosi na posrednu vrednost, koja nastaje priznavanjem „statusnih odlika“ (npr. titula  za  društveni  kapital,  diploma  za  kulturni  kapital  i  novca  za  ekonomski  kapital)  ove  tri  forme  kapitala  (Ignjatović, 2011:21).  131 koji  će  se  u  različitim  oblicima  ponavljati  u  većini  kasnijih  shvatanja  društvenog  kapitala.  Burdjeovo  određenje  društvenog  kapitala  se  može  čitati  i  u  individualističkom i u kolektivističkom ključu pa je stoga razumljivo da od njegovih  shvatanja polazi većina teoretičara bez obzira na međusobna razlikovanja. Sa jedne  strane,  on  društvenu mrežu  definiše  u  kontekstu  odnosa  koji  se  uspostavljaju  u  okviru određene društvene grupe (i to pre svega onih iz viših društvenih slojeva),   koja  služi  kao  „kreditna“  podrška  pojedincu.  Dakle  „proizvođač“  društvenog  kapitala  nije  pojedinac  već  grupe  u  koje  je  on  ukotvljen,  što  se  približava  kolektivističkom  određenju  društvenog  kapitala.  Sa  druge  strane,  Burdjeu  se  ne  mogu odreći individualistički elementi u shvatanju društvenog kapitala budući da,  kao što smo videli, ostavlja mogućnost da društvena mreža kao  izvor društvenog  kapitala  može  biti  i  proizvod  individualne  akcije.  Pa  tako,  on  ističe  da  mreža  društvenih  odnosa  nije  prirodno  niti  društveno  data  već  je  ona  proizvod  kolektivnih  i  individualnih  strategija  ulaganja,  svesnih  ili  nesvesnih,  u  društvene  odnose koji  će na kraći  ili duži  rok doneti neku dobit  (Bourdieu, 1986:249). Ono  što je još jedna važna osobenost Burdjeovog shvatanja društvenog kapitala ogleda  se u tome da ga on uvek posmatra u relaciji sa ekonomskim i kulturnim kapitalom.  Iako  se  društveni  kapital  razlikuje  od  ekonomskog  i  kulturnog,  on  nikada  nije  nezavisan od njih i može se reći da predstavlja najkrhkiju formu kapitala. Količina  društvenog kapitala koju poseduje dati akter, prema tome, zavisi od veličine mreže  kontakata koju on može efektivno da mobiliše i od količine kapitala (ekonomskog,  kulturnog  i  simboličnog)  koju  može  da  aktivira  kroz  datu  mrežu  (Bourdieu,  1986:250).   Rezimirajući  Burdjeovo  shvatanje  društvenog  kapitala  može  se  zaključiti  da  iako  su društvene mreže od ključne važnosti  za proizvodnju društvenog kapitala  ono što njegov pristup suštinski razlikuje od savremene mrežne teorije ogleda se u  tome da  se mreže posmatraju,  pre  svega,  kao  strukture u  okviru kojih pojedinac  može delovati ali ih  ne može „probiti“. Burdje se fokusira uglavnom na društveni  kapital  viših  klasa  (Lin,  2001:24  Ignjatović,  2001:23)  i  čvrsto  ga  uvezuje  sa  njihovim ekonomskim i kulturnim kapitalom. Drugim rečima, za razliku od drugih  kolektivističkih  teoretičara  društvenog  kapitala,  pre  svega  Patnama  i  Kolmana,  Burdje ne doživljava društveni kapital kao javno dobro koje se može iskoristiti na  132 dobrobit  celokupne  zajednice  već  u  neomarksističkom  ključu  reprodukcije  postojećih odnosa klasne zavisnosti.  3.1.5.2 Džordž Kolman  Kolmanova teorija društvenog kapitala nastala je tokom 80‐tih godina prošlog  veka,  praktično  paralelno  sa  Burdjeovom,  ali  sa  druge  strane  Atlantika,  i  u  drugačijem teorijskom ključu. Kolmanova želja je bila da svoju teoriju društvenog  kapitala  postulira  kroz  pokušaj  prevazilaženja  sociologizma  ali  i  ekonomizma  u  analizi društvene akcije. Nastojeći da izvuče najbolje iz ova dva pristupa, odnosno  da  u  analizu  uvede  aktera  koji  racionalno  dela  ali  unutar  zadatog  društvenog  konteksta,  Kolman  kreira,  kako  sam  kaže,  pojmovni  alat  koji  naziva  društveni  kapital (Coleman, 1988:96). Osnovna ideja ovog polazišta sastoji se u tome da se,  ako se pođe iz perspektive teorije racionalnog izbora gde se podrazumeva da svaki  akter  ima  kontrolu  nad  ili  učešće  u  određenim  resursima,143  društveni  kapital  može razumeti kao posedovanje određenih resursa. Kolman ističe da se društveni  kapital  definiše  preko  svoje  funkcije  te  da  on  ne  predstavlja  jedan  entitet  već  raznovrsnost  više  različitih  entiteta  koji  imaju  dve  zajedničke  karakteristike.  Svi  oni  se:  (1)  sastoje  od  nekih  delova  društvene  strukture,  i  (2)  omogućavaju  određene  akcije  aktera,  bilo  da  se  radi  o  pojedincima  ili  organizacijama,  unutar  strukture  (Coleman,  1988:98).  Portes  je  mišljenja  da  je  ovakvo  definisanje  društvenog  kapitala prilično  neodređeno  i  da,  kao  takvo,  otvara put  povezivanju  različitih  često  i  kontradiktornih  procesa  sa  društvenim  kapitalom  (Portes,  143 Kada su u pitanju teorije racionalnog izbora teško da se može govoriti o jednom koherentnom teorijskom  pravcu već pre o više različitih shvatanja koja  imaju neke zajedničke elemente. Zajedničko svim varijantama  teorije racionalnog izbora jeste stanovište metodološkog individualizma, odnosno pretpostavka da se složeni  društveni  fenomeni mogu objasniti kroz  individualnu akciju aktera od kojih su  ti  fenomeni sastavljeni, kao  i  stanovište  da  se  društvena  interakcija  može  shvatiti  kao  specifična  vrsta  društvene  razmene  (odobrenja  i  drugih  cenjenih  ponašanja),  što  za  uzvrat  donosi  nagrade  ili  troškove.  Ove  teorije  su  posebno  poznate  po  upotrebi tzv. društvenih dilema koje potiču iz teorije igara od kojih je svakako najpoznatija i najšire korišćena  igra  „zatvorenikova  dilema“.  Osnovne  zamerke  koje  se  upućuju  ovim  teorijama  su:  nejasnost  u  objašnjenju  kolektivne akcije aktera, problem ocene funkcije društvenih normi i problem razumevanja društvene strukture  u  individualističkom  ključu  (Za  detaljniji  prikaz  teorija  racionalnog  izbora  videti:  Scott,  2000;  Heckathorn  2001).  133 1998:5). Poput ekonomskog  i  ljudskog kapitala144  i društveni kapital  je po svojoj  prirodi  orijentisan na dobit,  koja  ne  bi  bila moguća u  slučaju njegovog odsustva.  Ono što ga suštinski razlikuje od druge dve vrste kapitala  jeste njegova relaciona  priroda,  budući  da  on  ne  leži  u  akterima  ili  objektima  već  isključivo  u  strukturi  odnosa  između aktera. Akteri mogu biti pojedinci ali  isto  tako  i organizacije koje  kroz  mrežu  odnosa  sa  drugim  organizacijama  takođe  tvore  društveni  kapital.  Elementi na kojima se tvori društveni kapital su:   1. Međusobne obaveze  i očekivanja koja su regulisane pouzdanošću društvene  strukture. Drugim rečima, ako osoba A pomogne osobi B onda osoba A ima  očekivanja da će joj osoba B uzvratiti uslugu, odnosno osoba B ima obavezu  da  uzvrati  uslugu.  Sve  to  ne  bi  bilo  moguće  bez  pouzdanosti  društvene  strukture  koja  služi  kao  neka  vrsta  garanta  ovog  odnosa  međusobne  „kreditne“ zavisnosti;  2. Informacije,  koje  mogu  nastati  kao  uzgredna  dobit  iz  odnosa  koje  ljudi  uspostavljaju. Ovde  vrednost društvenih  veza nije  regulisana obavezama  i  očekivanjima  već  se  prosto  gradi  na  informacijama  koje  se  razmenjuju  a  koje mogu poslužiti kao osnov za ostvarivanje određene dobiti;   3. Norme  i  delotvorne  sankcije.  Ovde  se  pre  svega  misli  na  norme  koje  preveniraju  ili  sprečavaju  društveno‐patološko  ponašanje  i  time  stvaraju  atmosferu društvenog poverenja i sigurnosti.    Pored  toga,  društveni  kapital  se  posebno  generiše  kroz  različite  dobrovoljne  asocijacije  i  kroz  proces  zatvaranja  društvene  strukture.  I  dok  nije  sporno  da  različite  dobrovoljne  organizacije  svakako  doprinose  kreiranju  društvenog  kapitala  ova  druga  teza,  koja  se  odnosi  na  poželjnost  zatvaranja  društvene  strukture može  imati  sasvim  suprotne  efekte  na  kreiranje  društvenog  kapitala  u  zavisnosti  od  toga  koju  teorijsku  perspektivu  uzmemo  u  obzir.  Iz  kolektivističke  144 Ljudski kapital (human captial) je koncept koji se pojavljuje u ekonomskoj literaturi tokom 60‐tih godina  XX veka. Prvo Teodor Šulc (Theodore  Schultz) a za njim Geri Beker (Gary Becker) postavljaju temelje za sva  dalja  shvatanja  ljudskog  kapitala  definišući  ga  u  kontekstu  ostvarivanja  dodate  vrednosti  rada  u  procesu  proizvodnje.  Ljudski  kapital  je  vlasništvo  pojedinca  i manifestuje  se  kroz  stručnost  i  veštine  koje  je  radnik  stekao kroz proces obrazovanja ili nagomilano iskustvo tokom radnog veka.  Jednostavno rečeno, u kontekstu  marksističke  teorije,  ljudski kapital  je  investicija u radnika koja mu omogućuje da skuplje proda svoj rad na  tržištu radne snage.     134 pozicije,  nesumnjivo  da  zatvorenost  strukture  doprinosi  efikasnijoj  normativnoj  uređenosti  i  većoj  pouzdanosti  neke  društvene  strukture,  što  u  ovoj  teorijskoj  perspektivi znači i veći društveni kapital. Sa druge strane, Kolmanov pa donekle i  Burdjeov  stav  o  poželjnosti  zatvaranja  društvenih  mreža  u  cilju  očuvanja  društvenog kapitala  je u direktnoj suprotnosti sa poimanjem društvenog kapitala  individualno‐mrežnih  teoretičara  i  dobro  ilustruje  različitost  ovih  pozicija.  Iz  pozicije  mrežne  teorije  najlošija  stvar  po  jednu  mrežu  jeste  njeno  zatvaranje  budući da se «dodata vrednost» upravo proizvodi na onim delovima mreže gde se  ona spaja sa drugim mrežama (Granoveter, 1973; Burt, 2002). Što su ti mostovi uži  to se vrednost društvenog kapitala, za one koji omogućavaju te prelaze, povećava.  U tom smislu, zatvorenost mreže bi jedino mogla biti dobra za očuvanje postojećih  resursa  privilegovanih  društvenih  grupa  (Burdje)  ili  porodičnih  grupa  (Kolman)  (Lin,  2001:27).  Po  našem  sudu,  nije  sporna  tvrdnja  da  zatvaranje  grupe  može  dovesti do jačanja njenog normativnog poretka i time služiti kao garant određenih  procesa koji se odvijaju u toj grupi. Međutim, kroz raniju diskusiju smo pokazali da  su danas uveliko na snazi procesi koji dovode do razbijanja normativnog poretka  ustanova  industrijskog društva poput  tradicionalno  shvaćenih zajednica, pa  čak  i  porodica, tako da bi ovakvo Kolmanovo shvatanje možda bilo primenjivo na neke  getoizirane  ili  na  neki  drugi  način  izolovane  kolektivitete  ili  porodice  u  tradicionalističkim društvima, ali se kao takvo teško može primeniti kao model za  razumevanje  društvenog  kapitala  u  savremenom,  umreženom  i  disperzivnom  društvu.  Pored  toga,  a  u  skladu  sa  stavovima  Fišera  (Fischer,  2005)  i  Portesa  (1998)  postavlja  se  pitanje  zašto  već  poznate  sociološke  paradigme  vrednosnog  konsenzusa  ili  društvene  integracije  treba  sada  zamenjivati  pojmom  društvenog  kapitala ako se tu ne radi u suštinski različitom shvatanju.  3.1.5.3 Robert Patnam  Harvardski profesor Robert Patnam je verovatno najzaslužniji za popularizaciju  koncepta društvenog kapitala u akademskim ali i širim javno‐političkim krugovima  (Field, 2008;  Ignjatović, 2011). Patnam  je verovatno  i najzaslužniji  za dominaciju  kolektivističkih  shvatanja  društvenog  kapitala  (Portes,  2000).  Ali  Patnam  je  zasigurno  i  najosporavaniji  teoretičar  društvenog  kapitala  što  je  verovatno  i  135 logično s obzirom na ogromnu pozornost naučne javnosti koju je svojim radovima  na  sebe  privukao.  Iako  se  Patnam  društvenim  kapitalom  bavi  od  početka  90‐tih  godina XX veka, veću pažnju naučne ali i šire javnosti skreće na sebe, prvo člankom  a  potom  i  obimnom  studijom  pod  intrigantnim  nazivom  „Kuglati  sam“  (Bowling  Alone, 2000; u prevodu na srpski, 2008). Bez namere da umanjimo naučni značaj  Patnamovih studija ipak možemo pretpostaviti da dobar deo njihove popularnosti  leži  u  zgodno  smišljenoj  paraleli  koju  Patnam  povlači  između  široko  rasprostranjenog hobija ‐ kuglanja i široko rasprostranjenog opadanja društvenog  angažovanja  američkih  građana.  Ili  sasvim  jednostavno,  dok  broj  američkih  građana  koji  kuglaju  raste  (radi  se  o  zaista  začuđujućih  80 miliona Amerikanaca  koji su otišli na kuglanje makar jednom tokom 1993. godine) broj onih koji kuglaju  organizovano  drastično  opada  (Putnam,  1995:70).  Ono  što  je  isprva  bila  zgodna  metafora  potkrepljena  načelnim  argumentima  pretvorilo  se,  verujemo  velikim  delom i zbog širokog interesovanja javnosti, u obimnu studiju koja je u velikoj meri  odredila buduću diskusiju o društvenom kapitalu.145   Ukratko sumirano, osnovni nalazi njegovih istraživanja pokazuju snažan trend  opadanja  političkog  i  društvenog  aktivizma  i  povezivanja  Amerikanaca  u  razne  forme  društvenih  organizacija  u  drugoj  polovini  XX  veka.  Ova  svojevrsna  pasivizacija i povlačenje američkih građana iz javne sfere iako se najjasnije očitava  kroz  smanjenu  izbornu  izlaznost,146  prisutna  je  i  u  mnogim  drugim  sferama  udruživanja i društvenog angažovanja. Po Patnamovim pokazateljima posećivanje  javnih  skupova  u  opštinama  ili  školama,  posećivanje  političkih  mitinga,  učestvovanje  u  nekoj  lokalnoj  ili  partijskoj  organizaciji  i  mnogi  drugi  vidovi  organizovanja i udruživanja građana konstantno opadaju od Drugog svetskog rata  145 Sam Patnam vrlo  iskreno u pogovoru  svoje  studije Kuglati  sam piše  sledeće:  „Do  janura 1995.  (kada  je  objavljen  članak‐prim.  D.P.)  bio  sam…“opskurni  intelektualac“.  Iako  sam  objavio  desetine  knjiga  i  članaka  tokom prethodne  tri  decenije…ni  jedna nije  privukla  ni  najmanju pažnju  javnosti.  A onda  su usledili  pozivi,  gostovanja  u  TV  emisijama  u  statusu  zvezde  i  fotografija  sa  mojom  suprugom  Rouzmari  (Rosemary)  na  stranicama Pipl  (People) magazina. Objašnjenje  toga,  kaže Patnam,  nije  zakasneli  procvat  genija,  već  prosta  činjenica da je nesvesno artikulisao jednu formu nelagode koja je već počela da se formira kod velikog broja  običnih ljudi u Americi (Patnam, 2008:674‐5).  146 Pa  tako u periodu od 60‐tih do 90‐tih godina XX veka broj  glasača opada gotovo za  četvrtinu  (Putnam,  1995:67).  136 na ovamo. Pitajući se šta se desilo sa građanskim i društvenim životom američke  zajednice Patnam kreće u obimnu i široku analizu različitih faktora koji su doveli  do  transformacije  društvenosti  u  pravcu  povlačenja  američkih  građana  iz  javnih  sfera  društvenog  života.  U  stvari,  moglo  bi  se  reći  da  je  kompletna  Patnamova  teorija  društvenog kapitala  jedna  široko  zamišljena  istraga uzroka dezintegracije  američke  zajednice.147  U  skladu  sa  tim,  Patnam  se  prvenstveno  interesuje  za  kolektivne manifestacije društvenog kapitala iako ne poriče da pored kolektivnog  društveni  kapital  sadrži  i  individualni  aspekt,  odnosno  da  istovremeno  može  predstavljati  privatno  i  javno  dobro  (Patnam,  2008:22).  Međutim,  ono  što  je  posebno  zanimljivo  u  Patnamovom  slučaju  jeste  geneza  shvatanja  društvenog  kapitala koja  je, makar u definiciji, doživela značajne promene kroz vreme. Svoje  prvo shvatanje društvenog kapitala Patnam iznosi 1993. godine u studiji „Učiniti da  demokratija funkcioniše“ (Making democracy work), u kojoj zapaža da se:   „Društveni  kapital…odnosi  na  one  karakteristike  društvene  organizacije,  kao  što  su  poverenje,  norme  i  mreže,  koje  mogu  poboljšati  efikasnost  društva  omogućavajući mu koordinisane akcije“ (Putnam, 1993:167).   Nakon toga u glasovitom članku iz 1995. godine daje slično određenje:   „Društveni kapital se odnosi na one karakteristike društvene organizacije, kao  što  su poverenje,  norme  i mreže,  koje olakšavaju koordinaciju  i  kooperaciju  radi  uzajamne koristi“ (Putnam, 1995:67).  I  na    kraju,  u  studiji  iz  2000.  godine Patnam  izvodi  donekle  izmenjenu definiciju  gde se ukazuje na to da:   „društveni  kapital  upućuje  na  veze  između  pojedinaca‐društvene  mreže  i  norme uzajamnosti i poverenja koje proizilaze iz njih“ (Patnam, 2008:20).   147 Nakon opsežne analize kao glavnog krivca za opadanje društvenog kapitala u američkom društvu Patnam  identifikuje‐tehnološku transformaciju slobodnog vremena, pre svega razvoj masovnih medija, u prvom redu,  televizije.  Masovni  mediji  su  učinili  da  vesti  i  zabava  postanu  sve  više  individualizovani  a  savremena  tehnologija  je omogućila da  ljudi konzumiraju sadržaje masnovnih medija sami. Na osnovu opsežnih analiza  Patnam  zaključuje  da  više  gledanja  televizije  znači  smanjenje  svih  oblika  građanskog  učešća  i  društvenog  angažovanja. Analizirana u kombinaciji sa mnogo drugih faktora koji predviđaju društveno učešća, zavisnost  od  televizije  radi  zabave  nije  samo  značajan  predznak  građanskog  neangažovanja,  ističe  Patnam  već  je  to:  „…jedini najdosledniji predznak koji sam ja otkrio“ (Patnam, 2008:303). Zbog toga, smatra Patnam: „Najvažnija  posledica TV revolucije je bila da se vratimo kući“ (Patnam, 2008:294). Kada je reč o načinima na koji televizija  smanjuje  građansko  angažovanje,  Patnam  identifikuje  tri  osnovna  mehanizma:  1.  televizija  se  takmiči  za  slobodno  vreme;  2.  televizija  ima  psihološke  uticaje  koji  inhibiraju  društvenu  aktivnost  i  3.  specifični  programski sadržaji koji se emituju na televiziji narušavaju građansku motivisanost.  137 Prvo što se zapaža prilikom analize geneze Patnamovog shvatanja društvenog  kapitala  jeste promena analitičkog fokusa. Društveni kapital na početku definisan  uopšteno  i  holistički  kao  fenomen  koji  se  „odnosi  na  karakteristike  društvene  organizacije koje, koordinišući ga, pomažu efikasnost društva“, već se u definiciji iz  1995.  godine  blago  transformiše.  Nakon  što  je  prvi  deo  definicije  identičan  u  njenom  drugom  delu,  namesto  jednog  opšteg  cilja  (poboljšavanja  efikasnosti  društva),  uvodi  se  instrumentalnost  (radi  uzajamne  koristi).  Razlog  za  uvođenje  instrumentalnosti  naspram  generalne  vrline  je  verovatno  u  vezi  sa  samom  upotrebom  koncepta  kapitala  koji  kao  takav  pretpostavlja  određenu  instrumentalno shvaćenu dobit. Međutim, pet godina kasnije, definicija doživljava  još izraženiju transformaciju budući da Patnam sad uvodi jednu individualističko‐ minimalističku  definiciju  u  kojoj  kaže  da  se  društveni  kapital  zapravo  odnosi  na  veze  među  pojedincima  (dok  drugi  deo  te  definicije  naprosto  opisuje  uslove  za  njegovo kreiranje‐društvene mreže  i norme uzajamnosti  i poverenja). Dakle sada  se  u  potpunosti  napušta  određivanje  svrhe  društvenog  kapitala  dok  se  akcenat  stavlja na njegovu prirodu (veze  između pojedinaca). Druga važna transformacija  definicije odnosi se na postepeno povećavanje značaja društvenih mreža gde one  od jednog od tri ravnopravna faktora društvenog kapitala (uz poverenje i norme) u  prvoj  definiciji,  postaju  ključni  faktor u poslednjoj  definiciji.  To  se  najbolje može  videti  u  rečenici  koja  joj  direktno  prethodi,  gde  se  kaže  da  je:  „suštinska  ideja  društvenog  kapitala  ta  da  „društvene mreže  imaju  vrednost“  (Patnam,  2008:20).  Ono  što  je,  međutim,  problematično  je  to  što,  iako  je  došlo  do  transformacije  u  definisanju društvenog kapitala, suštinski se predmet Patnamovih istraživanja nije  promenio.  Tako  se  on  i  dalje  predominantno  drži  kolektivističkog  shvatanja  društvenog  kapitala  o  čemu  najbolje  svedoče  pokazatelji  putem  kojih  analizira  opadanje društvenog kapitala148 kao i osnovna tema studije „Kuglati sam“, koja se  odnosi na opadanje zajednica u američkom društvu.149   148 Pa tako u poglavlju pod nazivom „Trendovi u građanskom angažovanju i društvenom kapitalu“ Patnam se  između  ostalog  bavi:  političkom  participacijom,  građanskom  participacijom,  religioznom  participacijom,  vezama na radnom mestu, altruizmom volontiranjem i filantropijom, itd.   149  Da  je  on  suštinski  blizak  svom  prvom  određenju  društvenog  kapitala  vidi  se  recimo  i  iz  tvrdnje  da  su  društveni pokreti i društveni kapital tako blisko povezani da je nekada teško videti šta je kokoška a šta jaje.  138 Još jedan važan elemenat, pored društvenih mreža, koji je po Patnamu ključan  pri stvaranju preduslova za akumuliranje društvenog kapitala jesu norme i to pre  svega  norma  generalizovanog  reciprociteta  (Patnam,  2008:23).  Postojanje  ove  norme  obezbeđuje  „altruističko“  delanje  bez  direktne  koristi  od  takvog  delanja.  Međutim, u njegovoj pozadini ne stoji „urođena dobrota“ ljudi već očekivanje da će  pružena usluga biti vraćena u nekoj drugoj situaciji od nekog drugog člana društva,  odnosno  zajednice.  Društvo  koje  karakteriše  generalizovani  reciprocitet,  smatra  Patnam,  je daleko efikasnije nego nepoverljivo društvo  iz  istog  razloga  iz koga  je  novac efikasniji od razmene dobara. Međutim ovde se, može postaviti pitanje nije li  to klasičan slučaj idealizovanja tradicionalno shvaćene zajednice. Jer gde, ako ne u  tenisovskim  zajednicama  se  može  očekivati  visok  nivo  generalizovanog  reciprociteta  budući  da  su  međuljudski  odnosi  prevashodno  uređeni  kroz  niz  običajno utvrđenih normi. Sa modernizacijom, koja  rastače  tradicionalne obrasce  društvenosti i gde se odnosi sve više uzdižu izvan lokalnog konteksta, postavlja se  pitanje  šta  su  granice  sistema u okviru  kojeg  se definišu  norme  generalizovanog  reciprociteta.  Pored  popularizacije  paradigme  društvenog  kapitala,  Patnam  je  zaslužan  i  za  popularizaciju  dva  podtipa  društvenog  kapitala  –  vezujućeg  (bounding)  i  premošćujućeg (bridging).150 Iako on sam  nije tvorac ove podele samo navođenje u  njegovoj studiji u velikoj meri doprinelo  je tome da se i ovi podtipovi društvenog  150 I ovde moramo učiniti jednu terminološku napomenu. Dok je prevod pojma bridging (premošćavanje) na  srpski jezik potpuno u duhu onoga što se ovim pojmom i na engleskom želi izraziti, stvar je malo suptilnija sa  prevođenjem pojma bonding. Iako su u domaćoj sociologiji u ravnopravnoj upotrebi dve varijante prevoda i to  kao  ‐  povezujući  (recimo‐Ignjatović,  2011)  i  kao  ‐  vezujući  (recimo‐Bobić,  2009) mišljenja  smo da  je  jedino  opravdana  upotreba  pojma  vezujući  kapital.  Pre  svega,  kada  Patnam  želi  metaforički  da  objasni  funkcije  bonding kapitala on kaže da ova vrsta kapitala predstavlja neku vrstu sociološkog „super lepka“ što znači da je  osnovna funkcija ovog tipa kapitala slepljivanje, spajanje, vezivanje. Drugo, u srpskom jeziku kada kažemo da  su  dve  osobe međusobno  povezane  to  ima  sasvim  drugačije  značenje  od  toga  da  kažemo  da  su  dve  osobe  međusobno vezane. Prvi  termin  jednostavno označava postojanje nekog kontakta  između dve osobe ali nam  ništa ne govori o prirodi te povezanosti, dok je u drugom slučaju jasno da se tu osim povezanosti ukazuje i na  određeni intenzitet te veze. Treći, praktičan razlog je taj što se u teoriji društvenog kapitala pojavljuje i treća  vrsta kapitala koja se naziva linking (uvodi ga Vulkok (Woolcock) nav. prem. Ignjatović, 2011:61) čiji bi prevod  na  srpski  mogao  glasiti  povezujući.  Koristeći  ove  prevode  sve  tri  vrste  društvenog  kapitala  bi  imale  svoje  adekvatne prevode na srpski jezik‐vezujući, premošćujući i povezujući.  139 kapitala počnu široko analizirati i dalje razvijati. Ovde se nećemo dalje baviti ovom  podelom budući da smo joj više pažnje posvetili u nastavku diskusije o društvenom  kapitalu.  Kao  što  smo  na  početku  diskusije  o  Patnamovoj  varijanti  teorije  društvenog  kapitala  rekli,  iako  je  njegov  doprinos  u  popularizaciji  ovog  koncepta  možda  i  najveći, njegova shvatanja su bila izložena brojnim kritikama. Budući da na ovom  mestu nemamo prostora za širu diskusiju na ovu temu uputićemo čitaoca samo na  neke od ovih kritika. Možda i najoštriji u svojim kritikama bio Bogs, koji zapaža da  je Patnamova knjiga toliko teorijski nedosledna i  istorijski pogrešna da bi trebalo  napisati još jedan novi tom samo da bi se ovo greške ispravile (Bogss, 2001:282).  Bogs iznosi niz kako epistemoloških tako i metodoloških primedbi na Patanomovu  studiju, ukazujući da nije jasno koji su kriterijumi po kojima se Patnam odlučivao  za  izbor  indikatora,  zatim  na  proizvoljnost  u  tumačenju  podataka,  izostavljanje  analize  važnih političkih procesa u Americi,  itd. Od umerenijih kritičara možemo  pomenuti  Fišera  koji,  iako  nije  pobornik  teorije  društvenog  kapitala,  ne  odriče  veliki  značaj  Patnamovih  analiza.  Ipak,  Fišer  smatra  da  postoji  nekoliko  veoma  problematičnih  tačaka  u  njegovoj  raspravi,  od  kontradiktornih  tumačenja  indikatora  društvenog  kapitala  i  retoričkog  preterivanja  u  tim  tumačenjima,  do  konceptualnih poteškoća u definisanju pojma društvenog kapitala (Fischer, 2005).  Naposletku, pomenućemo i domaću autorku Suzanu Ignjatović, koja ukazuje na to  da  Patnam  na  nekim  mestima  ne  uzima  u  obzir  da  se  društveni  kapital  transformiše a ne nužno opada, ili da u njegovoj analizi različitih tipova društvenog  kapitala često dolazi do preplitanja različitih shvatanja i nivoa analize. Pored toga,  Ignjatovićeva  (2011)  ukazuje  i  na  izraženi  politički  angažman  Patanamovih  naučnih stavova.   3.1.6 Mrežna shvatanja društvenog kapitala  Krajem  poslednje  decenije  XX  veka,  nakon  popularizacije  paradigme  društvenog  kapitala  od  strane  dominantnih  teoretičara,  granaju  se  različiti  teorijski pristupi ovom fenomenu, ali to ne znači da oni tada i nastaju. Kao što smo  već rekli paradigma društvenog kapitala obuhvata različite društvene pojave koje  140 su  bile  predmet  proučavanja  sociologa  praktično  od  nastanka  sociologije  kao  nauke. Ono što je novo je to da autori sada jasno identifikuju pojave kojima se bave  nazivom  društveni  kapital,  kao  i  to  da  se  on,  manje  ili  više  čvrsto,  povezuje  sa  njihovim  ranijim  teorijskim  paradigmama.  Recimo,  Nan  Lin  i  Ronald  Bert  (Burt)  čijim ćemo se teorijama u nastavku detaljnije baviti, društveni kapital analiziraju u  mrežnom  ključu  koristeći  se  svojim  teorijama  (Bert‐strukturalna  teorija  akcije;  Lin‐teorija  društvenih  resursa)  koje  su  razvili  deceniju  ili  dve  pre  popularizacije  paradigme društvenog kapitala. Ovde svakako valja pomenuti i Marka Granovetera  (1973) čija je teorija iz 70‐tih godina XX veka o «jakosti slabih veza» otvorila vrata  mrežnim  teorijama  društvenog  kapitala.151  Ono  što  je  osnovna  odlika  shvatanja  autora kojima ćemo se nastavku baviti jeste njihov pokušaj da se društveni kapital  razume na temeljima jedne nove, mrežne teorije, društvene strukture i društvene  akcije.  3.1.6.1 Nan Lin  Postavljajući svoju teoriju društvenog kapitala Lin  ističe da se u njenoj osnovi  nalazi  jednostavna  premisa  da  je  društveni  kapital  zapravo  ulaganje  u  društvene  odnose  sa  očekivanom  dobiti  na  tržištu  (gde  tržište  može  biti  ekonomskog  karaktera  ali  i  politička  arena  ili  društvo  uopšte). Motivi  koji  pokreću  aktere  na  ulaganje,  odnosno  delanje,  jesu  dvojaki‐čuvanje  postojećih  resursa  ili  borba  za  nove  resurse.  U  skladu  sa  pokretačima  razlikuju  se  i  delanja  aktera.  Društveni  kapital je rezultat ovih akcija budući da se nalazi ukorenjen u strukturi društvenih  odnosa,  drugim  rečima  ukorenjen  je  u  društvenu  mrežu,  koju  akteri  kroz  svoje  odnose  tvore.  Ovako  kreirana  društvena  struktura  može  ograničiti  ali  i  pojačati  proizvodnju društvenog kapitala ali, i to je ono što je ključno za Lina, akteri svojim  izborima mogu  obezbediti  različite  ishode  svojih  akcija.  Iako  to  ne  znači  da  Lin  izdiže  aktere  iznad  strukture  on  ipak  želi  da  naglasi  značaj  izbora  koji  se mogu  napraviti. (Lin, 2001:XI).  Četiri  su  osnovna  razloga  zbog  čega  resursi  ukorenjeni  u  društvene  mreže  proizvode  dobit,  odnosno  društveni  kapital.  Oni  omogućavaju:  1.  bolji  protok  151 Budući da smo se na Granoveterov rad (Granovetter, 1973, 1983) više puta tokom ove disertacije pozivali,  na ovom mestu se nećemo osvrtati na njegov doprinos teoriji društvenog kapitala  141 informacija,  2.  lakše  prenošenja  uticaja,  3.  potvrđivanje  društvenih  zasluga  pojedinaca,  i  4.  osnaživanje  identiteta  i  prepoznatljivosti  kroz  društvenu  mrežu  (Lin, 2001:20).  Po Linu,  interakcije u mreži ne bi  trebalo analizirati  samo kroz uspostavljene  odnose, već i kroz obrasce povezivanja resursa u interakcije. Ključno pitanje je koji  oblici  povezivanja  resursa  mogu  biti  očekivani  kroz  proces  interakcije  i  umrežavanja  i  tu  su po  Linu  važna dva principa kao  osnova  interakcije.  Jedan  je  Homansov  (1950)  princip  sentimenta152  dok  je  drugi  princip  homofilije.153  Smatrajući da se iz principa homofilije može zaključiti da postoji sklonost ljudi da  interaguju sa onima koji imaju sličnu količinu i tipove resursa na raspolaganju Lin,  zaključuje  da  postoji  triangularna  recipročnost  između  osećanja,  resursa  i  interakcija  koje  usled  toga  povezuju  interakcije,  ne  samo  na  osnovu  deljenja  osećanja, već i na osnovu sličnosti u resursima (Lin, 2001:39).   Kada je o resursima reč Lin razlikuje  lične  i društvene resurse. Lični resursi se  zapravo odnose na ljudski kapital, što znači da se nalaze u posedu pojedinaca koji  ih  prema  tome  mogu  koristiti  ili  prenositi  bez  da  im  je  za  to  potrebno  nečije  odobrenje.  Društveni  resursi,  sa  druge  strane,  ne  nalaze  se  u  ličnom  posedu  pojedinaca  već  su  im  dostupni  kroz  društvene  veze.  Dakle,  društveni  resursi  predstavljaju društveni kapital koji    sadrži  resurse  (bogatstvo, moć  i ugled, kao  i  društvene  mreže)  jednog  pojedinca  do  koga  drugi  pojedinac  ima  direktan  ili  indirektan pristup. Osnovni motivi za pristup resursima mogu se svesti na želju da  se zaštite postojeći resursi  ili želju da se pribave neki novi resursi. Potrebe da se  zaštite  postojeći  resursi  proizvode  ekspresivno  delanje  pojedinaca,  dok  se  pribavljanje  novih  resursa  vrši  putem  instrumentalnog  delanja.  Osnovna  razlika  152 Homans se bavio analizom interakcije u malim primarnim grupama i zaključio je da što ljudi međusobno  više  interaguju  to  je  veća  verovatnoća  da  će  međusobno  deliti  osećanja  i  više  se  upuštati  u  zajedničke  aktivnosti i vice versa. (Nav. prem. Lin, 2001: 39)  153 Princip homofilije znači da ljudi stupaju u interakciju sa sebi sličnima po klasnoj i socio‐kulturnoj (verskoj  i etničkoj) pripadnosti. Lin se ovde poziva na istraživanje obrazaca prijateljstva koje su sproveli Lazarsfeld and  Merton  (1954)  kao  i  asocijacija  kojima  se  bavio  Loman  (Laumann,  1966).  Ovde  treba  dodati  da  je  princip  homofilije u analizi klasnih odnosa isticao i Blau koji je smatrao da su prijateljske veze među donjim klasama  čvršće i trajnije, slične rodbinskima dok su u gornjim klasama, pak, veze površnije  (Nav prem. Lin, 2001:39;  Katunarić, 1999:4).  142 između ova dva tipa delanja je u tome što princip homofilije važi za ekspresivno ali  ne i za instrumentalno delanje. Drugim rečima, ukoliko se radi o pribavljanju novih  resursa onda  je verovatnoća da se postigne uspeh proporcionalna mogućnosti da  se prevaziđu strukturalna ograničenja nečije pozicije u društvenoj hijerarhiji (Lin,  2001:45). Naravno, to  je  lakše za one koji se nalaze na višim delovima društvene  hijerarhije u odnosu na one na dnu.   Lin društvenu strukturu shvata kao: 1. skup društvenih pozicija koje poseduju  različitu  količinu  jednog  ili  više  resursa  i  2.  koji  su  međusobno  hijerarhijski  povezane  u  skladu  sa  autoritetom  (kontrola  i  pristup  resursima),  3.  koji  se  pridržavaju određenih pravila i procedura vezanih za upotrebu tih resursa i 4. koji  su  povereni  nosiocima  tih  pozicija  (akterima)  koji  se  ponašaju  u  skladu  sa  tim  pravilima  i  procedurama  (Lin,  2001:33).  Ono  što  je  ključno  i  što  obezbeđuje  stabilnost društvene strukture je to da su resursi vezani za pozicije u hijerarhijskoj  strukturi a ne za nosioce tih pozicija i to je ono što Lin naziva ukorenjenost resursa  u  društvenu  strukturu.  Dalje,  pozicije  u  društvenoj  strukturi  se  međusobno  razlikuju  u  odnosu  na  količinu  moći  kojom  raspolažu  odnosno  u  odnosu  na  količinu  i vrste  resursa koje kontrolišu  ili kojima  imaju pristup. Što  je hijerarhija  društvene  strukture  izraženija  to  su  međusobne  razlike  u  količini  raspoloživog  autoriteta  među  nosiocima  pozicija  veće.  Pravila  i  procedure  služe  da  bi  se  obezbedila  stabilnost  društvene  strukture  usmeravajući  pozicije  (i  njihove  nosioce) da deluju i međusobno interaguju na predvidiv i uniforman način u skladu  sa  količinom  autoriteta  kojim  raspolažu.  Od  nosilaca  pozicija  se  očekuje  da  se  ponašaju  u  skladu  sa  ovim  pravilima  i  procedurama,  što  je  po  Linu  ključan  ali  istovremeno  i  paradoksalan  princip.  Sa  jedne  strane,  poštovanje  pravila  i  procedura je ključno za opstanak društvene strukture i nosioci se biraju tako da se  obezbedi  očuvanje  te  strukture.  Sa  druge  strane,  nosioci  kada  jednom  zauzmu  pozicije  sami  interpretiraju  ta  pravila  i  procedure  i  ponašaju  se  u  skladu  sa  tim  interpretacijama  što može  dovesti  do  zloupotreba  ili  njihove  pogrešne  primene.  Dakle, po Linu ovo su četiri ključna elementa društvene makro strukture‐pozicije,  autoritet, pravila i akteri.  Društvene mreže predstavljaju manje formalnu društvenu strukturu budući da  u  njima  nema  formalnog  dodeljivanja  pozicija,  pravila  ili  autoriteta  članovima  143 mreže. Odnosi  i pozicije u mrežama se pre određuju dogovorima  ili pregovorima  nego  autoritetom  i  prinudom.  Kako  su mreže  sačinjene  od  tačaka  to  znači  da  je  svaka tačka direktno ili indirektno povezana sa drugima tačkama u mreži. Resursi  koji su ukorenjeni u ovim tačkama postaju individualni društveni kapital. Kako su  pojedinci  ukorenjeni  u  više  društvenih mreža  oni  u  tačkama  preseka  sa  drugim  mrežama otvaraju prostor za pristup svojim resursima iz tih drugih mreža. Ovde se  može  navesti  veliki  broj  primera,  od  recimo  toga  kad  neko  od  kolege  sa  posla  dobije  informaciju  ili  pristup  lekaru,  do  prijateljica  sa  fitnesa  koje  razmenjuju  informaciju o otvaranju novog radnog mesta.  U  cilju  teorijskog  povezivanja  društvenog  kapitala  i  akcije,  Lin  daje  sedam  teorema od kojih se jedna odnosi na dobitke društvenog kapitala a ostalih šest na  pristup društvenom kapitalu (Lin, 2001:55‐77).   1. Teorema  društvenog  kapitala‐uspeh  akcije  je  u  pozitivnoj  vezi  sa  društvenim kapitalom. Drugim rečima, pristup i upotreba boljeg društvenog  kapitala vodi uspešnijoj akciji‐prihodu od društvenog kapitala. Suština ove  pretpostavke  je vrlo  jednostavna.  Što  je viša  tačka u društvenoj hijerarhiji  dosegljiva  to  akter  ima  veće  šanse  da  ispuni  svoj  cilj.  Samim  tim,  od  dva  aktera koji zauzimaju isto mesto u društvenoj strukturi veću šansu za uspeh  imaće onaj  čiji  se posrednik nalazi na višoj društvenoj poziciji,  zato što će  putem njega akter moći da aktivira bolji društveni kapital koji je ukorenjen  u strukturu.   Tri su osnovna kriterijuma na osnovu kojih se može analizirati nečiji društveni  kapital:  Domašaj  društvenih  veza;  heterogenost  društvenih  veza;  i  rastegljivost  društvenih veza. Kad je reč o pristupu društvenom kapitalu važno je imati u vidu  sledeće faktore. 1) poziciju ega u hijerarhijskoj strukturi; 2) prirodu veze  između  ega i ostalih aktera; 3)  lokaciju ovih veza u mrežama. Ova tri  faktora vode prema  šest teorema vezanih za pristup društvenom kapitalu:  2. Teorema snage pozicije –  što  je bolja pozicija porekla verovatnije  je da  će  akter imati pristup i koristiti bolji društveni kapital;  3. Teorema  snage  jake  veze  –što  je  jača  veza  veća  je  verovatnoća  da  će  društveni  kapital  do  koga  se  došlo  imati  pozitivan  efekat  na  uspeh  ekspresivne akcije;  144 4. Teorema snage slabe veze – što je slabija veza verovatnije je da će pojedinac  imati pristup boljem društvenom kapitalu za instrumentalne akcije;  5. Teorema  snage  lokacije‐što  su  pojedinci  bliži  mrežnim  mostovima  imaće  pristup boljem društvenom kapitalu za instrumentalne akcije;  6. Teorema  lokacija  puta  pozicija‐  snaga  lokacija  (u  odnosu  na  most)  za  instrumentalnu  akciju,  zavisi  od  raznovrsnosti  resursa    koji  su  dostupni  preko mosta;  7. Teorema  strukturalne  zavisnosti‐efekti  umrežavanja  (veza  i  lokacija)  su  hijerarhijskom strukturom ograničeni za aktere koji se nalaze pri ili na vrhu  i dnu hijerarhije.  Postavljajući Linovu teoriju u kontekst naše disertacije osnovno je pitanje da li i  na  koji  način  interakciona  upotreba  Interneta  omogućava  ekspresivno  delanje  u  cilju zaštite postojećih resursa, odnosno instrumentalno delanje u cilju pribavljanja  novih  resursa.  Takođe,  u  skladu  sa  Linovim  shvatanjem  pristupa  društvenom  kapitalu, za nas će biti važno pitanje u kojoj meri interakciona upotreba Interneta  može  pomoći  širenju  domašaja  društvenih  veza,  zatim  povećanju  heterogenost  društvenih  veza,  kao  i  povećanju  njihove  rastegljivosti.  Sva  ova  pitanja  biće  predmet empirijskog dela naše analize.  3.1.6.2 Ronald Bert  Bertovo shvatanje se uklapa u većinu već prikazanih ideja društvenog kapitala,  budući da ga on vidi kao prednost koju imaju pojedinci ili grupe zbog svoje pozicije u  društvenoj strukturi, odnosno izražava kroz stav da ljudi koji bolje prolaze u životu i  radu  su, na neki način, bolje povezani od drugih  (Burt,  2002:150). Međutim,  Bert  ističe  da  neslaganje  teoretičara  društvenog  kapitala  nastaje  u  fazi  operacionalizacije  mrežnih  mehanizama,  koji  obezbeđuju  funkcionisanje  društvenog kapitala. Bert  razlikuje  tri mrežna modela  funkcionisanja društvenog  kapitala: mrežne modele  inficiranja, mrežne modele uglednosti  i  mrežne modele  raspona,  s  tim  što  se  poslednji  dele  na  dva  ključna  podtipa:  zatvaranje  i  posredovanje. Prva dva mrežna modela (inficiranje  i uglednost), budući da se kod  njih  ne  radi  o  manipulisanju  informacijama,  nisu  klasični  primeri  društvenog  kapitala  ali  se  mogu  i  na  taj  način  posmatrati.  Oni  se  aktiviraju  u  slučaju  kada  145 informacije  nisu  dostupne  članovima  mreže  ili  ih  ima  previše  pa  se  ne  može  razlučiti  koje  su  prave  a  koje  ne.  U  tom  slučaju  akteri mogu  pribeći mehanizmu  imitacije ponašanja drugih aktera, koji se potom, po istom modelu, širi dalje kroz  mrežu, ili mehanizmu ugledanja na najbolje u svojoj mreži.   Ono što definitivno spada u domen mehanizma društvenog kapitala odnosi se  na mrežne modele raspona, odnosno na mehanizam zatvaranja društvenih mreža i  na mehanizam posredovanja među njima. Prvi mehanizam je, kao što je već ranije  rečeno, definisan od strane Kolmana a njegovom analizom se bavio i Patnam.  Bert  se, poput njih, slaže da zatvaranje mreža donosi određene koristi za njene članove i  da se osnovna prednost ovog mehanizma ogleda u smanjenju rizika saradnje, time  što se povećava poverenje  i  funkcionisanje normi koje su praćene odgovarajućim  sankcijama. Međutim, ako zatvaranje mreža dovodi do prednosti kroz smanjivanje  rizika  saradnje,  osnovna  karakteristika  četvrtog  mehanizma,  koji  Bert  naziva  posredovanje,  ogleda  se  u  povećanju  vrednosti  saradnje.154  Osnovna  ideja  je  da  između  mreža  postoje  praznine  u  komunikaciji  koje  Bert  naziva pukotine unutar društvene strukture ili jednostavnije, strukturalne pukotine, čija je uloga da:  “…  stvaraju  kompetitivnu  prednost  za  onog  pojedinca  čija  se mreža  proteže  iznad pukotina“(Burt, 2002:155).   Da  bismo  jasnije  prikazali  Bertovo  shvatanje  strukturalnih  rupa  možemo  se  poslužićemo  njegovom  ilustracijom  tri  mrežna  klastera  i  dve  osobe  (Robert  i  James), koje ih međusobno povezuju(slika br. 1).  Slika 1. Bertov prikaz organizacije društvenih veza  154 Bert ističe da su osnovu za ovo shvatanje kroz svoje radove postavili Granoveter, Freeman, Cooc, Emerson  a kao preteče prepoznaje Zimela i Mertona.  Izvor: Burt, 2002:151 146 Kao što se na slici može videti, iako i Robert i James imaju isti broj jakih i slabih  veza Robert je taj koji ima strukturalnu prednost budući da on jedini ima kontakt  sa mrežom C. Veza koju Robert uspostavlja sa mrežom C se u teoriji grafova naziva  mrežni most a u teoriji društvenog kapitala premošćujući kapital. Budući da jedini  u  prikazanoj  mrežnoj  strukturi  ima  ovakvu  vezu  Robert  postaje  mrežni  broker  budući da je on taj koji kontroliše protok informacija kroz mrežu. Bert za Roberta  kaže  da  je  on  tipičan  primer  preduzetnika  jer  je  on  osoba  koja  stvara  vrednost  posredovanjem  između  mreža.  Zbog  toga  su  društvene  strukture  koje  su  pune  strukturalnih rupa preduzetničke mreže, a mrežni preduzetnici su ljudi koji grade  interpersonalne mostove  preko  strukturalnih  rupa.  Po  Bertu,  ono  što  čini  jednu  osobu mrežnim preduzetnikom jesu sledeće veštine: sposobnost komuniciranja u  okviru  različitih  mišljenja,  rezonovanje  iz  pozicije  drugih,  uspostavljanje  mehanizama koji obezbeđuju poverenje i ugled, kao i restrukturiranje organizacije  ili tržišta gde trenutna struktura predstavlja problem (Burt, 2002: 175).   U kontekstu ove disertacije može se postaviti pitanje da  li  Internet dovodi do  redistribucije društvenog kapitala, omogućavajući mnogima ono što je nekada bila  privilegija samo nekih ili pak on postaje dodatni izvor društvenog kapitala za one  koji već imaju široke i otvorene kanale komunikacije. Drugim rečima, ako je neka  osoba strukturno izolovana od svojih istomišljenika može li Internet poslužiti kao  kanal za prevazilaženje te strukturalne izolovanosti, odnosno pukotine u Bertovoj  terminologiji.  Takođe,  u  situaciji  kada  se  dve  osobe  nalaze  u  istoj  društvenoj  poziciji da li će ona osoba koja koristi Internet prokreativno biti u boljoj poziciji u  smislu  probijanja  strukturalnih  ograničenja  od  osobe  koja  koristi  Internet  samo  transmisiono.  Ovo  su  takođe,  neka  od  pitanja  na  koje  ćemo  pokušati  da  damo  odgovor u empirijskom delu ove disertacije.  3.1.7 Specifični tipovi društvenog kapitala   Kao  što  smo već  ranije  istakli,  kako paradigma društvenog kapitala  obuhvata  njegove  različite  manifestacije,  razumljivo  je  da  su  se  vremenom  iskristalisali  određeni  analitički  tipovi  društvenog  kapitala.  Pošto  nam  ovde  nije  namera  da  detaljno  ulazimo  u  različite  tipologije,  mi  ćemo  obratiti  pažnju  samo  na  one  147 aspekte  društvenog  kapitala  koji  su  nam  zanimljivi  sa  stanovišta  predmeta  ove  disertacije. Stoga će nešto više reči biti o premošćujućem i vezujućem, tehnološko‐ mrežnom i virtuelnom tipu društvenog kapitala.  3.1.7.1 Premošćujući i vezujući društveni kapital  Među  različitim  tipologijama  društvenog  kapitala  svakako  da  je  najpoznatija  ona koja razlikuje dva osnovna tipa društvenog kapitala: premošćujući  i vezujući.  Kao  što  smo  već  rekli,  iako  Patnam  nije  tvorac  ove  tipologije155  njemu  pripada  najveća  zasluga  za  njeno  popularizovanje  (Patnam,  2008:26).  Premošćujući  društveni  kapital  je  okrenut  ka  spolja  i  njegova  uloga  je  povezivanje  ljudi  iz  različitih  društvenih  sfera.  Patnam  ističe  da  je  ovaj  tip  kapitala  dobar  za  pojačavanje  specifičnog  reciprociteta  i  mobilisanje  solidarnosti.  S  druge  strane,   vezujući  društveni  kapital  se  odnosi  na,  kako  Patnam  kaže,  etničke  i  bratske  organizacije a njegov osnovni cilj  jeste ojačavanje identiteta i homogenosti grupe.  Dakle on je okrenut ka unutra.   Razlika između ova dva tipa društvenog kapitala može se donekle poistovetiti i  sa  njegovom  participativnom  i  individualističko‐mrežnom  perspektivom.  Dok  participativna  paradigma  više  insistira  na  društvenom  kapitalu  koji  je  vezan  za  koheziju  i  ispomoć  članova  određene  grupe  što  bi  odgovaralo  karakteristikama  vezujućeg  društvenog  kapitala,  individualističko‐mrežna  paradigma  više  insistira  na stvaranju vrednosti kroz povezivanje pojedinca u različite društvene mreže, što  su  osobenosti  premošćujućeg  društvenog  kapitala.  Iako  se  o  periodu  uvođenju  samih  termina  u  teoriju  društvenog  kapitala  može  raspravljati,  svakako  da  su  fenomeni  ne  koje  ovi  tipovi  društvenog  kapitala  odnose  poznati  duže  od  same  teorije društvenog kapitala. Interes za fenomen (dez)integracije društvenih grupa  postoji od kad postoji i moderna sociologija tako da je vezujući kapital samo nova  metafora  za  već  poznata  shvatanja  društvene  alijenacije  i  atomizacije,  opadanja  zajednice,  itd.  S  druge  strane,  ideja  društvenih  mostova  je  takođe  stara  bar  nekoliko  decenija. U  teoriji  grafova  se  već  decenijama pojam mosta  upotrebljava  155 Zasluga za ovu tipologija pripada Rosu Gitelu (Ross Gitell) i Avis Vidal (nav. prem. Patnam, 2008:590)  148 kada se ukazuje na postojanje jedne jedine veze između dve mreže.156 Kada je reč o  društvenoj  nauci  ovaj  koncept  je  doživeo  popularizaciju  kroz  već  pominjanu  Granoveterovu  teoriju  jakosti  slabih  veza  koje  upravo  služe  kao  mostovi  prema  drugim mrežama.  Bertov  koncept  strukturalnih  rupa  se  takođe  uklapa  u  ideju  o  važnosti mrežnih mostova. Lin se ne koristi ovom podelom ali njegova podela na  instrumentalno i ekspresivno delanje je komplementarna konceptu premošćujućeg  i  vezujućeg  kapitala.  Instrumentalno  delanje  bi  se  baziralo  na  premošćujućem  kapitalu budući da je ono orijentisano na sticanje novih resursa i nije bazirano na  homofiliji.  Sa  druge  strane,  ekspresivno  delanje  je  bazirano  na  ojačavanju  već  postojećih  resursa  nekog  pojedinca  ili  grupe,  i  kao  takvo  vezano  je  za  pravilo  homofilije.  3.1.7.2 Tehnološko­mrežni kapital  Kao što smo mogli videti iz prethodne diskusije, shvatanje društvenog kapitala  je neodvojivo od mrežne analize. Personalne mreže su  izvor društvenog kapitala.  Ali  isto  tako  na  nivou  grupe,  odnosno  zajednice,  mreža  odnosa  među  njihovim  članovima takođe čini izvor društvenog kapitala. Međutim, mi ovde imamo u vidu  ona  shvatanja  koja  društveni  kapital  ne  vezuju  samo  za  interpersonalne  odnose  već i za tehnička sredstva koja se upotrebljavaju za njihovo kreiranje i održavanje.  Ovde  možemo  razlikovati  uži  pristup,  gde  su  ova  sredstva  vezana  za  upotrebu  informaciono‐komunikacionih tehnologija i širi pristup gde se u obzir uzimaju sve  tehnologije. Autori na čija se shvatanja ovde osvrćemo nazivaju ovu vrstu kapitala  mrežni kapital, što po našem mišljenju može doprineti zabuni kod ionako teorijski  i  metodološki  široko  postavljenih  shvatanja  društvenog  kapitala.  Kako  je  svaki  društveni  kapital  u  svojoj  suštini  mrežni  kapital  mi  smo  se,  u  cilju  jasnijeg  sagledavanja  različitih paradigmi,  opredelili da ovim shvatanjima dodamo pridev  „tehnološki“ budući da se ovde mreže pre svega  i razumeju u tom smislu.  Ipak, u  samom prikazu ovih shvatanja nećemo menjati originalan naziv kojim su se služili  sami autori shvatanja o mrežnom kapitalu.  Aćevedo (Acevedo, 2007) zapaža da se mrežni kapital može razumeti kao mera  različitih  vrednosti  u  informaciono  doba,  koje  zajednice  strukturisane  kao  156 Za više detalja o teoriji grafova pogledati odeljak (3.1.1.) o razvoju mrežnog pristupa u sociologiji.  149 društvene mreže stvaraju na bazi elektronskih mreža za sebe same, za druge i za  društvo  u  celini.  Dakle,  ovaj  kapital  je  neodvojiv  od  elektronskih  mreža.  Dalje,  mrežni  kapital  može  biti  shvaćen  kroz  kombinaciju  elemenata,  od  kojih  obično  samo neki mogu biti zastupljeni istovremeno u datoj zajednici:  • On je rezultat saradnje putem elektronskih mreža;  • U velikoj meri se proizvodi volonterskim akcijama i prilozima;  • Kreiraju ga zajednice bazirane na interesu;  • U  velikoj  meri  se  proizvodi  kroz  sredstva  asinhrone  komunikacije  koja  obezbeđuju veću fleksibilnost komunikacije;  • Posebno je povezan sa generacijama koje su visoko obrazovane;  • Favorizuje širenje participacije ljudi koji dele zajedničke interese.  Dakle,  kao  što  se može  videti  Aćevedo  ovde  ima  u  vidu,  pre  svega,  interesno  organizovanje različitih grupa i organizacija zarad ostvarivanja određenog cilja, na  bazi upotrebe informaciono‐komunikacionih tehnologija. Ono što se iz ove analize  jasno ne vidi to je šta čini izvor mrežnog kapitala o kome Aćevedo govori. Drugim  rečima, na koji to način mrežni kapital stvara vrednost. Jesu li to elektronske mreže  koje ovim grupama sada daju neku stratešku prednost nad onim grupama koje ih  ne koriste. Ili  je  izvor vrednosti u tome što elektronske mreže koriste obrazovani  mladi  ljudi čime je  i njihovo organizovanje na nekom višem nivou.  Ili  je u pitanju  nešto treće?   Po  našem  mišljenju  originalniju  dopunu  shvatanja  društvenog  kapitala  daju  Larsen i Uri (Larsen and Urry, 2008), koji u skladu sa već pominjanom akter‐mreža  teorijom,  govore  o mreži  koja  je  sačinjena  kako  od  ljudskih  interakcija  tako  i  od  svih tehnoloških sredstava koja su u  funkciji kreiranja  i održavanja tih mreža. Po  Larsenu  i  Uriju,  pojam  mrežnog  kapitala  obuhvata  pristup  komunikacionim  tehnologijama,  transportnim  sredstvima,  mestima  susreta,  ali  i  društvene  i  tehničke  veštine umrežavanja. On  je  ključan  za karakter modernih društava  zato  što:  1.  predstavlja  kapacitet  da  se  začnu  i  održavaju  društveni  odnosi  sa  pojedincima za koje nije neophodno da su blizu i, 2. zbog toga što stvara emotivne,  finansijske i praktične koristi. Mrežni kapital se odnosi na olakšavanje, bilo da se  radi  o  pojedincima  grupama  ili  društvu,  samo‐usmerenih  realnih  kretanja  i  150 komunikacija  na  daljinu  i  one  neodvojiv  je  od  usađenih  mrežnih  navika.  Automobili, mobilni  telefoni, kompjuteri su sve neophodniji za društveni život ali  ono  što  je  ključno  su  hibridne  performanse  kao  što  su  pričanje,  voženje,  telefoniranje, pisanje poruka, e‐mailova, blogovanje ‐ one su te koje stvaraju mreže.  Umesto  usmeravanja  na  formalne  strukture  mreža  ili  priuštivost  mobilnosti,  potrebno je ispitati usađene, hibridizovane konstrukcije mreža i različitih tehnika  umrežavanja. Imajući sve ovo u vidu, mrežni kapital se, po Larsenu i Uriju (Larsen  and Urry, 2008:94), sastoji od osam nezavisnih elemenata:  1. Mnoštva  odgovarajućih  dokumenata,  viza,  novca  kvalifikacija,  koje  omogućavaju  bezbedno  kretanje  nečijeg  tela  iz  jednog  mesta,  grada  ili  zemlje drugde;  2. Drugih (kolege, prijatelji, članovi, familija) koji su udaljeni, koji nude pozive,  ljubaznost  i  susrete  tako  da  mesta  i  mreže  mogu  biti  održavani  kroz  isprekidane posete i komunikacije;  3. Kompetencija za kretanje i komunikaciju – sposobnosti korišćenja naprednih  tehničkih sredstava, gedžeta, prevoznih sredstava;  4. Mesta  za  informisanje  i  kontakte  koja  su  oslobođena  prostora­mogu  biti  fiksni ili pokretni;  5. Uređaja za komunikaciju;  6. Odgovarajućih, sigurnih i bezbednih mesta za umrežavanje i susrete;  7.  Fizičkog pristupa­automobilima, putevima, avionima, Internetu, telefonu;  8. Vremena i ostalih resursa za održavanje i koordinisanje prethodnih tačaka.  Dakle,  mrežni  kapital  predstavlja  kompleksni  spoj  tehničkih,  kognitivnih  i  društvenih  veština  i  zavisi  od  pristupa  tehničkim,  kulturnim,  društvenim  i  ekonomskim  resursima.  On  nije  svojstvo  pojedinca  već  je  proizvod  mogućnosti  povezivanja ljudi sa drugim ljudima i priuštivostima okruženja (uslov za mrežu je  da  je dostupna  i da su  i drugi u mreži dostupni, bez  toga nema umrežavanja). Po  Larsenu  i  Uriju,  problem  Patnamovog  shvatanja  društvenog  kapitala  je  njegova  pretpostavka  da  samo  lokalizovane,  male  zajednice  mogu  proizvoditi  društveni  kapital. Po njima Patnam ne uspeva da razume značaj putovanja i umrežavanja na  daljinu  u  proizvodnji  društvenog  kapitala  u  mobilnim  umreženim  društvima  (Larsen  and  Urry,  2008:95).  Društveni  kapital  se  rasteže  duž  mnogo  širih  151 geografskih područja i ne mora biti vezan za poverenje u malim zajednicama, kao  što intimne i bliske veze ne zahtevaju neophodnost fizičke prisutnosti. Zato što su  ljudi  fizički  udaljeni  putovanje  i  umrežavanje  je  neophodno  za  porodični  i  društveni život.   Završavajući  ovaj  pregled  različitih  teorijskih  perspektiva,  možemo  zaključiti  da  ne  postoji  jedinstvena  teorija  društvenog  kapitala,  čak  naprotiv,  da  je  raznovrsnost pristupa toliko velika da se teško može izvući i minimalna definicija  društvenog  kapitala.157  Ova  različitost  pristupa  umesto  da  doprinese  boljem  sagledavanju  koncepta  češće  je  dovodila  do  dodatnih,  kako  teorijskih  tako  i  metodoloških  nedoumica.  Pogotovo  kod  kolektivistički  orijentisanih  teoretičara  (pre svega, kod Patnama ali  i Kolmana) nekada  je  teško  razlučiti  šta  je društveni  kapital  a  šta  recimo  društveni  konsenzus  ili  društveno  poverenje  ili  društvena  zajednica  an  general158  (Pichler  and  Wallace,  2007:3).  Za  nas  je  od  posebne  važnosti  bilo  da  ukažemo  na  razliku  između  individualističko‐mrežne  i  participativne perspektive, budući da su one u svom prilazu društvenom kapitalu  suštinski različite. Sasvim  je  jedna stvar  tvrditi da  je društveni kapital kolektivno  dobro  i  da  je  to  veći  što  je  jedna  zajednica  integrisanija  a  mreža  odnosa  među  članovima zajednice gušća (Coleman, 1988; Patnam,2008) ili tvrditi da je društveni  kapital  individualno  dobro  i  da  on  nije  u  vezi  sa  integrativnim  elementima  zajednice,  već da  zavisi  od personalnih društvenih mreža koje  se protežu daleko  izvan lokalnih pa i nacionalnih zajednica (Lin, 2001; Wellman et al., 2001; Larsen  and  Urry,  2008).  Čak  bi  se  moglo  ustvrditi  da  je  individualni  društveni  kapital  utoliko manji ukoliko je zajednica integrisanija a mreža odnosa gušća, budući da su  u  tom slučaju  resursi  zajednice dostupni velikom broju  ljudi, u kratkom roku, na  jasno definisan način. Zbog toga se mi, opredeljujući se za individualističko‐mrežnu  perspektivu ne možemo složiti sa Patnamovom tvrdnjom da:  „Pojedinac sa dobrim vezama u loše povezanom društvu nije produktivan kao  pojedinac  sa  dobrim  vezama  u  dobro  povezanom  društvu.  Čak  i  loše  povezan  157 Feld na početku svoje studije daje najminimalniju definiciju društvenog kapitala rečima: odnosi su važni  (Feld,  2008:1).  Sa  našeg  stanovišta  najbolja minimalna  definicija  bila  bi  ona  koju  je  dao Patnam:  društvene  mreže imaju vrednost (Patnam, 2008:20).  158 Patanmova studija predstavlja tipičan primer (2008). Takođe ovaj aspekt ističu   152 pojedinac  može  da  izvuče  nešto  od  viška  koristi  u  dobro  povezanom  društvu“  (Patnam, 2008:22).  Mi,  baš nasuprot,  tvrdimo da pojedinac  sa  dobrim vezama u  loše  povezanom  društvu  poseduje  retki  resurs  koji mu  daje  kompetetivnu  prednost  u  odnosu  na  druge  članove  datog  društva.  Drugim  rečima,  u  loše  povezanom  društvu  većina  članova  društva  ima  nizak  društveni  kapital  ali  zato  mali  broj  pojedinaca  ima  veoma visok društveni kapital. Sa druge strane, Patnamova tvrdnja je tačna ako je  posmatramo  iz kolektivističke vizure. U dobro povezanom društvu, veze prestaju  da  bivaju  retki  resursi,  te  se  niko  od  pojedinaca  ne može  preterano  izdvojiti  po  količini  društvenog  kapitala  kojim  raspolaže,  kao  što  niko  ne  može  preterano  izdvojiti po nedostatku društvenog kapitala. Drugim rečima, budući da  je društvo  dobro povezano i osoba koja ima malo kontakata može očekivati da će joj neki od  tih  kontakta  otvoriti  put  ka  određenom  resursu.159  Međutim,  ono  što  je  za  nas  problematično  je  to da  ako  se  izdignemo  iz mikro‐perspektive  (porodice  ili  neke  izolovane  zajednice)  postavlja  se  pitanje  u  kojoj  meri  danas  možemo  govoriti  o  dobro  povezanim  društvima.  Upravo  smo  kroz  raspravu  u  prethodnom  deliu  pokušali  da  pokažemo  da  u modernim  društvima,  gde  su  ljudi  upravo  umreženi  putem personalnih mreža, uticaj lokane ili šire zajednice postupno opada. Upravo u  takvim okolnosti individualni društveni kapital dolazi do punog izražaja budući da  su mreže individualno formirane i održavane160 i kao takve donose manju ili veću  društvenu dobit.   U svakom slučaju, paradigma društvenog kapitala obuhvata različite fenomene  na različitim nivoima analize pa nije ni realno očekivati da se samo jedan od ovih  nivoa uzme kao verodostojan. U nastavku naše analize mi ćemo u skladu sa temom  ove  disertacije  posebnu  pažnju  obratiti  na  ulogu  Interneta  u  kreiranju  premošćujućeg, odnosno instrumentalnog društvenog kapitala.  159 Participativna perspektiva može biti korisna za analizu odnosa između grupa. Pa tako, grupe koje  imaju  veći društveni kapital kao takve mogu imati prednost u odnosu na druge grupe sa nižim društvenim kapitalom.  160  Ovde  mi  nikako  ne  tvrdimo  da  ove  mreže  nastaju  u  društvenom  vakumu,  oslobođene  od  strukturnih  ograničenja individualne društvene pozicije datog pojedinca (upravo suprotno), ali zbog jasnoće razlike o kojoj  govorimo, ne ističemo ovaj element u prvi plan.  153 3.1.8 Da li je Internet u funkciji društvenog kapitala?  Jedna  od  najvećih  debata  koja  se  vodi  praktično  od  dana  kada  se  Internet  pojavio vezana  je za društvene posledice njegove upotrebe (DiMagio et al., 2001).  Najranija  istraživanja upravo su bila usmerena u pravcu analize uticaja  Interneta  na društveni kapital njegovih korisnika ili zajednica u celini. Iako se jedan broj ovih  studija,  a  posebno  one  iz  rane  faze,  ne  poziva  direktno  na  teorije  društvenog  kapitala,  teme  kojima  se  one  bave  mogu  se,  u  širem  smislu,  podvesti  pod  ovu  problematiku.  Kao  i  kod  dominantnih  paradigmi  društvenog  kapitala  i  ovde  se  izdvajaju  dva  osnovna  pristupa  analizi  uticaja  Interneta  ‐  individualistički  i  kolektivistički. Naravno, ove pristupe nije uvek moguće jasno odvojiti budući da su  i  u  jednom  i  u  drugom  slučaju  predmet  analize  pojedinci  koji  uspostavljaju  i  održavaju društvene odnose putem Interneta. Međutim, ono u čemu se ovi pristupi  razlikuju  jeste  fokus  njihove  analize.  Kada  je  reč  o  individualističkoj  perspektivi,  koja  je  predmet  i  naše  analize,  dominantne  su  teme  poput  uticaja  upotrebe  Interneta na: offline društvene odnose, kreiranje novih online društvenih odnosa,  obogaćivanje  offline  društvenih  mreža  novim  online  kontaktima,  resurse  koji  se  pribavljaju kroz online društvene mreže ili resurse koji teku kroz offline društvene  mreže,  itd.  Autori  koji  društveni  kapital  posmatraju  kroz  participativnu  perspektivu  interesuje  za  koristi  i  štete  koje  zbog  upotrebe  Interneta  imaju  šire  društvene  celine  poput,  lokalnih  zajednica  ili  organizacija  različitog  tipa,  pa  su  ovde  u  centru  pažnje  pitanja  poput  građanskog  aktivizma,  organizacionog  delovanja, političke participacije, itd.161  161  Iako  se,  kao  što  smo  već  naglasili,  ovde  ne  interesujemo  za  vezu  između  upotrebe  Interneta  i  participativnog društvenog kapitala, ipak treba naglasiti da se kroz većinu istraživanja, makar onih u koje smo  mi imali uvid, ističe pozitivna veza upotrebe između upotrebe Interneta i participativnog potencijala njegovih  korisnika.  U  jednom  od  prvih  velikih  istraživanja  odnosa  upotrebe  Interneta  i  društvenosti  (Katz  and  Rice,  2002),  koje  je  sprovedeno  u  SAD  u  četiri  talasa  (1995.,  1996.,  1997.,  2000.  godine),  pokazalo  se  da  nema  razlike  između korisnika  i  nekorisnika  Interneta po pitanju učešća u  religioznim,  različitim dobrovoljnim  ili  organizacijama koje se tiču dobrobiti zajednica. Pored toga, prema podacima koji su tokom ovog istraživanja  prikupljeni 1996. godine, pokazalo se da po svim  ispitivanim dimenzijama političkog aktivizma (posećivanje  mitinga, telefoniranje u ime kandidata, davanje donacija, čitanje i praćenje novina, magazina, političkih emisija  i glasanja na  izborima 1996. godine) postoji određena razlika koja  je  išla u prilog većeg aktivizma korisnika  Interneta (Katz and Rice, 2002).  Niz drugih studija, u različitim delovima sveta, takođe je pokazao da Internet  154 Već  smo na početku ovog poglavlja ukazali na  to da  se veoma rano  formirala  jedna  pretežno  negativistička  slika  o  uticaju  upotrebe  Interneta  na  društvenost.  Zbog toga je cilj ovog dela naše analize da se osvrnemo na osnovne debate vezane  za  uticaj  komunikacije  putem  Interneta  na  društvenost  njegovih  korisnika.  Ove  debate  ćemo  postaviti  u  široko  shvaćeni  okvir  individualno‐mrežne  teorije  društvenog  kapitala  ukazujući  na  tri  dominantne  vizure  uticaja  Interneta  na  društveni  kapital:  vizuru  o  opadanju  društvenog  kapitala,  vizuru  o  nepromenljivosti društvenog kapitala i vizuru o jačanju društvenog kapitala.   3.1.8.1 Internet sužava društveni kapital  Osnova gledišta da Internet sužava društveni kapital mogla bi se sažeti u stavu  da ljudi, upotrebljavajući Internet za komunikaciju, sve manje imaju potrebu da se  međusobno  viđaju  uživo  što  dovodi  do  toga  da  se  njihove  društvene  mreže  vremenom sužavaju, a odnosi postaju „plići“ i jednodimenzionalni. Kao što smo na  početku  trećeg  poglavlja  istakli,  dve  studije  iz  rane  faze  proučavanja  upotrebe  Interneta  su  svojim  nalazima  o  opadanju  društvenih  veza  korisnika  Interneta  u  dobroj  meri  trasirale  put  ovakvim  viđenjima  posledica  Internet  komunikacije.  Budući da smo ove studije već kritički obradili u ranijim radovima (Petrović, 2008)  ovde  ćemo  samo  podsetiti  na  njihove  najvažnije  nalaze.  Prvu  i  jednu  od  najpoznatijih  studija društvenih posledica upotrebe  Interneta uopšte,  sproveli  su  ne utiče negativno na participativni društveni kapital,  te da ga često može  i nadopunjavati. Recimo, Lin (Lin,  2001)pokazuje  na  primeru  velikog  religijsko‐meditacijskog  kulta  koji  je  bio  zabranjen  od  strane  vlasti  Kine  tokom  90‐tih  godina  kako  je  upotreba  Interneta,  uprkos  represiji  zvaničnika,  dovela  do  široke  saradnje  njegovih pristalica; U Švedskoj, Ferlanderova i Tims (Ferlander and Timms, 2007) pokazuju da je posećivanje  lokalne  online  zajednice  pozitivno  povezano  sa  većim  poverenjem  i  većim  brojem  offline  prijatelja,  dok  je  Internet bio korišćen za umrežavanje, razmenu podrške i traženje Informacija; Beker i de Vres (Bakker and de  Vreese,  2011)  pokazuju  da  kod  mladi  ljudi  u  Holandiji  (između  16‐24  godine)  Internet,  za  razliku  od  tradicionalnih medija, daleko više doprinosi njihovoj političkoj participaciji  te da  je za političku participaciju  daleko važnije kako se Internet koristi (online komunikacija i neinformaciona upotreba), a ne koliko se koristi.  Ovde  valja  svakako  ukazati  i  na  ulogu  koju  su  društveni  mediji  na  Internetu  odigrali  tokom  takozvanog  Arapskog proleća (građanske revolucije u arapskim zemljama tokom 2010. i 2011. godine) o čemu se detaljno  govori u  „Izveštaju o arapskim društvenim medijima“  škole  za upravu  iz Dubaija. U ovom, drugom po  redu,  izveštaju  se  ističe  da  su  društveni mediji  odigrali  jednu  od  ključnih  uloga  u  organizovanju  revolucionarnih  zbivanja  u  arapskim  zemljama.  Izveštaj  se  može  pogledati  na  sledećoj  web  adresi:  http://www.dsg.ae/NEWSANDEVENTS/UpcomingEvents.aspx/asmr3  155 Kraut  i  saradnici  (Kraut  et  al.,  1998),  u dve  faze,  tokom 1995.  i  1996.  godine na  uzorku od 93 američke porodice iz Pitsburga. Najvažniji zaključak do kog su Kraut  i saradnici došli može se sažeti kroz sledeći stav:   „Intenzivnija  upotreba  Interneta  je  u  vezi  sa  malim,  ali  statistički  značajnim  opadanjem  društvene  interakcije  unutar  porodice  i  veličine  lokalne  društvene  mreže,  kao  i  sa  povećanjem  usamljenosti...Intenzivnija  upotreba  Interneta  je  takođe povezana sa povećanjem depresije“(Kraut et al., 1998:1028).   Kao  što  smo  rekli,  ova  studija  je  izazvala brojne  reakcije  i  pretrpela  značajne  kritike  (Castells,  2001;  Katz  and  Rice  2002).  Osnovni  problem  koji  je  doveo  u  pitanje  valjanost  rezultata  i  mogućnost  njihove  generalizacije  je  to  što  su  za  potrebe ovog  istraživanja korišćene osobe kojima  je po prvi put uveden  Internet,  namesto da su se posmatrani redovni korisnici (Castells, 2001:124). Drugo,  i sam  uzorak  je  bio  problematičan,  budući  da  se  razlikovao  od  tipičnih  korisnika  Interneta u to doba, što priznaju i sami autori u ponovljenoj studiji koju su sproveli  nekoliko godina kasnije (Kraut et al., 2002:4). Ono što je najzanimljivije ponovljeno  istraživanje,  sprovedeno  1998.  godine,  imalo  je  sasvim  suprotne  nalaze,  što  se  jasno može videti iz sledećeg navoda:   „...sve u  svemu,  svi prethodno uočeni negativni  efekti koji  su bili povezani  sa  povećanom  upotrebom  Interneta  su  nestali,  izuzev  povećanog  stresa....U  istraživanju  iz 1998.‐1999. više upotrebe Interneta  je bilo povezano uglavnom sa  pozitivnim  efektima  kroz  niz  zavisnih  varijabli  koje  su  merile  društvenu  uključenost i psihološku dobrobit,  lokalni  i udaljeni društveni krug, komunikaciju  licem  u  lice,  uključenost  u  zajednicu,  poverenje  u  ljude,  pozitivno  osećanje,  računarske veštine“ (Kraut et al., 2002:10).   Drugo,  skoro  podjednako  uticajno  istraživanje  koje  je  za  nalaz  imalo  upozoravajuće rezultate sproveli su Nie i Erbring (Nie and Erbring, 2002), krajem  1999.  godine  na  uzorku  od  4113  ispitanika  iz  2689  američkih  domaćinstava.  Osnovni i najvažniji nalaz ovog istraživanja je bio da:   „Što  više  vremena  ljudi  provode  koristeći  Internet,  utoliko  će  više  gubiti  kontakt sa svojim društvenim okruženjem“ (Nie and Erbring, 2002:278).   Nalazi  ovog  istraživanja  su  takođe  bili  izloženi  kritikama,  pre  svega,  zbog  načina  na  koji  su  tumačeni  dobijeni  rezultati  (McKenna,  et  al.,  2002;  Petrović,  2008).  Gledajući  kroz  ukupan  uzorak  korisnika  Interneta  koji  su  bili  predmet  istraživanja, dobija se prilično drugačija slika u odnosu na onu koju su Nie i Erbring  predstavili.  U  ukupnom  uzorku  samo  8,6%  ispitanika  je  izjavilo  da  se  smanjilo  vreme  koje  provode  sa  porodicom  nakon  početka  upotrebe  Interneta.  Nasuprot  156 njima, 6% ispitanika smatralo je da provodi više vremena sa porodicom, dok se za  čitavih 85.5 % ništa nije izmenilo sa uvođenjem Interneta u njihove živote. Slična je  situacija bila i kada je reč o odnosima sa prijateljima, gde je samo 9,2% korisnika  Interneta zapazilo smanjenje provedenog vremena sa njima, u odnosu na 4,3% koji  su  smatrali  da provode više  vremena  i  86,5% za  koje  se ništa nije promenilo  od  početka upotrebe Interneta. Pored toga, broj onih koji po ovom istraživanju koriste  Internet  duže  od  10  sati  nedeljno  a  kod  kojih  je  uočeno  opadanje  društvenosti,  iznosio  je  samo  13.5%  ispitanika  od  kojih  je,  opet,  samo  15%  imalo  percepciju  smanjenja  društvenih  kontakata.  Ovako  predstavljeni  rezultati  istraživanja  pokazuju  da  se  uočeni  negativni  trendovi  teško  mogu  preslikati  na  ukupnu  populaciju korisnika Interneta.   Pored  ove  dve,  izuzetno  uticajne,  studije  iz  rane  faze  proučavanja  upotrebe  Interneta,  i  u  nekoliko  istraživanja  iz  kasnijeg  perioda  uočavaju  se  negativne  posledice  upotrebe  Interneta  po  društveni  kapital.  U  jednoj  od  novijih  studija,  sprovedenoj 2005. godine u Kanadi (Veenhof, 2006), došlo se do sličnih zapažanja  onima koje su izneli Nie i Erbirng. Ovim istraživanjem je u periodu od godinu dana  obuhvaćeno 19600 ispitanika (59% ‐ stopa prihvatanja učešća) koji su popunjavali  dnevnike sa ciljem opisivanja utroška vremena za sve aktivnosti koje su obavljali  okviru  jednog  dana  (24  sata).  Nalazi  istraživanja  su  pokazali  da  se  u  nekim  segmentima  percepcija  potrošnje  vremena  veoma  razlikuje  između  korisnika  i  nekorisnika  Interneta.  Najizraženija  razlika  ogleda  se  u  tome  da  intenzivni  korisnici  Interneta  beleže  da  provode  manje  vremena  u  druženju  u  odnosu  na  druge kategorije ispitanika, s tim što nije isključeno da oni ovu aktivnost obavljaju i  putem Interneta. Pored toga, ova kategorija ispitanika provodi najviše vremena u  samoći  ‐  jedan  do  jedan  i  po  sat  duže  od  prosečnih  korisnika  Interneta.  Razlika  između korisnika i nekorisnika značajna je i u pogledu vremena koje se provodi na  poslu  i  u kućnim aktivnostima gde  se pokazuje da nekorisnici  Interneta provode  značajno  više  vremena  u  okviru  pomenutih  aktivnosti.  I  ovde  se  pokazuje  da  su  intenzivni  korisnici  najmanje poslovno  aktivni.  Takođe,  generalno uzev,  korisnici  Interneta manje spavaju, manje odmaraju i provede manje vremena u razmišljanju  od  nekorisnika.  Sa  druge  stane,  ono  što  u  velikoj meri može  uticati  na  zapažene  razlike u odgovorima je to što se ove grupe međusobno značajno razlikuju prema  157 nekim socio‐demografskim obeležjima (prosečna starost nekorisnika ‐ 45.1 godina,  srednjih korisnika 39.7 godina i intenzivnih korisnika, 37.4 godina; zatim studenti  se nalaze pretežno u  grupi  intenzivnih  korisnika,  te  ova grupa  ima  i  najveći broj  nezaposlenih lica ‐ 6.1% u odnosu na 2% kod nekorisnika). Ove razlike u strukturi  poduzoraka ukazuju na to da se razlike u trošenju slobodnog vremena ne moraju  samo objašnjavati upotrebom Interneta, već  je moguće da su one, uostalom kao  i  sam način upotrebe Interneta, posledica različitih životnih stilova ovih ljudi.  Kada  je  reč  o  posledicama  upotrebe  Interneta  po  stariju  populaciju,  autori  jednog  australijskog  istraživanja  (Sum  et  al.,  2008)  koje  je  sprovedeno  na  korisnicima  Interneta  starijim od 55 godina pokazuju da  je upotreba  Interneta u  komunikacione  svrhe  dvojako  povezana  sa  usamljenošću.  Oni  koji  više  koriste  Internet za komunikaciju sa rođacima i prijateljima iskazuju manji nivo društvene  usamljenost,  nasuprot  onima  koji  koriste  Internet  pretežno  za  komunikaciju  sa  nepoznatim ljudima. Autori studije objašnjavaju ovaj nalaz mogućnošću da vreme  provedeno  sa  nepoznatim  ljudima  na  Internetu  utiče  na  smanjenje  kontakta  sa  poznanicima  iz  realnog  života,  što  povratno  doprinosi  osećanju  usamljenosti.  Međutim, ovde valja ukazati i na drugu mogućnost, koju autori i sami pominju, a to  je da oni koji su već usamljeni koriste Internet za uspostavljanje novih društvenih  kontakata, bilo prijateljske ili emotivne prirode.   U sličnoj dilemi su bili i autori studije (Coget et al., 2002) sprovedene od strane  UCLA162 Centra za politiku komunikacija, na uzorku od 2096 američkih ispitanika.  Iako  su  nalazi  ovog  istraživanja  uglavnom  potvrdili  istraživačke  hipoteze  o  nepostojanju  veze  između  upotrebe  Interneta  i  društvene  izolacije,  jedna  od  hipoteza  –  da  društvena  interakcija,  bilo  uživo,  bilo  putem  Interneta,  smanjuje  usamljenost nije u potpunosti podržana. Pokazalo se da zaista, što više jedna osoba  ima  kontakata  uživo  i  što  više  vremena  provodi  sa  njima  to  se manje  usamljeno  oseća.  Ono  što  je  iznenadilo  Kogeta  i  saradnike  je  to  što  se  ovaj  obrazac  nije  ponovio  kada  su  u  pitanju  bili  online  kontakti,  već  se  pokazalo  da  je  virtuelna  društvenost  povezana  sa  suprotnim  trendom‐ povećanim osećajem usamljenosti.  Situacija je bila tim nejasnija što se pokazalo da opšte gledano upotreba Interneta  162 University of California, Los Angeles  158 ima pozitivan uticaj  na  smanjenje  osećaja usamljenosti. Međutim,  kao  i  u  slučaju  prethodno prikazanog istraživanja (Sum et al., 2008), i ovde nije do kraja jasno šta  je uzrok, a šta posledica povećanog osećanja usamljenosti.   Ovde  ćemo ukazati  na  još  jedan negativni  fenomen  kome,  po mišljenju  nekih  autora,  doprinosi  komunikacija  putem  računara  i  koji  u  literaturi  nosi  naziv  sajberbalkanizacija.  Na  mogući  problem  balkanizacije  sajber  prostora  prvi  su  ukazali  još  1996.  godine  Van  Alstin  i  Brinjolfson  (van  Alstyne  and  Brynjolfsson,  1996) podrazumevajući pod tim fenomen atomizacije sajber prostora na veliki broj  specijalizovanih,  ali  međusobno  diskonektovanih  virtuelnih  grupa.  Osnovna  pretpostavka  koja  stoji  iza  ove  ideje  je  da  ako  Internet  omogućava  da  ljudi  zadovoljavaju svoje potrebe, bez obzira na ograničenja  fizičkog prostora, onda  to  može dovesti do sve većeg i preciznijeg zadovoljenja tih potreba u sajber prostoru,  što  će  u  konačnici  imati  za  posledicu  sve  suženiju  međuljudsku  komunikaciju.  Konsekvence  toga mogu  biti  takve  da  pojedinci  jednom  kada  su  osposobljeni  da  dođu  do  materijala  koji  su  do  tada  bili  izvan  njihovih  dometa  mogu  formirati  virtuelne  klike  izolujući  se  od  suprotstavljenih  pogleda  i  ojačavajući  svoju  pristrasnost.  Drugim  rečima,  korisnici  Interneta  se  mogu  povezivati  samo  sa  istomišljenicima sve više se odvajajući i gubeći poverenje u ljude čije se vrednosti  razlikuju od njihovih.  Na  mogući  problem  sajberbalkanizacije  ukazuje  i  Patnam  (2008:233),  nadovezujući  se  na  ideje  Van  Alstina  i  Brinjolfsona.  Patnam  upozorava  na  mogućnost  totalne  specijalizacije  ili  usitnjavanja  virtuelnih  grupa  po  vrlo  uskim  interesnim  sferama.  Po  njemu,  to  je  jedna  od  prikrivenih  pretnji  društvenom  kapitalu  jer zajednice koje  se baziraju na mestu mogu zameniti  zajednice koje  se  baziraju  na  interesima.  To    predstavlja  problem  zbog  toga  što  su  interakcije  u  sajber prostoru tipično  jednodimenzionalne što čini  i ove zajednice takvim. Da bi  ilustrovao ovu ideju Patnam uzima za primer virtuelnu grupu za američku istoriju  XIX veka ukazujući da su članovi ove grupe povezani isključivo u okviru te teme, za  razliku  od,  na  primer,  naše  povezanosti  sa  susedima  koje  možemo  sresti  i  u  supermarketu, crkvi ili na sportskom terenu. Međutim, pitanje je koliko je ovakav  primer adekvatan. Čini  se, da bi daleko svrsishodnije bilo da  je Patnam uporedio  ovu  virtuelnu  grupu  sa  njenim  pandanom  u  realnom  okruženju.  Po  našem  159 mišljenju, makar kada je reč o jednodimenzionalnosti  interakcije, čini se da nema  suštinske razlike među ovim grupama.   U  jednom od  retkih  empirijskih  istraživanja  (Williams,  2007)  koje  je,  između  ostalog,  za  temu  imalo  i  fenomen sajberbalkanizacije,  zaključuje  se da hipoteza o  postojanju  ovog  fenomena  nije  potvrđena.  Umesto  toga,  podaci  pokazuju  upravo  suprotno  ‐  veći  stepen  upotrebe  Interneta  povezan  je  sa  diversifikovanijim  interakcijama online, ali ne i sa manje offline  interakcija, kao što bi se u skladu sa  ovom hipotezom moglo očekivati (Williams, 2007:401).163  Sumirajući  rezultate  ovih  studija,  posebno  onih  iz  rane  faze  proučavanja  Interneta, možemo reći da je njihova uloga bila važna budući da su one otvorile niz  tema  koje  su  služile  kao  orijentiri  za  kasnija  istraživanja  društvene  upotrebe  Interneta.  Sa  duge  strane,  njihov  najveći  nedostatak  bi  bio  u  tome  što  nisu  dale  jasan  uvid  u  uzročno  posledične  veze  između  upotrebe  Interneta  i  opadanja  društvenog  kapitala.  Drugim  rečima,  iz  ovih  istraživanja  se  često  ne  vidi  u  kom  pravcu teče korelacija, da li recimo od usamljenosti ka upotrebi Interneta u svrhu  druženja  ili  obrnuto.  Zbog  toga, može doći  do potpuno  različitog  tumačenja  istih  rezultata.  Iz naše pozicije, čini se  logičnim da će veću potrebu za novim  izvorima  društvenih  kontakata  na  Internetu  imati  oni  čiji  su  realni  društveni  kontakti  siromašniji,  ali  je  isto  tako  moguća  i  pretpostavka  da  virtuelna  društvenost  podstiče osećaj usamljenosti.  3.1.8.2 Internet ne utiče na društveni kapital  U odnosu na studije koje su ukazale na negativan uticaj Interneta na društveni  kapital,  nešto  veći  broj  studija  pokazuje  da  se  ne  može  uspostaviti  jasna  veza  između  interakcijske  upotrebe  Interneta  i  društvenog  kapitala  ili  da  je,  pak,  postojeća povezanost statistički zanemarljiva.   Uslaner  (Uslaner, 2004)  je  tipičan predstavnik ovog  shvatanja koji nudi  treću  perspektivu ističući da ni utopijska ni distopijska perspektiva ne pogađaju u metu,  kada je reč o uticaju Interneta na društveni kapital. Po njegovom mišljenju Internet  163 Ipak treba imati u vidu da uzorak ove američke studije nije bio reprezentativan. Istraživanje je sprovedeno  putem  online  upitnika,  a  uzorak  se  sastojao  od  884  ispitanika,  pretežno  bele  (83%)  i  muške  (86.5%)  populacije.  160 niti stvara niti uništava društveni kapital. On se, s pravom, pita zašto bi  ljudi koji  koriste Internet imali više poverenja od ljudi generalno, smatrajući da tehnologija  niti  doprinosi  niti  oduzima  poverenje.  On  tu  svoju  tezu  testira  na  nekoliko  istraživanja  i  zaključuje  da  nema  dokaza  da  je  poverenje  na  bilo  koji  način  povezano sa upotrebom Interneta. Svoja zapažanja zaključuje rečenicom:   „Ako želite da napravite revoluciju potrebno ja da se diskonektujete“ (Uslaner,  2004:239)  Međutim, ono što se pokazuje kao manjkavost Uslanerove analize  jeste  to  što  on  praktično  čitavu  svoju  tezu  o  nepostojanju  veze  između  upotrebe  Interneta  i  društvenog kapitala zasniva na  jednom jedinom indikatoru društvenog kapitala –  poverenju. Iako u uvodnom delu nagoveštava da je društveno angažovanje takođe  važan pokazatelj društvenog kapitala, u empirijskom delu rada ni na jedan način ne  testira  vezu  između  upotrebe  Interneta  i  društvenog  angažovanja.  Koliko  su  njegova  analiza    i  zaključak  koji  smo  maločas  izneli,  površni  možda  najbolje  svedoče  revolucije  koje  su  se  proteklih  godina  odigrale  upravo  uz  veliku  pomoć  online  društvenih  mreža.164  Uslaner  je  u  jednom  svakako  u  pravu  ‐  da  bi  se  sprovele  revolucije  zaista  je  potrebno  otići  u  realnost. Međutim,  ono  što Uslaner  propušta  da  zapazi  je  da  za  njihovo  organizovanje,  a  upravo  je  to manifestacija  društvenog kapitala, Internet može sasvim dobro da posluži.   U  slovenačkoj  studiji  iz  2006.  godine  (Hlebec  et  al.,  2006)  centralna  tema  istraživanja  bio  je  uticaj  Interneta  na  personalne  mreže  za  pružanje  društvene  podrške  i  komunikaciju  unutar  tih  mreža.  Podaci  su  dobijeni  na  osnovu  dva  istraživanja sprovedena 2002. (5013 ispitanika)  i 2004. godine (1009 ispitanika).  Osnovni nalazi ukazuju na  to da  je prosečna veličina personalne mreže korisnika  Interneta  veća  od  veličine  mreža  nekorisnika,  ali  da  je  ta  razlika  mala  i  da  ona  opada ako se kontrolišu socio‐demografske varijable. Korisnici Interneta u odnosu  na nekorisnike imaju mreže koje su distribuirane na širem geografskom području,  više  se  oslanjaju  na  prijatelje  nego  na  rođake  i  susede.  Ljudi  koji  češće  koriste  Internet  za  druženje,  traženje  zabave  i  informacija  dobijaju  i  više  društvene  podrške.  Kada  je  reč  o  upotrebi  Interneta  za  komunikaciju  sa  članovima  164  Pogledati  već  pomenuti  „Izveštaj o arapskim društvenim medijima“  škole  za  upravu  iz  Dubaija  (fusnota  161).   161 personalne mreže, prema ovoj studiji, nisu nađeni dokazi u prilog tezi da Internet  doprinosi  češćem  komuniciranju  sa  članovima  mreže,  ali  ni  da  smanjuje  nivo  komunikacije.   Holandska  studija  iz  2005.  godine  (Vergeer  and  Pelzer,  2009)  kojom  je  obuhvaćeno 810  ispitanika  (ali  sa samo 96 u poduzorku onih koji  se umrežavaju  putem Interneta) pokazuje da su online i offline mrežni kapital pozitivno povezani,  što ukazuje na to da se nadopunjavaju, pre nego što se zamenjuju. Međutim, nalazi  takođe pokazuju da online društvene mreže ne doprinose većoj društvenoj podršci  ili  manjoj  usamljenosti  što  su,  sa  druge  strane,  karakteristike  offline  društvenih  mreža.  U  nizu  američkih  studija  dolazi  se  takođe  do  rezultata  koji  ne  ukazuju  na  statistički  značajnu  vezu  između  upotrebe  Interneta  i  kreiranja  ili  opadanja  društvenog  kapitala.  U  jednoj  od  manjih  studija  (Lee  and  Lee,  2010:721)  sprovedenoj među  studentima  (327  ispitanika, online  anketa)  nakon  istraživanja  različitih ponašanja na Internetu, autori ističu da se vrlo pouzdano može zaključiti  da Internet niti pospešuje niti narušava društveni kapital. Iako ovi autori zapažaju  da  virtuelne  zajednice  mogu  poboljšati  šanse  za  komunikaciju,  pre  svega  zbog  tehnoloških  pogodnosti,  oni  zaključuju  da  je  komunikacija  licem  u  lice  u  formi  klasične  zajednice  od  suštinske  važnosti  za  osiguravanje  kvaliteta  života  u  zajednici. Do sličnih nalaza dolaze i Svikert  i saradnici (Swickert et al., 2002) koji  su  sproveli  istraživanje  na  206  američkih  studenata  ne  nalazeći  vezu  između  upotrebe Interneta i percipirane dostupnosti društvene podrške.  U  već  pomenutoj  američkoj  studiji  koja  nije  potvrdila  fenomen  sajberbalkanizacije (Williams, 2007), dolazi se do zaključka da Internet ima dvojak  efekat  po  društveni  kapital.  S  jedne  strane,  rezultati  istraživanja  pokazuju  da  upotreba  Interneta  doprinosi  online  društvenom  kapitalu,  ali  sa  druge  strane,  povećana upotreba  Interneta može biti negativno povezana sa offline društvenim  kapitalom.  Takođe,  u  ovoj  studiji  se  nije  pokazalo  da  je  upotreba  Interneta  povezana sa većom usamljenošću njegovih korisnika.    Ovde svakako, treba pomenuti i meta‐analizu 16 studija sprovedenih u periodu  1995.‐2003. godine koju su uradili Skolovska i saradnici (Shkolovski et al., 2006).   Svih 16 odabranih studija  su  imale  jedan zajednički  element,  a  to  je da su se  sve  162 interesovale  za  to  kako  Internet  utiče  na  bliske  kontakte  njegovih  korisnika.  U  skladu  sa  tim  sve  studije  su  imale  pitanja  koja  su  se  ticala  interpersonalnih  interakcija sa rođacima i prijateljima. Naravno, u ovim istraživanjima su korišćene  različite metodologije  i  različiti  indikatori  što predstavlja  ozbiljno ograničenje  za  uporednu analizu. U zbiru, ovih 16 studija obuhvatalo je ukupno 35578 učesnika,  ali  su  se  uzorci  studija  drastično  razlikovali  (od  nacionalnih  reprezentativnih  do  malih, prigodnih). Osnovni nalaz ove uporedne analize je da je uticaj Interneta na  komunikaciju  sa  bliskim  osobama  (rođacima  i  prijateljima)  gotovo  zanemarljiv.  Ono što je bio drugi važan nalaz je to da su longitudinalne studije davale stabilnije  rezultate  i  ukazivale  na  blagu  pozitivnu  vezu  između  ispitivanih  pojava,  dok  su  analize  koje  su  se  bavile  presekom  trenutnog  stanja  davale  mnogo  nestabilnije  rezultate koji su imali daleko veće oscilacije.  3.1.8.3 Internet je u funkciji društvenog kapitala  Ubedljivo najveći broj  studija, makar onih do kojih smo mi došli, pokazuje da  postoji pozitivna veza  između različitih upotreba  Interneta  i društvenog kapitala.  Zbog  velikog  broja  studija  na  ovom mestu  nećemo  detaljno  prikazivati  svaku  od  njih,  već  ćemo  se,  tamo gde  je  to moguće, pozvati na više njih u okviru  različitih  segmenata ove veze.  Jedna od najznačajnijih ranih studija (Katz & Rice, 2002), koja je pokazala da se  upotreba Interneta ne može povezati sa smanjenom socijabilnošću jeste «Projekat  Sintopija  ‐  društvene  posledice  upotrebe  Interneta»  (Syntopia  Project).  Metodološka  prednost  ovog  istraživanja  ogleda  se,  pre  svega,  u  njegovoj  longitudinalnosti  budući  da  je  sprovedeno  u  četiri  različita  talasa  (1995.,  1996.,  1997., 2000). U inicijalnom izveštaju iz 1995. godine zaključeno je da nema indicija  da upotreba Interneta vodi ka društvenoj izolaciji. Nasuprot tome, pokazalo se da  je  Internet  često  izvor  građanske  inicijative  i  novih prijateljstava. U onom delu u  kome  su  se  autori  bavili  društvenom  interakcijom  i  novim  formama  izražavanja,  pokazalo se da su oni koji su najduže koristili Internet imali i najviše kontakata sa  prijateljima  u  realnom  životu,  za  razliku  od  onih  koji  u  to  doba  nisu  ni  znali  za  Internet.  U  skladu  sa  tim,  društvene  mreže  korisnika  Interneta  su  prostorno  163 disperzivnije od mreža koje imaju nekorisnici, koje se u većem broju oslanjaju na  rođačke i susedske odnose.  Još  jedan značajan prilog razumevanju veze upotrebe  Interneta  i društvenosti  dali  su  Nojštatl  i  Robinson  (Neustadtl  and  Robinson,  2002)  sa  Univerziteta  Merilend,  koji  su  koristili  podatke  iz  nacionalnog  istraživanja  američkih  građana  (General  Social  Survey‐GSS)  za  2000.  godinu.  Budući  da  se  ova  istraživanja  kontinuirano sprovode još od 1972. godine, bilo je moguće longitudinalno praćenje  pokazatelja. U  istraživanju  iz 2000. godine prvi put su ubačena pitanja vezana za  upotrebu  Interneta,  kao  i  za  kanale  komunikacije  sa  bliskim  kontaktima,  što  je  otvorilo  mogućnost  poređenja  intenziteta  društvenih  kontakata  u  odnosu  na  prethodna  istraživanja  kada  ispitanici  nisu  koristili  Internet,  kao  i  mogućnost  poređenja  korisnika  i  nekorisnika  Interneta.  Kada  je  reč  o  korisnicima  Interneta  dobijeni  rezultati  pružili  su  malo  dokaza  u  prilog  teze  da  oni  koji  intenzivnije  koriste  Internet  ili  šalju  više  e‐mail‐ova  vode  manje  aktivan  ili  ograničeniji  društveni  život. Nasuprot  tome, autori ove studije  ističu da postoji više dokaza u  prilog  teze  o  pojačanom  društvenom  životu  korisnika  Interneta.  Oni  koji  na  godišnjem nivou  više  koriste  Internet,  ostaju  u  kontaktu  sa  50%  više  prijatelja  i  rođaka nego nekorisnici i za 15% više od onih koji manje koriste Internet. Naravno,  pošto nema uporednih podataka za korisnike Interneta iz prethodnog perioda, ovaj  podatak  ne  mora,  nužno,  da  ukazuje  na  to  da  intenzivnija  upotreba  Interneta  dovodi  do  intenzivnijih  društvenih  kontakata,  već  pre,  da  su  oni  koji  imaju  razgranate  društvene  mreže  iskoristili  Internet  za  njihovo  održavanje.  To  potvrđuje  i  podatak  da  oni  koji  šalju  najviše  e‐mail‐ova,  održavaju  i  najviše  kontakata  putem  drugih  komunikacionih medija  (telefonom,  klasičnom poštom  i  kroz  sastanke),  ali  i  da,  kada  se  kontroliše  veličina  društvene mreže,  ne  postoje  značajne  razlike  između  korisnika  i  nekorisnika  kada  je  reč  o  kontaktima  uživo.  Jedino gde intenzivniji korisnici  Interneta zaostaju za nekorisnicima jeste u broju  kontakata sa rođacima i susedima, ali ni ovde razlike nisu statistički značajne.  Kada  je  reč  o  istraživanjima  koja  se  bave  uticajem  Interneta  na  društveni  kapital  u    užem  smislu  (preko  indikatora  društvenog  kapitala)  nalazi  su  takođe  pozitivni iako donekle različiti. Norisova (Norris, 2002), na osnovu rezultata koji su  164 prikupljeni u okviru istraživanja PEW centra165 tokom 2001. godine, na poduzorku  od  1697  korisnika  Interneta,  zaključuje  da  Internet  doprinosi  i  vezujućem  (produbljivanje  kontakata  sa  ljudima  sličnih  verovanja  ili  interesa)  i  premošćujućem  (proširivanje  kontakata  sa  ljudima  različitog  profila)društvenom  kapitalu.  Istraživanje  je pokazalo da su kontakti u okviru online  grupa za nijansu  izraženiji  u  domenu  ojačavanja  vezujućeg  društvenog  kapitala  u  odnosu  na  povezujući.  S  druge  strane,  u  nešto  kasnijem  istraživanju  (2003.  godine,  1006  ispitanika) o vezi online  interpersonalnih  interakcija  i offline društvenog kapitala,  Best  i  Kuger  (Best  and  Krueger,  2006)  pokazuju  da  su  indikatori  društvenog  kapitala  u  pozitivnoj  vezi  sa  interakcijom  sa  ljudima  koji  se  sreću  na  Internetu.  Međutim,  ovi  odnosi  ne  proizvode  jake  veze  već  se  koriste  za  proširivanje  personalnih  mreža  i  generalizovanog  poverenja.  Drugim  rečima,  Internet  pre  doprinosi  spajanju  ljudi  koji  inače  ne  bi  bili  u  kontaktu  u  realnosti  nego  što  povezuje istomišljenike.  Kada su u pitanju evropske studije već  je Francen (Franzen, 2000) u velikom  istraživanju  iz  1998.  godine,  sprovedenom  na  15852  ispitanika  u  Švajcarskoj,  pokazao  da  Internet  nema  nikakav  uticaj  na  smanjenje offline  društvenih mreža,  niti  na  količinu  vremena  koje  se  provodi  sa  prijateljima.  Štaviše,  rezultati  ovog  istraživanja su pokazali da oni koji koriste  Internet u komunikativne svrhe  imaju  šire  društvene  mreže  od  onih  koji  koriste  Internet  samo  za  pretraživanje  informacija.  Ovde  valja  pomenuti  i  «Home‐on‐Line»  studiju,  Instituta  za  društvena  i  ekonomska  istraživanja,  Univerziteta  u  Essexu  (Gershuny,  2002).  Ova  studija  je  zanimljiva zato što je obavljena u dva talasa 1999. i 2000. godine, pa su se kroz nju  mogle  pratiti  promene  u  društvenom  ponašanju  onih  koji  su  koristili  Internet  u  oba perioda, onih koji su između perioda postali korisnici, kao što su se generalno  mogli  porediti  korisnici  i  nekorisnici  Interneta.  Specifičnost  ove  studije  je  bila  u  tome što ispitanici nisu analizirani kroz klasičnu kvantitativnu metodologiju već je  pristup  bio  više  kvalitativan.  Uzorak  je  činilo  1000  slučajno  izabranih  domaćinstava u Velikoj Britaniji, a od ispitanika se tražilo da vode detaljan dnevnik  165 Poznati američki centar za istraživanje javnog mnjenja. Za više detalja pogledati www.pewinternet.org  165 za period od jedne nedelje. Oko 740 ispitanika je završilo oba talasa istraživanja te  su  oni  činili  finalni  uzorak  za  analizu.  Podaci  ne  potvrđuju  tezu  da  upotreba  računara  i  Interneta  utiče  na  društvenu  izolaciju  korisnika.  Čak  naprotiv,  novi  korisnici su povećali vreme koje provode u izlascima, kao i posećivanju i primanju  poseta od  strane prijatelja  i  rođaka.  Još  jedan nalaz  koji  je  zanimljiv  jeste da oni  koji su koristili računar u oba perioda troše gotovo isto vreme na njega (samo 0.1  sat  više)  s  tim  što  je  došlo  do  preraspodele  vremena  tako  što  sada manje  igraju  igrice i rade na računaru, ali zato tri puta više koriste e‐mail i Internet.  Međutim, ovde se može uputiti jedna generalna primedba nalazima, pre svega,  ranih studija Interneta. Kako su u ranoj fazi širenja Interneta njegovi korisnici bili  malobrojniji  i  po  svojim  socio‐demografskim  karakteristikama  specifični  (mladi,  urbani,  visokog  obrazovanja,  natprosečnih  prihoda  i  profesija)  onda  se  postavlja  pitanje da li su ova istraživanja uspevala da «izmere» posledice upotrebe Interneta  ili  su  njihovi  nalazi  u  mnogo  većoj  meri  govorili  o  samim  korisnicima.  Drugim  rečima,  ako  je  poznato  da  mlađe,  bolje  obrazovane  ili  ekonomski  bolje  stojeće  osobe i inače imaju šire društvene mreže (Mardsen, 1987), onda je problem ako se  to  povezuje  sa  upotrebom  Interneta.  Tek  sa  masovnim  širenjem  upotrebe  Interneta,  kakva  je  danas na  snazi  i uprosečavanjem  njegovih korisnika, mogu  se  jasnije ocenjivati društvene posledice njegove upotrebe.   Budući da se može navesti još puno studija koje pokazuju generalno pozitivnu  vezu između upotrebe Interneta i društvenog kapitala, te da bi njihovo navođenje u  nedogled  samo  zamaralo  čitaoca, mi  smo  se  opredeli  da  u nastavku ukažemo na  jedan konkretan aspekt veze društvenog kapitala i Interneta, kroz analizu upotrebe  Interneta od strane migranata. Ova populacija nam je posebno Interesantna zbog  toga što su društvene mreže možda  i od presudnog značaja u procesu donošenja  odluke da se migrira, zatim kod izbora područja na koje se migracija usmerava, kao  i za snalaženje u novom prostoru, nakon obavljene migracije (Babović, 2005).  U zanimljivoj studiji koju su sproveli Hiler i Franc (Hiller and Franz, 2004) cilj  je upravo bio da se vidi na koji se način Internet kao nova tehnologija komunikacije  koristi  u  različitim  migracionim  fazama.  Autori  su,  ispitujući  migrante  kroz  dubinske  intervjue  (uzorak  je  činilo  350  migranata  u  dve  pokrajine  u  Kanadi),  identifikovali četiri osnovna načina upotrebe Interneta ‐ pretraživanje informacija,  166 e‐mail, forumi i  pričaonice. Dok je pretraživanje imalo osnovnu ulogu da obezbedi  relevantne  informacije  vezane  za  mesto  migracije,  ostala  tri  načina  bila  su  komunikacionog  karaktera,  odnosno  vezana  za  ostvarivanje  različitih  društvenih  kontakata. Ono što je zanimljivo, različiti modeli upotrebe bili su karakteristični za  različite  faze migracionog procesa, koje  su  istraživane kroz  tri grupe migranata  ‐  pre‐migranti (oni koji  još nisu migrirali, ali su u fazi pripreme), post‐migranti (sa  manje od 5 godina boravka u novoj sredini) i udomljeni migranti (oni koji borave  duže od 5 godina u novoj sredini). Pre‐migranti koriste sve komunikacione servise  Interneta,  pre  svega  u  cilju  prikupljanja  neophodnih  informacija  i  uspostavljanja  veza  koje  će  im  olakšati  proces  imigracije.  S  druge  strane,  post‐migranti  i  udomljeni migranti koriste Internet za čuvanje veza sa maticom. Osnovna razlika je  u  tome  što  post–migranti  čuvaju  aktivne  veze  dok  udomljeni  migraniti  koriste  Internet u svrhu oživljavanja veza sa matičnom zemljom kroz potragu za rođacima,  prijateljima,  itd  (Hiller  and  Franz,  2004).  Ovde  valja  dodati  da,  kada  je  reč  o  kanadskim migrantima,  da  je  još  jedno  istraživanje pokazalo  da  u  istoj  starosnoj  grupi  (između 25  i 54 godine) veći broj  ljudi koristi  Internet  za komunikaciju  sa  prijateljima  ako  su  imigranti  u  odnosu  na  one  koji  nisu  imigranti  (Chua,  et  al.,  2011).  Dva  istraživanja  kineskih  migranata  takođe  pokazuje  koliko  je  važna  uloga  Interneta  u  procesu  integracije  u  novu  sredinu.  U  istraživanju  sprovedenom  na  uzorku  od  135  kineskih  studenta  koji  borave  na  američkim  Univerzitetima,  pokazuje  se  da  studenti  koriste  različite online  etničke  grupe  kao  izvor  podrške.  Posebno  se  na  ovaj  vid  podrške  oslanjaju  mlađi  migranti  kao  i  „novopečeni“  migranti (Ye, 2006). Drugo istraživanje (Chen and Choi, 2011) sprovedeno je nad  kineskim migrantima  u  Singapuru,  gde  je  uzorak  činilo  543  korisnika  Interneta.  Rezultati  su  pokazali  da  90%  ispitanika  koristi  Internet  kao  izvor  četiri  tipa  podrške‐informacione, emotivne, fizičke i socijabilne. Najkorišćeniji tip podrške je  onaj  koji  obezbeđuje  informacije  i  njega  koristi  80% migranata.  S  druge  strane,  najmanji broj koristi veze na Internetu kao  izvor emotivne podrške (16%), zatim  za druženje (33%) i fizičku pomoć (62%). Autori zaključuju da je ovako pribavljen  društveni  kapital  pre  dodatak  nego  zamena  za  onaj  koji  se  pribavlja  kroz  tradicionalne mreže podrške.  167 Ovde ćemo ukazati na još dva evropska istraživanja od kojih se prvo odnosi na  upotrebu  Interneta  od  strane  mladih  afričkih  izbeglica  (od  17  do  20  godina)  u  Norveškom  gradu  Tromsu.  Na  osnovu  sprovedenih  intervjua  autor  prve  studije  (Brekke, 2008) zapaža da ovi mladi ljudi imaju poteškoća da se uklope u norveški  način  života  i  komunikacije,  tako  da  u  velikoj  meri  koriste  mobilne  telefone  i  Internet  za  održavanje  postojećih  društvenih  veza  ili  izgradnju  novih.  Iako  se  mlade izbeglice sreću sa mladim Norvežanima, i to pre svega u gradskoj biblioteci  gde  se  postoji  slobodan  pristup  Internetu,  oni,  svako  za  svojim  računarom,  održavaju  vlastite  personalne mreže  i  stvaraju  nove  društvene  kontakte  ali,  pre  svega,  sa  ljudima sličnim sebi u virtuelnom prostoru nego  sa onima koji  sede do  njih u realnosti.   Druga  studija  (Stubbe,  2010)  urađena  je  u  okviru  velikog  evropskog  istraživanja  upotrebe  komunikacionih  tehnologija.  U  jednom  od  segmenata  ove  studije, obuhvaćeni  su   mladi migranti  (20‐29 godina starosti)  iz  tri nove članice  EU (Bugarska, Litvanija  i Letonija). Većinu  ispitanika su činili  studenti koji  žive u  Nemačkoj najmanje dve godine. Rezultati ovog  istraživanja pokazuju da za mlade  ljude  Internet često  ima ulogu  instrumenta koji se koristi za kreiranje  i upotrebu  društvenog kapitala. Kad je reč o kreiranju društvenog kapitala Internet se koristi  kao neka vrsta „pojačavača“ koji podržava produžavanje društvenih mreža novim  kontaktima  kao  i  njihovo  konsolidovanje.  Pored  toga,  Internet  se  koristi  i  za  nadopunjavanje  društvenog  kapitala  kroz  različite  aplikacije  koje  Internet  nudi,  poput  online  platformi  za  društveno  umrežavanje,  foruma,  pričaonica  i  sl.  Ovim  načinom upotrebe, zaključuju autori, se prevazilaze informacione praznine i to pre  svega u predmigracionim ali i u kasnijim fazama migracionog procesa.  3.1.8.4 Umesto zaključka­Može li društveni kapital biti virtuelan  Kroz prethodnu diskusiju smo mogli zapaziti da postoje različita viđenja uticaja  Interneta na društveni  kapital. Ovde nam nije  želja  da plediramo  za bilo  koje  od  iznetih  viđenja  već  smo  isključivo  vođeni  idejom  da  na  najadekvatniji  način  sagledamo vezu komunikacione upotrebe Interneta i društvenog kapitala. Ključno  pitanje koje ovde možemo postaviti  je da  li društveni kapital može biti virtuelan,  odnosno može li Internet igrati ključnu ulogu u proizvodnji društvenog kapitala?   168 Po našem viđenju virtuelni društveni kapital predstavlja jednu verziju mrežnog  kapitala  o  kome  je  ranije  bilo  reči,  ali  sa  jednom  suštinskom  razlikom‐  virtuelni  kapital ne može postojati bez tehnologije Interneta. Naravno, ne može postojati ni  bez  ljudi,  koji mogu  (imaju  pristup),  i  znaju  (poseduju  potrebne  veštine)  da  ga  koriste. Ali ne može postojati ni bez virtuelnog prostora koji se na Internetu, kroz  računarski  posredovanu  komunikaciju  njegovih  korisnika,  kreira.166  Drugim  rečima,  virtuelni  društveni  kapital  nastaje  kroz  društvene  odnose  koji  se  uspostavljaju  i  održavaju  zahvaljujući  Internetu  i  nije  u  vezi  sa  upotrebom  Interneta  u  cilju  realizovanja  društvenog  kapitala  koji  već  postoji  ukorenjen  u  offline  društvenim  odnosima.  To  je  ključna  tačka  razlikovanja  virtuelnog  i  tehnološko‐mrežnog kapitala. U slučaju virtuelnog društvenog kapitala Internet je  jedan  od  faktora  njegovog  nastanka  dok  je  kod  tehnološko‐mrežnog  kapitala  Internet  jedan  od  tehnoloških  alata  za  njegovu  aktivaciju.  Virtuelni  društveni  kapital  je ukorenjen u virtuelnim društvenim mrežama dok  je  tehnološko‐mrežni  kapital  ukorenjen  u  realnim  mreža.  Zbog  toga  što  je  ukorenjen  u  virtuelnim  društvenim  mrežama  virtuelni  društveni  kapital  se  ne  proizvodi  samostalnim  pretraživanjem sadržaja na Internetu već isključivo kroz uspostavljanje društvenih  odnosa  na  Internetu.  Virtuelni  društveni  kapital  može  biti  i  vezujućeg  i  premošćujućeg karaktera i obe ove funkcije su podjednako važne. Kao što smo već  ranije  naglasili,  vezujući  društveni  kapital  se  odnosi  na  one  elemente  koje  doprinose  grupnoj  integraciji  (poverenje,  saradnja,  kohezija  i  sl)  dok  se  premošćujući  društveni  kapital  odnosi  na  one  odnose  koji  pomažu  u  prevazilaženju  strukturalnih  ograničenja  koja  se  ispred  pojedinaca  i  grupa  postavljaju. Jednostavnije rečeno, vezujući društveni kapital je proizvod društvenih  zajednica a premošćujući društveni kapital  je proizvod društvenih mreža. Shodno  tome,  virtuelni  vezujući  kapital  je  ukorenjen  u  odnose  koji  se  uspostavljaju  u  virtuelnim  zajednicama  na  Internetu,  dok  je  premošćujući  virtuelni  kapital  ukorenjen  virtuelnim  personalnim  mrežama  koji  se  uspostavljaju  zahvaljujući  Internetu.    166 Za analizu Interneta kao društvenog prostora pogledati nastavak ovog poglavlja, odeljak 3.2.4.1.  169 Da  bismo  ilustrovali  kako  se  Internet  koristi  za  proizvodnju  virtuelnog  društvenog  kapitala,  bilo  da  je  reč  o  premošćujućem  ili  vezujućem,  vratićemo  se  istraživanju koje su Hiler i Franc (Hiller and Franz, 2004)  sproveli nad kanadskim  migranatima. Da podsetimo još jednom predmet analize su bili migranti u Kanadi  (uzorak je činilo 350 migranata u dve pokrajine u Kanadi) koji su bili podeljeni u  tri  grupe:  pre‐migranti  (oni  koji  još  nisu migrirali,  ali  su  u  fazi  pripreme),  post‐ migranti (sa manje od 5 godina boravka u novoj sredini) i udomljeni migranti (oni  koji borave duže od 5 godina u novoj sredini). Kao što se iz tabele 3.2. može videti,  osnovna  razlika  između  pre‐migranata  i  onih  koji  su  već  migrirali  ogleda  se  u  različitim interakcijskim potrebama koje putem Interneta zadovoljavaju.  Tabela 3.2. Tipovi upotrebe računara u tri faze migracije    Tip migranata Sredstvo  komunikacije  Pre­migranti  Post­migranti  Udomljeni migranti  E­mail  Formalni i neformalni kontakti sa poznatim i  nepoznatim osobama   Funkcija: oceniti  migracione izglede i  mobilisati pomoć.  Uspostavljanje novih  veza  Prvenstveno se koristi  za održavanje kontakta  sa maticom i za  uspostavljanje i  odražavanje kontakata  sa drugim migrantima  Funkcija: održavanje  veza sa maticom, ali i  pomoć u građenju veza  među migrantima  Za komunikaciju sa  ljudima iz matice i  posebno za razmenu  životnih storija i  genealogija  Funkcija: ponovo  uspostavljanje  kontakata sa rođačkim i  vezama matične  zajednice  Forumi  Pribaviti informacije u  vezi sa kontaktima,  zaposlenjem, smeštajem  i drugim osnovnim  potrebama  Funkcija: sakupljanje  informacija kroz  formalna pitanja  Pravljenje saopštenja  koja povezuju ljude kod  kojih je migracija  prekinula veze  Funkcija: odgovor na  gubitak realnih veza  kroz proaktivno  delovanje sa ciljem da se  veze uspostave  Potraga za prijateljima i  rođacima iz matice i  oživljavanje kulture  matice  Funkcija: Ponovo  otkrivanje, ponovo  uspostavljanje  kontakata i potraga za  novim vezama  Pričaonice  Pribaviti savete od  ranijih migranata i  razgovarati o  osećanjima i  razmišljanjima  Funkcija: neformalna  interakcija u svrhu  pripreme za migraciju  Održavanje kontakta i  čuvanje veza sa  maticom  Funkcija: traženje  zamene za realno  prisustvo  Potraga za starim  prijateljima i stvaranje  novih prijateljstava  baziranih na  zajedničkom poreklu  Funkcija: Potraga za  toplinom ličnih  razmišljanja i  ocenjivanja drugih   Izvor: Hiller and Franz, 2004:739  170 Pre‐migranti,  bilo  da  koriste  e‐mail,  forume  ili  pričaonice,  tragaju  za  kontaktima  koji  im  mogu  pomoći  u  procesu  pripreme  i  realizacije  migracije.  Drugim rečima, oni tragaju za premošćujućim virtuelnim kapitalom u cilju njegove  upotrebe za premošćavanje različitih strukturalnih pukotina (Bert, 2002)  između  sadašnjeg i budućeg mesta boravka. Sa druge strane, već ostvareni migranti tragaju  za  vezujućim  virtuelnim  kapitalom  da  bi  nadomestili  emotivnu  prazninu  koja  je  nastala usled gubljenja veza za zemljom porekla.  Možda se ponajbolje virtuelni vezujući kapital ovih pričaonica može ilustrovati  putem  opisa  jednog  ispitanika  koji  govori  o  virtuelnoj  „kuhinji“  gde  se  sastaju  migranti:   »Njufaundlend kuhinja je oduvek bila mesto za sastajanje gde rođaci i prijatelji  mogu razmeniti misli  i vesti, organizovati bilo kakav društveni događaj, pevati  ili  praviti žurku. Mi bi smo želeli da koristite kuhinju da bi ste stekli nove prijatelje ili  ostali u kontaktu sa starima...Dakle, samo napred, skuvajte sebi šolju čaja, udobno  namestite stolicu i uživajte u društvu». (Hiller and Franz, 2004:742)  Ovaj  opis  pričaonice,  a  bezbroj  je  takvih  na  prostoru  zvanom  Internet,  jasno  prikazuje vezujuću funkciju virtuelnih zajednica na Internetu. Na ovakvim mestima  ljudi stiču nova poznanstva, ali i više od toga. Pričaonice ovog tipa se koriste da bi  se  oživeo  osećaj  zajednice,  odnosno  pripadništva  nečemu  zasnovanom  bilo  na  zajedničkom poreklu kakav  je  slučaj kod migranata, bilo na zajedničkim  idejama,  potrebama  ili  interesima  kakav  je  slučaj  sa  milionima  drugih  pričaonica  na  Internetu.   Budući  da  je  ovo  istraživanje  sprovedeno  2002.  godine,  njime  nisu  bile  obuhvaćene online platforme za društveno umrežavanje (OPDU), budući da se tada  još  nisu  ni  pojavile.  Pojava  OPDU  otvorila  je  nove  mogućnosti  za  kreiranje  premošćujućeg i vezujućeg  virtuelnog kapitala, o čemu će biti više reči u nastavku  kada  budemo  detaljnije  govorili  o  društvenim  funkcijama  OPDU.  Ipak,  nekoliko  istraživanja koja  su se bavila odnosnom društvenog kapitala  i upotrebe Fejsbuka  dolazi  do  nalaza  da  je  upotreba  OPDU  češće  povezana  sa  kreiranjem  premošćujućeg  nego  vezujućeg  društvenog  kapitala  (Ellison,  et  al.,  2007;  Valenzuela  et  al.,  2009;  Burke,  et  al.,  2011).  Ovakvi  istraživački  nalazi  ne  iznenađuju  budući  da  OPDU  predstavljaju  svojevrsno  „spremište“  za  personalne  mreže.  Kako  su  u  pitanju  društvene mreže,  a  ne  grupe  onda  se  ni  komunikacija,  171 osim vrlo retko, ne odvija grupno već personalno, jedan na jedan. Naravno, postoje  izuzeci u vidu različitih društvenih grupa  i pokreta koje otvaraju svoje profile na  OPDU,  ali  je  osnova  korišćenja  OPDU  bazirana  na  personalnim  profilima.  Dakle,  kako  nema  (tj.  vrlo  malo  ima)  grupne  komunikacije  logično  je  da  nema  ni  značajnije  proizvodnje  vezujućeg  kapitala,  koja  je  karakterističnija  za  druge  društvene prostore na Internetu poput foruma, blogova ili pričaonica. Ali ma koliko  da  ne  služe  kao  izvor  vezujućeg  društvenog  kapitala  toliko  su  OPDU  idealne  za  proizvodnju  premošćujćeg  društvenog  kapitala.  Bezbroj  je  primera  upotreba  Fejsbuka  za  pronalaženje  emotivnih  partnera,  novih  prijatelja,  različitih  vrsta  pomoći, od onih najbanalnijih, u vidu neke jednostavne informacije, do onih, može  se reći zapanjujućih, poput pronalaženja organa za transplantaciju.167   Premošćujućoj  funkciji  Interneta  posvetićemo  posebnu  pažnju  i  kroz  našu  empirijsku  studiju  kada  ćemo  pokušati  da  utvrdimo  da  li  srpski  korisnici  upotrebljavaju  Internet  u  cilju  prevazilaženja  strukturalnih  ograničenja  njihovog  svakodnevnog života.  3.2 Društvene posledice komunikacione upotrebe Interneta  Kroz  diskusiju  u  prvom  poglavlju  pokušali  smo  da  ukažemo  na  značaj  informaciono‐komunikacionih  tehnologija  (IKT)  u  procesu  reuspostavljanja,  iz  lokalnog konteksta društvenosti, izdignutih društvenih veza. Ovaj novi obrazac, na  mrežnim  osnovama  izrađene  društvenosti,  dobija  na  zamahu,  između  ostalog,  i  zahvaljujući novim  IKT. Uz njihovu snažnu podršku, mrežna društvenost, kako  je  Vitel  (Wittel,  2001:70)  naziva,  postaje  delokalizovana,  društvenost  u  pokretu,  društvenost na daljinu koja  je bazirana na tehnogenoj bliskosti. Zbog toga smo, u  cilju  temeljnog  sagledavanja  procesa  razvoja  mrežnog  obrasca  društvenosti,  posebnu  pažnju  obratili  na  razvoj  onih  tehnoloških  sredstava  čija  je  osnovna  167  Po  izveštavanju  dnevnog  lista  Blic,  (1.1.2012)  Amerikanac  iz  Sijetla  Dejmon  Braun,  kome  se  zdravlje  ozbiljno  pogoršalo  zbog  bolesti  bubrega,  pronašao  je  donatora  preko  društvene  mreže  Fejsbuk,   http://www.blic.rs/Vesti/Svet/299322/Nasao‐donatora‐za‐bubreg‐preko‐Fejsbuka  172 funkcija  omogućavanje  uspostavljanja  interpersonalne  komunikacije  na  daljinu,  poput telegrafa, fiksnih i mobilnih telefona.  Zadatak  ovog  pod‐poglavlja  je  da  se  uspostavi  okvir  za  analizu  društvenih  posledica  interpersonalne  komunikacione  upotrebe  Interneta.  Nakon  pregleda  različitih  analitičkih  okvira mi  ćemo  definisati  naš  okvir  za  koji  smatramo  da  će  nam omogućiti da na valjan i jasan način prikažemo osnovne funkcije Interneta kao  komunikacionog medija. Zbog  toga će se naša analiza, posle definisanja osnovnih  pojmova, račvati u dva osnovna pravca  ili nivoa. Na  jednom nivou, analiziraćemo  Internet  kroz  njegovu  transmisionu  funkciju  dakle,  posmatramo  Internet  kao  interpersonalni  mediji.  Nakon  toga,  na  drugom  nivou  analiziramo  Internet  kroz  njegovu  prokreativnu  funkciju,  odnosno  posmatramo  Internet  kao  prostor  za  interpersonalnu interakciju. Držimo da su ovo dve sasvim različite komunikacione  funkcije  Interneta  i  da  je  njihovo  razdvajanje  preduslov  za  uspešnu  analizu  Interneta kao komunikacionog medija.   3.2.1 Ka uravnoteženoj slici Interneta­uspostavljanje okvira analize  Kada  je  o  društvenom  proučavanja  Interneta  reč,  neophodno  je,  pre  svega,  definisati  okvir  analize.  Ovo  je  važno  zbog  toga  što  praktično  svi  segmenti  društvenog  delovanja  i  organizovanja  danas  fluktuiraju  između  offline  i  online  okruženja. Reći da se zanimamo za društvene posledice upotrebe Interneta može  da  pokriva  sfere  interesovanja  od  Interneta  kao  alata  za  interpersonalnu  i  masovnu  komunikaciju,  preko  Interneta  kao  prostora  za  društvenu  podršku,  do  Interneta kao novog sredstva tehnološke dominacije razvijenih nad nerazvijenima.  Da  bi  smo  napravili  preglednu  sistematizaciju  različitih  pristupa  izučavanju  društvenih posledica upotrebe  Interneta krenućemo od  širih ka užim analitičkim  okvirima.  Nakon  toga,  uspostavićemo  sopstveni  okvir  za  analizu  interakcijskih  funkcija Interneta.  Brajnan  i  Kraut  (Brynin  and  Kraut,  2006)  smatraju  da  se  generalno  mogu  razlikovati  četiri  široka  pristupa  onome  što  društveni  istraživači  (psiholozi,  sociolozi, komunikolozi) proučavaju u sferi društvenih posledica upotrebe  IKT. U  prvom pristupu, koji je ujedno i najuži, ovim tehnologijama se prilazi kao alatima  173 koji  omogućava  ljudima  da  na  jednostavniji  način  ostvare  već  postojeće  ciljeve.  Tehnologije kao takve, osim što olakšavaju postizanje ciljeva, ne utiču na njihovo  menjanje ili reformulisanje. Drugi pristup, prevazilazi proučavanje tehnologije kao  pukog  alata  već  se  ona  sagledava  u  svetlu  podstrekača  kvalitativnih  promena  u  svakodnevnom  životu.  Sada,  ljudi  koriste  ove  tehnologije  ne  samo  da  bi  sebi  olakšali  postizanje  starih  ciljeva  već  i  da  bi  dosegli  nove  ciljeve.  Kod  trećeg  pristupa,  fokus  se pomera  sa  aspekta upotrebe ka  sagledavanju kako promene u  ponašanju ljudi, nastale kao rezultat upotrebe IKT, utiču na dobrobit ljudi (primera  radi, kroz unapređenje kvaliteta njihovi društvenih veza). Četvrta, poslednja oblast  je  po  svom  domašaju  i  najšira.  U  okviru  ovog  pristupa  analizira  se  veza  između  novih IKT i društvenih transformacija na makro planu, u maniru Katelsovih analiza  (Castells, 2000).   Kevanah (Cavanagh, 2007), osvrćući se, pre svega, na  interesovanja sociologa  smatra  da  se  u  centru  njihove  pažnje,  kada  je  reč  o  društvenim  posledicama  upotrebe Interneta, nalaze tri velike teme. Prva se bavi Internetom kao društvenim  prostorom stavljajući u prvi plan teme poput: virtuelnog prostora za društvenu ili  političku  akciju,  interpersonalnu  interakciju  u  virtuelnom  prostoru,  obrasce  društvenosti  i slično. Druga, velika oblast  interesovanja, vezana je za Internet kao  medium, sa temama kao što su: dinamika protoka informacija, vlasništvo i kontrola  informacija, vrste kanala komunikacije i njihova kontrola, itd. Treća, velika tema, se  odnosi  na proučavanje  Interneta kao  tehnologije  i  odnosi  se na:  faktore  razvoja  i  širenja  nove  tehnologije,  ulogu  Interneta  u  globalnim  društvenim  procesima,  promene prirode društva pod uticajem nove tehnologije, itd. Međutim, iako ovakva  podela  pokriva  većinu  društvenih  polja  proučavanja  Interneta  čini  se  da  je  opravdanije bilo prvu i drugu oblast (Internet kao društveni prostor i Internet kao  medium),  pre  svega,  identifikovati  kao  oblast  društvene  interakcije  putem  Interneta.  Time  bi  se,  uz  Internet  kao  tehnologiju,  adekvatnije  ukazalo  na  dva  velika  polja  društvenih  proučavanja  Interneta.  Prvo  polje,  bi  spadalo  u  domen  komunikacijskih studija Interneta koje se, pre svega ali ne isključivo, sprovode na  mikro i mezo nivou analize, dok bi se druga oblast odnosila na globalni, društveno‐ razvojni, domen makro analize.  174 Pored ovakve podele društvenih polja proučavanja  Interneta, njegovoj  analizi  se može prići i sa aspekta upotrebe Interneta, što po Kacu i Rajsu (Katz and Rice,  2002),  takođe otvara  tri  velike  teme  ‐ pristup, društveno angažovanje  i društvenu  interakciju. Pristup se odnosi na postojanje mogućnosti za upotrebu IKT, kako kroz  potrebnu infrastrukturu  i opremu,  tako  i kroz posedovanje neophodnih znanja. U  okviru ovog aspekta upotrebe Interneta najaktuelnija su istraživanja tzv. digitalne  podele,  odnosno  različitih  aspekta  jaza  u  upotrebi  digitalnih  tehnologija  kako  na  nacionalnom,  tako  i  na  regionalnom  ili  globalnom  nivou.  Tema  društvenog  angažovanja  se  odnosi  na  različite  aktivnosti  iz  domena  građanskih  inicijativa,  različitih dobrovoljnih udruženja, rešavanja praktičnih pitanja u lokalnoj zajednici  itd.  Ovde  su  aktuelna  pitanja  uticaja  Interneta  na  društveni  kapital,  javnu  sferu,  participaciju  građana,  itd.  Tema  društvene  interakcije  se  odnosi  pre  svega  na  uspostavljanje  i  održavanje  interpersonalnih  i  grupnih  odnosa  putem  Interneta.  Ovde  je  analiza  spuštena  na  mikro  nivo  iako  se  prave  veze  sa  mezo  i  makro  nivoom.  U  centru  pažnje  su  pitanja  uspostavljanja  društvenih  odnosa  putem  Interneta,  ali  i  njihovo  prenošenje  u  realno  okruženje,  formiranje  virtuelnih  zajednica, održavanje prijateljskih i familijarnih veza, ali i pitanja identiteta, jezika,  kulture i slično.  Na kraju, pomenućemo  i Dimađa    i  saradnike (DiMaggio et al., 2001:307) koji  daju  nešto  diferenciraniju  sliku  polja  interesovanja  sociologa  kada  je  reč  o  proučavanjima Interneta. Po njihovom mišljenju mogu se izdvojiti sledeći domeni  analize:  nejednakost  (digitalna  podela);  zajednica  i  društveni  kapital;  politička  participacija;  organizacije  i  druge  ekonomske  institucije;  kulturna  participacija  i  kulturna raznovrsnost.  Naravno, moglo bi se izređati još puno podela nižeg ili višeg nivoa apstrakcije,  ali  su  nam  prikazane  teme  dovoljne  da  odredimo  naše  shvatanje  osnovnih  polja  društvenog  proučavanja  Interneta,  te  da  pokušamo  da  smestimo  našu  studiju  u  dati  okvir  analize.  Generalno,  kada  je  reč  o  proučavanju  društvenih  posledica  upotrebe  Interneta  čini  se  da  se  izdvajaju  dve  velike  oblasti  proučavanja  koje  bi  mogli nazvati Internet kao tehnologija i Internet kao društvena interakcija.    Kada je reč o Internetu kao tehnologiji, onda se ovo polje proučavanja vezuje za  sociološke  teorije  društvenog  razvoja  i  promene  koje  u  centar  svoje  analize  175 stavljaju  međuzavisnost  novih  tehnologija  i  globalnih  procesa  transformacije  društava,  bilo  da  govorimo  političkom,  ekonomskom  ili  kulturnom  podsistemu.  Analiza  se  pretežno  odvija  na  makro  nivou.  Drugo,  veliko  polje  proučavanja  društvenih  posledica  upotrebe  Interneta  obuhvata  različite  aspekte  društvene  interakcije putem Interneta. Naravno, kako je praktično svaka upotreba Interneta  vezana  za  komunikaciju  onda  je  korisno  oblast  društvene  interakcije  podeliti  na  dva  različita  segmenta.  Jedan  bio  se  odnosio  na  upotrebu  Interneta kao alata  za  interpersonalnu  interakciju  na  daljinu,  dok  bi  se  drugi  odnosio  na  Internet  kao  društveni prostor.  Držimo da  su  ovo dva  sasvim  različita  fenomena  i  da  je  važno  naglasiti  razliku  između  njih.  Naravno,  ovde  govorimo  o  idealno‐tipskim  kategorijama  koje  se  razdvajaju  isključivo  u  analitičke  svrhe.  U  analizi  svakodnevne  interakcijske upotrebe  Interneta nekada  je  teško  ili  čak  i nemoguće  napraviti  razliku  između  ove  dve  dimenzije  zbog  različitih  varijanti  njihove  hibridne  upotrebe.  Recimo,  kada  neko  u  okviru  svog  profila  na  Fejsbuku  šalje  poruku (preko funkcije message) nekom sa liste svojih prijatelja koji trenutno nije  online, dešava se to da se Fejsbuk, koga mi inače definišemo kao virtuelni društveni  prostor, praktično transformiše u medij za interpersonalnu interakciju.   Imajući u vidu gore navedena polja proučavanja društvenih posledica upotrebe  Interneta  možemo  reći  da  naša  studija  spada  u  oblast  proučavanja  Interneta  i  društvene  interakcije  i  da  ćemo  se  kroz  ovu  disertaciju  baviti  analizom  oba  vida  komunikacijske upotrebe Interneta, dakle Internetom kao prostorom za društvenu  interakciju i Internetom kao interpersonalnim medijem.  3.2.2 Transmisiona i prokreativna funkcija Interneta  Shvatanje o dve osnovne komunikacione funkcije Interneta razradili smo još za  potrebe  prethodne  studije  (Petrović,  2008)  i  njega  ćemo  koristi  kao  osnovu  za  postavljanje  analize  i  za  potrebe  ove  disertacije.  Osnovna  uloga  ovog  analitičkog  koncepta  je  da  nam,  u  skladu  sa  prethodnim  napomenama,  pomogne  da  jasnije  sagledamo  različite  aspekte  interpersonalne  komunikacione  upotrebe  Interneta.  Zbog toga će i naša analiza društvenog umrežavanja putem Interneta praktično biti  dvoslojna.  Na  prvom  nivou  analize  Internet  se  razume  kao  tehnološki  kanal  za  176 posredovanje  interpersonalne  komunikacije  na  daljinu,  dok  se  na  drugom  nivou  razume kao prostor za interpersonalnu interakciju.168  Sve  do  pojave  Interneta,  uloga  komunikacionih  tehnologija  se  svodila  na  usavršavanje  prenosa  poruka  na  daljinu.  Svako  novo  sredstvo,  kao  što  smo  pokazali  u  drugom  poglavlju,  dalo  je  svoj  doprinos  obogaćujući,  ubrzavajući,  omasovljavajući i pojefitnjujući taj proces. Sa nastankom Interneta se praktično ne  razvija nijedan novi, prethodno nepoznati, način prenosa poruka na daljinu.169 Već  je  telegraf  učinio  da  se  poruka  oslobodi  fizičkih  ograničenja  prostora,  radio  i  telefon, da se omogući prenos audio, a televizija  i video signala. Međutim, ključna  karakteristika Interneta ogleda su tome što  je on u sebi  integrisao sve prethodno  poznate vidove prenosa poruka, dodatno ih personalizujući. Pojedinac sada po prvi  put, ili makar lakše nego ikada, iz svog doma može slati tekstualne, audio ili  video  poruke,  povezujući  se  na  taj  način  sa  drugim  ljudima  bez  obzira  na  prostorno‐ vremenska ograničenja realnog sveta. Međutim, Internet nije samo puka agregacija  već poznatih komunikacionih medija.  Spajajući postojeće medije u  jedan hibridni  od  menja  prirodu  svakog  od  njih.  Menja  prirodu  masovnih  medija  ukidajući  njihovu jednosmernost kroz omogućavanje reakcija publike, koja je pre Interneta,  sem  uz  velike  napore  javnih  okupljanja,  bila  lišena  mogućnosti  za  reakciju.  On  takođe  menja  i  prirodu  interpersonalne  komunikacije,  pretvarajući  na  primer  klasično  pismo  koje  je  putovalo  danima  ili  nedeljama  u  elektronsko,  odmah  dostupno, ili pretvarajući telefon, putem aplikacija poput Skajpa, u audio‐vizuelno  sredstvo  za  interpersonalnu  interakciju.  Međutim,  ono  što  je  po  nama  ključno,  Internet prevazilazi  transmisionu  funkciju  tehnoloških medija  za  komunikaciju.  Za  168  Iako  smo  proanalizirali  veliki  broj  studija  koje  se  bave  komunikacionim  funkcijama  Interneta  na  interpersonalnom  nivou,  retko  smo  nailazili  na  autore  koji  su  jasno  prepoznavali  ovu,  po  nama,  suštinsku  razliku  u  načinima  komunikacione  upotrebe  Interneta.  Jedan  od malobrojnih  je  Zhao  (Zhao,  2006:15),  koji  ističe  da  je  kod  analize  društvene  upotrebe  Interneta  ključno  napraviti  razliku  između  korisnika  e‐maila  i  korisnika pričaonica, smatrajući da su to dva sasvim drugačija modaliteta komunikacione upotrebe Interneta.  Njegovo mišljenje je sasvim u skladu sa našom podelom, jer kao što će se u nastavku naše diskusije videti e‐ mail je klasičan komunikacioni kanal, dok su pričaonice tipični društveni prostori na Internetu.  169  Napominjemo  da  ovde  govorimo  o  načinu  prenosa  poruka  na  daljinu  a  ne  o  samoj  tehnologiji  koja  je  svakako  usavršena  i  postavljena  na  sasvim  druge  osnove  u  odnosu  na  ranije  komunikacione  tehnologije.  Pomenimo samo digitalizaciju podataka, nastanak satelitskih komunikacija, pojavu optičkih kablova, itd.   177 razliku  od  svih  prethodnih medija  Internet  je  otvorio  novi,  paralelni  prostor,  ali  ono što  je  još važnije,  Internet nam je omogućio da u njega stupimo  i da ga sami  proizvodimo. Pre Interneta može se reći da je  i televizija donela novi hiper‐realni  prostor.  Međutim  za  razliku  od  Interneta  televizija  nam  je  samo  omogućila  da  budemo  njegovi  nemi  svedoci.  Prostor  koji  kreira  televizija  je  za  većinu  nedostupan,  već  oblikovan  i  prezentovan  u  okviru  zaključanih  slika.  Nasuprot  televizijskom  kvazi‐prostoru,  koji  se  proizvodi  u  centrima  i  odašilje  prema  mnogima,  virtuelni  prostor  Interneta  nema  centar  već  se,  kao  i  svaki  drugi  društveni prostor, proizvodi kroz interakciju njegovih posetilaca. U skladu sa ovim,  a polazeći od shvatanja da Internet kao medij  ima dualnu prirodu, odnosno da  je  on  transmisioni  kanal  za  komunikacijsko  posredovanje,  ali  i  virtuelni  prostor  za  uspostavljanje  i  održavanje  društvenih  odnosa, možemo  razlikovati  dve  osnovne  interpersonalno‐komunikacione funkcije Interneta: transmisionu i prokreativnu.   Internet  vrši  svoju  transmisionu  funkciju kada  se  upotrebljava kao  tehnološki  kanal  za  posredovanje  ciljane  interpersonalne  komunikacije  na  daljinu,  između  unapred određenih subjekata komunikacionog procesa. Dakle, uslov transmisione  funkcije  Interneta  jeste  ciljanost  subjekata  komunikacije.  Kad  kažemo  subjekata  mislimo ili na osobu sa kojom se komunicira ili na njenu pristupnu tačku (bilo da je  u pitanju njena e‐mail adresa ili korisničko ime na Skajpu). Transmisiona upotreba  Interneta može  biti  podjednako  sinhronog  kao  i  asinhronog  karaktera,  odnosno  trenutna  ili  odložena.170  Tipičan  servis  koji  je  karakterističan  za  transmisioni  model  komunikacije  asinhronog  tipa  je  e‐mail,  dok  se  za  sinhronu  komunikaciju  koriste različiti instant mesindžeri.171   Internet  vrši  svoju prokreativnu  funkciju  kada  se  upotrebljava  kao prostor  za  društvenu interakciju. Dakle, uslov prokreativne funkcije jeste ciljanost prostora za  170 Moris i Ogan (Morris i Ogan,1996., nav. pr. Kim and Waver 2002:520) su na osnovu brojnih istraživanja  komunikacije na Internetu zaključili da se ona može podeliti na četiri osnovna tipa: 1. asinhronu komunikaciju  jedan na jedan (e‐mail); 2. asinhronu komunikaciju od mnogih ka mnogima (konferencije, forumi); 3. sinhronu  komunikacija  jedan  na  jedan,  jedan  ka  nekoliko  i  jedan  ka mnogima  (pričaonice  ili  virtuelne  igraonice);  4.  asinhronu komunikacija zasnovanu na potrebama korisnika (web strane ili FTP fajlovi).  171 Instant mesindžeri su programi za interpersonalnu komunikaciju putem Interneta, od kojih su najpoznatiji  Windows  Live Messenger,  Yahoo Mesenger  i  Skype.  U  nastavku  ovog  poglavlja  će  detaljnije  biti  objašnjena  njihova uloga kao interpersonalnih medija.  178 interakciju.  Iako  smo  kod  prvobitnog  definisanja  zauzeli  stav  da  je  preduslov  prokreativne  funkcije  Interneta  početna  nepoznatost  subjekata  interakcije  (Petrović,  2008),  evolucija  Interneta  kao  društvenog  prostora  učinila  je  da  unekoliko  redefinišemo ovaj  stav. Ovde pre  svega mislimo na eksplozivan  razvoj  online platformi za društveno umrežavanje (OPDU), a u prvom redu Fejsbuka, do  kog  dolazi  nakon  što  smo  prvi  put  izneli  naše  shvatanje  prokreativne  funkcije  Interneta.172  Ono  što  se  pojavom  OPDU  suštinski  izmenilo  je  to  da  anonimnost  prestaje  da  bude  ključno  obeležje  interpersonalne  interakcije  na  Internetu.  Pre  nastanka OPDU prostori  za društvenu  interakciju na  Internetu  su bili,  pre  svega,  pričaonice,  forumi  i  blogovi,  čiji  su  se  posetioci  obično  identifikovali  proizvoljno  izabranim  nadimcima.  To  je  praktično  značilo  da  se  najveći  broj  interakcija  na  ovim mestima odvija između anonimnih osoba, zbog čega smo i mi naše shvatanje  prokreativnosti  povezali  sa  ovom  aspektom  interakcije.  Međutim,  sa  pojavom  OPDU  anonimnost  sve  više  ustupa  mesto  javnosti  subjekata  interakcije.  Drugim  rečima, kada neko danas poseti svoj ili tuđi profil na Fejsbuku on tamo sreće razne  poznate i nepoznate osobe ali je njihova zajednička karakteristika da one više nisu  anonimne.   Imajući sve ovo u vidu, dva osnovna obrasca prokreativnog ponašanja su:  (1)  uspostavljanje novih društvenih odnosa na  Internetu  i  (2) održavanje društvenih  odnosa u virtuelnim prostorima Interneta. U skladu sa ova dva obrasca virtuelne  društvenosti  razlikujemo  dva  tipa  prokreativnosti  na  Internetu:  personalnu  prokreativnost i  ritualnu prokreativnost. Smatramo da je ova podela izuzetno važna  u cilju jasnijeg identifikovanja različitih vidova online društvenosti.   Kod  analize  ritualne  prokreativnosti  polazi  se  od  Kerijevog  (Carey,  1989)   shvatanja  komunikacije  kao  ritualnog  čina,  koje  je  sasvim  primenljivo  i  na  virtuelne  obrasce  interakcije.  Prema  Kerijevom  viđenju  ritualni  obrazac  komunikacije se odnosi na:   „…proces  kroz  koji  se  zajednička  kultura  stvara,  modifikuje  i  transformiše...Ritualno  viđenje  komunikacije  nije  usmereno  u  pravcu  većeg  domašaja poruka kroz prostor već u pravcu održanja društva u vremenu“ (Carey,  1989:43).   172 O OPDU će takođe više reči biti u nastavku ovog poglavlja, u odeljku 3.2.4.1.  179 Samim  tim,  ritualno  shvatanje komunikacije  je  vezano za pojmove kao  što  su  razmena, participacija, zajedništvo, drugarstvo i posedovanje zajedničke vere. Ova  definicija  se  naslanja  na  etimološku  vezu  pojmova  komunikacija  i  komuna,  odnosno  zajednica.  Kao  što  ćemo  u  nastavku  videti,  kroz  ritualnu  interakciju  na  Internetu formiraju se virtuelne zajednice, fenomen kojim ćemo se detaljnije baviti  u nastavku kada budemo analizirali prokreativnu funkciju Interneta.  Međutim, nisu svi oblici interakcije na Internetu ritualnog tipa već se oni često  odvijaju  u  izolovanim  interakcionim  nišama  između  ciljano  ili  nasumično  odabranih  osoba,  jedan  na  jedan.  Zbog  odsustva  bilo  kakvih  grupnih  elemenata  ovaj  vid  interakcije  na  Internetu  smo  nazvali  personalnom  prokreativnošću.  Za  razliku od obrazaca komunikacije u offline društvenom okruženju gde se ritualni i  personalni  interakcijski  obrazac  obnašaju  zajedno,  u  virtuelnom  prostoru  Interneta oni mogu biti odvojeni. Svaku ritualnu interakciju prati i personalna, ali  svaku  personalnu  interakciju  ne  mora  pratiti  ritualna.  Drugim  rečima,  značajan  broj  posetilaca  virtuelnih  prostora  Interneta  uzdržava  se  od  bilo  kakvog  oblika  ritualne, dakle grupne,  interakcije (Petrović, 2008). Oni u sajberprostor odlaze da  bi  ostvarili  interpersonalne  kontakte  u  najrazličitije  svrhe  bilo  da  su  instrumentalnog  ili  ekspresivnog  karaktera,  ali  se  ove  potrebe  ne  zadovoljavaju  kroz grupnu interakciju. Najrasprostranjeniji vid prokreativno‐personalne funkcije  Interneta  je  uspostavljanje  individualnih  interpersonalnih  odnosa  na  Internetu  i  njihovo  prenošenje  u  realnost  bilo  zarad  pribavljanja  nekog  resursa,  produženja  prijateljskog odnosa ili zasnivanja emotivnih veza. Ovom funkcijom Interneta ćemo  se  takođe  detaljnije  baviti  u  nastavku  kada  budemo  analizirali  prokreativnu  funkciju Interneta.   Poput transmisione i prokreativna interakcija na Internetu može biti sinhronog  i  asinhronog  tipa.  Četovanje  (od  engleske  reči  chat‐ćaskati)  koje  se  odigrava  u  pričaonicama  ili  na  OPDU  predstavlja  tipičan  vid  sinhrone  interakcije,  dok  interakcija koja se odvija na forumima, blogovima ili takođe na OPDU (recimo kroz  komentare) predstavlja asinhroni tip prokreativne interakcije na Internetu.  Kroz  naredna dva poglavlja  detaljno  ćemo  analizirati  komunikacione  funkcije  Interneta  služeći  se  analitičkim  okvirom  koji  smo  ovde  prikazali.  Rasprava  koja  sledi kretaće se kroz dve različite perspektive budući da i fenomeni kojima ćemo se  180 baviti  pripadaju  različitim  oblastima  društvenih  proučavanja.  Stavljajući  akcenat  na  transmisionu  funkciju mi  ćemo  analizirati  Internet  kao  interpersonalni medij,  dakle  u  maniru  komunikacionih  studija.  Nakon  toga,  prelazimo  na  analizu  prokreativnog  aspekta  gde  će  u  fokusu  naše  analize  biti  Internet  kao  društveni  prostor,  zbog  čega  ćemo  analizi  prići  iz  sociološke, mikro,  perspektive.  U  okviru  prokreativne  funkcije  Interneta  posebnu  pažnju  ćemo  obratiti  na  njen  ritualni  aspekt,  kroz  analizu  virtuelnih  zajednica,  kao  i  personalni  aspekt,  kroz  analizu  uspostavljanja interpersonalnih odnosa na Internetu.  3.2.3 Internet u funkciji održavanja personalnih mreža­transmisioni aspekt  U modernom  društvu  komunikacione  tehnologije  postaju  važnije  nego  ikada,  omogućavajući ljudima da se brzo, lako i efikasno međusobno povezuju i održavaju  svoje  personalne  mreže.  Po  Likopu  i  Smoredi  (Licoppe  and  Smoreda,  205:319),  jedan  od  osnovnih  elementa  društvenosti  su  upravo  tehnološka  sredstva  za  posredovanje  interakcije  na  daljinu.  Sa  razvojem  novih  informaciono‐ komunikacionih  tehnologija  (IKT)  svaka  osoba  je  sad  u  mogućnosti  da  izgradi  personalni  komunikacioni  sistem  koji  se  sastoji  od  različitih  interpersonalnih  medija (Boase, 2008). Hejtorntvejtova (Haythornthwaite, 2005:130) ovaj fenomen  naziva multipleksnost medija pokazujući da što su dve osobe jače povezane to više  interpersonalnih  medija  za  održavanje  odnosa  koriste.  Poput  masovnih  medija  nekada,  čini  se  da  sada  i  interpersonalni  mediji  ulaze  u  međusobnu  borbu  za  prevlast u organizovanju našeg društvenog života. Telegraf je učinio da postanemo  svesni  mogućnosti  efikasnog  održavanja  društvenih  veza  bez  potrebe  fizičkog  prisustva. Zahvaljujući telefonu navikli smo da komuniciramo iz naših domova, kad  god to poželimo, dok nas je mobilni telefon učinio dostupnima na svakom mestu u  svako doba. I na kraju, Internet je sve ove funkcije objedinio ukidajući, jednom za  uvek,  prostorno‐vremenske  barijere  među  nama  i  otpočinjući,  tako,  novu  eru  permanentne konektovanosti.    181 3.2.3.1 Ka razumevanju funkcije interpersonalnih medija  Pre nego što pređemo na analizu transmisione funkcije Interneta, ukratko ćemo  prikazati najvažnije teorijske pristupe razumevanju uloge interpersonalnih medija  u  procesu  društvene  interakcije.  Kroz  predstojeću  analizu  koristićemo  koncept  interpersonalnih medija imajući u vidu određenja koja su dali Dimik (Dimmick, et  al., 2011)  i Ludersova (Lüders, 2008). Dimik, bez ulaženja u  teorijsku raspravu o  razlici  između  interpersonalnih  i  masovnih  medija,  određuje  deskriptivno  interpersonalne  medije,  kao  komunikacione  kanale  koji  dozvoljavaju  osoba‐ka‐  osobi  tip  komunikacije,  poput  telefona,  tekstualnih  poruka  ili  e‐maila.  Sa  druge  strane, Ludesova je svesna da je razlikovanje ove dve vrste medija u doba Interneta  složeniji posao od pukog opisa onoga što ovi mediji čine. Ispravno primećujući da  je  teško  uspostaviti  jasne  granice  između  interpersonalnih  i  masovnih  medija,  budući da jedan medij može služiti u obe svrhe, ona ih diferencira po dve ose. Na  horizontalnoj  osi,  interpersonalni  mediji  su  simetričniji  u  obezbeđivanju  posredovane  interakcije,  dok  su masovni mediji  više  asimetričnog  karaktera.  Na  vertikalnoj  osi,  interpersonalni  mediji  su  bliži  deinstitucionalizovanom  ili  deprofesionalizovanom  sadržajnom  polu,  dok  su  masovni  mediji  bliži  institucionalnom  ili  profesionalnom  polu.  Interakcione  uloge  kao  i  korisničke  mreže takođe se suštinski razlikuju između ove dve vrste medija.   Dakle,  imajući u vidu ove napomene mi ćemo odrediti  interpersonalne medije  kao  medije  kod  kojih  je:  1.  transmisiona  funkcija  dominantna,  2.  proizvodnja  i  recepcija sadržaja individualna i 3. interakcija pretežno, ali ne isključivo, sinhrona i  dvosmerna. Pored toga, kada je o domenima upotrebe interpersonalnih medija reč,  Petrič  i  saradnici  (Petric  et  al.,  2011),  pozivajući  se  na  Habermasovu  tipologiju  društvene akcije, definišu četiri osnovna načina upotrebe interpersonalnih medija:  1.  informaciono‐sarađivački; 2. socijabilni; 3. ekspresivni;  i 4.  strategijski.  Imajući  ova  određenja  u  vidu,  tipični  interpersonalni  mediji  su  telegraf,  fiksni  i  mobilni  telefon,  kao  i  različiti  servisi  koje  omogućava  Internet,  u  prvom  redu  e‐mail  i  različiti  instant  mesindžeri  poput  Vindovs  Lajv  (Windows  Live)  i  Jahu  (Yahoo)  mesindžera ili Skajpa.   Kada je reč o teorijama interpersonalnih medija one su daleko manje razvijene  od teorija masovnih medija. Razlog ovome leži u činjenici da se  interpersonalnim  182 medijima praktično nije pridavalo mnogo pažnje sve do naglog razvoja novih IKT.  Pre toga, zaista su bile retke studije koje su se bavile upotrebom interpersonalnih  medija,  o  čemu  smo  više  govorili  u  prvom  delu  drugog  poglavlja.  Praktično  ni  pristupi  koje  ćemo  u  nastavku  ukratko  prikazati  ne  predstavljaju  zaokružene  teorijske sisteme već pre adaptaciju ideja koje su već razvijene u okviru sličnih ili  opet, potpuno različitih domena naučnog proučavanja. Ne treba sumnjati da će se u  vremenu koje dolazi, a koje će svakako obeležiti  razvoj  interpersonalnih medija  i  ove teorije razvijati zajedno sa predmetom njihovog proučavanja.   Teorija  o  upotrebi  i  dobiti  (Uses  and  Gratification  Theory)  je  originalno  razvijena za potrebe analize načina upotrebe masovnih medija (Katz et al., 1973).  U osnovi ove  teorije, kada se transferiše u sferu  interpersonalne komunikacije,  je  shvatanje  da  pojedinci  biraju  određeni  interpersonalni  medij  u  skladu  sa  očekivanom  dobiti  koju  će  im  upotreba  datog  medija  doneti.  U  skladu  sa  tim,  interpersonalni mediji se razlikuju u nivou i obimu zadovoljenja ljudskih potreba, a  pre svega, zadovoljenja potreba za društvenošću.  Teorija sadržajnog bogatstva medija (The Media Richness Theory) se zasniva na  shvatanju  da  komunikacioni  mediji  imaju  različit  kapacitet  procesuiranja  sadržajno bogatih  informacija  (Daft  and  Lengel,  1986:560).  Sadržajno najbogatiji  medij je komunikacija licem u lice (LuL), zatim telefon, pa pisma i dokumenti, i na  kraju, brojčani podaci. Ono što čini  jedan medij sadržajno bogatijim  jeste njegova  sposobnost trenutnog odgovora (dakle sinhronost), količina signala i kanala koji se  u  procesu  interakcije  koriste,  stepen  personalizacije  i  raznovrsnost.  Sadržajno  najbogatiji  medij  je  LuL  zato  što  obezbeđuje  raznovrsne,  verbalne  i  neverbalne  signale komunikacije i odvija se prirodnim jezikom. U vreme kada je nastajala ova  teorija Internet u savremenom obliku još uvek nije postojao pa zato nije ni uvršten  u ovu tipologiju. Kao što ćemo u nastavku videti, komunikacioni servisi  Interneta  se mogu kretati od onih koji su sadržajno siromašni, poput e‐maila, do onih koji su  sadržajno veoma bogati, poput Skajpa. Ono što je posebna karakteristika Interneta  je  to  da  jedan  isti  medij  u  zavisnosti  od  načina  njegove  upotrebe,  može  biti  i  sadržajno  siromašan  i  sadržajno  bogat,  što  je  slučaj  sa  instant mesindžerima.  Sa  jedne strane, oni se mogu upotrebljavati za razmenu kratkih tekstualnih poruka, ali  sa druge strane, putem njih se mogu obavljati audio i video pozivi.  183 Teorija  interpersonalnih medijskih niša (The niches of  interpersonal media) se  oslanja na ekološki koncept niše. Kada je reč o medijskim nišama, poput specifičnih  kanala  ili  organizacije  medija,  one  predstavljaju  združenost  medijskih  formi  sa  okruženjem  u  okviru  koga  deluju.  Ova  združenost  je  strukturirana  oko  resursa  neophodnih  za  opstanak  date medijske  forme  (Dimmick,  et  al.,  2000,  2011).  Tri  osnovne  mere  medijskih  niša  su:  obuhvat  niše,  preklapanja  niša  i  takmičarska  nadmoć  niše.  Interpersonalni  mediji  u  okviru  svojih  niša  teže  da  donesu  dobit  svojim korisnicima kroz obezbeđivanje kontakta sa članovima njihove personalne  mreže. U skladu sa tim, interpersonalni mediji se takmiče da zauzmu uloge unutar  personalnih mreža slično kao što se masovni mediji takmiče da zauzmu mesto na  medijskom tržištu. Teorija niše tvrdi da postojeći mediji pokazuju razlike u odnosu  na  ključne  kontakte  (resurse)  koji  se  kroz  društvenu  mrežu  ostvaruju,  poput  familijarnih, supružničkih, prijateljskih, poznaničkih, itd.  Teorija društvene priuštivosti medija (The Theory of Social Affordance of Media)  predstavlja  svojevrsnu  adaptaciju  originalne  Gibsonove  (Gibson,  1986)  teorije  priuštivosti životne okoline životinjskih vrsta. U osnovi ove teorije jeste interes za  način na koji životinjske vrste iskorišćavaju okruženje koje zauzimaju. Polazeći od  Gibsonovog  shvatanja,  Velman  i  njegovi  saradnici  (Wellman,  et  al.,  2003;  Boase,  2008)  primenjuju  koncept  priuštivosti  na  upotrebu  interpersonalnih  medija,  gradeći teoriju društvene priuštivosti medija. U osnovi ovog shvatanja je stav da će  pojedinac  izabrati  da  koristi  određeni  interpersonalni  medij  kada  postoji  saglasnost između mogućnosti koje dati medij pruža i karakteristika odnosa koji se  putem  tog  medija  održavaju.  Jednostavan  primer  bio  bila  upotreba  e‐maila  za  održavanje poslovnih ili veza sa geografski udaljenim osobama.   3.2.3.2 Internet kao interpersonalni medij  Ipak, medij kome ćemo posvetiti najviše pažnje u nastavku i koji  je, po našem  uverenju,  napravio  revoluciju  među  interpersonalnim  medijima  jeste  Internet.  Njegova jedinstvenost ogleda se u tome što je on zapravo hibridni medij koji u sebi  objedinjuje  masovne  i  interpersonalne  medijske  funkcije.  I  ne  samo  to,  on  prevazilazi  tradicionalne  interpersonalne  medije  spajajući  funkciju  kanala  za  interakciju  sa novim prostorom za  interakciju. Na  taj  način  Internet  unosi  velike  184 promene  ne  samo  u  oblasti  održavanja  društvenih  veza  i  mreža  već  i  u  oblast  uspostavljanja sasvim novih društvenih odnosa. Osnovna teza od koje u nastavku  diskusije  polazimo  jeste da  se  Internet,  svojom arhitekturom koja  je  bazirana na  logici  decentralizovane  interakcione mreže,  idealno  nadovezuje  na  već  postojeći  obrazac  mrežne  društvenosti  koji  smo  opisali  u  drugom  delu  drugog  poglavlja.  Internet dodatno podstiče razvitak mrežnog obrasca društvenosti time što ljudima  omogućava da  interaguju sa bilo kim bilo kad  i bilo gde, pribavljajući  informacije  kada  god  to  žele,  na  način  koji  oni  sami  odaberu.  Međutim,  u  skladu  sa  našim  shvatanjem o društvenoj konstrukciji  tehnologije, koje smo  izneli na početku ove  studije, Internet kao interpersonalni medij nije uzrok već posledica novih potreba  na mrežnom obrascu formirane društvenosti. Potreba svih potreba je da se ostane  u permanentnom kontaktu u inače fluidnom i mobilnom društvu. Koliko god da se,  pod naletima kasne modernizacije, društvo transformiše potreba za povezanošću i  ukorenjenošću i dalje ostaje  jedna od osnovnih društvenih potreba i to  je ono što  nagoni ljude da makar putem tehnologije čuvaju svoje male niše društvenosti.  Osnovni alati za  interpersonalnu komunikaciju putem Internet su elektronska  pošta (e‐mail), zatim različiti  instant mesindžeri  (Vindovs Lajv,  Jahu, Skajp) kao  i  online platforme za društveno umrežavanje (OPDU). Budući da OPDU predstavljaju  hibridnu komunikacionu formu koja u sebi objedinjuje masovna i interpersonalna  sredstva  interakcije,  o  njima  će  se  detaljnije  govoriti  u  nastavku,  kada  budemo  analizirali društvene prostore  Interneta. Ovde samo  treba reći da OPDU same po  sebi  nisu  interpersonalni  medij,  ali  budući  da  se  u  okviru  platformi  mogu  razmenjivati sinhrone (putem čet funkcije) i asinhrone (putem  funkcije message)  poruke,  onda  njih  takođe,  u  širem  smislu,  možemo  uvrstiti  u  interpersonalne  medije Interneta.  U  nastavku  ćemo  se  baviti  komunikacionim  funkcijama  e‐maila  i  instant  mesindžera  kao  interpersonalnih  medija.  Međutim  pre  nego  što  krenemo  u  detaljnu  analizu  Interneta  kao  interpersonalnog  medija  treba  reći  da  većina  istraživanja na koje ćemo se u nastavku pozvati pokazuje je da, bez obzira na sve  veći  izbor  i  lakoću  upotrebe  novih  interpersonalnih  medija,  odnos  licem  u  lice  (LuL) ostaje i dalje nezamenljiv kada je reč o održavanju interpersonalnih odnosa  (Baym,  et  al.,  2004;  Flanagin,  2005;  Boase,  2008;  Hlebec,  et  al.,  2006).  Ova  185 pravilnost  se  jedino  narušava  kod  održavanja  veza  na  daljinu,  zbog  fizičke  nemogućnosti  čestog  sretanja  uživo.  Sa  druge  strane,  druga  pravilnost  koja  se  u  velikom  broju  istraživanja  uočava  je  da  oni  koji  imaju  više  društvenih  veza  ili  pokazuju  veću  društvenost,  češće  i  koriste  servise  Interneta  za  održavanje  personalnih mreža (Chen et al., 2002; Baym, et al., 2004; Zhao, 2006; Boase, 2006;  Hampton, et al., 2011).  Upotreba e­maila kao interpersonalnog medija  Elektronska pošta (e‐mail) je praktično prva funkcija koju je preteča Interneta,  ARPANET,  ponudio  pre  više  od  40  godina,  ali  je,  uprkos  tome,  do  danas  ostao  najrasprostranjeniji  servis  za  održavanja  interpersonalnih  odnosa  putem  Interneta.173  Osim  za  održavanje  ličnih  odnosa,  e‐mail  ima  široku  primenu  i  u  oblasti  poslovanja, marketinga,  obrazovanja  i  u  svim  drugim  sferama  života  kod  kojih  slanje  tekstualnih  poruka  ili  dokumenta  čini  sastavni  deo  tih  aktivnosti.  Najjednostavnije  rečeno,  e‐mail  predstavlja  servis  za  trenutno  slanje  tekstualnih  poruka  elektronskim  putem.  Pored  toga,  uz  e‐mail  se mogu  poslati  i  dokumenti,  slike, video zapisi i sl.   Po Boasu (Boase, 2006:50‐53) e‐mail ima sledeće osnovne karakteristike:  1. Asinhronost‐komunikacija se ne odvija u realnom vremenu;  2. Trenutnost‐za razliku od klasičnog pisma, elektronsko stiže istog trenutka kada  se pošalje;  3. Kontrola vremena‐za razliku od drugih medija (LuL, telefon) e‐mail ne oduzima  puno vremena za interakciju i sa ovim vremenom se može kalkulisati u skladu  sa drugim obavezama;  4. Snimanje  informacija‐jedna  od  osnovnih  karakteristika  e‐maila  je  da  svaka  interakcija ima svoju istoriju;  173 Prema podacima za 2010. godinu e‐mail je koristilo 96% korisnika Interneta u Britaniji (Dutton and Blank,  2011:34); 92% korisnika Interneta u SAD (Pew Internet & American Life Project Tracking surveys (May 2011)  pewinternet.org/Static‐Pages/Trend‐Data/~/media/Infographics/Trend%20Data/May%202011/Online_Activities_‐_all_May2011.xls).  Prema   podacima za 2008. godinu za članice EU, e‐mail  i  instant mesindžere za slanje poruka  je koristilo od  80% korisnika Interneta u Grčkoj, do 96% u Sloveniji. ( ec.europa.eu/public_opinion/flash/fl_241_en.pdf).  186 5. Osmišljenost‐budući  da  je  interakcija  asinhrona  i  tekstualna,  to  otvara  mogućnost njene kontrole i korekcije;  6. Malo društvenih signala‐budući da nema neverbalne komunikacije broj signala  koji se odašilju je sužen;  7. Izbor partnera za interakciju‐ovaj vid interakcije je diskretan, budući da članovi  interakcionog procesa odlučuju koga će u nju uključiti ne samo kao direktnog  sagovornika već i onoga ko će biti upućen u interakciju;  8. Niski  troškovi  komunikacije‐podjednak  je  utrošak  novca  ako  se  e‐mail  šalje  nekom u susedstvu ili na drugom kraju sveta, što je suštinska razlika u odnosu  na troškove drugih vidova interakcije koji ne uključuju Internet.  Analizirajući karakteristike e‐mail komunikacije možemo zaključiti da se ona u  nekim segmentima interpersonalne komunikacije nameće kao osnovno ili, makar,  važno sredstvo za njeno posredovanje. Pre svega,  istraživanja pokazuju da e‐mail  dominira  kao  sredstvo  održavanja  interpersonalnih  odnosa  na  većim  udaljenostima. Do ovog zapažanje recimo dolaze Čen i saradnici (Chen et al., 2002),  na  osnovu  istraživanja  sprovedenog  putem  sajta  časopisa  Nacionalna  Geografija  (National Geographic) tokom 1998. godine, u kome je učestvovalo oko 22000 ljudi  iz celog sveta. Oni zaključuju da e‐mail kao interpersonalni medij dominira kada su  u pitanju kontakti  sa prijateljima koji  žive na udaljenosti većoj od 50 kilometara,  što je i logično s obzirom na troškove komunikacije. Do sličnih nalaza se došlo u još  nekoliko  različitih  studija  koje  ovde  nećemo  detaljno  predstavljati  (Baym,  et  al.,  2004; Boase, 2006; Wang and Andersen, 2007).  Kada  je  reč  o  tipu  i  jačini  interpersonalnih  veza  kod  kojih  je  e‐mail  značajno  sredstvo  za  održavanje  odnosa  pokazuje  se  da  se  on  više  koristi  za  održavanje  prijateljskih  i  poslovnih  veza  nego  što  se  upotrebljava  za  rođačke  veze  (Boase,  2006; Hlebec, et al.,2006). Po Boasovim (Boase, 2006) nalazima, s jedne strane, e‐ mail  se pre koristi  za  jake  (core) nego za značajne  (significant) veze ali  sa druge  strane ovo pravilo ne važi za prijateljske veze.  Po Dimiku (Dimmick, 2011:1278) e‐ mail se koristi za sve vrste kontakata osim za kategoriju „ostali važni“ i posebno se  ističe  u  odnosu  na  druge  interpersonalne  medije  za  održavanje  odnosa  sa  poznanicima.  187 Što se tiče socio‐demografskih karakteristika korisnika e‐maila, oni koji su bolje  obrazovani,  imaju bolje poslove i srednjih su godina, češće koriste e‐mail od onih  koji nemaju te karakteristike (Boase, 2006). Kaming  i saradnici (Cummings et al.,  2006) na osnovu svojih  istraživanja zaključuju da  je pored  instant mesindžera, e‐ mail posebno pogodan za održavanje društvenih veza među mladima. U jednom od  ranih  istraživanja koje  je vršeno u nekoliko  talasa krajem 90‐tih godina XX veka,  Boneva  i  saradnici  (Boneva,  et  al.,  2001)  zaključuju  da  su  žene  naklonjenije  upotrebi e‐maila. Za razliku od muškaraca one putem e‐maila više komuniciraju sa  rođacima i prijateljima koji žive daleko. Takođe, njihovi e‐mailovi se ekspresivniji  od muških, koji su češće instrumentalnog karaktera.  Sumirajući ulogu e‐mail kao interpersonalnog medija, možemo zaključiti da on  ne predstavlja sadržajno bogat medij, ali da to ne mora biti njegova mana. Budući  da  ovaj medij  nije  previše  zahtevan ni  u  smislu  intenziteta  upotrebe  ni  u  smislu  vremena  koje  oduzima,  on  je  najpogodniji  za  održavanje  latentnih  odnosa  (Haythornthwaite,  2005).  S  druge  strane,  sve  brži  tempo  života  traži  sve  brže  medije, pa je pitanje koliko će mladi ljudi ostati verni ovom vidu interakcije. Čini se  da će se upotreba e‐maila sigurno održati kod poslovne komunikacije ali da, kada  je reč o interpersonalnoj komunikaciji, zlatno doba e‐mail lagano prolazi.  Upotreba instant mesindžera kao interpersonalnog medija  Instant  mesindžer  (IM)  je  specijalizovan  servis  za  sinhronu  interpersonalnu  komunikaciju putem Interneta. Ova aplikacija omogućava korisniku da u realnom  vremenu,  direktno  komunicira  sa  osobama  koje  se  nalaze  na  listi  njegovih  kontakata.  Kod  prvih  IM  interakcija  se  obavljala  putem  razmene  tekstualnih  poruka, dok noviji IM imaju mogućnost emitovanja slike i tona sagovornika čime se  pretvaraju u jednu vrstu video telefona. Prvi popularni IM, koji je ušao u upotrebu  sredinom 90‐tih godina XX veka bio je ICQ (I seek You‐tražim te), da bi nakon njega  sledili  i  ostali  popularni  IM  poput  MSN  mesindžera  (koga  kasnije  zamenjuje  Vindovs Lajv),  Jahu mesindžera i danas sve popularniji Skajp. Broj korisnika IM u  188 Evropi  i  Americi  stabilizovao  se  negde  između  40%  i  50%  od  ukupnog  broja  korisnika Interneta.174  Po uzoru na Boasovu (Boase, 2006:50‐53) analizu karakteristika e‐maila ovde  ćemo napraviti pregled osnovnih karakteristika IM:  1. Sinhronost‐komunikacija se odvija u realnom vremenu uz mogućnost zadrške;  2. Trenutnost‐kao  i  kod  elektronske  pošte  poruka  stiže  istog  trenutka  kada  se  pošalje;  3. Relativna kontrola vremena‐za  razliku od  e‐maila  IM nudi  delimičnu kontrolu  vremena,  budući  da  kada  je  korisnik  online  u  svakom  trenutku  može  biti  kontaktiran od svih osoba na svojoj listi prijatelja;  4. Snimanje  informacija‐poput  e‐maila  i  IM  omogućava  trajno  arhiviranje  komunikacije;  5. Umerena  osmišljenost‐budući  da  je  interakcija  pretežno  sinhrona  smanjuje  se  mogućnost  njenog  osmišljavanja.  U  tekstualnoj  varijanti  interakcije  postoji  prostor  za  njenu  umerenu  kontrolu,  ali  kad  se  interakcija  odvija  razmenom  audio ili video signala onda se mogućnost njene kontrole bitno smanjuje;  6. Umerenost društvenih signala‐i ovde postoji razlika u odnosu na vid interakcije  koji  se  izabere.  Kod  tekstualne  interakcije  nema  neverbalnih  signala  pa  je  i  interakcija  siromašnija.  Međutim  kod  audio,  a  posebno  video  varijante  broj  signala se značajno umnožava čime i interakcija postaje sadržajno bogatija;  7. Izbor partnera za interakciju‐kao i kod e‐maila ovaj vid interakcije je diskretan,  budući da članovi interakcionog procesa odlučuju koga će u nju uključiti;  8. Niski  troškovi  komunikacije‐takođe  kao  i  kod  e‐maila  podjednak  je  utrošak  novca  ako  se  komunicira  sa  nekim  iz  susedstva  ili  na  drugom  kraju  sveta.  Međutim,  ono  što  je  velika  prednost  IM  u  odnosu  na  e‐mail  to  je  pomenuta  mogućnost audio i video komunikacije čime ovi mesindžeri (recimo Skajp) sve  više  zamenjuju  upotrebu  telefona,  posebno  kod  razgovora  na  većim  geografskim razdaljinama.   174 Prema podacima za 2010. godinu od ukupnog broja korisnika Interneta broj korisnika IM u Americi iznosi  46% (Pew Internet ‐ pewinternet.org/Static‐Pages/Trend‐Data/~/media/Infographics/Trend%20Data/  May%202011/Online_Activities_‐_all_May2011.xls)  i 45.3% u Evropi (Međunarodna telekomunikaciona unija  (ITU) ‐ http://www.itu.int/ITU‐D/ict/publications/idi/2011/Material/MIS_2011_without_annex_5.pdf  189 Po  nalazima  istraživanja  na  koja  ćemo  se  osvrnuti,  zapaža  se  da  IM  kao  interpersonalni mediji „pokriva“ drugačiji prostor za interakciju nego što to čini e‐ mail.  Budući  da  je  IM  sadržajno  bogatiji  mediji  od  e‐maila  mogućnost  njegove  upotrebe za opsluživanje velikog broja ljudi u personalnoj mreži je bitno sužena. S  druge  strane,  ova  karakteristika  čini  da  se  ovaj  interpersonalni  medij  vrednuje  skoro  podjednako  visoko  kao  i  LuL  komunikacija  pa  je  samim  tim  pogodan  za  održavanje  odnosa  sa  bliskim prijateljima  i  emotivnim partnerima  (Ramirez  and  Broneck,  2009).175  Imajući  to  u  vidu  ne  iznenađuje  nalaz  da  se  ovaj  medij,  pre  svega,  upotrebljava  kod  kuće  i  to  najčešće  u  večernjim  satima  (Dimmick,  2011:1278).  Slično  ovome,  Boneva  i  saradnici  (Boneva  et  al.,  2006)  na  osnovu  rezultata  istraživanja  zaključuju  da  se  IM  kod  tinejdžera  pretežno  koristi  za  prijatelje u lokalu, a ne za udaljene veze kao što je slučaj sa e‐mailom. Iako se i kod  tinejdžera  pokazuje  da  IM  zadovoljava  dve  osnovne  potrebe  –  za  održavanje  individualnih  prijateljstava  i  pripadnost  grupi  parova,  oni  ipak  partnere  za  IM  komunikaciju  ocenjuju  kao  manje  psihološki  bliske  od  onih  sa  kojima  se  čuju  telefonom  ili  uživo.  Autori  objašnjavaju  ovaj  nalaz  neselektivnošću  tinejdžera  u  izboru partnera za razgovor. Oni praktično razgovaraju sa bilo kim ko je online od  osoba  sa  njihove  kontakt  liste,  od  kojih  se  samo  manjina  doživljava  kao  zaista  bliska.  Još  jedan  zanimljiv  nalaz  ovog  istraživanja  je  da  iako mladi  koriste  IM  za  primanje podrške, ipak ovi tinejdžeri ističu kako je to vid interakcije u kojoj manje  uživaju  u  odnosu  na  razgovore  LuL  ili  telefonom.  U  skladu  sa  ovim  je  i  nalaz  istraživanja  Hua  i  saradnika  (Hu  et  al.,  2004)  nad  američkim  studentima,  koji  zapažaju da posle upotrebe IM raste želja da se interakcija prenese sa Interneta na  susret uživo.  175 Nojštater and Grinberg (Neustaedter. and Greenberg, 2011) su sproveli  interesantno istraživanje nad 14  parova, u cilju  istraživanja uloge video komunikacije putem IM u kod održavanja emotivnih veza na daljinu.  Jedan  od  osnovnih  nalaza  je  bio  da  su  ovi  parovi  prihvatili  IM  kao  sredstvo  koje  omogućava  permanentnu  konekciju  između  dve  lokacije.  Ovo  je  zauzvrat  imalo  posledicu  stvaranja  osećanja  deljenja  zajedničkog  životnog  iskustva,  pre  svega  zbog  stalne  „otvorenosti“  ovog  komunikacionog  kanala.  Na  taj  način  parovi  su  mogli nezavisno obavljati svoje aktivnosti,  ili obavljati zajedničke aktivnosti, međusobno razgovarajući  ili ne.   Ova mogućnost da neko samo bude tu, putem video linka, stvarala je osećaj jače povezanosti nego kad je ovaj  vid komunikacije izostajao.  190 Kada  je  reč  o  društvenim  potrebama  koje  se  zadovoljavaju  upotrebom  IM  Flanaginovo  (Flanagin, 2005)  istraživanje nad američkim studentima  je pokazalo  da se od 26 ponuđenih potreba, četiri, na prvom mestu zadovoljavaju upotrebom  IM  i  to:  zabava,  ostvarivanje  ciljeva,  pažnja  i  upoznavanje  novih  ljudi.  Ovo  istraživanje  je  takođe  pokazalo  da  je  komunikacija  LuL  nezaobilazna  za  zadovoljenje  najvećeg  broja  potreba,  dok  fiksni  telefon  postupno  gubi  svoju  tradicionalnu  ulogu.  Posle  komunikacije  LuL,  mobilni  telefon  i  IM  zadovoljavaju  najveći broj potreba, dok se e‐mail u tom pogledu vrlo loše kotira.   Kamings  i  saradnici  (Cummings  et  al.,  2006)  su  takođe  sproveli  zanimljivo  istraživanje nad američkim studentima sa ciljem analize upotrebe telefona, e‐maila  i  IM  u  održavanju  veza  nakon  odlaska  na  fakultet.  Istraživanje  je  bilo  longitudinalnog karaktera budući da su studenti bili posmatrani tokom tri godine.  Najvažniji  zaključci  do  kojih  su  Kamings  i  saradnici  došli  je  da  se  protokom  vremena smanjuje psihološka bliskost ispitanika kako sa osobama iz srednje škole  tako i sa osobama koje su upoznali na početku studija. Ipak, ovo opadanje bliskosti  je  manje  među  onima  koji  češće  komuniciraju.  Ono  što  je  sa  stanovišta  ove  disertacije posebno zanimljivo je to što, iako se telefon percipira kao najvažniji za  održavanje bliskih odnosa, samo komunikacija putem računara (putem e‐mail i IM)  usporava opadanje bliskosti kroz protok vremena. Razlozi za to leže u činjenici da  se,  verovatno  zbog  smanjenih  troškova,  veze  daleko  češće  održavaju  putem  računara,  a  ova  učestalost  je  važnija  za  čuvanje  bliskosti  od  samih  sadržaja  razgovora koji se obavljaju.    Završavajući  analizu  transmisione  funkcije  Interneta možemo  zaključiti  da  je  ovo daleko najrasprostranjenija funkcija Interneta uopšte budući da gotovo i nema  korisnika Interneta koji nije poslao e‐mail ili komunicirao putem Skajpa. Međutim,  daleko  od  toga  da  je  ovde  kraj  širenju  ove  funkcije  Interneta  budući  da  samo  trećina  ljudi  na  svetu  koristi  ovu  tehnologiju.  Dakle,  sa  širenjem  upotrebe  Interneta,  širiće  se  na  prvom  mestu  njegova  interpersonalno‐transmisiona  funkcija.  Drugim  rečima,  sve  više  ljudi  će  svakoga  dana  biti  bolje  povezano  sa  članovima svojih personalnih mreža.   191 Daljim  razvojem  Interneta  kao  interpersonalnog  medija  može  se  očekivati  njegova  sve  izraženija  hibiridizacija. Online  platforme  za  društveno  umrežavanje  verovatno  predstavljaju  zametak  nečega  što  bi  mogli  nazvati  personalnim  komunikacionim centrima, iz kojih će polaziti sve personalne interakcije na daljinu.  E‐mail  adrese,  Skajp  nalozi,  profili  na  raznim  društvenim  mrežama  (osim  onih  tajnih)  biće  integrisani  najednom  mestu  i  služiće  za  komunikaciju  na  različitim  nivoima‐od  intimnog, preko prijateljskog  i poznaničkog, do poslovnog. Ono što  je  ključno  ovi  komunikacioni  centri  će  svojim  vlasnicima  biti  dostupni  u  svakom  trenutku  i  na  svakom mestu,  zahvaljujući  pametnim  mobilnim  telefonima.  Ideal  permanentne konektovanosti biće jednom za svagda postignut.   Da li će to doneti  više bliskosti  ili  više  lažnog osećaja bliskosti  pokazaće  vreme koje  je  pred nama.  Ipak,  slobodni  smo da  tvrdimo da, ma koliko  razvijene postojeće  komunikacione  tehnologije bile, one još zadugo neće supstituisati naše susrete uživo.  3.2.4 Društveni odnosi na Internetu­prokreativni aspekt  Iako  je  Internet  kao  interpersonalni  medij  učinio  da  ljudi  održavaju  svoje  društvene  veze  lakše  nego  ikada,  ono  što  je  u  najvećoj  meri  podstaklo  razvoj  interesovanja  za  fenomen  interakciju  putem  Interneta  jeste  jedan  potpuno  novi  fenomen koji je Internet stvorio. Nijedna komunikaciona tehnologija, do Interneta,  nije uspela da  stvori novi,  van  realni, odnosno virtuelni prostor koji  je omogućio  njegovim  korisnicima  da  se  u  njemu masovno  susreću,  upoznaju  i  komuniciraju.  Svi  prethodni  tehnološki  načini  posredovane  komunikacije  bili  su  transmisionog  karaktera,  odnosno  imali  su  ulogu  omogućavanja,  odnosno  posredovanja  ciljane  komunikacije na daljinu. Međutim, specifičnost Interneta ogleda se u tome što je on  omogućio novi tip direktne masovne društvene interakcije mnogih sa mnogima u  bezbrojnim  virtuelnim  prostorima.  Ovde  više  nije  reč  o  ciljanim  subjektima  interakcije, već o  ciljanom prostoru za  interakciju. Nije  sporno da osnovna  svrha  upotrebe Interneta ostaje komunikaciona ali je razlika u tome što se Internet sada  ne koristi samo kao komunikacioni kanal, već kao prostor za društvenu interakciju.  Suštinska  razlika  između  ovakva  dva  vida  komunikacione  upotrebe  Interneta  ogleda se u mogućnosti slučajne i neplanirane interakcije. Kod upotrebe Interneta  192 kao kanala za interakciju ova slučajnost je praktično isključena. Zbog toga i kažemo  da  je  osnovna  svrha  ovakve  upotrebe  Interneta  transmisiona.  Međutim  kada  odlazimo u  prostore  Interneta  (bilo  da  se  radi  o pričaonici,  forumu  ili  Fejsbuku)  interakcija je podložna slučajnosti i neizvesnosti. Kako bilo koji odlazak na prostor  Interneta može da oživi neki stari kontakt ili stvori sasvim novi, kažemo da je svrha  ovog  načina  upotrebe  Interneta‐prokreativna.176  Drugim  rečima,  svaki  odlazak  u  virtuelni  svet  Interneta,  poput  kretanja  u  realnom  okruženju, može  izroditi  neki  neočekivan i neplaniran susret.  U nastavku ovog poglavlja bavićemo se društvenim odnosima na  Internetu. U  skladu sa tim naša analiza će se odvijati u tri pravca. Prvo ćemo detaljno obraditi  Internet  kao  društveni  prostor  kroz  analizu  njegovih  najvažnijih  virtuelnih  prostora.  Nakon  toga  prelazimo  na  dva  modela  društvenosti  u  virtuelnim  prostorima  Interneta,  koje  smo  definisali  kao  prokreativno‐personalni  i  prokreativno‐ritualni.  U  skladu  sa  tim,  u  okviru  personalne  funkcije  Interneta  bavićemo  se  interpersonalnim  online  društvenim  odnosima,  dok  ćemo,  u  okviru  ritualne  interakcije  na  Internetu,  obraditi  njen  najvažniji  produkt  ‐  virtuelne  zajednice.   3.2.4.1 Internet kao novi društveni prostor  U drugom poglavlju videli smo da Internet, iako spada u savremene tehnologije  koje su tek u povoju, u stvari ima bogatu i burnu četrdesetogodišnju istoriju. Važno  je  naglasiti  do  ovo  nije  samo  tehnološka  istorija  jednog  medija  već  i  društvena   istorija njegove upotrebe i njegovog permanentnog re‐izumljivanja. Ovde mislimo  na sve one aspekte upotrebe  Interneta koji posreduju  interpersonalne odnose na  način koji nije postojao pre njegovog nastanka. Ili još jednostavnije rečeno, mislimo  na Internet kao novi, virtuelni, prostor društvenosti.   Kao  što  svako  mesto  ima  svoju  manje  ili  više  poznatu  istoriju  nastanka  i  razvoja,  tako i virtuelna mesta Interneta  imaju svoju.177 Prva takva mesta nastaju  176 Po Oxfordovom rečniku imenica prokreativnost  izvedena je od  latinskog glagola procreare (pro+creare)  koji znači stvoriti, kreirati, reprodukovati (http://oxforddictionaries.com).  177 Mi razlikujemo termine virtuelni prostor  i virtuelno mesto u  tom smislu da kad govorimo o virtuelnom  prostoru mislimo na neograničen prostor za društvenu interakciju na Internetu. Kada govorimo o virtuelnom  193 početkom 80tih godina XX veka, što će reći da najstarija od njih imaju istoriju dugu  skoro 30 godina.178 Ipak, pošto mnoga od njih, u prvobitnom obliku, danas više ne  postoje,  ispravnije  bi  bilo  reći  da  se  može  govoriti  od  30‐godišnjoj  istoriji  virtuelnih, sajber, odnosa.   Ovde  treba  pojasniti  da  pod  virtuelnim  prostorima  Interneta  razumemo  ona  mesta  na  Internetu  koja  imaju  svoju  virtuelnu  lokaciju  i  čija  je  osnovna  ili  dominantna svrha da omoguće međusobnu interakciju njihovih posetilaca. Imajući  to  u  vidu  kao  virtuelna  prostore  na  Internetu  identifikovali  smo:  forume,  pričaonice, virtuelne svetove, blogove i online platforme za društveno umrežavanje  Prikaz  virtuelnih  prostora  na  Internetu,  koji  sledi,  biće  ograničen  na  njihovu  istoriju i osnovne činioce. Svaki od ovih prostora je predmet mnogobrojnih studija  i  predstavlja  fenomen  per  se.  Ono  što  nas,  pre  svega,  interesuje  jeste  njihova  interakcijska  komponenta,  pa  će  u  skladu  sa  tim  i  naša  analiza  usmeriti  u  tom  pravcu.  Nakon  prikaza  ovih mesta  bavićemo  se  fenomenom  virtuelnih  zajednica  koje nastaju kao posledica interpersonalne interakcije posetilaca društvenih mesta  Interneta.   Forumi Današnjim  pasioniranim  korisnicima  web  foruma  verovatno  malo  znače  pojmovi kao što su Buletin board sistem (BBS) ili newsgroups (grupe za vesti). Ono  što bi za većinu njih verovatno bila novost jeste da fenomen online diskusija traje  preko  30  godina  i  da  onilne  forumi  predstavljaju  najraniju  formu  virtuelnog  okupljanja  ljudi.  Kao  što  smo  već  pomenuli  u  delu  o  istoriji  Interneta,  prva  virtuelna mesta za diskusiju, odnosno online  forumi, nastaju daleke 1978. godine  mestu onda govorimo o konkretnom mestu koje ima svoju jasno definisanu lokaciju, bilo kroz web adresu bilo  kroz  arhitekturu  nekog  šireg  virtuelnog  mesta.  Recimo  kada  govorimo  o  pričaonicama  na  Internetu  mi  govorimo  o  virtuelnom  prostoru,  ali  kad  govorimo  o  pričaonici  „Beograd“  koja  se  nalazi  u  okviru  portala  „Krstarica“ na web adresi www.krstarica.com/cir/pricaonica, onda govorimo o virtuelnom mestu.  178 Prvu on line oglasnu tablu pušta u rad Verd Kristensen (Ward Christensen) 16.02.1978 pod nazivom CBBS  (Computerized Buletin Board Sistem) koja je bila preteča BBS koje su se širile tokom osamdesetih godina XX  veka.  194 pod nazivom BBS,179  što  je bio naziv za neku vrstu oglasnih  tabli gde su učesnici  postavljali različite teme i međusobno, u okviru njih, diskutovali. Važno je razumeti  da  je BBS, uostalom kao  i mnoge druge društvene komponente  Interneta, nastao  kao  proizvod  entuzijazma  ranih  ljubitelja  računarske  tehnike  koji  su  bili  vođeni  žarom  osvajanja  novog  prostora  i  idealima  otvorene  i  slobodne  komunikacije.  Verovatno su i oni sami imali samo maglovitu predstavu revolucije čiji su začetnici  bili. Prvi BBS‐ovi su započinjali svoj život kao mala ostrvca od svega nekoliko ljudi  koji bi okretali telefonski pozivni broj njihove oblasti i nakon čekanja spajali se sa  BBS‐ovima  (Rheingold,  1993:10)    Nekoliko  godina  kasnije  Tom  Dženings  (Tom  Jennings) kreira svoj BBS program pod nazivom FIDO koji je omogućio povezivanje  BBS‐ova  u  zajedničku  mrežu,  koja  je  postala  poznata  pod  nazivom  FIDONET  (Castells,  2001:13).    Paralelno  sa  BBS‐om  razvija  se  i  USNET platforma  u  okviru  koje  je  korisnicima  bilo  omogućeno  da  objavljuju  svoje  i  čitaju  tuđe  tekstualne  poruke, koje su bile organizovane u okviru tematskih celina koje su se zvale njuz  grupe (newsgroup).180 Iako u tehničkom smislu postoje neke manje razlike između  BBS‐ova i njuz grupa,181 možemo smatrati da su obe aplikacije na podjednak način  utemeljile  put  za  širenje  web  foruma  koji  će  se  razviti  tek  nekih  15‐tak  godina  kasnije. Za razliku od BBS‐a i njuz grupa, web forumi su fenomen koji je vezan za  razvoj  modernog  Interneta  i  osim  što  je  njihova  upotreba  danas  krajnje  jednostavna oni  se  suštinski ni po čemu ne razlikuju od svojih prethodnih online  formi. U okviru foruma na Internetu učesnici otvaraju različite teme u okviru kojih  se  individualne poruke vezuju u  sinhroni  lanac koji  se otvara  čitanjem najnovije,  179  Prvi  poznati  kreator  BBS  bio  je  Vard  Kristensen  (Ward  Christensen)  koji  je  uz  pomoć  Rendija  Suesa  (Randy Suess) 1978.  godine smislio program za konektovanje na mrežu koji  je  i danas poznat pod nazivom  MODEM. Ova program je omogućio slanje tekstualnih poruka na jedno zbirno mesto putem spajanja računara i  telefonske  linije,  nazvano  CBBS  (Computerized  Bulletin  Board  System).  http://www.zdnet.co.uk/news/it‐ strategy/2003/02/17/online‐communities‐turn‐twenty‐five‐2130537/      180  Svaka  njuz  grupa  je  bila  označena  na  takav  način  da  je  zajedno  sa  drugim  grupama  bila  razvrstana  u  okviru  različitih  hijerarhija  koje  su  nosile  prefikse  poput:  sci.  (science),  rec.  (recreation),  soc.  (society),  itd.  Njuz grupe postoje i danas ali njihova prevashodna svrha ogleda se u razmeni muzike, video zapisa, fotografija  i sl. (Turner et al., 2005; Choi and Danowski, 2002).  181 Jedna od njih se sastojala u tome da za razliku od BBS‐ova i  web foruma, njuz grupe nisu bile pohranjene  na glavnom serveru i bile su bez administratora.  195 odnosno  poslednje  poruke  u  nizu.  Korisnici  se  identifikuju  putem  samostalno  odabranih  nikova182  dok  se  anonimno  postovanje  (objavljivanje)  generalno  ne  ohrabruje na  forumima. Uglavnom je samo registrovanim korisnicima dozvoljeno  da koriste sve funkcije foruma pa i onu najvažniju koja podrazumeva diskutovanje,  dok neregistrovani korisnici  imaju status gosta  i njima mogu, ali  i ne moraju biti  dostupni tekstovi ranijih diskusija. Svaki forum poseduje svoja pravila ponašanja i  od učesnika  foruma  se  očekuje da  ih  se pridržavaju.  Pravila  se  odnose na  rečnik  koji  se  upotrebljava,  zabranu  rasne,  verske,  seksualne  i  drugih  diskriminacija,  zabranu trolovanja,183 zaštitu privatnosti korisnika, pitanja reklamiranja proizvoda  ili usluga, itd. Važnu ulogu u očuvanju normi nekog foruma igraju moderatori koji  mogu biti iz reda korisnika ili formalno zaposleni u cilju obavljanja tog posla. Pored  moderatora,  forumi  imaju  i  svoje  administratore,  koji  su  najčešće  zaduženi  za  tehničko  opsluživanje  foruma.  Sankcije  za  kršenje  pravila  se  kreću  od  opomene  prekršioca, preko zabrane posećivanja foruma na određeno vreme (banovanje), do  trajnog brisanja korisničkog naloga.   Međutim, pored formalnih postoje i neformalna pravila ponašanja koja su ređe  opšteg  karaktera,  već  su  pre  vezana  za  prirodu  i  strukturu  samog  foruma.184  Za  očekivati  je  da  kod  foruma  sa  velikim  brojem  učesnika  ili  diskusijama  u  okviru  opštih  tema, dominiraju  formalna pravila ponašanja. Kod uže  tematskih  i  foruma  sa  manjim  brojem  međusobno  poznatih  učesnika,  do  izražaja  dolaze  specifična  neformalna pravila ponašanja. Ona se mogu odnositi na rečnik koji se upotrebljava,  na pristup temi foruma, odnos prema drugim učenicima u diskusiji, odnos prema  novim članovima, itd.185   182 Nik znači nadimak. Detaljnije ćemo objasniti ovaj pojam u nastavku ovog odeljka, u delu o pričaonicama na Internetu.  183 Trolovanje se odnosi na ubacivanja neke  nove teme tamo gde ona sadržajno ne pripada.  184 Slično ovome, Gurau (Gurãu, 2006) razlikuje eksplicitna i implicitna pravila ponašanja na web forumima  ali  pravi  i  detaljniju  podelu  na  pet  grupa  pravila.  Prva  su  ona  koja  se  odnose  na  tehničko  obezbeđivanje  funkcionalnosti foruma, druga na pravila vezana za sadržaj samih poruka, treća su ona koja se odnose na svrhu  i način korišćenja foruma, četvrta za pitanja identiteta učesnika, do su peta vezana za stil pisanja poruka.  185  Pa  tako,  na  srpskom  web  forumu  posvećenom  ribolovu  (www.varalicar.com)  neformalna  pravila  podrazumevaju  da  se  prijavljeni  ulovi  većih  riba  dokumentuju  i  objave  na  forumu,  što  služi  kao  neka  vrsta  verifikacije,  stručnosti  i  iskrenosti  učesnika  foruma,  a  da  se  ne  prikazuju  ulovi  koji  su  ispod  propisanih  196 Iako učesnici foruma mogu međusobno komunicirati i putem privatnih poruka,  gde  u  tom  slučaju  sadržaj  diskusije  ostaje  poznat  samo  njima,  ono  što  čini  bit  foruma  jeste  javna  diskusija  u  okviru  unapred  datih  ili  novootvorenih  tema.  Upravo  njihova  javnost  je  i  zaslužna  za  veliku  popularnost  foruma  i  njihove  različite društvene funkcije. Međutim ovo ne znači da se u okviru svake teme koja  je na  forumu otvorena uvek vode diskusije  i  da  su  forumi po pravilu  živa mesta.  Štaviše,  teme sa širokim diskusijama su retke a često se dešava da u okviru neke  teme stoji samo pitanje ili neka konstatacija onoga ko je otvorio datu temu, ali da  na nju nikada nije odgovoreno. Po nekim istraživanjima, većinu korisnika  foruma  čine oni koji postave pitanje, dobiju odgovor i nikada se više ne vrate (Morzy, 2009,  Joyce and Kraut, 2006).   Teško da je moguće dati jednostavno objašnjenje popularnosti Internet foruma  ali  se  odgovor  svakako  može  potražiti  u  činjenici  da  stotine  miliona  ljudi  svakodnevno  razmenjuje  informacije  najrazličitijih  vrsta  (od  zdravstvenih,  preko  poslovnih,  do  onih  vezanih  za  razonodu),  pružaju  jedni  drugima  podršku  i  razumevanje.  Takođe,  forumi  služe  kao  izvor  novih  društvenih  odnosa,  bilo  virtuelnih  bilo  onih  koje  će  se  preneti  realno  društveno  okruženje  (Ridings  and  Gefen,  2004).  U  skladu  sa  tim  možemo  zaključiti  da  forumi  na  Internetu  ispunjavaju tri važne funkcije:  1. Instrumentalnu;  2. Ekspresivnu;  3. Diskusionu.  Kada  je  reč  o  instrumentalnoj  funkciji  ona  je  verovatno  i  najzastupljenija  budući  da  kao  što  smo  već  konstatovali  većina  ljudi  dolazi  na  forume  ne  bi  li  pribavili  neku  informaciju,  uputstvo,  tehnički  savet,  razmenili  muziku,  filmove,  knjige,  itd.  Kada  vrše  instrumentalnu  ulogu  forumi  su  neka  vrsta  globalne  baze  podataka i uputstava koji ljudi međusobno dobrovoljno razmenjuju.  Pored instrumentalne široko je zastupljena i ekspresvina funkcija foruma kroz  najrazličitije  tipove  društvene  podrške  koju  članovi  foruma  međusobno  standarda  veličine  ili  iznad  propisanih  standarda  o  količini  ulovljene  ribe,  da  se  ohrabruje  CeR  (Catch  and  Release‐uhvati i pusti) stil pecanja, da se pomaže novopečenim ribolovcima, itd.    197 razmenjuju. Ovde su tipični primeri forumi koji okupljaju obolele od teških bolesti,  bivše alkoholičare, one koji su izgubili nekog bliskog i sl.  Diskusiona funkcija  je najbliža originalnom značenju reči „forum“, kao javnom  mestu  za  otvorenu  razmenu  ideja  i mišljenja.  Kroz  ovu  svoju  funkciju  forumi  se  pretvaraju u neku vrstu virtuelne javne sfere. Teme oko koji se diskutuje pokrivaju  široko polje od političkih, preko umetničkih, do sportskih.   Pričaonice Najdinamičniji društveni prostori na Internetu, sve do buma online platformi za  društveno  umrežavanje,  bile  su  Internet  pričaonice  (chat  rooms).  Iako  su  web  forumi  nešto  stariji  od  pričaonica,  upravo  su  one  važne  za  popularizaciju  interesovanja  za  fenomen  virtuelnih  zajednica  jer  se,  usled međusobne  sinhrone  interakcije posetilaca,  još  više približavaju  realnim  zajednicama. Ovo ne  znači  da  ovaj vid virtuelne  interakcije nije bio moguć  i  ranije,186 ali  je ona bila ograničena  samo  na  dva  korisnika.  Međutim,  kada  je  1988.  godine  Finac  Jarko  Ojkarinen  (Jarkko Oikarinen) napisao program pod nazivom IRC (Internet Relay Chat)  to  je  otvorilo vrata za masovnu sinhronu komunikaciju na Internetu. Već posle nekoliko  godina postojalo je na stotine kanala na kojima je hiljade ljudi iz svih delova sveta  međusobno  komuniciralo  dvadeset  četiri  sata,  svakoga  dana  (Rheingold  1993:155).187   Uobičajeni naziv za interakciju koja se odvija unutar pričaonica je četovanje,188  koje možemo definisati kao  sinhronu  interakciju,  između dve  ili više osoba, koje u  realnom vremenu razmenjuju tekstualne poruke putem Interneta. Poput interakcije  186 Program Talk je bio u upotrebi već sedamdesetih godina XX  veka  (Rheinglod, 1993:155)  187 Korisnici se okupljaju na različitim „kanalima“ u okviru kojih kreiraju mnogobrojne grupe u okviru kojih  međusobno  interaguju.  Pored  grupne,  korisnici  mogu  učestvovati  i  u  privatnoj,  jedan  na  jedan  interakciji.  Jedna  od najpoznatijih  aplikacija  za  ovaj  vid  interakcije  jest program po nazivom mIRC  putem koga  i  danas  brojni korisnici Interneta međusobno četuju.  188  Do  ovog  izraza  dolazi  se  lingvističkim  prilagođavanjem  engleskog  termina  chat,  odnosno  chat‐ing.  U  bukvalnom  prevodu  na  naš  jezik  to  bi  značilo  ćaskanje,  ali  kao  što  smo  već  rekli,  kako  za mnoge  termine  vezane za sam Internet i njegovu upotrebu, ne postoje adekvatne zamene u našem jeziku onda se oni koriste u  izvornom ili našem jeziku prilagođenom obliku. Sa druge strane, kada je reč o virtuelnim mestima za četovanje,  koja  u  originalu  nose  naziv  chat‐rooms,  njih  prevodimo  kao  virtuelne  ili  Internet  pričaonice,  mada  ćemo  ponekada radi jasnoće koristiti i termin sobe za četovanje.  198 licem  u  lice  i  četovanje  se može  odvijati  između  dve  osobe  ali  se,  takođe, može  odvijati i u grupi. Za prvi tip četovanja mogu se koristiti brojni instant mesindžeri  koji  korisnika  obaveštavaju  koji  je  od  njegovih  prijatelja  trenutno  na  mreži.  Interakcija  jedan  na  jedan  se  takođe  odvija  i  u  virtuelnim  pričaonicama,  gde  je  dovoljno  kontaktirati  bilo  koju  osobu  izlistanu  na  spisku  posetilaca  pričaonice  nakon čega se otvara zasebni prozor za njihovu privatnu komunikaciju. Drugi  tip  četovanja, koji je grupnog karaktera, odvija se na zajedničkom ekranu pričaonice i  predstavlja  neku  vrstu  njenog  javnog  mesta.  Ova  interakcija  je  vidljiva  svim  posetiocima pričaonice i svako ko želi može se u nju i uključiti. Način pristupanja  ovim sobama  je krajnje  jednostavan. Dovoljno  je povezati  se na  Internet, otići na  neku od za to predviđenih Internet adresa, izabrati nik189 i  jednim klikom «ući» u  jednu  ili  više  tematskih  soba.190  Posle  toga,  na  posetiocu  je  da  odluči  da  li  će  se  uključiti u grupni  razgovor koji  se odvija na zajedničkom ekranu  ili  će klikom na  neki  od  proizvoljno  izabranih  nik‐ova  započeti  privatni  razgovor  u  dvoje.  Pričaonice  su  tematski  razvrstane  što  se  jasno  vidi  iz  njihovog  naziva  koji može  ukazivati  na  određenu  poželjnu  starost  posetilaca  („18+“,  „25+“,  „33+“,  „44+“),  geografsku  lokaciju  („Beograd“,  „Niš“  „Novi  Sad“  ili  „Srbija“,  ako  se  radi  o  internacionalnim  pričaonicama)  ili  različita  interesovanja  posetilaca  („Delije“,  „Housemusic“, „Ufolozi“). U najposećenijim srpskim pričaonicama koje su locirane  189  Nadimak  ili  kako  se  češće  među  Internet  populacijom  kaže  nik  (od  engleskog  nickname).  Jedino  ograničenje  za  izbor  nik‐a  jeste  mašta  samog  korisnika.  Oni  mogu  biti  u  formi  ličnog  imena,  ponekad  sa  pridodatim  godištem  ili  geografskom  odrednicom,  pa  sve  do  najrazličitijih  i  često  besmislenih  pojmova.  U  zanimljivoj studiji iz 1995. godine, Behar‐Izraleli, na osnovu istraživanja u izraelskim pričaonicama, daje svoju  tipologiju nik‐ova koja se, po njemu, deli na šest plus jedan osnovnih tipova.  U prvi tip spadaju oni koji koriste  lično ime, pa se oni samo uslovno mogu nazvati nik‐ovima, a u ostalih šest kategorija spadaju nik‐ovi: 1. koji se  odnose na self, bilo da je reč o opisu neke fizičke ili psihičke osobine ili da se odnose na profesiju, hobi, zemlju  boravka,  itd;  2.  inspirisani medijima,  tehnologijom  ili  njihovom prirodom;  3.  inspirisani  florom  i  faunom  ili  različitim fizičkim objektima; 4. nastali kroz igru reči ili opisom zvukova; 5. inspirisani filmovima, televizijom,  literaturom  ili  poznatim  ličnostima;  6.  koji  imaju provokativnu  ili  eksplicitno  seksualnu  konotaciju. Od ovih  sedam vrsta samopredstavljanja u pričaonicama ubedljivo su najzastupljeniji nik‐ovi koji se odnose na self sa  45%, dok svi drugi ubedljivo  zaostaju. Tipični nik‐ovi ove vrste su:  stidljiva,  zanimljiv,  slatka,  zgodan, visok,  plavuša, itd (Bechar‐Israeli, 1995).  190 Naravno ima i onih pričaonica koje zahtevaju da platite ovu uslugu, kao i onih gde su postojeći članovi vrlo  restriktivni po pitanju prijema pridošlica.  199 na Krstarici,191 najviše posetilaca uvek ima opšta soba pod nazivom „krstarica“,192  potom  sobe  koje  su  generacijski  određene,  zatim  one  koje  u  sebi  sadrže  neku  geografsku  odrednicu,  za  kojima  slede  sobe  koje  okupljaju  posetioce  različitih  interesovanja,  bilo  da  je  u  pitanju  neki  tip  muzike,  određeni  fudbalski  klub  ili  politička opcija. Kojoj će pričaonici korisnik pristupiti zavisi, pre svega, od njegovih  interesovanja  a  u manjoj meri  i  od  informatičke  opismenjenosti.  Drugim  rečima,  pričaonicama se može pristupiti tako što će korisnik otići na neku od web adresa,  poput  one  gde  se  nalazi  Krstarica,  ali  i  putem  specijalizovanih  programa  koji  otvaraju vrata hiljadama pričaonica širom sveta.193   Kao  i  kod  web  foruma  i  u  pričaonicama  postoje  slična  pravila  ponašanja  korisnika  koju  neki  nazivaju  i  čet­etika  (chatiquette).194  Specifična  pravila,  osim  onih  koje  smo  već  pomenuli  kod  web  foruma,  odnose  se  na  najstrožu  zabranu  korišćenja velikih slova,  jer  se pod  tim podrazumeva vikanje,  zabranu  flodovanja  (flooding)  odnosno  zatrpavanja  javnog  kanala  sa  puno  teksta,  uljudno  pozdravljanje i otpozdravljanje na ulasku i izlasku iz pričaonice, itd. Naravno, ova  pravila su manje ili više stroga u zavisnosti od tipa pričaonice kojoj se pristupa.   Još  jedna od  specifičnosti  komunikacije  u pričaonicama  Interneta  jeste  i  jezik  koji  se  u  njima  koristi.  Kako  se  interpersonalna  interakcija  odvija  isključivo  u  tekstualnoj  formi  često  dolazi  do  prilagođavanja  ili  modifikacije  standardnih  lingvističkih  obrazaca  i  pravila  i  to  iz  najmanje  dva  razloga.  Prvo,  postoji  stalna  želja za ubrzavanjem tekstualne interakcije, što neminovno dovodi do narušavanja  lingvističke  strukture  reči  i  rečenica,  njihovim  redukovanjem,  razbijanjem,  te  191  Po  podacima  Google  s  kraja  2009.  godine  Krstarica  je  najposećeniji  sajt  u  Srbiji  sa  1  600  000  poseta  mesečno http://info.krstarica.com/l/mediji/krstaricacom‐najposeceniji‐sajt‐u‐srbiji/   192  Broj  može  dosezati  i  do  hiljadu  posetilaca  u  jednom  trenutku,  što  zapravo  znači  da  je  posetilaca  neuporedivo više, ali budući da oni stalno fluktuiraju, ulazeći  i  izlazeći  iz pričaonica, ovo  je  jedina konkretna  brojka na koju se možemo pozvati.  193 Samo jedan od specijalizovanih statističkih softvera koji se bavi praćenjem IRC mreža, kanala i korisnika  pokazuje da je u svakom trenutku i  svako doba dana u preko pola miliona pričaonica aktivno između 700 000 i  850 000 korisnika http://irc.netsplit.de/networks/summary.php   194  Za  više  detalja  posetiti  sledeće  web  adrese:  education.qld.gov.au/learningplace/communication/chat/  chatiquette.html i www.livinginternet.com/r/ru_chatq.htm    200 spajanjem na nove, često gramatički nekorektne, načine.195 Sa druge strane, budući  da  je  tekstualna  konverzacija  lišena  neverbalnih  elementa,  koji  su  vrlo  važni  u  interakciji  licem  u  lice,  postoji  snažna  potreba  za  obogaćivanjem  tekstualne  interakcije tzv. emotikonima,196 koji imaju funkciju imitiranja neverbalnog aspekta  komunikacije  u  realnom  svetu.197  Jezik  nastao  u  pričaonicama  je  masovno  popularizovan  kroz  jedan  novi  medij  koji  u  široku  upotrebu  ulazi  par  godina  kasnije, a to je komunikacija putem mobilnih telefona, pre svega putem SMS‐a.   Kao što je već rečeno, na IRC kanalima postoji na stotine hiljada pričaonica koje  variraju  kako  po  temama  tako  i  po  broju,  nacionalnosti,  starosti,  seksualnom  opredeljenju  njihovih  posetilaca.  Ilustracije  radi,  na  Krstarici  postoji  preko  300  pričaonica od kojih njih oko pedeset, u svakom trenutku, broji vise od 20 članova,  dvadesetak više od 50 članova i samo nekoliko više od 100 članova.198 Najveći broj  pričaonica,  osim  moderatora,  odnosno  kreatora,  nema  ni  jednog  posetioca.  Međutim,  posećenost  pričaonice  je  važna  iz  jednog  drugog  razloga.  Brojnost  posetilaca  značajno utiče na  tip odnosa koji  se u pričaonici mogu  razviti.  S  jedne  strane,  imamo  masovne  pričaonice  sa  po  nekoliko  stotina  posetilaca  koje  predstavljaju  neku  vrstu  virtuelnih  okupljališta,  poput  onih  karakterističnih  za  gradski  korzo  nekada  ili  kafiće  i  diskoteke  u  današnje  doba.  Jedan  anonimni  istraživač na ovakav način opisuje Internet‐pričaonice:   “To se jedino može uporediti sa ogromnom žurkom, koja se odvija u nekoliko  desetina hiljada soba; sa žurkom koja nikad ne prestaje, koja uključuje ljude iz svih  krajeva sveta, koja  je potpuno bezbedna  i nenasilna,  gde možete  staviti bilo koju  masku, biti bilo kojih godina, pola ili izgleda i pričati u nekoliko soba istovremeno”  (Cyberrdewd, 1997:3).   Karakteristika  ovakvih  javnih  okupljališta  je  da  se  ređe  odvija  grupna  interakcija, koja je karakteristična za virtuelne zajednice, a mnogo češće interakcija  195 Pored klasičnih skraćenica,  jedna od zanimljivih kombinacija nastaje umetanjem brojeva koji zamenjuju  delove ili cele reči – no 1( no one‐niko); 4 you (for you‐za tebe); me2 (me too‐ja takođe); str8 (straight‐pravo,  čisto, heteroseksualno).  196 Različitim simbolima, koji označavaju, radost :), tugu:(, čuđenje o‐:, itd). Detaljni prikaz simbola videti na  http://www.web‐friend.com/help/lingo/chatslang.html   197 Za detaljniju analizu jezika koji se koristi na Internetu, pogledati u Crystal, 2001.  198 Još jednom ističemo da je broj posetilaca pričaonica veći, dok ovi brojevi označavaju koliko je posetilaca  prisutno u jednom trenutku.  201 u  parovima  van  javnog  i  vidljivog  prostora  (Petrović,  2008).  Slično  kao  u  diskotekama  i  klubovima  gde  posetioci  prilaze  jedni  drugima  i  stvaraju  nove  kontakte tako i u pričaonicama realne osobe, skrivene pod dobrovoljno izabranim  maskama (nik‐ovima), klikom miša takođe kontaktiraju jedni druge uspostavljajući  međusobne  odnose.  Ono  što  je  ključno  je  to  da  ovakva  virtuelna  okupljališta  ne  ispunjavaju osnovne elemente koji tvore virtuelne zajednice, kao što su: definisana  struktura  odnosa  posetilaca,  zajednički  sistem  vrednosti,  međusobna  komunikacija,  solidarnost.  Zbog  toga  takva  mesta  možemo  okarakterisati  kao  virtuelna okupljališta.199  S  druge  strane,  pored  virtuelnih  okupljališta,  na  Internetu  postoje  pričaonice  koje  se  sa  pravom  mogu  nazvati  virtuelnim  zajednicama.  Njihova  osnovna  karakteristika je da imaju daleko manji broj članova, koji se međusobno poznaju i  redovno komuniciraju, deleći slične sisteme vrednosti, razvijajući interpersonalne  odnose i gradeći specifične podkulture.200  U  skladu  sa  tipom  pričaonice  razlikuju  se  i  njihove  društvene  funkcije.  Pričaonice koje imaju karakteristike okupljališta služe, pre svega, za uspostavljanje  novih društvenih veza, bilo  instrumentalne  ili ekspresivne prirode. Značajan broj  novouspostavljenih  veze  produžava  se  prenošenjem  kontakta  u  realnost.  Druga  funkcija  interakcije  u  ovim  pričaonicama  je  ispunjavanje  slobodnog  vremena  putem  neobavezne  razonode,  ćaskanja,  „ubijanja“  vremena  i  sl.  Sa  druge  strane,  ako su u pitanju zatvorenije pričaonice, gde se isti ljudi redovno okupljaju, onda je  njihova funkcija složenija i njome ćemo se detaljnije baviti pri kraju ovog poglavlja  kada budemo govorili o virtuelnim zajednicama. Recimo, samo ukratko, da ovakav  tip  pričaonica  svojim  posetiocima  može  putem  grupne  interakcije  obezbeđivati  različite  tipove društvene podrške, od  instrumentalne do ekspresivne, ali  i  služiti  za ojačavanje osećaja pripadnosti i društvenog identiteta.   199  Sličan  stav  po  ovom  pitanju  ima  više  autora  koji  zaključuju  da  zbog  prevelike  fluktuacije  korisnika  i  neredovnosti u posećivanju nisu sve pričaonice automatski  i virtuelne zajednice (Džouns, 2001; Ridings and  Gefen, 2004).  200 Više o virtuelnim zajednicama videti u nastavku ovog poglavlja, u odeljku 3.2.4.3.  202 Virtuelni svetovi Od  svih  društvenih  prostora  na  Internetu,  virtuelni  svetovi  najvernije  oponašaju stvaran život ljudi. Virtuelni svet je trajna online predstava, koja u sebi  sadrži  mogućnost  sinhrone  interakcije,  kako  između  samih  korisnika,  tako  i  između korisnika i virtuelnog sveta, unutar prostornog okvira koji je dizajniran kao  upravljivi  univerzum  (Klastrup,  2003:101).  Virtuelni  svetovi  su,  dakle,  trodimenzionalni  (3D)  prostori  kroz  koje  se  korisnici201  mogu  kretati,  voziti,  teleportovati,  međusobno  ćaskati  u  kafićima,  zaljubljivati  se  i  voditi  ljubav,  oponašati  porodičan  život  u  virtuelnim  kućama,  zarađivati  i  trošiti  virtuelni  novac.202 Za razliku od pričaonica, blogova i foruma, posetioci virtuelnih svetova su  reprezentovani  ne  samo  nadimkom,  već  i  pokretnom  grafičkom  predstavom  poznatijom pod nazivom avatar.203 Avatari su najčešće antropomorfni, ali korisnici  mogu uzeti i obličja poput robota, mutanta, zmajeva i drugih životinja.  Kada  govorimo  o  virtuelnim  svetovima  na  Internetu204  važno  je  napraviti  razliku  između  dve  osnovne  virtuelne  platforme.  Jedna  je,  uslovno  je  nazovimo,  društvena (MMOW),205 dok je druga igračka (MMOG).206 Društveni virtuelni svetovi  su  oni  prostori  na  Internetu  čija  je  osnovna  svrha  stvaranje  smisla  kroz  manipulaciju  samim  svetom  ili  kroz  međusobnu  interakciju  sa  drugim  stanovnicima virtuelnog sveta. U tom pogledu se ovi virtuelni svetovi razlikuju od  201 Sve češće se za korisnike virtuelnih svetova koriste sinonimi kao što su posetioci, stanovnici, igrači tako da  ćemo ih i mi u zavisnosti od konteksta birati.  202  Virtuelni  novac  u  poznatoj  platformi  Second  Life  (Drugi  život)  pod  nazivom  Linden  Dollar  ima  svoju  realnu  vrednost  koja  se  izražava  u US Dolarima  (250:1)  i  virtuelni  zarađeni  novac  se može  pretvoriti  u  US  Dolare kao i vice versa.  http://secondlife.com/whatis/currency.php   203 Sam pojam Avatar je uzet iz Hindu mitologije i odnosi se na predstavu boga ili božanstva na zemlji. Kada je  reč o virtuelnim računarskim svetovima, prvi put je u tom kontekstu upotrebljena od strane Čipa Morningstera  (Chip  Moriningstar)  u  cilju  opisivanja  predstave  igrača  u  jednom  od  najranijih  2D  virtuelnih  svetova  pod  nazivom  Habitat  (Pearce,  2009:21).  Danas  je  ovaj  termin  globalno  poznat  zahvaljujući  istoimenom  filmu  Džejmsa Kamruna  (James Cameron)  iz  2009.  godine,  koji  je postao  jedan od najuspešnijih  filmova u  istoriji  kinematografije.   204 Ograničavamo se na Internet pošto postoje i mišljenja da su virtuelni svetovi postojali mnogo pre pojave  Interneta (Bittarello, 2008;Ikegami, and Hut, 2008)  205 Massively multiplayer online world  206  Massively  multiplayer  online  game.  Najrazvijenija  varijanta  ovih  platformi  su  takozvane  MMORPG‐  massively multiplayer online role­playing games, kakva je, recimo, čuvena igra World of Warcraft.  203 igračkih  virtuelnih  svetova  gde,  iako  postoji  komunikacija  između  igrača,  osnov  njihovog  boravka  tamo  je  definisan  samom  strukturom  igre  (Damer,  2008:2;  Schroeder,  2008:2;  Spence,  2008:5).  Ipak,  u  praksi  su  ovi  virtuelni  žanrovi  često  isprepleteni na način da društveni svetovi imaju neke elemente online igara, dok je  sa  druge  strane,  društvena  komponenta,  manifestovana  kroz  međusobnu  interakciju igrača, neizostavni deo igračkih svetova (Klastrup, 2003:101).  Istorija društvenih virtuelnih  svetova  započinje već  sredinom 70‐tih godina XX  veka kroz jednostavnu platformu Maze (lavirint), da bi sredinom 80‐tih nastao prvi  grafički društveni  virtuelni  svet pod nazivom Habitat. U Habitatu  su učesnici  bili  predstavljeni  kroz  jednostavne  avatare,  imali  su  mogućnost  tekstualne  (čet)  interakcije, kretanja kroz prostor  i  izgradnje okoline. Početkom 90‐tih godina XX  veka  lansirana  je nova platforma Lambada MOO, dok  je prvi moderno‐internetski  virtuelni  svet  nastaje  nekoliko  godina  kasnije  pod  nazivom  Worlds  Chat.  Ova  virtuelna platforma predstavljala je 3D svemirsku stanicu gde su se korisnici mogli  teleportovati, kretati kroz okruženje  i međusobno komunicirati. Odmah za ovom,  nastaje  nova  virtuelna  platforma  pod  nazivom  Alphaworld,  u  okviru  koje  su  korisnici  mogli  graditi  različite  elemente  tog  prostora  slažući  već  napravljene  objekte.  Prva,  značajna,  virtuelno‐društvena  platforma  pod  nazivom  Avatar  98  ambiciozno  je  pokrenuta  21.  novembra  1998.  godine  a  taj  događaj  je  dan  ranije  najavio  i CNN    (Damer, 2008:9). Nakon  toga svake godine  je  izlazila nova verzija  Avatara  da  bi  se  2002.  godine  pojavila  poslednja  verzija. Naredna,  2003.  godina,  verovatno će ostati upamćena po lansiranju beta verzije dve platforme The There i  Second Life (SL), danas najpopularnijeg društvenog virtuelnog sveta.207  Istorija  igračkih virtuelnih svetova  započinje sa takozvanim MUD platformama  (Multiple User Dungeos or Domains). Ove rane MUD platforme bile su tekstualne  prirode  kroz  koje  se  kreirala  virtuelna  stvarnost,  odnosno  osećaj  prostora  kroz  povezivanje  (linkovanje)  različitih  virtuelnih  soba  gde  su  igrači mogli  pokreirati  tekstualne  avatare,  kretati  se  kroz  prostor,  uzimati  ili  bacati  predmete,  boriti  se  protiv različitih neprijatelja ili rešavati zagonetke. Ipak, tek sredinom 90‐tih godina  XX veka, sa razvojem računarskog hardvera i softvera kao i sa širenjem upotrebe  207 Procenjuje se da je u 2008. godini bilo oko 15 miliona jedinstvenih pretplatnika SL (Spence, 2008:11).  204 Interneta,  MMOG  ulaze  na  velika  vrata  u  masovnu  upotrebu  postajući  jedan  od  najzastupljenijih sektora video  igara. Poznate  igre ovog  tipa su, od najranijih kao  što je Meridijan 59, Ultima Online, preko EverQuest, Dark Ages of Camelot, Asheron’s  Call, do danas već čuvenog World of Warcraft208 (Pearce, 2009:10).  Kao  što  smo  već  rekli,  virtuelni  svetovi,  bilo  da  su  društveni  ili  igrački,  su  specifična mesta na  Internetu koja  imaju svoje osobenosti po kojima se  razlikuju  od  drugih  društvenih  prostora  na  Internetu.  Iako  smo  već  pominjali  njihove  osnovne  osobenosti,  ovde  ćemo,  pozivajući  se  na  Pirsovu,  dati  detaljniji  pregled  konstitutivnih elemenata virtuelnih svetova (Pearce, 2009:18‐20):  Prostornost – Virtuelni svetovi uvek egzistiraju u okviru nekog prostora. Da li je taj  prostor 2D ili 3D, jednostavno grafički ili tekstualno reprezentovan, manje je važno  od  činjenice  da  se  oni  uvek  predstavljaju  u  okviru  specifičnog  prostornog  konstrukta;  Graničnost  –  virtuelni  svetovi  se  uvek  prezentuju  kroz  geografsku  ograničenost  emitujući  osećaj  prostornog  kontinuiteta.  Drugim  rečima,  virtuelni  svetovi  su  podložni mapiranju;  Istraživost – budući da poseduju osobinu prostornosti, virtuelni svetovi se, poput  stvarnih,  mogu  istraživati.  Posetioci  mogu  ići  gde  god  žele,  osim  ako  to  nije  ograničeno nivoom same igre ili statusom posetilaca u tom svetu;  Perzistentnost – virtuelni  svetovi  su  trajni  i postoje  čak  i  kada  igrač nije u njima,  dok  su  akcije  koje  su  u  njima  preduzete  kumulativnog  karaktera,  što  znači  da  posledice po igrača mogu nastupiti i u njegovom odsustvu;  Otelotvoreni trajni identiteti – avatari. Svaki posetilac ima virtuelno telo koje može  manje ili više usavršavati kako igra odmiče ali ono što je ključna uloga avatara je to  da omogući vidljivu reprezentaciju igrača;  Naseljivost – virtuelni svetovi su naseljivi i participativni u smislu da neko može ući  u svet, živeti u njemu i doprinositi mu na različite načine;  208  Prema  podacima  sa  zvaničnog  sajta  World  of  Warcraft  iz  maja  2009.  godine  broj  pretplatnika  se  stabilizovao  na  oko  11,5  miliona  jedinstvenih  korisnika:  http://www.wow.com/2009/05/07/activision‐ conference‐call‐wow‐still‐at‐11‐5‐million‐subscriber/    205 Posledična  participativnost  –  ovo  znači  da  sama  činjenica  nečijeg  prisustva  u  virtuelnom  svetu  nosi  posledice  po  taj  svet  i  postaje  deo  je  iskustva  ostalih  učesnika;  Populus – virtualni svet je po definiciji društveni svet i to je ono što ga razlikuje od  pojedinačnih svetova u igricama poput Age of Empires ili Civilization;  Svetskost (Worldness)‐ je suštinska odrednica virtuelnog sveta koju je pak najteže  opisati.  Ovo  bi  trebalo  da  znači  da  je  virtuelni  svet  jedna  koherentna  celina  sklopljena od svih gore navedenih elemenata koji su uklopljeni u određena  jasno  definisana  pravila.  Da  bi  održao  osećaj  svetskosti  virtuelni  svet  mora  kreirati  sopstvenu estetiku ili poetiku (Klastrup,2003).  Zanimljivu tipologiju virtuelnih svetova daju Mesindžer i saradnici (Messinger,  et al., 2009:207‐8) koji, u skladu sa osnovnom svrhom određenog virtuelnog sveta,  razlikuju pet osnovnih vrsti virtuelnih društvenih platformi:   1.  Usmerene  na  obrazovanje  –  su  platforme  koje  omogućuju  vežbanje  iz  oblasti  dizajna  i  arhitekture,  učenje  stranih  jezika  ili  savladavanje  različitih  veština.  Osnovne  tehničke  pretpostavke  obrazovnih  virtuelnih  svetova  su:  realistično  prikazivanje,  veoma  izražajni  avatari,  visoke  performanse,  alatke  koje  je  lako  koristiti u edukativne svrhe (primer je jedna od ranih virtuelnih platformi Active  Worlds iz 1995. godine);  2.  Usmerene  na  temu  –  su  platforme  koje  su  tako  dizajnirane  da  promovišu  određeni  sadržaj  u  okviru  zajednice.  Njihova  svrha  je  da  članovima  zajednice  omoguće  potpuniji  pristup  sadržajima  vezanim  za  osnovnu  temu  i  da  im  omoguće diskusiju i izražavanje u vezi sa tom temom (primer je platforma vSide,  koja promoviše muziku, kreiranje pesama, video spotova, itd);  3. Usmerene na određenu zajednicu – su platforme čija  je osnovna tema vezana za  članove  određene  zemlje  ili  regiona.  Zbog  toga  su  one  jezički  i  kulturalno  prilagođene samo članovima tih zemalja/regiona (primeri su platforme HoPiHi  koja  je  namenjena  korisnicima  iz  Kine  ili  Cyworld,  namenjena  korisnicima  iz  Južne Koreje);  4. Usmerene na decu – su platforme prilagođene deci različitog uzrasta pa u skladu  sa  tim  mogu  sadržavati  određene  edukativne  a  ne  samo  zabavne  elemente  (primeri su: Webkinz, Club Penguin, Whyville, RuneScape);  206 5.  Samo­usmerene  –  su  platforme  koje  ne  tretiraju  ni  jednu  specifičnu  temu,  već  sami  korisnici,  kroz  međusobnu  interakciju,  stvaraju  smisao.  Ove  platforme  spadaju među najpopularnije virtuelne svetove (Primeri su: Second Life, Keneva,  Entropia Universe).  Po dosadašnjim istraživanjima korisnici virtuelnih svetova su uglavnom mladi  ljudi, većinom ispod 20 godina (Spence, 2008:9), što je i logično imajući u vidu da  se virtuelni svetovi uglavnom percipiraju kao računarske igrice. Popularnost ovih  platformi iz godine u godinu raste o čemu svedoči i grafikon 3.1, sa koga možemo  videti  jasan  trend  rasta  broja  registrovanih  pretplatnika  društvenih  virtuelnih  svetova.  Procenjeni  broj  registrovanih  korisnika  virtuelnih  svetova  svih  vrsta  iznosi čitavih 194 miliona209, ali je važno naglasiti da jedna osoba može imati više  korisničkih  naloga  pa  ove  brojeve  ne  treba  automatski  povezivati  sa  brojem  korisnika.  Primera  radi,  iako  SL  broji  oko  15 miliona  korisničkih  naloga  tu  igru  dnevno igra 50 000 do 100 000 igrača (Spence, 2008:11).    Izvor: http://www.mmodata.net/  Grafikon 3.1. Ukupan broj pretplatnika igračkih virtuelnih svetova (u milionima)  Međutim, danas virtuelni svetovi sve više prevazilaze svoju zabavljačku ulogu i  postaju  predmet  edukativnih  (Campbell  2009;  Papargyris  and  Poulymenakou,  2009), ekonomskih (Jin and Bolebruch, 2010)  i drugih interesovanja. Ovakve ideje,  209 Ovaj broj  iznosi neverovatnih 330,5 miliona ako  tu  zbrojimo  i  slične projekte koji  integrišu  tehnologiju  virtuelnih svetova (Spence, 2008:11).  207 o  praktičnoj  primeni  ovog  tipa  virtuelnih  prostora,  su  se  razvile,  pre  svega,  zahvaljujući  društvenim  virtuelnim  svetovima  poput  SL,  čiji  je  osnovni  smisao  oponašanje svakodnevnog života. Onog trenutka kada se pokazalo da korisnicima  nije potreban neki određen igrački cilj, već da je dovoljno napraviti okvir u kome će  oni sami proizvoditi smisao kroz interakciju sa virtuelnim okruženjem, kao i jednih  sa drugima, postalo  je  jasno da su mogućnosti ovih prostora na Internetu, daleko  veće od puke zabave njegovih posetilaca.210  Blogovi Prvobitno  zvani  web‐logovi  (web‐logs),  vremenom  poznatiji  pod  skraćenim  nazivom ‐ blogovi  (blogs), predstavljaju specifičnu  formu, pre  svega,  ličnih samo‐ prezentacija  na  Internetu.  Generalno  govoreći,  blog  je  jednostavna  web  stranica  koju  vlasnici  (urednici,  autori)211  sami  pripremaju  stavljajući  na  nju  različite  tekstualne,  audio  ili  video  zapise.  Iako  ih  ima najrazličitijih  vrsta blogova,  oni  se  najčešće  poistovećuju  sa  specifičnim  online  dnevnicima  u  kojima  autori  bloga  beleže  svakodnevne događaje, misli,  utiske  ili  osećanja. Osim u  svrhu dnevničkih  beleški, pojedinci ih koriste i za afirmaciju svojih literarnih sposobnosti, afirmisani  ili samoproklamovani novinari za publikovanje svojih analiza različitih društvenih  događaja,  nosioci  različitih  ideja  i  pokreta  za  njihovo  promovisanje,  naučnici  ili  ljubitelji  nauke  za  razmenu  znanja,  itd.  (Schiano,  et  al.,  2004;  Adar  et  al.,  2004;  Herring  et  al.,  2005;  Stefanone  and  Jang,  2007).  Još  jedna  važna,  strukturna,  osobenost blogova jeste izokrenuta hronološka forma, što znači da čitalac prvo vidi  autorov  poslednji  unos  pa  tek  naknadno,  ukoliko  želi,  može  „odmotavati“  hronologiju autorovih zapisa unapred.  210 Mi smo, naravno, svesni i mogućih negativnih posledica prekomerne upotrebe ovih prostora na Internetu,  ali nam u ovom odeljku namera nije bila da ulazimo u pozitivne i negativne posledice upotrebe na socijalno‐ psihološkoj razini, već da opišemo njihove prostorne karakteristike.  211  Iako  se  ovi  pojmovi  najčešće  koriste  kao  sinonimi  oni  se  u  stvari  razlikuju  u  zavisnosti  od  toga  koju  dimenziju odnosa pojedinca i bloga želimo opisati. Jedna osoba je vlasnik bloga zato što on jedini ima pristup  unutrašnjosti platforme na kojoj se nalazi dati blog. Osoba je autor bloga jer na njemu objavljuje svoje tekstove,  fotografije, video zapise. Osoba  je urednik bloga zato što  je samo ona odgovorna za konačni  izgled bloga, od  toga  da  li  će  dozvoliti  ili  ograničiti  ili  potpuno  ukinuti  komentarisanje  svog  bloga,  do  toga  kako  će  taj  blog  vizuelno urediti. Mi ćemo koristiti ove termine u skladu sa tim koju dimenziju bloga želimo opisati.  208 Međutim,  nisu  samo  vlasnici  bloga  oni  koji  čine  blogosferu,  već  vrlo  važnu  ulogu  igraju  njihovi  čitaoci  koji  putem  svojih  komentara  praktično  postaju  ko‐ autori  blogova.  Ova  otvorenost  je  od  presudnog  značaja  jer  upravo  interakcija  između  autora  i  čitalaca  bloga  (koji  su  najčešće  i  sami  autori  svojih  blogova)  predstavlja  samu  suštinu  ove  forme  izražavanja.  Na  taj  način  se  granica  između  autora  i čitalaca zamućuje  ili čak i gubi, pretvarajući autora u čitaoca (komentara  na svom blogu) a čitaoce u autore (komentara na nečijem blogu).212  Naravno,  u  nepreglednom  šarenilu  najrazličitijih  blogova  teško  je  napraviti  smislenu sistematizaciju, ali jedan takav pokušaj čini Blad (Blood) koji razlikuje tri  osnovna tipa blogova:  filtere, dnevnike  i beleške. Za filtere  je karakteristično da se  bave javnim događajima koji nemaju veze sa privatnim životom dotičnog blogera,  već  ih  on,  na  sebi  svojstven  način,  sažima  i  prezentuje  javnosti.  Dnevnici  predstavljaju  najzastupljeniju  formu  blogova  koji  po  nekim  istraživanjima  obuhvataju  70%  svih  blogova  (Herring  et  al.,  2005:153).  Na  kraju  su  beleške,  odnosno  duži  eseji  koji  se  bave  nekim  opštim,  javnim  ili  pak,  nasuprot  tome  privatnim, ličnim temama blogera.  Iako  su  neke  žanrovske  varijante  nalik  blogu  verovatno  postojale  i  ranije  (Winer, 2002; Antonijević, 2007), smatra se da prvi blogovi nastaju 1997. godine,  kada Dejv Viner (Dave Winer) pokreće ličnu stranicu Scripting News, beležeći svoja  zapažanja u  vezi  sa  brojnim  temama  (Schiano  et  al.,  2004),  odnosno kada Džorn  Barger  (Jorn  Barger)  počinje  da  koristi  termin weblog213  (Herring,  et  al.,  2005).  Međutim,  pravu  ekspanziju  blogovi  doživljavaju  nakon  1999.  godine  sa  pojavom  jednostavnih softvera koji su ovaj vid upotrebe Interneta učinili jednostavnima i za  obične,  softverski  nepismene,  korisnike.214  Broj  blogova  se  iz  godine  u  godinu  vrtoglavo povećavao tako da je danas praktično nemoguće utvrditi njihov broj, ali  212 Dešava se ponekad da se na blogu nekog „nedužnog“ domaćina zapodene rasprava između komentatora  koja naposletku nema veze ni sa domaćinom bloga ni sa temom koju je postovao (objavio).  213 Skraćeni termin „blog“ ulazi u upotrebu dve godine kasnije nakon što Peter Merholz reč “weblog” počinje  da piše kao “we‐blog” (Herring, et al., 2005)  214 Radi se o aplikacijama Pitas ,Blogger i Groksoup (Herring, et al., 2005:2)  209 sa  sigurnošću  možemo  reći  da  se  on  izražava  u  desetinama  pa  i  stotinama  miliona.215   Naravno, najteže je dati odgovor na pitanje otkud tako velika popularnost ove  forme  Internet  opštenja.  U  pokušaju  da  razumemo  prirodu  ovog  fenomena  nabrojaćemo  neke  od mogućih  razloga  koji  su  blog  učinili  nezaobilaznim  delom  društvenog prostora Interneta:  1. Rast  broja  korisnika  Interneta  ‐  broj  blogova  se  uvećava  paralelno  sa  intenzivnim  povećanjem  broja  korisnika  Interneta  kojih  krajem 2011.  godine  ima preko dve milijarde;  2. Jednostavan  softver  ‐  druga  važna  stvar  je,  kao  što  smo  već  pomenuli,  razvoj  jednostavnih  aplikacija  za  kreiranje  blogova  koje  su  omogućile  praktično  svakom ko  je bio na nivou elementarne računarske pismenosti mogućnost da  kreira svoj blog;  3. Osvajanje sajber neba ‐ uzimajući u obzir sve veći broj ljudi na Internetu, koji su  sada dobili i mogućnost kreiranja sopstvenih web prezentacija što je praktično  značilo mogućnost osvajanja svog „parčeta“ sajber neba, ne čudi što su mnogi  pohitali da  iskoriste  tu mogućnost. U  tom smislu blog  je bio preteča današnje  fejsbukomanije koja je praktično bazirana na istoj formuli. Ogroman broj ljudi,  plus  jednostavna  aplikacija  za  kreiranje  web  prezentacije  plus  jedinstveno  i  stalno mesto, odnosno personalizovan web prostor;  4. Anonimni personalni prostor – upravo je ovo ključna karakteristika bloga koja  je  privukla  milione  korisnika  a  to  je  mogućnost  da  slobodno  uređuju  svoj  virtuelni  prostor  iznoseći  svoja  osećanja,  ideje,  percepciju  sveta  oko  sebe  i  generalno svega što im padne na pamet;  5. Interpersonalni prostor – ovo je druga ključna karakteristika bloga a to je da on  nije  samo  privatni  već  i  javni  prostor  za  interpersonalnu  interakciju  pisaca  i  čitalaca bloga;  215 Prema podacima specijalizovanog pretraživača blogova „Tehnorati“ s kraja 2007. godine kada je poslednji  put data procena broja blogova ta cifra je iznosila preko sto miliona blogova, bez uračunavanja većine kineskih  blogova čiji je broj tada procenjivan na 80 miliona (http://technorati.com; http://www.blogherald.com)   210 6. Javna sfera – ovo je još jedan od važnih aspekata bloga jer se uz pomoć njega re‐ afirmiše  javna  sfera  kao  prostor  za  društvenu  akciju,  za  iznošenje  ideja,  stavova.  Koliko  su  prva  tri  razloga  velike  popularnosti  blogova  samorazumevajuća  toliko  ostala  tri  predstavljaju  kompleksno  polje  naučnog  proučavanja,  ne  samo  prirode bloga već i Interneta kao društvenog prostora an general. Međutim, jedan  fenomen  je  izrazita  specifičnost  bloga  zbog  čega  ćemo  se  na  ovom mestu  njime  detaljnije pozabaviti. Naime, s  jedne strane, blog  je privatni prostor gde pojedinci  iznose  svoje,  često  intimne  ili  skrivene druge misli  i  osećanja  koja nisu,  kao  kod  klasičnih dnevničkih zabeleški, namenjena sebi samima, već se ob­javljuju, odnosno  vraćaju  se  autoru  kroz  sito  komentara,  bilo  afirmativnih  ili  kritičkih,  čitalaca  tog  bloga, dakle postaju javne. Kroz taj proces, kao što smo već rekli, praktično se gubi  granica  između autora  i  čitalaca  koji  kroz međusobnu  interakciju  stvaraju  jednu,  gotovo,  bezobličnu  pisanu  formu.  Drugim  rečima,  a  to  je  ovde  ključno,  briše  se  granica  između  privatnog  i  javnog  na  taj  način  da  se  privatno  pretvara  u  javno.  Ovde  se  takođe  postavlja  i  pitanje  motivacije  onoga  ko,  najčešće  pod  velom  anonimnosti,  iznosi  svoju  intimu pogledima hiljada  čitalaca,  s  jedne  strane,  kao  i  motivacije čitalaca, da se bave tuđom intimom sa druge strane. Upravo navedene  kontradiktornosti  bloga  često  dovode  do  njegovog  nerazumevanja,  koje  po  Antonijevićevoj proističu iz toga što se blogovi posmatraju kao pisani objekti a ne  kao komunikativni događaji (Antonijević, 2007:96). Posmatrani na ovaj način, kaže  Antonijevićeva,  blogovi  gotovo  automatski  izazivaju  utisak  voajerizma  i  egzibicionizma, što  je po nama iako tačna, pomalo preterana konstatacija. Naime,  iako  se  slažemo  da  se  odnos  autor‐čitalac  bloga  često  može  objasniti  u  veliko‐ bratovskom maniru savremenog, medijima „zagađenog“ društva, koje briše granicu  između privatnog i javnog, ipak ne bi trebalo prenebregnuti činjenicu da su blogovi  kao pisani objekti, takođe izrodili jednu novu književnu formu (Pavlović, 2007), te  da  se,  imajući  to  u  vidu,  motivacija  autora  bloga  i  njegove  manje  ili  više  verne  čitalačke  publike,  suštinski  ne  razlikuje  od  drugih  književnih  formi.  Isto  tako,  svesni  smo da književne  forme bloga  čine  tek manji deo u opštoj dominaciji,  već  pominjane, dnevničke forme bloga.   211 Ipak,  sa  stanovišta  prirode  interesovanja  ove  studije  nama  je  daleko  zanimljivija  ova  druga,  komunikativna  priroda  bloga.  Blog  je,  zaista,  kako  kaže  Antonijević, dvostruki komunikativni događaj. S jedne strane, to je događaj „pisanja  sebe“  kroz  kontinuirano  beleženje  prošlih  i  sadašnjih  iskustava.  S  druge  strane,  blog  je  događaj  „preispitivanja  sebe“  kroz  kontinuiranu  interakciju  sa  čitalačkom  publikom (Antonijević, 2007:97). Ali blog je i više od okvira za samo‐preispitivanje.  Kroz  podnošenje  svoje  intime  na  komentare  drugima,  dakle,  kroz  proces  pretvaranja  privatnog  u  javno,  stvara  se  mreža  međusobnih  odnosa  i  veza  korisnika blogova koji  tako grade virtuelne zajednice (Efimova et al., 2005:2; Ali‐ Hasan and Adamic, 2007:10; Antonijević, 2007:95, Schmidt, 2007:1410, Stefanone  and  Jang,  2008:135).  Za  razliku  od  Internet  pričaonica  ili web  foruma,  virtuelne  zajednice  na  blogovima  nemaju  neki  određen  zajednički  prostor  već  se  njihovi  susreti,  slično  online  platformama  za  društveno  umrežavanje,  odigravaju  na  blogovima članova  te zajednice. Ugledniji  članovi uvek  imaju najviše komentara  i  po  pravilu  diskusija  na  njihovim  blogovima  je  najintenzivnija,  dok  neku  vrstu  prihvatanja u blogersku zajednicu predstavlja komentarisanje novopridošlog člana  od strane popularnih i iskusnih blogera.   Načini  na  koje  nastaju  ove  zajednice  su  različiti  ali  većina  se  slaže  da  se  taj  proces odigrava putem: 1) međusobnog komentarisanja i 2) citiranja blogova, kao i  3)  blogrolova216  (Ali‐Hasan  and  Adamic,  2007:10),  dok  Furukava  i  saradnici  (Furukawa et al., 2007:2), pored ova tri, identifikuju i trekbekovanje217 kao četvrti  model  uspostavljanja  odnosa  među  blogerima.  Čin  i  Činjel  (Chin  and  Chignell,  2007:360) su na osnovu svog istraživanja utvrdili postojanje tri  tipa zajednica na  blogu. Prvi tip su direktne zajednice gde se zajednica razvija oko određenog bloga.  Drugi tip su razvijene zajednice koje su proizvod komunikacije određenog bloga sa  njemu  bliskim  blogovima.  Treći  tip  su  produžene  zajednice  koje  se  sastoje  od  susednih zajednica koje nisu trenutno povezane.  Interpersonalni odnosi se ne odvijaju samo u virtuelnom prostoru blogova već  se  oni  često  prenose  u  realnost.  O  tome  govore,  kako  javni  susreti  uživo  koje  216 Lista omiljenih blogova na naslovnoj strani ličnog bloga  217 Kada se sa blogu osobe A može, preko trackback funkcije, otići na blog osobe B  212 blogeri  povremeno  organizuju  tako  i  brojni  personalni  susreti  koji  se  odvijaju  u  mikro svetu nekih blogera218 (Ali‐Hasan and Adamic, 2007:7).  Na  kraju,  treba  dodati  da  je  još  jedan  važan  proizvod  blog  fenomena,  a  to  je  aktuelizovanje  interesovanja  za  sudbinu  javne  sfere,  koja  je  dominacijom  jednosmernih,  pasivnih medija,  bila  gotovo  potpuno  obezvređena.  Brojne  studije  se, polazeći od Habermasovog shvatanja javne sfere, bave potencijalom blogova u  procesu veće demokratizacije i šireg uključivanja građana u javne poslove društva  (Jordan, 2000; Dahlberg, 2001; Sitarski i dr.,2007).219  Online platforme za društveno umrežavanje Nakon  pojave  specijalizovanih  online  platformi  za  društveno  umrežavanje  (OPDU)  kao  što  su  Fejsbuk  (Facebook),  Maj  Spejs  (My  Space),  Tviter  (Twiter),  Linktin  (LinkedIn),  Orkut,  Bebo,220  pojam  društvenih  mreža  ulazi  u  široku  upotrebu,  kako  stručne  tako  i  laičke  javnosti,  te  postaje  neraskidivo  vezan  za  Internet.  Iako  smo  mi  i  pre  nastanka  popularnih  OPDU,  tvrdili  da  je  osnovna  društvena  funkcija  Interneta upravo umrežavanje pojedinaca (Pantelić  i Petrović,  2002; Petrović, 2008, 2009) virtuelni prostori poput Fejsbuka  i njihova ogromna  popularnost danas nedvosmisleno svedoče o tome.   218  Dovoljno  je  u  neki  od  pretraživača  na  Internetu  ukucati  „druženje  blogera“  i  videti  pozive  na  zabave,  konferencije ili neke druge hepeninge koje blogeri organizuju.  219 I ovde naravno imamo optimiste i pesimiste koji sučeljavaju različite stavove. Tipičan proponent sajber‐ javnosti  je Fenbank koji smatra da  je «Sajberprostor (je)  ipak postao nova arena za učešće u  javnom životu.  Unutar  njegovih  granica,  korisnici mogu  delovati  kao medijska  publika...ali  korisnici  su  takođe  autori,  javni  govornici,  državnici,  erudite  (Fenbank  2001:63).  Nasuprot  njemu  Mekliland  tvrdi  da:  «Pre  nego  što  će  obezbediti zamenu za propadajuće javno carstvo, virtualne zajednice u stvari doprinose ovom opadanju. One  su  još  jedna stvar koja drži  ljude  iz vrata  i van ulica. Kao što  tv producenti stvaraju «ležeće krompire»,  tako  online kultura kreira «mišije krompire», ljude koji se kriju od stvarnog života i provode ceo svoj život gluvareći  u sajberspejsu» (Nav. pr. ‐ Fernban i Thompson 1995:10). Sa različitih pozicija pitanjem virtuelne javnosti se  bave  i  Rheinghold  (1993),  Džouns  (2001),  Papacharissi  (2002),  Slevin  (2002).  Kada  je  o  srpskim  Internet  korisnicima reč, primećujemo da se ova vrsta javne debate sve više odvija na Internet stranicama elektronskih  i pisanih medija. Pa tako, sve više javnih ličnosti otvara svoje blog stranice promovišući kroz njih svoje stavove,  ali  što  je  još  važnije,  u  ove diskusije  se  sada masovno uključuju  i  sami  čitaoci  blogova kroz komentare koje  mogu dati.  220  Spisak  OPDU  se  može  naći  na  http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_social_networking_websites  kao  i  nawww.alexa.com  213 Prvi OPDU nastaju još krajem 90‐tih godina XX veka ugledajući se na sajtove za  upoznavanje  odraslih  koji  su  takođe  bili  bazirani  na  kreiranju  korisničkih  profila.221 Osnovna razlika  između sajtova za upoznavanje odraslih  i OPDU  leži u  tome što  su prvi bazirani na ostvarivanju veza  između  ljudi koji  se ne poznaju u  offline  životu  a  drugi,  upravo  suprotno,  promovišu  veze  između  ljudi  koji  se  već  poznaju.  Prva  online  platforma  koja  je  imala  karakteristike  OPDU  formirana  je  1997. godine pod nazivom SixDeegres.com. Iako su mnogi elementi onoga što čini  OPDU već postojali i pre toga,222 SixDeegres.com postaje prva online platforma koja  objedinjuje ove elemente (Boyd and Ellison, 2008:214). U sledećih nekoliko godina  kreiranje novih OPDU se još uvek sporadično odvija da bi prava ekspanzija usledila  od  2003.  godine  na  ovamo,  dostižući  svoju  kulminaciju  sa  kreiranjem  Fejsbuk  platforme.223  Danas je nemoguće je precizno izračunati broj korisnika Interneta koji posećuju  OPDU  ali  najgrublje  procene  govore  da  bi  se moglo  raditi  o  jednoj  polovini  svih  korisnika Interneta, što bi značilo da, u ovom trenutku, govorimo o cifri od preko  milijardu korisnika OPDU.224 Dok ovo pišemo, sinonim za društveno umrežavanje  na  Internetu  je  platforma  Fejsbuk  sa  preko  850 miliona  aktivnih  profila,  dok  se  trend enormnog porasta broja njegovih korisnika može videti na grafikonu br 3.2.   Poput drugih društvenih prostora na Internetu i OPDU predstavljaju virtuelne  prostore  za  interakciju  njihovih  korisnika.  Iako  postoje  razlike  između  mnogobrojnih OPDU, ipak se može reći da one u svojoj suštini predstavljaju krajnje  uprošćene  platforme  koje  omogućavaju  korisniku  da  za  kratko  vreme  i  na  jednostavan  način  personalizuje  određeni  prostor  na  Internetu.  Ove  online  platforme  omogućavaju  kreiranje  javnih  ili  polujavnih  profila  unutar  definisanog  web prostora, organizovanje  liste drugih korisnika sa kojima su korisnici u vezi  i  pregledavanje  njihovih  veza,  kao  i  onih  koje  ostali  prave  u  okviru  date  online  platforme (Boyd and Ellison, 2008:211).  221 Dobar primer je dejting sajt www.match.com   222  Profili  na  sajtovima  za  upoznavanje  odraslih,  liste  prijatelja  na  različitim  instant  mesindžerima,  povezivanje sa drugima u okviru virtuelnih zajednica.  223 Za detaljniji prikaz istorijskog razvoja OPDU pogledati u Boyd and Ellison, 2008.  224 www.pewinternet.org/Data‐Tools/Explore‐Survey‐Questions/Roper‐Center.aspx?t=312&sdate=mm/dd/yy&edate=mm/dd/yy&k=facebook     Grafik Restri minim otvara inform osnov kreira zadato rođen Takođ postav preteč perso objavl profila uređiv 225 Za p 226 Čin posebno vrsta  ve privatno 227 Pre (Gross a postavlj 10 20 30 40 50 60 70 80 90 on 3.2. Ras kcije  za  ot alnu staros nja  profila atičko  pre nih  podata n.226 Nakon m  okviru  ja  ili  bora e,  korisnic ljati  video u  OPDU  š nalne  blog  juju različit ,  uređuju  anje bloga  regled OPDU p jenica da svako  osoba  iz  javn rifikovanja  aut sti korisnika O ma istraživanju nd Acquisti, 20 a svoje slike na 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 2004 Iz t broja kori varanje  lič t korisnika   toliko  je  dznanje  za ka  o  sebi,  toga, koris same  aplik vka,  bračn i na profil m   zapise,  pis to  se  može strane  kor e tekstove, njegov  izgl potrebno m ogledati na ovo  može otvoriti og života. Sa d entičnosti  pro PDU.   koje su sprov 05). Do sličnih  profil (Young   2005 2 vor: http://w snika Fejsb nog  profila  određenog pojednosta   njihovu   čiju  auten nik ima svu acije,  posta om  statusu ogu  stavit ati  blog,  itd   videti  po isnici  OPDU  slike i vide ed  i  slično. alo više kr j adresi: en.wiki  profil na  bilo  ruge strane, da fila  što  bi,  ope eli Gros i Akus  nalaza dolaze and Quan‐Hass 006 2007 ww.facebook uka (u milio ,  ako  i  po  OPDU (naj vljena  da  n kreaciju.  D tičnost  nik  slobodu u vljanjem  os ,  obrazova i  svoju  fot .  Upravo  b   mnogim  z   imaju  per o zapise, ko   Ono  što  p eativnosti n pedia.org/wiki/Lis čije ime dovod  bi se ovaj pro t,  otvorilo  drug ti blizu 90% p  i Jang i Kvan‐H e, 2009).  2008 .com/?ref=log nima)  stoje,  ugla češće 13+ g ije  neopho ovoljno  je  o  ni  ne  p ređivanja s novnih  po nju,  zapos ografiju,227 logovi  pre ajedničkim sonalne  pr municiraju redstavlja  r ego za ure t_of_social_network i do postojanja blem rešio bil u  vrstu proble rofila sadrži sl as po čijim na 2009 20 o#!/press/in vnom  se  o odina).225  dno  gotov samo  dati roverava  i vog profila dataka  o  se lenju,  hob kreirati  fot dstavljaju  s   elementim ofile,  kao  i  sa posetio azliku  je  t đivanje OPD ing_websites#cite_  velikog broja l o bi neophodn ma  vezanih  za iku, od kojih je lazima čak 98,7 10 2011 fo.php?timeli 214 dnose  na  Procedura  o  nikakvo    nekoliko    profil  je  , doduše u  bi, mestu  ijima,  itd.  o  albume,  vojevrsnu  a.  Poput    na  blogu  cima svog  o  da  je  za  U profila.  note‐245   ažnih profila,  o uvesti neku    narušavanje   80% validno  % studenata  ne 215 Zbog  toga  su  lične  strane na blogu originalnije  i pogodnije kao umetničke  forme,  dok su OPDU profili, makar po svojoj tehničkoj organizaciji, manje više uniformni.  Ono što je ključna razlika između blogova i OPDU jeste anonimnost bloga, odnosno  javnost koja  je praktično uslov korišćenja OPDU. Ova razlika dovodi do suštinske  razlike pretvarajući anonimni prostor nesputane interpersonalne interakcije bloga  u  javni  prostor  društveno  uređene  interakcije  OPDU.  Sve  ono  što  čini  suštinske  elemente  bloga  a  to  su  anonimnost,  iskrenost,  intimnost,  na OPDU  pada  u  drugi  plan usled  javnosti vlasnika profila. Blog  i OPDU su dve stane  jednog  lica. Blog  je  ekspresivan,  OPDU  je  instrumentalan,  Blog  je  anoniman  OPDU  je  javan,  urednik  bloga  je,  frojdovski rečeno, ego koga vodi ID, dok je urednik OPDU ego koga vodi  super ego.  Kada je reč o osnovnim elementima OPDU oni bi se na primeru Fejsbuka mogli  svesti na sledeće: profil korisnika, lista prijatelja, kanal vesti, statusi i komentari na  njih, različite aplikacije, funkcija slanja poruka, kao i funkcija četovanja preko koje  korisnici direktno  (jedan na  jedan) komuniciraju  jedni  sa drugima. Po Bojdovoj  i  Elisonovoj  (Boyd  and  Ellison,  2008:213),  javno  prikazivanje  liste  prijatelja  predstavlja  ključni  element  OPDU.  Prijatelji  se  stiču  tako  što  korisnici,  nakon  zahteva i odobrenja, dodaju jedni druge na svoje liste prijatelja. Njihov izbor se vrši  na  osnovu prethodnog poznanstva  iz offline  života  ali  i  ostvarivanjem kontakata,  po  različitim  osnovama,  između  osoba  koje  se  nikada  do  tada  nisu  srele.  Same  OPDU takođe podstiču širenje mreže prijatelja tako što na korisnikov profil, manje  ili  više  nasumično,  postavljaju  predloge  za  buduće  prijatelje.  Kada  korisnici  postanu prijatelji njihovi profili su jedni drugima od tog trenutka potpuno otvoreni  za „prelistavanje“ svih sadržaja koje je neko postavio na svoj profil.228 I ne samo to,  228 Profil može biti otvoren za sve bez obzira da  li  su prijatelji  ili ne, ali  sve više korisnika,  zbog problema  bezbednosti podataka zatvara svoj profil za one koji nisu na listi prijatelja. Ovde dodatni problem predstavlja i  to  što su osnovna  (difoltna) podešavanja profila na PDU uglavnom  takva da  su podaci dostupni  svima,  te  je  potrebno  samostalno  podesiti  nivo  privatnosti  vlastitih  podataka.  Problem  je  u  tome  što mnogi  korisnici,  a  među njima  je  najviše mladih,  nemaju  svest  o  potrebi  zaštite  svojih  podataka  ili  ne  znaju  kako  to da učine.  Dodatni problem, na koji ukazuje većina analitičara koji  se bave problemom zaštite privatnosti podataka na  Internetu, predstavlja to što korisnici samoinicijativno i dobrovoljno pružaju informacije o sebi (ime i prezime,  adrese, brojeve telefona, fotografije, itd) a da pritom malo razmišljaju o posledicama takvog činjenja. Primera  radi, Gros  i Akuisti  (Gross and Acquisti,  2005) u  svom  istraživanju pokazuju da  čak 82% aktivnih korisnika  216 od  tog  trenutka  korisnik  će  preko  kanala  Vesti  (news  feeds)  biti  trenutno  obaveštavan  o  svim  promenama  na  profilima  njegovih  prijatelja,  čime  se  stvara  utisak  stalne  uključenosti  u  njihove  živote.  Ono  što  daje  dinamiku  društvenim  prostorima na OPDU su komentari koje, na za to predviđenim mestima (wall‐zid)  na profilu, korisnici ostavljaju  jedni drugima. To  je  javni prostor za komunikaciju  koji  je za razliku od privatnog (četa) vidljiv svim prijateljima na  listama onih koji  komentarišu i onih koji su komentarisani.   Vlasnici profila,  takođe, komuniciraju sa svojim virtuelnim okruženjem putem  statusa  na  svom  profilu.  Ažurirajući  svoje  statuse  oni  upoznaju  svoju  društvenu  mrežu  sa  aktuelnim  događajima  iz  njihovog  života,  raspoloženjima  u  kojima  se  nalaze  ili  naprosto  o  svojim  stavovima  vezanim  za  najrazličitija  pitanja.  Funkcija  statusa  jeste  da  pokaže  da  je  vlasnik  aktivan  „stanovnik“  OPDU,  ali  i  da  izazove  reakciju njegove mreže.   Velika  popularnost  OPDU  otvorila  je  brojna  sociološka,  psihološka,  pravna,  ekonomska,  politikološka  i  mnoga  druga  pitanja  čije  bi  raspravljanje  na  ovom  mestu svakako zahtevalo mnogo više prostora. Kao  i kod mnogih drugih Internet  fenomena  stavovi  po  pitanju  OPDU  su  žestoko  suprotstavljeni.  Mediji  posebno  apostrofiraju  negativne  posledice  upotrebe  OPDU  bilo  da  je  u  pitanju  strah  od  zloupotrebe  dece  i  tinejdžera,  stvaranja  lažnog  osećaja  društvene  prihvaćenosti,  poremećaja  ličnosti  itd.,  do  onih  koji  ističu  praktične  strane  OPDU  u  smislu  jednostavnog  i  lakog  održavanja  kontakta,  deljenja  informacija,  pronalaženja  izgubljenih  veza,  podsticanja  javnih  debata,  mogućnosti  za  biznis,  itd.  Jedan  od  svakako  najvećih  problema  koji  su  svoju  konkretizaciju  dobili  i  kroz  brojne  primedbe  korisnika,  udruženja  pa  čak  i  vladinih  tela,  jeste  problem  zaštite  Fejsbuka  otkriva  poverljive  informacije  o  sebi  kao  što  su,  datum  rođenja,  broj  mobilnog  telefona,  adresu,  političku i seksualnu orijentaciju i ime partnera. Do sličnih rezultata dolaze Jang i Kuan‐Has (Young and Quan‐ Hasse, 2009) istražujući ponašanje studenata u Kanadi. Rezultati pokazuju da 99,35% studenata koristi pravo  ime u svojim profilima; 97,4% navodi ime škole koju su pohađali; 92,2% datum rođenja; 83,1% e‐mail adresu;  80% ime grada u kome žive. Pored ovoga, gotovo svi studenti na profile postavljaju svoje slike (98,7%) i slike  svojih prijatelja (96,1%). Ipak, studenti su nešto oprezniji kada je u pitanju davanje prave adrese (to čini samo  7,9%), ili broja mobilnog telefona (10,5%).  217 privatnosti  i  bezbednost  podataka  koje  korisnici  pohranjuju  na  OPDU.229  Razlog  ovako  velikom  interesovanju  za  pitanja  bezbednosti  na  OPDU  leži  u  sve  većem  broju, pre svega mladih, korisnika koji, manje ili više, dobrovoljno dele informacije  različitih  nivoa  poverljivosti  kroz  OPDU.  U  svom  izveštaju  iz  2008.  godine,  “Međunarodna radna grupa za zaštitu podataka u telekomunikacijama”, takozvana  Berlinska grupa, objavila je svoj izveštaj i vodič o zaštiti privatnosti, poznatiji pod  nazivom Rimski memorandum u kome je pobrojala sledeće opasnosti po privatnost  podataka korisnika OPDU, (2008:2): 230    • Na Internetu nema zaborava‐podaci ostaju zauvek sačuvani;  • Obmanjujuće poimanje „zajednice“‐ stvara se lažna slika sigurnosti;   • Besplatnost usluge‐koja se plaća time što se lični podaci, bez znanja korisnika,  kasnije upotrebljavaju u marketinške svrhe;   • Skupljanje  podataka  o  kretanju  na  Internetu  od  strane  provajdera  usluge  umrežavanja;   • Rastuće  potrebe  da  se  refinansiraju  usluge  i  ostvari  profit  mogu  dalje  ohrabrivati prikupljanje, obradu i upotrebu podataka o korisnicima;   • „Odavanje“ više ličnih podataka nego što korisnik misli da je dao;   • Zloupotreba podataka iz ličnih profila od strane trećih lica;   • Rizik    krađe  identiteta  i  moguće  „otmice“  profila  od  strane  neautorizovanih  trećih lica;   • Upotreba veoma nesigurne infrastrukture.   Razlozi  ogromne  popularnosti  OPDU  su  svakako  višestruki.  Jedan  od  glavnih  uzroka  svakako  leži  u  globalnoj  društvenoj  transformaciji  koja  u  velikoj  meri  rastače društvene institucije industrijskog društva poput tradicionalnih zajednica,  porodice,  susedstva,  ne  stvarajući  njihove  realne  alternacije. U  društvu  globalnih  229  Više  o  ovim  sporovima  može  se  videti  na  sledećim  adresama:  http:  www.cippic.ca/uploads/CIPPICFacebookComplaint‐29May08.pdf;  www.dailymail.co.uk/sciencetech/article‐ 1215470/Facebook‐turns‐controversial‐advertising‐Beacon.html;   www.cnn.com/2009/TECH/02/18/facebook.reversal/index.html.  Ovde  nemamo  mesta  da  šire  obrazlažemo  ovaj problem, stoga za više detalja upućujemo čitaoca na našu studiju (Petrović i Tomić, 2010).  230  Dokument  je  dostupan  na  sledećoj  web  adresi:  http://www.datenschutz‐ berlin.de/attachments/461/WP_social_network_services.pdf   218 tokova,  fizičko mesto boravka postaje  sve manje  i  okvir  lociranja pojedinaca koji  sada svoja fiksna staništa sve češće sele u virtuelni prostor Interneta. Ma koliko to  paradoksalno zvučalo, čini se da u doba opšte fluidnosti jedinu izvesnost nude dva  tehnička pomagala.  Jedno poput verne senke prati čoveka kroz globalne tokove a  drugo služi kao surogat fizičke ukotvljenosti. Naravno, reč je o mobilnom telefonu i  virtuelnim  prostorima  Interneta,  poput  Fejsbuka.  Oba  ova  pomagala  služe  da  ispune  ideal permanentne konektovanosti na mrežu  i oba su na  jedan klik/poziv  daleko od svakog pojedinca globalne društveno‐tehnološke mreže.   Međutim,  OPDU  imaju  i  drugu  vrlo  važnu  funkciju.  Oni  su  finalni  produkt  medijskog  terora  prelomljenog  preko  kičme  malog  čoveka.  Od  radija  koji  nas  ujutru  budi,  do  televizija  se  na  njega  nadovezuje,  preko  Interneta  na  koji  se  čim  uđemo u kancelariju neizbežno kačimo, do mobilnih telefona koji su ujedno i foto  aparati  i  video  kamere  spremne  da  zabeleže  svaki  delić  našeg  života,  mediji  su  svuda  oko  nas.  Oni  su  nas  naučili  da  se  ništa  se  ne  sme  prepustiti  sećanju  i  neizbežnom zaboravu, ništa se ne sme prepustiti sumnji koju naracija sobom nosi,  već da samo ono što je prikazano postaje istinito, dok sve ostalo zauvek nestaje u  medijskom mraku. U  strahu  od  zaborava, mi mahnito  beležimo  svaki  delić  naših  života.  Rođenja  nije  bilo  ako  nema  dokaza  osvedočenih  u  hiljadu  slika  od  prvog  plača, preko prvog koraka, do prvog dana škole. Ali ni tada novog člana društva još  uvek  nema,  sve  dok  se  kroz  foto  album  na  Fejsbuku  to  ne  objavi  medijskim  prijateljima koji će  istinu o novom članu preneti svojim prijateljima a oni svojim.  Ako  to  nije  zabeleženo  jednostavno  nije  se  desilo,  ne  postoji.  Ako  nismo  na  Fejsbuku nema nas i nikada nas nije ni bilo. I zato moramo biti što življi, kačiti što  više  fotografija  i  video  zapisa,  koje  su  jedini  izvesni  dokaz  našeg  postojanja  u  medijski  posredovanom  društvu.  Biti  što  lepši  i  izazovniji  jer  nam  je  samo  tako  popularnost  zagarantovana,  imati  što  više  prijatelja  koji  će  vest  o  nama  širiti  do  rubova mreže i nazad osiguravajući da istina o našem životu nikada neće prestati  da postoji.  3.2.4.2 Uspostavljanje interpersonalnih odnosa na Internetu­ personalni aspekt  Uspostavljajući  naš  analitički  okvir  za  razumevanje  komunikacione  funkcije  Interneta konstatovali smo da se prokreativna funkcija Interneta može podeliti na  219 personalnu  i  ritualnu.  Personalna  funkcija  se  odnosi  na  uspostavljanje  interpersonalnih  odnosa  na  Internetu,  dok  se  ritualna  odnosi  na  upotrebu  Interneta  u  cilju  održavanja  grupne  interakcije,  druženja,  formiranja  osećaja  zajedništva,  itd. U  skladu sa  tim, u nastavku ovog poglavlja prvo ćemo govoriti  o  iniciranju  i  uspostavljanju  interpersonalnih  kontakata  na  prostorima  Interneta,  odnosno  o  personalnoj  funkciji,  da  bi  potom  prešli  na  analizu  ritualne  funkcije,  odnosno virtuelnih zajednica.  Jedna od osnovnih funkcija društvenih prostora na Internetu koje smo upravo  opisali  jeste mogućnost  uspostavljanja  interpersonalnih  odnosa  između  njegovih  posetilaca. Iako su neki od ovih prostora pogodniji od drugih, ne postoji virtuelni  prostor  na  Internetu  u  okviru  kojeg  se  ne  uspostavljaju  interpersonalni  odnosi.  Kada kažemo da su neki virtuelni prostori pogodniji od drugih pod time mislimo na  njihovu  osnovnu  namenu.  Recimo,  osnovna  svrha  pričaonica  jeste  anonimno  druženje,  tako  da  je  razumljivo  da  su  ovi  prostori  upravo  kreirani  zarad  uspostavljanja  novih  interpersonalnih  odnosa.231  S  druge  strane,  u  okviru  online  platformi  za  društveno  umrežavanje,  interpersonalni  odnosi  se  uspostavljaju  sa  već  poznatim  osobama,  dok  ređe  služe  za  uspostavljanje  novih  društvenih  veza  (Ellison et al., 2007; Boyd and Ellison, 2008; Mayer and Puller, 2008; West, et al.,  2009).232  Sam proces uspostavljanja i održavanja interpersonalnih odnosa, po Kušmanu i  Kanu  (Cushman  and  Cahn,  1985:49‐50),  uključuje  afektivnu  i  praktičnu  komponentu. Afektivna komponenta  se odnosi na neki  element dopadanja osobe  231 U istraživanjima koje smo 2002. i 2004. godine sproveli u srpskim Internet pričaonicama, pokazalo se da  preko  80%  posetilaca  svaki  put  ili  jednom  u  nekoliko  puta  kada  posete  pričaonicu  uspostavljaju  novi  interpersonalni kontakt (Pantelić i Petrović, 2002; Petrović, 2008).   232 Ovde  je  važno  napraviti  jednu  napomenu.  Kako  se  broj  posetilaca OPDU  vremenom  enormno  uvećao  i  kako je putem njih lako napraviti novi kontakt (prostim dodavanjem prijatelja), onda se OPDU pojavljuju kao  mesta gde najveći broj korisnika Interneta stiče nove interpersonalne odnose iako im to nije osnovna funkcija.  Po velikom istraživanju Oxfordovog instituta za Internet pokazuje se da su upravo OPDU mesta gde je najveći  broj  ljudi  (55.4%)  stekao  kontakte  koje  je  preneo  u  realnost  (Hogan  et  al.,  2011:22).  Ovo  nije  u  koliziji  sa  malopređašnjim zaključkom da upoznavanje nije osnovna svrha OPDU jer ovde ne govorimo o broju ljudi koji  se  upoznaju  na OPDU,  već  o  procentu  onih  koji  su  svoja  poznanstva  preneli  u  realnost  a  da  su  ih  pre  toga  ostvarili na OPDU.   220 sa kojom se kontakt uspostavlja, dok  se praktična komponenta odnosi na proces  filtriranja  potencijalnih  osoba  sa  kojima  se  uspostavljaju  interpersonalni  odnosi.  Autori  razlikuju  tri  faze  u  procesu  filtriranja,  koje  predstavljaju  kroz  specifična,  koncentrično  sužavajuća  polja:  Najšire  je  polje  dostupnih  interakcija,  koga  čine  osobe  sličnih  socio‐demografskih  karakteristika;  unutar  njega  formira  se  polje  poželjnih,  podgrupa  onih  osoba  koje  su  zanimljive  na  jedan  ili  drugi  način;  i  na  kraju,  unutar  prva  dva  je  najuže,  polje  recipročnih,  odnosno  onih  osoba  koje,  u  datim  okolnostima,  po  svojim  karakteristikama  predstavljaju  najbolji  izbor  za  formiranje interpersonalnog odnosa.  Međutim, uspostavljanje odnosa u online okruženju, unosi određene promene u  ovaj  model  koji  daju  Kušman  i  Kan.  Budući  da  je  prostor  Interneta  oslobođen  fizičkih  a  često  i  drugih  strukturalnih  barijera  (rasnih,  etničkih,  kulturnih),  polje  dostupnih  Interakcija  se  značajno  proširuje  i  praktično  postaje  globalno  (bilo  u  smislu  jednog  društva  ili  u  bukvalnom  značenju  obuhvatanja  celog  sveta).  Pojedinac, stoga,  ima daleko šire inicijalno polje koje mu omogućava i veću širinu  druga dva polja interakcije. U zavisnosti od virtuelnog prostora u kome se odnosi  uspostavljaju  i načini sužavanja polja su drugačiji. Recimo u pričaonicama gde su  odnosi  anonimni,  inicijalno  polje  društvenih  interakcija  je  praktično  ograničeno  samo  jezičkim barijerama. Nakon toga,  sužavanje na polje poželjnih  interakcija  se  može  vršiti  kroz  tematski  odabir  pričaonice,  recimo  po  osnovu  godišta,  grada  ili  nekog drugog elementa koji stoji u nazivu pričaonice (na Krstarici bi  to bile sobe  koje  nose  nazive  poput:  33+;  Beograd;  Romantika,  itd).  Zatim,  sledi  finalno  sužavanje kruga na polje recipročnih koje se vrši kroz kratku inicijalnu interakciju  putem  postavljanja  nekoliko  ključnih  selekcionih  pitanja  (pol,  godište,  mesto  boravka,  zanimanje,  itd).233  Čitav  proces  se  završava  razmenjivanjem  fotografija,  brojeva  telefona,  uključivanjem  web  kamera  i  finalnim  upoznavanjem  uživo  sa  izabranim  osobama.  Za  razliku  od  pričaonica,  na  OPDU  je  situacija  drugačija  i  približava se obrascima  iz offline  života, pre svega zato što se  izbori vrše  između  javnih  a  ne  anonimnih  osoba.  Ova  javnost,  unapred  sužava  polje  dostupnih  233 U globalnim pričaonicama na Internetu, uobičajeno prvo pitanje glasi: „asl?“ (age, sex, location‐godine, pol,  mesto).  221 interakcija  na osobe koje  su društveno  ili  fizički prijemčljive.  Ipak,  iako suženo u  odnosu na pričaonice, ovo polje je i dalje daleko šire nego ono u offline okruženju,  budući da je na jednom mestu dostupno neuporedivo više potencijalnih kontakata.  Selekcija potencijalnih kontakata se vrši izborom prijatelja iz grupa poželjnih (bilo  da  su  u  pitanju  kolege  sa  posla,  fakulteta  ili  škole,  ljudi  koji  se  bave  određenim  hobijem,  članovi  organizacija,  pokreta,  religijskih  grupa  i  sl.).  Nakon  uzajamnog  prihvatanja  i  uvrštavanja  na  listu  prijatelja,  a  u  skladu  sa  nekim  ličnim  preferencijama, vrši se odabir onih sa kojima će se uspostaviti direktan kontakt.  Kada je reč o motivima za uspostavljanje online interpersonalnih odnosa,  onda  se  oni  ne  razlikuju  od  onih  koji  podstiču  offline  odnose,  ali  se  zato  razlikuju  okolnosti koje posreduju ova upoznavanja. Kada  je o motivima  reč, Po Hilu  (Hill,  1987:1010), postoje četiri osnovna motiva za povezivanje među ljudima: pozitivna  stimulacija‐mogućnost  povezivanja  zarad  obezbeđivanja  prijatne  afektivne  i  kognitivne  stimulacije;  pažnja‐mogućnost  uvećanja  osećaja  lične  vrednosti  i  važnosti kroz pohvalu i fokusiranje tuđe pažnje na sebe; društveno upoređivanje –  mogućnost za umanjenje nejasnoća kroz pribavljanje sebi relevantnih informacija;  i  emotivna  podrška  ili  saosećanje.  Pored  toga,  pretpostavlja  se  da  je  želja  za  kontaktom  sa  drugima  povećana  u  situacijama  koje  pojačavaju  dostupnost  određenih  vrsta  interpersonalnih  odnosa,  posebno  za  pojedince  koji  vrednuju  specifične podsticaje. Upravo ova zadnja napomena je važna za razumevanje uloge  virtuelnih prostora Interneta, imajući u vidu da oni upravo pojačavaju dostupnost  određenih  vrsta  interpersonalnih  odnosa  i  da  je  to  posebno  slučaj  sa  određenim  društvenim grupama. Treba napomenuti da kada je reč o virtuelnim prostorima na  Internetu ovde u prvom redu mislimo na pričaonice budući da je njihova osnovna  svrha  uspostavljanje  novih  interpersonalnih  odnosa.  Različita  istraživanja  pokazuju  naizgled  kontradiktorne  podatke  zaključujući,  s  jedne  strane,  da  je  uspostavljanje virtuelnih interpersonalnih odnosa pogodnije za izrazito društvene  osobe,  dok  nalazi  drugih  istraživanja  pokazuju  da  su  virtuelni  odnosi  veoma  pogodni za osobe koje se lošije snalaze u svakodnevnoj, licem u lice interakciji. Na  osnovu  ovih  nalaza  moguće  je  razlikovati  dve  suprotstavljene  perspektive:  perspektivu  društvenog  obogaćivanja  i  perspektivu  društvene  kompenzacije  (Van  Zalk et al., 2011:1204‐5).  222 Kada je reč o perspektivi obogaćivanja, nekoliko istraživanja uključujući  i naše  od  pre  nekoliko  godina  (Petrović,  2008)  pokazuju  da  pričaonice  na  Internetu  posebno  pogoduju  pojedincima  koji  su  i  inače  društveni.  Pa  tako,  Mekkaun  i  saradnici  (McCown  et  al.,  2001:596)  na  osnovu  istraživanja  interpersonalnih  stilova  interakcije  u  pričaonicama,  zaključuju  da  ljudi  koji  koriste  Internet  u  ove  svrhe  iskazuju  jake  verbalne  sposobnosti,  empatiju  prema  drugima  i  želju  za  bliskim i iskrenim odnosima, te da ne pokazuju tendenciju ka rigidnosti, pasivnosti  i zatvorenosti. Peris i saradnici (Peris et al. 2002:49), u članku indikativnog naslova  «Pričaonice:  Virtuelni  prostor  za  interakciju  društveno  orijentisanih  ljudi»,  na  osnovu svog  istraživanja zaključuju da  ljudi koji posećuju pričaonice ne samo što  su potpuno  sposobni  da  zadovolje  svoje društvene potrebe u  realnom svetu,  već  oni  svoje  online  odnose  vrednuju  podjednako  kao  i  offline,  te  pokazuju  želju  da  grade duboke i široko postavljene veze sa svojim sagovornicima. Kako ističu autori  ove  studije,  odnosi  u  pričaonicama  ne  samo  da  su  za  njih  prijatni,  već  ih  oni  doživljavaju  kao duboke  i  bogate. U  istraživanju  koje  smo mi  sproveli  u  srpskim  Internet  pričaonicama  došli  smo  do  sličnih  nalaza  (Petrović,  2008).  Za  potrebe  potvrde/odbacivanja  hipoteze  da  pričaonice  pre  svega  posećuju  društveno  izolovane  osobe  konstruisali  smo  skalu  društvenog  aktivizma.  Gledajući  skorove  koje su na pomenutoj skali ostvarili  ispitanici, kao i njihovo slaganje sa nekim od  izdvojenih stavova, zapazili smo da većinu posetilaca pričaonica odlikuje pretežni  ili  visoki  društveni  aktivizam  (njih  preko  85%  u  zbiru).  Samo  zanemarljivo mali  broj  ispitanika  iskazao  je  slaganje  sa  stavovima  koji  ukazuju  na  osećanje  usamljenosti, nesigurnosti, pasivizma i socijalne neadaptiranosti (ispod 4%).  S  druge  strane,  jedan  broj  istraživanja  potvrđuje  suprotnu,  perspektivu  društvene kompenzacije. U jednom holandskom istraživanju, koje su nad uzorkom  od 194 studenta sproveli Van Zalk  i saradnici (Van Zalk et al., 2011), perspektiva  društvene  kompenzacije  je  donekle  podržana,  budući  da  se  pokazalo  da  je  četovanje  sa  online  prijateljima  dovelo  do  podizanja  samopouzdanja  i  opadanja  depresije  kod  introvertnijih  osoba.  Peter  i  saradnici  (Peter  et  al,  2005),  nakon  istraživanja  koje  su  takođe  sproveli  nad  studentima  u  Holandiji  (uzorak  493),  dolaze  do  zaključka  da  iako  oni  koji  su  ekstrovertniji  češće  prenose  svoja  poznanstva iz virtuelnog u realno okruženje, introvertnije osobe su motivisanije za  223 online  komunikaciju  i  pritom  lakše  iznose  svoje  stavove  na  taj  način.  McKena  i  saradnici  (McKenna  et  al.,  2002)  nakon  istraživanja  sprovedenog  u  tri  talasa  na  Usnetovim njuz grupama (uzorak 700 grupa‐568 ispitanika) zaključuju da oni koji  su introvertniji i usamljeniji su i donekle skloniji da osećaju da im je lakše da izraze  „pravog sebe“ putem kontakta na Internetu nego uživo.  Nakon pregleda nalaza ovih istraživanja, postavlja se pitanje kako tumačiti ove,  naizgled, kontradiktorne podatke. Da bi pravilno razumeli ove nalaze treba poći od  toga  da  Internet  sam  po  sebi  ne  određuje  tok  i  način  interakcije  koliko  to  čine  psihološki  faktori  koji  je  usmeravaju,  tako  da  nije  ni  realno  očekivati  njene  uniformne posledice (McKenna et al., 2002; Peter et al, 2005). Drugim rečima, ljudi  različitih psiholoških profila zadovoljavaju različite potrebe na Internetu koristeći  mogućnosti koje  im on nudi. Otvorenim i društvenim osobama prostori  Interneta  nude  bezbrojne  kontakte  koji  su  lako  dostupni  i  voljni  za  interakciju.  Nepoverljivima  nudi  mogućnost  anonimne  interakcije  bez  straha  da  njihova  privatnost može biti ugrožena. Na kraju  introvertnim  i nesigurnim osobama nudi  mogućnost usporenije, skrivenije i samim tim, manje intenzivne interakcije.  Ono  što  je  po  našem  mišljenju  jedna  od  najznačajnijih  društvenih  posledica  uspostavljanja  odnosa  na  Internetu,  jeste  mogućnost  obogaćivanja  offline  društvenih mreža novim online kontaktima. Kao što ćemo u nastavku pokazati, u  značajnom broju slučajeva kontakti koji se uspostavljaju na Internetu se prenose u  offline  okruženje, bilo  zarad emotivnih  ili prijateljskih odnosa,  ili  zarad određene  obostrane koristi koju će novouspostavljeni odnos doneti. Ova pojava primećena je  još u ranoj fazi istraživanja društvenih posledica upotrebe Interneta. Kac i Rajs su  među prvima dali jednu procenu 1995. godine kada se po njihovim istraživanjima  pokazalo da se 17% američkih korisnika Interneta srelo uživo sa osobama koje su  prethodno upoznale putem Interneta. Taj procenat do 2000. godine pada na 10%  (Katz & Rice, 2002:174) ali apsolutni broj onih koji  se upoznaju uživo višestruko  raste,  budući  da  se  i  broj  korisnika  Interneta  u  međuvremenu  nekoliko  puta  uvećao. U jednom od prvih istraživanja sprovedenih među osobama koje posećuju  Usnet‐ove njuz grupe, Parks i Flojd (Parks and Floyd, 1995), dolaze do podatka da  je  više  od  60%  posetilaca  ovih  grupa  uspostavilo  neku  vrstu  interpersonalnih  odnosa a da je 33% njih prenelo tu vezu u offline okruženje. I u nekoliko kasnijih  224 istraživanja  pokazuje  se  da  se  učešće  onih  koji  uspostavljaju  interpersonalne  odnose na Internetu i kasnije prenose ta poznanstva u realno okruženje stabilizuje  negde  između  30%  i  40%  posetilaca  virtuelnih  prostora  (McCown  et  al.,  2001;  Rumbough, 2001). U istraživanjima koje smo mi sproveli u dva navrata u srpskim  Internet pričaonicama (Pantelić i Petrović, 2002; Petrović, 2008.) daleko veći broj  posetilaca  (75%)  se  upoznao  uživo  u  odnosu  na  američke  pričaonice.  Razlozi  za  ovakvu  razliku  u  procentima  između našeg  i  američkih  istraživanja mogao  bi  da  leži  u  daleko manjoj  geografskoj  površini  Srbije  u  odnosu  na  Ameriku,  jer  je  za  očekivati da sa povećanjem geografske distance između osoba koje su se virtualno  upoznale pada broj onih osoba koje se upoznaju uživo. Drugi razlog je može biti taj  što  smo  mi  naša  istraživanja  sproveli  u  pričaonicama  Interneta,  dok  su  druga  istraživanja rađena u njuz grupama, odnosno forumima, gde upoznavanje učesnika  nije osnovna svrha ovih mesta na Internetu. Treći razlog može biti odraz drugačijih  obrazaca  društvenosti  između  našeg  i  zapadnih  društava  gde  su  odnosi  distanciraniji  i  gde  se  interpersonalne barijere  teže prelaze velikim delom  i  zbog  toga  što  je  u  tradicionalnijim  društvima,  kakvo  je  naše,  lakše  kontekstualizovati  novi društveni odnos, bilo putem zajedničkog lokaliteta ili ukrštajućih personalnih  mreža.  Ipak, čini se da je najdetaljniju sliku o broju osoba koje se upoznaju uživo nakon  prethodno  uspostavljenog  poznanstva  na  Internetu,  dao  projekat  (Hogan  et  al.,  2011:21)  sproveden  pod  pokroviteljstvom Oxfordovog  instituta  za  Internet.  Ovo  veliko istraživanje, koje je imalo za cilj da istraži one koji zasnivaju emotivne veze  putem Interneta, obuhvatilo je 15 evropskih zemalja, plus Brazil i Japan. Ukupno je  njime obuhvaćeno preko 25000 ispitanika a uzorci su se kretali od 241 ispitanika u  Danskoj do 3515 ispitanika u Italiji. Kao što se sa grafikona 3.3 može videti, učešće  onih koji su svoja online poznanstva preneli u offline okruženje kreće se od 81.7%  u Brazilu do 31.8% u Japanu. Ovde još jednom treba napomenuti da su ovi procenti  odnose  na  one  koji  uspostavljaju  nove  interpersonalne  odnose  online  a  ne  na  ukupan broj korisnika Interneta. Autori ovog projekta nam, na žalost, ne daju ove  podatke po zemljama osim što na jednom mestu u izveštaju konstatuju da ukupno  oko  55%  korisnika  Interneta  ostvaruje  poznanstva  na  Internetu  (Hogan  et  al.,  2011:21). To bi dakle značilo da je, grubo računajući, broj korisnika Interneta koji  preno proce Grafik okruž Me ogrom Intern novih  na  taj društv srpski uspos 3.2.4.3 Ka po  pr virtue 0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 se poznans nte prikaza on  3.3.  Ko enje (%)  đutim  ono an  broj  in etu.  Intern društvenih   način  Inte enosti.  U  n h  korisnik tavljanju no Virtuelne da  je Haua vi  put  ko lnim zajedn B ra zi l Fi ns ka N or ve šk a 81.7 64.1 62.3 Izvor: Hogan  tva iz onlin ne na grafik risnici  Inte   što  je  dal terpersona et  je prva  t  odnosa i u rnet  uspost arednom  p a  Interne vih društve  zajednice­r rd Rajngold nceptualizo icama  njeg N or ve šk a G rč ka Ir sk a Š ij 58.3 55.7 55 et al. 2011:23 e u offline o onu 3.3.   rneta  koji  eko  važnij lnih  veza  ehnologija   tom pogle avlja  kao  s oglavlju,  k ta,  poseba nih odnosa itualni asp   (Rheingol vao  jedan  ovo poima Šp an ija Šv aj ca rs ka Šv ed sk a .2 54.7 54 5 kruženje ot su  preneli e  od  licitir širom  sve koja  je  om du je ova te vojevrstan ada  se  bud n  deo  a .  ekt  d, 1993)  jo novi  druš nje  te pojav A us tr ija Po rt ug al Fr an cu sk a 2.7 52.1 52 prilike dup   poznanstv anja  procen ta  nastao ogućila ma hnologija r   rezervoar emo  bavili nalize  biće š krajem 8 tveni  feno e bilo  je  je N em ač ka D an sk a H ol an di ja 52 51.9 51.5 lo manji u  a  iz  online tima,  jeste upravo  za sovno uspo evoluciona za  obnavlja   analizom    upravo  0‐tih godin men  koji  dnostavno B el gi ja It al ija V el ik a  B ri ta n j a 50.7 49.8 42.6 225 odnosu na    u  offline    to  da  je  hvaljujući  stavljanje  rna, jer se  nje  fonda  ponašanja  posvećen  a XX veka  je  nazvao  ,  jasno,  ali  j Ja pa n 31.8 226 iznad  svega‐utopijsko.234  On  je  smatrao  da  zahvaljujući  Internetu  nastaje  jedna  nova  forma  (virtuelne)  društvenosti  koja  nas  može  vratiti  idealima  druženja,  narodne  tradicije  i  kulturne  homogenosti  Tenisovog  Gemeinschaft‐a.  Sada  je  već  čuvena njegova definicija virtuelnih zajednica kao:   „društvenih  agregacija  koje  nastaju  na  Mreži  kada  dovoljan  broj  ljudi  vodi  javne debate dovoljno dugo, i sa dovoljno ljudskih osećanja, da stvori mreže ličnih  odnosa u sajber prostoru“ (Rheingold, 1993:6).   Ipak, čuvenje ove definicije pre proističe iz toga što je prva i kao takva citirana  nebrojeno  puta235  a  manje  iz  njene  naučno‐saznajne  vrednosti.  Svakako  da  odrednice  kao  što  su  „dovoljno  ljudi“  ili  „dovoljno  dugo“,  a  posebno  „dovoljno  ljudskih osećanja“, osim što ukazuju na potrebu postojanja istih, ne govore puno o  njihovom  sadržaju.  To  svakako  ne  umanjuje  Rajngoldove  zasluge  u  tome  što  je  polazeći iz svog iskustva pokušao i uspeo da svoje lično zapažanje pretvori u jedno  sasvim  novo  polje  naučnog  proučavanja.  I  mada  je,  kao  što  smo  rekli,  domašaj  same definicije više nego upitan, nastajuća paradigma virtuelnih zajednica  je bila  dovoljno  provokativna  da  probudi  interesovanje  mnogih  teoretičara  Interneta  u  nastajanju,  s  jedne  strane,  i  dovoljno  jeretička  da  izazove  salve  neodobravanja  konzervativnijih autora, sa druge strane.   Međutim,  koncept  virtuelnih  zajednica  je bio  suviše  atraktivan  i  zvučan da bi  mu se dozvolilo da ostane ništa više od bačene koske za gloženje na maglovitom  polju  sociološke  teorije.  I  dok  su  se  novostasali  društveni  teoretičari  Interneta  nadmudrivali  radi  li  se  tu  o  realnom  ili  kvazi‐fenomenu,  marketinški  gurui,  programeri i stručnjaci iz drugih naučnih polja, kao i korisnici Interneta, nisu imali  nikakve  dileme.  Pa  tako  nastaju  virtuelne  zajednice:  kao  e‐learning  okruženje,236  kao  biznis modeli  (Leimeister  and  Krcmar  2004),  kao modeli  u  sektoru  turizma  (Petter et al., 2007), kao  marketinški alati (Valck et al., 2009), u oblasti medicine  234 Iako je Rajngold pojam virtuelna zajednica skovao 1987. godine ovaj fenomen široj javnosti postaje poznat  tek nakon objavljivanja Rajnogoldove knjige „Virtual communities“ (Rheingold, 1993).  235 Gotovo da nema studije koja  se bavi virtuelnim zajednicama a da  se ne pominje Rajngoldova definicija.  Blizu 7000 citata za nekoga ko i nije naučnik već samo jedan insajder koji je preneo svoje iskustvo je više nego  respektabilan podatak.  236  Postoji  veliki  broj  sajtova  koji  nude  ovakve  platforme,  npr:  http://www.brandon‐ hall.com/publications/virtuallearningcommunities/learningcommunities.shtml.  227 (Demiris,  2006),  kao  modeli  u  oblasti  osiguranja  (Kardaras  et  al.,  2003),  kao  softveri (Casaló et al., 2010) itd.   Sasvim paradoksalno, Rajngold ne samo što je zaslužan za ukazivanje na jedan  novi  fenomen  društvenosti,    već  je  verovatno  i  najveći  „krivac“  zbog  toga  što  rasprava o  tom  fenomenu  još uvek  traje  i nema  izgleda da  će  se u  skorije vreme  okončati. Nemajući puno iskustva na polju društvene teorije Rajngold je nesrećno  izabrao  i spojio dva višeznačna pojma, opterećena brojnim kontradiktornostima i  time,  ne  samo  što  je  otvorio  jedno  novo  polje  naučnog  proučavanja,  već  ga  je  osudio na večno preispitivanje. Da se recimo kojim slučajem, kao što nije, opredelio  da  fenomen  koji  je  zapazio  nazove  sajber  grupama  namesto  virtuelnim  zajednicama, duboko verujemo da bi mnoge diskusije koje su usledile kasnije bile  predupređene.  Međutim,  Rajngold  se,  želeći  da  ukaže  na  to  da  novi  fenomen  društvenosti  nastaje  u  prostoru  koji  je  kreiran  kroz  umrežavanje  računara,  opredelio da ovaj  prostor definiše pojmom virtuelan.  Za  razliku od pojma  sajber  kod  koga  je  akcenat  na  tehnološkom  aspektu  prostora,237  kod  pojma  virtuelan  akcenata  je na prirodi,  i  to veštačkoj,  van‐realnoj, nad‐realnoj  tog prostora. Kako  kaže  Vitel  (Wittel,  2001:62)  ovaj  pojam  vodi  na  pogrešan  trag  jer  implicira  udvostručavanje  realnosti  čime  čitavu  raspravu  o  virtuelnim  zajednicama  usmerava  u  pogrešnom  pravcu  dihotomije  offline  ‐  online  ili  realnog‐virtuelnog  sveta. Tako se virtuelne zajednice tumače kao kvalitativno bolje ili gore od onih u  realnosti,  dok  se  odnosi  tumače  kao  iskreniji  i  otvoreniji  ili  nasuprot  tome  kao  neiskreni  i  površni,  a  obrasci  virtuelne  društvenosti  se  suprotstavljaju  idealizovanim  slikama  realnog  sveta,  koje,  u  stvari,  više  ne  postoje.  Virtuelne  zajednice se kritikuju sa stanovišta nekadašnjih tradicionalnih zajednica (Van Dijk,  1997), dok se fluidnost identiteta tumači kao posledica tehnoloških karakteristika  Internet  komunikacije  (Turkle,  1995).  Problem  je  u  tome  što  se  prenebregava  237 Tvorac pojma  sajber‐prostor (cyberspace), je poznati SF pisac William Gibson. U sada već čuvenoj knjizi  „Neuromant“  (Neuromancer,  1984),  pisanoj  deceniju  pre  nastanka  Interneta  kakvog  ga  danas  poznajemo,  Gibson ovako opisuje sajber‐prostor: «Kiberprostor. Svečulna halucinacija svakodnevno doživljena od milijardi   legitimnih  operatera  u  svakoj  naciji,  kod  dece  koja  uče  matematičke  postavke…Grafički  prikaz  izdvojenih  podataka iz svake kompjuterske banke u ljudskom sistemu. Nezamislivo složeno. Linije svetlosti pružene kroz  neprostor  uma,  jata  i  sazvežđa  podataka.  Poput  svetlosti  grada,  koje  gasnu…».  (prevod  iz  srpskog  izdanja,  Gibson, 2008:51)  228 činjenica da čvrsto integrisane zajednice kao i stabilni društveni identiteti sve više  ostaju nostalgična uspomena iz prošlosti, dok su njihove savremene manifestacije  daleko  raznovrsnije  i  dinamičnije,  usklađujući  se  sa  dinamičnim  društvenim  okruženjem koje čini okvir njihovog ispoljavanja.   Sa druge strane, upotreba pojma zajednice kao forme međuljudskih odnosa koji  se  uspostavljaju  u  sajber‐prostoru  verovatno  je  još  problematičnija.  Sasvim  nesvesno, Rajngold  je kroz upotrebu ovog pojma u  žižu  interesovanja vratio više  od  jednog veka staru  i sociolozima dobro znanu raspravu o dihotomiji zajednica‐ društvo,238 stavljajući je, što zvuči gotovo paradoksalno, u centar prvih rasprava o  sajberprostoru. Kao što smo mogli videti u drugom delu drugog poglavlja, koncept  zajednice  je  jedan  od  najstarijih  i  najdiskutovanijih  fenomena  kojima  su  se  sociolozi bavili od začetka moderne nauke o društvu. O različitosti perspektiva  iz  kojih  se  prilazi  ovoj  problematici  najbolje  svedoči  članak  američkog  antropologa  Hilerija,  koji  je  još  1955.  godine pobrojao  94  definicije  zajednice  (Hillery,  1955).  Imajući  u  vidu  razvoj  sociologije  kao  nauke  od  tada  na  ovamo,  kao  i  društvene  transformacije koje su se odigrale, danas bi broj definicija verovatno bio višestruko  veći.  I  kao  što  je  nerealno  očekivati  da  će  se  postići  neki  konsenzus  u  jednoznačnom definisanju  samih  zajednica,  tako  je  za  očekivati  da  će  i  upotreba  termina  zajednice  u  kontekstu  sajber  odnosa  uvek  biti  kontraverzna.  Jedan  od  uzroka  ove  kontraverznosti  leži  u  činjenici  da  se  veliki  broj  definicija  zasniva  na  shvatanju da je jedan od osnovnih uslova nastanka i opstanka zajednice, zajedničko  mesto boravka.239 Ako bi uzeli da je to tačno onda virtuelne zajednice nikada neće  moći da ispune uslov da budu prihvaćene kao „prave“ zajednice. Ali opet, sa druge  strane, šta zaista znači insistiranje na zajedničkom mestu boravka u doba kada se  društveni odnosi, pa čak i oni najintimniji, često odvijaju na velikim razdaljinama.  Pominjali  smo  više  puta  kroz  ovu  disertaciju  migrante  koji  putem  svojih  online  grupa održavaju vezu sa svojom nacionalnom ili lokalnom zajednicom, gde se kroz  svakodnevnu  komunikaciju  ove  veze  održavaju,  obnavljaju  pa  čak  i  osnažuju. Na  kraju  krajeva,  ako  se  na  primer,  ljudi  poreklom  iz  Srbije  okupljaju  na  nekom  238 Za ovu diskusiju pogledati drugi deo drugog poglavlje ove disertacije, odeljak 2.2.2.1.  239  Nakon  iscrpne  analize  Hileri  zaključuje  da  se  u  najvećem  broju  definicija  kao  tri  ključna  elementa  zajednice ističu: zajednički prostor, zajedničke veze i društvena interakcija (Hillery, 1982:23).  229 forumu ili pričaonici koja se nalazi tačno na određenoj web adresi, nije li to njihovo  mesto  gde  se  zajednica  svakodnevno  održava.  Da  bi  rešili  ovaj  problem,  neki  analitičari virtuelnih zajednica pribegavaju  jednom iznuđenom rešenju. U želji da  pokažu  kako  se  zajednica  pre  svega  gradi  simbolički  a  ne  teritorijalno  oni  se  pozivaju  na  koncept  Benedikta  Andersona  (Anderson,  1998)  o  nacijama  kao  zamišljenim  zajednicama  (Mitra,  2003;  Feenberg  and  Bakardjeva,  2004).240  Iako  ovaj koncept zbog ideje o zamišljenoj, dakle simboličkoj suštini zajednica, liči da bi  mogao odgovarati virtuelnim zajednicama, njegova upotreba po našem sudu, nije  potpuno  adekvatna.  Cilj  Andersonove  definicije  je  bio  da  ukaže  na  formiranje  sasvim  različitog  fenomena,  kreiranja  zajednica  velikih  razmera,  odnosno  nacionalnih  zajednica, budući da one ne mogu proisteći  iz međusobnih veza  svih  članova  ili  iz  zajedničkog  lokalnog konteksta. Anderson kaže da  su ove zajednice  zamišljene  zbog  toga  što  se  članovi  i  najmanjih  nacija  nikada  neće  poznavati  ili  upoznati većinu svojih sunarodnika (Anderson, 1998). Međutim, kada govorimo o  virtuelnim zajednicama mi imamo sasvim suprotan fenomen u vidu, budući da se  većina njihovih članova međusobno poznaje ili je makar svesna postojanja većine,  pa zbog toga one ne moraju biti, u Andersonovom ključu ‐ zamišljene.  Kao  što  smo  rekli,  odnos  klasičnih  i  virtuelnih  zajednica  okupira  mnoge  teoretičare Interneta koji pokušavaju da nađu zajedničke tačke između njih, ne bi li  dokazali da su to samo dva lica istog fenomena. Primera radi, Nensi Bajm  (Baym,  2010)  uočava  da  postoji  pet  elemenata  koji  se  ističu  u  mnogim  definicijama  zajednice  a  koje  je,  s  druge  strane, moguće  prepoznati  kod mnogih,  kako  ih  ona  zove, online zajednica: osećaj prostora, zajednička praksa, deljenje resursa i podrške,  zajednički identiteti i interpersonalni odnosi. Kada je o prostoru reč, Bajmova smatra  da  ovaj  element  nije  nespojiv  sa  online  grupama  budući  da  posetioci  virtuelnih  prostora  upotrebljavaju  geografske  odrednice  u  smislu mesta.  U  slučaju  igračkih  virtuelnih  svetova  ta  mesta  zaista  i  imaju  geografsko  obličje,  čime  se  dodatno  pojačava  osećaj  zajedničkog mesta.  Kada  je  o  zajedničkoj praksi  reč  (naviknuta  i  nesvesna rutinizovana ponašanja) Bajmova smatra da su online grupe svojevrsne  240  Anderson  smatra  da  su  sve  zajednice  koje  su  veće  od  predmodernih  sela  ili  kontakta  licem  u  lice,  zamišljene (Anderson, 1998).   230 „govorne zajednice“ koje dele samosvojne obrasce upotrebe jezika. U ove obrasce  spadaju  akronimi,  žanrovi,  stilovi,  igra  rečima  itd.  Poznavanje  ili  nepoznavanje  specifičnog  jezika  online  grupe  pravi  razliku  između  članova  i  uljeza,  čime  se  ojačava  grupni  identitet  i  stvaraju  ključne  vrednosti  i  norme.  Deljenje  resursa  i  podrške  predstavlja  još  jedan  element  svojstven  online  grupama.  Bajmova  kroz  prikaz  različitih  istraživanja  pokazuje  da  se  kroz  online  grupe  dele  razne  vrste  resursa  poput  emotivne,  informacione,  materijalne,  fizičke  ili  podrške  u  cilju  podizanja  samopoštovanja.  Zajednički  identiteti  po  Bajmovoj  predstavljaju  važno  obeležje  online  zajednica.  Ona  kao  tipične  identitete  izdvaja  lokalnog  eksperta,  ljude  za odgovore,  razgovarače,  fanove, diskusione umetnike,  itd. Najuobičajenija  uloga kod većine online zajednica je skrivač (eng. lurker), osoba koja čita ali nikada  ne postuje  (objavljuje).  Pored  identiteta  koji  se  kreiraju online,  postoje  zajednice  koje produžavaju offline identitete poput rasnih, etničkih, religijskih, itd. I na kraju,  uspostavljanje individualnih odnosa jedan na jedan, predstavlja peto obeležje online  zajednica,  o  čemu  smo  detaljnije  govorili  malopre  pa  se  ovde  nećemo  duže  zadržavati na objašnjavanju ovog elementa.   Bakardjieva  (2003)  smatra  da  je  za  pravilno  razumevanje  online  društvenih  odnosa daleko manje problematična upotreba koncepta zajedništva. Ona ističe da  joj  je upotreba ovog pojma omogućila da prevaziđe probleme u definisanju ovog  koncepta  kao  zajednica,  ali  isto  tako  i  da  ukaže  da  u  sajber‐prostoru  postoje  različiti  vidovi  okupljanja  ljudi,  a  da  su  zajednice  samo  jedan  od njih.  Ono  što  je  karakteristično  za  sve  forme  virtuelnog  zajedništva  je  to  da  njihovi  korisnici  proizvode neku vrednost  za druge, bilo da  je u pitanju‐sadržaj, prostor, odnos  ili  kultura.  Izvrćući  na  glavu  Vilijamsovu  (Raymond  Williams)  ideju  mobilne  privatizacije,  Bakardjeva  uvodi  model  nemobilne  socijalizacije.  Za  razliku  od  Vilijamsove  ideje o privatizaciji društvenosti u zapadnim industrijskim društvima  koja  nastaje  kao  posledica  izuma  privatnih  sredstava  prevoza  i  izuma  koji  su  omogućili  konzumiranje  medija  kod  kuće,  Bakrdjieva  uočava  suprotan  trend.  Korisnici online prostora na Internetu su nepokretni, budući da ne napuštaju svoje  domove ali se, s druge strane, nesmetano socijalizuju sa ljudima širom sveta što za  posledicu, između ostalog, može imati i razvijen osećaj zajedništva.  231 Na  suprotnoj  strani  su  oni  autori  koji  smatraju  da  nema  puno  zajedničkih  elemenata  između klasičnih  i virtuelnih zajednica. Van Dajk (Van Dijk, 2006:166)  smatra  da  su  virtuelne  zajednice  labava  udruženja  ljudi  koja  se  mogu  raspasti  svakog  trenutka  i  da  kad  neki  član  napusti  ovaj  tip  zajednice  to  drugi  članovi  praktično  i ne primete. Pored toga članovi virtuelnih zajednica  imaju samo  jednu  zajedničku  stvar  a  to  je  neki  lični  interes,  dok  su  u  svemu  ostalom međusobno  potpuno različiti.  Džouns (2001:33‐4) se takođe kritički odnosi prema zajednicama na Internetu  jer se one, po njemu, osmišljavaju na dva načina koja su “neprijateljska“ za ljudske  zajednice. Prvo, one bujaju u “međuvremenu“, kuju se iz osećaja da postoje, ali mi  se u njih retko kad direktno osvedočujemo. Drugo, zajednice su zamišljene više kao  paralelno nego kao serijsko udruživanje, što znači da one nisu sastavljene od ljudi  koji  su nužno povezani, makar  interesom, nego pre od  ljudi koji  se  tokom nekog  vremena kreću u istom pravcu.  Patnam  (2008)  smatra da  je usled manjka društvenih  znakova  i  osiromašene  komunikacije  učesnicima  u  online  grupama  teže  da  postignu  konsenzus  i  imaju  manje međusobne  solidarnosti.  Oni  razvijaju  osećaj  depersonalizacije  i manje  su  zadovoljni  postignućima  grupe.  Pored  toga,  po  Patnamovom  sudu,  personalne  mreže  imaju  tendenciju  da  budu  guste  i  ograničene,  dok  mreže  računarske  komunikacije  imaju  tendenciju  da  budu  ređe  i  neograničene.  Anonimnost  i  fluidnost virtuelnog sveta  idu u prilog odnosa u koje  je  lako ući  i  iz kojih  je  lako  izaći i ta neobaveznost je, po Patnamu, ono što je privlačno u komunikaciji putem  računara, ali zato ne ide u prilog izgradnje društvenog kapitala. Ako je tako lako ući  i  izaći  iz ovih zajednica onda se u njima ne može razvijati predanost, poverenje  i  reciprocitet.   Jednu  od  kritika  koja  se  čini  da  je  na  pravom  tragu  iznosi  poznati  kritičar  kulture  i  medija  Nil  Postman.  On  smatra  da  online  kolektivima  nedostaje  osećaj  rizika  i  međusobne  odgovornosti  njenih  članova,  što  je  osnov  za  građenje  zajednica. Zajedničke obaveze a ne  samo  interesi  su ono  što po njemu obeležava  pravu zajednicu a to je ono što online kolektivima nedostaje da bi se mogli nazivati  zajednicama (Nav. pr. Votson, 2001: 194‐5).   232 Iako  bi  smo  mogli  navesti  još  kritika  spram  fenomena  virtuelnih  zajednica  mislimo da na ovom mestu to nije neophodno dalje činiti. Ne zato što se ove kritike  ne mogu dovesti u pitanje,241 već zbog toga što mislimo da se rasprava na koju smo  ukazali  vodi  u  pogrešnom  smeru.  Ako  se  odmaknemo  od  pristupa  koji  odvaja  online i offline svet i shvatimo ih kao ogledala istog, problemu virtuelnih zajednica  se na pravilan način može prići  jedino ako u  analizu uključimo  celu perspektivu.  Virtuelne zajednice nisu nus‐proizvod tehnologije, odnosno Interneta iako, dakako,  mogu  biti  tehnološki  posredovane  i  osnažene,  već  su  one  produkt  društvene  transformacije  koju  sa  sobom  nosi  radikalizacija  modernosti,  o  kojoj  smo  raspravljali u drugom delu drugog poglavlja.  Jedino u tom kontekstu, odmičući se  od  dualne  prirode  online  i  offline  sveta,  ili  ako  hoćemo,  dihotomije  između  tehnologije  i  društva, možemo  razumeti  različite  obrasce  društvenosti  koji  svoju  manifestaciju  doživljavaju  i  na  samom  Internetu.  Takođe,  kada  govorimo  o  različitim  društvenim  formacijama  koje  na  Internetu  tvore  oni  koji  pribegavaju  sinhronoj sajber interakciji, važno je da se odmaknemo od pristupa koji sve pojave  svodi na jedno, jer kao što postoje različiti obrasci društvenosti u stvarnom životu,  tako  se  oni  reprodukuju  i  u  virtuelno  okruženje.  Ostavljajući  za  sobom  rana  proučavanja  Interneta,  neophodno  je  da  nove  obrasce  društvenosti  tumačimo  u  širem  društvenom  kontekstu.  Kao  što  su  gradovi  projekcije  društva  u  fizičkom  prostoru,  tako  su  i  virtuelna  mesta  Interneta  projekcija  društvenih  odnosa  u  sajberprostoru. Upravo je analiza kojom smo se bavili u drugom i trećem poglavlju  241 Pitanje je na kojim istraživanjima Van Dajk bazira svoje zaključke o heterogenosti virtuelnih zajednica kada druga istraživanja pokazuju da su članovi ovih zajednica često slični po mnogim elementima (Baym, 2010). Kada je reč o prvoj primedbi koju Džouns iznosi, čini se da se njoj može uputiti prigovor sličan onome koji se odnosi na prostornost zajednice. Ako zajednice definišemo kao društvene mreže onda se teško možemo u njih realno osvedočiti. Budući da su one disperzivne, heterogene i preklapajuće njih zaista možemo videti samo kraičkom oka. I druga primedba, koja se odnosi na nužnost povezanosti članova zajednice čini se da uporište crpe iz poređenja sa tradicionalnim, homogenim i sveuključujućim zajednicama. Mnoge realne zajednice nisu sačinjene od nužno povezanih ljudi, već su one dobrovoljne zajednice izbora koje ne moraju biti trajnog karaktera. Problem ovakvih kritika jeste taj što se povlači paralela između virtuelnih i nekadašnjih tradicionalnih zajednica, čime se ne uvažava dinamičnost zajednice, o čemu smo ranije takođe diskutovali. Iako je ono što Postman ističe, verovatno tačno kada su u pitanju virtuelne zajednice, i ovde se može uputiti slična primedba kao i kod prethodnih kritika, odnosno ne uvažavanje činjenice dinamičnosti zajednice, koja se usled društvenih promena i sama transformiše gubeći svoja nekadašnja obeležja. 233 trebala  da  nam  posluži  da  razumemo  procese  koji  se  sada  projektuju  u  sajberprostor.  Tek  ako  virtuelne  obrasce  društvenosti  povežemo  sa  opštom  klimom  individualizacije  i  mrežne  strukture  makro  i  mikro  društvenih  odnosa,  možemo  na  pravi  način  tumačiti  njihove  manifestacije  i  posledice  po  društvo  u  celini.   234 4 Internet u funkciji personalnog umrežavanja u Srbiji  4.1 Uspostavljanje konteksta analize  Osnovni  cilj  ovog  poglavlja  jeste  da  se  teorijsko‐analitički  okvir,  koji  je  dat  u  drugom i trećem poglavlju, empirijski verifikuje. Ali pre nego što uđemo u detaljnu  analizu komunikacione upotrebe  Interneta u Srbiji posvetićemo uvodni deo ovog  poglavlja  kontekstualizaciji  našeg  istraživanja.  Budući  da  se  kroz  veći  deo  ove  disertacije bavimo društvenim mreža s jedne strane, i upotrebom Interneta s druge  strane, na narednim stranama dovešćemo ove elemente analize u vezu sa srpskim  društvom.  Prvo  ćemo  se  posvetiti  prikazivanju  razvoja  mrežnog  obrasca  društvenosti u poslednjih nekoliko decenija, da bi se potom okrenuli davanju slike  prosečnog Internet korisnika u Srbiji. Nakon toga, naša pažnja će u potpunosti biti  posvećena temeljnom analiziranju rezultata koji su proistekli iz našeg istraživanja  komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji, koje smo sproveli krajem 2011. godine   4.1.1 Mrežni obrasci društvenosti u Srbiji  Proučavanje  društvenih  mreža  u  srpskoj  sociologiji  nema  previše  dugu  tradiciju, posebno ako govorimo o Ja­mrežama, odnosno mrežama centriranim na  pojedinca. Gotovo sva istraživanja na koja ćemo se u nastavku pozvati rezultat su  rada  sociologa  okupljenih  oko  Instituta  za  sociološka  istraživanja  Filozofskog  fakulteta u Beogradu, ali su se i ona sasvim posredno bavila društvenim mrežama i  to  pre  svega  u  kontekstu  porodice.  Kako  mi  kroz  ovu  disertaciju  proučavamo  društveno  umrežavanje  jedne  još  uvek  specifične  populacije  u  Srbiji,  svrha  ovog  poglavlja je da nam pomogne da razumemo kontekst u kome su se razvijali mrežni  obrasci društvenosti u proteklih nekoliko decenija u Srbiji. Budući da je populacija  korisnika  Interneta  u  Srbija,  pretežno  mlađa  i  urbanija,  te  višeg  materijalnog  i  obrazovnog statusa, onda će za nas biti  indikativni svi oni nalazi koji se  tiču ovih  kategorija stanovništva u opštoj populaciji Srbije.  Ukoliko  želimo  da  analiziramo  promene  u  strukturi  i  funkcijama  mrežnih  obrazaca  društvenosti  u  Srbiji  onda  treba  imati  u  vidu  da  su  oni  neodvojivi  od  235 opštih  društveno‐ekonomskih  promena  koje  su  pogađale  Srbiju  u  proteklim  decenijama. U skladu sa tim, možemo izdvojiti tri faze razvoja srpskog društva koje  su  presudno  uticale  i  na  formiranje  i  transformaciju  mrežnih  obrazaca  društvenosti:  fazu  modernizacije,  fazu  retradicionalizacije  i  fazu  konsolidacije.  Naravno, ove faze treba razumeti kao idealno‐tipske modele a ne kao jednoznačne  i  čiste  procese  budući  da  oni  nisu  u  podjednakoj  meri  i  na  podjednak  način  zahvatali sve delove srpskog društva.   Faza modernizacije  Uobičajeno se smatra da su kroz Srbiju, počev od sredine XIX veka, prošla tri i  to  nedovršena  ili  deformisana, modernizacijska  talasa  (Vujović,  2002:169),  s  tim  što  su  neki  skloni  da  uoče  i  postajanje  četvrtog,  koji  počinje  nakon  sloma  Miloševićevog  režima  (Antonić  2004:20).  Kada  kažemo  da  su  ovi  talasi  bili  nedovršeni  ili  deformisani,  mislimo  na  to  da  se  oni  nisu  podjednako  razvijali  u  svim  svojim  elementima,  odnosno  da  su  neki  od  modernizacijskih  činilaca  bili  delimično  prisutni  ili  deformisani  u  svojoj  primeni  ili  se  uopšte  nisu  ni  razvili  (kvazi  tržišni  odnosi,  opstajanje  kolektivističkih  i  egalitarističkih  vrednosti,  opstajanje  proširene  porodice,  patrijarhalizam,  itd).  Ipak,  ma  kako  ova  modernizacija bila, kako se to često kaže, prepolovljena ona je svakako promenila  lice Srbije pretvarajući je, u decenijama koje su nakon Drugog svetskog rata sledile,  iz  dominantno  agrarne  u  industrijsku,  iz  izrazito  ruralne  u  pretežno  urbanu,  iz  neobrazovane u relativno obrazovanu. Porodica se sve više približava nuklearnom  modelu, podiže se starosna granica za stupanje u brak, smanjuje se stopa fertiliteta  i  lagano  povećava  stopa  divorcijaliteta.  Postepeno  dolazi  do  oslobađanja  žena  i  njihovog sve većeg zapošljavanja van porodičnog kruga, što utiče na sve snažnije i  šire  napuštanje  tradicionalnih  oblika  i  struktura porodičnog  života  i  odbacivanja  autoritarnih  i  patrijarhalnih  običaja,  odnosa  i  ponašanja  članova  porodica  i  domaćinstava  (Milić,  2004:319).  Sve  ovo  je  uticalo  da,  posebno  sa  otvaranjem  jugoslovenskog socijalizma prema zapadu tokom kasnih 60‐tih godina XX veka, u  velikim  urbanim  sredinama  počne  stasavati  mlada  generacija  obrazovanih,  urbanih, dobro  informisanih pripadnika srednje klase, koja se sve više udaljavala  od principa «organskog  jednistva» karakterističnog za patrijarhalno‐komunistički  236 kolektivizam (Lazić 2003:205). Praktično je ova generacija urbanog srednjeg sloja,  koji  je  u  naredne  dve  decenije  bio  u  ekspanziji,  davala  osnovni  modernizacijski  impuls čitavom srpskom društvu.   Pomenuti  širi  društveni  procesi  uveliko  su  uticali  i  na  strukturu  i  funkcije  mrežnih  obrazaca  društvenosti  u  srpskom  društvu.  Pre  svega,  treba  reći  da  su  društvene mreže u doba socijalizma činile važan segment neformalne organizacije  društvenog života i da su po nekim mišljenjima čak igrale značajniju ulogu nego u  kapitalističkim društvima (Sik and Wellman 1999:228). Pored različite društvene  strukture i tradicije socijalističkih društava, Sik i Velman smatraju da je veći značaj  mreža  u  socijalizmu  nastajao  kao  posledica  zaobilaženja  ili  prevazilaženja  društveno‐ekonomskih  pritisaka  i  rigidnih  birokratskih  procedura.  Takođe,  govoreći o funkcijama društvenih mreža u jugoslovenskom socijalističkom društvu  Milićeva  (1991)  ukazuje  da  su  one  bile  daleko  više  od  paralelnih  i  spontano  nastalih  tokova neformalne društvene podrške  i  pomoći,  i  da  su kao  takve  činile  nerazdvojni  deo  ukupnog  načina  funkcionisanja  birokratskog  sistema.  Posebno  srodničke,  ali  i  prijateljske  mreže  su  imale  značajnu  funkciju  očuvanja  i  reprodukcije  položaja  članova  lokalnih  mreža,  tako  što  su  služile  kao  kanali  za  zauzimanje  partijskih  položaja,  pronalaženje  posla  ili  privilegija  koje  je  pružalo  socijalističko društvo.   U prvoj fazi modernizacije, u periodu socijalizma, mrežni obrasci društvenosti u  Srbiji  se  takođe razvijaju u skladu sa efektima polovične modernizacije,  čineći da  paralelno postoje tradicionalni  i modernizovani obrasci društvenosti. U  jednoj od  prvih  studija  stilova  života  a  između  ostalog  i  mrežnih  obrazaca  društvenosti  u  Srbiji sredinom 70‐tih godina XX veka, Vesna Pešić (1977) definiše tri zasebna stila  života.  Tradicionalni  stil  života  poljoprivrednika,  radnički  stil  života  i  statusni  i  ekskluzivni  stil  života  srednjih  slojeva  i  rukovodilaca. Ono što  je  za nas najvažniji  nalaz ovog istraživanja je to što se pokazalo da su rodbinske veze ključni gradivni  element personalnih mreža građana Srbije, bez obzira na njihov društveni položaj.  Jedina  razlika  koja  se  uočava  u  ovoj  pravilnosti  se  odnosi  na  to  što  se  kod  viših  društvenih  položaja  ponekad  dešava  da  bočne  rodbinske  veze  prerastaju  u  prijateljske,  ali  i  to  ako  su  u  pitanju  srodnici  slične  generacije  i  društvenog  položaja.  Ono  na  šta  presudno  utiče  društveni  položaj  jeste  učešće  suseda  i  237 prijatelja u personalnim mrežama.  Što  je niži društveni položaj  to  je  veće učešće  suseda a manje je prijatelja i obratno. Naravno, ima i odstupanja od ovog modela i  ona  su upravo posledica ubrzane  i  neravnomerne modernizacije koja ne  zahvata  sve delove društva na podjednak način. Tako, imamo pomalo neobičnu situaciju da  se pripadnici radničkog sloja manje intenzivno posećuju sa rodbinom nego što je to  slučaj sa pripadnicima srednjih slojeva, što je verovatno posledica njihovog ranog  odlaska  od  kuće,  odnosno  sa  sela,  i  samim  tim  otežanog  održavanja  rodbinskih  odnosa. Ali isto tako, radnici imaju nesrazmerno mnogo suseda u svojim mrežama  koji  verovatno  kompenzuju  ovaj  nedostatak  primarnih  rođačkih  veza.  Zbog  toga  Pešićeva njihov stil života i naziva pseudo­tradicionalnim.   Ovo  istraživanje  je  sa  stanovišta  naše  disertacije  posebno  važno  zato  što  je  pokazalo da se moderan obrazac društvenosti koga karakteriše dominantno učešće  prijatelja u personalnim mrežama, već formirao u Srbiji sredinom 70‐tih godina XX  veka,  kada  je  reč  o  srednjim  i  višim  slojevima  društva.  Pešićeva  zapaža  da  se  prijateljske  veze  formiraju  prema  ličnim  sklonostima  i  interesovanjima  i  tu  je  dominantan  obrazac  individualističkog  i  ličnog  kriterijuma  za  sklapanje  i  održavanje  neformalnih  veza.  Prijateljske  veze  služe  kao  izvor,  današnjom  terminologijom rečeno ‐ društvenog kapitala, ili kako bi Pešićeva (1977:171)rekla:   „…sadrže  i  određene  elemente  zatvaranja  i  koristi,  koji  se  ogleda  u  sistemu  veza pomoću kojih se obezbeđuju natprosečne usluge i privilegije u svakodnevnom  životu i zadovoljavanju potreba.“  Sledeće  istraživanje,  i  prvo  u  nizu  Instituta  za  sociološka  istraživanja  na  koje  ćemo  se  u  nastavku  ove  analize  osvrnuti,  sprovedeno  krajem  80‐tih  godina  XX  veka,  pokazuje  da  nema  bitnijih  promena  u  strukturi  i  funkcijama  društvenih  mreža  u  odnosu  na  protekli  period.  Jedina  razlika  je  u  tome  što  se  pokazalo  da  srodničke  veze  prevladavaju  u  društvenim  mrežama  svih  slojeva,  dok  su  prijateljske  veze  nešto  manje  zastupljene.  Međutim,  ovaj  nalaz  se  jednim  delom  može pripisati i tome što su u centru pažnje svih Institutskih istraživanja, pa i ovog,  bile porodične a ne personalne mreže, što je svakako uticalo na dobijenu strukturu  društvenih mreža. Čini se da je opravdano zaključiti da pojedinci nemaju isti model  umrežavanja  kao  što  ga  ima porodica  kao  celina.  Stoga  su  i  različite  perspektive  ispitanika ako mu se  postavi pitanje o osobama sa kojima se najčešće druži on kao  238 pojedinac  u  odnosu  na  pitanje  sa  kim  se  njegova  porodica,  recimo,  najčešće  posećuje.    Međutim,  ono  što  je  za nas važno  je  to  što  je ovo  istraživanje pokazalo da  se  zadržava već ustanovljena pravilnost da sa povećanjem društvenog položaja raste i  učešće prijatelja u društvenim mrežama, i to na račun suseda i rođaka. Ipak, kada  je reč o osobama kojima se porodice obraćaju za pomoć tu srodnici dominiraju u  svim  tipovima  društvene  pomoći  iako  njihovo  učešće  opada  sa  porastom  društvenog  položaja.  Jedino  kod  obraćanja  za  pomoć  kod  zapošljavanja  prijatelji  imaju dominantu ulogu,  što pokazuje da  su  i u doba  socijalizma prijateljske veze  služile kao neka vrsta premošćujućeg društvenog kapitala.  Faza retradicionalizacije  Sa slomom socijalističkog uređenja, početkom 90‐tih godina XX veka situacija u  Srbiji  se  drastično  menja.  U  uslovima  blokirane  transformacije  srednji  sloj  kao  nosilac  modernizacijskih  obrazaca  društvenosti  praktično  biva  sklonjen  sa  društvene scene Srbije zajedno sa efektima njegovog delovanja. Tržišna ekonomija,  kao važan element modernizacije, stupa na snagu u svom najsurovijem obliku i to  kao  gola  borba  za  opstanak,  podstičući  egoistički  individualizam  kakav  je  bio  karakterističan  za Evropu XIX veka. U uslovima kada paternalistička država gubi  sve  svoje  konce,  kada  koncept  sigurnog  zaposlenja  biva  zamenjen  svojim  nepostojanim pandanom, oslonac na samoga sebe i sebi najbliže praktično postaje  jedina  garancija  opstanka.  Nije  ni  čudo  što  u  takvim  uslovima  nekadašnji  izvori  sigurnosti,  potisnuti  od  strane  socijalističke  države,  ponovo  izbijaju  na  površinu.  Tradicija,  nacija  i  religija  iznova  postaju  utočište  za  unezverenog  pojedinca  popunjavajući  prostor  koji  je  za  sobom  ostavilo  «komunističko  društvo  blagostanja»  (Antonić,  2004:27).  Ova  potreba  za  popunjavanjem  sigurnosnog  vakuma  reflektovala  se  i  kroz  povratak  retradicionalizovanim  obrascima  porodičnog života budući da se porodica iznova percipira kao jedina, nezamenljiva  i  glavna  potpora  životu  pojedinca  (Milić,  2004:342).  Proces  sveopšte  društvene  transformacije ostavlja prazne prostore koje  je  ranije popunjavao državni  aparat  tako  da  su  građani  sada  u  velikoj meri  primorani  da  sami  rešavaju  probleme  sa  kojima se suočavaju. U ovakvim okolnostima mrežni kapital kao alternativni način  239 pribavljanja  resursa  počinje  da  igra  još  važniju  ulogu  nego  u  doba  socijalizma.  Naglo se podiže značaj i inače važnih srodničkih mreža, koje praktično obezbeđuju  egzistenciju  velikog  broja  građana  Srbije.  Veze  sa  srodnicima  iz  sela  postaju  od  presudne  važnosti  za  urbano  stanovništvo  koje  usled  nezabeleženog  slabljenja  nacionalne valute praktično ostaje bez materijalnih sredstava za život. Kada je  reč  o  prijateljskim  vezama,  posledice  ekonomskog  i  društvenog  sloma  Srbije  tokom  90‐tih su bile posebno pogubne po ovaj ključni pokazatelj modernosti društvenih  mreža. Po nalazima  Institutskog  istraživanja sprovedenog u prvoj polovini 90‐tih,  pokazuje  se  da  čak  jedna  trećina  starih  prijateljstava  nestaje  (Milić,  1995).  Međutim, njihovo istraživanje s kraja 90‐tih pokazuje da se taj negativni saldo čak i  uvećao  tako da  sad polovina  ispitanika  izjavljuje da  su  izgubili  stara prijateljstva  (Milić, 2002). Po Milićevoj, osnovni razlog za ovakav slom prijateljskih veza leži u  fizičkom  nestajanju  bivših  prijatelja,  bilo  kao  posledica  izrazito  velike  stope  smrtnosti,  ili  kao  posledica  visoke  stope  emigracije  i  imigracije. Milićeva,  takođe  pretpostavlja  da  je  moguće  da  se  jedan  broj  prijateljstava  prekinuo  i  zbog  ideološko‐političkih mimoilaženja,  ali  se  nama  čini  da  ovo  nije mogla  biti  pojava  koja  bi  se  odrazila  u  tako  velikoj  meri  ili  koja  bi  pogodila  samo  prijateljstva  a  zaobišla  rođačke  ili  susedske  veze.  Međutim,  ono  što  otežava  sagledavanje  razornosti događaja iz 90‐tih na sudbinu prijateljskih veza u Srbiji je to što autorka  ništa  ne  govori  o  tome  koliki  je  uobičajeni  procenat  izgubljenih  prijateljstva  u  regularnim  društvenim  okolnostima,  a  neosporno  je  da  personalne  mreže  evoluiraju  tokom  vremena  (Bidart  and  Lavenu,  2005).  Bez  tog  uporednog  pokazatelja nama ništa ne znači podatak da je ranih 90‐tih prekinuta trećina starih  prijateljstva budući da  je  to možda uobičajen nalaz  i u svim drugim okolnostima.  Tek  nam  istraživanje  s  kraja  90‐tih  ukazuje  na  to  da  se  nešto  zaista  dešavalo  sa  prijateljskim  vezama  u  ovom  periodu  i  da  se  to  eventualno može  pripisati  onim  faktorima na koje Milićeva ukazuje.  Faza konsolidacije  Završetkom  poslednjih  ratova,  krajem  90‐tih  godina  XX  veka,  i  nakon  demokratskih promena s početka 2000‐tih, kreće faza blage konsolidacije srpskog  društva. Nakon prvih godina neumerenog optimizma, i kao logična posledica toga,  240 izneverenih  očekivanja,  čini  se  da  će  period  konsolidacije  umesto  da  predstavlja  prelaznu  fazu  ka  stabilizaciji  društveno‐ekonomskih  prilika,  postati  trajno  stanje  društvenog  života  u  Srbiji,  zarobljenog  između  prošlosti  i  budućnosti.  Posebno  brine  to  što  su  mladi  ljudi,  koji  stasavaju  pritisnuti  retrogradnim  procesima  u  porodici  sa  jedne strane,  i  snažnim strukturalnim ograničenjima sa druge strane,  gotovo potpuno osujećeni u razvijanju individualizovanih stilova života, na šta su u  svom  istraživanju  ukazale  Tomanovićeva  i  Ignjatovićeva  (2004).  U  takvim  okolnostima,  zaključuju  autorke,  dominantna  strategija  za  znatan  deo  mladih  je  odlaganje:  završetka  školovanja,  braka,  rađanja,  stalnog  zaposlenja  te  bi  u  tom  smislu,  po  njima,  pre  bilo  moguće  govoriti  o  «iznuđenoj»  ili  «pseudo»  umesto  modernističkoj  individualizaciji  (Tomanović  i  Ignjatović,  2004:63).  Sa  stanovišta  našeg  istraživanja, nama su mladi  ljudi posebno zanimljivi budući da najveći broj  korisnika Interneta u Srbiji spada upravo u ovu kategoriju.  Prvo  istraživanje  Instituta  za  sociološka  istraživanja  sprovedeno  početkom  2000‐tih pokazuje svu pogubnost ratova i sankcija iz 90‐tih na život običnih ljudi.  Potvrđuju  se  nalazi  iz  prethodnih  studija  o  regresiji,  kako  prema  formi  tako  i  prema  sadržaju,  na  predsocijalitstičke,  tradicionalne  i  patrijarhalne  modele  ponašanja  i  vrednosti  (Milić,  2004).  Ipak,  ovo  istraživanje,  kada  je  reč  o  jakim  društvenim  vezama,  pokazuje  i  nešto  drugo.  Iako  se  i  dalje  beleži  dominacija  rođaka  kao  grupe  sa  kojima  se  porodice  najčešće  sreću  (26.7%),  sve  su  zastupljenije  i prijateljske veze (19.6%). Ovde valja pomenuti  još  i  susedske veze  (15.9%), kao i one ispitanike koji kažu da se podjednako druže sa svim ponuđenim  kategorijama  (34.9%).  Kao  što  smo  već  napomenuli  Institutska  istraživanja  nam  mogu samo posredno dati sliku kompozicije društvenih mreža građana Srbije, kako  zbog  toga  što  su  usmerena  na  porodicu,  tako  i  zbog  samog metoda  utvrđivanja  strukture društvenih mreža. Naime u studiji iz 2004. godine, uostalom kao i u svim  prethodnim  institutskim  istraživanjima,  postavljeno  je  pitanje  sa kim  se porodice  najčešće druže,  što  je  isključilo mogućnost  da  se  uhvate  i manje  jake  veze.  Osim  toga, veliki broj ispitanika je odgovorio da se porodice najčešće druže sa svima, jer  im  je  verovatno  bilo  teško  da  se  opredele  za  samo  jednu  kategoriju  odnosa.  U  svakom  slučaju,  struktura  porodičnih  mreža  do  koje  se  došlo  u  ovom  talasu  istraživanja  govori  o  revitalizaciji  prijateljskih  veza  u  Srbiji.  Po  našem  sudu,  241 njihovo učešće bi bilo  i  srazmerno veće da  su  se pokušale uhvatiti  i  slabije  veze,  kao  i  da  su  predmet  istraživanja bile  personalne mreže.  Za  nas  je,  takođe,  važan  nalaz ovog istraživanja koji pokazuje da mlađi i bolje obrazovani ispitanici ukazuju  na  otvorenije  porodične mreže  od  starijih  i  niže  obrazovanih.  Pored  toga,  što  je  društveni položaj porodica viši to se one u traženju instrumentalnih vidova pomoći  (za  pronalaženje  posla,  pozajmice  novca,  adminstrativne  prečice)  češće  obraćaju  prijateljima,  kumovima  i  kolegama,  što  je  posledica  veće  razgranatosti  njihovih  mreža. Na osnovu rezultata  istog ovog  istraživanja, Babovićeva  (2009) zaključuje  da 44% domaćinstava, budući da se dominantno oslanja na  rođake  i  susede,  ima  tradicionalni  vid  društvenog  kapitala,  dok  32%  ima  moderan  tip  društvenog  kapitala,  sačinjen  dominantno  od  prijateljskih  i  poznaničkih  veza.  Takođe  na  osnovu ovog istraživanja saznajemo da je zabrinjavajuće veliki broj (više od 50%)  onih koji nemaju na koga da se oslone za rešavanje važnih ličnih problema, poput  zaposlenja ili  lečenja, ali i to da kada se radi o provođenju slobodnog vremena na  prvom mestu su prijatelji, pa tek onda rodbina i susedi (Bobić, 2004).  Poslednje  Institutsko  istraživanje  na  koje  ćemo  se  pozvati  obavljeno  je  2008.  godine  na  specifičnom  poduzorku  porodica  (predmet  istraživanja  su  bile  osobe  koje su sklopile brak do 5 godina pre istraživanja i u periodu od 15‐20 godina pre  istraživanja).  Rezultati  ovog  istraživanja  pokazuju  da  srodnici  i  dalje  zauzimaju  najveći deo porodičnih kontakata nakon čega slede prijatelji, pa daleko iza susedi i  kolege.  I  ovde  se  zadržava  pravilnost  koja  se  ogleda  u  različitoj  strukturi  društvenih  mreža  onih  koji  imaju  više  i  niže  materijalne  prihode.  Ispitanici  sa  niskim prihodima najviše  ističu susedske veze u odnosu na sve ostale kategorije,  daleko  više  nego  prijatelje,  dok  je  sasvim  obrnuta  situacija  sa  osobama  višeg  materijalnog položaja (Tomanović, 2010).  Sumirajući ovaj kratki pregled geneze mrežnog obrasca društvenosti proteklih  nekoliko decenija u Srbiji možemo zaključiti  da, u proseku govoreći, dominantno  mesto  u  personalnim  mrežama  građana  Srbije  zauzimaju  rođaci,  pa  tek  potom  prijatelji,  dok  su  ostale  kategorije,  daleko  manje  zastupljene.  Pored  toga,  sva  istraživanja koja smo ovde prikazala  i koja su pokrila period od preko 30 godina,  pokazuju  da  se  sa  porastom  društvenog  položaja  povećava  značaj  prijatelja  u  242 društvenim mrežama a opada značaj rođačkih i susedskih veza. Za nas je ovaj nalaz  važan  budući  da  nam  govori  da  bi  mogli  da  očekujemo  da  korisnici  Interneta  u  Srbiji, budući da zauzimaju više društvene položaje,  imaju daleko više prijatelja u  svojim  personalnim  mrežama,  nego  što  je  to  slučaj  sa  rođacima  a  posebno  sa  susedima i da samim tim Internet igra važnu ulogu u «servisiranju» ovih mreža.  4.1.2 Upotreba Interneta u Srbiji  Kada  je  reč  o  upotrebi  Interneta  u  Srbiji,  ona  započinje  nedugo  po  komercijalizaciji  Interneta  u  svetu.242  Međutim,  uprkos  ranoj  povezanosti  na  svetsku  globalnu  mrežu  širenje  upotrebe  Interneta  se  odvija  sporo  i  još  uvek,  prema podacima za 2010. godinu, nije blizu 50% korisnika (40.9% u 2010. godini),  čime Srbija zauzima jedno od poslednjih mesta među evropskim zemljama. 243 Iza  Srbije su samo Turska sa 39.7% i Rumunija sa 39.8% korisnika Interneta, dok sve  ostale  zemlje  iz  neposrednog  okruženja  kao  i  Evropske  unije  imaju  veću  penetraciju korisnika Interneta (PKI) od Srbije. Gledajući zemlje bivše Jugoslavije,  Srbija  je,  takođe,  na  začelju.  Ubedljivo  prednjači  Slovenija  sa  70%  korisnika  Interneta,  iza  nje  je  Hrvatska  sa  60.3%  a  potom  se  ređaju  Bosna  i  Hercegovina,  Crna Gora  i Makedonija sa po približno 52% korisnika. Na osnovu ovih podataka  možemo zaključiti da sve zemlje bivše Jugoslavije osim Srbije, imaju natpolovičnu  Internet penetraciju  ili  jednostavnije  rečeno, da  je  više  ljudi  koji  koriste  Internet  nego onih koji ga ne koriste. Ono što posebno zabrinjava kada je reč o Srbiji  jeste  sve  izraženije  usporavanje  rasta  broja  korisnika  Interneta  u  nekoliko  poslednjih  godina. Recimo, u periodu od 2008.‐2010. godine broj korisnika Interneta u Srbiji  242  Prvi  Internet  provajderi  u  Srbiji  nude  usluge  povezivanja  na  Internet  već  1995  godine.  (http://www.internetprovajder.com/eunet.html)  243 Podaci su dati na osnovu izveštaja „Međunarodne telekomunikacione unije“ (ITU) za 2010. godinu, koji se  mogu  naći  na  sledećoj  web  adresi:  www.itu.int/ITU‐D/ict/statistics/material/excel/2010/Individuals  UsingInternet_00‐10.xls.  Ovde  treba  dodati  da  ITU  samo  objedinjava  podatke  koje  dostavljaju  nacionalna  regulatorna  tela  za  telekomunikacije.  Recimo,  kada  je  reč  o  Srbiji,  prikazana  IP  je  dobijena  kroz  godišnje  istraživanje Republičkog zavoda za statistiku Republike Srbije (RZZS) (Vukmirović, i dr., 2010).  243 se povećao samo za nekih 5%,244 dok se u istom periodu u Bosni i Hercegovini ovaj  broj  povećao  za  više  od  17%  ili  u  Crnoj  Gori  za  11%.  Od  zemalja  iz  regiona  najilustrativniji  primer  eksplozivnog  rasta  broja  korisnika  Interneta  možemo  videti  u Albaniji  gde  se broj  korisnika u  ovom periodu praktično udvostručio,  sa  23,86%  na  45%.  Tražeći  uzroke  ovako  zabrinjavajućeg  trenda  u  Srbiji,  teško  da  krivicu možemo svaliti na posledice globalne ekonomske krize budući da su njima  u  istoj  meri  bile  izložene  i  ostale  zemlje  regiona.  Stoga,  krivce  treba  tražiti  pre  svega u Srbiji. Prvi i osnovni faktor niske PKI je izuzetno loša ekonomska situacija  u Srbiji, budući da su krajem 2011. godine prosečni prihodi domaćinstva u Srbiji  bili  ispod 500  eura mesečno.245 Ako pogledamo  rezultate poslednjeg  istraživanja  upotrebe IKT u Srbiji  (Vukmirović i dr., 2011), videćemo da prelomnu tačku, kada  je reč o upotrebi Interneta, predstavljaju upravo mesečni prihodi domaćinstva od  preko  600  eura,  gde  se  pokazuje  da  skoro  84%  ovih  domaćinstava  u  Srbiji  poseduje  vezu  sa  Internetom  u  odnosu  na  nepunih  26%  domaćinstava  sa  prihodom nižim od 300 evra. Međutim, pored loše ekonomske situacije, možda je i  podjednako  važan  problem  potpuno  odsustvo  „sluha“  države  za  razvoj  IKT  sektora.246 Iako je Srbija usvojila nekoliko strategija koje se tiču razvoja IKT247 one  češće  ostaju  spisak  lepih  želja  nego  što  se  zaista  i  realizuju  u  predviđenim  rokovima ili realizuju uopšte. Servisi e‐uprave, e‐trgovine, e‐obrazovanja koji mogu  da posluže kao pokazatelji zainteresovanosti države za razvoj IKT, praktično da ne  funkcionišu  ili  funkcionišu  u  elementarnom  obimu.248  I  na  kraju  svakako  treba  244 Ovaj nepovoljan trend se nastavio i u 2011. godini budući da je broj korisnika Interneta u Srbiji u odnosu  na prethodnu godinu porastao samo za 1.3% (Vukmirović, i dr., 2011).  245  Saopštenje  RZZS  број  070  ‐  год.  LXII,  15.03.2012,  dostupno  na  sledećoj  web  adresi:   http://webrzs.stat.gov.rs/WebSite/repository/documents/00/00/61/62/LP12_070_srb.pdf  246  Nezainteresovanost  državnih  institucija  za  razvoj  informacionog  društva  u  Srbiji  može  se  videti  iz  činjenice  da  je  prvo  zvanično  istraživanje  upotrebe  informaciono‐komunikacionih  tehnologija  kod  nas  obavljeno punih deset  godina nakon početka upotrebe  Interneta u  Srbiji,  odnosno  tek 2006.  godine kada  je  utvrđeno da 23.9% građana Srbije koristi Internet (Vukmirović i dr, 2006).  247 Poslednja u nizu usvojenih je Strategija razvoja  informacionog društva u Republici Srbiji do 2020. godine.  Strategije  i  akcioni  planovi  su  dostupni  na  sledećoj  web  adresi:  http://www.digitalnaagenda.gov.rs/dokumenti/strategije‐akcioni‐planovi/  248 U to kako funkcionišu i oni rudimentarni oblici e‐uprave uverio se autor ove disertacije pokušavajući da  otvori  elektronski  nalog  za  proveru  stanja  poreza  na  imovinu  na  sajtu  beogradske  filijale  Uprave  za  javne  244 obratiti pažnju na izrazito nepovoljne socio‐demografske faktore, o kojima ćemo u  produžetku reći nešto više, a koji dodatno usporavaju širenje upotrebe Interneta u  Srbiji.  Kada  je  reč  o  strukturi  korisnika  Interneta  u  Srbiji,  prema  podacima  Republičkog zavoda za statistiku (Vukmirović i dr, 2006; 2010; 2011) posedovanje  računara  i  korišćenje  Interneta  značajno  su  povezani  sa  socio‐demografskim  faktorima,  što  je  karakteristično  za  rani  razvoj  upotrebe  Interneta  (Chen  et  al.,  2002). Upotrebi Interneta pre svega su sklone mlađe osobe, urbano stanovništvo,  osobe  višeg  nivoa  obrazovanja  i  većih  materijalnih  prihoda.  Prema  aktuelnim  podacima  Republičkog  zavoda  za  statistiku  (Vukmirović  i  dr,  2011),  među  najmlađim osobama (starim između 16‐24 godine) je i najviše korisnika Interneta  (86.7%).  Nakon  toga,  u  svakoj  narednoj  kategoriji  broj  onih  koji  upotrebljavaju  Internet  značajno  opada  do  skromnih  1.9%  korisnika  među  najstarijim  ispitanicima (starim preko 65 godina). Direktna veza se jasno očitava i kada je reč  o obrazovanju, gde 81.5% onih sa višim  i visokim obrazovanjem koristi  Internet,  68.4%  sa  srednjim  i  samo  32.2%  sa  nižim.  Gledano  samo  među  korisnicima  Interneta, 60.8%  ima srednje obrazovanje, 21.1% više  ili  visoko a 18.1% niže od  srednjeg. Praktično svi studenti koju su obuhvaćeni istraživanjem koriste Internet  (99.5%),  zaposleni  to  čine  u  61.7%  slučajeva,  dok  je  kod  nezaposlenih  lica  upotreba  Interneta  daleko  niže  zastupljena  sa  nepunih  33%.  Kao  što  smo  rekli,  urbano stanovništvo je duplo sklonije upotrebi Interneta od ruralnog(51% prema  27.2%),  dok  su  po  polnoj  strukturi  među  korisnicima  nešto  više  zastupljeni  muškarci  nego  žene  (43.9%  prema  40.5%).  Kako  smo  se  materijalnim  pokazateljem  malopre  bavili  nema  potrebe  da  ovde  ponavljamo  nalaze  osim  da  konstatujemo da sa njegovim porastom raste i upotreba Interneta.   Kada  je  reč  o  modalitetima  upotrebe,249  kao  što  je  očekivano  Internet  se  u  Srbiji, kao i u svim drugim zemljama, pretežno koristi u komunikacijske svrhe, gde  prihode  Republike  Srbije  (https://lpa.beograd.gov.rs/lpa/dispatch?s=login).  Kao  datum  podnošenja  elektronske prijave sistem je zabeležio 2.3.2012, a jedan mesec kasnije, u polju „status“, i dalje je pisalo da je  prijava „neobrađena“.   249 Ovde će modaliteti upotrebe biti samo pobrojani, dok ćemo se njima detaljnije baviti u empirijskom delu  disertacije  245 su najzastupljenije online servisi­ platforme za društveno umrežavanje  i e‐mail  sa  blizu  70%  korisnika,250  zatim  četovanje  ili  diskutovanje  na  online  forumima  sa  52.8%  i  telefoniranje  putem  Interneta  sa  42.8%.  Ono  što  je  još  jedna  važna  karakteristika upotrebe Interneta u Srbiji jeste jako nerazvijena online trgovina sa  svega 18.1% onih koji su kupovali putem Interneta. Po našem mišljenju razloge za  ovako nizak nivo e‐trgovine u Srbiji, osim u izostanku adekvatne regulative, treba  tražiti  i u kulturološkim  faktorima, pre svega, u široko rasprostranjenom osećaju  straha  od  moguće  prevare  kao  posledice  ovakvog  vida  trgovine,  o  čemu  smo  detaljnije pisali na drugom mestu (Tomić i Petrović, 2011).  Dakle,  sumirajući  sve  što  je  napred  rečeno  možemo  sklopiti  sliku  korisnika  Interneta u Srbiji. Korisnici Interneta u Srbiji su još uvek manjina, koja je sačinjena  od pretežno mlađe  i urbane populacije, višeg obrazovanog  i materijalnog statusa.   Internet  se  koristi  pre  svega  u  komunikacione  svrhe  a  online  platforme  za  društveno umrežavanje i e‐mail predstavljaju najkorišćenije komunikacione alate. I  na  kraju,  korisnici  Interneta  u  Srbiji,  iz  različitih  razloga,  nisu  previše  skloni  alterantivnim  upotrebama  Interneta  u  cilju  kupovanja  i  plaćanja  roba  i  usluga,  obavljanja administrativnih poslova, obrazovanja i sl.  Sve navedene karakteristike su sasvim uobičajene za zemlje koje se još nalaze u  ranoj  fazi  širenja  upotrebe  Interneta,  pa  se  može  konstatovati  da  se  širenje  upotrebe Interneta u Srbiji u najvećoj meri odvija po istom onom obrascu po kome  se njegova upotreba širila u razvijenim zemljama Evrope i sveta.   4.2 Istraživanje komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji  Nakon  uspostavljanja  teorijskog  i  analitičkog  okvira  u  drugom  i  trećem  poglavlju  disertacije,  u  narednom  poglavlju  zaokružićemo  našu  studiju  uloge  Interneta  u  uspostavljanju  i  održavanju  interpersonalnih  odnosa,  empirijskim  uvidom  u  ponašanje  korisnika  Interneta  u  Srbiji.  Možda  će  se  činiti  da  je  samo  istraživanje  nepravedno  zapostavljeno  stavljanjem  u  poslednju  četvrtinu  ove  250 Pitanje vezano za upotrebu e‐mail se odnosilo na njegovo slanje sa atačmentom, tako da je za očekivati da  je upotreba e‐mail, ako se uračunaju i oni koji su slali e‐mail bez atačmenta, još šire rasprostranjena.  246 disertacije, ali smo smatrali da je u okolnostima nerazvijenosti naučnih izučavanja  društvene  upotrebe  Interneta  u  Srbiji,  bilo  važno  uspostaviti  širok  teorijsko‐ analitički  okvir  koji  može  poslužiti  kasnijim  empirijskim  studijama  Interneta.  Osnovna uloga našeg istraživanja je da se empirijski verifikuje teorijsko‐analitički  okvir  i  to  pre  svega  naše  shvatanje  o  transmisionoj  i  prokreativnoj  funkciji  Interneta. Na širem planu, uloga ovog istraživanja je da pokaže u kom pravcu treba  usmeriti buduće studije komunikacionih funkcija Interneta, kao i da pruži uporedni  okvir za njihovu analizu.   4.2.1 Osnovni ciljevi i istraživačke hipoteze  Ciljevi koji su nas usmeravali u razradi teorijsko‐analitičkog su takođe i oni koji  su usmerili tok našeg istraživanja. U skladu sa tim, ciljevi se mogu podeliti u četiri  osnovne grupe:  1. Kod  analize  Interneta  u  funkciji  održanja  offline  društvenih  mreža:  Da  li  postoji  veza  između  Intenziteta  upotrebe  Interneta  i  širine  društvenih  mreža; Da li postoji veza između načina upotrebe Interneta (transmisioni i  prokreativni) sa širinom društvenih mreža, kako i sa strukturom veza koje  se u tim mrežama uspostavljaju?  2. Kod analize transmisione funkcije Interneta: U kojoj meri se Internet koristi  kao  interpersonalni  medij  za  održavanje  društvenih  odnosa;  Mesto  Interneta  u  odnosu  na  već  postojeće  načine  održavanja  kontakata  u  personalnim mrežama.  3. Kod  analize  prokreativne  funkcije  Interneta:  U  kojoj  meri  se  Internet  upotrebljava  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa;  U  kojoj  meri  se  novi društveni odnosi sa Interneta prenose u realnost?  4. Kod analize Interneta u funkciji društvenog kapitala: Kakva je veza između  društvenog kapitala korisnika Interneta i njegove upotrebe; Može li Internet  služiti kao izvor društvenog kapitala?  U skladu sa ovim ciljevima postavljene su i sledeće istraživačke hipoteze:  Hip.  1: Upotreba  Interneta u  transmisione  i prokreativne  svrhe  je povezana  sa  širinom personalnih mreža korisnika Interneta u Srbiji;  247 Hip.  2:  Internet  se  uspostavlja  kao  važan  interpersonalni medij  za  održavanje  slabih veza;  Hip. 3: Upotreba Interneta za uspostavljanje novih društvenih odnosa nije u     vezi sa smanjenom društvenošću korisnika Interneta;  Hip. 4:Internet može biti u funkciji kreiranja društvenog kapitala;  Nakon toga u skladu sa ciljevima i istraživačkim hipotezama kreiran je upitnik  koji  je bio podeljen u šest celina: (1) socio‐demografske karakteristike  ispitanika;  (2) informatička pismenost i upotreba Interneta; (3) upotreba online platformi za  društveno  umrežavanje;  (4)  obrasci  komunikacija  putem  Interneta;  (5)  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa  na  Internetu;    (6)  društvenost  i  offline  društvene mreže korisnika Interneta.251  4.2.2 Metodologija istraživanja komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji  Za  razliku  od  prvih  godina  širenja  Interneta  kada  se  samo  naslućivala  mogućnost  njegove  upotrebe  u  cilju  sprovođenja  anketnih  istraživanja,  danas  online  anketiranje  postaje  sve  više  ravnopravno  sa  tradicionalnim  načinima  sprovođenja ovakvih istraživanja. Tome je, pre svega, doprinelo intenzivno širenje  upotrebe Interneta čime je sve veći broj potencijalnih ispitanika postao elektronski  dostupan.  Pored  toga,  u  poslednjih  nekoliko  godina  pojavio  se  veliki  broj  specijalizovanih  web  platformi  koje  besplatno  ili  za  malu  nadoknadu  nude  mogućnost  kreiranja  online  upitnika.252  Na  ovaj  način  otvorio  se  prostor  za  mnogobrojne studente i istraživače da kroz upotrebu ovih platformi i bez ulaganja  velikih materijalnih  sredstava  ili  potpore  institucija  na  kojima  studiraju  ili  rade,  ipak sprovedu željeno istraživanje i dobiju određene rezultate. Međutim, prednost  online anketiranja danas ne koriste samo studenti i istraživači, već praktično svako,  bio  on  stručnjak  ili  laik,  može  kreirati  svoje  online  istraživanje,  što  po  Kuperu  (Couper,  2000:464‐5)  predstavlja  svojevrsni  dvosekli  mač  za  istraživačku  industriju.  S  jedne  strane,  sada  svako  zainteresovan  može  praktično  preskočiti  251 Kompletan upitnik se nalazi u prilogu ove disertacije  252  Neki  od  mnogih  se  mogu  videti  na  sledećim  web  adresama,  http://freeonlinesurveys.com/  http://www.surveymonkey.com/ http://www.tvojstav.com/index.html   248 specijalizovane agencije ili stručnjake i sam sprovesti anketu velikog obima dok, s  druge  strane  sa porastom ovakvih  istraživanja  postaje  izuzetno  teško  razlikovati  loše od dobro urađenih. Zbog toga je za očekivati da će ova potencijalna opasnost  po istraživačku industriju svakako doprineti tome da se specijalizovane agencije i  stručnjaci  još  više posvete usavršavanju metodologije online  istraživanja,  ne bi  li  pokazali kako su podaci do kojih oni dolaze relevantniji u odnosu na mnogobrojne  samo‐kreirane online ankete.   Budući da smo na drugom mestu detaljnije pisali o prednostima i nedostacima  online  istraživanja  (Petrović,  2008),  ovde  ćemo  samo  ukratko  podsetiti  na  njih.  Osnovne prednosti online istraživanja mogu se svesti na sledeće: populaciju koja je  predmet  istraživanja,  istraživač zatiče na  licu mesta (dakle na Internetu), čime se  isključuje mogućnost da o  istraživanoj pojavi govore oni koji  realno ne pripadaju  željenom  uzorku,  što  se  može  desiti  kod  offline  istraživanja  upotrebe  Interneta.  Ovo je u vezi sa drugom prednošću, koja se odnosi na to da je istraživaču na dohvat  ruke kompletna populacija korisnika Interneta, ma gde se oni fizički nalazili. Treća  prednost je tehničke prirode i ogleda se u tome da se najveći broj podataka unetih  u upitnik (osim otvorenih pitanja) može automatski prebaciti u SPSS matricu čime  se  značajno  skraćuje  posao  šifriranja  i  unosa  prikupljenih  odgovora.  Četvrta  i  ključna prednost, koja je, u stvari, izvedena iz malopre pomenutih, odnosi se na to  što  su  ovakva  istraživanja  neuporedivo  jeftinija  od  standardnih.  Jednostavno  rečeno, u odnosu na klasična offline istraživanja, daleko manji broj anketara može  sprovesti  online  istraživanje  na  uzorku  velikog  obima,  na  neuporedivo  većoj  teritoriji, uz skraćenu proceduru obrade podataka.  Naravno, pored brojnih prednosti javljaju se i različita ograničenja sa kojima se  istraživači na Internetu susreću. Ograničenja ili mogući problemi se mogu podeliti  u  dve  osnovne  grupe:  probleme  uzorka  i  probleme  ispitanika.  Kada  je  reč  o  problemima uzorka, tu se pre svega misli na poteškoće njegovog reprezentativnog  kreiranja.  Kako  u  Srbiji  ispod  50%  ljudi  koristi  Internet,  onda  se  on  još  dugi  niz  godina neće moći upotrebljavati za kreiranje reprezentativne slike građana Srbije o  različitim pitanjima. S tim u vezi, problem reprezentativnosti na koji ukazujemo se  odnosi i na same korisnike Interneta. Kako za sada, nigde ne postoji jedinstveni ili  neki  drugi  registar  korisnika  Interneta  praktično  je  nemoguće  putem  slučajnog  249 odabira napraviti njihov reprezentativan uzorak. To praktično znači da sve dok ne  bude moguće dobiti spisak korisnika od strane glavnih provajdera Internet usluga,  poput  belih  strana  kada  je  reč  o  telefonskim  pretplatnicima,  neće  biti  moguće  putem  online  ankete  napraviti  reprezentativan  uzorak.  Druga  grupa  problema,  odnosi  se  na  subjekte  istraživanja  i  mogućnosti  da  oni  namerno  ili  slučajno  „iskrive“  sliku  koja  se  dobija  putem online  istraživanja.  Kada  je  reč  o  namernom  kreiranju  lažne  slike,  ono  što  je  specifičnost  online  anketa  jeste  mogućnost  da  ispitanik više puta popuni upitnik, namerno narušavajući strukturu uzoraka. Jedan  od  načina  da  se  ovaj  problem  makar  delimično  spreči  jeste  da  se  uz  pomoć  određenih softverskih rešenja onemogući da se sa istog računara dva puta popuni  isti upitnik. U zavisnosti od sofisticiranosti ovih softvera biće teže ili lakše „probiti“  ovo  ograničenje,  ali  se  ono  uvek  može  jednostavno  zaobići  upotrebom  drugog  računara  ili  „pametnog“  mobilnog  telefona.  Kada  govorimo  o  nenamernom  „krivljenju“  slike  tu  se  pre  svega  misli  na  faktore  koji  demotivišu  ispitanika  u  procesu  popunjavanju  upitnika  ili  ga  odbijaju  da  uopšte  započne  sa  davanjem  odgovora.  Ključni  faktor  demotivacije  je  svakako  preobiman  upitnik  zbog  čega  ispitanici  često  ne  žele  ni  da  započnu  davanje  odgovora.  Drugi  faktor  demotivisanosti  sličan  je  onome  koji  se  javlja  kod  popunjavanja  poštanskog  upitnika, budući da u oba ova slučaja ne postoji direktan (licem u lice) kontakt sa  ispitanikom.  To  može  dovesti  do  toga  da  ispitanik,  budući  da  ne  oseća  nikakvu  obavezu prema anketaru, prekine popunjavanje upitnika u bilo kojoj fazi. Vehovar i  saradnici  (Vehovar  et  al.,  2008),  navode  da  razloge  za  odustajanje  tokom  popunjavanja online upitnika možemo podeliti na: one koji nastaju usled tehničkih  problema  i  one  koji  su  povezani  sa  gubitkom  pažnje,  bilo  zbog  nerazumevanja  kompleksnih pitanja ili nedostatka želje da se odgovori na „osetljiva“ pitanja.  Kada  je  reč  o  našem  istraživanju  ono  pripada  grupi  samo‐realizovanih  (self‐ adminstered)  online  istraživanja  (Couper,  2000:465).  Za  potrebe  njegovog  sprovođenja kreiran je web upitnik, kome su ispitanici pristupali na, za to posebno  zakupljenoj, Internet adresi.253 Upitnik je dizajniran tako da je bio podeljen na šest  253  Za  potrebe  ovog  istraživanja  nije  korišćen  neki  od  unapred  datih  softvera,  već  je  na  zakupljenoj  web  stranici postavljen, za svrhu ovog istraživanja, programiran upitnik.  250 logičkih  celina,  koje  su  se  popunjavale  sukcesivno,  jedna  za  drugom.  Tehnička  podela  web  upitnika  na  više  celina  je  važna  iz  nekoliko  razloga.  Prvo  ispitanik,  popunjavajući  jednu  celinu  za  drugom,  nema  jasnu  predstavu  o  tome  koliko  se  zahtevan  upitnik  nalazi  pred  njim,  što  smanjuje  mogućnost  odustajanja  tokom  njegovog  popunjavanja.  Drugo,  nakon  svake  popunjene  celine,  podaci  se  šalju  u  bazu podataka i ostaju sačuvani tako da se sprečava mogućnost gubljenja podataka  ukoliko ispitanik odustane od daljeg popunjavanja. Ovo je posebno važno ukoliko  do odustajanja dođe pri samom kraju popunjavanja upitnika jer se takav upitnik u  velikoj meri može iskoristiti pri obradi podataka.  Nakon  popunjavanja  upitnika,  podaci  su  se  direktno  slivali  u  prethodno  pripremljenu SPSS matricu. Uzorkovanje je najvećim delom obavljeno snowbaling  metodom254 što je uobičajeno za istraživanja koja se vrše u online okruženju (Witte  et  al.,  2000).   Ovim putem  je  ostvareno oko 70% uzroka,  od  čega putem e‐maila  40%  i  kroz  upotrebu  društvenih  mreža  (pre  svega  Fejsbuka)  30%.  Oko  10%  uzorka ostvareno  je nasumičnim  izborom  ispitanika u pričaonicama na Krstarici,  dok  su  preostalih  20%  uzorka  činili  studenti  Beogradskog  univerziteta.  Istraživanje je sprovedeno tokom novembra i decembra 2011. godine.  Popunjavanju  upitnika  je  pristupilo  1300  ispitanika  od  kojih  je  većina  i  popunila  upitnik u  celosti. Nakon pročišćavanja  baze  sa  odgovorima u  analizu  je  uključeno 1063 validna upitnika  što ujedno  i  čini uzorak našeg  istraživanja.255  Iz  malopre pomenutih razloga ovaj uzorak se ne može uzeti kao reprezentativan ali  se  on  u  značajnoj  meri  poklapa  sa  slikom  korisnika  Interneta  u  Srbiji  koju  daju  godišnja istraživanja upotrebe IKT Republičkog zavoda za statistiku (Vukmirović i  dr,  2011).  Bitno  odstupanje  u  našem  uzorku  predstavlja  prezastupljenost  studentske  populacije  u  iznosu  od  36.2%,  dok  u  ukupnoj  populaciji  korisnika  254 Ova metoda se primenjuje kod populacija čiji obrisi nisu jasno uočljivi ili su iz različitih razloga skriveni od  očiju javnosti. U slučaju istraživanja na Internetu izabere se inicijalna skupina ljudi koji se kontaktiraju putem  e‐maila  ili  profila  na  online  platformama  za  društveno  umrežavanje  koji  zatim  prosleđuju  upitnik  svojim  kontaktima i tako dalje.  255  Razlika  u  broju  onih  koji  su  pristupili  popunjavanju  upitnika  i  broja  onih  koji  su  uvršteni  u  konačnu  analizu odnosi se pre svega na one  ispitanike koji  su u nekoj  fazi popunjavanja upitnika odustali od davanja  odgovora.  251 Interneta u Srbiji njihovo učešće ne može biti veće od 10%.256 Još jedno odstupanje  bilo  je  vezano  za  veliko  učešće  osoba  sa  visokim  obrazovanjem koje  čine  53,2%  uzorka,  dok  je  u  ukupnoj  populaciji  korisnika  Interneta  njihovo  učešće  21.1%  (Vukmirović i dr., 2011). Ovde takođe treba reći da iako odnos urbanog i ruralnog  stanovništva koje koristi Internet u našem uzorku korespondira podacima RZZS, u  strukturi  urbanog  stanovništva  prezastupljeni  su  Beograđani  koji  su  činili  58%  našeg uzorka.257  Pored  kvantitativnog,  istraživanje  se  sastojalo  i  iz  kvalitativnog  segmenta,  budući  da  su  sa  jednim  brojem  ispitanika  obavljeni  dubinski  intervjui  u  cilju  dobijanja sadržajnije slike komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji. Obavljeno je  15 intervjua sa osam ženskih i sedam muških ispitanika. Odabir osoba za intervjue  je  vršen  kontaktiranjem  onih  ispitanika  koji  su  dobrovoljno  ostavili  svoju  e‐mail  adresu, a čiji su odgovori u upitniku ukazivali na određene specifičnosti koje su bile  zanimljive sa stanovišta našeg istraživanja.258 Nakon što bi ispitanik odgovorio na  inicijalni e‐mail zakazivan je razgovor, koji se u najvećem broju slučajeva obavljao  256 Ovaj procenat  treba  shvatiti  samo kao okvirnu procenu budući da RZZS u svojim godišnjim  izveštajima  upotrebe informacionih tehnologija u Srbiji ne daje jedinstvenu sliku strukture korisnika Interneta. Iz njihovog  izveštaja za 2011. godinu (Vukmirović i dr, 2011)  moguće je videti da se procenjuje da oko 2 400 000 ljudi u  Srbiji redovno koristi Internet, te da 99.5% studenata spada u grupu korisnika. Kako se iz drugog dokumenta  RZZS  (http://webrzs.stat.gov.rs/WebSite/repository/documents/00/00/47/37/05_Obrazovanje.pdf)  može  videti da se procena ukupnog broja studenta u Srbiji za školsku 2009/2010 godine kreće na nivou od 226772  studenta, posredno možemo zaključiti da studenti čine između  9%i 10% korisnika Interneta u Srbiji.  257 Nismo u mogućnosti da damo preciznu procenu učešća Beograđana u ukupnom broju korisnika Interneta  u Srbiji. Po podacima RZZS zastupljenost Internet priključaka najveća je u Beogradu, gde 51.6% domaćinstava  poseduje vezu sa  Internetom (ne postoji podatak za pojedince na nivou Beograda, ali na nivou Srbije  su ovi  procenti  praktično  izjednačeni‐razlika  ja  1%).  Ako  ovaj  procenat  samo  uslovno  projektujemo  na  broj  stanovnika Beograda zabeležen najnovijim popisom za 2011. godinu došli bismo do neke okvirne brojke od  850000‐900000  korisnika  Interneta  u  Beogradu.  Izraženo  kroz  malopre  pomenuti  ukupan  broj  korisnika  Interneta u  Srbiji  to bi  značilo da Beograđani u ukupnoj populaciji  korisnika  Interneta u  Srbiji  učestvuju  sa  nekih 35‐40%. Prvi rezultati popisa za 2011. godinu u Republici Srbiji mogu se videti na sledećoj web adresi:  webrzs.stat.gov.rs/WebSite/repository/documents/00/00/49/89/PRVI_rezultati_WEB.zip  258  Pre  svega  se  vodilo  računa  da  bude  jednaka  zastupljenost  po  polu,  da  se  obuhvate  i  transmisioni  i  prokreativni  korisnici,  kao  i  da  sagovornici  budu  što  raznovrsniji  po  pitanju  ostalih  socio‐demografskih  osobina.  252 uživo  i koji  je  trajao između 45 i 60 minuta.259 Autor studije nije  lično, niti preko  direktnih veza, poznavao ni  jednu od  intervjuisanih osoba  što  je bilo  važno  zbog  poverljivosti  razgovora  koji  su  vođeni,  a  koji  su  ponekad  uključivali  deljenje  intimnih sadržaja.  4.2.2.1 Socio­demografske karakterske ispitanika  Za  predmet  empirijske  studije  uzeti  su  korisnici  Interneta  u  Srbiji  iako  nisu  samo oni uzeli učešća u ovom istraživanju.260 Kada je reč o polnoj strukturi uzorka  u njemu su nešto više bile zastupljene ženske osobe sa 53.5% u odnosu na 46.4%  muških  ispitanika. Distribucija po starosti odslikava dominaciju mlađe populacije  među  korisnicima  Interneta  u  Srbiji.  Najveći  broj  ispitanika  je  bio  mlađi  od  30  godina  (54.9%),  zatim u  kategoriji  od  30‐40  godina  je  bilo  30.2%,  dok  je  14.9%  ispitanika  bilo  starije  od  41  godinu.  Međutim,  iako  je  populacija  koju  smo  obuhvatili ovim istraživanjem relativno mlada, ipak najveći broj ispitanika spada u  kategoriju zaposlenih (54.5%), zatim slede studenti sa 36.2%, nezaposleni sa 5.5%,  dok se sve ostale kategorije nalaze ispod 2%. Kao što smo već istakli, struktura po  obrazovanju je pomerena u korist visoko obrazovanih osoba kojih je bilo 53.2%, sa  srednjoškolskim obrazovanjem  bilo  je  45.2%  i  1.6%  ispitanika  imalo  je  osnovno  obrazovanje. Po mestu boravka najveći broj ispitanika je iz preko‐milionskog grada  58.4%, zatim 8.7%  iz grada koji  ima do milion  stanovnika, 9.7%  iz grada do 300  000 stanovnika, 8.2% iz grada do 100 000 stanovnika, 6.4 % iz grada do 50 000 i  8.6% iz varošice ili sela. Iako je velika većina ispitanika bila iz Srbije (91.3%) jedan  broj  ispitanika  kao mesto  trajnog  boravka  navodi  neku od bivših  jugoslovenskih  republika  (5.2%),  Evropu  (1.9%)  i  preostalih  1.6%  navode  ostale  zemlje  sveta.  Takođe, utvrdili smo da 10.4% ispitanika živi u dijaspori, odnosno van zemlje svog  porekla,  dok  89.6%  ispitanika  živi  u  svojoj  matičnoj  zemlji.  Po  materijalnom  položaju, 14.9% ispitanika spada u kategoriju onih čija domaćinstva raspolažu sa  najviše 300 evra mesečno, 29.4% u kategoriju 300‐600 evra, 30.7% u kategoriju  600‐1000 evra    i 25% u kategoriju domaćinstava koja raspolažu sa više od 1000  evra mesečno. Ovaj podatak potvrđuje ono što smo više puta ranije istakli a to je da  259 Sa nekoliko ispitanika razgovor je obavljen putem Skajpa, pre svega zbog njihove geografske udaljenosti.  260 Pogledati socio‐demografske osobine uzorka u nastavku ovog odeljka  253 su korisnici Interneta boljeg materijalnog položaja u odnosu na populaciju Srbije u  celini.  I  na  kraju,  kada  je  reč  o  emotivnom  statusu,  35.8%  ispitanika  živi  sa  venčanim  (28.1%)  ili  nevenčanim  (7.7%)  partnerom,  20.5%  ima  partnera  ali  ne  žive  zajedno,  32.7%  nije  u  emotivnoj  vezi,  dok  je  10.9%  ispitanika  zakružilo  odgovor ‐ ostalo.  4.2.2.2 Upotreba Interneta  Još jedan važan aspekt koji je potrebno opisati pre nego što krenemo u detaljnu  analizu komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji odnosi se na ocenu intenziteta  njegove  upotrebe  i  informatičku  pismenost  anketiranih  korisnika  Interneta.  Najveći broj ispitanika u našem uzorku spada u kategoriju višegodišnjih korisnika  Interneta, budući da ga njih 77.1% koristi duže od 5 godina (od čega polovina duže  od 10 godina), 15.3% između 3 i 5 godina, 6.4% između 1 i 3 godine i 1.2% kraće  od  godinu dana. Razumljivo,  što  su  ispitanici  stariji  to  više njih  ima duži  staž  na  Internetu,  ali  ova  razlika  prestaje  da  bude  vidljiva  za  ispitanike  starije  od  40  godine.  Možda  donekle  može  da  iznenadi  relativno  nisko  učešće  onih  koji  u  kategoriji 18‐24 godine koriste Internet duže od 10 godina (13.2%), što govori da  je većina njih počela da ga koristi u  starijim  razredima osnovne  škole  (48.6% ga  koristi između 5 i 10 godina), dok je danas verovatno daleko veći broj mlađe dece  koja koriste Internet.   Kada  je  reč  o  intenzitetu  upotrebe  Interneta  i  informatičkoj  pismenosti  ispitivana  populacija  pokazuje  veći  stepen  aktivnosti  i  pismenosti  u  odnosu  na  podatke  koje  daje  RZZS  za  2011.  godinu  (Vukmirović  i  dr,  2011).  Internet  svakodnevno  koristi  93.3%  ispitanika  u  našem  uzorku  u  odnosu  na  80.4%  ispitanika  u  istraživanju  RZZS  za  2011.  godinu.  Pored  toga,  po  različitim  elementima  informatičke  pismenosti  ispitanici  iz  našeg  uzorka  pokazuju  veći  stepen  računarskih  veština  u  odnosu  na  opštu  populaciju.  Funkciju  kopiranja  koristi  97,8%  ispitanika  iz  našeg  uzorka  u  odnosu  na  68,1%  iz  uzorka  RZZS,  instaliranje novog operativnog sistema 47.8% u odnosu na 20.8%, programiranje  35.4%  u  odnosu  na  12.2%.  Čini  se  da  ove  razlike  u  korist  bolje  informatičke  opismenjenosti  naših  ispitanika  treba,  pre  svega,  pripisati  „krivljenju“  uzorka  do  koga  je  došlo  usled  nesrazmerno  velikog  broja  studenata  obuhvaćenih  našim  254 istraživanjem  koji  su,  po  prirodi  stvari,  primorani  da  natprosečno  savladaju  računarske veštine.  4.2.3 Personalne mreže korisnika Interneta u Srbiji  U  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije  pokazali  smo  da  personalne  mreže  predstavljaju  jedan od ključnih  izvora društvenosti,  podrške,  informacija,  osećaja  pripadnosti i društvenog identiteta u savremenom društvu. Iako mogu brojati i po  nekoliko stotina, pa i hiljada članova, u našem slučaju su predmet analize bile samo  jake veze korisnika Interneta, odnosno uže personalne mreže.261  Uobičajen  metod  za  analizu  jakih  veza  u  personalnim  mrežama  sastoji  se  u  upotrebi  generatora  imena.262  Međutim,  zbog  online  prirode  našeg  istraživanja  procenili  smo  da  bi  primena  ovakvog  metoda  bila  komplikovana  i,  pre  svega,  zamorna za ispitanike, budući da bi bili lišeni pomoći anketara u procesu davanja  podataka o članovima svojih personalnih mreža. Pored  toga, generatori  imena se  koncentrišu  samo na nekoliko ključnih veza u mreži  i  zbog  toga nisu pogodni  za  merenje širine personalnih mreža. Zbog toga smo se opredelili za metod sumiranja  (summation  method)  koji  su  osmisli  Mekarti  i  saradnici  (McCarty  et  al.,  2001).  Suština  ovog  metoda  je  da  umesto  davanja  pojedinačnih  odgovora  o  članovima  personalnih  mreža,  kakav  je  slučaj  sa  generatorom  imena  ili  davanja  procene  ukupnog broja članova personalne mreže, ispitanik sam upisuje broj osoba koje su  mu  bliske  u  okviru  različitih  društvenih  uloga  koje  ostvaruje  u  okviru  svoje  personalne mreže (član porodice, prijatelj, rođak, sused, kolega, itd). Pretpostavka  je  da  će  ispitaniku  biti  lakše  da  definiše  strukturu  svoje  personalne  mreže  na  ovakav  način  (McCarty  et  al.,  2001:31).  Budući  da  originalni  Mekartijev  model  predlaže ispitivanje širine personalnih mreža kroz 16 društvenih uloga ili relacija,  mi smo se opredelili za duplo užu varijantu, identičnu onoj kojom se služio Hogan  u  svom  istraživanju  personalnih  mreža  u  jednom  predgrađu  Toronta  (Hogan,  261 U nastavku ćemo radi jasnijeg prezentovanja istraživačkih nalaza koristiti samo termin personalne mreže,  budući da bi upotreba prideva „uže“ mogla dovesti do zabune. Recimo, kada govorimo o širini ovih mreža, došli  bi do zbunjujućih varijanti kao što su šire „uže“ personalne mreže ili uže „uže“ personalne mreže.  262 Ranije smo opisali kako funkcioniše ovaj analitički alat, za više detalja pogledati fusnotu 132.  255 2009).  Iako  je  Hogan  ovim  metodom  ispitivao  obuhvat  kako  užih  tako  i  širih  personalnih  mreža,  mi  smo  se  opredelili  samo  za  ispitivanje  jakih  veza  u  personalnoj mreži, tako da su ispitanici trebali da pobroje samo bliske osobe.263  Međutim,  ovde  treba  dodati  da  kod  istraživanja  personalnih  mreža  putem  online upitnika postoji  tendencija  iskrivljavanja odgovora u pravcu biranja opcije  sa  maksimalnim  ponuđenim  brojem  članova  mreže  u  određenoj  kategoriji.  Ovu  pojavu  uočili  su  Lozar‐Manfreda  i  saradnici  (2004)  prilikom  online  istraživanja  personalnih  mreža  slovenačkih  korisnika  Interneta.  Autori  su  se  opredelili  za  mrežnu analizu putem upotrebe generatora imena dajući mogućnost popunjavanja  maksimalno 30 polja, odnosno imena osoba na koje se mogu osloniti u domenima  različitih vrsta društvene podrške.  Iako  ispitanici ni na koji način nisu motivisani  da upisuju maksimalan broj imena, ipak jedan broj ispitanika je davao odgovore za  sva predviđena polja,264 pa  je  tako dobijena širina mreže koja uveliko prevazilazi  uobičajenu  širinu  mreža  društvene  podrške.  Sličnu  pojavu  uočavaju  i  Vehovar  i  saradnici (2008) kod varijante sa 10 ili 5 imena, tako da se može zaključiti da bilo  koji  broj  polja  da  im  se  ponudi,  jedan  broj  ispitanika  ima  tendenciju  da  se  opredeljuje za maksimalističke odgovore čime veštački povećava širinu društvenih  mreža.   Budući da smo bili svesni da će se slična stvar desiti  i u našem istraživanju, u  cilju smanjivanja mogućnosti za nerealno povećanje obima mreža opredelili smo se  za  to da u okviru  svake od 8  relacija od kojih  je mreža  sačinjena,  ispitanik može  izabrati maksimalno 9 osoba, što  je u zbiru dalo mogućnost kreiranja personalne  mreže bliskih osoba od maksimalno 72 osobe.265  263  Ispitanici  su  trebali  da  imaju  u  vidu  one  osobe  sa  kojima  diskutuju  o  važnim  stvarima,  sa  kojima  su  u  redovnom kontaktu i koje su tu kada im je potrebna pomoć.  264 Po određenim vrstama društvene pomoći čak je do 15% ispitanika upisivalo po 30 imena osoba na koje se  mogu osloniti  265  Svesno  smo  isključili  opciju  da  ispitanici  sami  upisuju  brojeve  bliskih  osoba.  Smatrali  smo  da  bi  im  to  usporilo  popunjavanje  tabela  što  bi  za  posledicu  imalo  to  da  bi  neki  ispitanici  preskakali  upisivanje  ovih  brojeva.  Pored  toga,  želeli  smo da  isključimo mogućnost  upisivanja  nerealno  velikih  brojeva  koji  bi  iskrivili  sliku još više. Nakon analize rezultata  istraživanja pokazalo se da  je naš oprez zaista bio opravdan budući  je  jedan broj  ispitanika davao maksimalističke odgovore, koji su se kretali čak do 17% onih koji su navodili da  imaju 9 bliskih osoba među prijateljima ili među rođacima. Iako je, naravno, moguće da jedan broj ispitanika  256 Rezultati  istraživanja  pokazuju  da  korisnici  Interneta  u  Srbiji,  koji  su  bili  predmet  našeg  istraživanja,  imaju  široke  i  raznovrsne  personalne mreže  bliskih  veza. Ukupno 991  ispitanik  je dao podatke o svojoj personalnoj mreži,  tako da  je  pobrojano  ukupno  22325  bliskih  ljudi,  što  je  dalo  prosečnu  širinu  personalne  mreže od 22.5 veze. Ovaj nalaz je značajno veći u odnosu na Hoganovo istraživanje  u  Kanadi  (Hogan,  2009:74)  koji  je  došao  do  prosečno  13.4  bliskih  veza  ali  je,  recimo,  veoma  blizu  nalaza  o  personalnim  mrežama  u  Americi  gde  su  istim  metodom nađene prosečno 24 bliske veze (Boase, 2008:12).   Kao što se sa grafikona 4.1 može videti, tri odnosa se izdvajaju kao najbrojnija i  praktično se preklapaju kroz prikazani grafikon. Prosečno, najviše je prijatelja (4.3  veze)  u  strukturi  personalnih mreža  korisnika  Interneta  u  Srbiji.  Za  njima  slede  kolege  (sa  nešto  preko  4  veze)  i  ostali  rođaci  (sa  nešto  manje  od  4  veze).  Broj  bliskih članova uže familije (prosečno blizu 3) opada naglo između 2. i 4. veze, što  je  i  logično  s  obzirom  na  to  da  je  ukupan  broj  potencijalno  bliskih  ljudi  iz  uže  familije daleko manji nego kod drugih kategorija.  Grafikon 4.1. Struktura personalnih mreža korisnika Interneta u Srbiji  U Hoganovom istraživanju (Hogan, 2009:74) imamo sličan pad, s tim što se on  dešava između 3. i 5. veze. Susedske veze se nalaze negde u sredini po učestalosti u  personalnim mrežama  (u  proseku malo  iznad 2  veze),  budući  da 61%  ispitanika  ima  makar  jednog  suseda  među  bliskim  osobama.  Najmanje  bliskih  osoba  u  zaista  i  ima  toliko  ili  čak  i  više  bliskih  veza,  za  pretpostaviti  je  da  su  neki  navodili  ovaj  broj  znajući  da  je  maksimalan i da odslikava njihov utisak da imaju puno prijatelja ili rođaka, bez da su zaista pobrojali te ljude.  Ipak, iz navedenih iskustava drugih istraživača možemo pretpostaviti da bi bilo više štete nego koristi da smo  se opredelili da stavimo veći maksimalan broj bliskih veza.  0 20 40 60 80 100 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Uža familija Ostali rođaci Susedi Kolege Poznanici sa Interneta Poznanici iz organizacija Ostali prijatelji Neko drugi 257 personalnim mrežama čine poznanici sa Interneta (prosečno nešto više od 1 veze)  ali  ipak ne  treba zanemariti  činjenicu da čak 36% ispitanika navodi makar  jednu  blisku osobu koju su stekli putem upotrebe Interneta. To samo dodatno osnažuje  naše  shvatanje  o  prokreativnoj  funkciji  Interneta  o  čemu  će  više  reči  biti  u  nastavku ove analize.   Ovde  valja  dodati  da  smo  u  intervjuima  koje  smo  obavljali  takođe  analizirali  širinu  užih  personalnih  mreža  naših  sagovornika.  Prosečan  broj  članova  personalnih mreža za 15 intervjuisanih osoba bio oko 19 (min. 6 max. 55) što nije  mnogo manje od 22,5 veze koje smo dobili kroz upitnik. Iako ni u ovom slučaju ne  možemo  pretendovati  na  reprezentativnost  jednog  ili  drugog  pokazatelja,  sa  stanovišta  našeg  istraživanja  je  bilo  važno  da  se  ovi  brojevi,  kao  ni  struktura  analiziranih mreža, međusobno značajno ne razlikuju.   Kada  je  reč  o  strukturi  samih  personalnih  mreža,  kao  što  se  može  videti  iz  tabele  4.1,  ona  je  slična  strukturi  personalnih mreža  koje  su  dobijene  u  jednom  francuskom  istraživanju  (Grossetti,  2007:397),  kao  i  u  jednom  od  prvih  istraživanja personalnih mreža koje je Fišer sproveo u Americi (Fischer, 1982:41).     Tabela 4.1. Struktura personalnih mreža u Srbiji, Tuluzu i Sev. Kaliforniji (%)  Relacija  Srbija (2011)  Tuluz (Fr‐2007)  S. Kalifornija (USA‐ 1982)  Rođaci  Kolege  Susedi  Organizacije  Prijatelji  Ostali  31*  18  9  7  25**  10  36 14  5  6  28  4  42  10  10  6  23  6  * Zarad lakšeg poređenja nalaza sabrali smo kategorije uža familija i ostali rođaci  **Zarad lakšeg poređenja nalaza u prijatelje su dodati i bliski poznanici sa Interneta  Budući da su u našoj i druge dve studije primenjeni različiti metodi mapiranja  personalnih  mreža,266  podaci  iz  ove  tabele  više  služe  kao  ilustracija  strukture  personalnih  mreža  nego  njihov  precizan  uporedni  pokazatelj.  Tim  pre,  što  se  pokazatelji  u  ove  tri  studije  odnose  na  specifične  uzorke  od  kojih  ni  jedan  nije  266 U prikazanim stranim studijama korišćeni su generatori  imena, dok smo se mi u našoj, kao što smo već  napomenuli malopre,  služili metodom sumiranja. Kada smo dobili sumu bliskih osoba u svakoj od kategorija  jednostavno smo ih procentualno  izrazili u odnosu na druge kategorije, čime smo dobili prikazanu strukturu.  258 nacionalno  reprezentativan.  Međutim,  bez  obzira  na  pomenuta  ograničenja,  možemo videti da su strukture prikazanih personalnih mreža vrlo  slične. Najveći  broj  relacija  se  ostvaruje  sa  rođacima,  potom  sa  prijateljima  i  kolegama,  dok  je  daleko  manje  učešće  susedskih,  organizacijskih  i  ostalih  veza.  Jedino  značajnije  odstupanje u personalnim mrežama naših ispitanika ogleda se u nešto većem broju  kolegijalnih  i manjem broju  rođačkih  veza u  odnosu na  francusko  i,  pre  svega,  u  odnosu  na  američko  istraživanje.  Osim  širih,  kulturoloških  faktora,  koji  svakako  utiču na strukturu personalnih mreža, razloge za ovo odstupanje možemo tražiti i  u specifičnostima korisnika Interneta, čije su mreže, po pravilu, manje okrenute ka  rođacima u odnosu na prosečnu populaciju, o čemu smo više govorili u teorijsko‐ analitičkom delu ove disertacije.267 Pored toga, već opisano krivljenje našeg uzorka  u kome dominira mlađa i visoko obrazovana populacija takođe su doprineli ovim  razlikama.268 U svakom slučaju, kako osnovna svrha našeg istraživanja nije bila da  precizno  utvrdimo  strukturu  personalnih mreža  korisnika  Interneta  u  Srbiji,  već  njihov uticaj na razlike u upotrebi Interneta, za nas je važno da nalazi do kojih smo  došli ne odstupaju značajno od drugih istraživanja ovih mreža.   Poređenje  naših  nalaza  sa  studijama  beogradskog  Instituta  za  sociološka  istraživanja,  osim  u  nekom  najopštijem  okviru,  zbog  različite  metodologije  praktično nije moguće. Ono što se pokazuje kao neki zajednički imenitelj je da su,  pojedinačno  gledano,  rođaci  najzastupljeniji  i  u  personalnim mrežama  korisnika  Interneta u Srbiji, što je u potpunosti u skladu sa nalazima Institutskih istraživanja  u  proteklih  nekoliko  decenija.269  Kao  što  smo  videli  i  na  primeru  dva  inostrana  istraživanja  personalnih  mreža  dominacija  rođaka  je  osobenost  i  najrazvijenijih  društava,270  pa  ove  nalaze  ne  bi  trebalo  posmatrati  kao  neku  osobenost  samo  srpskog društva. Međutim,  ako  saberemo ostale kategorije,  izuzev  suseda koji uz  267 U teorijskom delu ovog rada smo pokazali da korisnici imaju raznovrsnije mreže od nekorisnika Interneta.  Za više detalja pogledati odeljak 3.1.8  268  Sa  smanjenjem  učešća  studenata  i  visokoobrazovanih  osoba  u  našem  uzorku  opada  broj  kolega  u  personalnim mrežama, a ovaj pad se ravnomerno raspoređuje na porast rođačkih, susedskih i ostalih odnosa.  269 Videti početak 4. poglavlja  270 Ovde ipak treba imati u vidu da se radi o jakim vezama u mreži. Ukoliko bi se istraživala šira personalna  mreža učešće  rođaka bi bilo  sve manje a poznanika  sve veće. U personalnim mrežama koje mi prikazujemo  nema poznanika.  259 rođake  pripadaju  tradicionalnim  vezama,  dolazimo  do  toga  da  većinu  u  personalnim  mrežama  korisnika  Interneta,  sa  60%  čine  netradicionalne  veze.  Međutim,  ni  ovaj  nalaz  nije  u  suprotnosti  sa  nalazom do  koga  je,  pre  više  od  30  godina,  došla  Pešićeva  (1977)  koja  je  našla  54%  netradicionalnih  veza  kod  KV  radnika, 47% kod službenika, 71% kod intelektualaca i 69% kod rukovodilaca. Po  mnogo čemu se današnja Srbija može porediti sa Srbijom od pre 30 godina pa je to  izgleda slučaj i sa strukturom personalnih mreža njenih građana.   Iako  su,  kao  što  smo  više  puta  rekli,  korisnici  Interneta  u  ranoj  fazi  širenja  njegove  upotrebe  još  uvek  specifična  populacija  to  ne  znači  da  se  oni  mogu  posmatrati  kao  homogena  društvena  skupina.  Kao  što  je  i  u  opštoj  populaciji  struktura personalnih mreža posredovana socio‐demografskim faktorima,  tako ni  korisnici Interneta nisu izuzetak. Ako gledamo u odnosu na pol korisnika pokazuje  se da su ženske personalne mreže nešto bogatije članovima bliske familije, dok su  muške  bogatije  kolegijalnim  vezama.  Zatim,  kao  što  smo  rekli,  starost  je  važan  element  za  konstituisanje  personalnih  mreža,  što  se  vidi  i  u  slučaju  korisnika  Interneta u Srbiji, budući da mladi imaju više prijatelja, dok stariji korisnici imaju  više  rođaka  u  svojim  personalnim  mrežama.  Takođe,  kao  što  se  dalo  očekivati,  veličina mesta boravka  takođe utiče na sastav personalnih mreža na  taj način da  ispitanici iz većih mesta imaju veće učešće prijatelja, dok ispitanici iz manjih mesta  imaju veće učešće  suseda u  svojim personalnim mrežama. Na  to verovatno utiču  veća rezidencijalna mobilnost u velikim gradovima kao i depersonalizovani odnosi  koji su karakteristični za velike urbane naseobine, poput Novog Beograda. Prihodi  se  takođe  pokazuju  prediktorima  strukture  mreža,  budući  da  oni  sa  većim  prihodima  imaju više prijateljskih  i  kolegijalnih a manje  susedskih veza u  svojim  personalnim  mrežama  i  obratno.  Dakle,  kao  što  možemo  videti  svi  strukturni  faktori koji utiču na formiranje personalnih mreža u opštoj populaciji prisutni su i  kod korisnika Interneta.     Kao  što  smo  već  ukazali  u  teorijsko‐analitičkom  delu  ove  disertacije,  gustina  mreža  predstavlja  broj  ljudi  koji  se  međusobno  poznaje  u  nečijoj  personalnoj  mreži.  Što  se  više  ljudi  u  nečijoj mreži  poznaje  to  je  ona  „gušća“  u  smislu  većeg  broja isprepletenih relacija. Obično su gušće mreže kod osoba koje žive u manjim  mestima,  ali  rezultati  našeg  istraživanja  pokazuju  da  gustina  personalnih mreža  nije  p zapaz koji  ž mreža povez mreža Grafik Ml zbog č zapoš vreme u  svoj koji za manje direkt „prore Po prihod njihov 271  Ako međuso kretao i 272 Odg do toga  0% 20% 40% 60% 80% 100% ovezana  sa iti je da ljud ive  u  grado .271 Međuti ana sa star  opada (gra on 4.2. Gus ađe osobe  ega se veli ljavanjem, m nom posta oj  studiji  p paža da su  homofilne no  ne  od đivanja“ pe red  starost ima  ispita ih persona   posmatramo  bno poznaje, on zmeđu 52% i 5 ovori se kreću da se niko ne p 18‐24   mestom  b i koji žive n vima,  ali  s m, kao što  ošću ispitan fikon 4.2).  tina person imaju gušće ki broj njih enjanjem  ju sve „ređe ersonalnih   personaln , nego  što  j nosi  na  g rsonalnih m i,  gustina  p nika  tako  lnih mreža. gustinu mreža da je ovakvih  9%.   od toga da se  oznaje (maksim 25‐3 oravka  isp a selu, što  ama  veliči je  i bilo za ika (p<0.0   alnih mreža  mreže zbo  međusobn poslova i m “. Do slično mreža u T e mreže on e  to  slučaj  ustinu,  on reža.  ersonalnih što  sa  veći  Iako ova v   na  osnovu  od mreža kod osob u ispitanikovoj  alno retka mr 0 31‐ itanika.  Jed je i za oček na  grada  n  očekivati,  01), tako št  u odnosu  g toga što  o poznaje.  esta borav g nalaza, a uluzu,  dola ih koji imaj sa mlađim a  može   mreža  sta m  primanj eza nije sta govora  da  se  a koje žive na  personalnoj m eža).  40 41 ina  razlika ivati, imaju e  utiče  na  gustina ovi o sa staroš na starost i se nalaze u Završetkom ka, udajom li vezanog z zi Groseti  ( u između 4   ispitanicim poslužiti  k tistički  je  p ima  ispitan tistički jaka svi  ili  većina  č selu bilo 71.1% reži svi poznaju ‐50   koja  se  o  gušće mre gustinu  pe h mreža  je  ću ispitanik spitanika272  procesu š  procesa š   ili ženidbo a mrežnu h Grossetti,  2 6 i 65 godi a.  Iako  se  ao  primer ovezana  (p ika  opada  može se z lanova  u  perso , dok se raspon  (maksimalno 51+ 260 vde  može  že od onih  rsonalnih  statistički  a gustina    kolovanja,  kolovanja,  m, mreže  omofiliju,  007:399)  na mnogo  homofilija    obrasca  =0.01)  sa    i  gustina  apaziti da  nalnoj  mreži   u gradovima   gusta mreža)  Niko Manjina Polovina Većina Svi 261 kod osoba sa najnižim prihodima, njih 63% ističe da se većina pripadnika njihovih  personalnih mreža međusobno poznaje,  u  odnosu na one  sa najvećim prihodima  gde  je  to  slučaj  sa  49.5%  ispitanika.  Verovatno  da  razloge  za  smanjenje  gustine  personalnih mreža sa povećanjem prihoda možemo tražiti u različitim karijerama  onih koji imaju bitno različite prihode. Osobe koje imaju veća primanja verovatno  zauzimaju  i  bolje  položaje  i  više  su  orijentisani  na  poslovne  odnose,  putovanja,  izgradnju karijere, što svakako utiče na raznovrsnost njihovih personalnih mreža.  4.2.4 Transmisiona upotreba Interneta u Srbiji  Kao  što  je  već  rečeno  u  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije,  dve  osnovne  komunikacione  funkcije  Interneta  su  transmisiona  i  prokreativna.  Jedna  od  osnovnih hipoteza od koje smo u ovoj disertaciji pošli je da se kroz ove dve funkcije  zadovoljavaju  različite  potrebe  korisnika  Interneta:  za  ostajanjem  u  vezi  sa  postojećim  članovima  personalnih  mreža,  kao  i  za  kreiranjem  sasvim  novih  društvenih  veza.  Kada  govorimo  o  transmisionoj  funkciji  mi  se,  pre  svega,  interesujemo za upotrebu Interneta kao komunikacionog kanala  između unapred  ciljanih  subjekata  komunikacije.  Preciznije  rečeno,  interesuje  nas  uloga  i  mesto  koju  zauzima  Internet,  u  odnosu  na  druge  interpersonalne  medije  u  procesu  održavanja  postojećih  društvenih  mreža.  Transmisiona  funkcija  Interneta  biće  analizirana  kroz  njegova  dva  osnovana  komunikaciona  alata,  e‐mail  i  instant  mesindžere, da bi se na kraju dala generalna ocena Interneta kao interpersonalnog  medija.  4.2.4.1 Upotreba e­maila  Kada je reč o učestalosti korišćenja Interneta kao interpersonalnog medija, kao  i  u mnogim drugim  istraživanjima  o  kojima  smo  govorili  u  teorijsko‐analitičkom  delu disertacije, i naše istraživanje pokazuje da, kada je reč o korisnicima Interneta  u  Srbiji,  e‐mail  ostaje  najkorišćeniji  interpersonalni  medij  Interneta  sa  84.4%  redovnih korisnika (makar nekoliko puta nedeljno), odnosno   67.5% onih koji ga  svakodnevno upotrebljavaju. Na drugom mestu po učestalosti upotrebe nalazi  se  Skajp koga redovno koristi 43.8% ispitanika, uz 20.6% onih koji  to čine nekoliko  puta m korist 41.8% Up borav o koji al., 20 maila, svako Međut ispitan Grafik Sa učesta godin Nakon porast istraž najint saradn poseb govor poveć prepo 0% 20% 40% 60% 80% 100% esečno. P i 28.9% isp  onih koji i otreba e‐m ka i prihodi ma smo gov 01) je u sv   što  potv dnevno upo im,  mnogo ika (p<0.0 on 4.3. Upo  grafikona 4 lost  upotr a,  kada  se  s   toga,  rast om godina ivanja  (Bo enzivnije  k ika (Cumm no  pogoda eći,  čini  se anje upotre znati  u  dej 18‐24 otom slede  itanika, uz  h nikada ne aila statist ma ispitani orili u teo ojim istraži rđuju  i  re trebljava e   jača  vez 01; Coef. Cn treba e‐ma .3 se jasno ebe  e‐maila vakodnevn   svakodnev  ispitanika.  ase,  2006 oriste  e‐m ings et al., n  za  održ   da  možem be e‐maila  stvu  jedno 25‐30 ostali  insta 9.2% onih   koriste.   ički  je znač ka, čime se rijsko‐anali vanjima na zultati  naš ‐mail u odn a  pokazala tg=0.4; gra ila u odnosu  može vide .  Kao  prel a upotreba ne  upotreb Ovaj nalaz  ),  koji  je  ail,  ali  je   2006), koji avanje  dru o  identifi sa starošću g  skriveno 31‐40 nt mesindž koji to čine ajno povez  potvrđuje tičkom delu šla da su že eg  istraživ osu na 61.6   se  izmeđ fikon 4.3).  na godine ti da sa por omna  tačk  e‐maila na e  se  znača je delimičn zapazio  i  u  supro  konstatuju štvenih  ve kovati  dva  ispitanika. g  faktora  k 41‐50 eri  (MSN,   nekoliko p ana sa polo većina nala  disertacij nske osobe anja,  bud % muških  u  upotreb  ispitanika astom star a  pokazuje glo podiže jno  uspora o u skladu s da  ispitan tnosti  sa  n  da je pore za  među    ključna  fa  Prvi, indire oji  je  važn 51+ Yahoo) koj uta mesečn m, starošću za o upotre e. Boneva (  sklonije u ući  da  72 ispitanika  e  e‐maila  osti ispitan   se  starost   sa 40.5%  va  ali  ne  p a nalazima ici  srednji alazom  K d mesindže mladima.  ktora  koja ktan razlog iji  od  sam Nikad Godišnje Mesečno Nedeljno Svakodne 262 e  redovno  o, ali i uz  , mestom  bi e‐maila  Boneva et  potrebi e‐ .6%  žena  (p=0.005).  i  starosti  ika raste i    iznad  25  na 76.7%.  restaje  sa   Boasovog  h  godina  amingsa  i  ra, e‐mail  Generalno    utiču  na  , možemo  e  starosti  vno 263 ispitanika  za  nagli  rast  upotrebe  e‐maila  nakon  25  godine  života,  a  to  je  zaposlenost.  Zaposlene  osobe  gotovo  duplo  više  koriste  e‐mail  u  svakodnevnoj  komunikaciji u odnosu na studente (84.4%‐42%). Kako su u našem uzorku osobe  iznad  25  godina  starosti  u  92%  slučajeva  i  zaposlene,  onda  je  jasno  zašto  je  zaposlenost  a  ne  starost  ključni  faktor  koji  utiče  na  upotrebu  e‐maila.  Drugi,  direktan  razlog,  je  povezan  sa  starošću  i  vezan  je  za,  pre  svega,  jednu  vrstu  odbojnosti prema upotrebi e‐maila od strane mlađih osoba. Potporu za ovu tvrdnju  nalazimo  u  razgovorima  koje  smo  u  cilju  sagledavanja  dublje  perspektive  komunikacione upotrebe Interneta, vodili sa njegovim korisnicima. Ono što smo iz  intervjua  uspeli  da  zaključimo  je  da  kod  mladih  sagovornika,  kada  je  reč  o  poželjnim  karakteristikama  Internet  komunikacije,  preovladavaju  dva  ključna  faktora  ‐  brzina  i  interaktivnost,  dakle  karakteristike  koje  e‐mail  kao  interpersonalni medij  ne  poseduje. Recimo 18‐godišnja  studentkinja  iz  Beograda  Vesna, na pitanje da li koristi e‐mail za komunikaciju sa prijateljima odgovara:  „Pa ne, eventualno ako želim nešto da im pošaljem, tipa slike ili tako nešto, što  me mrzi da kačim na Fejsbuk.“  Kao  razloge  za  izbegavanje  upotrebe  e‐maila  Vesna  navodi  da  e‐mail  nije  kao  čet,273 misleći na to da  je komunikacija e‐mailom spora, odnosno da  joj nedostaje  interaktivnost. 25‐godišnji Lazar, koji je takođe iz Beograda, je još jasniji u svojim  razlozima za nekorišćenje e‐maila za privatnu komunikaciju:   „Pa  iskreno to  je, manje više, za  lične kontakte prevaziđena  tehnologija.  Ja  to,  iskreno,  koristim  jedino  kada  na  fakultetu  imam  da  pošaljem  nekome  nešto  pa  moram da atačujem recimo neki word ili eksel (dokument) ili nešto, inače ovako,  sad da bi komunicirao sa nekim ili se čujem telefonom ili na Fejsbuku ili se vidimo  uživo. Mejlovi su suviše statični za tako nešto.“  Izgleda da ova potreba za dinamičnošću i interaktivnošću nastaje kao posledica  brisanja razlike između interakcije uživo i putem Interneta. Mladi ljudi ili takozvani  „digitalni  urođenici“,274  koji  praktično  odrastaju  uz  nove  komunikacione  273 Čet (eng. chat) je sinonim za sinhronu interakciju koja se odvija u pričaonicama Interneta, putem instant  mesindžera ili u okviru profila na platformama za društveno umrežavanje  274 Ovaj pojam skovao je Mark Prenski (Prensky, 2001) imajući upravo u vidu nove generacije studenata koji  su praktično odrasli uz računare, video igrice, Internet, mobilne telefone, itd.  Prenski se opredeljuje za naziv  digitalni  urođenici  u  želji  da  dočara  da  se  nove  generacije  mladih  ljudi  suštinski  razlikuju  od  prethodnih  generacija  zbog  toga  što  oni  razmišljaju  i  obrađuju  informacije  na  drugačiji  način  od  svojih  prethodnika.  tehno nisu n kada  odvija o nači pu no Mo je  nis Ov Smore teorijs preteč rudim ljudi n Za borav je  već očigle Grafik   Nasupro tehnolo urođeni 0% 20% 40% 60% 80% 100% logije,  „rast i svesni tog je  o  interak . To se najb nima komu „Viđamo  se tem Fejsbuk n  stop  sam  žda mi je la da otkucam  mo bliski.“  o  je  tipičan da  (Licopp ko‐analitič a  Interneta ent novih k a svetu nik nimljivo  je  ka ispitanik i  grad u  ko dno supstit on 4.4. Upo t digitalnim ur gije,  ali  zato  št ci.  Grad 1mil ežu“  svoje  a. Za njih p ciji  reč,  i  j olje može v nikacije sa    svakodnev a…to je nek na  telefonu  kše tako (da to,  jer ako p  primer ob e  i  Smor kom delu d  kakvog da omunikaci ada nije ni k da  pored  a (p<0.01;  me  neko  ž uišu otežan treba e‐ma ođenicima nala o  nisu  „srasli“ .+ Grad  300hilj.+ društvene  raktično n edino  što  j ideti kroz r svojim prija no  i  pričam a non stop k (mobilnom)  komunicira ozovem (te rasca kone eda,  2005: isertacije. D nas poznaj onih tehno oristio.  starosti  na  Cramer`s V ivi  to  je  i  u i susreti lic ila u odnosu ze se digitalni    sa  njima  nika Grad  100hilj.+ odnose kro ema razlike e  važno  je eči malopr teljima kaž o  preko  tele omunikacija ,  nemam vre ) i brže mi je lefonom) on ktovane pr 321),  a  o  eluje apsu emo, maka logija a da  učestalost  =0.102). K čestalija  up em u lice (g  na mesto  imigranti,odno da  ih  neće  mo Grad  50hilj.+ z  realni  i  v  između re   da  se  inte e pomenute e:  fona  i  šalje ,  ja sam non mena  čak n  ako su oni  da  ide  taj n isutnosti  o  čemu  smo rdno, ali e‐ r  iz perspe ga, sa drug upotrebe  e ao što bi se otreba  e‐m rafikon 4.4 boravka isp sno svi oni koj ći  koristiti  na  Grad  20hilj.+ M 2 irtuelni pr alnosti i vi rakcija  per  Vesne, koj mo  poruke   stop na Int i  za  televizi online i ja, la eki uvodni d kome govo   šire  rasp mail koji je  ktive mladi e strane, na ‐maila  utič  moglo oče aila,  putem ).   itanika  i manje ili više način  kako  to  esto do  0hijl. 264 ostor  a da  rtuelnosti,  manentno  a govoreći  (sms)  i  ernetu,  ju  više.  kše mi  eo ako  re  Likop  i  ravljali  u  praktično  h, postaje  jveći broj  e  i  mesto  kivati, što    kojih  se   vešto koriste  čine  digitalni  Nikad Godišnje Mesečno Nedeljno Svakodnevno Gledaj koje v od 30 njihov upotr sredin grado disper strane češću  ređi sl Još korisn Grafik Ka ispitan mail k imaju  Im se obj za  kat medij neman ovakv ući grafiko eličina grad 0 hiljada st e  veličine  ebljavaju st ama tempo vima.  Živo zivnije,  zbo ,  pored  lak mogućnost učaj u većim   jedan  zn ika Interne on 4.5. Svak o što se sa ika rastu p oristi 53.7% preko 1500 ajući u vid asniti kroz  egoriju  zap .  Kako  su  uelni,  kan ih  poslova  n 4.4 s des a prestaje  anovnika  il srazmerno  anovnici va  života dal t  u  velik g  čega  je  t še  organiz  slučajnih s  gradovim ačajan  pr ta (p<0.001 odnevna up  grafikona  reko 600 e  ispitanika  eura priho u prethodn sadejstvo n oslenih  isp poslovi  k celarijski  ra daleko  češ na na  levo  da bude fak i više. Kada opada  i  uč rošica i sela eko sporiji, om  gradu  eže  organi acije  susret usreta sa č a.   ediktor  uč , grafikon 4 otreba e-ma 4.5 može v vra, značajn  koji imaju da.  o iznete na ekoliko zn itanika  e‐m oji  donose d  logično  ća.  Pored  može se za tor za redo  su u pitan estalost  up  što je i za   a susreti u čini  da  zovati  i  rea a,  život  u m lanovima p estalosti  u .5).   ila u odnosu ideti ukolik o raste i up  do 600 eur laze,  i ovaj  ačajnih fak ail  praktič   veće  pri je  da  je  i  u toga,  istak paziti da p vnu upotre ju drugi gr otrebe  e‐m očekivati bu živo daleko su  person lizovati  sus anjim  sre ersonalnih potrebe  e na prihode o prosečni  otreba e‐m a u odnosu podatak ni tora. Pre sv no  neizost hode  većim potreba  e‐ nutije  ili  u relomna  ta bu e‐maila  adovi,  sa o aila.  Najre dući da je   češći nego alne  mrež rete  uživo dinama nos  mreža, što ‐maila  jesu ispitanika  prihodi do aila. Svako  na čak 88% je neočekiv ega, videli  avan  interp   delom  maila  kod  pravljačke  265 čka, posle  jeste grad  padanjem  đe  e‐mail  u ovakvim   u velikim  e  daleko  .  Sa  druge  i  i  daleko    je daleko    prihodi  maćinstva  dnevno e‐  onih koji  an i može  smo da je  ersonalni  vezani  za  obavljanja  pozicije  u  266 hijerarhiji  zaposlenih koje donose veće prihode, podrazumevaju komunikaciju  sa  većim  brojem  ljudi,  odnosno  veći  nivo  koordinacije  poslova  pa  sam  tim  i  intenzivniju upotrebu e‐maila. Takođe, veliki deo bolje plaćenih poslova vezan je za  više ili manje česta službena putovanja što takođe povećava potrebu za upotrebom  e‐maila. Na kraju, ovde imamo i jedan posredan faktor na koji ukazuju nalazi našeg  istraživanja. Oni  ispitanici  koji  imaju veće prihode  češće  žive u  većim gradovima  (p<0.001),  a  videli  smo  malopre  da  je  sa  porastom  mesta  boravka  učestalija  i  upotreba e‐maila.   O  značaju  upotrebe  e‐maila  u  poslovne  svrhe  govori  i  percepcija  ispitanika  o  vrsti  društvenih  odnosa  kod  kojih  je  poboljšana  komunikacija  zahvaljujući  upotrebi e‐maila. Kao što se iz tabele 4.2 može videti, od četiri vrste odnosa e‐mail  je, prema proceni ispitanika, u najvećoj meri uticao na poboljšanje komunikacije sa  kolegama.  Kada  saberemo  one  koji  su  izjavili  da  im  se  usled  upotrebe  e‐maila  komunikacija  sa  kolegama poboljšala  ili  donekle  poboljšala,  dobijamo  čak 80.6%  ispitanika koji percipiraju upotrebu e‐maila kao sredstva za poboljšanje interakcije  sa kolegama.  Tabela 4.2. Percepcija uticaja e‐maila na interpersonalnu komunikaciju (%)  e­mail  Rođaci  Najbliži prijatelji   Dalji prijatelji   Kolege  Poboljšana   Donekle poboljšana  Nije poboljšana  Ne koristi e­mail  15.9 27  45.1  12  25 31.6  37.2  6.2  33.1 34.7  26.3  5.9  57.9 22.7  13.7  5.7  Ovi  nalazi  su  u  potpunosti  u  skladu  sa,  ranije  pominjanim,  nalazima  Boasa  (Boase,  2006)  i  Hlebecove  i  saradnika  (Hlebec,  et  al.,2006),  koji  u  svojim  istraživanjima  zapažaju  da  se  e‐mail  više  koristi  za  održavanje  prijateljskih  i  poslovnih veza nego što se upotrebljava za rođačke veze. Ipak, ne treba zanemariti  činjenicu  da  i  kod  najniže  pozitivne  percepcije,  odnosno  u  komunikaciji  sa  rođacima,  blizu  43%  ispitanika  ističe  da  im  je  upotreba  e‐maila  poboljšala  ili  donekle  poboljšala  ovaj  vid  komunikacije.  Još  je  više  onih  koji  ističu  da  im  je  upotreba  e‐maila  poboljšala  ili  donekle  poboljšala  komunikaciju  sa  najbližim  prijateljima  (56.6%).  Ovi  nalazi  su,  takođe,  u  skladu  i  sa  velikim  istraživanjem  upotrebe IKT u Evropi za 2008. godinu (Eurobarometer, 2008:31). U proseku više  267 od polovine ispitanika (56%) se delimično ili potpuno slaže sa tvrdnjom da  im je  upotreba  Interneta  poboljšala  odnose  sa  familijom  i  prijateljima.  Najveći  stepen  slaganja  sa  ovom  tvrdnjom  imaju  Rumuni  (77%)  i  Mađari  (73%)  a  najmanji  u  Danci (42%) i Austrijanci (40%).   Imajući u vidu malopređašnji nalaz o učestalosti upotrebe e‐mail, ne začuđuje  to  što  se  pokazuje  da  pozitivna  percepcija  e‐maila  raste  sa  povećanjem  prihoda  ispitanika, pa tako nasuprot onima koji imaju najniže prihode, gde 50.3% njih ističe  da  je  e‐mail  poboljšao  komunikaciju  sa  kolegama,  takvih  je  66.7%  ispitanika  u  kategoriji onih sa najvećim primanjima (p=0.01).   Od  ostalih  socio‐demografskih  osobina,  jedino  još  starost  utiče  na  nivou  statističke  značajnosti  (p<0.001)  na  percepciju  uloge  e‐maila  kod  poboljšanja  komunikacije sa sva četiri odnosa (grafikon 4.6).   Grafikon  4.6.  Percepcija  pozitivnog  uticaja  e‐maila  na  interpersonalnu  komunikaciju u odnosu na godine ispitanika  Sa grafikona 4.6 se može videti da postoji jasan trend rasta pozitivne percepcije  e‐maila u odnosu na  starost  ispitanika,  za  sva  četiri  odnosa.275 U  svim starosnim  kategorijama e‐mail se vidi kao najkorisniji u domenu poboljšanja komunikacije sa  kolegama,  zatim daljim  i  bližim prijateljima  i na kraju  sa  rođacima. Ovaj nalaz  je  samo  logična  potvrda  onoga  što  smo  već  zapazili  kada  smo  govorili  o  vezi  učestalosti upotrebe e‐maila i starosti korisnika Interneta. Sada je jasno da se veća  275 Ovde je reč samo o onim ispitanicima koji su odgovorili da je e‐mail poboljšao komunikaciju.  5 15 25 35 45 55 65 75 18‐24 25‐30 31‐40 41‐50 51+ Rođaci Bliski prijatelji Ostali prijatelji Kolege 268 učestalost  upotrebe  e‐maila  povezuje  sa  njegovim  prednostima  kod  održavanja  različitih  kategorija  odnosa  u  personalnim mrežama  ispitanika.  Ovo  potvrđuju  i  nalazi  našeg  istraživanja,  budući  da  je  učestalost  upotrebe u  statistički  značajnoj  vezi  sa  percepcijom  koristi  od  e‐mail  komunikacije  za  sve  četiri  ispitivane  kategorije odnosa (p<0.001).  Sumirajući prikazane nalaze, možemo konstatovati da se e‐mail već uspostavio  kao  važan  interpersonalni  medij  za  održavanje  društvenih  odnosa.  Kao  što  su  i  nalazi ranijih istraživanja pokazali, potvrđuje se da je upotreba e‐maila vezana za  održavanje slabijih društvenih veza, pre svega kolegijalnih, kao i da su ovom vidu  komunikacije skloniji stariji korisnici  Interneta, oni koji žive u većim gradovima i  oni  koji  više  zarađuju.  Nismo  uspeli  da  uspostavimo  statistički  značajnu  vezu  između širine personalnih mreža  i upotrebe e‐maila, ali  to  je pre svega posledica  našeg  načina  proučavanja  personalnih  mreža.  Kao  što  smo  na  početku  analize  istakli, mi smo analizirali samo uže personalne mreže, odnosno one sastavljene od  bliskih osoba. Kako  smo videli da e‐mail nije najpogodniji  za održavanje ovakvih  odnosa  bilo  je  za  očekivati  da  se  ne  uspostavi  statistički  značajna  veza  između  širine personalnih mreža i učestalosti upotrebe e‐maila.  4.2.4.2 Upotreba instant mesindžera  Pored  e‐maila,  instant  mesindžeri  (IM)  čine  drugi  osnovni  interpersonalni  medij  Interneta. Mi  smo u našem upitniku odvojili pitanja koja  su bila  vezana  za  upotrebu  Skajpa  od  ostalih  IM‐a  kako  bi  dobili  što  sadržajnije  odgovore.  Iako  je  Skajp  po  svojoj  strukturi  tipičan  IM  bilo  je  opravdano  očekivati  da  jedan  broj  ispitanika,  posebno  onih  koji  su  manje  informatički  pismeni,  ne  zna  da  Skajp  pripada ovoj grupi komunikacionih alata. Sa druge strane, klasični IM, poput MSN i  Jahu (Yahoo) mesindžera, imaju daleko dužu istoriju od Skajpa i oni su podjednako  važni za uspostavljanje ovog široko korišćenog načina komunikacije na Internetu.  Za razliku od instrumentalne upotrebe Skajpa, koga mnogi korisnici uključuju tek  toliko da pozovu nekog ko živi u nekom drugom gradu  ili  zemlji  i  nakon  toga ga  isključuju,  tradicionalna  upotreba  IM‐a  je  upravo  suprotna.  Kao  što  smo  u  teorijsko‐analitičkom delu disertacije već istakli, oni predstavljaju deo personalnih  komunikacionih sistema koji su non‐stop online čineći korisnika stalno dostupnim.  269 Dakle,  upravo  permanentna  uključenost  a  ne  sporadičnost  čini  osnovnu  karakteristiku upotrebe IM‐a kao interpersonalnog medija, bilo da je reč o Skajpu  ili ma kom drugom mesindžeru.  Kao  što  smo  i  pretpostavili,  Skajp  je  najkorišćeniji  IM  budući  da  ga  makar  nekoliko  puta  nedeljno  koristi  43.8%  ispitanika.  Potom  slede  ostali  IM,  koje  nekoliko puta nedeljno koristi 28.9% ispitanika, uz 9.2% onih koji to čine nekoliko  puta mesečno, ali i uz 41.8% onih koji ih nikada ne koriste. Ovi nalazi su u skladu  sa  onima  koje  smo  pominjali  u  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije  gde  smo  pokazali  da  je  broj  korisnika  IM‐a u  svetu  između 40%  i  50% od ukupnog broja  korisnika Interneta. Takođe, prema nalazima RZZS za 2011. godinu na pitanje da li  su  ispitanici  u  poslednja  tri  meseca  koristili  Internet  za  obavljanje  telefonskih  razgovora,  blizu  43%  ispitanika  je  odgovorilo  potvrdno  (Vukmirović  i  dr.,  2011:53). Budući da je Skajp osnovno sredstvo za ovu vrstu Internet komunikacije  onda se ovaj nalaz u potpunosti poklapa sa intenzitetom redovne upotrebe Skajpa  do koga smo došli u našem istraživanju.  Iako  je  bilo  za  očekivati  da  su mlađe  osobe  posebno  privržene  komunikaciji  putem  IM,  na  šta  ukazuju  istraživanja  na  koja  smo  se  pozvali  u  teorijsko‐ analitičkom  delu  disertacije,  analizirajući  odgovore  naših  ispitanika  nismo  našli  statistički  značajnu  vezu  između  upotrebe  Skajpa  i  starosti  ispitanika.  Razlozi  verovatno  leže  u  instrumentalnoj  upotrebi  Skajpa  kao  video  telefona,  kojoj  su  skloni svi ispitanici bez obzira na godine. Kada je o ostalim IM reč tu se već može  uočiti  razlika  u  upotrebi  u  odnosu  na  godine,  budući  da  ga  između  50%  i  60%  ispitanika mlađih od 40 godina koristi makar nekoliko puta nedeljno u odnosu na  10% do 14% onih koji su stariji od 40 godina.  Jedina  socio‐demografska  karakteristika  koja  je  u  statistički  značajnoj  vezi  sa  intenzitetom upotrebe  IM‐a  jeste mesto boravka  ispitanika,  ali  je  jačina ove veze  slaba  (p=0.03;  Cramer’s  V=  0.092;  grafikon  4.7).  Kao  što  se  sa  grafikona  može  videti  redovno  (najmanje  nekoliko  puta  nedeljno)  IM  koristi  32.1%  stanovnika  preko‐milionskog  grada  da  bi  redovnost  upotrebe  postupno  opadala  sa  smanjenjem veličine mesta boravka korisnika IM. Jedino odstupanje od ove silazne  putanje  dešava  se  u  gradu  veličine  od  20  do  50  hiljada  stanovnika,  ali  se  ovo  270 verovatno može tretirati kao posledica usitnjenog uzorka gde odgovor malog broja  ispitanika može za nekoliko procenata iskriviti sliku.  Grafikon 4.7. Redovnost upotrebe IM‐a u odnosu na mesto boravka ispitanika  Kada je reč o objašnjenju ove veze, čini se da se generalno možemo pozvati na  iste one argumente koje  smo  izneli  prilikom analize  veze učestalosti  upotrebe e‐ maila  i  veličine  mesta  boravka.  Brži  tempo  života,  prostorno  disperzivnije  personalne  mreže  i  samim  tim  daleko  teža  organizacija  susreta  licem  u  lice  u  velikim  gradovima  doprinosi  češćoj  upotrebi  interpersonalnih  medija  Interneta,  poput e‐maila i IM‐a.   Međutim, daleko važniji pokazatelj funkcije IM od veličine mesta boravka, jeste  zemlja u kojoj se boravi. Od toga da  li  ispitanik živi u zemlji svog porekla  ili ne,  i  koliko dugo živi van nje zavisi i intenzitet upotrebe Skajpa (p<0.01; grafikon 4.8).   Grafikon 4.8. Redovnost  upotrebe  Skajpa u  odnosu na dužinu boravka  ispitanika  van zemlje njegovog porekla  Ako  se  obrati  pažnja  na  početak  i  kraj  krive  na  grafikonu  4.8  videće  se  da  je  upotreba Skajpa na sličnom nivou za one koji su ceo život proveli u zemlji porekla i  15 20 25 30 35 Grad 1mil.+ Grad 300hilj.+ Grad 100hilj.+ Grad 50hilj.+ Grad 20hilj.+ Mesto do 20hilj. 40 50 60 70 80 90 Od rođenja u  zemlji porekla Kraće od 1 g. u  drugoj zemlji Između 1‐5 g. u  drugoj zemlji Između 5‐10 g.  u drugoj zemlji Duže od 10 g. u  drugoj zemlji Od rođenja u  drugoj zemlji 271 za  one  koji  od  rođena  žive  u  drugoj  zemlji,  dakle  za  one  koji  nisu  u  procesu  migracije.  Sa  druge  strane,  čim  proces  migracije  započne  naglo  se  intenzivira  upotreba Skajpa, pa tako za razliku od onih koji od rođenja žive u zemlji porekla,  čija je redovna upotreba Skajpa na nivou od 42%, već kod onih koji su tek započeli  proces migracije redovnost upotrebe se podiže na 71.4%. Čini se da su razlozi za  ovakav porast upotrebe Skajpa prilično jasni i da se, pre svega, ogledaju u potrebi  da  se  ostane  u  kontaktu  sa  matičnom  zemljom.  Ovde  Skajp  kao,  s  jedne  strane  najjeftiniji  i  s  druge  strane,  najsadržajniji  interpersonalni  medij,276  igra  veoma  značajnu ulogu. U narednom periodu migracionog procesa, u trajanju od jedne do  pet  godina,  redovna  upotreba  Skajpa  nastavlja  da  raste  do  celih  80%.  Iako  bi  se  možda moglo očekivati da oni koji borave u  inostranstvu kraće od godinu dana  i  oni  koji  su  tamo  od  jedne  do  pet  godina  imaju  iste  potrebe  za  održavanjem  kontakta sa matičnom zemljom, verovatno da dalja intenzifikacija upotrebe Skajpa  nastaje kao posledica sve ređih odlazaka u zemlju porekla i sve veće nostalgije koju  migranti osećaju. Naravno ove razlike u procentima nisu prevelike i mogu takođe  biti posledica greške usled razbijenosti uzorka. Nakon maksimalnih 80% redovne  upotrebe u srednjem periodu migracije, dolazi do značajnog pada upotrebe Skajpa  za one koji su duže od 5 godina u inostranstvu (53%). Ovde se može pretpostaviti  da je došlo do postepenog privikavanja na život u drugoj zemlji, što je za posledicu  imalo  dopunjavanje  personalnih  mreža  novim  kontaktima  u  inostranstvu,  kao  i  prekid  većeg  broja  slabijih  veza  sa  matičnom  zemljom,  čime  se  redukovala  i  potreba za intenzivnom upotrebom Skajpa. Na kraju oni koji žive više od 10 godina  u  drugoj  zemlji  su  već  uveliko  integrisani  u  novi  život,  verovatno  održavaju  još  samo par veza sa maticom, pa  je  i potreba za  intenzivnom upotrebom Skajpa sve  manja, a njihov obrazac upotrebe sve više se približava onima koji nikada ni su ni  bili u procesu migracije.   Kao  dodatna  potvrda  važnosti  uloge  koju  IM  ima  za  održavanje  odnosa  u  personalnim  mrežama  migranata  govori  i  podatak  da  ova  kategorija  ispitanika  znatno  iznad  proseka  percipira  da  im  je  upotreba  IM‐a  (uključujući  i  Skajp)  276  Podsećamo  čitaoca  na  raspravu  koju  smo  vodili  u  teorijsko‐analitičkom delu  ove  disertacije,  kada  smo  ukazali na teoriju sadržajnosti medija ‐ odeljak 3.2.3.1.  272 pomogla  u  poboljšanju  komunikacije  sa  rođacima,  najbližim  prijateljima  i  kolegama. Odgovori za ceo uzorak se mogu videti u tabeli 4.3.  Tabela 4.3. Percepcija uticaja IM‐a na interpersonalnu komunikaciju (%)  IM  Rođaci  Najbliži prijatelji  Dalji prijatelji  Kolege  Poboljšana   Donekle poboljšana  Nije poboljšana  Ne koristi IM  27.1 21.7  29.4  21.8  30.7 25.1  25.3  18.9  25 32.3  23.7  19  23.5  21.8  31.2  23.5  Generalno  govoreći,  ovi  nalazi  potvrđuju  ono  što  je  već  rečeno  u  teorijsko‐ analitičkom  delu  disertacije,  kada  smo  govorili  o  karakteristikama  IM‐a  kao  interpersonalnog  medija.  Za  razliku  od  upotrebe  e‐maila  koji  se  percipira  kao  najkorisniji  kod  poboljšanja  komunikacija  sa  slabim  vezama,  IM  se  ocenjuje  kao  faktor  poboljšanja  jačih  veza.  Kao  što  smo  mogli  videti,  e‐mail  je  istican  kao  najpodesniji  za  održavanje  kolegijalnih  veza  (57.9%),  dok  su  u  slučaju  upotrebe  IM‐a  kolegijalne  veze  najmanje  ističu.  S  druge  strane,  kada  je  reč  o  rođačkim  i  bliskim  prijateljskim  vezama,  koje  nisu  posebno  isticane  kod  upotrebe  e‐maila,  situacija  je  potpuno  suprotna  kod  upotrebe  IM‐a.  Na  prvom  mestu  se  ističe  poboljšanje  komunikacije  sa  najbližim  prijateljima  i  rođacima.  Ipak,  ne  treba  zanemariti  da  kada  se  saberu  oni  koji  kažu  da  im  je  IM  donekle  poboljšao  ili  poboljšao komunikaciju, na vrh izbijaju odnosi sa daljim prijateljima. To znači da se  IM uspostavlja kao važan  interpersonalni medij kako za  jake tako i za slabe veze,  izuzev kolegijalnih.  Jedan od ključnih razloga pozitivne percepcije IM‐a u domenu poboljšanja jakih  ali  i dela slabih veza  jeste njegova dualna priroda. S  jedne strane, on  je sadržajno  najbogatiji interpersonalni medij budući da poseduje mogućnost simultanog audio‐ vizuelnog prenosa poruka, čime predstavlja neku vrstu usavršenog telefona čija je  upotreba,  pritom,  daleko  jeftinija  od  klasičnog  telefona.  Ali,  s  druge  strane  IM  je  takođe  nisko  intenzivni  interpersonalni  medij  koji,  poput  SMS,  omogućava  razmenu  kratkih  tekstualnih  poruka  sa  velikim  brojem  kontakata.  Ovaj  element  sadržajnog bogatstva daje mu preimućstvo kod održavanja  jakih veza, dok  je ova  druga, nisko intenzivna, funkcija idealna za održavanje slabih veza.  273 Još jedan pokazatelj funkcije IM‐a kada je reč o održavanju kontakata sa jakim  vezama  ogleda  se  u  porastu  pozitivne  percepcije  IM‐a  u  odnosu  na  širinu  personalnih mreža.277 Na  grafikonu 4.9  su prikazani  zbirni  odgovori  onih koji  su  rekli  da  je  IM poboljšao  ili  donekle poboljšao njihovu komunikaciju  sa  rođacima,  bliskim i daljim prijateljima (za sva tri odnosa p<0.01).  Grafikon 4.9. Upotreba IM‐a u odnosu na širinu personalnih mreža ispitanika  I ovaj nalaz samo potvrđuje diskusiju koju smo vodili iznad, kao i onu koju smo  vodili  u  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije.  IM  predstavljaju  važan  medij  za  održavanje jakih veza posebno kod onih ljudi koji imaju široke personalne mreže i  kojima  je  teško da sve ove kontakte održavaju uživo. Kako  je  IM sadržajno bogat  medij koji  najvernije oponaša komunikaciju  licem u  lice, može  se očekivati da  će  njegov značaj vremenom samo rasti. Ovaj nalaz, što je  još važnije, potvrđuje našu  prvu hipotezu da  je upotreba Interneta kao  interpersonalnog medija povezana sa  širinom personalnih mreža. U nastavku prikaza rezultata našeg istraživanja videće  se da nije samo upotreba IM povezana sa širinom personalnih mreža, već da je to  još izraženije kod upotrebe online platformi za društveno umrežavanje.  4.2.4.3 Mesto Interneta kao interpersonalnog medija u Srbiji  Nakon  prikaza  interakcionih  funkcija  dva  osnovna  interpersonalna  medija  Interneta,  u  mogućnosti  smo  da  damo  generalnu  ocenu  transmisione  funkcije  Interneta.  Kao  što  smo  već  pokazali  u  teorijskom‐analitičkom  delu  disertacije,  veliki  broj  istraživanja  ukazuje  na  to  da,  bez  obzira  na  sve  veći  izbor  i  lakoću  277 Pet nivoa širine personalnih mreža određeno  je na osnovu ravnomerne raspodele  između minimalnog  i  maksimalnog raspona personalnih mreža (min 0 max 72).  40 45 50 55 60 65 70 75 80 85 Izrazito uska mrežaUska mrežaMreža srednjeg obimaŠiroka mrežaIzrazito široka mreža Rođaci Bliski prijatelji Ostali prijatelji upotr nezam Flanag naruš sretan istraž društv (Chen 2011a korisn U  Srbiji  održa tipove Grafik Re rango može  pome veza,  deluje dobio  0 0.2 0.4 0.6 0.8 1 1.2 1.4 1.6 ebe  novih  i enljivi kad in,  2005;  ava  kod  o ja  uživo.  ivanja  uoča enost  češć   et  al.,  200 ). U nastav ika Interne cilju  davan tražili  sm vanja  interp  odnosa (gr on 4.10. Me zultati koji  va za svaki  videti,  do nutih  istraž susreti  uži  kao malo i malo bolju Najbliži  prijatelji nterperson a je reč o od Boase,  20 državanja  Sa  druge  va  je  da  o e  i  koriste 2;  Baym,  e ku će se vid ta.  ja  opšte  o o  od  ispi ersonalnih afikon 4.10 đusobno ra se mogu vi od medija  bijeni  nal ivanja.  Kad vo  i  telefon znenađenje  prosečnu o Najbliži r alnih medi ržavanju i 08;  Hlebec veza  na  d strane,  dru ni  koji  ima   servise  In t  al.,  2004;  eti da se o cene  uloge tanika  da   odnosa (s ).  ngiranje na deti na gra po odnosu  azi  u  veli a  je  reč  o    ostaju  pr  to što je k cenu od su ođaci Ostali p ja,  susreti  nterperson ,  et  al.,20 aljinu  zbo ga  praviln ju  više  dru terneta  za  Zhao,  2006 ve pravilno   Interneta  međusobn usrete uživ čina održa fikonu 4.10 za koji se k koj  meri  održavanju imarni  nač od održava sreta uživo rijatelji Ost licem  u  lice alnih odnos 06;).  Ova g  fizičke  n ost  koja  štvenih  ve održavanj ;  Boase,  2 sti jasno u kao  interp o  rangiraj o,  telefon i  vanja interp  predstavlj oriste (min odgovaraju   bliskih  pr ini  njihovo nja bliskih  , ali za to v ali rođaci D   (LuL)  ost a (Baym, et pravilnost  emogućno se  u  velik za  ili  poka e  personaln 006; Hamp očavaju i ko ersonalnog u  tri  osno Internet) z ersonalnih aju prosečn  0, max 2).    nalazima ijateljskih  g  održavan rođačkih ve erovatno p rugo mesto  boravka 274 aju  i  dalje   al., 2004;  se  jedino  sti  čestog  om  broju  zuju  veću  ih  mreža  ton,  et  al.,  d srpskih    medija  u  vna  vida  a različite   odnosa  e skorove  Kao što se    malopre  i  rođačkih  ja.  Možda  za telefon  ostoje dva  Uživo Telefon Internet 275 razloga. Prvi, jednostavniji, razlog bi mogao biti taj da neki od bliskih rođaka ne živi  više  u  istom mestu  boravka  sa  ostalim  rođacima,  pa  su  sami  tim  i  susreti  uživo  otežani. Drugi  razlog,  bi mogao biti  vezan  za  raspravu koju  smo  vodili  pred  kraj  drugog poglavlja (odeljak 2.2.3), kada smo analizirali strukturu personalnih mreža.  Tada smo, pozivajući se na Pala i Spenserovu  (Pahl and Spencer, 2003), pokazali  da se društveni odnosi mogu podeliti na dva osnovna tipa ‐ date  i  izabrane. Kako  rođački odnosi pripadaju datim vezama, potreba njihovog održavanja ne proističe  samo  iz  želja  pojedinaca,  kakva  je  slučaj  sa  izabranim  vezama,  već  je  često  uslovljena  društvenim  pritiscima  za  održavanjem  takvih  veza.  Imajući  to  u  vidu,  možemo  pretpostaviti  da  je  zbog  toga  telefon,  kao  manje  intenzivan  medij  u  odnosu na susrete uživo, nekada lakši izbor za zadovoljenje ovih zahteva. To se još  jasnije može videti kod održavanja odnosa sa daljim rođacima, gde pored telefona,  Internet  izbija  na  drugo  mesto  poželjnih  načina  za  održavanje  interpersonalnih  odnosa. Naravno, kada su u pitanju dalji rođaci verovatnoća da neko od njih živi u  različitom mestu boravka je još veća pa je i organizacija susreta uživo sve teža.     Da  se  odnosi  sa  bliskim  prijateljima  na  prvom mestu  održavaju  kroz  susrete  uživo  potvrđuju  i  intervjui  koje  smo  sa  korisnicima  Interneta  vodili.  Svi  intervjuisani, bez  izuzetka,  su  istakli da  Internet nema  toliko  značajnu ulogu kod  bliskih  odnosa  i  da  su  im  susreti  uživo  na  prvom  mestu.  Internet  se  u  ovim  odnosima  koristi  iz  praktičnih  razloga,  za  pravljenje  nekih  dogovora,  razmenu  različitih materijala, kratkih poruka, ali nije osnovno sredstvo za interakciju. Tek sa  udaljavanjem  odnosa,  Internet  počinje  da  igra  sve  važniju  ulogu,  što  smo  jasno  mogli  videti  sa  grafikona  4.10.  U  kategoriji  održavanja  odnosa  sa  ostalim  prijateljima  Internet  je  prvi  medij,  ispred  telefona  i  susreta  uživo.  Čak  i  u  komunikaciji  sa  ostalim  rođacima,  Internet  prevazilazi  susrete  uživo  zaostajući  jedino za telefonom. Na kraju, kada je reč o geografski udaljenim vezama, Internet  postaje  ubedljivo  najvažniji  interpersonalni medij.  Ovde  je  posebno  važna  uloga  online platformi za društveno umrežavanje, poput Fejsbuka, koje postaju osnovno  sredstvo  za  održavanje  slabih  ili  fizički  udaljenih veza,  o  čemu  će  više  reči biti  u  nastavku.  Kada je reč o rangiranju interpersonalnih medija u odnosu na širinu personalne  mreže,  upotrebom  jednofaktorske  analize  varijanse  (ANOVA)  pokazuje  se  da  se  276 samo  kod  nekih  odnosa  uspostavlja  statistički  značajna  veza  kod  odabira  poželjnijeg  medija.  Pa  tako,  ispitanici  sa  širokim  mrežama  daleko  više  koriste  Internet za komunikaciju sa najbližim rođacima, nego što je to slučaj sa onima koji  imaju uske personalne mreže (p=0.02). Ali isto tako, ovi ispitanici se češće susreću  uživo sa članovima personalnih mreža koji  imaju  različito mesto boravka od njih  (p<0.05).   Završavajući  analizu  Interneta  kao  interpersonalnog  medija  možemo  konstatovati da se u potpunosti potvrdila druga hipoteza da se Internet uspostavlja  kao važan interpersonalni medij za održavanje slabih veza. Međutim, kao što smo  videli  kod  upotrebe  IM‐a  on  može  biti  i  veoma  važno  sredstvo  za  održavanje  bliskih  veza  kada  su  susreti  uživo  otežani,  bilo  zbog  brzog  tempa  života  ili  kada  neko  od  bliskih  osoba  živi  u  drugom  gradu  ili  državi.  U  narednim  godinama  verovatno  ćemo  biti  svedoci  dalje  hibridizacije  Interneta  kao  interpersonalnog  medija  gde možemo  očekivati  dva  trenda.  Prvo, možemo  očekivati  da  će  doći  da  nastavka  integracije  njegovih  interpersonalnih  svojstava,  poput  onoga  što  se  dešava  sa  online  platformama  za  društveno  umrežavanje.  Drugim  rečima,  kroz  upotrebu jedne platforme ispitanici će moći da šalju e‐mailove, tekstualne poruke,  obavljaju  telefonske  i  video  razgovore.  Praktično  svako  će  posedovati  svoj  personalni  komunikacioni  centar.  Drugi  trend,  će  se  kretati  u  pravcu  sve  intenzivnijeg  integrisanja  Interneta  i  mobilnih  telefona  tako  da  više  neće  biti  razlike  da  li  se  koristi  računar  ili  mobilni  telefon.  To  praktično  znači  da  će  personalni  komunikacioni  centri  koji  su  smešteni  na  Internetu  biti  istovremeno  smešteni i na mobilnim telefonima, dakle biće nerazdvojni od svojih korisnika a oni  opet nerazdvojni od svojih personalnih mreža.  4.2.5 Prokreativnost srpskih korisnika Interneta  Ukoliko bi Internet služio samo kao sredstvo za interpersonalnu komunikaciju  na daljinu njegova uloga bi, kao što  smo  imali prilike da vidimo, nesumnjivo bila  značajna,  ali  ni  blizu  tako  revolucionarna  da  ne  postoji  jedno  sasvim  drugo  lice  Internet komunikacije. Upotrebu te druge strane Interneta kao medija nazvali smo  prokreativnom. Za razliku od transmisione funkcije gde Internet služi kao kanal za  277 interpersonalnu  komunikaciju  na  daljinu,  vršeći  svoju  prokreativnu  funkciju  Internet  se  pretvara  u  virtuelni  prostor  za  društvenu  interakciju.  Putem  transmisione  funkcije  Interneta  mi  se  lakše  povezujemo  sa  našim  personalnim  mrežama, ali  tek kroz prokreativnu  funkciju mi stvaramo sasvim nove društvene  odnose.  U  cilju  identifikacije  korisnika  koji  su  manje  ili  više  skloni  ovakvom  načinu  upotrebe Interneta konstruisali smo posebnu skalu prokreativnosti. Ova skala, kao  i  još  dve  dodatne  (skala  usamljenosti  i  skala  društvenosti)  su  bile  naši  osnovni  analitički alati za proučavanje prokreativnosti na Internetu. Pored toga, u skladu sa  našim shvatanjem o dva modela prokreativnosti, kreirali smo i dve pomoćne skale,  personalne i ritualne prokreativnosti.  4.2.5.1 Skala prokreativnosti   Budući  da  u  osnovi  shvatanja  prokreativnosti  leži  doživljaj  Interneta  kao  prostora za društvenu interakciju, u operacionalizaciji ovog koncepta izdvojili smo  dva ključna elementa prokreativnosti:  (1) personalni aspekt‐uspostavljanje novih  društvenih  odnosa  na  Internetu  i  (2)  ritualni  aspekt‐društvenu  interakciju  u  virtuelnim prostorima Interneta. Kako nismo imali prostora da eksperimentišemo  sa velikim brojem ajtema, opredelili smo se za šest osnovnih, koji su prema našem  iskustvu  iz  prethodnih  istraživanja  trebali  adekvatno  da  odgovore  na  teorijsku  postavku koncepta prokreativnosti.278 Dakle, od ispitanika je traženo da se putem  odgovora od stalno do nikad izjasne o svakoj od sledećih šest tvrdnji:   Personalni aspekt:  1. Upoznajem nove ljude na Internetu;  2. Uživo upoznajem ljude koje sam upoznao na Internetu;  3. Posećujem pričaonice na Internetu;    Ritualni aspekt:  4. Uključujem se u javnu diskusiju na forumima, blogovima, u pričaonicama i  društvenim mrežama;  5. Družim se sa ljudima na Internetu;  6. Povezujem se putem Interneta sa ljudima koje sam ranije poznavao.279  278 Čitaoca upućujemo na raspravu u trećem poglavlju, odeljak 3.2.4  279 Iz razloga koji su niže navedeni ovaj ajtem na kraju nije uključen u skalu prokreativnosti  278 Kao  što  se  može  videti,  prva  tri  ajtema  je  trebalo  da  služe  kao  pokazatelji  personalnog  elementa  prokreativnosti,  odnosno  uspostavljanja  novih  društvenih  odnosa  putem  Interneta.  Možda  ovde  samo  treba  pojasniti  da  smo  ajtem  tri  (posećivanje  pričaonica)  uvrstili  u  ovu  kategoriju  zbog  toga  što  smo  u  našoj  prethodnoj studiji (Petrović, 2008) zaključili da osobe koje posećuju pričaonice to  čine  pre  svega  radi  uspostavljanja  novih  društvenih  kontakata.  Ajtemi  4,  5  i  6  trebalo  je  da  posluže  kao  pokazatelji  ritualnog  aspekta  prokreativnosti,  odnosno  interakcije  u  društvenim  prostorima  Interneta.  Međutim,  kada  smo  uradili  test  pouzdanosti  skale  pokazalo  se  da  je  ajtem  6.  u  negativnoj  korelaciji  sa  ostalim  ajtemima,  tako  da  je  on  uklonjen  iz  skale.  Nakon  toga  dobijena  je  skala  sa  pet  ajtema,  Kronbahovog  koeficijenta  alfa  0.759,  što  pokazuje  dobru  pouzdanost  i  unutrašnju saglasnost skale za ovaj uzorak (Palant, 2011).   Kako su odgovori bili vrednovani od 1 do 5 poena (1 stalno, 5 nikad) njihovim  zbirom  dobijen  je  raspon  skale  koji  je  iznosio  između  5  (maksimalna  prokreativnost) i 25 poena (odsustvo prokreativnosti), što znači da je aritmetička  sredina  između  prokreativne  i  neprokreativne  orijentacije  iznosila  15  poena.  Analizirajući odgovore naših  ispitanika u skladu sa skalom koju smo konstruisali,  zapaža  se  da  je  prosečna  vrednost  sume  odgovora  izrazito  na  strani  neprokreativne upotrebe Interneta, budući da je  iznosila 20 poena (st. dev. 3,74).  Za  svrhu  dalje  analize,  ukupan  rang  odgovora  smo  podelili  na  četiri  osnovne  kategorije,  koje  su  se  kretale  od  visoke prokreativnosti  (suma odgovora  od 5 do  10),  umerene  prokreativnosti  (11‐15),  blage  prokreativnosti  (16‐20)  i  odsustva  prokreativnosti (21‐25). Dobijeni rezultati se mogu videti u tabeli 4.4.  Tabela 4.4. Nivo prokreativnosti korisnika Interneta u Srbiji  Nivo prokreativnosti  N  F  Visoka prokreativnost  Umerena prokreativnost  Blaga prokreativnost  Odsustvo prokreativnosti  16 110  398  537  1.5 10.4  37.5  50.6  Suma  1061 100%   Gornja tabela jasno pokazuje da se uzorak deli tačno na pola ako imamo u vidu  one  koji  pokazuju  makar  blagu  prokreativnost  i  one  kod  kojih  nema  prokr prokr veoma upozn diskut nismo rezult (Petro prokr ispitan Uk povez su mu Grafik Ka prokr odsus iznena 280 Tad da  bro prokrea je potvr 0 10 20 30 40 50 60 70 eativnosti.  eativnost  (1   aktivnom avanje  nov ovanje na f   u  mogućn ati  u  sklad vić,  2008) eativnog  p ika, kako b rštanjem  p ana sa polo ški korisnic on 4.11. Niv o  što  se  sa eativnosti.  tvo prokrea đujući  i  p a smo na osnov j  osoba  koje  tivnosti, nije ve đena i ovim istr Visoka prokreativ Relativno  1.9%) što    ponašanj ih  ljudi  pu orumima it osti  da  up u  sa  pretpo .280  Zbog  onašanja  u i se pobliže odataka  p m korisnik i prokreati o prokreat  grafikona  S  druge  st tivnosti na otpuno  je  u rezultata na ostvaruju  no ći od 40% od u aživanjem o če   nost U mali  broj  ne bi  treba u  koje  po tem  Intern d. Budući d oredno  oce stavkama  toga  je  b   odnosu   upoznali s okazuje  se a Interneta vniji od žen ivnosti u od 4.11 može  rane,  čak  6 spram sam u  skladu  šeg i nekoliko d va  poznanstv kupnog broja k mu će biti više merena ispitanika lo da  iznen drazumeva eta,  preno a je ovo prv nimo  njen koje  smo  i ilo  posebn na  osnovn a ovim nači   da  je  pro  (p<0.001;  skih (grafik nosu na po videti muš 0%  ženski o 39.6% m sa  rezultat rugih istraživa a  putem  Inte orisnika Intern  reči u nastavku Blaga prokrea   iskazuje  ađuje budu   često  ili šenje  tih  k i put da ko   značaj,  ali zneli  u  naš o  važno  a  socio‐de nom upotre kreativnost Cramer’s V on 4.11).  l korisnika karci domin h  korisnika uških koris ima  našeg nja upotrebe In rneta,  što  pr eta (Petrović,   ovog poglavlja tivnost O prok umerenu  ći da  se ov   makar  p ontakata  u ristimo ova   možemo  r oj  prethod da  uradim mografska be Interne   statistički =0.218,), od  Interneta u iraju u  sva   Interneta nika. Ovaj    ranijeg  is terneta u Srbij edstavlja  osno 2008:143).Ova  .  dsustvo  reativnosti 279 ili  visoku  de  radi o  ovremeno    realnost,  j tip skale  eći  da  su  noj  studiji  o  analizu    obeležja  ta.     značajno  nosno da   Srbiji    tri nivoa    pokazuje  nalaz nije  traživanja  i konstatovali  vni  element  pretpostavka  Muškarc Žene i 280 (Petrović, 2008), kada se pokazalo da su ženske osobe daleko uzdržanije kada  je  reč o uspostavljanju novih poznanstava u pričaonicama na Internetu.  Po našem sudu mogu se identifikovati dva osnovna razloga koja su zaslužna za  veći  nivo prokreativnosti muških  ispitanika.  Jedan  razlog  je  kulturološki  i  tiče  se  obrazaca  ponašanja  koji  su  vezani  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa  u  svakodnevnom životu,  gde  se,  pre  svega,  od muškaraca očekuje da  iniciraju novi  kontakt. Čini se da se ovaj obrazac prenosi i u virtuelno okruženje. Drugi razlog je  vezan  za  sam  Internet  i  percepciju  bezbednosti  ovog  vida  interakcije.  Budući  da  realno  postoji  veća  potencijalna  opasnost  po  bezbednost  žena,  ali  i  da  se  ova  opasnost često od strane medija nekritički predimenzionira, korisnice Interneta se  zbog  toga  teže  odlučuju  na  upoznavanje  i  otvorenu  komunikaciju  u  virtuelnim  prostorima Interneta.  Iako se na osnovu prosečnih skorova pokazuje da sa godinama ispitanika blago  opada nivo prokreativnosti ova veza se nije pokazala kao statistički značajna pa se  njome na ovom mestu nećemo baviti.281 Sa druge strane, pokazuje se da je veličina  mesta boravka korisnika Interneta u vezi sa nivoom prokreativnosti iako veza nije  jaka (p<0.05; Cramer’s V=0.093). Što je manje mesto boravka nivo prokreativnosti  njihovih žitelja se blago povećava. Pa tako u preko‐milionskom gradu ima najviše  neprokreativnih korisnika Interneta (54,2%) dok  je njihov broj najmanji u malim  gradovima do 50 hiljada stanovnika (37.3%) i varošici i selu (41.8%). Ovaj nalaz je  na posredan način sličan nalazu do koga smo došli kada smo istraživali redovnost  posećivanja Internet pričaonica gde se pokazalo da se ona povećava sa smanjenjem  mesta  boravka  njihovih  posetilaca  (Petrović,  2008:127).  Objašnjenje  koje  smo  ponudili tada čini se da važi i u ovom slučaju i svodi se na to da se sa smanjenjem  mesta  boravka  smanjuje  i  raznovrsnost  društvenog  života  što  pojačava  ulogu  alternativnih prostora društvenosti u koje spadaju i virtuelni prostori Interneta.  Prokreativnost  je  takođe  statistički  povezana  i  sa  bračnim,  odnosno  partnerskim statusom gde se pokazuje da što je emotivni odnos formalizovaniji to  je nivo prokreativnosti manji  (p=0.01). Pa  tako, najveće odsustvo prokreativnosti  281 Skorovi  su:  18‐24 godine(prosečan  skor‐19.8);  25‐30  (20);  31‐40(20.3);  41‐50(20);  51+(20.8),  gde niži  skor predstavljaju viši nivo prokreativnosti.  zapaž partne strane daleko vezam emoti osoba blago  buduć uspos Intern poveć ćemo  Ipa ona u što se  Grafik Intern Sa raste  Intern smanj amo kod os rom (59.8% ,  oni  koji   ređe poka a.  Ovaj  lag vnih veza d  u  formaln opada.  Ipa i  da  je  on  tavljanjem  et postaje  anoj  prokr se baviti u n k, najvažn  statistički  jasno može on 4.12. Pr eta u Srbiji   porastom  i nivo njiho et  za  druž ene društve oba koje su ) i onih ko nisu  u  vez zuju potpu ani  pad  p onekle se m ijim odnosi k,  postoji  direktno  p novih druš sve važniji  eativnosti  n astavku ov iji nalaz do  značajnoj v  učiti na gr okreativnos   širine  pers ve prokrea enje  i  uspo nosti u rea  u braku (6 ji imaju pa i  (45%),  ra no odsustv rokreativno ože objasn ma,  a  videl drugi  fakto ovezan  sa  tvenih odn izvor novih e  treba  da og poglavlj kog smo do ezi  sa  širin afikonu 4.1 t u odnosu onalnih  m tivnosti na  stavljanje  lnom životn 0.2%), zat rtnera, ali n zvedeni  i  o prokreati sti  sa  usp iti i uticaje i  smo  ranij r  koji  je  va prokreativn osa. Naime,  emotivnih   čudi.  Ovim a.  šli kada je  om person 2 (p<0.001;  na širinu p reža  korisn Internetu. D novih  druš om okruže im onih koj e žive sa nj udovci  (40 vnosti u od ostavljanjem m starosti, e da  sa  sta žniji  za  ra om  ulogom  za osobe k  veza,  tako   aspektom reč o prokr alnih mrež  Cramer’s V ersonalne m ika  Interne rugim reč tvenih  veza nju, već up i žive sa ne im (51.8%) %)  i  ostali nosu na on   i  formal  pošto je vi rošću prok zumevanje   Interneta oje nemaju  da nalazi    prokreati eativnosti  a korisnika = 0.131).   reže koris ta  u  našem ima, ljudi k   ne  pokaz ravo suprot 281 venčanim  . Sa druge    (35.3%),   e koji su u  izovanjem  še starijih  reativnost    ove  veze  ,  odnosno   partnera  njihovoj o  vnosti  još  jeste da je    Interneta  nika    uzorku,  oji koriste  uju  znake  no.  282 Ovo  dodatno  potvrđuju  i  skale  za  merenje  nivoa  usamljenosti282  i  društvenosti283  ispitanika.  Skala  usamljenosti  nije  u  statističkoj  vezi  sa  prokreativnošću  na  Internetu,  dok  skala  društvenosti  to  jeste  (p<0.01).  Takođe,  prokreativne osobe imaju veći stepen generalizovanog poverenja u druge ljude što  takođe govori o njihovoj otvorenosti za nove kontakte (p=0.05).  Jednostavnije  rečeno,  prokreativnoj  upotrebi  Interneta  su  sklonije  društvene  osobe koje  imaju široke personalne mreže  i  veći  stepen poverenja u druge  ljude.  Ovim  nalazom  u  potpunosti  je  empirijski  potvrđena  naša  treća  hipoteza.  Istovremeno, potvrđeni su i nalazi našeg istraživanja od pre nekoliko godina kada  smo utvrdili da osobe koje se druže u pričaonicama Interneta i prenose poznanstva  u  realnost,  takođe  pokazuju  visok  stepen  društvenog  aktivizma  (Petrović,  2008:151).  Na kraju ovog dela, posvetićemo još malo pažnje analizi dva osnovna elementa  prokreativnog ponašanja na Internetu – ritualnom i personalnom modelu virtuelne  društvenosti.  Već  smo  u  teorijsko‐analitičkom  delu  istakli  da  je  osnovna  odlika  ritualne  interakcije  na  Internetu  formiranje  različitih,  manje  ili  više  integrisanih  društvenih  grupa,  između  ostalog  i  virtuelnih  zajednica.  Međutim,  kako  nisu  svi  oblici  interakcije  na  Internetu  grupnog  karaktera,  već  se  oni  često  odvijaju  u  izolovanim  interakcionim  nišama  ‐  jedan  na  jedan,  onda  smo  ovaj  drugi  vid  interakcije  na  Internetu  nazvali  personalnim  modelom.  Razlažući  prokreativno  ponašanje  na  ova  dva  modela  bili  smo  u  mogućnosti  da  još  bolje  razumemo  obrasce društvenosti koje kroz međusobnu interakciju kreiraju posetioci Interneta.  282 Koristili smo malu skalu usamljenosti sa tri ajtema koju su konstruisali Hjugs  i saradnici  (Hughes et al.,  2004).  Prema  njihovom  istraživanju  ova  skala  sasvim  adekvatno  zamenjuje  poznatu  R‐UCLA  skalu  usamljenosti  od  dvadeset  ajtema,  što  je  za  nas  bilo  značajno  zbog  uštede  prostora  u  upitniku.  Takođe,  na  osnovu rezultata našeg istraživanja skala je pokazala dobru pouzdanost i unutrašnju saglasnost za ovaj uzorak  (Kronbahov koeficijent alfa=0.766)  283 Skalu društvenosti smo sami konstruisali birajući tri ajtema koja su imala najveću unutrašnju saglasnost.  Dva od ova tri ajtema  je koristio Hogan (2009) u svom istraživanju ali  ih  je on obrađivao na drugačiji način,  treći ajtem smo mi dodali (ajtemi se mogu videti u primeru upitnika koje se nalazi u prilogu disertacije‐pitanje  35,  ajtemi  1,3  i4).  Na  osnovu  rezultata  našeg  istraživanja  skala  je  pokazala  dobru  pouzdanost  i  unutrašnju  saglasnost za ovaj uzorak (Kronbahov koeficijent alfa=0.696)  283 Analizi ritualnog i personalnog modela virtuelne društvenosti prišli smo na taj  način što smo dekomponovali skalu prokreativnosti i napravili dve pomoćne skale‐ skalu personalne­prokreativnosti (PP)  i  skalu ritualne prokreativnosti (RP). Ovo  je  bilo jednostavno učiniti budući da je sama skala prokreativnosti i bila kreirana od  tri  personalna  i  tri  ritualna  ajtema  (pogledati  početak  ovog  odeljka).  Ovde  je  međutim  učinjena  jedna  mala  korekcija  budući  da  oba  ova  modela  imaju  jedan  zajednički  i neodvojiv element, a to je upotreba Interneta za uspostavljanje novih  društvenih  odnosa.  Zbog  toga  je,  u  obe  ove  pod‐skale  prvi  ajtem  bio  identičan  i  odnosio se na upoznavanje na Internetu, dok su druga dva bila različita.284  Kako su ove dve pod‐skale derivirane  iz skale prokreativnosti ne začuđuje da  su njihovi rezultati slični, odnosno obe su pokazale relativno nisko učešće onih koji  iskazuju  umereno  visoke  i  visoke  skorove  na  ovim  skalama  (10%  umereno  ili  potpuno  personalno  i  23.5% umereno  ili  potpuno  ritualno).  Ova  razlika  u  korist  većeg  broja  ritualno  prokreativnih  posetilaca  Interneta  je  pre  svega  posledica  našeg  mernog  instrumenta  budući  da  se  u  skali  personalnosti  nalazi  jedan  vrlo  delatan ajtem, a to  je upoznavanje uživo svojih poznanika sa Interneta kome, kao  što ćemo videti u nastavku, nije sklona većina korisnika Interneta.   Kada  je  reč  o  povezanosti  ovih  modela  virtuelne  društvenosti  sa  socio‐ demografskim  karakteristikama  ispitanika,  treba  reći  da  su  i  jednom  i  drugom  modelu ponašanja skloniji muškarci i oni koji nisu u emotivnim vezama (p<0.01),  što  je nalaz  sa kojim  smo  se već  sreli  kada  smo analizirali  skalu prokreativnosti.  Međutim, veličina mesta boravka korisnika  Interneta  je  samo u vezi  sa  ritualnim  modelom  društvenosti  (p=0.01),  što  dodatno  potvrđuje  našu  malopređašnju  diskusiju  kada  smo  konstatovali  da  virtuelni  prostori  Interneta  služe  kao  alternativa za siromašniji društveni život u manjim gradovima.   284 Na ovaj način, pod‐skala PP je bila sačinjena od sledećih ajtema‐(1) upoznajem nove  ljude na Internetu;  (2) uživo upoznajem ljude koje sam upoznao na Internetu; (3) posećujem pričaonice na Internetu, dok je pod‐ skala RP bila sačinjena od sledećih ajtema: (1) upoznajem nove ljude na Internetu; (2) uključujem se u javnu  diskusiju  na  forumima,  blogovima,  u  pričaonicama  i  društvenim  mrežama;  (3)  družim  se  sa  ljudima  na  Internetu. Obe skale su agregirane na isti način kao što je to učinjeno sa skalom prokreativnosti, nakon čega je  dobijeno po četiri nivoa personalnosti i ritualnosti.  Ipa uočiti  4.13). Grafik virtue Iak tri  do odnos koje  s ističu  podrš osobe tragaj Na perso model jasnije koje  s perso vezom Intern 285 Odg 286 Vid 3.1)  0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% k, najvažn posmatran 285  on  4.13.  R lne društve o se, gener minantna  i a  na  Intern u  sklonije  ekspresivn ku)  kao  i  p   sklonije  u za ljudim   osnovu  nalnog  mod a  potraga  uočava ko u  prethodn nalnom  mo . Pa tako, k etu,  to  isku ovori se odnos eti  raspravu o  Društvena  osoba ije razlike iz jem  razlog azlozi  za  u nosti  alno govor   četiri  man etu,  ipak  s prokreativn e razloge z otragu  za  e prokreativn a koji posed ovih  nalaz ela  leži  po za  instrum d uspostav o  upoznat delu  češće ada je reč o stvo  je  ima e samo na one  društvenom k Traži  informacije Tra među ova  a  za  upozn poznavanj eći,  i kod  j je  važna  r e mogu  uo o‐persona a upoznava motivnim  o‐ritualno uju inform a  možemo traga  za  e entalnim  d ljanja emot e  na  Intern   od  ritualn  seksualnim lo čak 57% ispitanike koji  apitalu koju sm ži hobiste Oseć usam dva modela avanje  dru e  ljudi  na  ednog  i kod azloga  za  u čiti  i  određ lnom mode nje drugih  partnerom  m  modelu acije ili dele   zaključit kspresivnim ruštvenim  ivnih veza  etu,  gde  se ih  u  potra  odnosim  personaln iskazuju visoku o vodili u  teor a se  ljeno Traži  podršku  virtuelne d gih  ljudi  na Internetu   drugog m spostavljan ene  razlike lu  virtueln ljudi (druš ili  avantur   virtuelne   ista intere i  da  u  o ,  a  kod  pr kapitalom.2 i seksualnih   potvrđuje zi  za  avant a sa osobom ih u odnos  ritualnost i pe ijsko‐analitičk Traži  avanturu ruštvenost   Internetu u  odnosu  odela  jasno je  novih  d  među  njim e  društven tvenost, us om.  Sa  dru društveno sovanja i ho snovi  prok okreativno 86  Ova  razl  odnosa sa   da  su  oso urom  ili  e  koja je up u na 29.5% rsonalnost.  om delu disert Traži vezu 284 i mogu se    (grafikon  na  model    razlikuju  ruštvenih  a.  Osobe  osti  češće  amljenost,  ge  strane,  sti  češće  bije.   reativno‐ ‐ritualnog  ika  se  još   osobama  be  sklone  motivnom  oznata na   ritualnih  acije  (odeljak  Personalno Ritualnost st 285 osoba.  Slična  stvar  je  i  sa  emotivnim  vezama  u  koje  je  ušlo  71.4% personalnih  i  50%  ritualnih.  Ovi  nalazi  dodatno  potrekpljuju  i  naša  zapažanja  o  razlikama  između  ova  dva  modela  društvenosti  koje  smo  uočili  u  pričaonicama  Interneta  tokom našeg prošlog istraživanja, kada se takođe pokazalo da su personalne osobe  daleko sklonije traženju emotivnih i seksualnih partnera, dok to za ritualne osobe,  iako prisutan, nije i najvažniji element virtuelne društvenosti. (Petrović, 2008).  Međutim,  pored  modela  virtuelne  društvenosti  na  uspostavljanje  društvenih  odnosa  na  Internetu  utiču  i  mnogi  drugi  faktori  zbog  čega  ćemo  ovom  važnom  elementu prokreativnosti posvetiti dodatnu pažnju u nastavku ovog poglavlja.  4.2.5.2 Uspostavljanje novih interpersonalnih odnosa srpskih korisnika Interneta  Kao  što  smo  već  istakli,  ključni  element  prokreativnosti  jeste  upotreba  Interneta  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa.  Internet  je  prvi  tehnološki  medij  koji  je  omogućio  masovno  i  spontano  uspostavljanje  sasvim  novih  društvenih  kontakata  kojih,  da  nije  Interneta,  ne  bi  ni  bilo.  Zbog  toga  ćemo  na  narednim stranama ovom aspektu prokreativnosti posvetiti malo veću pažnju.   Jedna trećina korisnika Interneta koje smo anketirali (34.2%), ponekad ili često  stiče  nova  poznanstva  putem  Interneta.  Sa  druge  strane,  30.8%  ispitanika  to  nikada ne čini. Kada je reč o razlozima za uspostavljanje poznanstava na Internetu,  oni se mogu videti u tabeli 4.5.  Tabela 4.5. Razlozi za uspostavljanje poznanstava na Internetu    N  F*  Zato što mi trebaju različite informacije   Zato što sam društvena osoba  Zato što tražim ljude koji imaju interesovanja poput mene  Zato što tražim partnera za neobaveznu avanturu   Zato što se osećam usamljeno u realnom životu   Zato što mi treba podrška   Zato što tražim partnera za ozbiljnu vezu  405  300  255  52  33  28  27  56.4 41.8  35.5  7.2  4.6  3.9  3.8  *Zbir procenata je veći od 100 zato što je ispitanicima bilo dozvoljeno da izaberu dva odgovora  Kao što se može videti dominantan razlog ostvarivanja kontakata na Internetu  je  instrumentalnog  karaktera  i  vezan  je  za  potragu  za  različitim  informacijama.  Nakon toga slede različiti ekspresivni razlozi od kojih  je na vrhu onaj koji  se  tiče  društvenog  karaktera  ispitanika,  što  bi  trebalo  da  implicira  da  se  kontakti  286 ostvaruju  radi  druženja  i  bez  nekog  jasnog  cilja.  Na  trećem mestu  je  potraga  za  ljudima sličnim sebi, što takođe ukazuje na važnu ulogu Interneta u pronalaženju  osoba  koje  su možda  nedostupne  ili  prikrivene  u  svakodnevnom  životu  (recimo  osobe homoseksualne orijentacije). Svi ostali razlozi se daleko manje ističu, ali ipak  valja  obratiti  pažnju  na  11%  (u  zbiru)  onih  koji  kažu  da  uspostavljaju  nova  poznanstva  na  Internetu  zato  što  su  u  potrazi  za  avanturom  ili  ozbiljnom  emotivnom  vezom.  Ovim  aspektom  prokreativnosti  ćemo  se  u  nastavku  ovog  poglavlja podrobnije baviti.   Ono što je sa stanovišta ovog istraživanja još važnije od podatka o upoznavanju  na  Internetu,  je  to  da  se  jedan  značajan  deo  tih  poznanstava  prenosi  u  realnost  (tabela 4.6).   Tabela 4.6. Učestalost prenošenja poznanstava sa Interneta u realnost    N  F  Redovno  Često  Ponekad  Retko  Nikad  17  52  148  309  535  1.6 4.9  13.9  29.1  50.4  Suma  1061  100% Kao što se iz tabele 4.6 može videti broj srpskih korisnika Interneta koji makar  ponekad  prenose  poznanstva  u  realnost  iznosi  20.4%.  Može  se  reći  da  su  ovi  procenti  na  nivou  onih  koji  su  izneti  u  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije  (Hogan  et  al.,  2011).287  Međutim,  ako  se  obrati  pažnja  i  na  one  koji  se  retko  upoznaju uživo  ali  to  ipak  čine,  onda  se  ovaj  procenat podiže na blizu 50% onih  koji  imaju  iskustvo  prenošenja  kontakta  sa  Interneta  u  realnost  što  srpske  korisnike  svrstava  među  najprokreativnije  u  Evropi.  Ipak  treba  imati  u  vidu  da  pitanja u ovom i istraživanju koje su sproveli Hogan i saradnici nisu postavljena na  isti  način  što  bi moglo  da  utiče  na  razlike  u  odgovorima. Ovde  još  jednom  treba  podsetiti  da  naš  uzorak  nije  nacionalno  reprezentativan  tako  da  je  i  to  moglo  doprineti  iskrivljenju naših nalaza. Posebno je zanimljivo da su odgovori do kojih  smo  došli  gotovo  identični  odgovorima  srpskih  korisnika  Interneta  u  jednom  287 Pogledati grafikon 3.3 u trećem poglavlju, odeljak 3.2.4.2.  287 istraživanju sprovedenom još 2003. godine (Petrović i dr, 2004:183).288 U svakom  slučaju,  o  kolikom  god  broju  da  se  radi,  a  on  je  izvesno  veći  od  20%  korisnika  Interneta koji svoja poznanstva prenose u realnost, treba razumeti da se ovde radi  o  desetinama  i  stotinama  hiljada  novih  društvenih  veza  koje  su  u  Srbiji  uspostavljene zahvaljujući Internetu i koje se nikada ne bi realizovale da nije bilo  upotrebe Interneta. Mnoge od ovih veza su se pretvorile u manje ili više intenzivna  prijateljstva, manje ili više jake ljubavi, a neretko i u brakove, što ćemo pokazati u  nastavku ove analize.  Prenošenju poznanstava u  realno okruženje  su daleko  skloniji muškarci nego  žene (p<0.00; Cramer’s V=0.246). Ponekad ili češće svoja poznanstva sa Interneta  u  realnost prenosi  28.6% muških  ispitanika  i  samo 13.3% žena,  dok  to nikad ne  čini 38.1% muškaraca i 61.1% žena. Razloge za ovako različite odgovore možemo  tražiti  u  istim  onima  koje  smo  naveli  kada  smo  se  bavili  time  zašto  muškarci  generalno  daleko  češće  stiču  nove  kontakte  na  Internetu.  Prenošenje  kulturnih  obrazaca iz svakodnevnog života koji muškarcima daju aktivniju ulogu, kao i strah  za svoju sigurnost su glavni faktori koji sputavaju ženske korisnike Interneta da se  češće upoznaju uživo. Ovde treba razjasniti  još  jednu stvar, budući da neko može  postaviti pitanje sa kim se ti muškarci upoznaju kada to čine duplo češće od žena.  Prvo,  možemo  zaključiti  da  se  jedan  deo  muškaraca  upoznaje  sa  drugim  muškarcima iz prijateljskih, ali i iz homoseksualnih pobuda. Naravno, možemo reći  i da se žene upoznaju sa ženama iz istih pobuda, ali smo već videli da su one manje  sklone  upoznavanju  uživo  pa  verovatno  to  ređe  rade  i  kada  je  upoznavanje  sa  ženama u pitanju. Drugo, ako se radi o muško‐ženskim susretima može se desiti da  više  muškaraca  upozna  jednu  istu  žensku  osobu  u  različitim  periodima  njihove  upotrebe  Interneta.  Budući  da  smo  u  ranijoj  studiji  (Petrović,  2008)  pokazali  da  muškarci daleko manje pažnje posvećuju pripremama za susret uživo, već to često  rade na prvu  loptu  čime se povećavaju  šanse da  se  razočaraju  ženskom osobom,  jednom kada se vide uživo. Treće, možemo pretpostaviti da jedan broj žena ne želi  da prizna da su imale iskustvo prenošenja poznanstava u realnost, pogotovo ako se  288  Tada  je  na  pitanje:  „Koliko  često  ljude  koje  upoznajete  na  Internetu  kasnije  upoznajete  i  uživo?“,  distribucija odgovora bila sledeća: veoma često‐1,9%, često‐5%, ponekad‐14.8%, retko‐25.9% i nikad 47.8%  288 radilo o emotivnoj ili seksualnoj vezi, budući da to smatraju svojom intimom ili se  jednostavno plaše osude javnosti.    Upravo  ćemo  u  nastavku  obratiti  pažnju  na  uspostavljanje  seksualnih  ili  emotivnih  veza  između  korisnika  Interneta  nakon  prenošenja  poznanstva  u  realnost.  Već  smo  ranije  pokazali  da  11%  ispitanika  navodi  da  je  želja  za  neobaveznom  avanturom  ili  emotivnom  vezom  glavni  razlog  upoznavanja  uživo,  ali  ćemo  iz  sledećih  podataka  videti  da  je  broj  onih  koji  su  zaista  uspostavili  seksualnu ili emotivnu vezu sa osobom koju su upoznali na Internetu znatno veći  (tabela 4.7). Ovo  je  i  logično budući  da  želju  za  avanturom  ili  emotivnom vezom  najčešće ističu oni koji nisu u vezi, a ovde se uključuju i odgovori onih koji su sada  u vezi, ali u različitim fazama svog života već imaju iskustvo emotivne ili seksualne  veze sa nekim sa Interneta.  Tabela 4.7. Seksualni odnos i emotivna veza nakon poznanstva na Internetu    Seksualni odnos*  Emotivna veza*  Više puta  Jednom  Nikada  11.5% 13%  75.5%  9.3% 20.8%  69.9%   *Odgovori se odnose na one koji su preneli poznanstvo sa Interneta u realnost  Kao što se iz tabele 4.7 može videti, blizu 30% onih koji su se upoznali sa nekim  sa Interneta ušlo je u jednu ili više emotivnih veza. Ove osobe se u značajnoj meri  preklapaju  sa  onima  koji  su  izjavili  da  su  imali  seksualne  odnose,  ali  ovo  poklapanje nije apsolutno. Kroz ukrštanje ova dva odgovora dolazimo do podatka  da  je  jedna  trećina  (34.7%)  od  onih  koji  su  preneli  poznanstva  sa  Interneta  u  realnost,  ušla  u  seksualnu  ili  emotivnu  vezu  sa  poznanicima  sa  Interneta.  U  ukupnom uzorku  to  je  učešće  od  ravno 25%  ispitanika.  Takođe projektovano na  ukupan  uzorak,  pokazuje  se  da  je  6.5%  ispitanika  trenutno  u  emotivnoj  vezi  sa  osobama koje su upoznali putem Interneta. Iako ova cifra ne deluje impozantno, ne  treba zaboraviti da  se broj  redovnih korisnika  Interneta u Srbiji  za 2011.  godinu  projektuje  na  blizu  2.5  miliona  ljudi  (Vukmirović  i  dr.,  2011:23).  Kada  bi  se  pomenutih  6.5%  projektovalo  na  ukupan  broj  korisnika  Interneta  u  Srbiji  došli  bismo do ne  tako male brojke od oko 150 000  ljudi koji su  trenutno u emotivnoj  289 vezi  zahvaljujući  Internetu.  Ovo  naravno  ne  znači  da  ovi  ljudi  inače  ne  bi  bili  u  emotivnoj  vezi,  ali  ovde  je  ključna  uloga  Interneta  u  probijanju  strukturalnih  ograničenja koja otežavaju uspostavljanje emotivnih veza u realnom okruženju. U  praksi to može značiti da neko ko živi u nekom manjem i izolovanom mestu, gde je  kroz  migratorne  procese  u  velikoj  meri  smanjen  broj  potencijalnih  emotivnih  partnera,  sada  uz  pomoć  virtuelnih  prostora  Interneta  ima  šansu  da  prevaziđe  svoju prostornu izolovanost. Ili neko starijih godina ko, sa druge strane, živi sam u  velikom  gradu  i  ko  je  usled  prirodne  rutinizacije  života  sveden  na  redovne  kontakte sa malim brojem osoba, može koristiti virtuelne prostore Interneta da se  spoji sa osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji. Ili, na kraju, neko ko je drugačije  seksualne orijentacije od većinske populacije, recimo homoseksualne, može takođe  koristiti  virtuelna  mesta  Interneta  za  pronalaženje  partnera  izbegavajući  tako  pritiske i osudu sredine u kojoj živi.  Iako neko može reći da je procenat onih koji su zasnovali emotivnu vezu putem  Interneta proizvoljan zbog toga što naš uzorak nije reprezentativan, zanimljivo  je  da  se  u  jednom  velikom  kros‐nacionalnom  istraživanju  uspostavljanja  emotivnih  odnosa na Internetu došlo do sličnih rezultata (Dutton et al., 2008:9). Po nalazima  ove studije, od britanskih parova koji koriste Internet i koji su u braku, njih 6% se  upoznalo putem Interneta. U Australiji ovaj procenat  iznosi 9%, dok se u Americi  penje  na  čitavih  19%  Internetom  posredovanih  bračnih  veza.  Kada  u  našem  uzorku, ukrstimo one koji su u braku ili vanbračnoj zajednici sa odgovorom da su  još uvek u vezi do koje je došlo nakon poznanstva na Internetu, dolazimo do 11%  takvih slučajeva, što se okvirno uklapa u nalaze pomenute studije.  Još  jedan  važan  pokazatelj  koji  nam pomaže  da  razumemo  ulogu  Interneta  u  uspostavljanju  novih  emotivnih  veza  jeste  taj  da  su  usamljene  osobe  sklonije  uspostavljanju  emotivnih  veza  putem  Interneta,  što  se može  videti  na  grafikonu  4.14 (P<0.01). Ovaj nalaz  je veoma značajan  jer bi mogao da govori o  jednom od  važnih  motiva  za  prokreativno  ponašanje  na  Internetu,  odnosno  u  prilog  teoriji  društvene  kompenzacije  koju  su  izneli  Van  Zalk  i  saradnici  (Van  Zalk  et  al.,  2011:1204‐5),  a  o  čemu  smo  šire  raspravljali  u  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije.  Tada  smo,  takođe,  ukazali  na  istraživanja  koja  su  našla  vezu  između  usamljenosti i upoznavanja na Internetu, ali smo naglasili da u ovim istraživanjima  često  al., 20 Grafik usaml Iak logičn emoti ljudi u Pre sv sa  usp preno ni  sa  upozn povez (p=0,0 realno dovolj sredst uporiš rezult ovakv slučaj Int po 0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 nije jasno š 02).  on  4.14.  E jenosti  o mi ne m ije zaključi vnih  veza, laze to se u ega, usamlj ostavljanje šenjem poz prokreativ avanje uživ ana  sa  traž 1) i sa za n m  životu  ( no  jasno  p va za njeno te za našu  ata  ovog  is u upotrebu  25‐godišnj  „Ja,  da  bu erneta…i tre maže  zato  š % % % % % % % % % % % Nem usamlj ta je uzrok  motivna  v ožemo tvrd ti da što su nego  da  tv samljenije  enost je u  m  emotivn nanstava u nošću  na  In o sa pozna enjem  ljud as najvažn p<0.001;  C rave  vezu  prevazilaž tvrdnju na traživanja    Interneta  eg Lazara iz dem  iskren nutna veza  to  sam  ja  … a  enosti u a šta posled eza  sa  os iti koja var  osobe usa rdimo  da  u osećaju. Os našem istra ih  veza,  a   realno ok ternetu.  S nicima sa In i  istog  inte ijim odgovo ramer’s  V=   između  ve enje kroz  lazimo i u i i  koji  lepše kod povuče  Beograda  ,  sve  emot u kojoj sam    karakterno Umerena  samljenost ica kod ov obama  sa ijabla vrši  mljenije viš   što  više  e novni argum živanju sta li  ne  i  sa  ruženje. Us a  druge  str terneta, us resovanja  rom ‐ zbog 0.358).  Da ć  postojeć potragu za  ntervjuima   od  šture  nih  ili usam koji kaže:  ivne  veze  k tri godine je   introvertan Izrazita usmaljeno e veze (Sum   Interneta  uticaj na ko e koriste In motivnih  v enti za na tistički zna upoznavan amljenost  t ane,  kod  n amljenost j (p=0.01),  s  toga što se kle,  pomen e  usamljen emotivnim  koje smo o igre  brojki  ljenih  ljud oje  sam  im  sa Fejsbuka   i  na  prvu    st Ne Ul  et al.,2008 u  odnosu ju, čini se  ternet za f eza  putem šu tvrdnju  čajno povez jem  na  Int akođe nije avođenja  r e statističk a  traženjem  osećaju us uti  nalazi  osti  i  Inte  partnerom bavili u cil pokazuju  r i. Prvo ćem ao  su  poti  … Meni to,  loptu  kad  m  ulaze u emot aze u emotivn 290 ; Coget et    na  nivo  da  je  ipak  ormiranje    Interneta  su sledeći.  ana samo  ernetu  ili    povezana  azloga  za  i značajno    podrške  amljeno u  čini  se  da  rneta  kao  . Dodatno  ju dopune  azloge  za  o navesti  cale  sa  recimo,  e  ljudi  ivne veze e veze 291 upoznaju možda misle  da  sam  zatvoreniji,  a  na  Internetu,  kad  recimo  vide  neke  moje  stavove,  ja  njih  zainteresujem  da me  bolje  upoznaju…ja mislim  da  je meni  (Internet)  pomogao  da  se  ostvarim  i  da  jednostavno  sebe  bolje  usavršim  u  tom  polju, jer jednostavno jedna je priča kad neko pored Interneta pokušava da upozna  krug  ljudi koji njemu odgovora  i  recimo u  tom krugu  ljudi ne nađe bliske  ljude  i  onda  ima  izbor  ili  da  se  asimiluje  da  postane  kao  oni  ili  da  postane  izolovan.  A  Internet prosto pruža tu mogućnost da se pronađu međusobno slični ljudi bilo koja  god  tema  da  je  u  pitanju  i  jednostavno  to  može  pomoći  ljudima  da  bolje  sebe  iskristališu u onome što oni zaista jesu…“  Iz Lazarevih reči upravo provejava ono što smo prikazali u gornjoj analizi. On je  prepoznao  Internet  kao  način  da  prevaziđe  svoj  osećaj  introvertnosti  i  da  ga  praktično okrene u svoju korist. Zahvaljujući Internetu uspostavio je sve emotivne  veze koje je do sad imao, ali je i pronašao ljude slične sebi, što je upravo nalaz koji  smo dobili i kroz empirijski deo studije.  Slična je situacija i sa 31‐godišnjim Slavkom iz Beograda, koji je homoseksualne  orijentacije, a o upoznavanju na Internetu kaže sledeće:  “Ja mislim da tu možda nisam dobar primer. Ja sam to (razgovor sa ljudima na  Internetu)  stvarno  doživljavao  kao  da  je  (pravi)razgovor,  samo  malo  to  sporije  traje,  imam vremena da malo  razmislim, da ne kažem  „eee“  i  da  ispravim  slovne  greške…Internet  mi  je  pomogao  u  smislu  ostvarivanja  većeg  broja  kontakata  sa  ljudima i da to nisam uradio preko Interneta ne bih ni uradio ili ako bih to uradio  to bi možda bilo 2‐3 % od svih tih upoznatih ljudi…Plus s jedne strane je to meni  pomoglo da procenim  raznorazne  ljude  koji  su  tu…pa  sam uspeo  svoju  socijalnu  inteligenciju da razvijem, da protumačim kad neko nešto kaže a da ja vidim da to  nije to već nešto drugo.“  Kako se  iz ovog odlomka može videti,  Slavko sam  identifikuje nekoliko dobiti  od  interakcije  sa  nepoznatim  osobama  na  Internetu.  Pre  svega,  Internet  mu  je  omogućio  da  prevaziđe  urođenu  stidljivost  u  interakciji,  koja  je  verovatno  bila  pojačana  njegovom  seksualnom  orijentacijom.  Nakon  toga,  Internet  mu  je  omogućio da uživo upozna veliki broj ljudi, za koje on sumnja da bi ih inače sreo. I  na kraju, dao mu  je mogućnost da usavršava svoju komunikaciju  sa  ljudima kroz  brojne interakcije putem Interneta.  I na kraju, osvrnućemo se i na reči 33‐godišnje Ive iz manjeg grada u Srbiji, čija  je  usamljenost  više  bila  situaciona  nego  što  je  predstavljala  neku  dublju  crtu  ličnosti. Iva ovako opisuje razloge za upoznavanje ljudi putem Interneta:  “I onda sam negde počela da pričam (sa ljudima na Internetu) zato što sam bila  usamljena,  nekad  sam počela  da  pričam  zato  što  sam nešto  istraživala  o  sebi  pa  sam se nekako ogledala možda u drugim ljudima kad pričam sa nekim. Onda sam  neko  vreme  tražila možda  nekog meni  bliskog,  a  onda  sam možda  jedno  vreme  292 posle toga tražila, kako sam više zapadala u neko posrnuće u mojoj intimnoj vezi,  onda sam, nekako, nekog tražila.“  Iz  ovog  kratkog  odlomka,  takođe  se  mogu  prepoznati  oni  elementi  o  kojima  smo  govorili  ranije,  a  koji  se  tiču  pronalaženja  sličnih  ljudi,  kao  i  potrage  za  srodnom  dušom.  Ovde  je  prisutan  još  jedan  element  interakcije  na  Internetu  o  kome  se  u  javnosti  često  govori  a  to  je  mogućnost  pronalaženja  avanture  ili  romanse i pored toga što je onaj koji traga u emotivnoj vezi. Iako mi nismo ulazili  tako duboko u analizu emotivnih veza na Internetu svakako možemo konstatovati  da  među  brojnim  strukturnim  ograničenjima  koja  se  uz  pomoć  Interneta  prevazilaze  se  očigledno  nalaze  i  ona  koja  su  samom  sebi,  u  nekoj  fazi  života,  dobrovoljno nametnuta.   4.2.5.3 Online platforme za društveno umrežavanje  Iako smo analizu online platformi za društveno umrežavanje (OPDU) smestili u  okviru  dela  o  prokreativnosti  ona  se  isto  tako  mogla  naći  i  u  delu  gde  smo  analizirali  transmisionu  funkciju  Interneta.  OPDU  su  tipičan  primer  hibridizacije  ove dve funkcije na Internetu. Po našem sudu, OPDU predstavljaju začetke onoga  što  nazivamo  budućim  personalnim  komunikacionim  centrom,  odnosno  jednim  mestom sa koga će kretati  sve naše  tehnološki posredovane komunikacije prema  drugima. Upravo mogućnost da se na jednom mestu objedini najveći broj članova  personalnih mreža,  sa posebnim akcentom na periferne delove  tih mreža  i  da  se  odatle  jednostavno  interaguje  sa  tim  osobama  je  ono  što  je    učinilo  da  OPDU  postanu  tako  popularne.  Naravno  to  nije  jedini  razlog  ali  je  sigurno  među  najvažnijim.289  Kada je reč o učestalosti upotrebe OPDU od strane srpskih korisnika Interneta,  naše istraživanje pokazuje da 86.8% ispitanika ima profil na nekoj od OPDU, što je  nešto više u odnosu na nalaze RZZS za 2011. godinu koji beleže, 69.8% korisnika  OPDU (Vukmirović  i dr., 2011). Ova razlika može poticati  iz nereprezentativnosti  našeg  uzorka  ali  isto  tako,  bar  donekle,  može  biti  posledica  toga  što  je  naše  istraživanje obavljeno najmanje šest do devet meseci posle istraživanja RZZS. Iako  289 Za diskusiju u OPDU pogledati treće poglavlje, odeljak 3.2.4.1  ovaj p svega) Da svedo više p izmeđ Prose prose 2011b očekiv skladu 2011) Grafik Ve prose onih  k prijate pojača zemljo 290 Pod 3.2.4.1.‐ 600 na 8 0 50 100 150 200 250 300 350 400 450 eriod nije s  može znač   je  upotre či 67.5% n uta dnevno u  300  i  50 čan  broj  pr čan  broj  pr :5).  Muška ano,  sa  sta  i sa drugi .  on 4.15. Pr ličina  mest čan broj pr oji  žive  na lja od onih nu upotreb m.  sećamo čitaoca grafikon 3.2. Za 50 miliona, što 25‐30 uviše duga iti razliku o ba  OPDU  p aših  ispitan . Najveći br 0  (25%),  d ijatelja  je  3 ijatelja  koj rci  i  žene  rošću  ispi m istraživa osečan broj a  nema  ut ijatelja  i ko   selu  (351  koji  žive u u OPDU od  na podatke o   samo godinu d  čini rast od be 3 čak, eksplo d najmanje ostala  deo ika, pri  čem oj ispitanik ok  samo  2 47,  što  je  e  imaju  am imaju  sliča tanika  opad njima OPDU  prijatelja n icaj  na  bro d onih koji ‐344).  Oni   zemlji  po  strane mig rastu broja kor ana, tokom 20 zmalo 40%.  1‐40 zivno širen  nekoliko p   svakodne u 46.1%  i a ima izme .4%  ispita za  nekih  50 erički  kori n  prosečan a  broj  pri  (Hampton a OPDU po j  OPDU  pr  žive u pre   koji  su  u  rekla  (399‐ ranata u ci isnika Fejsbuka 11. godine broj 41‐50 je upotrebe rocenata.29 vne  rutine spitanika p đu 100 i 30 nika  ima  p %  više  ne snici  Fejsb   broj  prija jatelja  (gra  et al., 201  starosnim  ijatelja  bud ko‐milionsk dijaspori  im 341),  što b lju održava  koje smo izne  aktivnih profil 51‐6  OPDU (Fej 0      korisnika  osećuje  sv 0 prijatelja reko  1000  go  229,  kol uka  (Hamp telja  (354‐ fikon  4.15) 1; Dutton a kategorijam ući  da  je  g om gradu, aju  nešto i moglo da nja veza sa  li u trećem pog a na Fejsbuku j 0 293 sbuka pre  Interneta  oje profile   (41.7%) i  prijatelja.  iko  iznosi  ton  et  al.,  341),  dok  ,  što  je  u  nd Blank,  a  otovo  isti   kao  i kod    veći  broj    ukaže na  matičnom  lavlju, odeljak  e porastao sa  61+ 294 Kada je reč o osobama koje čine prijatelje na OPDU potvrđuju se nalazi drugih  istraživanja  da  se  ovaj  vid  komunikacije  koristi  pre  svega  za  održavanje  veza  sa  postojećim prijateljima iz offline života (Ellison et al., 2007; Boyd and Ellison, 2008;  Mayer and Puller, 2008; West, et al., 2009, Hampton et al., 2011). Pa  tako 72.9%  ispitanika  od  ranije  poznaje  najmanje  90%  svojih  prijatelja  sa  OPDU,  dok  samo  18.3% ne poznaje pola ili više od pola osoba sa svoje liste prijatelja. Ovde se može  uočiti  statistički  značajna  veza  između  pola  ispitanika  i  poznavanja  prijatelja  od  ranije (p<0.001) gde, na primer, 39.2% žena poznaje sve svoje prijatelje sa liste u  odnosu  na  26.7%  muškaraca.  Drugim  rečima,  muškarci  su  otvoreniji  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa  na  OPDU,  što  je  u  skladu  i  sa  već  prikazanim  nalazima  o  njihovoj  većoj  prokreativnosti.  Pored  toga,  nađena  je  i  statistički  značajna  veza  između  starosti  ispitanika  i  prethodnog  poznanstva  sa  prijateljima  sa  OPDU  (p<0,001)  gde  se  pokazalo  da  što  su  ispitanici  stariji  to  su  njihove  liste prijatelja otvorenije  za nepoznate  osobe. Pa  tako najmlađi  ispitanici  (između 18‐24) u 73.2% slučajeva poznaju  skoro  sve  ljude  (90%  i  više)  sa  svoje  liste prijatelja, u odnosu na 51.5% onih koji su stariji od 51 godine. Čini se da je ova  razlika posledica  toga  što  gotovo  svi mladi  ljudi  koriste OPDU pa  je  i mogućnost  povezivanja sa već poznatim osobama daleko veća nego kod osoba starosti preko  50  godina,  kod  kojih  je  učešće  potencijalnih  offline  poznanika  na  OPDU  daleko  manje.291 Ovaj nalaz se potvrđuje i kroz pitanje da li ispitanici koriste Internet da bi  se  povezivali  sa  već  poznatim  osobama,  što  se  može  videti  na  grafikonu  4.16.  (p<0.0001; Coef.  Cntg.=0.317).  Što  su  ispitanici  stariji  to  se  ređe povezuju  sa  već  poznatim  prijateljima  Samo  6.7%  najmlađih  ispitanika  izjavljuje  da  se  retko  ili  nikada ne povezuju  sa već poznatima dok  je  takvih daleko više među najstarijim  osobama (40%).   Međutim,  ovaj  nalaz  na  drugi  način  ukazuje  na  istu  stvar  koju  smo malopre  konstatovali.  Mlađi  ispitanici  su  praktično  primorani  da  se  povezuju  sa  već  poznatima budući da gotovo svi njihovi poznanici koriste Internet i OPDU. Sa druge  strane,  stariji  ispitanici,  pored  toga  što  imaju  manje  potencijalnih  poznanika  iz  291 Po istraživanju RZZS za 2011. godinu 91.8% onih između 16‐24 godine ima profil na OPDU, dok je takav  slučaj samo sa 40% osoba starijih od 45 godina, 33.4% osoba starijih od 55 godina i 13% onih koji su stariji od  65 godina.  realno veću s Grafik staros Kr su pri svega  drugim vezi s mlađi  svako S  komu Tabela OPD Pobo Done Nije  Ne k Na Prvo,  komu komu 0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100% g života, ni lobodu da s on 4.16. Po t ispitanika oz intervju jatelji na O osobe  koje  gradovim a fizički ud sagovorn dnevnu kom tim  u  vezi nikacije sa r  4.8. Percep U  ljšana   kle pobolj poboljšana oristi OPD  osnovu re OPDU  se  nikaciju,  b nikacija  po 18‐24 su ni toliko e eventual vezivanje p   e koje smo  PDU, maho   žive  u  lok a ili država aljenim prij ici  Interne unikaciju    je  i  bilo  azličitim gr cija uticaja  Rođ šana    U  32 31 20 1 zultata prik generalno udući  da  boljšala  i  d 25‐  izloženi pr no „sakriju“ utem Intern vodili sa ko m osobe ko alnom  okr ma. Stariji  ateljima ka ta  više  sa prijatelji pitanje  ko upama ljud OPDU na p aci  Najb .9 .5  .6  5  azanih u ta   percipiraj ni  u  jedno onekle  pob 30 3 itisku pove  od svojih o eta sa već  risnicima I je oni pozn uženju,  pa  sagovornici o najvažnij upotrebljav ma sa kojim je  se  odno i usled upo oboljšanje i liži prijate 37.4 24.2  25.1  13.3  beli 4.8 mo u  kao  me j  koloni  z oljšala  ne  1‐40 zivanja sa s ffline pozna poznatim o nterneta ta aju  iz real tek  onda  n  su skloniji u prednost aju  OPDU a se i inače silo  na  pe trebe OPDU nterperson lji  Dalji p 4 3 8 1 gu se zaklj dij  koji  je bir  onih  iznosi  ispo 41‐50 vima, odno nika.  sobama u o kođe se po nog života.  a  osobe  k  da istaknu  upotrebe O   kao  sre  viđaju uživ rcepciju  p  (tabela 4. alne komun rijatelji  7.8 1.8  .1  2.3  učiti dve bi   najviše  koji  su  re d  60%,  što 51+ 295 sno imaju  dnosu na  tvrdilo da  To su pre  oje  žive  u   ostanak u  PDU, dok  dstvo  za  o.  oboljšanja  8).   ikacije (%) Kolege  36.6  27.6  19.2  16.6  tne stvari.  unapredio  kli  da  se    je  daleko  Nikad Retko  Ponekad Cesto Stalno   296 bolji  skor  u  poređenju  sa  percepcijom  e‐mail  (tabela  4.2)  i  instant  mesindžera  (tabela  4.3).  Drugo,  uloga  OPDU  se  posebno  ističe  u  domenu  poboljšanja  komunikacije sa daljim prijateljima.  Poredeći  percepciju  e‐maila,  instant  mesindžera  i  OPDU,  pokazuje  se  da  korisnici  jasno  razlikuju  ova  tri  interpersonalna medija  i  da  ih  upotrebljavaju  za  različite društvene odnose. Kao što smo videli, prednost e‐maila se posebno ističe  kod kolegijalnih veza, prednost mesindžera kod bliskih veza, a prednost OPDU kod  održavanja  kontakta  sa  daljim  prijateljima.  Ovo  potvrđuju  i  odgovori  ispitanika  vezanih za redovne i povremene kontakte koje ostvaruju putem OPDU. Skoro dve  trećine  ispitanika  (63.6%),  redovno  održava  kontakt  samo  sa  najviše  10%  prijatelja sa svoje liste prijatelja, uz 22.8% onih koji održavaju redovni kontakt sa  najviše do 25%  ljudi  sa  svoje  liste prijatelja. Broj osoba  sa kojima  se povremeno  komunicira  je  očekivano  veći,  budući  da  najveći  broj  ispitanika  (41.5%)  održava  kontakt sa četvrtinom svojih prijatelja, uz 20.1% koji to čini sa polovinom osoba sa  liste prijatelja.  Postoji  statistički  značajna veza  između ukupnog broja prijatelja  i  redovnog i povremenog održavanja kontakata sa njima (p<0.001), ali je zanimljivo  da  se  ova  veza  kreće  u  dva  različita  pravca.  S  jedne  strane,  što  neko  ima  više  prijatelja  na  OPDU  to  se  procenat  onih  sa  kojima  redovno  komunicira  blago  smanjuje. Međutim, ovo ne treba da zavara jer 10% prijatelja sa kojima se redovno  komunicira nije  isti broj kada se  izrazi u odnosu na 100  ili na 1000 prijatelja. To  faktički  znači  da  uprkos  smanjenju  procenta  osoba  sa  kojima  se  redovno  komunicira, oni koji  imaju više prijatelja sa više njih  i održavaju redovni kontakt  putem OPDU. Kada je reč o povremenoj komunikaciji tu je situacija malo drugačija  budući da sa porastom broja prijatelja raste i procenat onih sa kojima se održava  povremen kontakt. Dakle ovde imamo dupli rast, i u odnosu na procenat prijatelja  a  shodno  tome posebno u odnosu na apsolutne brojeve. Drugim rečima što neko  ima više prijatelja a to znači i više slabih veza, recimo na Fejsbuku, to će sa više njih  održavati povremeni kontakt.   Sumirajući ove nalaze možemo zaključiti da liste prijatelja služe kao neka vrsta  „skladišta“ za društvene kontakte, koji su pretežno nastali u offline okruženju. Ovi  kontakti imaju najmanje dvostruku funkciju. Prvo, oni se skladište tako da budu na  297 dohvat ruke u slučaju potrebe za nekim od njih, čime imaju sličnu funkciju poput  adresara  u  mobilnim  telefonima.  Ove  nalaze  možemo  dodatno  potkrepiti  i  intervjuima  koje  smo  obavili.  Pa  tako  iz  razgovora  sa  30‐godišnjim  Milošem  iz  Leskovca, koji ima listu od oko 350 prijatelja, jasno se vidi ova funkcija skladištenja  društvenih kontakata:  “Neke  veze  bi  se  možda  izgubile,  u  smislu  onih  kontakta  koji  su  ostvareni  poslovno, neka poznanstva sa nekih seminara treninga, koja nisu toliko intenzivna  ali koriste, tu su i kad mi zatrebaju mogu da ih aktiviram, dok bi ih ovako izgubio iz  vida“  Slično  tome  i  41‐godišnji  Mlađan  iz  Beograda,  iako  ima  oko  hiljadu  Fejsbuk  prijatelja, samo sa njih desetak redovno komunicira. Ali zato sa velikim brojem, po  njegovim  rečima  čak  trećinom,  održava  latentne  veze  kroz  povremene  kontakte.  Mlađan  posebno  vodi  računa  da  što  većem  broju  ljudi  čestita  rođendan  i  to  praktično svakodnevno čini, ali kaže da ga to ne opterećuje:     „To  je mala pažnja, mnogo mi  je  lakše … kontakte  telefonom nemam,  e‐mail  isto ne bih praktikovao za tako nešto, ovo je onako instant brza poruka koja može  lepo da osvane“.  I  zaista,  međusobno  čestitanje  rođendana  predstavlja  jednu  od  osnovnih  tehnika za održavanje latentnih kontakta a da se pritom ne mora mnogo investirati  u  taj  odnos.  To  se  uglavnom  svede  na  nekoliko  reči  koje,  kako  to  slikovito  kaže  Mlađan, mogu lepo osvanuti na nečijem profilu.   Međutim, ovi kontakti se skladište i iz sasvim drugih razloga. Što više kontakata  neko  ima,  to na njegov profil pristiže više vesti, manje  ili više važnih  informacija,  raznih  peticija,  ali  i  tračeva,  fotografija,  muzičkih  spotova,  igrica,  itd.  Kroz  ovu  drugu funkciju, OPDU, a pre svega Fejsbuk, zaokružuju proces stvaranja onoga što  je Makluan (1971), misleći na uticaj  televizije, nazivao globalnim selom. Zapravo,  ideja o globalnom selu mnogo bolje odgovara prirodi OPDU nego samoj televiziji,  jer  i na OPDU, kao  i u  selu, vesti prenose  isti oni koji  i  kreiraju događaje,  a  to  su  sami seljani. Dakle za razliku od televizije na OPDU nema urednika, nema novinara,  nema naručenih i plaćenih tekstova. I upravo ta neprerađenost i neposredovanost  jeste ono  što  čini da ove vesti deluju autentično. Upravo  je  to ono  što OPDU čini  društvenim medijem. Ovu funkciju OPDU najbolje možemo dočarati kroz reči 33‐ godišnje Beograđanke Jasne:  298  „U suštini ja Fejsbuk trenutno koristim kao neku vrstu personalizovanih vesti  pošto  imam  dosta  ljudi  na  listi  prijatelja  koje  nisam  uživo  upoznala,  koje  sam  upoznala preko Interneta…tako da je to jedna šarenolika grupa iz različitih zemalja  i  puno  njih  kači  neke  priče,  vesti  koje  su  im  bile  zanimljive,  teme  koje  ih  pokreću…Ja  nekako,  više  proletim  kroz  linkove  koje  ljudi  kače  kao  kroz  neke  personalizovane vesti…ja bih rekla da fejs mnogo više gledam nego što nešto radim  na njemu.“  Ali  isto  tako,  ova društveno‐medijska  slika,  nije  samo okrenuta  prema  spolja,  kao  što  je  to  slučaj  sa  Jasnom,  već  je  često  okrenuta  i  ka  unutra.  Ovde  se  Mekluanovo  globalno  selo  izvrće  naglavačke  jer  dolazi  do  spajanja  moderne  tehnologije  sa  predmodernim  obrascem  društvenosti  ili  onime  što  bi  Konstantinović  nazvao  duhom  palanke  (Konstainović,  1969).  Ovde  akcenat  više  nije  na  globalnosti  interakcija  već,  upravo  suprotno,  na  njihovom  palanačkom  karakteru. Reči, već pominjane, 18‐godišnje studentkinje Vesne to lepo ilustruju:    „Ljudi koji nemaju Fejs prosto više nisu u toku sa onim što se događa, jer sve  se događa na Fejsu  i  sad  ja više ne moram da kažem ‐  jao  jesi  li  čula šta se ovom  dogodilo,  pa  videla  sam  na  Fejsu  i  nekako  to  se  proširi  velikom  brzinom.  Ako  nemate Fejsbuk vi idete na Fejsbuk“    Kao  i  u nekoj  palanci  gde  se puno  ljudi  površno poznaje,  ali  bez  obzira na  to  svako  ima  uvid  u  živote  drugih,  tako  i  na  OPDU  veliki  broj  ljudi  koji  se  samo  površno  poznaju  ili  se  ne  poznaju  uopšte  imaju  nesrazmerno  puno  privatnih  informacija jedni o drugima. U stvari struktura komunikacionog procesa na OPDU i  u  manjim  zajednicama  je  prilično  slična,  budući  da  se  radi  o  mrežama  od  po  nekoliko hiljada uvezanih  ljudi gde  informacije,  tračevi  i događaji brzo cirkulišu  i  postaju predmet  interesa cele zajednice. Sa namerom  ili ne,  ljudi na OPDU poput  ljudi u nekoj palanci,  zaviruju  jedni drugima u životne prostore koji su ranije bili  rezervisani  samo  za uzak krug bliskih  ljudi. Hteli oni  to  ili  ne,  u palanci  kao  i  na  OPDU  sve  je  javno  i  sve  je  podložno  sudu  javnosti.  Kako  piše  Konstantinović  u  čuvenoj Filosofiji palanke (1969:15):  „Tiranija  palanke  je  tiranija  uvida  u  sve,  ili  tiranija  ove  apsolutne  javnosti  i  javnosti svega“.  Da  je  nekim  slučajem  umesto  reči  tiranija  u  ovom  citatu  stajala  reč  Fejsbuk  verovatno da ne bi bilo osobe koja se sa takvom konstatacijom ne bi mogla složiti.  Zbog  toga  nije  slučajno  to  što  rezultati  našeg  istraživanja  pokazuju  da  u  što  manjem  mestu  ispitanici  žive,  to  više  zapažaju  doprinose  komunikaciji  koje  su  299 OPDU donele. Veza je statistički značajna za sve vrste odnosa (p<0.001) mada nije  sasvim linearna (grafikon 4.17).  Grafikon  4.17.  Percepcija  uticaja  OPDU  na  poboljšanje  interpersonalne  komunikacije u odnosu na veličinu mesta boravka  Na  grafikonu  4.17  se  mogu  videti  dva  trenda.  Prvo  imamo  pad  pozitivne  percepcije  OPDU  sa  smanjenjem mesta  boravka  od  najvećeg  ka  gradu  većem  od  300 hiljada stanovnika a onda imamo manje više konstantan rast do grada od 20‐ 50  hiljada  stanovnika  i  na  kraju  opet mali  pad  (5‐10%)  ka  varošici  i  selu.  Ipak,  treba naglasiti da varošica  i  selo generalno  imaju visok skor pozitivne percepcije  OPDU u odnosu na druge gradove. Prvi trend je čini se, lako objasniti budući da se  on  uklapa  u  ono  što  smo  do  sada  već  više  puta  zapazili  a  to  je  da  je  u  velikim  gradovima,  zbog  tempa  života  i  prostorne disperzivnosti  personalnih mreža  teže  organizovati  regularne  susrete  uživo.  Međutim,  drugi  trend  se  jedino  može  objasniti  time  da  OPDU  predstavljaju  svojevrsni  produžetak  društvenog  života  manjih  zajednica.  Drugim  rečima,  ovaj  nalaz  samo  potvrđuje  ono  što  smo  već  zapazili kada smo govorili o ritualnoj prokreativnosti, kada smo videli da su ovom  modelu  virtuelne  društvenosti  skloniji  žitelji  manjih  sredina.  Dakle,  virtuelni  prostori Interneta, poput OPDU, igraju ulogu alternativnih prostora društvenosti u  situacijama  kada  je  broj  realnih  društvenih  prostora  sužen  a  potreba  za  interakcijom prevazilazi njihovu veličinu i broj.   Ostavljajući  ovu  kulturološku  analizu  za  neka  druga  istraživanja  za  nas  je  možda  i  važniji  nalaz  da  je  pozitivna  percepcija  komunikacije  putem  OPDU  povezana  i  sa personalnim mrežama, odnosno nalaz da  što  su personalne mreže  50 55 60 65 70 75 80 85 90 Grad 1m+ Grad  300h+ Grad  100h+ Grad 50h+Grad 20h+ Mesto do  20h Rođaci Bliski prijatelji Ostali prijatelji Kolege 300 ispitanika  šire  to  se OPDU češće percipiraju kao  faktor poboljšanja komunikacije  (za svaki odnos je p<0.01; grafikon 4.18)  Grafikon  4.18.  Percepcija  uticaja  OPDU  na  poboljšanje  interpersonalne  komunikacije u odnosu na širinu personalne mreže  Sa  prikazanog  grafikona  4.18  se  jasno  očitavaju  dve  stvari.  Prvo,  da  se  najpozitivnije  percipira  upotreba  OPDU  za  poboljšanje  komunikacije  sa  daljim  prijateljima  i  drugo,  da  se  sa  povećanjem  širine  personalne  mreže  OPDU  percipiraju  sve  pozitivnije.  Čini  se  da  za  ovaj  nalaz  nije  potrebno  previše  objašnjenja budući da je on u potpunosti u skladu sa našim očekivanjima. OPDU je  važan za mreže bliskih odnosa upravo  iz razloga njegove hibridnosti o kojoj smo  ranije govorili. On članovima personalnih mreža omogućava jednostavnu i efikasnu  komunikaciju  (transmisioni  aspekt),  ali  i  da  budu  u  stalnom  toku  sa  životom  bliskih  ljudi  (prokreativni  aspekt).  Sa  porastom  širine  mreže  sve  je  teže  biti  u  stalnom  personalnom  kontaktu  tako  da  OPDU  preuzimaju  funkciju  nadomešćavanja svega onog što se propušta u realnom životu.  Na kraju analize upotrebe OPDU, ukazaćemo na još jedan važan fenomen koji je  vezan za njihovu upotrebu. Naime, ono što je interesantno je da su OPDU, iako im  to  nije  primarna  funkcija,  postale  najvažnije  mesto  na  Internetu  gde  se  uspostavljaju  novi  društveni  kontakti  (tabela  4.9).  Ovo  može  naizgled  izgledati  nelogično budući da smo ranije govorili o tome da najveći broj prijatelja na OPDU  čine  ljudi  koji  se  poznaju  od  ranije.  Međutim,  samo  trećina  ispitanika  (33.4%)  izjavljuje da  sve  svoje OPDU prijatelje poznaje od  ranije,  tako da ostaje blizu dve  trećine onih koji su makar nekoliko prijatelja stekli putem samih OPDU.   50 55 60 65 70 75 80 85 90 95 100 Izrazito  uska mreža Uska mreža Mreža  srednjeg  obima Široka  mreža Izrazito  široka  mreža Rođaci Bliski prijatelji Ostali prijatelji Kolege 301 Tabela 4.9. Virtuelna mesta Interneta gde se uspostavljaju novi društveni odnosi (%)    OPDU  Forumi  Pričaonice  Blogovi  Druga mesta  Često  Ponekad  Retko  Nikad  27.8  32.3  25.2  14.8  6.2 12.7  26.2  54.9  5.5 6.5  17.8  70.1  3.5 10.6  20.9  65  8.6  14.5  23.5  53.3  Kao što se  iz  tabele može videti, OPDU ubedljivo prednjače među mestima za  sticanje  novih  kontakata.  Ovo  nije  samo  specifičnost  srpskih  korisnika  Interneta  budući  da  se  do  istog  podatka  došlo  pri  analizi  britanskih  korisnika,  koji  kao  ubedljivo  prvo mesto  na  kome  stiču  nove  kontakte  ističu OPDU  sa  73%  (Dutton  and  Blank,  2011:41).  Već  smo  konstatovali  da  su muškarci  skloniji  ostvarivanju  novih  kontakta  putem  Interneta  pa  ne  iznenađuje  da  se  to  ponavlja  i  kada  su  u  pitanju  OPDU,  mada  ovde  razlike  između  polova  nisu  toliko  izražene.  Posebno  pogodan način za sticanje novih prijatelja putem OPDU predstavljaju online  igrice  koje  se  tamo mogu  naći.  Ovo  je  potvrdilo  više  sagovornika  sa  kojima  smo  vodili  razgovore. Pa  tako, 32‐godišnji Đorđe  iz Šapca na pitanje koliko  ima prijatelja na  Fejsbuku kaže da:  „Imam trenutno oko 2500 hiljade prijatelja, s tim što to nije realan broj jer sam  igrao neku igru na Fejbuku pa je tu bilo masovno dodavanje prijatelja“.  Slično  njemu,  ranije  već  pominjana  33‐godišnja  Jasna  iz  Beograda  je  takođe  sticala  prijatelje  na  Fejsbuku  putem  igranja  igrice,  ali  namesto  masovnosti  ona  ističe kvalitet tih novostečenih odnosa:   „Neke od najboljih drugova  i drugarica koje sam stekla u poslednje vreme su  bile preko jedne igrice na Fejsu… igru su u međuvremenu ugasili a mi smo sada u  panici da će da ukinu forum na kome se viđamo svakodnevno već jedno tri godine.  Na kraju smo se odvojili od same igre, niko to više ne igra, nikog ne zanima, ali smo  ostali povezani“.  Međutim kada je generalno reč o upoznavanju do njega dolazi  i kao posledica  same komunikacije na OPDU. Ono što je zanimljivo upoznavanju su skloni i  stariji  korisnici OPDU, poput 51‐godišnje Tanje iz jednog malog mesta u Srbiji, koja kaže:  “Ja  sam  malo  specifična…ne  znam  šta  se  dešava,  prosto  ja  uspostavljam  kontakte  i  onda  ljudi  žele  da  se  vidimo,  ljudi  se  i  autentično  raduju  iako  smo  potpuni stranci bili dok nije bilo toga, ali to je nešto što meni znači. Naravno i to je  selektovano  ali  imala  sam,  da  li  je  to  sreća  ili  prosto  nešto  što  je moj  stav,  moj  pristup ljudima, da to bude posle stvarno kvalitetno“  302 Završavajući  analizu  upotrebe  OPDU  možemo  zaključiti  da  one  predstavljaju  jednu veoma kompleksnu komunikaciona formu na Internetu kod koje se prepliću  transmisioni  i  prokreativni  elementi.  Mislimo  da  je  ova  analiza  dodatno  ojačala  tvrdnju  koju  smo  izneli  na  početku  naše  diskusije  o  ovim  platformama.  OPDU  predstavljaju zametak budućih personalnih komunikacionih centara iz kojih će se  odvijati  različiti  vidovi  društvenih  interakcija,  od  jednostavnog  transmisionog  održavanja kontakta sa poznatima do kompleksnog prokreativnog umrežavanja sa  poznatim  i  nepoznatim  osobama.  Analiza  upotrebe  OPDU  dodatno  je  potvrdila  naše hipoteze o vezi širine društvenih mreža i komunikacione upotrebe Interneta i  o sve važnijoj ulozi Interneta za održavanje slabih veza.   4.2.6 Društveni kapital srpskih korisnika Interneta   Jedno  od  ključnih  istraživačkih  pitanja  komunikacione  upotrebe  Interneta  u  Srbiji  odnosilo  se na njen uticaj na društveni kapital korisnika  Interneta.  S  jedne  strane, pitanje je da li se kroz upotrebu Internata u komunikacione svrhe, umanjuje  postojeći društveni kapital njegovih korisnika. S druge strane,  interesuje nas da li  se komunikacionom upotrebom Interneta može uvećati postojeći društveni kapital  njegovih korisnika i na koji način.  Uobičajeni način ispitivanja opadanja društvenog kapitala bio bi da se uporedi  društveni  kapital  korisnika  i  nekorisnika  Interneta,  i  da  se  onda u  skladu  sa  tim  izvuku određeni zaključci. Budući da se mi kroz ovo istraživanje isključivo bavimo  korisnicima  Interneta,  u  skladu  sa  tim  i  naša  analiza  će  biti  usmerena  u  pravcu  prikaza različitih modela komunikacione upotrebe  Interneta  i njihovog uticaja na  društveni kapital njegovih korisnika.   4.2.6.1 Offline i online mreže društvene podrške  Na  samom  početku,  treba  naglasiti  da  je  operacionalizacija  koncepta  društvenog  kapitala  izuzetno  složen  zadatak  oko  koga  još  uvek  ne  postoji  saglasnost  teoretičara  (Burt,  2002,  Tomanović  2008,    Field,  2008).  Kako  se  kroz  ovu  disertaciju  bavimo  individualnim  društvenim  kapitalom  za  ključni  indikator  offline  društvenog  kapitala  uzeli  smo  širinu  i  raznovrsnost  mreža  društvene  303 podrške  korisnika  Interneta.  Imali  smo  nameru  da  merimo  još  jednu  dimenziju  društvenog  kapitala  a  to  je  rastegljivost  društvenih  mreža,  ali  zbog  obimnosti  samog  mernog  instrumenta,  nismo  bili  u  prilici  da  ga  primenimo  u  online  tipu  ankete.292  Tipovi  društvene  podrške  su  podeljeni  u  dve  osnovne  kategorije,  instrumentalnu  i  ekspresivnu  (Ibarra  and  Andrews,  1993;  Lin  2001,  Tomanović,  2010),  a  od  ispitanika  je  zahtevano  da  u  okviru  svakog  od  ovih  vidova  podrške  navedu  broj  osoba  na  koje  mogu  računati  (grafikon  4.19).  Dakle,  primenjen  je  metod sumacije u cilju lakšeg utvrđivanja širine mreža društvene podrške, kao što  smo to učinili i kod analize personalnih mreža.293  Na ovaj način dobijen je ukupan broj osoba na koje ispitanici mogu računati za  različite  vidove  društvene  podrške  u  iznosu  od  42434  osobe,  što  u  proseku  čini  mrežu od oko 43 osobe za podršku po ispitaniku. Raspon mreža se kretao od 0 do  maksimalnih 90 osoba.  Grafikon 4.19. Struktura offline mreža društvene podrške korisnika Interneta u  Srbiji  Generalno  uzev,  među  ekspresivnim  vidovima  podrške,  pored  približno  6  osoba  za  zabavu,  nalazi  se  5  osoba  za  priču,  4.5  osoba  za  slučaj  teže  bolesti  i  4  osobe za ljubav. Sa druge strane, kada je reč o instrumentalnoj podršci na vrhu su  po brojnosti,  osobe od kojih se mogu dobiti informacije (4.5), zatim (4.2) osobe za  savet kod važnih odluka, (4) osobe za pozajmicu do 100 evra, (3.7) osobe da daju  292 Radi se o već pominjanom Linovom generatoru položaja (Lin, 2001). Za više detalja pogledati fusnotu 131.  293 Ovde važe ista metodološka ograničenja koje smo naveli i kod analize personalnih mreža.  0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 0 1 2 3 4 5 6 7 8 Broj veza Savet za važne odluke Savet za poslovne mogućnosti Za pozajmicu do 100 evra Za informacije Za savet u vezi računara Za pomoć oko renoviranja Za priču Za zabavu Za slučaj teže bolesti Za ljubav 304 savet vezan za poslovne mogućnosti, (3.5) osobe za pomoć oko renoviranja kuće i  (3.4) osobe za pomoć oko upotrebe računara.  Ovde  je  važno  naglasiti  da  je  širina  mreža  društvene  podrške  u  statistički  značajnoj  vezi  sa  ostalim  pokazateljima  društvenog  kapitala,  poput  generalizovanog  poverenja  u  ljude,294  društvenosti  i  usamljenosti  (za  sva  tri  p<0.001). Drugim rečima, osobe koje  imaju šire offline mreže društvene podrške,  takođe  pokazuju  veći  nivo  generalizovanog  poverenja  u  ljude,  veći  stepen  društvenosti  i  manji  stepen  usamljenosti.  Pored  toga,  širina  mreže  društvene  podrške  je  u  statistički  značajnoj  vezi  sa  širinom  personalne  mreže  ispitanika  (p<0.001,  Coef.  Cntg=0.334),  što  znači  da  osobe  sa  širim  personalnim  mrežama  imaju  i šire mreže društvene podrške. Svi ovi podaci ukazuju na to da se u ovom  slučaju  širina  mreže  društvene  podrške  može  koristiti  kao  pokazatelj  offline  društvenog kapitala korisnika Interneta.  Ono što je sa stanovišta ovog dela našeg istraživanja bili najvažnije, jeste da se  utvrdi priroda veze  između širine mreže društvene podrške i upotrebe Interneta.  Kao  što  smo pokazali u  teorijsko‐analitičkom delu disertacije,  kada smo se bavili  odnosom društvenog kapitala  i  Interneta, postoje  različita  i  često kontradiktorna  shvatanja  ove  veze,  od  toga  da  Internet  negativno  utiče  na  društveni  kapital  do  toga  da  je  ova  veza  pozitivna.  Na  osnovu  niza  nalaza  do  kojih  smo  kroz  ovo  istraživanje  došli možemo  konstatovati  da  nemaju  osnova  tvrdnje  koje  povezuju  upotrebu Interneta sa smanjenjem offline društvenog kapitala. Ovde ćemo ukratko  prikazati neke od najvažnijih nalaza.  Već smo u prethodnom delu pokazali da se OPDU percipiraju kao najkorisniji  alat  za  unapređenje  komunikacije  putem  Interneta.  Ovo  se  takođe  očitava  i  kroz  294  Kad  je  reč  o  skorovima  na  skali  generalizovanog  poverenja  u  druge  ljude  (min  0  max  10)  korisnici  Interneta obuhvaćeni našim istraživanjem uklapaju se u rezultate koji se odnose na nivo poverenja stanovnika  Evropske unije (Eurobarometar, 2008). Pa tako srednji nivo poverenja izražen ocenom 5 ima 27,3% ispitanika  iz našeg uzorka, što je, recimo, slično skorovima Nemaca (27.7%), Litvanaca(27.7%) i Mađara (27.9%). Kad je  reč o onima koji ostvaruju minimalni i maksimalni nivo poverenja ni tu se naši ispitanici ne razlikuju suštinski  od Evropljana, pa tako 2.8% naših ispitanika iskazuje maksimalno poverenje u druge ljude, što je više nego kod  Nemaca (1.8%) i Mađara (2%) ali nešto manje nego kod Litvanaca (4%). Potpuno odsustvo poverenja iskazuje  5.6% naših ispitanika što je manje nego kod Nemaca (8.5%) i Mađara (7.1%), ali nešto više nego kod Litvanaca  (4.5%).  305 jasnu vezu širine offline mreža društvene podrške sa različitim aspektima upotrebe  OPDU. Pa  tako, offline mreže društvene podrške  su u  statistički  značajnoj vezi  sa  intenzitetom  upotrebe  OPDU  (p<0.001),  brojem  prijatelja  na  OPDU  (p=0.01),  brojem ljudi za povremenu komunikaciju (p<0.01), pozitivnom percepcijom OPDU  za  komunikaciju  sa  ostalim  prijateljima  (p=0.01)  i  kolegama  (p=0.03),  povezivanjem  sa  već  poznatima  ljudima  na  Internetu  (p=0.01)  i  druženjem  na  Internetu (p=0.05). Budući da nemamo prostora da sve ove podatke prikazujemo  detaljno  jednostavno  možemo  reći  da  što  su  šire  mreže  društvene  podrške  u  realnom  životu  i  Internet  se  više  upotrebljava  u  cilju  održavanja  tih  veza.  Ovde  posebno  značajnu  ulogu  imaju  OPDU  koji  potvrđuju  svoju  ulogu  skladišta  za  društvene  kontakte  koji  se  po  potrebi  mogu  aktivirati  budući  da,  kao  što  smo  videli,  oni  koji  imaju  široke mreže  društvene podrške  intenzivnije  koriste OPDU,  imaju  više  kontakata  na  listi  prijatelja,  sa  više  ljudi  povremeno  komuniciraju,  pozitivnije percipiraju ulogu OPDU u poboljšanju komunikacije sa slabim vezama,  itd.    Ovde  je  još  jedan  nalaz  vrlo  indikativan  a  tiče  se  prokreativnog  održavanja  društvenih odnosa na  Internetu. Kao što smo videli oni koji  imaju šire društvene  mreže podrške više se povezuju sa već poznatima, više se druže na Internetu, ali se  zato manje  upoznaju  sa  nepoznatim osobama  (p<0.01).  Čini  se  da oni  koji  imaju  uže mreže društvene podrške putem Interneta pokušavaju da nadoknade ono što  nisu  uspeli  da  izgrade  u  offline  okruženju,  dok  oni  koji  već  imaju  široke  mreže  podrške nemaju izraženu potrebu za daljim širenjem te mreže. Međutim, izgleda da  intenzitet samog upoznavanja ništa ne govori o sposobnosti da se te veze očuvaju.  Koji  god  faktori  da  utiču  na  to  što  neki  ljudi  imaju  uže  ili  šire mreže  društvene  podrške  isti  ti  faktori  se  izgleda  ponavljaju  i  kada  je  reč  o  online  mrežama  društvene  podrške.  Dakle,  uprkos  tome  što  oni  koji  imaju  uže  mreže  češće  upoznaju nepoznate ljude na Internetu oni ne uspevaju da zadrže te kontakte i na  kraju čak imaju i uže mreže tih novih kontakata na Internetu, odnosno uže online  mreže društvene podrške (tabela 4.10).   Širina online društvene mreže podrške je merena gotovo identično kao i offline  mreža  s  tim  što  je  sam  tip  podrške  donekle  prilagođen  odnosima  na  Internetu  i  306 smanjen  na  ukupno osam  tipova  pomoći  (pet  instrumentalnih  i  tri  ekspresivne).  Distribucija i tipovi podrške koji su analizirani se mogu videti na grafikonu 4.20.  Grafikon 4.20. Struktura online mreža društvene podrške korisnika Interneta u  Srbiji  Ukupno  58%  ispitanika  navodi  makar  jednu  osobu  u  mreži  podrške  koja  se  pribavlja  kroz  odnose  na  Internetu.  Prosečna  širina  ovih mreža  sastoji  se  od  21  osobe,  gde  je  prosečno  najviše  osoba  za  zabavu,  po  čemu  su  online  mreže  društvene  podrške  slične  offline  mrežama.  Međutim,  nakon  toga  prosečan  broj  veza  po  vidovima  pomoći  naglo  pada  da  bi  prva  sledeća  pomoć  bila  vezana  za  upotrebu  računara  gde  ispitanici  mogu  prosečno  računati  na  3.5  osoba,  što  je  približno isti broj kao i u offline mrežama. Sledeća po zastupljenosti je pomoć oko  poslovnih  aktivnosti  putem  davanja  saveta,  gde  blizu  85%  onih  koji  ostvaruju  poznanstva na Internetu navodi makar jednu osobu u ovoj kategoriji, a prosečno ih  je nešto više od 2.5. Posle toga slede dve ekspresivne pomoći, neko za utehu (nešto  manje od 2.5 osobe) i neko za ljubav (nešto manje od 2 osobe). Najmanje osoba je u  domenu najvažnijih instrumentalnih pomoći i to za donošenje važnih odluka, nešto  više od 1.5 osoba i za pozajmicu do 100 evra, nešto više od 1 osobe. Međutim, treba  reći  i  da  kod najmanjeg broja  osoba  za pomoć,  ipak blizu 40%  ispitanika navodi  makar jednu osobu koju su upoznali preko Interneta i od koje mogu pozajmiti do  100  evra.  U  ukupnom  uzorku  taj  procenat  iznosi  oko  30%  osoba  koji  se  mogu  nekome sa Interneta obratiti za savet oko donošenja važnih životnih odluka i 20%  za pozajmicu manjih suma novca.   0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 0 1 2 3 4 5 6 7 8 Broj veza Savet za važne odluke Savet za poslovne mogućnosti Za pozajmicu do 100 evra Za informacije Za savet u vezi računara Za zabavu Za utehu Za ljubav 307 Kao što smo malo pre već pomenuli širina offline mreže društvene podrške je u  statistički značajnoj vezi sa širinom online mreža društvene podrške (p<0.001) što  se može videti u tabeli 4.10.  Tabela 4.10. Odnos offline i online mreža društvene podrške korisnika Interneta u  Srbiji (%)         Tip mreže  Uska offline  Srednja offline  Široka offline  Uska online    Srednja online    Široka online  32.3   19.1    2.4  51.2   57.8    46.3  16.4    23.1    51.2  Napominjemo da se online mreže podrške isključivo odnose na osobe sa kojima  se odnosi uspostavljaju putem Interneta, dakle to nisu pripadnici offline mreža sa  kojima se odnosi održavaju i online. Ovde valja dodati da je u statistički značajnoj  vezi  sa  širinom  online  mreža  društvene  podrške  i  širina  personalnih  mreža  korisnika Interneta (p<0.001). Drugim rečima, nismo našli ni jedan dokaz u prilog  tezi  da  upotreba  Interneta  na  bilo  koji  način  sužava  društvene  mreže.  Oni  koji  imaju šire personalne mreže i offline mreže društvene podrške istovremeno imaju  šire online mreže društvene podrške. Time se potvrđuje da ne samo što se Internet  može  koristiti  za  održavanje  već  postojećeg  društvenog  kapitala  izraženog  kroz  širinu offline društvenih mreža, već da se on može koristiti  za njihovu nadopunu  sasvim novim društvenim vezama.  4.2.6.2 Virtuelni društveni kapital srpskih korisnika Interneta  U cilju još detaljnije analize kreiranja društvenog kapitala na Internetu dodatno  smo usmerili našu pažnju na dva tipa virtuelnog društvenog kapitala, premošćujući  i  vezujući,  o  kojima  smo  govorili  u  teorijsko‐analitičkom  delu  disertacije.  Samo  ukratko da ponovimo da po našem viđenju virtuelni društveni kapital nastaje kroz  društvene odnose koji  se uspostavljaju  i  održavaju  zahvaljujući  Internetu  i nije u  vezi  sa  upotrebom  Interneta  u  cilju  realizovanja  društvenog  kapitala,  koji  već  postoji ukorenjen u offline društvenim odnosima. U slučaju virtuelnog društvenog  kapitala  Internet  je  jedan  od  faktora  njegovog  nastanka  dok  je  kod  offline  društvenog  kapitala  Internet  jedan  od  tehnoloških  alata  za  njegovu  aktivaciju.  308 Virtuelni društveni kapital  je ukorenjen u virtuelnim društvenim mrežama dok je  tehnološko‐mrežni  kapital  ukorenjen  u  realnim  mrežama.  Zbog  toga  što  je  ukorenjen  u  virtuelnim  društvenim  mrežama  virtuelni  društveni  kapital  se  ne  proizvodi  samostalnim  pretraživanjem  sadržaja  na  Internetu  već  isključivo  kroz  uspostavljanje  društvenih  odnosa  na  Internetu.  Virtuelni  društveni  kapital  može  biti i vezujućeg i premošćujućeg karaktera i obe ove funkcije su podjednako važne.  Virtuelni  vezujući  kapital  je  ukorenjen  u  odnosima  koji  se  uspostavljaju  u  virtuelnim  zajednicama  na  Internetu,  dok  je  premošćujući  virtuelni  kapital  ukorenjen  u  virtuelnim  personalnim  mrežama  koji  se  uspostavljaju  zahvaljujući  Internetu.    Pre nego što krenemo u analizu virtuelnog društvenog kapitala podsećamo da  smo  se  u  delu  o  prokreativnoj  funkciji  Interneta  praktično  bavili  još  jednom  formom  društvenog  kapital  ‐  ekspresivnim  kapitalom  i  da  smo  zaključili  da  je  veoma  značajna  uloga  Interneta  u  pribavljanju  prijateljske  i  emotivne  podrške.  Posebno  je  važno  to  što  se  pokazalo  da  usamljenost,  kao  indikator  ekspresivnog  društvenog  kapitala  (Tomanović,  2010:85),  nije  povezana  sa  pojačanom  upotrebom Interneta u socijabilne svrhe, ali  jeste u svrhe pronalaženja emotivnih  partnera.  Aspekt  za  koji  se  ovde  posebno  interesujemo  jeste  uloga  Interneta  u  premošćavanju  strukturalnih pukotina  (Bert,  2002)  odnosno njegova upotreba u  cilju obezbeđivanja premošćujućeg društvenog kapitala i tome ćemo posvetiti veći  deo naše analize u ovom delu. Podsećanja radi treba reći da je vezujući društveni  kapital  okrenut  ka  unutra,  odnosno  da  se  odnosi  na  ojačavanje  identiteta  i  homogenosti grupa dok je, sa druge strane, premošćujući društveni kapital okrenut  ka spolja i njegova uloga je povezivanje ljudi iz različitih društvenih sfera (Patnam,  2008:26).  Za analizu ove dve funkcije društvenog kapitala u kontekstu upotrebe Interneta  služili  smo  se  donekle  izmenjenim  skalama  koje  je  koristila  Pipa  Noris  (Norris,  2002).  Budući  da  smo  u  našem  istraživanju  stavili  akcenat  na  individualni  društveni  kapital,  samim  tim  smo  i  težište  analize  usmerili  na  ulogu  Interneta  u  funkciji  pribavljanja  premošćujućeg  društvenog  kapitala.  Da  bi  dobili  što  sadržajnije podatke proširili  smo originalnu skalu koju  je dala Norisova sa  još tri  309 ajtema  i  time  dobili  skalu  premošćujućeg  online  društvenog  kapitala  od  šest  ajtema.295  Ovako  konstruisana  skala  pokazala  je  visoku  pouzdanost  i  unutrašnju  saglasnost (kronbahof koeficijent alfa = 0.89).   Gledano  kroz  ukupan  uzorak,  pokazuje  se  da  je  39.8%  ispitanika  upotrebom  Interneta  ostvarilo  visok  ili  umereno  visok  premošćujući  virtuelni  društveni  kapitala  (PVDK),  dok  je  sa  druge  strane 27,7% ostvarilo  umereno nizak  ili  nizak  PVDK.296 Kod 32.5%  ispitanika beležimo potpuno odsustvo PVDK budući da nisu  ostvarivali  poznanstva  putem  Interneta.  Gledano  pojedinačno  po  ajtemima,  od  percipiranih  koristi  koje  im  je  upoznavanje  preko  Interneta  donelo  ubedljivo  na  prvom mestu se nalaze kontakti koji su doneli nove informacije (80%). Nakon toga,  na  sledećem  mestu  se  nalazi  povezivanje  sa  ljudima  koji  se  bave  različitim  zanimanjima  (u  potpunosti  ili  donekle,  63.5%),  dok  se  ostale  dobiti  ističu  sa  približnom učestalošću od 40% do 50%.  PVDK  nije  u  statistički  značajnoj  vezi  ni  sa  jednom  od  socio‐demografskih  varijabli osim sa polom, ali  je  i u ovom slučaju  intenzitet veze slab.  Ipak, može se  zaključiti da muškarci nešto češće poseduju nešto viši PVDK od ženskih korisnika  Interneta.  Ovo  je,  čini  se,  pre  svega  posledica  toga  što  muškarci  daleko  češće  ostvaruju poznanstva na Internetu, o čemu smo ranije široko diskutovali, nego što  je proizvod nekih socijalno‐psiholoških razlika među polovima.  Međutim,  PVDK  je  u  statistički  značajnoj  vezi  sa  širinom  personalnih  mreža  tako da se iznova potvrđuje da ljudi koji imaju više bliskih osoba u svakodnevnom  životu  se  takođe bolje povezuju  sa  različitim  ljudima putem  Interneta  (p<0.001).  Pored  toga,  još  jednom  se  pokazuje  koliko  je  važna  uloga  OPDU  u  pribavljanju  premošćujućeg društvenog kapitala na  Internetu. Već smo ranije ustanovili da su  OPDU  glavni  izvor  novih  društvenih  kontakata,  što  se  sada  potvrđuje  i  kroz  povezanosti intenziteta njihove upotrebe i većeg PVDK (p<0.001). Samim tim, bilo  295  Nakon  osnovnog  pitanja  „U  kolikoj meri  Vam  je  upoznavanje  ljudi  na  Internetu  pomoglo  kod  sledećih  aktivnosti“, ispitanicima je dato da ocene sledeće ajteme: “ Da se povežete sa ljudima različitih generacija”; “Da se povežete sa ljudima različite nacionalne pripadnosti”, “Da se povežete sa ljudima različitog ekonomskog statusa”, “Da se povežete sa ljudima različitih zanimanja”, “Da pronađete nove poslovne mogućnosti”, “Da naučite nove stvari, dobijete nove informacije”. Poslednja tri ajtema smo mi dodali, na tri postojeća koje je koristila Norisova. 296  Ova skala je analizirana na isti način kao i sve prethodne. Nakon agregiranja svih odgovora napravljene su kategorije od visokog, preko umereno visokog i umereno niskog, do niskog PVDK.   310 je  i za očekivati da oni koji  imaju veći PVDK  imaju  i veći broj prijatelja na svojim  profilima  (p=0.01)  kao  i  manju  gustinu  na  listama  prijatelja  na  OPDU  (više  nepoznatih ljudi iz realnog života, p<0.001).   Važni  nalaza  su  i  da  je PVDK povezan  sa  generalnom društvenošću korisnika  Interneta  (p=0.02)  kao  i  sa  nivoom  njihove  prokreativnosti  (p<0.001;  Coef.  Cntg.=0.414, tabela 4.11). Upravo tu treba tražiti faktore koji utiču na to zbog čega  neki  uspešno  upotrebljava  Internet  za  pronalaženje  kontakata  koji  će  im  doneti  neku korist, dok drugi to čini manje vešto ili ne čini uopšte.   Tabela 4.11. Odnos nivoa prokreativnosti sa visinom PVDK ispitanika (%)  Prokreativnost   Visoka  Umerena  Niska  Odsustvo  Visok PVDK  Umereno visok PVDK  Umereno nizak PVDK  Nizak PVDK  75  18.7  6.3  0  36.1  47.2  13  3.7  18.8  46.6  24.3  10.3  5.3  29.2  35.4  30.1  Iz  tabele  se  jasno  vidi  da  je  osnovni  izvor  PVDK  prokreativno  ponašanje  na  Internetu. Preko 93% onih koji su visoko prokreativni ima visok ili umereno visok  PVDK,  dok  je  to  slučaj  sa  samo  34.5%  onih  koji  nisu  prokreativni.  Ono  što  iz  pozadine nagoni korisnike Interneta na prokreativno ponašanje pa samim tim i na  više  skorove  na  skali  PVDK  jeste  nivo  njihove  generalne  društvenosti,  koji  je  povezan i sa prokreativnošću i sa PVDK.   Samim tim, Internet se ne može uzeti kao uzrok nastanka ili gubitka društvenog  kapitala,  on  je  samo okvir  za  njegovo  kreiranje.  U  zavisnosti  od  toga  kako  se  taj  okvir koristi takve će biti njegove povratne dobiti. Ukoliko ga neko koristi samo da  bi  održavao  svoju  offline  društvenu  mrežu,  onda  će  se  dobiti  ogledati  u  boljoj  dostupnosti,  povezanosti  ili  integrisanosti  društvene  mreže.  Međutim,  ukoliko  neko  taj okvir koristi prokreativno, onda će on biti u mogućnosti da svoju offline  društvenu mrežu  obogati  sasvim  novim  kontaktima,  kao  što  će možda  kreirati  i  paralelnu online društvenu mrežu.   Na  kraju  ćemo  još  nešto  reći  o  upotrebi  Interneta  za  kreiranje  vezujućeg  virtuelnog  društvenog  kapitala  (VVDK).  Budući  da  se  kroz  ovu  tezu  nismo  bavili  participativnim  društvenim  kapitalom  pa  je  vezujuća  funkcija  online  društvenog  311 kapitala koju je Norisova ispitivala preko četiri tvrdnje, u našem slučaju ispitivana  preko  dve  objedinjene  tvrdnje  i  to:  „U  kojoj meri  je  upoznavanje  novih  ljudi  na  Internetu pomoglo da  se bolje povežete  sa organizacijama  ili grupama kojima  već  pripadate“    i  „U  kojoj meri  je  upoznavanje  novih  ljudi  na  Internetu  pomoglo  da  pronađete  ljude  ili  grupe  koje  dele  vaša  interesovanja,  uverenja,  religijsku  ili  nacionalnu  pripadnost“.  Zbog  malog  broja  ajtema  nismo  pravili  skalu  VVDK  već  ćemo  samo  ukratko  pogledati  kakva  je  veza  ove  dve  tvrdnje  uzete  zajedno  u  odnosu na ostale aspekte komunikacije na Internetu.297  Kao  što  je  to  bio  slučaj  i  sa  PVDK,  i  VVDK  je  statistički  značajno  povezan  sa  intenzitetom upotrebe OPDU, sa brojem prijatelja kao i sa brojem ljudi za redovnu  komunikaciju.  Ono  što  je  još  značajnije  VVDK  je  u  statistički  značajnoj  vezi  i  sa  prokreativnošću  ispitanika,  tako  da  možemo  konstatovati  da  prokreativno  ponašanje na Internetu doprinosi povećanju oba pod‐tipa društvenog kapitala.  I  na  kraju  i  ono  što  je  najvažnije  VVDK  je  u  vezi  sa  članstvom  ispitanika  u  različitim  organizacijama.  Što  su  ispitanici  aktivniji  u  organizacijama  više  prepoznaju  i koriste  Internet kao važan  izvor vezujućeg kapitala. Blizu 90% onih  koji su svakodnevno aktivni u različitim grupama  izjavljuje da  im  je upoznavanje  ljudi na Internetu donekle ili u velikoj meri doprinelo u povezivanju sa grupama u  kojima su već članovi, što je slučaj samo sa 50% onih koji su aktivni na mesečnom  nivou.   Sumirajući nalaze istraživanja povezanosti komunikacione upotrebe Interneta i  društvenog kapitala korisnika Interneta u Srbiji, možemo zaključiti da se potvrdila  i  naša  četvrta  hipoteza  da  Internet  može  biti  u  funkciji  kreiranja  društvenog  kapitala.  Ovde,  kao  što  smo  već  istakli,  ne  mislimo  toliko  na  funkciju  samog  Interneta  koliko  na  način  na  koji  se  on  upotrebljava.  Tehnologija  Interneta  je  stvorila okvir ali su korisnici ti koji su kreirali društvene prostore na Internetu, oni  su ti koji ostvaruju nove društven veze i kroz njih razmenjuju informacije, savete,  brigu i podršku.  297 Kada kažemo uzete zajedno mislimo da ćemo prikazati samo one veze koje se na nivou statističke značajnosti ostvaruju za obe ove tvrdnje. 312 4.2.7 Osnovni nalazi istraživanja komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji  Istraživanje komunikacione upotrebe Interneta u Srbiji sproveli smo sa idejom  da doprinesemo stvaranju jedne realne i uravnotežene slike interakcijskih funkcija  Interneta.  U  skladu  sa  tim  sebi  smo  postavili  nekoliko  osnovnih  istraživačkih  ciljeva,  koji  se  ogledaju  u  sledećim  pitanjima:  da  li  postoji  veza  između  načina  upotrebe Interneta (transmisioni i prokreativni) sa širinom društvenih mreža, kao  i sa strukturom veza koje se u tim mrežama uspostavljaju; u kojoj meri se Internet  koristi  kao  interpersonalni  medij  za  održavanje  društvenih  odnosa  i  koje  je  njegovo mesto u odnosu na već postojeće interpersonalne medije; u kojoj meri se  Internet  upotrebljava  za  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa  i  da  li  se  ovi  odnosi  prenose  u  realnost;  da  li  Internet  može  služiti  kao  izvor  društvenog  kapitala?  Nalazi do kojih smo došli podržali su naša očekivanja oličena u hipotezama koje  smo  dali  na  početku  ovog  poglavlja.  Pre  svega  pokazalo  se  da  se  Internet  već  izborio  za  svoje mesto među  interpersonalnim medijama  iako  je  istorija  njegove  masovne  upotrebe  veoma  kratka.  Za  ljude  koji  ga  koriste,  Internet  je  postao  najvažnije sredstvo za održavanje slabih društvenih veza kao i veza sa osobama u  različitom  mestu  boravka  od  svog,  ali  se  isto  tako  pokazalo  da  Internet  ima  nezanemarljivu ulogu i u održavanju jakih veza.   Postoje tri osnovna Internet servisa putem kojih se održavaju  interpersonalni  odnosi. Prvi i najstariji je e‐mail i on se pokazao posebno podesnim za održavanje  veza  sa  kolegama  sa  posla.  Zbog  toga,  e‐mail  pre  svega  upotrebljavaju  upravo  korisnici koji su zaposleni, dok ostali, a tu pre svega mislimo na mlade, nisu previše  skloni  upotrebi  ovog medija.  Drugi  interpersonalni  medij  Interneta  čine  različiti  instant  mesindžeri,  među  kojima  je  najzastupljeniji  Skajp.  Pokazalo  se  da  ovaj  medij  ima  svojevrsnu  dualnu  prirodu.  S  jedne  strane,  on  je,  zbog  svoje  audio‐ vizuelne  komponente,  sadržajno  najbogatiji  interpersonalni  medij,  ali  s  druge  strane, on može biti  i nisko  intenzivni  interpersonalni medij koji, poput SMS kod  mobilnih  telefona,  omogućava  razmenu  kratkih  tekstualnih  poruka  sa  velikim  brojem  osoba  sa  liste  kontakata.  Ovaj  element  sadržajnog  bogatstva  instant  mesindžera daje im preimućstvo kod održavanja jakih veza dok je ova druga, nisko  313 intenzivna,  funkcija  idealna  za  održavanje  slabih  veza.  Njihova  upotreba  je  posebno  zastupljena  kod  onih  korisnika  Interneta  koji  imaju  šire  personalne  mreže, kao i kod migranata, budući da ove kategorije korisnika mesindžera, usled  različitih  faktora,  imaju  veću  potrebu  za  sadržajno  bogatim  interpersonalnim  medijem. Treći servis putem koga se održavaju interpersonalni odnosi, i najvažniji  medij  Interneta  kada  je  reč o  slabim vezama,  jesu online  platforme  za društveno  umrežavanje, a pre svega Fejsbuk. Ove platforme na Internetu ispitanici generalno  percipiraju kao medij koji je najviše unapredio njihovu komunikaciju sa različitim  kategorijama  ljudi u personalnim mrežama, a pre svega sa daljim prijateljima. Sa  širenjem  personalnih mreža  korisnika  Interneta  intenzivira  se  i  upotreba  online  platformi  u  cilju  održavanja  odnosa  u  ovim  mrežama.  Potvrdila  se  naša  pretpostavka  da  ove  platforme  služe  kao  neka  vrsta  „skladišta“  za  društvene  kontakte i to iz najmanje dva razloga. S jedne strane, one služe da bi se održavale  latentne veze u nečijoj društvenoj mreži, kako bi ti kontakti bili pri ruci ako nekada  zatrebaju. S druge strane, kroz interakciju na online platformama ojačavaju se veze  sa  širom  društvenom  zajednicom,  bilo  da  se  radi  o  vršnjačkim  grupama  ili  poznanicima iz lokalnog okruženja, kroz permanentno praćenje događaja iz života  članova ovih zajednica.   Svodeći  ulogu  Interneta  kao  interpersonalnog medija možemo  zapaziti  da  se  ona, idealno‐tipski govoreći, raspoređuje tako što se e‐mail dominantno koristi za  održavanje kontakta  sa kolegama,  instant mesindžeri  za  servisiranje  jakih veza a  online  platforme  za  društveno  umrežavanje  za  očuvanje  kontakta  sa  slabim  društvenim vezama.  Drugi, važan aspekt komunikacione upotrebe Interneta kojim smo se kroz naše  istraživanje  bavili,  odnosio  se  na  održavanje  i  uspostavljanje  novih  društvenih  odnosa u virtuelnim prostorima Interneta. U svrhu analize ove  funkcije  Interneta  kreirali smo skalu prokreativnosti koja je trebalo da nam ukaže na one osobe koje  Internet  upotrebljavaju  ne  samo  kao  interpersonalni  komunikacioni  kanal  već  i  kao prostor za društvenu  interakciju. Pored skale prokreativnosti, upotrebili smo  još  dve  dodatne,  skalu  usamljenosti  i  skalu  društvenosti,  a  sve  u  cilju  višedimenzionalnog  sagledavanja  fenomena  društvene  interakcije  na  Internetu.  Jedan  od  osnovnih  nalaza  je  da  umerenu  ili  visoku  prokreativnost  iskazuje  oko  314 12% korisnika  Interneta  u  Srbiji,  dok  je  oko polovine  ne  iskazuje  uopšte. Ovo  je  bilo  u  skladu  sa  našim  očekivanjem  budući  da  se  skalom  prokreativnosti  meri  veoma aktivno društveno ponašanje koje podrazumeva često ili makar povremeno  upoznavanje  novih  ljudi  putem  Interneta,  prenošenje  tih  kontakata  u  realnost,  diskutovanje na forumima, itd. Prokreativnoj upotrebi Interneta su sklonije osobe  koje  iskazuju veći stepen društvenosti, koje  imaju široke personalne mreže  i veći  stepen  poverenja  u  druge  ljude.  Takođe,  ustanovili  smo  da  što  je  manje  mesto  boravka  korisnika  Interneta  to  je  veći  stepen  njihove  prokreativnosti,  što  verovatno  ukazuje  na  to  da  se  sa  smanjenjem  mesta  boravka  smanjuje  i  raznovrsnost društvenog života zbog čega se pojačava uloga alternativnih prostora  društvenosti u koje spadaju i virtuelni prostori Interneta.  Jedan  od  ključnih  nalaza  našeg  istraživanja  je  da  jedna  trećina  korisnika  Interneta  u  Srbiji,  ponekad  ili  često  stiče  nova  poznanstva  putem  Interneta.  Sa  druge  strane,  nešto manje  od  trećine  ispitanika  to  nikada  ne  čini.  Najviše  novih  društvenih  odnosa  se  izgrađuje  putem  online  platformama  za  društveno  umrežavanje, dok je dominantan razlog upoznavanja vezan za potragu za različitim  informacijama. Nakon  toga  slede  različiti  ekspresivni  razlozi  od  kojih  je  na  vrhu  upoznavanje radi druženja. Na trećem mestu je potraga za ljudima sličnim sebi što  takođe  ukazuje  na  važnu  ulogu  Interneta  u  pronalaženju  osoba  koje  su  možda  nedostupne ili prikrivene u svakodnevnom životu. Ono što je od ključnog interesa  za  nas,  poznanstva  koja  se  ostvare  na  Internetu  se  velikim  delom  prenose  i  u  realnost,  čime  se  obogaćuju  offline  društvene  mreže  korisnika  Interneta.  Oko  polovine  srpskih  korisnika  Interneta  obuhvaćenih  našim  istraživanjem  ima  iskustvo  prenošenja  poznanstava  sa  Interneta  u  realnost,  dok  je  jedna  petina  to  učinila  više  puta.  Drugim  rečima,  govorimo  o  nekoliko  stotina  hiljada  realnih  društvenih  odnosa  koji  su  nastali  zahvaljujući  Internetu.  Kao  jedna  od  najvažniji  posledica ovih  susreta uživo  jeste uspostavljanje  emotivnih  ili  seksualnih veza,  u  koje  je  ušla  jedna  trećina  onih  koji  su  upoznali  nekog  sa  Interneta.  U  ukupnom  uzorku to je učešće od 25% ispitanika koji su bili u emotivnoj ili seksualnoj vezi sa  osobom  sa  Interneta,  dok  se  6.5%  ispitanika  u  vreme  istraživanja  nalazilo  u  emotivnoj vezi sa osobama koje su upoznali putem Interneta. Ako se uzmu samo  oni koji su odgovorili da su u braku ili vanbračnoj zajednici, pokazuje se da je 11%  315 ovih  zajednica  formirano  zahvaljujući  Internetu.  Ono  što  smo  takođe  uspeli  da  zapazimo  je  to  da  su  usamljene  osobe  sklonije  zasnivanju  emotivnih  veza  sa  poznanicima sa Interneta. Ovde sve Internet verovatno prepoznaje kao sredstvo za  prevazilaženje različitih društvenih i psiholoških barijera koje su uticale na pojavu  osećanja usamljenosti.  Poslednji segment našeg istraživanja bio je usmeren na vezu između upotrebe  Interneta  i  društvenog  kapitala  korisnika  Interneta.  Osnovni  ciljevi  ovog  dela  istraživanja su bili da utvrdimo da li se kroz upotrebu Internata u komunikacione  svrhe  umanjuje  već  postojeći  društveni  kapital  korisnika,  i  da  li  se  komunikacionom upotrebom Interneta može uvećati postojeći društveni kapital  i  na koji način. Nakon analize velikog broja pokazatelja nismo našli ni jedan dokaz u  prilog  tezi  da  upotreba  Interneta  na  bilo  koji  način  sužava  društveni  kapital  njegovih korisnika. Pokazalo  se da osobe koje  imaju  šire offline mreže društvene  podrške,  koje  su  služile  kao  pokazatelj  društvenog  kapitala,  iskazuju  i  veći  nivo  generalizovanog  poverenja  u  ljude,  veći  stepen  društvenosti  i  manji  stepen  usamljenosti.  Ono  što  je  ključno  je  to  da  oni  koji  imaju  šire  mreže  društvene  podrške  u  realnosti  isto  tako  imaju  šire  mreža  društvene  podrške  koje  su  oformljene na Internetu.   Posebnu  pažnju  smo  obratili  na  upotrebu  Interneta  za  pribavljanje  premošćujućeg društvenog kapitala. Gledano kroz ukupan uzorak, pokazuje se da  je  blizu  40%  ispitanika  upotrebom  Interneta  ostvarilo  visok  ili  umereno  visok  premošćujući  društveni  kapital.  Ljudi  koji  imaju  više  bliskih  osoba  u  svakodnevnom  životu  se  takođe  bolje  povezuju  sa  različitim  ljudima  putem  Interneta. Pored toga, virtuelni premošćujući društveni kapital  je takođe proizvod  opšteg  nivoa  društvenosti  korisnika  Interneta  kao  i  stepena  njihove  prokreativnosti  i  tu treba tražiti ključne faktore koji utiču na  to da neko uspešno  upotrebljava Internet za pronalaženje kontakata koji će mu doneti neku korist, dok  neko  drugi  to  čini  manje  vešto  ili  ne  čini  uopšte.  Nalazi  do  kojih  smo  došli  omogućili su nam da zaključimo da se Internet ne može uzeti kao uzrok nastanka  ili  gubitka  društvenog  kapitala,  već  da  je  on  samo  okvir  za  njegovo  kreiranje.  U  zavisnosti od toga kako se taj okvir koristi takve će biti njegove povratne dobiti, od  316 bolje dostupnosti,  povezanosti  ili  integrisanosti  već postojećih društvenih mreža,  do kreiranja sasvim novih online društvenih mreža.      317 5 Zaključna razmatranja  Postavljajući sebi za cilj da istražimo na koji način i u kojoj meri se savremene  informaciono‐komunikacione  tehnologije  (IKT),  a  posebno  Internet,  integrišu  u  postojeći mrežni  obrazac  društvenosti  i  kakva  je  njihova  društvena  funkcija,  bili  smo svesni da pred sebe postavljamo jedan veoma zahtevan zadatak. Tim pre što  se  ovom  temom  u  Srbiji  na  ovako  studiozan  način  osim  nas  niko  nije  bavio.  Praktično  jedini  uporedni  okvir  smo  mogli  naći  u  studiji  koju  smo  sproveli  pre  nekoliko godina  (Petrović, 2008),  ali  je  i  taj  izvor, usled drugačijeg  fokusa koji  je  kroz ovu disertaciju postavljen, mogao samo delimično biti korišćen.  Započinjući  dugačak  put  ka  davanju  odgovora  na  pitanje  uloge  IKT  u  održavanju  i  uspostavljanju  interpersonalnih  odnosa  u  Srbiji  postavili  smo  ovu  disertaciju na tri osnovna, noseća stuba: teorijski, analitički i empirijski.  Na  teorijskom nivou, koji  čini prvi  stub naše disertacije,  analizu smo započeli  stavom  da  tehnologija  i  društvo  predstavljaju  jedan  isprepleteni  kontekst  koji  je  jedino  u  njihovoj  među‐vezi  moguće  sagledati.  Ideja  društvenog  tehno‐ konstruktivizma o borbi  interesnih grupa za prevladavanje određenih tehnologija  ili tehničkih rešenja, po našem mišljenju, predstavljala je dobru polaznu osnovu za  sagledavanje ove među‐veze.  Jednu od  tih  interesnih grupa, heterogenu po  svom  sastavu  i bez  jasno uobličenih  interesa, čine „obični“ korisnici  tehnologija, koji su  bili u fokusu naše studije. Ali bez obzira na krajnju raznovrsnost ove grupe, oni su  često  ti  koji  presuđuju  koja  će  tehnologija  zaživeti,  a  koja  ne.  Što  su  „obični“  korisnici  u  neposrednijem dodiru  sa  tehnologijama  to  su  oni  više  u  stanju  da  se  prema njima i opredele, da ih istiskuju ili sve više koriste, da usavršavaju njihovu  namenu ili da je sasvim promene. Njihova uloga je posebno važna kod tehnologija  koje  ne  funkcionišu  na  principu  mistične  „crne  kutije“,  kakav  je  slučaj  sa  Internetom.  Upravo  zahvaljujući  ulozi  ranih  „običnih“  korisnika  ‐  mladih  i  obrazovanih  ljudi  poniklih  u  slobodarskoj  atmosferi  novih  društvenih  pokreta  kasnih 60‐tih i 70‐tih godina XX veka, nastaje Internet kakvim ga danas poznajemo.  Jedno od važnih pitanja koje je usmerilo tok prvog dela naše rasprave odnosilo  se na faktore su uticali na to da Internet u toj meri i tako brzo zagospodari poljem  318 interpersonalnih komunikacija na daljinu. Da bi došli u poziciju da odgovorimo na  ovo  kompleksno  pitanje  morali  smo  da  se  vratimo  u  sredinu  XIX  veka  kada  se  razvijaju prve elektronske tehnologije za interpersonalnu komunikaciju na daljinu,  prvo  telegraf,  a  ubrzo  za  njim  i  telefon.  Iako  se  možemo  složiti  sa  onima  koji  konstatuju  da  je  pojava  telegrafa  možda  bila  podjednako  revolucionarna  za  društvo XIX  veka,  kao  što  je  to  bila  pojava  Interneta  za  društvo krajem XX  veka,  pokazali  smo  da  telegraf  nije  imao  značajniju  ulogu  na  mikro  nivou,  odnosno  u  domenu  uspostavljanja  i  održavanja  interpersonalnih  odnosa.  Osnovni  razlog  njegove skromne uloge kao interpersonalnog medija ogleda se u tome što njegova  upotreba nije bila personalizovana, odnosno dostupna u domaćinstvima, niti je bila  generalno priuštiva širim društvenim slojevima. Telefon, s druge strane, posebno  nakon  širenja  njegove  upotrebe  u  drugoj  polovini  XX  veka,  uspostavlja  se  kao  najznačajniji interpersonalni medij koji je svakako olakšao komunikaciju, čineći da  se personalne mreže lakše održavaju na daljinu. Međutim, izgleda da je telefon kao  interpersonalni medij bio,  i  još uvek  jeste, upotrebljiviji  za održavanje  jakih nego  slabih  veza,  budući  da  je  njegova  osnovna  karakteristika  sukcesivnost  a  ne  multilateralnost  komunikacionog procesa,  što praktično  znači  da  ima ograničenu  primenu za interakciju sa velikim brojem ljudi. Pored toga, njegova „dosegljivost“  je  u  dobroj  meri  ograničena  cenom  telefonskih  razgovora,  posebno  u  međunarodnom  saobraćaju,  tako  da  on  nije  bio  efikasno  sredstvo  za  održavanje  interpersonalnih odnosa između ljudi koji žive u geografski udaljenim područjima.  I na kraju, pokazalo se da telefon, poput telegrafa, nema značajniju primenu u sferi  uspostavljanja novih društvenih odnosa. Iako je nesporno da je upotreba telefona  doprinela  osećaju  povezanosti  među  ljudima,  tek  su  savremene  IKT  načinile  revoluciju  stvarajući  uslove  za  takozvano  konektovano  prisustvo.  Sa  izumom  mobilnog  telefona, upotreba  interpersonalnih medija postaje, u pravom smislu  te  reči, personalna, budući da ova sprava nije vezana za mesto boravka već isključivo  za  njegovog  korisnika.  Mobilni  telefon  je  učinio  da  personalne  mreže  kroz  telefonske adresare budu pohranjene na jednom mestu i praktično na jedan poziv  daleko.  Sa  druge  strane,  tekstualne  (SMS)  poruke  doprinele  su  osećaju  permanentne konektovanosti sa članovima personalne mreže. Zaokruživanje ovog  procesa personalizacije medija dovršava se nastankom i razvojem Interneta koji u  319 sebi  integriše sve prethodne  interpersonalne medije, ali  i koji čini  i nešto više od  toga.  Internet  je  prvi medij  koji  je  omogućio  kreiranje  sasvim novog prostora  za  društvenu Interakciju njegovih korisnika.  Pre nego što smo krenuli u detaljnu analizu komunikacionih funkcija Interneta  bilo  je važno da pokušamo dati odgovor na  još  jedno od temeljnih pitanja, a to  je  kako su promene koje su se zbile na planu organizacije vremena  i prostora kao  i  društvenih  veza  u  drugoj  polovini  XX  veka,  uticale  na  potrebu  za  povećanom  upotrebom  komunikacionih  tehnologija.  Tragajući  za  osnovnim  pokretačem  ovih  promena, što je činilo drugi element naše teorijske analize, složili smo se sa velikim  brojem  autora,  poput  Gidensa,  Kastelsa,  Beka,  Baumana  i  drugih,  da  je  proces  modernizacije  i  njene  radikalizacije  u  drugoj  polovini  XX  veka,  glavni  uzročnik  široke  društvene  transformacije  koja  je  temeljno  izmenila  savremeni  društveni  život. Modernizacija zapadnih društava, koja je opet neodvojiva od kapitalističkog  načina proizvodnje, u jednom procesu sporog pa sve bržeg toka učinila je da se iz  korena  redefiniše  shvatanje prostora  i  vremena,  što  je  imalo  svoje posledice  i na  polju organizacije društvenih odnosa. Složili smo se sa Gidensom i Baumanom koji  su  zaključili  da  je  raskidanje  veze  između  vremena  i  prostora,  kao  i  njihovo  odvajanje od neposrednog konteksta  življenja, prelomni  trenutak  za otpočinjanje  procesa  modernizacije.  Dakle,  jedna  od  ključnih  posledica  modernizacije  jeste  iskorenjivanje društvenih odnosa iz lokalizovanih konteksta društvene interakcije i  njihovo  individualizovanje.  Bitno  je  naglasiti  da  se  trend  individualizacije  društvenih  odnosa,  koji  se  neumitno  odvija,  ne  završava  nužno  atomizacijom  društva  ostavljajući  za  sobom  otuđenog  i  iskorenjenog  pojedinca.  Pojedinac,  svakako može biti iskorenjen iz tradicionalnih društvenih veza i odnosa, ali se, isto  tako,  iznova ukorenjuje kroz nove odnose, bazirane na transformisanim starim ili  novim  obrascima  društvenosti.  Transportne  i  komunikacione  tehnologije  igraju  veoma  značajnu  ulogu  u  procesu  društvenog  iskorenjivanja,  ali  i  povratnog  ukorenjivanja,  budući  da  pomažu  da  se  društveni  odnosi  koji  su  „istrgnuti“  iz  neposrednog konteksta  interakcije  reuspostave  ili da  se uspostave potpuno novi,  bez obzira na prostorno vremenska ograničenja. Ono što je za nas ključno i što je  predstavljalo  našu  centralnu hipotezu,  jeste  to da  Internet  igra  značajnu ulogu u  procesu  društvenog  reukorenjivanja  zasnovanog  na  obrascu  interpersonalnog  320 umrežavanja individualizovanih pojedinaca. Internet, svojom arhitekturom koja je  bazirana na logici decentralizovane interakcione mreže, se idealno nadovezuje na  već postojeći obrazac mrežne društvenosti i time dodatno podstiče njegov razvitak  omogućavajući ljudima da interaguju sa bilo kim, bilo kada i bilo gde, pribavljajući  informacije kada god to žele, na način koji oni sami odaberu.  Na analitičkom nivou, koji čini drugi stub naše disertacije, pošli smo od ključne  ideje  da  Internet  igra  dvostruko  reukorenjujuću  ulogu.  S  jedne  strane,  on  potpomaže  održavanje  postojećih  društvenih  mreža,  dok  s  druge  strane,  omogućava  stvaranje  sasvim  novih  veza.  Ove  dve  funkcije  Interneta  nazvali  smo  transmisiona i prokreativna i oko njih smo koncipirali analitički deo ove disertacije.   Kada  je  o  transmisionoj  funkciji  reč  onda  se  pod  njom  Internet  razume  kao  tehnološki kanal za posredovanje ciljane komunikacije na daljinu između unapred  određenih  subjekata  interakcije.  Vršeći  svoju  transmisionu  funkciju  Internet  se  pretvara u interpersonalni medij i to je njegova najrasprostranjenija uloga, budući  da gotovo i nema korisnika Interneta koji nije poslao e‐mail ili komunicirao putem  Skajpa.  Nakon  temeljnog  analiziranja  velikog  broja  istraživanja  Interneta  kao  interpersonalnog medija  zaključili  smo da  se on  izborio  za  svoju poziciju  važnog  sredstva  za  održavanje  interpersonalnih  veza  na  daljinu.  Kada  kažemo  da  se  izborio ističemo da u toj borbi nije svrgnuo sa ubedljivo prvog mesta susrete licem  u lice kao najdominatnijeg načina održavanja personalnih odnosa. Pre mislimo na  to da je dopunio postojeće načine interpersonalnog komuniciranja i da je okupirao  one  domene  koji  do  njegove  pojave  nisu  bili  uopšte  ili  adekvatno  pokriveni.  Recimo, do pojave Interneta nije bilo medija putem kojeg bi se na adekvatan način  mogli  održavati  latentni  odnosi  sa  slabim  vezama  u  personalnoj  mreži.  Kroz  upotrebu online platformi za društveno umrežavanje, a u prvom redu Fejsbuka, to  je sada moguće i pokazuje se da ovaj način interpersonalne komunikacije ima svoje  jasne  društvene  funkcije.  U  narednom  periodu  može  se  očekivati  da  će  doći  do  dalje  hibridizacije  Interneta  kao  interpersonalnog  medija  i  to  kroz  dva  trenda.  Prvo, online platforme za društveno umrežavanje postaće praktično za svakog od  nas, naši personalni komunikacioni centri, iz kojih će polaziti sve naše interakcije na  daljinu. Naše  e‐mail  adrese,  Skajp  nalozi,  profili  na  raznim  društvenim mrežama  biće  integrisani  i služiće nam za komunikaciju na različitim nivoima‐od intimnog,  321 preko  prijateljskog  i  poznaničkog  do  poslovnog.  Ono  što  je  veoma  važno,  i  to  je  drugi  trend,  personalni  komunikacioni  centri  će  nam  biti  dostupni  u  svakom  trenutku  i  na  svakom  mestu  zahvaljujući  pametnim  mobilnim  telefonima.  Ideal  permanentne povezanosti biće jednom za svagda postignut. Da li će nam to doneti  više  bliskosti  ili  više  lažnog  osećaja  bliskosti  pokazaće  vreme  pred  nama.  Ipak,  slobodni  smo  da  tvrdimo  da,  ma  koliko  razvijene  postojeće  komunikacione  tehnologije bile, one zadugo neće supstituisati naše susrete uživo.   Bez obzira na široku rasprostranjenost transmisione funkcije Interneta, ono što  je po nama ključno je to da Internet prevazilazi ulogu interpersonalnog medija. Za  razliku  od  svih  prethodnih medija  Internet  je  otvorio  novi,  paralelni  prostor,  ali  ono što  je  još važnije,  Internet nam je omogućio da u njega stupamo i da ga sami  proizvodimo. Ovaj vid komunikacione upotrebe koji tretira Internet kao prostor za  društvenu  interakciju  nazvali  smo  prokreativnom.  Da  bismo  bolje  razumeli  prokreativnu funkciju Interneta obradili smo pet osnovnih prostora za društvenu  interakciju  na  Internetu:  forume,  pričaonice,  virtuelne  svetove,  blogove  i  online  platforme  za  društveno  umrežavanje.  Kao  prostor  koji  danas  privlači  ubedljivo  najviše  korisnika  Interneta  identifikovali  smo  online  platforme  za  društveno  umrežavanje, koje pored toga što postaju centralno mesto za održavanje kontakta  sa slabim vezama postaju i osnovni izvor novih društvenih veza na Internetu.  Upravo  ta  mogućnost  izgradnje  novih  društvenih  odnosa  bila  je  jedna  od  najvažnijih tema, kojom smo se u analitičkom delu disertacije bavili. Kroz diskusiju  smo pokazali da veliki broj korisnika Interneta odlazi u njegove virtuelne prostore  zarad uspostavljanja novih društvenih odnosa  i  na  taj  način  stiče nove prijatelje,  emotivne  partnere,  ljude  koji  poseduju  informacije.  Jedan  deo  tih  odnosa  je  ritualnog  karaktera  i  manifestuje  se  kroz  kreiranje  virtuelnih  zajednica  dok  su  drugi  personalnog  karaktera,  odnosno  održavaju  se  jedan  na  jedan.  Ono  što  je  takođe  važno  je  to  što  se  jedan  broj  ovih  odnosa  prenosi  iz  virtuelnog  u  realni  prostor, obogaćujući na taj način offline društvene mreže korisnika Interneta.  Još  jedan  segment analitičkog dela naše disertacije odnosio  se na utvrđivanje  uloge  Interneta  u  kreiranju  i  očuvanju  društvenog  kapitala njegovih  korisnika. U  zavisnosti od načina upotrebe Interneta zavisi  i njegov odnos prema društvenom  kapitalu. Transmisiona upotreba Interneta je u funkciji očuvanja offline društvenog  322 kapitala.  Na  ovaj  način,  Internet  doprinosi  boljoj  povezanosti,  dostupnosti,  ili  integrisanosti  postojeće  društvene  mreže.  Međutim,  ukoliko  se  Internet  koristi  prokreativno, onda će korisnik biti u mogućnosti da svoju offline društvenu mrežu  obogati  sasvim  novim  kontaktima  do  kojih  inače  nikada  ne  bi  došao.  Drugim  rečima, kreiraće virtuelni društveni kapital. Ovde Internet ima funkciju probijanja  strukturalnih  ograničenja  društvenog  života,  bilo  da  se  radi  o  novim  prijateljstvima,  emotivnim  ili  poslovnim  vezama  ili  poznanstvima  koja  donose  nova saznanja i informacije.  Treći  noseći  stub  ove  disertacije,  nakon  teorijskog  i  analitičkog,  bio  je  empirijski. U cilju verifikacije teorijsko‐analitičkog okvira sproveli smo istraživanje  komunikacione  upotrebe  Interneta  u  Srbiji  na  uzorku  od  1063  ispitanika.  Pored  toga,  zarad  produbljivanja  naših  nalaza  obavili  smo  i  15  dubinskih  intervjua  sa  specifičnim korisnicima Interneta. Nalazi do koji smo došli bili su najvećim delom u  skladu sa diskusijom koju smo vodili u teorijsko‐analitičkom delu disertacije tako  da su se potvrdile sve četiri istraživačke hipoteze od kojih smo u ovoj studiji pošli.   Pre svega, potvrdilo se ono što smo ustanovili u analitičkom delu disertacije, da  se  Internet  već  izborio  za  svoje mesto među  interpersonalnim medijima.  Za  one  ljude  koji  koriste  Internet  on  je  postao  najvažnije  sredstvo  za  održavanje  slabih  društvenih veza kao i veza sa osobama u različitom mestu boravka od svog, ali se  isto  tako  pokazalo  da  Internet  ima  nezanemarljivu  ulogu  i  kod  održavanja  jakih  društvenih  veza.  Pokazalo  se  takođe,  da  se  online  platforme  za  društveno  umrežavanje  percipiraju  kao  medij  koji  je  najviše  unapredio  komunikaciju  sa  različitim  kategorijama  ljudi  u  personalnim  mrežama,  a  pre  svega  sa  daljim  prijateljima.  Što  su  šire  personalne  mreže  korisnika  Interneta  to  je  intenzivnija  upotreba online platformi u cilju održavanja odnosa u ovim mrežama. Potvrdilo se  da  ove  platforme  služe  kao  neka  vrsta  „skladišta“  za  društvene  kontakte  i  to  iz  najmanje  dva  razloga.  S  jedne  strane,  one  imaju  funkciju  konzerviranja  latentnih  društvenih  veza  u  nečijoj  društvenoj  mreži,  kako  bi  ti  kontakti  bili  pri  ruci  ako  nekada  zatrebaju.  S  druge  strane,  one  imaju  funkciju  ojačavanja  veza  sa  širom  društvenom zajednicom kroz  interakciju na online platformama, bilo da se radi o  vršnjačkim grupama ili poznanicima iz  lokalnog okruženja. Ovo se ostvaruje kroz  323 permanentno  praćenje  događaja  iz  života  članova  ovih  zajednica  i  redovno  izveštavanje o događajima iz svog života.    Drugi, važan aspekt komunikacione upotrebe Interneta, kojim smo se kroz naše  istraživanje bavili, odnosio se na njegovu prokreativnu funkciju. Ustanovili smo da  su  prokreativnoj  upotrebi  Interneta  sklonije  osobe  koje  iskazuju  veći  stepen  društvenosti, koje imaju široke personalne mreže i veći stepen poverenja u druge  ljude. Takođe, zapazili smo da što je manje mesto boravka korisnika Interneta to je  veći  stepen  njihove  prokreativnosti,  što  ukazuje  na  to  da  virtuelni  prostori  Interneta  preuzimaju  ulogu  alternativnih  prostora  društvenosti.  Ono  što  je  od  ključnog interesa za nas, poznanstva koja se ostvare na Internetu se velikim delom  prenose  i  u  realnost,  čime  se  obogaćuju  offline  društvene  mreže  korisnika  Interneta.  Oko  polovine  ispitanika  ima  iskustvo  prenošenja  poznanstava  sa  Interneta  u  realnost,  dok  je  jedna  petina  to  učinila  više  puta.  Drugim  rečima,  govorimo  o  nekoliko  stotina  hiljada  realnih  društvenih  odnosa  koji  su  u  Srbiji  uspostavljeni  zahvaljujući  Internetu.  Kao  jedna  od  najvažnijih  posledica  ovih  susreta  uživo  jeste  nastajanje  emotivnih  ili  seksualnih  veza,  u  koje  je  ušla  jedna  trećina  onih  koji  su  upoznali  nekog  sa  Interneta.  Pokazuje  se  da  su  usamljene  osobe  sklonije  zasnivanju  emotivnih  veza  sa  poznanicima  sa  Interneta  što  se  verovatno  može  tumačiti  time  da  se  Internet  prepoznaje  kao  sredstvo  za  prevazilaženje različitih društvenih i psiholoških barijera koje su uticale na pojavu  osećanja usamljenosti.  Poslednji segment našeg istraživanja bio je usmeren na vezu između upotrebe  Interneta  i  društvenog  kapitala  njegovih  korisnika.  Nakon  analize  velikog  broja  pokazatelja nismo našli ni jedan dokaz u prilog tezi da upotreba Interneta na bilo  koji način sužava društveni kapital njegovih korisnika. Pokazalo se da osobe koje  imaju  šire  offline  mreže  društvene  podrške,  koje  su  služile  kao  pokazatelj  društvenog  kapitala,  isto  tako  imaju  šire  mreže  društvene  podrške  koje  su  oformljene  na  Internetu.  Takođe,  potvrdila  se  naša  pretpostavka  o  mogućnosti  kreiranja  virtuelnog  društvenog  kapitala  budući  da  se  pokazalo  da  se  Internet  zaista  može  upotrebiti  za  stvaranje  novih  društvenih  kontakata  putem  kojih  se  obezbeđuju informacije, kao i ekspresivna i instrumentalna podrška.  324 Na  kraju,  budući  da  smo  ovu  disertaciju  započeli  raspravom  o  odnosu  tehnologije i društva dozvolićemo sebi slobodu da je u tom maniru i završimo. Po  našem sudu, u pokušaju da razumemo društvene procese ne treba gajiti iluziju da  je moguće doći  do konačnih pa  čak ni  do  trajnih odgovora. To posebno važi  kod  analize  izuzetno  dinamičnih  odnosa  kakav  je  svakako  onaj  između  tehnologije  i  društva. Tehnologija pruža životni impuls društvu, a društvo povratno stavlja nove  zadatke pred tehnologiju i zbog toga je promašena svaka diskusija o tome da li  je  tehnologija dobra ili loša po društvo ili je pak neutralna. Tehnologija jeste društvo i  njeno  odstranjivanje  bi  imalo  po  njega  iste  posledice  kao  i  odstranjivanje  pejsmejkera  iz  tela  srčanog  bolesnika.  Društvo  je  zaista  poput  kakvog  srčanog  bolesnika  koga  je  način  života,  negova  istorija,  njegovo  nasleđe,  njegovo  stremljenje dovelo u stanje da mu je pejsmejker sudbina od koje ne može pobeći.  Zapravo  može,  ali  njegova  želja  da  prevari  zakone  prirode,  da  je  prevaziđe  i  podredi sebi, u čijoj osnovi leži želja da maksimalno produži svoj život, dovela ga je  u tu poziciju zavisnosti. Ista stvar je i sa društvom. Onog trenutka kada smo krenuli  putem  modernizacije  mi  smo  odlučili  da  prirodne  zakone  podvrgnemo  sebi.  Da  učinimo da se prolaznost vremena ne meri zalaskom i izlaskom sunca ili godišnjim  dobima, već godinama, satima i minutima i sekundama da bi ga na kraju ukinuli. Da  učinimo da se prostor ne meri koracima ili pogledom, već kilometrima i metrima i  milimetrima,  da  bi  na  kraju  nestao.  Da  učinimo  da  naši  životi  ne  traju  30  ili  40  godina, već dva ili tri put duže ne bi li na kraju dosegnuli samu večnost.  Internet  je  samo  jedan  od  miliona  tih  pejsmejkera  kojima  varamo  prirodu  čineći da svi možemo biti na istom mestu, u istom trenutku, i pritom u međusobnoj  interakciji.  Takvim  smo  ga  sami  napravili  ne  sluteći  kakvu moć  će  nam dati  i  ne  razmišljajući o tome šta će nam oduzeti. I nije, srećom, gubitak društvenosti, cena  kojom  tu moć  plaćamo,  ali  može  biti  nešto  podjednako  skupo  i  nenadoknadivo,  nešto poput naše slobode.  325 Literatura  1. Acevedo,  M  .(2007)  “Network  Capital:  an  Expression  of  Social  Capital  in  the  Network  Society”,    The  Journal  of  Community  Informatics,  Vol3(2),  pp.  1‐7,  pristupljeno  6.6.2011  na  web  adresi:  http://www.cijournal.net/index.php/ciej/article/view/267/317   2. Adamović, M. (2003) Uvod u saobraćaj, Saobraćajni fakultet, Beograd  3. Adams, R. G. and Allan, G.  (1998) “Contextualizing  friendship”  in Adams, R. G.  and Allan, G. eds., Placing Friendship in Context, Cambridge University Press, pp.   1‐17  4. Adar, E., Zhang, L, Adamic, L. and Lukose, R.M.  (2004) “Implicit Structure and  the  Dynamics  of  Blogspace”, Workshop  on  the  Weblogging  Ecosystem,  13th  International  World  Wide  Web  Conference,  New  York,  pp.1‐8,  pristupljeno  6.03.2010. na web adresi: http://www.cond.org/blogspace‐draft.pdf   5. Ali‐Hasan, N. and Adamic, L. (2007) “Expressing social relationships on the blog  through links and comments”, In ICWSM 2007, pp.1‐11, pristupljeno 6.03.2010.  na web adresi: citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.107.4956&rep=rep1&type=pdf     6. Allan, G. (2008) “Flexibility, friendship and family”, Personal Relationships, Vol.  15(1):1‐16  7. Anderson, B. (1998) Nacija: zamišljena zajednica, Plato, Beograd  8. Antonić,  S.  (2004)  “Društvena  osnova  i  sadašnji  pokušaji  modernizacije“,  u  Milić,  A.  ur.,  Društvena  transformacija  i  strategije  društvenih  grupa­ Svakodnevica Srbije na početku trećeg milenijuma, ISIFF, Beograd str. 19‐37  9. Antonijević,  S.  (2007)  „Između  „ja“  i  „mi“  blog  kao  forma  Internet  komunikacije“, u Sitarski, Radović, Antonijević i Peković, Internet i javna sfera u  Srbiji, Boš, Beograd, str. 90‐102.  10. Babović,  M.  (2005)  “Socijalne  mreže  ‐  povezivanje  društvenih  aktera  u  sferi  ekonomskih aktivnosti“, Sociologija, Vol. 47(4):351‐370  11. Babović,  M.  (2009)  Post­socijalistička  transformacija  i  socio­ekonomske  strategije domaćinstava i pojedinaca u Srbiji, ISIFF, Beograd  12. Bakardjieva,  M  (2003)  “Virtual  togetherness:  an  everyday‐life  perspective”,  Media, Culture & Society, 25(3):291‐313  13. Bakardjieva,  M.  (2005)  Internet  Society:  The  Internet  in  Everyday  life,  Sage  Publications, London  14. Barabási, A. L. (2002) Linked­The New Science of Networks, Perseus Publishing,  Cambridge, Massachusetts   15. Bargh, A. J. and McKenna, K. Y. A. (2004) “The Internet and Social Life”, Annual  Review of Psychology, Vol. 55:573–590  16. Bauman, Z. (1994) Alone Again­Ethics After Certainty, Demos, London  326 17. Bauman, Z.  (2000) Liquid Modernity, Polity Press, Cambridge  18. Bauman, Z. (2002) “Individually, Together”, in Beck U. and Beck‐Gernsheim E.,  (2002), Individualization, Sage publications, London, pp. XIV‐XXV  19. Bauman, Z. (2009) Fluidni život, Mediterran Publishing, Novi Sad  20. Baym,  N.,  Zhang,  Y.  and  Lin,  M.  (2004)  “Social  interactions  across  media:  Interpersonal communication on the Internet, telephone and face‐to‐face”, New  Media & Society, SAGE Publications, Vol. 6(3):299–318  21. Baym, N. (2010) Personal Connection in the Digital Age, Polity Press, UK&USA  22. Bechar‐Israeli, H.  (1995)  “From  ,,Bonehead  to  ,,cLoNehEAd”: Nicknames,  play  and  identity  on  Internet  Relay  Chat”,  Journal  of  Computer­Mediated  Communication,  1(2).  pristupljeno  17.  03.  2010.  na  web    adresi:   http://jcmc.indiana.edu/vol1/issue2/bechar.html  23. Bek, U. (2001) Rizično društvo, Filip Višnjić, Beograd  24. Beck  U.  and  Beck‐Gernsheim  E,  (2002),  Individualization,  Sage  publications,  London  25. Best,  S.  and  Krueger,  B.  (2006)  “Online  Interactions  and  Social  Capital  Distinguishing  Between  New  and  Existing  Ties”,  Social  Science  Computer  Review, Vol. 24(4):395‐410  26. Bakker, T and de Vreese, C. (2011) “Good News for the Future? Young People,  Internet  Use,  and  Political  Participation”,  Communication  Research,  Vol.  38(4):451–470  27. Berkovitz,  S.  D.  (1988)  “Afterword:  Toward  a  formal  structural  sociology“,  in  Welman and Berkowitz, eds., Social Structures: A Network Approach, Cambridge  Univerity Press, Cambridge, pp 477‐497  28. Bidart,  C.  and  Lavenu,  D.  (2005)  “  Evolutions  of  personal  networks  and  life  events”, Social Networks, Vol. 27(4):359‐376  29. Bittarello,  M.A.  (2008)  “Another  Time,  Another  Space:  Virtual Worlds, Myths  and  Imagination”,  Journal  of  Virtual  Worlds  Research,  Vol.  1(1):1‐18,  pristupljeno  14.03.2010.,  na  web  adresi:  http://journals.tdl.org/jvwr/article/view/282/236   30. Blau,  P  (1997)  „Introduction  to  the  Transaction  Edition“  in  Blau,  P.  and  Schwartz,  J.  E.,  Crosscutting  social  circles:  testing  a macrostructural  theory  of  intergroup relations“, Transaction Publishers, USA  31. Brigs, A. i Berk, P. (2006) Društvena istorija medija, Clio, Beograd  32. Boase,  J.  and  Wellman,  B.  (2006)  “Personal  Relationships:  On  and  Off  the  Internet” in Perlman, E. and Vangelisti, A. eds., Handbook of Personal Relations,  Cambridge University Press.   33. Boase,  J.  (2006)  America  Online  and  Offline:  the  Relationship  of  Personal  Networks to Email and Other Communication Media, Ph.D. thesis, University of  Toronto, Toronto  327 34. Boase, J. (2008) “Personal Networks and the Personal Communication System:  Using Multiple Media  to Connect”,  Information, Communication & Society,  Vol.  11(4):490‐508  35. Bobić,  M.  (2004)  “Transformacija  braka‐strategija  odlaganja  i  konzerviranja  promena“, u Milić A., ur., Društvena transformacija i strategije društvenih grupa­ Svakodnevica Srbije na početku trećeg milenijuma, ISIFF, Beograd, str. 377‐404  36. Bobić, M. (2009) “Dijaspora kao ekonomski i socijalni kapital Srbije”, Sociološki  pregled, Vol. 43(3):361‐377  37. Bogss, C. (2011) “Social Capital and political fantasy: Robert Putnam`s Bowling  Alone“, Theory and Society, Vol. 30(2):281‐297  38. Boneva,  B.,  Kraut,  R.  and  Frohlich,  D.  (2001)  “Using  E‐mail  for  Personal  Relationships  :  The  Difference  Gender Makes”, American Behavioral  Scientist,  Vol. 45(3):530‐549  39. Boneva,  B.,  Quinn,  A.,  Kraut,  R.,  Kiesler,  S.  and  Shklovski,  I.  (2006)  “Teenage  Communicationin the Instant Messaging Era”, in Kraut, Brynin and Kiesler eds.,  Computers,  Phones,  and  the  Internet:  Domesticating  Information  Technology,  Oxford University Press, pp. 201‐219  40. Borgatti,  S.P.  and  Lopez‐Kidwell,  V.  (2011)  “Network  Theorizing”.  In  Carrington, P. and Scott,  J. eds., The Sage Handbook of Social Network Analysis,  Sage  Publications  In  Press.  pristupljeno  24.9.2011  na  web  adresi:  http://www.steveborgatti.com/papers/bktheory.pdf   41. Bourdieu,  P.  (1986)  „The  forms  of  capital“,in  J.  Richardson  ed., Handbook  of  Theory  and  Research  for  the  Sociology  of  Education,  New  York,  Greenwood,  pp:241‐258  42. Boyd, D.  and Ellison, N.  (2008)  “Social Network  Sites: Definition, History  and  Scholarship”, Journal of Computer­Mediated Communication, Vol. 13(1):210‐230  43. Brekke, M. (2008) “Young Refugees in a Network Society”,  in Bærenholdt J. O.  and Granås B. eds., Mobility and Place­Enacting Northern European Peripheries,  Ashgate Publishing Ltd., London, pp. 103‐115  44. Brint,  S.(1992)  “Hidden  Meanings:  Cultural  Content  and  Context  in  Harrison  White's Structural Sociology”, Sociological Theory, Vol. 10(2):194‐208  45. Brynin,  M.  and  Kraut,  R  (2006)  “Social  Studies  of  Domestic  Information  and  Communication  Technologies”,  in  Kraut,  Brynin  and  Kiesler  eds.,  Computers,  Phones,  and  the  Internet:  Domesticating  Information  Technology,  Oxford  University Press, pp. 3‐18  46. Burke,  M.,  Kraut,  R.  and  Marlow.,  C.  (2011)  “Social  Capital  on  Facebook:  Differentiating Uses and Users”, In Proceedings of the 29th ACM Conference on  Human Factors in Computing Systems (CHI), Vancouver  47. Burkhalter,  Byron  (1999)  “Reading  race  online‐Discovering  racial  identity  in  Usenet  discussions”,  in  Smith,  M.  and  Kollock,  P.  eds.,  Communities  in  Cyberspace, Routlege, London  328 48. Burt, R. (1980) “Models of Network Structure”, Annual Review of Sociology, Vol.  6:79‐141  49. Burt, R. (2002) “The Social Capital of Structural Holes”,  in. Guillen, M., Collins,  R.,  England,  P.  and Meyer,  M.  eds., The New Economic  Sociology,  Russel  Sage  Foundation, New York, pp.148‐193  50. Calhoun,  C.    (1992)  „The  Infrastructure  of  Modernity:  Indirect  Social  Relationships, Information Technology, and Social Integration“,  in Haferkamp,  H.  and  Smelser, N.  eds., Social Change and Modernity,  University  of  California  Press, USA, pp. 205‐237  51. Campbell, C. (2009) “Learning in a different life: Pre‐service education students  using an online virtual world”,  Journal of Virtual Worlds Research, Vol. 2(1):1‐ 17,  pristupljeno  14.03.2010.,  na  web  adresi:   https://journals.tdl.org/jvwr/article/view/379/451   52. Canzler,  W.,  Kaufmann,  V.  and  Kesselring,  S.  (2008)  “Tracing  Mobilities‐An  Introduction”,  in  Canzler,  W.,  Kaufmann,  V.  and  Kesselring,  S.  eds.,  Tracing  Mobilities­Toward  a  Cosmopolitan  Perspective”,  Ashgate  Publishing  Ltd.,  England, pp.,1‐13  53. Carey J, (1989) Communication as Culture, Unwin&Haman, Boston   54. Carey, J. (2006) “Technology and ideology: the case of the telegraph” in Hassan,  R  and Thomas,  J.  eds., The New Media Theory Reader,  Open University  Press,  England, pp. 225‐243  55. Casaló, L., Flavián, C. And Guinalíu, M. (2010) “Relationship quality, community  promotion  and  brand  loyalty  in  virtual  communities:  Evidence  from  free  software communities”,  International  Journal of  Information Management, Vol.  30(4):357‐367  56. Castells, M. (2000) Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb  57. Castells, M. (2001) The Internet Galaxy, University press, Oxford  58. Castells, M. (2002) Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb  59. Castells, M.  (2004)  “Informationalism,  Networks,  and  the Network  Society:  A  Theoretical  Blueprint“,  in  Castells  ed.,  The  network  society:  a  cross­cultural  perspective, Northampton, MA: Edward Elgar  60. Castells,  M.,  Fernandez‐Ardevol,M,  Linchuan  Qiu,  L.  and  Sey,  A.  (2004)  “The  Mobile Communication Society – A cross‐cultural  analysis of available evidence  on  the  social  uses  of  wireless  communication  technology”,  International  Workshop  on  Wireless  Communication  Policies  and  Prospects:  A  Global  Perspective,  Annenberg  School  for  Communication,  University  of  Southern  California,  Los  Angeles,  pristupljeno  24.10.2011.,  na  web  adresi:  citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.109.3872&rep=rep1&type=pdf     61. Cavanagh, A. (2007) Sociology in the Age of the Internet, Open Univeristy Press,  UK  329 62. Chen  W.,    Boase  J.  and  Wellman  B.  (2002)  The  Global  Villagers:  Comparing  Internet Users and Uses around the World, in Wellman B. and Haythornthwaite  C. eds., The Internet in Everyday Life, Blackwell, Oxford, pp.74‐114  63. Chen, W. and Choi, A. S. K. (2011) ”Internet and social support among Chinese  migrants in Singapore”, New Media & Society, Vol. 13(7):1067–1084  64. Cheney, M. (2003) Tesla: čovjek izvan vremena, Biovega, Zagreb  65. Chin,  A.  and  Chignell,  M.  (2007)  “Identifying  communities  in  blogs:  roles  for  social network analysis and survey instruments”, Web Based Communities, Vol.  3(3):345‐363,  pristupljeno  6.03.2010.  na    web  adresi:  citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.84.2320&rep=rep1&type=pdf   66. Choi,  J.  H.  and  Danowski,  J  (2002)  “Making  a  Global  Community  on  the  Net‐ Global  Village  or  Global  Metropolis?:  A  Network  Analysis  of  Usenet  Newsgroups”,  Journal  of  Computer­Mediated  Communication,  Vol.  7(3),  pristupljeno  17.  03.  2010.  na  web  adresi:  http://jcmc.indiana.edu/vol7/issue3/choi.html  67. Chua, V., Madej,  J. and Wellman, B. (2011) “Personal Communities: The World  According  To  Me”,  in  Scott  and  Carrington,  eds.,  Sage  Handbook  of  Social  Network Analysis, Sage Publications  68. Coget, J. F., Yamauchi, Y. and Suman, M. (2002) “The Internet, Social Networks  and Loneliness”, IT & Society, 1(1):180–201,  69. Cohen,  P.,  A.,  (1985)  The  symbolic  Construction  Of  community,  Routledge,  London and New York  70. Coleman,  J.  S.  (1988)  “Social  Capital  in  the  Creation  of  Human  Capital”,  The  American Journal of Sociology, Vol. 94:95‐120  71. Couper,M.P.  (2000)  “Web surveys: a  review of  issues and approaches”, Public  Opinion Quarterly, Vol. 64(4):464–494.   72. Crystal, D. (2001) Language and the Internet, University press, Cambridge  73. Cummings,  J.,  Lee,  J.  and  Kraut,  R.  (2006)  “Communication  Technology  and  Friendship During the Transition from High School to College”, in Kraut, Brynin  and  Kiesler  eds.,  Computers,  Phones,  and  the  Internet:  Domesticating  Information Technology, Oxford University Press, pp. 265‐279  74. Cushman  D.  P  and  Cahn,  D.  (1985)  Communication  in  interpersonal  relationships, State Univeristy of New York Press  75. Cvejić,  S.  (2004)  „Civic  movement,  social  capital  and  institutional  transformation in postsocialist Serbia”,  Sociologija, vol. 46 (3):269‐282  76. Cyberrdewd  (1997)  “IRC  on  AustNe  –an  example  of  a  virtual  community”,  Cybersociology  Magazine,  Issue  2.,  pristupljeno  14.03.2010.  na  web  adresi:   http://www.cybersociology.com/files/2_5_austnet.html      77. Daft, R. and Lengel, R. (1986) “Organizational information requirements, media  richness and structural design”, Management Science, Vol. 32(5):554‐571  330 78. Dahlberg,  L.  (2001)  “Computer‐Mediated  Communication  and  The  Public  Sphere: A Critical Analysis”, Journal of Computer­Mediated Communication, Vol.  7(1),  pristupljeno  6.03.2010.  na  web  adresi:  http://jcmc.indiana.edu/vol7/issue1/dahlberg.html   79. Damer, B.  (2008)  “Meeting  in  the Ether: A brief history of virtual worlds as a  medium  for  user‐created  events”,  Journal  of  Virtual  Worlds  Research,  Vol.  1(1):1‐17,  pristupljeno  14.03.2010.,  na  web  adresi:  http://journals.tdl.org/jvwr/article/view/285/239   80. Day,  L.  and  McNeil,  I.,  ed.  (2005)  Biographical  Dictionary  of  the  History  of  Technology, Taylor & Francis e‐Library, Routledge, New York  81. Day, G. (2006) Community and Everryday Life, Routledge, New York  82. Degenne,  A.  and  Forsé,  M.  (1999)  Introducing  Social  Networks,  SAGE  Publications, London  83. Demiris,  G  (2006)  “The  diffusion  of  virtual  communities  in  health  care:  Concepts and challenges Patient”, Education and Counseling, Vol (62):178–188  84. DiMaggio,  P.,  Hargittai,  E.,  Neuman,  R.  and  Robinson,  J.  (2001)  Social  Implications of the Internet, Annual Review of Sociology, Vol. (27):307‐336  85. Dimmick,  J.,  Sikand,  J.  and  Patterson,  S.  (1994)  “The  Gratifications  of  the  Household  Telephone:  Sociability,  Instrumentality,  and  Reassurance”,  Communication Research, Vol. 21(1):643‐663  86. Dimmick,  J.,  Feaster,  J  and  Ramirez,  A.  (2011)  “The  niches  of  interpersonal  media: Relationships in time and space”, New Media & Society, Vol. 13(8):1265– 1282  87. Di Nicola, P., Stanzani, S. and Tronca, L.  (2011a), Personal Networks as Social  Capital: a Research Strategy to Measure Contents and Forms of Social Support,  Italian Sociological Review, Vol. 1(1):1‐15  88. Dirkem, E. (1972; prv. obj.1893) O podeli društvenog rada, Prosveta, Beograd  89. Dutton, W. H., Helsper, E. J., Whitty, M. T., Buckwalter, G., & Lee, E., (2008) “Mate  selection  in  the  network  society:  The  role  of  the  Internet  in  reconfiguring  marriages in Australia, the United Kingdom and United States”, Oxford Internet  Institute,  Oxford,  UK,  pristupljeno  19.0302012  na  web  adresi:  http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1275810   90. Dutton,  W.  and  Blank,  G.  (2011)  “Next  Generation  Users:  The  Internet  in  Britain”,  Oxford  Internet  Survey  2011  Report,  Oxford  Internet  Institute,  University  of  Oxford,  pristupljeno  3.2.2012  na  web  adresi:  www.oii.ox.ac.uk/publications/oxis2011_report.pdf    91. Džouns,  S.  (2001)  “Internet  i  njegovo  društveno  okruženje”,  u  Džouns,  ur.,  Virtuelna kultura, XX vek, Beograd  92. Efimova, L., Hendrick, S. and Anjewierden, A. (2005) „Finding "the life between  buildings:   An  approach  for  defining  a weblog  community”,  Internet Research  331 6.0:  Internet  Generations,  pp.1‐15,  pristupljeno  6.03.2010.  na  web    adresi:  https://doc.novay.nl/dsweb/Get/Document‐55092/AOIR_blog_communities.pdf   93. Elias,  N.  (1991,  prv.  obj.1939,)  The  Society  of  Individuals,  The  Continuum  International Publishing Group Ltd, New York and London  94. Ellison,  N.  B.,  Steinfield,  C.,  and  Lampe,  C.  (2007)  “The  benefits  of  Facebook  "friends:"  Social  capital  and  college  students'  use  of  online  social  network  sites”, Journal of Computer­Mediated Communication, Vol. 12(4)  95. Eriksen, T. H. (2003) Tiranija trenutka, Biblioteka XX vek, Beograd  96. Eurobarometer (2008) “Information society as seen by EU citizens”, Analytical  report, Conducted by The Gallup Organization, Hungary  97. Feld,  S.  L.  (1981)  „The  Focused  Organizations  of  Social  Ties“,  The  American  Journal of Sociology, Vol. 86(5):1015‐1035  98. Feenberg, A. (1999) Questioning Technology, Routledge, New York, USA  99. Feenberg,  A.  (2000)  “Constructivism  and  Technology  Critique:  Replies  to  Critics”, Inquiry, Vol. 43(2):225‐237  100. Feenberg,  A.  and  Bakardjieva,  M.  (2004)  “Virtual  community  –  no  ‘killer’  implication”, New Media & Society, Vol. 6(1):37‐43  101. Ferlander,  S.  and  Timms,  D.  (2007)  “Social  Capital  and  Community  Building  through  the  Internet:  A  Swedish  Case  Study  in  a  Disadvantaged  Suburban  Area”, Sociological Research Online, Vol. 12(5), pristupljeno 30.01.2012 na web  adresi: http://www.socresonline.org.uk/12/5/8.html   102. Field, J (2008) Social Capital, Routledge, London  103. Finkel, M (2009) „Hadze“, National Geographic Srbija, Decembar   104. Fischer,  C.  S.  (1982) To Dwell Among Friends­Personal Networks  in Town and  City, University Of Chicago Press, USA  105. Fischer,  C.  S.  (1992) America  Calling­Social History  of  the Telephone  to  1940,  University of California Press, USA  106. Fischer,  C.  S.  (1997)  Technology  and  Community:  Historical  Complexities,  Sociological Inquiry, Vol. 67(1):113‐118  107. Fischer,  C.  S.  (2005)  “Bowling  Alone:  What’s  the  Score?”  Social  Networks,  Vol.27:155–167  108. Fischer,C.,  Crews,  J.,  Flichy,  P.,  Lorrain,  D  and,  Offner  J,  M,  (1992)  “From  technical  networks  to  social  networks‐an  interview  with  Claude  S.  Fischer”,  Flux  n°9,  pp.  46‐50.,  pristupljeno  22.09.2011  na  web  adresi:  www.persee.fr/web/revues/home/prescript/article/flux_1154‐2721_1992_num_8_9_934   109. Flanagin,  A.  (2005)  „IM  Online:  Instant  Messaging  Use  Among  College  Students“, Communication Research Reports, Vol. 22(3):175‐187  110. Franzen, A. (2000) “Does the Internet make us lonely?”, European Sociological  Review, Vol.16(4):427‐438  332 111. Furukawa,  T.,  Matsuo,  Y.,  Ohmukai,  I.,  Uchiyama,  K.  and  Ishizuka,  M.  (2007)  “Social  Networks  and  Reading  Behavior  in  the  Blogosphere”  In  ICWSM 2007,  Colorado,  pp.  1‐8,  pristupljeno  6.03.2010.  na  web  adresi:  www.icwsm.org/papers/2‐‐Furukawa‐Matsuo‐Ohmukai‐Uchiyama‐Ishizuka.pdf   112. Ganrham N., (2004) “Information society theory as ideology“, in Webster F. ed,  The Information Society Reader, Routledge, London, pp. 165‐183  113. Gans , H. (1988; prv. obj.1968) “Urbanizam grada i predgrađa kao način života”,  u  Vujović,  S.,  ur.  Sociologija  grada,  Zavod  za  udžbenike  i  nastavna  sredstva,  Beograd, str. 176‐194  114. Gershuny,  J.  (2002)  “Social  Leisure  and  Home  IT:  A  Panel  Time‐Diary  Approach”, IT & Society, Vol. 1(1): 54‐72  115. Geser,  H.  (2005)  “Towards  a  Sociological  Theory  of  the  Mobile  Phone”  in  Zerdick,  A.,  Picot,  A.,  Schrape,  K.,  Burgelman,  J.  C.  and  Silverstone,  R.  eds., E­ Merging Media: Communication and the Media Economy of the Future, Springer‐ Verlag Berlin  116. Gibson,  J.  (1986)  The  Ecological  Approach  to  Visual  Perception,  Lawrence  Erlbaum Associates, Hillsdale, New Jersey  117. Gibson, V. (2008) Neuromant, IPS Media, Beograd  118. Giddens,  A.  (1984)  The  Constitution  of  Society­Outline  of  the  Theory  of  Structuration, Polity Press, Cambridge  119. Giddens,  A.  (1992)  The  Transformation  of  Intimacy  ­  Sexuality,  Love  and  Eroticism in Modern Societies, Stanford University Press, Stanford  120. Gidens, E. (1998a) Posledice modernosti, Fili Višnjić, Beograd  121. Gidens E., (1998b) “Sopstvo i društvo u razdoblju“, u Spasić, ur., Interpretativna  sociologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 193‐206   122. Gidens, E. (2005) Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd  123. Gir, Č. (2011) Digitalna kultura, Clio, Beograd  124. Gournay,  C.  and  Smoreda,  Z.  (2003)  „Communication  Technology  and  Sociability: Between Local Ties and “Global Ghetto”?” in Katz, J. E., ed, Machines  that  Become  Us:  The  Social  Context  of  Personal  Communication  Technology,  Transaction Publishers, New Brunswick and London, pp. 57‐70  125. Granovetter,  M.  (1973)  “The  Strength  of  Weak  Ties”,  American  Journal  of  Sociology, Vol. 78(6):1360‐1380  126. Granovetter,  M.  (1983)  “The  Strength  of  Weak  Ties:  A  Network  Theory  Revisited“, Sociological Theory, Vol. 1:201‐233  127. Gross, R. and Acquisti, A (2005) „Information revelation and Privacy in Online  Social Networks”, ACM workshop on Privacy in the electronic society, Alexandria,  VA,  USA,  pristupljeno  25.  03.  2010.  na  web  adresi:  www.heinz.cmu.edu/~acquisti/papers/privacy‐facebook‐gross‐acquisti.pdf   333 128. Grossetti,  M.  (2007)  “Are  French  networks  different?”,  Social  Networks,  Vol.  29:391‐404   129. Gurãu,  C.  (2006)  Codes  of  Ethics  in  Virtual  Communities,  in Dasgupta,  S.,  ed.,  Encyclopedia  of Virtual  Communities  and Technologies,  Idea  Group  Reference,  USA&UK, pp.22‐28  130. Hampton, K., Lee, C. Her, E. (2011a) „How new media affords network diversity:  Direct and mediated access to social capital through participation in local social  settings”, New Media & Society, Vol. 13(7):1031‐1049  131. Hampton, K., Goulet, L. S., Rainie, L. and Purcell, K (2011b) “Social networking  sites  and  our  lives”,  Pew  Internet  &  American  Life  Project,  Washington,  pristupljeno  20.3.2012  na  web  adresi:  http://pewinternet.org/Reports/2011/Technology‐and‐social‐networks.aspx   132. Hanson,  J.  (2007) How Cell Phones and  the  Internet Change  the Way We Live,  Work, and Play, Praeger Publishers, Westport  133. Harary, F. (1969) Graph Theory, Addison‐Wesley Publishing Company, USA  134. Harmon  A.,  (1998)  “Sad,  Lonely World  Discovered  in  Cyberspace”, New York  Times, 30. avg  135. Harvey,  D.  (2001)  Spaces  of  Capital­Towards  Critical  Geography,  Routledge,  New York     136. Haythornthwaite, C. (2005) “Social networks and Internet connectivity effects”,  Information, Communication & Society, Vol. 8(2):125‐147  137. Heckatrhon, D. (2001) „Sociological Rational Choice” in Ritzer, G. and Smart, B.,  eds., Handbook of Social Theory, SAGE Publications, London, pp 273‐285  138. Helm, B. W.  (2009) Love, Friendship, and  the Self­  Intimacy,  Identification, and  the Social Nature of Persons, Oxford Univeristy Press, New York  139. Henry,  J.  (1958)  “The  Personal  Community  and  Its  Invariant  Properties”,  American Anthropologist, Vol. 60(5):827–831  140. Herring,  S.  C.,  Scheidt,  L.  A.,  Bonus,  S.,  &  Wright,  E.  (2005)  „Weblogs  as  a  bridging genre”, Information, Technology & People, 18(2):142–171  141. Hill, C (1987) “Affiliation Motivation: People Who Need People…But in Different  Ways”, Journal of Personality and Social Penology, Vol. 52(5):1008‐1018  142. Hiller, H. and Franz, T.  (2004) “New ties, old  ties and  lost  ties: The use of  the  Internet in diaspora”, New Media & Society, Vol. 6(6):731–752  143. Hillery,  G.A.,  Jr.  (1982;  prv.  obj.  1955)  „Definitions  of  community:  areas  of  agreement“ in Developing and Testing a Community Theory­A Research Odyssey,  Transaction. Inc, USA, pp. 15‐26  144. Himanen,  P.  (2001)  The  Hacker  Ethic­and  the  Spirit  of  the  Information  Age,  Random House, Inc., New York   145. Hlebec  V.,  Lozar,  K.  and  Vehovar,  V.  (2006)  “The  social  support  networks  of  internet users” New Media & Society, Vol. 8(1):9–32   334 146. Hogan,  B.  (2009)  Networking  in  Everyday  Life,  PhD  Thesis,  Department  of  Sociology,  University  of  Toronto,  pristupljeno  17.  02.  2010  na  web  adresi:  http://individual.utoronto.ca/berniehogan/Hogan_NIEL_10‐29‐2008_FINAL.pdf   147. Hogan,  B.,  Dutton,  W.  and  Li,  N.  (2011)  “A  Global  Shift  in  the  Social  Relationships of Networked  Individuals: Meeting and Dating Online Comes of  Age”,  Report  published  by  Oxford  Internet  Institute,  University  of  Oxford,  pristupljeno 14. 02. 2012. na web adresi:  www.oii.ox.ac.uk/publications/Me‐MySpouse_GlobalReport.pdf   148. Hu, Y., Wood,  J., Smith, V. and Westbrook, N.  (2004) „Friendships  through IM:  Examining  the Relationship between  Instant Messaging and  Intimacy“  Journal  of Computer­Mediated Communication, Vol. 10(1)  149. Hughes, M. E., Waite, L., Hawkley, L. and Cacioppo, J. (2004) “A Short Scale for  Measuring Loneliness in Large Surveys”, Research on Aging, Vol. 26(6):655‐672  150. Huurdeman, A. (2003) The worldwide history of telecommunications, Published  by John Wiley & Sons, Inc., New Jersey  151. Ibarra,  H.  and  Andrews,  S.  B.  (1993)  “Power,  Social  Influence,  and  Sense  Making: Effects of Network Centrality and Proximity on Employee Perceptions”,  Administrative Science Quarterly, Vol. 38(2):277‐303  152. Ignjatović, S.  (2011) Socijalni kapital­od akademske rasprave do  javne politike,  Institut društvenih nauka, Beograd  153. Ikegami, E. and Hut, P. (2008) “Avatars Are For Real: Virtual Communities and  Public Spheres”, Journal of Virtual Worlds Research, Vol. 1(1):1‐19, pristupljeno  14.03.2010., na web adresi: http://journals.tdl.org/jvwr/article/view/288/242   154. Janelle, D. G. (1968) “Central Place Development in a Time‐Space Framework”,  The Professional Geographer,20(1) pp. 5‐10  155. Janelle, D. G. (1973) “Measuring Human Extensibility in a Shrinking World”, The  Journal of Geography, Vol. 72(5):8‐15  156. Jin, S. A. and Bolebruch, J. (2010) “Virtual Commerce (V‐Commerce) in Second  Life:  The  Roles  of  Physical  Presence  and  Brand‐Self  Connection”,  Journal  of  Virtual  Worlds  Research,  Vol.  2(4):1‐12,  pristupljeno  14.03.2010.,  na  web  adresi: https://journals.tdl.org/jvwr/article/view/867/632   157. Jordan, T. (2000) Cyberpower, Routlege, London and New York  158. Joyce,  E.,  and  Kraut,  R.  E.  (2006)  “Predicting  continued  participation  in  newsgroups” Journal of Computer­Mediated Communication, Vol 11(3):723‐747   159. Kadushin,  C.,  (2004)  “Introduction  to  Social  Network  Theory”,  pp.  1‐63,  pristupljeno  25.  5.  2011  na  web  adresi:  www.communityanalytics.com/Portals/0/Resource_Library/Social%20Network%20Theory_Kadushin.pdf   160. Kardaras,  D.,  Karakostas,  B.  and  Papathanassiou,  E.  (2003)  “The  potential  of  virtual  communities  in  the  insurance  industry  in  the  UK  and  Greece”,  International Journal of Information Management, Vol. 23(1):41–53  335 161. Katunarić,  V.  (1999)  “Informacijsko  doba  i  homofilija:  rasprava  o  doprinosu  sociologije mreža”, Revija za sociologiju, Vol. 30 (1‐2):65‐80  162. Katz, E., Blumler, J. and Gurevitch, M. (1973) “Uses and gratifications research”,  The Public Opinion Quarterly, Vol. 37:509–523.  163. Katz,  J.  and  Rice,  R.  (2002)  Social  Consequences  of  Internet  Use­Access,  Involvement, and Interaction, The MIT Press Cambridge, Massachusetts  164. Kayahara, J. (2006) “Community and Communication: A Rounded Perspective”  in  Purcell,  P.,  ed.,  Networked  Neighborhoods­The  Connected  Community  in  Context, Springer, London, pp. 127‐158  165. Kennedy  H.,  (2006)  “Beyond  anonymity,  or  future  directions  for  Internet  identity research”, New Media & Society, Vol. 8(6):859–876  166. Kesselring,  S.  (2008)  “The Mobile  Risk  Society”,  in  Canzler, W.,  Kaufmann,  V.  and Kesselring, S. eds., Tracing Mobilities­Toward a Cosmopolitan Perspective”,  Ashgate Publishing Ltd., England, pp., 77‐104  167. Kim, S. and Weaver, D., (2002) “Communication research about the Internet: A  thematic meta‐analysis”, New Media & Society, Vol. 4(4):518–538  168. Klastrup,  L.  (2003)  “A  Poetics  of  Virtual  Worlds”,  Digital  Arts  and  Culture  Proceedings, Melbourne, pp. 100‐109, pristupljeno 14.03.2010., na web adresi:  http://hypertext.rmit.edu.au/dac/papers/Klastrup.pdf  169. Konstatinović, R. (1969) Filosofija palanke, Treći program, Beograd  170. Kraut, R., Patterson, M., Lundmark, V., Kiesler, S., Mukopadhyay, T. and Scherlis,  W.  (1998)  “Internet  paradox:  A  Social  Technology  That  Reduces  Social  Involvement  and  Psychological  Well‐Being?“,  American  Psychologist,  Vol.  53(9):1017‐1031  171. Kraut,  R.,  Kiesler,  S.,  Boneva,  B.,  Cummings,  J.,  Helgeson,  V.  and  Crawford,  A.  (2002) “Internet paradox revisited“, Journal of Social Issues, Vol. 58(1):49–74  172. Krug,  G.  (2005)  Communication,  Technology  and  Cultural  Change,  Sage  Publications, London  173. Lacohee, N., Wakeford.  and Pearson,  I.  (2003)  “A Social History of  the Mobile  Telephone with  a View of  its  Future”, BT Technology  Journal;  Vol.  21(3):203‐ 2011   174. Larsen,  J,  Urry,  J.  and  Axhausen,  K.,  (2006) Mobilities,  networks,  geographies,  Ashgate Publishing Ltd., London  175. Larsen, J. and Urry, J. (2008)  „Networking in Mobile Societies“,  in Bærenholdt  J.  O.  and  Granås  B.  eds.,  Mobility  and  Place­Enacting  Northern  European  Peripheries, Ashgate Publishing Ltd., London, pp. 89‐101  176. Lasch C. (1986) Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb  177. Lash,  S.  and  Urry,  J.  (1994) Economies  of  Signs  and  Space,  Sage  Publications,  London   336 178. Lash S., (2002) “Individualization in a Non‐Linear Mode“, in Beck U. and Beck‐ Gernsheim E., Individualization, Sage publications, London, pp. VII‐XIII  179. Law  J.  (1992)  “Notes on  the Theory of  the Actor Network: Ordering,  Strategy  and Heterogeneity”, Centre for Science Studies, Lancaster University, Lancaster,  pristupljeno  26.  9.  2011  na  web  adresi:  http://www.lancs.ac.uk/fass/sociology/papers/law‐notes‐on‐ant.pdf   180. Lazić M., (2003) “Serbia: a part of both the east and the west?“, Sociologija, Vol.  45(3):193‐216  181. Leimeister,  J  .M  and  Krcmar,  H.  (2004)  ”Revisiting  the  Virtual  Community  Business Model”, Proceedings of the Tenth Americas Conference on Information  Systems,  New  York,  New  York,  pristupljeno  29.03.  2010  na  web  adresi:  http://www.virtual‐community.org/images/f/f2/SIGEBZ05‐1654.pdf   182. Lee,  J.  and  Lee,  H.  (2010)  “The  computer‐mediated  communication  network:  exploring the  linkage   between the online community and social capital”, New  Media & Society, Vol. 12(5):711‐727  183. Levinson, P.  (2004) Cellphone‐The Story of  the Mobile Medium and How  It Has  Transformed Everything!, Palgrave Macmillan™, New York  184. Li,  Y.,  Pickles,  A.  and  Savage,  M.  (2005)  “Social  Capital  and  Social  Trust  in  Britain”, European Sociological Review, Vol. 21(2):109‐123  185. Licoppe, C. (2003) “Two Modes of Maintaining Interpersonal Relations Through  Telephone: From the Domestic to the Mobile Phone”, in Katz, J. E., ed, Machines  that  Become  Us:  The  Social  Context  of  Personal  Communication  Technology,  Transaction Publishers, New Brunswick and London, pp: 171‐187  186. Licoppe,  C.  and  Smoreda,  Z.  (2005)  “Are  social  networks  technologically  embedded?‐How networks are changing today with changes in communication  technology”, Social Networks, Vol. 27 (4):317–335  187. Lin, N. (2001) Social capital: A Theory of Social Structure and Action, Cambridge  University Press, New York  188. Ling, R. (2004) The mobile connection: the cell phone’s impact on society, Morgan  Kaufmann Publishers, San Francisco  189. Lomas, R. (2006) Tesla­Čovjek koji je izumio dvadeseto stoljeće, VBZ, Zagreb   190. Lozar Manfreda, K., Vehovar, V. and Hlebec, V.  (2004) “Collecting Ego‐centred  Network Data via the Web”,  Metodološki zvezki, Vol. 1(2):295‐321  191. Lubrano,  A.  (1997)  The  telegraph:  how  technology  innovation  caused  social  change, Routlege, New York  192. Lüders,  M.  (2008)  “Conceptualizing  personal  media”,  New  Media  &  Society,  10(5):683–702  193. Mayer,  A.  and  Puller,  S.L.  (2008)  “The  old  boy  (and  girl)  network:  social  network  formation on university  campuses”,  Journal of Public Economics,  Vol.  92(1‐2):329–347.  337 194. Makluan,  M.  (1971)  Poznavanje  opštila­čovekovih  produžetaka,  Prosveta,  Beograd  195. Mamford, L. (2009; prv. obj.1934) Tehnika i civilizacija, Mediterran Publishing,  Novi Sad  196. Marsden,  P.  V  (1987)  “Core  Discussion  Networks  of  Americans”,  American  Sociological Review, Vol. 52(1):122‐131  197. Martineli, A. (2010) Modernizam­proces modernizacije, Cid, Podgorica  198. McCarty,  C.,  Killworth,  P.,  Bernard,  R.,  Johnsen,  E.  and  Shelley,  G.  (2001)  “Comparing Two Methods  for Estimating Network Size”, Human Organization,  Vol. 60(1):28‐39  199. McCown, J., Fischer, D., Page, R. and Homant, M. (2001) “Internet Relationships:  People Who Meet People“, CyberPsychology&Behavior, Vol. 4(5):593‐596  200. McKenna, K., Green, A.  and Gleaso, M.  (2002)  “Relationship Formation on  the  Internet: What’s the Big Attraction?”, Journal of Social Issues, Vol. 58(1):9‐31  201. McNeil, I., ed. (2002) „Encyclopedia of history of technology, Taylor & Francis e‐ Library, Routledge, New York  202. Mercer,  D.  (2006) The  Telephone:  the  Life  Story  of  a  Technology, Greenwood  Press, Westport  203. Messinger, R., Stroulia, E., Lyons, K., Bone, M., Niu, R., Smirnov, K. and Perelgut,  S. (2009) „Virtual worlds — past, present, and future: New directions in social  computing”, Decision Support Systems, Vol. 47:204–228  204. Meyrowitz,  J.  (1997)  “Shifting  Worlds  of  Strangers:  Medium  Theory  and  Changes in “Them” Versus “Us””, Sociological inquiry, Vol. 67(1):59‐71  205. Milić,  A.  (1991)  “Socijalna  mreža  porodičnih  odnosa  i  društveni  slojevi”,  u  Popović,  M.,  ur.,  Srbija  krajem  osamdesetih­Sociološko  istraživanje  društvenih  nejednakosti, ISIFF, Beograd, str. 111‐157  206. Milić,  A.  (1995)  „Svakodnevni  život  porodica  u  vrtlogu  društvenog  rasula:  Srbija  1991‐1995.  godine“,  u  Bolčić,  S.,  ur., Društvene  promene  i  svakodnevni  život: Srbija početkom devedesetih, ISIFF, Beograd, str. 135‐180  207. Milić,  A.  (2002)  „Dobitnici  i  gubitnici  u  procesu  tranzicije  iz  ugla  porodične  svakodnevice  (1991‐2001)“,  u  Bolčić  i  Milić  ur.,  Srbija  krajem  milenijuma­ razaranje društva, promene i svakodnevni život, ISIFF, Beograd,  208. Milić  A.  (2004)  “Transformacija  porodice  i  domaćinstva‐zastoj  i  strategija  preživljavanja”, u Milić A.,  ur., Društvena  transformacija  i  strategije društvenih  grupa­Svakodnevica  Srbije  na  početku  trećeg milenijuma,  ISIFF,  Beograd,  str.  317‐347  209. Milgram,  S.  (1967)  “The  Small  World  Problem“,  Psychology  today  1,  62‐67,  pristupljeno  27.  04.2011  na  web  adresi:  measure.igpp.ucla.edu/GK12‐SEE‐ LA/Lesson_Files_09/Tina_Wey/TW_social_networks_Milgram_1967_small_world_problem.pdf     210. Mitchell,  J.  C.  (1974)  “Social  Networks”,  Annual  Review  of  Anthropology,  Vol.  3:279‐299  338 211. Mitra,  A  (2003)  “Cybernetic  Space:  Bringing  The  Virtual  And  Real  Together”,  Journal of Interactive Advertising, Vol. 3(2):1‐9.  212. Mizruchi,  M  (1994)  “Social  Network  Analysis:  Recent  Achievements  and  Current Controversies”, Acta Sociologica, Vol. 37:329‐343  213. Morzy, M.  (2009)  "On Mining  and  Social  Role Discovery  in  Internet  Forums",  SocInfo­International Workshop on Social Informatics, pp.74‐79  214. Nicotera,  A.  M.  (1993)  Interpersonal  communication  in  friend  and  mate  relationships, State University of New York Press  215. Nie, N.H. and Erbring, L. (2002) “Internet and Society: A Preliminary Report“, IT  & Society Vol. 1(1):275–283  216. Neustadtl,  A.  and  Robinson,  J.  P.  (2002)  “Social  contact  differences  between  Internet  users  and  nonusers  In  the  general  social  survey”,  IT  &  Society,  Vol.1(1):73‐102  217. Neustaedter,  C.  and  Greenberg,  S.  (2011)  Intimacy  in  Long‐Distance  Relationships  over Video Chat, Research Report 2011­1014­26,  Department  of  Computer  Science,  University  of  Calgary,  Canada,  pristupljeno  09.02.2012  na  web  adresi:  summit.sfu.ca/system/files/iritems1/10361/2011‐ IntimateMediaSpaces.Report2011‐1014‐26.pdf   218. Newman, M., Barabási, A. L. and Watts, J. D. (2006) The Structure and Dynamics  of Networks, Princeton University Press  219. Norris, P.  (2002) The Bridging and Bonding Role of Online Communities, The  International Journal of Press/Politics, Vol. 7(3):3‐13  220. O`Brien,  J.  (1999)  “Writing  in  the  body‐Gender  (re)production  in  online  interaction”  in  Smith,  M.  and  Kollock,  P.  eds.,  Communities  in  Cyberspace,  Routlege, London  221. Ogburn,  W.  F.  (1968)  “Nacionalna  politika  i  tehnologija”  u  Walker,  C.  R.  ur.,  Moderna tehnologija i civilizacija, Naprijed, Zagreb, str. 45‐57  222. Pahl, R. and Spencer, L. (2003) “Personal Communities: Not Simply Families of  ‘Fate’ or ‘Choice’”, Current Sociology, 52:199 – 221.  223. Pahl, R. and Spencer, L. (2006) Rethinking Friendship: Hidden Solidarities Today,  Princeton Univeristy Press, USA  224. Pahl,  R.  and  Spencer,  L.  (2010)  “Family,  friends  and  personal  communities‐ Changing  models‐in‐the‐mind” Working  Papers  of  the  Institute  for  Social  and  Economic Research, paper 2003‐4. Colchester: University of Essex, pristupljeno  27.5.2011.,  na  web  adresi:  http://www.iser.essex.ac.uk/files/iser_working_papers/2010‐01.pdf    225. Palant, Dž. (2011) SPSS priručnik za preživljavanje­Postupni vodič kroz analizu  podataka pomoću SPSS­a, Mikro knjiga, Beograd  226. Pantelić‐Vujanić, S.  i Petrović, D. (2002) “Sociološko  istraživanje komunikacija  u  cyber  prostoru“,  Zbornik  radova  IX  naučnog  skupa  „Tehnologija,  kultura  i  razvoj“, Beograd, str. 270‐281  339 227. Papacharissi  Z.,  (2002)  “The  virtual  sphere: The  Internet  as  a  public  sphere”,  New Media & Society, Vol. 4(1):9–27  228. Papargyris,  A.  and  Poulymenakou,  A.  (2009)  “The  Constitution  of  Collective  Memory  in  Virtual  Game  Worlds”,  Journal  of  Virtual  Worlds  Research,  Vol.  2(3):1‐23,  pristupljeno  14.03.2010.,  na  web  adresi:  https://journals.tdl.org/jvwr/article/view/342/431   229. Park,  R.  E.  (1988;  prv.  obj.1916)  “Grad:  Predlozi  za  istraživanje  ljudskog  ponašanja  u  gradskoj  sredini”  u  Vujović  S.  ur.,  Sociologija  grada,  Zavod  za  udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 115‐145  230. Parks,  M.  R.  and  Floyd,  K.  (1995)  “Making  friends  in  cyberspace”,  Journal  of  Computer Mediated Communication, Vol.1(4)  231. Patnam,  R.  (2008) Kuglati  sam­slom  i  obnova  američke  zajednice,  Mediterran  Publishing, Novi Sad   232. Pavlović,  A.  (2007)  „Blogosfera  i  književni  univerzum“,  e­volucija  br.  15,,  pistupljeno  6.03.2010.  na  web  adresi:   http://www.bos.rs/cepit/evolucija/html/15/blogosfera.htm   233. Pearce, C (2009) Communities of play: Emergent cultures  in multiplayer games  and virtual worlds, MIT Press  234. Peris, R., Gimeno, M., Pinazo, D., Ortet, G., Carrero, V., Sanchiz, M. and Ibanez, I.  (2002) “Online Chat Rooms: Virtual Spaces of Interaction for Socially Oriented  People“, CyberPsychology&Behavior, Vol. 5(1):43‐51  235. Pescosolido,  B.  A.  and.  Rubin,  B.  A.  (2000)  “The  Web  of  Group  Affiliations  Revisited:  Social  Life,  Postmodernism,  and  Sociology”,  American  Sociological  Review, Vol. 65(1):52‐76  236. Pešić,  V.  (1977)  “Društvena  slojevitost  i  stil  života”  u  Popović,  M.,  Bolčić,  S.,  Pešić,  V.,  Janićijević, M.  i  Pantić, D., Društveni  slojevi  i društvena  svest,  Institut  društvenih nauka, Beograd, str. 121‐196   237. Peter,  J.,  Valkenburg,  P.  and  Schouten,  A.  (2005)  “Developing  a  Model  of  Adolescent Friendship Formation on the Internet”, Cyberpsychology & Behavior,  Vol. 8(5):423‐430  238. Petric,  G.,  Petrovcic,  A.  and  Vehovar,  V.  (2011)  Social  uses  of  interpersonal  communication  technologies  in  a  complex  media  environment,  European  Journal of Communication, Vol.26(2):116‐132  239. Petrović, D. (2007) „Od društvenih mreža do umreženog društva‐jedan osvrt na  makro‐mrežni pristup u sociologiji, Sociologija, Vol. 49(2):161‐182  240. Petrović,  D.  (2008) U međumrežju­Internet  i novi obrasci društvenosti,  ISI&SF,  Beograd   241. Petrović, D. (2009) „Internet u funkciji personalnog umrežavanja“, Sociologija,  Vol. 51(1):23‐44  242. Petrović,  D.  i  Tomić,  N.  (2010)  „Sigurnost  podataka  na  online  društvenim  mrežama, XII međunarodni simpozijum ­ SymOrg, Zlatibor  340 243. Petrović,  D.,  Petrović,  M.  i  Bojković,  N.  (2011)  „Konceptualni  i  metodološki  izazovi  u  oceni  digitalne  podele”,  Proceedings  of  the  3rd  International  Symposium ­ New Horizons of transport and communications, Doboj, Bosnia and  Herzegovina, pp. 685‐691  244. Petrović,  M.,  Golčevski,  N.  i  Milovanović,  G.  (2004)  “Osnovne  odlike  Internet  komunikacije  u  Srbiji  2003“,  u  Golčevski,  N.  i  Milovanović,  G.  ur.,  Globalni  građani, Cepit‐BOŠ, Beograd, str. 169‐203  245. Petter,  C.,  Helling,  K.  and  Reich,  K.  (2007)  “Social  Software  and  the  Establishment  of  Virtual  Communities  of  Practice  in  the  Tourism  Sector”,  eLearning  Papers,  no.  5,  pristupljeno  29.03.  2010  na  web  adresi:  http://www.elearningeuropa.info/files/media/media13565.pdf     246. Pichler,  F.  and  Wallace,  C.  (2007)  “Patterns  of  Formal  and  Informal  Social  Capital in Europe”, European Sociological Review, Vol. 23(4), 423–445.  247. Pinch, T. and Bijker, W. E.. (1987) “The social construction of facts and artifacts:  Or how the sociology of science and the sociology of technology might benefit  each  other”,  In  Bijker,  Hughes,  and  Pinch,  eds.,  The  social  construction  0f  technological systems: New directions in the sociology and history of technology,  Cambridge: MIT Press. pp. 17‐50.  248. Portes,  A.  (1998)  „Social  Capital:  Its  Origins  and  Applications  in  Modern  Sociology”, Annual Review of Sociology, Vol. 24:1‐24  249. Portes, A. (2000) “The Two Meanings of Social Capital”, Sociological Forum, Vol.  15(1):1‐12  250. Prensky,  M.  (2001)  “Digital  natives,  digital  immigrants”, On  the Horizon,  Vol.  9(5):1‐6.  251. Pušić Lj., (1997) Grad društvo prostor, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,  Beograd  252. Pušić,  Lj.  (2006)  “Socijalnoekološki  okviri  socijalnog  kapitala  u  Vojvodini”,  Sociološki pregled, Vol. 40(3):347‐363  253. Putnam,  R.  (1993) Making Democracy Work:  civic  traditions  in modern  Italy,  Princeton University Press, Princeton.  254. Putnam, R. (1995) “Bowling Alone: America`s Declining Social Capital”, Journal  of Democracy, Vol. 6 (1):65‐78  255. Putnam, R. (1995), Bowling Alone: America's Declining Social Capital, Journal of  Democracy, Vol.6 (1):65‐78   256. Rajt, M. (1998) Sociološka imaginacija, Plato, Beograd   257. Ramirez,  A.  and Broneck,  K.  (2009)  “`IM me':  Instant messaging  as  relational  maintenance  and  everyday  communication”,  Journal  of  Social  and  Personal  Relationships, Vol. 26(2–3):291–314  258. Rammler,  S  (2008)  “The Wahlverwandtschaft  of Modernity  and Mobility”,    in  Canzler, W., Kaufmann, V.  and Kesselring,  S.  eds., Tracing Mobilities­Toward a  Cosmopolitan Perspective”, Ashgate Publishing Ltd., England, pp. 57‐76  341 259. Ranković,  M.  (1972)  Predgovor,  u  Dirkem,  E.  „O  podeli  društvenog  rada”,  Prosveta, Beograd, str. 7‐47  260. Rheingold,  H.  (1993)  The  Virtual  Community,  Addison‐Wesley  Publishing  Company,  Reading,  MA,  pristupljeno  6.03.2010.  na  web  adresi:  http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.87.590&rep=rep1&type=pdf   261. Rheingold,  H.  (2008)  “Virtual  communities  ‐  exchanging  ideas  through  computer  bulletin  boards”,  Journal  of  Virtual Worlds  Research,  Vol.1(1):1‐5,  pristupljeno  14.03.2010.  na  web  adresi:  http://journals.tdl.org/jvwr/article/view/293/247   262. Ridings, C. M. and Gefen, D. (2004) “Virtual community attraction: Why people  hang out online” Journal of Computer Mediated Communication, Vol. 10(1)  263. Rodrigue,  J.  P.  (1999)  „Globalization  and  the  Synchronization  of  Transport  Terminals“, Journal of Transport Geography, Vol. 7, pp. 255‐261  264. Rodrigue,  J.  P.,    Contois,  C.  and    Slack, B.  (2006) The Geography   of Transport  Systems, Routledge, London and New York   265. Rumbough,  T.  (2001)  “The  development  and  maintenance  of  interpersonal  relationships  through  computer  mediated  communication”,  Communication  Research Reports , Vol. 18(3):223‐229  266. Schiano, D. J., Nardi, B. A., Gumbrecht, M. and Swartz, L. (2004) „Blogging by the  rest of us”, Proceedings of CHI 2004, Austria, pp.1‐6, pistupljeno 6.03.2010. na  web adresi:  http://home.comcast.net/~diane.schiano/CHI04.Blog.pdf   267. Schmidt,  J.  (2007)  “Blogging  Practices:  An  Analytical  Framework”,  Journal  of  Computer­Mediated  Communication,  Vol.  12  (4):1409–1427,  pristupljeno  6.03.2010. na web adresi: http://jcmc.indiana.edu/vol12/issue4/schmidt.html   268. Schroeder,  R.  (2008)  “Defining  Virtual  Worlds  and  Virtual  Environments”,  Journal of Virtual Worlds Research,  Vol.  1(1):1‐3,  pristupljeno 14.03.2010.,  na  web adresi: http://journals.tdl.org/jvwr/article/view/294/248   269. Scott, J (1991) Social Network Analysis, SAGE Publications, London  270. Scott, J. (2000) „Rational Choice Theory“, in Browning,  Halcli, and Webster eds.,  Understanding  Contemporary  Society:  Theories  of  The  Present,  SAGE  Publications, London, pp. 126‐138  271. Shklovski,  I.,  Kiesler,  S.  and  Kraut,  R.  (2006)  “The  Internet  and  Social  Interaction:  A  Meta‐Analysis  and  Critique  of  Studies  1995–2003”,  in  Kraut,  Brynin  and  Kiesler,  eds.,  Computers,  Phones,  and  the  Internet:  Domesticating  Information Technology, Oxford University Press, pp.251‐265  272. Sik, E. and Wellman, B. (1999) “Network Capital in Capitalist, Communist, and  Postcommunist Countries”,  in Wellman, B., ed., Networks  in  the Global Village,  Westview Press, pp.225‐255  273. Simmel, G. (1950) The Sociology of Georg Simmel,  The Free Press, New York   274. Simmel,  G.  (1955;  prv.  obj.  1922).  “The Web of Group Affiliations”  In Conflict  and the Web of Group Affiliations, The Free Press, New York, pp.127‐195  342 275. Sitarski, M., Radović, N., Antonijević, S. i Peković, D. (2007) Internet i javna sfera  u Srbiji, Boš, Beograd  276. Slevin, J. (2002) The Internet and Society, Polity Press, Cambridge  277. Smith,  M.  and  Kollock,  P.,  ed.  (1999)  Communities  in  Cyberspace,  Taylor  &  Francis e‐Library, Routledge, New York  278. Solymar,  L.  (1999)  Getting  the Message­A  history  of  communications,  Oxford  University press, UK  279. Sorokin,  P.  and  Merton,  R.  (1937)  “Social  Time:  A  Methodological  and  Functional Analysis”, American Journal of Sociology, Vol. 42 (5):615‐629  280. Spence,  J.  (2008)  “Demographics of Virtual Worlds”,  Journal of Virtual Worlds  Research,  Vol.  1(2),  pp.1‐45,  pristupljeno  14.03.2010.,  na  web  adresi:  http://journals.tdl.org/jvwr/article/view/360/272   281. Standage,  T.  (1998), Victorian  Internet:  the  remarkable  story  of  the  telegraph  and the nineteenth century's on­line pioneers, Walker Publishing Company, USA  282. Stein, J. (2006) “Reflections on time, time–space compression and technology in  the  nineteenth  century”,  in  Hassan,  R  and  Thomas,  J.,  eds.,  The  New Media  Theory Reader, Open University Press, England, pp. 244‐249  283. Stefanone,  M.  and  Jang,  C.  (2007)  “Writing  for  Friends  and  Family:  The  Interpersonal Nature of Blogs”,  Journal of Computer­Mediated Communication,  Vol. 13(1):123–140,   284. Steinkuehler,  C.  and  Williams,  D.  (2006)  “Where  everybody  knows  your  (screen)  name:  Online  games  as  third  places”,  Journal  of  Computer­Mediated  Communication, 11(4):885‐909,   285. Sztompka  P.,  (1993)  The  Sociology  of  Social  Change,  Backwell,  Oxford  UK&Cambirdge USA  286. Stubbe, J. (2010) “Young Migrants’ Use of the Internet – An Empirical Study”, in  Universität  Siegen  et  al.,  Study  on  the  Social  Impact  of  ICT‐Final  Report,  Brussels:  European  Commission,  pp  356‐376,  pristupljeno  dana  9.7.2011  na  web adresi: ec.europa.eu/information_society/eeurope/i2010/docs/eda/social_impact_of_ict.pdf   287. Stump, D.  (2000)  “Socially  constructed  technology”,  Inquiry,    Vol.  43  (2):217‐ 224  288. Sum  S.,  Mathews,  M.,  Hughes,  I.  and  Campbell,  A  (2008)  “Internet  Use  and  Loneliness in Older Adults”, Cyberpsychology & Behavior, Vol. 11( 2):208‐2011  289. Swickert, R.,   Hittner,  J., Harris,  J. and Herring,  J.  (2002) “Relationships among  Internet  use,  personality,  and  social  support”, Computers  in Human Behavior,  Vol. 18:437–451  290. Terkl, Š. (2011) Sami zajedno, Clio, Beograd  291. Tili Č., (1997) Suočavanje sa društvenom promenom, Flip Višnjić, Beograd  343 292. Tindall,  D.B.    and  Wellman,  B.  (2001)  “Canada  as  Social  Structure:  Social  Network Analysis and Canadian Sociology”,  The Canadian Journal of Sociology,  Vol. 26(3):265‐308  293. Tomanović,  S.  i  Ignjatović,  S.  (2004)  “Mladi  u  tranziciji:  između  porodice  porekla  i  porodice  opredeljenja“,  u  Mladi  zaglubljeni  u  tranziciji:  CPA/CPS,  Beograd, str. 39‐65  294. Tomanović,  S.  (2008)  ”Families  and  social  capital  in  Serbia:  some  issues  in  research and policy”, Sociologija, Vol. 50(1):1‐16  295. Tomanović,  S.  (2010)  “Socijalni  kapital  porodica”,  u  Milić,  A.,  i  dr.,  Vreme  porodica­Sociološka  studija  o  porodičnoj  transformaciji  u  savremenoj  Srbiji,  Čigoja štampa, Beograd  296. Tomić, N.  i  Petrović,  D.  (2011)  “Pravne  i  kulturološke pretpostavke  za  razvoj  elektronske trgovine u Republici Srbiji“, zbornik radova ‐ Postel XXIX, Beograd  297. Tönnies,  F.  (2001;  prv.  obj.1887)  Community  and  Civil  Society,  Cambridge  University Press, UK  298. Turkle, S. (1995) Life On The Screen­Identity in the Age of The Internet, Simon &  Schuster, New York    299. Turkle, S. (2005) Second Self, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts  300. Turner, T. C., Smith, M. A., Fisher, D., and Welser, H. T. (2005) “Picturing Usenet:  Mapping  computer‐mediated  collective  action”,  Journal of Computer­Mediated  Communication, 10(4)  301. Turza, K.  (1998) Luis Manford­jedna kritika modernosti,  Zavod  za udžbenike  i  nastavna sredstva, Beograd  302. Urry,  J.,  (2004)  “The  Complexities  of  the  Global“,  Department  of  Sociology  Lancaster  University,  UK,  pristupljeno  26.09.2011,  na  web  adresi:  http://www.lancs.ac.uk/fass/sociology/papers/urry‐complexities‐global.pdf    303. Urry,  J.  (2005)  “The  “System”  of Automobility”,  in  Featherstone, M.,  Thrift, N.  and Urry, J., Automobilities, Sage Publications, London  304. Uslaner,  E.  (2004)  “Trust,  Civic  Engagement,  and  the  Internet”,  Political  Communication, Vol. 21(2):223–242  305. Valck,  K.,  Bruggen,  G.  and  Wierenga,  B.  (2009)  “Virtual  communities:  A  marketing perspective”, Decision Support Systems, Vol. (47):185–203  306. Valenzuela,  S.,  Park, N.  and Kee, K.  (2009)  “Is There Social  Capital  in  a  Social  Network Site?: Facebook Use and College Students’Life Satisfaction, Trust, and  Participation”,  Journal  of  Computer­Mediated  Communication,  Vol.  14(4):875– 901  307. Valkenburg,  P.,  Schouten,  A.  and  Peter,  J.  (2005)  “Adolescents’  identity  experiments on the Internet”, New Media & Society, Vol. 7(3):383–402  308. Van  Alstyne, M.,  and  Brynjolfsson,  E.  (1996)  “Electronic  communities:  Global  village  or  cyberbalkans?”,  In  DeGross,  Jarvenpaa,  and  Srinivasan  eds.,  344 Proceedings of the 17th International Conference on Information Systems (ICIS),  Cleveland, pp. 80–98.  309. Van  Dijk,  J.A.G.M.  (1997)  ‘The  reality  of  virtual  communities’,  Trends  in  Communication, Vol.1: 39–63.  310. Van  Dijk,  J.A.G.M.  (1999)  “The  One‐dimensional  Network  Society  of  Manuel  Castells”, New Media & Society, Vol. 1, No. 1, pp. 127‐138  311. Van  Dijk,  J.A.G.M.  (2006)  The  Network  Society‐Social  aspects  of  new  media,  Sage, London  312. Van Zalk, M., Branje, S., Denissen, J., Van Aken, M. and Meeus, W. (2011) “Who  Benefits  From  Chatting,  and  Why?:  The  Roles  of  Extraversion  and  Supportiveness in Online Chatting and Emotional Adjustment”, Personality and  Social Psychology Bulletin, Vol. 37(9):1202–1215  313. Veenhof, B. (2006) “The Internet: Is it changing the way Canadians spend their  time?”,  Connectedness  Series  No.  13,  Statistics  Canada  Catalogue  no.  56F0004MIE,  pp:1‐27,  pristupljeno  27.1.2012  na  web  adresi:   http://www.statcan.gc.ca/pub/56f0004m/56f0004m2006013‐eng.pdf  314. Vehovar,  V.,  Lozar  Manfreda,  K.,  Koren,  G.  and  Hlebec,  V.  (2008)  “Measuring  ego‐centered social networks on the web: Questionnaire design issues”, Social  Networks, Vol. 30:213‐222  315. Vergeer, M. and Pelzer, B (2009) “Consequences of media and Internet use for  offline  and online  network  capital  and well‐being. A  causal model  approach”,  Journal of Computer­Mediated Communication, Vol. 15 (1):189–210  316. Virilio, P. (1995) „Speed and Information: Cyberspace Alarm!“, Ctheory, Article:  a030,  pp.1‐5,  pristupljeno,  4.6.2011.  na  web  adresi:  http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=72  317. Virt,  L.  (1988;  prv.  obj.1938)  “Urbanizam  kao  način  života”  u  Vujović,  S.  ur.  (1988) Sociologija grada, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd  318. Votson  N.,  (2001)  “Zašto  raspravljamo  o  virtuelnoj  zajednici:  istorija  slučaja  psih.net” u Džouns S. ur, (2001) Virtuelna kultura, XX vek, Beograd, str. 161‐208  319. Vujović, S. (1988) „Osnovni teorijski pravci u sociologiji grada“, u Vujović S. ur.  Sociologija grada, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 14‐100  320. Vujović, S. (2002) “Urbane promene u Srbiji“, u Bolčić i Milić ur., Srbija krajem  milenijuma­razaranje društva, promene  i svakodnevni život,  ISIFF, Beograd, str.  157‐194   321. Vuletić, V. (2006) Globalizacija, Gradska narodna biblioteka, Zrenjanin  322. Vukmirović  D.,  Pavlović  K.  i  Šutić  V.  (2006)  “Upotreba  informaciono‐ komunikacionih  tehnologija  u  Republici  Srbiji  2006.”,  Izveštaj  republičkog  zavoda za statistiku, Beograd  323. Vukmirović  D.,  Pavlović  K.  i  Šutić  V.  (2010)  “Upotreba  informaciono‐ komunikacionih  tehnologija  u  Republici  Srbiji  2010.”,  Izveštaj  republičkog  zavoda za statistiku, Beograd  345 324. Vukmirović  D.,  Pavlović  K.  i  Šutić  V.  (2011)  “Upotreba  informaciono‐ komunikacionih  tehnologija  u  Republici  Srbiji  2011.”,  Izveštaj  republičkog  zavoda za statistiku, Beograd  325. Wang, H. and Andersen, P. A.    (2007) "Computer‐Mediated Communication  in  Relationship Maintenance: An Examination of Self‐Disclosure in Long‐Distance  Friendships", Paper  presented  at  the  annual  meeting  of  the  International  Communication Association, TBA, San Francisco, pristupljeno 3.2.2012, na web  adresi: citation.allacademic.com/meta/p_mla_apa_research_citation/1/7/0/2/7/pages170276/p170276‐1.php   326. Watts,  J.D.  and  Strogatz,  H.S.  (1998)  “Collective  dynamics  of  'small‐world'  networks” Nature 393, pp 440‐442   327. Watts,  J.  D.  (2003)  Six Degrees­The  Science  of Connected Age, W.W.  Norton &  Company Ltd, New York  328. Wellman, B.  (1979) The Community Question: The  Intimate Networks of East  Yorkers, The American Journal of Sociology, Vol. 84( 5), pp: 1201‐1231  329. Wellman, B. (1988) “Structural analysis: from method and metaphor to theory  and  substance“,  in Wellman, B.  and Berkowitz,  S. D,  eds, Social Strucutures: A  Network Approach, Cambridge University Press, Cambridge, pp 19‐61  330. Wellman, B. (1999) „ The Network Community: An Introduction“,  in Wellman,  B.  ed.,  Networks  in  the  Global  Village­Life  in  Contemporary  Communities,  Westview Press, USA, pp. 1‐49  331. Wellman, B.  (2001)  “Physical  Place  and CyberPlace: The Rise  of  Personalized  Networking”, International Journal of Urban and Regional Research 25(2):227‐ 252  332. Wellman,  B.,  Quan  Haase,  A.,  Witte,  J.  and  Hampton,  K.  (2001)  “Does  the  Internet  Increase,  Decrease  or  Supplement  Social  Capital?”,  American  Behavioral Scientist, Vol. 45(3):436‐455  333. Wellman,  B.,  Quan‐Haase,  A.,  Boase,  J.,  Chen,  W.,  Hampton,  K  and  Dizaz,  I.  (2003)  “The Social Affordances of  the  Internet  for Networked  Individualism”,  Journal of Computer­Mediated Communication, Vol. 8(3):1‐28  334. West,  A.,  Lewis,  J.  and  Currie,  P.  (2009)  “Students’  Facebook  ‘friends’:  public  and private spheres”, Journal of Youth Studies, Vol. 12(6):615‐627  335. White, H., Boorman,  S.  and Breiger, R.  (1976)  “Social  Structure  from Multiple  Networks.  I.  Blockmodels  of  Roles  and  Positions”,  The  American  Journal  of  Sociology, Vol. 81(4):730‐780  336. Williams,  D.  (2007)  “The  Impact  of  Time  Online:  Social  Capital  and  Cyberbalkanization”, Cyberpsychology & Behavior, Vol. 10 (3):398‐406  337. Winer,  D.  (2002)  “The  history  of  weblogs”, Weblogs.Com  News,  pristupljeno  6.03.2010. na web adresi: http://newhome.weblogs.com/historyOfWeblogs   338. Winner,  L.  (1993)  “Upon opening  the Black Box  and Finding  It  Empty:  Social  Constructivism  and  the  Philosophy  of  Technology”,  Science,  Technology  and  Human Values, Vol. 18(3):362‐378  346 339. Winston, B. S. (2003) Media, Technology and Society, Taylor & Francis e‐Library,  Routledge, New York  340. Witte, J. C., Amoroso, L. and Howard, P (2000) "Method and Representation in  Internet‐  Based  Survey  Tools:  Mobility,  Community,  and  Cultural  Identity  in  Survey2000." Social Science Computer Review, Vol. 18(2):179‐95.  341. Wittel,  A.  (2001)  “Toward  a  Network  Sociality”,  Theory,  Culture  Society,  Vol.  18(6):51‐76  342. Ye,  J.  (2006)  “Traditional  and  online  support  networks  in  the  cross‐cultural  adaptation  of  Chinese  international  students  in  the United  States”,  Journal of  Computer­Mediated Communication, 11(3), article 9, pristupljeno 28.06.2011 na  web adresi: http://jcmc.indiana.edu/vol11/issue3/ye.html    343. Young,  A.  L.  and  Quan‐Hasse,  A.  (2009)  „Information  revelation  and  internet  privacy  concerns  on  social  network  sites: a  case  study  of  Facebook”,  Fourth  international conference on Communities and technologies, University Park, Pa,  USA,  pristupljeno  25.03.2010.  na  web  adresi:  http://www.iisi.de/fileadmin/IISI/upload/2009/p265.pdf   344. Zerzan, Dž. (2009) Sumrak mašina, Službeni glasnik, Beograd  345. Zhao,  S.  (2006)  “Do  Internet  users  have  more  social  ties?  A  Call  for  Differentiated  Analyses  of  Internet  Use”,  Journal  of  Computer­Mediated  Communication, Vol. 11(3)  346. Zimel, G. (1988; prv. obj. 1903) “Veliki gradovi i duhovni život” u Vujović S. ur.,  Sociologija grada,  Zavod  za  udžbenike  i  nastavna  sredstva,  Beograd,  str.  103‐ 114      347 Prilog                            INTERNET I DRUŠTVENO UMREŽAVANJE    Poštovani,  istraživanje koje  se nalazi pred Vama obavlja  se u  svrhu  izrade  doktorske  disertacije  sociologa  mr  Dalibora  Petrovića,  sa  Saobraćajnog  fakulteta  u  Beogradu.  Svi  podaci  koje  budete  izneli  biće  poverljivi  i  biće  korišćeni  isključivo  u  naučne  svrhe.  Hvala  na  izdvojenom  vremenu  i  strpljenju za popunjavanje ove ankete.    I Osnovni podaci o Vama    1. Pol   1 Muški   2 Ženski  2. Starost­upisati godinu rođenja______________    3. Zanimanje  1 Učenik  2 Student  3 Zaposlen puno radno vreme  4 Zaposlen skraćeno radno vreme/povremeni poslovi  5 Formalno zaposlen  6 Neformalno zaposlen  7 Samozaposlen  8 Nezaposlen  9 Penzioner  10 Domaćica  11 Drugo  4. Obrazovanje  1 Bez škole  2 Završena osnovna škola  3 Završena srednja škola  4 Završena viša škola ili fakultet  5. Mesto Boravka  1 Veliki grad (preko 1 milion stanovnika)  2 Drugi veliki grad (od 300 hiljada do 1 milion stanovnika)  3 Grad (100‐300 hiljada stanovnika)  4 Grad (50‐100 hiljada stanovnika)  5 Grad (20 hiljada do 50 hiljada stanovnika)  6 Varošica  7 Selo          348 6. Zemlja stalnog boravka  1 Srbija  2 Druge bivše jugoslovenske republike  3 Druge evropske zemlje  4 Severna Amerika  5 Ostale zemlje    7. Da li živite u zemlji svog porekla  1. Da   2. Ne, od rođenja živim u drugoj zemlji  3. Ne, duže od 10 godina živim u drugoj zemlji  4. Ne, između 5 i 10 godina živim u drugoj zemlji  5. Ne, između 1 i 5 godina živim u drugoj zemlji  6. Ne, kraće od 1 godine živim u drugoj zemlji    8. Mesečni prihod Vašeg domaćinstva  1 do 300 eura  2 od 300‐600 eura  3 od 600‐1000 eura  4 od 1000‐1500 eura  5 preko 1500 eura  9. Kakav je Vaš bračni/partnerski status  1 Živim sa venčanim partnerom/kom  2 Živim sa nevenčanim partnerom/kom  3 Imam partnera/ku, ali ne živimo zajedno  4 Nemam partnera/ku i nisam se udavala/ženio  5 Nemam partnera/ku i razveden/a udovac/ca sam  6 Drugo    II Upotreba računara interneta    10. Koje računarske aktivnosti ste već obavljali (može više odgovora)  1 Korišćenje copy ili paste funkcije u Word‐u ili sličnim programima  2 Kreiranje tabela u Excel‐u ili sličnim programima  3 Kreiranje elektronskih prezentacija u Power Point‐u ili sličnim programima  4 Kompresovanje (zipovanje) fajlova  5 Priključivanje ili instaliranje novih sprava (npr. modem)  6 Pisanje računarskog programa uz korišćenje specijalnih programskih jezika  7 Prebacivanje fajlova između računara i drugih uređaja (mobilni telefon, mp3  uređaj...)  8 Instaliranje novog ili zamena starog operativnog sistema  9 Nijedno od navedenog    11. Koliko dugo koristite Internet  1 Manje od 6 meseci  2 Od 6 meseci do 1 godine  3 Od 1 do 3 godine  4 Od 3 do 5 godina  5 Od 5 do 10 godina  6 Duže od 10 godina  349 12. Koliko često koristite Internet  1 Svakodnevno  2 Više puta nedeljno  3 Jednom nedeljno  4 Nekoliko puta mesečno  5 Jednom mesečno ili ređe    13. Koliko vremena provodite na online društvenim mrežama (Facebook, LinkedIn,   Badoo, Twiter)  1 Nemam profil na online društvenim mrežama  2 Proveravam svoj profil više puta dnevno  3 Jednom dnevno  4 Više puta nedeljno  5 Jednom nedeljno  6 Nekoliko puta mesečno  7 Jednom mesečno ili ređe    III Online društvene mreže    14. Koliko se ljudi nalazi na Vašoj listi prijatelja. Upisati okvirni broj ______    15. Sa koliko njih redovno komunicirate na društvenoj mreži (putem poruka, četa ili  komentara)   1 Samo sa veoma malim brojem njih (do 10%)  2 Sa manjim brojem (oko 25%)  3 Sa polovinom (oko 50%)  4 Sa većinom (oko 75%)  5 Sa svima (100%)  6 Ni sa kim    16.  Sa  koliko  njih  povremeno  komunicirate  na  društvenoj mreži  (putem  poruka,  četa ili komentara)   1 Samo sa veoma malim brojem njih (do 10%)  2 Sa manjim brojem (oko 25%)  3 Sa polovinom (oko 50%)  4 Sa većinom (oko 75%)  5 Sa svima (100%)  6 Ni sa kim    17. Od ukupnog broja Vaših prijatelja na online društvenim mrežama koliko njih NE  POZNAJETE u realnom životu  1 Većinu ne poznajem (oko 75%)  2 Polovinu poznajem, polovinu ne poznajem (oko 50%)  3 Većinu poznajem (oko 75%)  4 Izrazitu većinu/skoro sve poznajem (90%)  5 Sve prijatelje poznajem od ranije      350 IV Komunikacija putem interneta    18. Koja od sledećih sredstava za komunikaciju putem  Interneta koristite  i koliko  često to činite (obeležite odgovarajuća polja):    Svakodnevno  Nekoliko puta nedeljno  Nekoliko puta  mesečno  Ređe od jednom  mesečno  Nikad  e‐mail  O  O  O  O  O  Skajp  O  O  O  O  O  Mesindžeri‐MSN,  gTalk i sl.  O  O  O  O  O    19. Molimo vas da u donjoj tabeli MEĐUSOBNO UPOREDITE  (rangirajući ocenama od  1  do  3)  načine  održavanja  kontakta  sa  ljudima  iz  vašeg  okruženja.  Za  SVAKI  ODNOS  dajte  ocenu  1  onom  načinu  koji  koristite  najčešće,  ocenu  2  načinu  koji  koristite umereno često, ocenu 3 onom načinu koji koristite najređe ili uopšte ne  koristite. Molimo Vas da popunite svako polje.    Uživo  Telefonom  Internet  Održavate odnos sa najbližim prijateljima  [  ]  [  ]  [  ]  Održavate odnos sa najbližim rođacima  [  ]  [  ]  [  ]  Održavate odnos sa ostalim prijateljima  [  ]  [  ]  [  ]  Održavate odnos sa ostalim rođacima  [  ]  [  ]  [  ]  Održavate odnos sa ljudima koji žive u drugom gradu ili državi   [  ]  [  ]  [  ]  Dogovarate susrete sa prijateljima ili rođacima  [  ]  [  ]  [  ]    20. Da  li su sledeći  Internet alati poboljšali vašu komunikaciju sa  ljudima koji vas  okružuju. Molimo Vas da ubeležite odgovor u svakom polju:    Rođacima  Najbližim prijateljima  Ostalim  prijateljima  Kolegama  E‐mailovi su poboljšali  moju komunikaciju sa  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da  Donekle  Ne  Ne koristim Mesendžeri (Skype,  MSN) su poboljšali moju  komunikaciju sa  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da  Donekle  Ne  Ne koristim Fejsbuk ili slične mreže  su poboljšale moju  komunikaciju sa  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da Donekle  Ne  Ne koristim  Da  Donekle  Ne  Ne koristim       351 21. U  kojoj  meri  ostvarujete  društvene  kontakte  na  Internetu  (obeležite  odgovarajuća polja):                             SKALA PROKREATIVNOSTI Stalno Često Ponekad  Retko Nikad Upoznajem nove ljude na Internetu  O O O O O Uživo upoznajem ljude koje sam upoznao na Internetu  O O O O O Povezujem se putem Interneta sa ljudima koje sam  ranije poznavao, išao u školu, sl  O O O O O Posećujem pričaonice na Internetu  O O O O O Uključujem se u javnu diskusiju na forumima,  blogovima, u pričaonicama, društvenim mrežama  O O O O O Družim se sa ljudima na Internetu  O O O O O     V Upoznavanje putem Interneta    22. Gde  upoznajete  ljude  na  Internetu  i  koliko  često  to  činite  (obeležite  odgovarajuća polja):    Redovno  Često  Ponekad  Retko  Nikad  Forumi  O O O O O Pričaonice  O O O O O Društvene mreže  O O O O O Blogovi  O O O O O Druga mesta  O O O O O   23. Zbog čega upoznajete ljude na Internetu  (može do dva odgovora)  1 Zato što sam društvena osoba  2 Zato što tražim (momka/devojku za dužu vezu/ brak) emotivnog  partnera/partnerku  3 Zato što tražim partnera za neobaveznu avanturu   4 Zato što tražim ljude koji imaju interesovanja (hobije) poput mene  5 Zato što mi trebaju različite informacije  6 Zato što mi treba podrška  7 Zato što se osećam usamljeno u realnom životu  8 Drugo                          352 24. Sledeća tabela se odnosi na osobe koje ste upoznali preko Interneta i sa kojima  ste i dalje u kontaktu (bilo preko  interneta ili uživo). Da  li među njima postoje  ljudi na koje možete računati za neku od navedenih vidova pomoći (Potrebno je  da pomislite tačno na određene osobe i da njihov broj upišete u navedene vrste  pomoći. Ukoliko ne postoje ovakve osobe onda upišite NULU.    Broj ljudi  Neko ko će Vam dati savet u vezi sa donošenjem važne životne odluke  0 1 2 3 4 5 6+  Neko ko će Vam dati savet u vezi sa novim poslovnim mogućnostima  0 1 2 3 4 5 6+  Neko ko će Vam dati pozajmicu do 100 eur  0 1 2 3 4 5 6+  Nekog  ko  će  Vam  dati  informacije  da  bolje  sagledate  određenu  situaciju  (u  vezi sa zdravljem, poslom, hobijem)  0 1 2 3 4 5 6+  Neko ko će Vam dati savet oko upotrebe računara   0 1 2 3 4 5 6+  Neko da se sa njim šalite, zabavljate  0 1 2 3 4 5 6+  Neko da Vas uteši ili da mu Vi pružite utehu  0 1 2 3 4 5 6+  Neko da Vam pokaže ljubav ili naklonost  0 1 2 3 4 5 6+    25. Kada  je  reč  o  osobama  sa  kojima  se  pretežno  ili  isključivo  družite  putem  Interneta  koliko  su  oni  slični  Vama  po  sledećim  obeležjima  (obeležite  odgovarajuća polja):  Svi  prijatelji  Većina  prijatelja  Polovina  Manji  deo  Niko  Istog pola kao Vi  O O O O O Istog nivoa obrazovanja kao Vi  O O O O O Sličnih godina kao Vi  O O O O O Iste nacionalnosti kao Vi  O O O O O Žive u istom gradu kao Vi  O O O O O Žive u istoj državi  kao Vi  O O O O O Sličnog su materijalnog statusa kao Vi  O O O O O   26. Možete  li  oceniti  u  kojoj meri  Vam  je  upoznavanje  novih  ljudi  na  Internetu  pomoglo kod sledećih aktivnosti (obeležite odgovarajuća polja):    U velikoj  meri  Donekle  Malo  Nimalo Da se bolje povežete sa organizacijama ili grupama kojima  već pripadate  O O O O Da pronađete ljude ili grupe koje dele Vaša interesovanja,  uverenja, religijsku ili nacionalnu pripadnost  O O O O Da se povežete sa ljudima različitih generacija  O O O O Da se povežete sa ljudima različite nacionalne pripadnosti  O O O O Da se povežete sa ljudima različitog ekonomskog statusa  O O O O Da se povežete sa ljudima različitih zanimanja  O O O O Da pronađete nove poslovne mogućnosti  O O  O O Da naučite nove stvari, dobijete nove informacije  O O  O O       353 27. Da li ste stupili u seksualnu vezu sa osobom koju ste upoznali na Internetu?  1 Da, više puta  2 Da, jednom  3 Ne    28. Da li ste stupili u emotivnu vezu sa osobom koju ste upoznali na Internetu?  1 Da više puta  2 Da jednom  3 Ne    29. Da li je ta veza (emotivna ili seksualna) prerasla u trajnu vezu?  1 Da jeste i sada sam u vezi sa tom osobom  2 Da jeste ali više nismo u vezi  3 Ne nije  4 Nisam ulazio u vezu    VI Još nekoliko pitanja o društvenosti u svakodnevnom životu za kraj    Molimo  vas  da  u  nekoliko  sledećih  pitanja  posvetimo  pažnju  osobama  koje  su  vam  izuzetno BLISKE. Pod njima podrazumevamo one osobe sa kojima diskutujete o za vas  važnim stvarima, sa kojima ste u redovnom kontaktu  i one koje su tu kada vam  je  potrebna pomoć.     30. Koliko  imate  BLISKIH  osoba.  (Ako  je  u  pitanju  jedna  osoba  u  nekoj  od  ponuđenih kategorija, onda upišite broj 1, ako su u pitanju dve osobe, upišite broj 2  i  tako  redom. Potrebno  je da pomislite  tačno na određene osobe  i da njihov broj  upišete  u  navedene  vrste  pomoći.  Za  kategorije  u  kojima  nemate  bliskih  osoba  upišite NULU).    Broj osoba  Članovi uže familije koji ne žive sa vama  0 1 2 3 4 5 6+  Drugi rođaci  0 1 2 3 4 5 6+  Komšije  0 1 2 3 4 5 6+  Ljudi sa kojima radite ili idete u školu  0 1 2 3 4 5 6+  Ljudi koje ste upoznali preko Interneta  0 1 2 3 4 5 6+  Ljudi iz organizacija (crkva, klub, fitnes, udruženje)   0 1 2 3 4 5 6+  Prijatelji (koji nisu uključeni iznad)  0 1 2 3 4 5 6+  Drugi, koji nisu uključeni iznad (upisati relaciju)  0 1 2 3 4 5 6+             354 31. Koliko  su  pomenute  BLISKE  osobe  slične  Vama  po  sledećim  obeležjima  (obeležite odgovarajuća polja):    32. U kojoj meri se ljudi koji su Vam BLISKI međusobno poznaju  1 Svi se međusobno poznaju  2 Većina se međusobno poznaje  3 Polovina se međusobno poznaje  4 Samo manji broj se međusobno poznaje  5 Niko se međusobno ne poznaje    33. Da li među osobama koje vas okružuju postoje ljudi na koje možete računati za  neku od navedenih vidova pomoći (Potrebno je da pomislite tačno na određene  osobe  i  da  njihov  broj  upišete  u  navedene  vrste  pomoći.  Ukoliko  ne  postoje  ovakve osobe onda zaokružite NULU).    Broj ljudi  Neko ko će vam dati savet u vezi sa donošenjem važne odluke  0 1 2 3 4 5 6+  Neko ko će vam dati savet u vezi sa novim poslovnim mogućnostima  0 1 2 3 4 5 6+  Neko ko će vam dati pozajmicu do 100 eur   0 1 2 3 4 5 6+  Nekog ko će vam dati  informacije da bolje sagledate određenu situaciju  (u vezi sa zdravljem, poslom, hobijem)  0 1 2 3 4 5 6+  Neko ko će vam dati savet oko upotrebe računara   0 1 2 3 4 5 6+  Neko da vam pomogne oko renoviranja stana ili kuće  0 1 2 3 4 5 6+  Neko da budu tu za priču (da slušate ili pričate)  0 1 2 3 4 5 6+  Neko da se sa njim šalite, zabavljate  0 1 2 3 4 5 6+  Neko da vam se nađe u slučaju teže bolesti  0 1 2 3 4 5 6+  Neko da vam pokaže ljubav ili naklonost  0 1 2 3 4 5 6+    34. Uopšteno govoreći, da li bi ste Vi rekli da: ”Nikada ne možete biti dovoljno oprezni u  odnosu  sa  ljudima  ili  da  se  većini  ljudi može  verovati“.  Molimo  vas  da  vaš  odgovor  izrazite  brojem od O  do  10  gde O  znači  da  nikada  ne možete  biti  dovoljno  oprezni,  a  10  znači da se većini ljudi može verovati.                                                                                   0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10    Svi Većina Oko polovine  Manji deo Niko Istog pola kao Vi  O O O O O Istog nivoa obrazovanja  kao Vi  O O O O O Sličnih godina kao Vi  O O O O O Iste nacionalnosti kao Vi  O O O O O Žive u istom gradu kao Vi  O O O O O Žive u istoj državi kao Vi  O O O O O Sličnog materijalnog statusa kao Vi  O O O O O 355 35. Koliko  često upražnjavate neku od sledećih aktivnosti  (obeležite odgovarajuća  polja):    Svakodnevno  Nekoliko  puta  nedeljno  Jednom  nedeljno Nekoliko  puta  mesečno  Manje  od  mesečno Nikad  Izlazite na mesta gde srećete  ljude (kafić, diskoteka,  žurke)  O O O O O O Posećujete sastanke neke  grupe ili organizacije (klub,  stranka, crkva i sl)  O O O O O O Svratite kod nekog  nenajavljeno ili samo što ste  se najavili  O O O O O O Viđate se sa prijateljima (van  posla ili škole)  O O O O O O   36. Sledeća pitanja se odnose na  to kako se osećate u vezi sa različitim aspektima  svoga  života.  Za  svaki  od  navedeni  ocenite  koliko  često  se  tako  osećate  (obeležite odgovarajuća polja):    Skoro nikad  Ponekad  Često  Koliko često osećate da Vam nedostaje društvo  O O O Koliko često osećate da ste izostavljeni  O O O Koliko često osećate da ste izolovani od drugih  O O O     HVALA NA STRPLJENJU    Ukoliko želite da učestvujete u nastavku ovog istraživanja molimo vas da u donji  prozor upišete vašu e­mail adresu.          356   Biografija autora  Mr Dalibor  Petrović  je  rođen  1973.  godine  u  Zadru  u  Republici  Hrvatskoj.  Završio  je  srednju elektro‐tehničku školu «Nikola Tesla» u Beogradu. Diplomirao  (2000)  je  i  magistrirao  (2007)  na  odeljenju  za  Sociologiju,  Filozofskog  fakulteta  Univerziteta  u  Beogradu.  Pored  toga,  školske  2000/2001.  godine  završio  je  program  za  postdiplomce  na  Alternativnoj  akademskoj  obrazovnoj  mreži  u  Beogradu,  pod  nazivom  «Politička  teorija  i  praksa  demokratije».  Takođe  je  pohađao nekoliko stručnih seminara u zemlji  i  inostranstvu, a  između ostalog bio  je  i  predstavnik  Ministarstva  prosvete  i  sporta  Republike  Srbije  na  stručnom  savetovanju  koje  je  u  Velikoj  Britaniji  organizovao  British  Council,  pod  temom  ‐  Virtual  Learning  Communities:  Their  Role  in  the  Development  of   a  Knowledge  Economy  (Cardiff,  Wells,  13‐18  Mart  2005).  Posebno  se  zanima  za  oblast  sociologije  komunikacija  i  Interneta.  U  periodu  od  2001.  godine  sproveo  više  istraživanja društvenih fenomena Interneta, čije rezultate je prezentovao u okviru  predavanja,  tribina  i  drugih  javnih nastupa. Njegov magistarski  rad pod nazivom  «Internet i društveni odnosi ­ uticaj Interneta na nove obrasce društvenosti ­  slučaj  Srbije»  ušao  je  u  najuži  izbor  za  nagradu  "Dr  Zoran  Đinđić"  za  najbolji  magistarski  rad  iz  socioloških  i  filozofskih  nauka  u  Republici  Srbiji,  za  2007.  godinu.  Objavio  je  jednu monografiju  i  više  naučnih  radova  iz  oblasti  sociologije  Interneta. U periodu od 2002.‐ 2004.  godine bio  je prvi koordinator Nacionalnog  saveta  za  razvoj  Univerzitetskog  obrazovanja  u  Srbiji,  aktivno  učestvujući  u  reformi  univerzitetskog  obrazovanja  u  Srbiji.  Od  2001.  godine  zaposlen  je  na  Saobraćajnom  fakultetu  Univerziteta  u  Beogradu,  prvo  kao  asistent‐pripravnik  a  potom  kao  asistent  na  predmetu  Sociologija,  a  od  2007.  godine  drži  vežbe  na  predmetima  Sociologija  komunikacija  na  osnovnim  studijama,  kao  i  Globalne  komunikacije na master studijama. Pored toga, od 2006. godine angažovan je i na  izvođenju  vežbi  iz  predmeta  Sociologija  na  Fakultetu  organizacionih  nauka  Univerziteta  u  Beogradu.  Od  2004.  godine  sekretar  je  i  član  predsedništva  «Sociološkog udruženja Srbije i Crne Gore». Govori engleski jezik.      357 Prilog 1. Izjava o autorstvu Potpisani: mr Dalibor Petrović broj upisa: _______________________________ Izjavljujem da je doktorska disertacija pod naslovom: Novi oblici društvenog umrežavanja - uloga Interneta u uspostavljanju interpersonalnih odnosa u Srbiji • rezultat sopstvenog istraživačkog rada, • da predložena disertacija u celini ni u delovima nije bila predložena za dobijanje bilo koje diplome prema studijskim programima drugih visokoškolskih ustanova, • da su rezultati korektno navedeni i • da nisam kršio/la autorska prava i koristio intelektualnu svojinu drugih lica. Potpis doktoranda U Beogradu, 19.04. 2012. _________________________ 358 Prilog 2. Izjava o istovetnosti štampane i elektronske verzije doktorskog rada Ime i prezime autora: mr Dalibor Petrović Broj upisa: ________________________ Studijski program: Sociologija Naslov rada: Novi oblici društvenog umrežavanja - uloga Interneta u uspostavljanju interpersonalnih odnosa u Srbiji Mentor: Prof. dr Sreten Vujović Potpisani: mr Dalibor Petrović izjavljujem da je štampana verzija mog doktorskog rada istovetna elektronskoj verziji koju sam predao/la za objavljivanje na portalu Digitalnog repozitorijuma Univerziteta u Beogradu. Dozvoljavam da se objave moji lični podaci vezani za dobijanje akademskog zvanja doktora nauka, kao što su ime i prezime, godina i mesto rođenja i datum odbrane rada. Ovi lični podaci mogu se objaviti na mrežnim stranicama digitalne biblioteke, u elektronskom katalogu i u publikacijama Univerziteta u Beogradu. Potpis doktoranda U Beogradu, 19.04.2012. _________________________ 359 Prilog 3. Izjava o korišćenju Ovlašćujem Univerzitetsku biblioteku „Svetozar Marković“ da u Digitalni repozitorijum Univerziteta u Beogradu unese moju doktorsku disertaciju pod naslovom: Novi oblici društvenog umrežavanja - uloga Interneta u uspostavljanju interpersonalnih odnosa u Srbiji koja je moje autorsko delo. Disertaciju sa svim prilozima predao/la sam u elektronskom formatu pogodnom za trajno arhiviranje. Moju doktorsku disertaciju pohranjenu u Digitalni repozitorijum Univerziteta u Beogradu mogu da koriste svi koji poštuju odredbe sadržane u odabranom tipu licence Kreativne zajednice (Creative Commons) za koju sam se odlučio/la. 1. Autorstvo 2. Autorstvo - nekomercijalno 3. Autorstvo – nekomercijalno – bez prerade 4. Autorstvo – nekomercijalno – deliti pod istim uslovima 5. Autorstvo – bez prerade 6. Autorstvo – deliti pod istim uslovima (Molimo da zaokružite samo jednu od šest ponuđenih licenci, kratak opis licenci dat je na poleđini lista). Potpis doktoranda U Beogradu, 19.04.2012. ____________________