Univerzitet u Beogradu Fakultet politikih nauka Mr Zlatiborka Z. Popov Mominovi ŽENSKI POKRET U POSTDEJTONSKOJ BiH: INICIJATIVE, DOMETI I KONTROVERZE -doktorska disertacija- Beograd, 2013. Komisija: Mentor: Prof. dr Vukašin Pavlovi, Univerzitet u Beogradu, Fakultet politikih nauka Prof. dr Gordana Duhaek, Univerzitet u Beogradu, Fakultet politikih nauka Prof. dr Rajko Kulji, Univerzitet u Istonom Sarajevu, Filozofski fakultet Datum odbrane:_______________________________________ Ženski pokret u postdejtonskoj BiH: inicijative, dometi i kontroverze Apstrakt Ovo doktorsko istraživanje je nastalo s ciljem sticanja dubljeg uvida u domete, inicijative, i kontroverze delovanja ženskog pokreta u kontekstu bh. društva kao postsocijalistikog i postratnog. Pošli smo od okvira da je supstancijalna demokratizacija društva nemogua bez rodne ravnopravnosti i proliferacije društvenih pokreta kao kolektivnih aktera civilnog društva (u ovom sluaju ženskog pokreta). Imajui u vidu da u nainu delovanja ali i istraživanjima civilnog društva u BiH dominiraju atomistike pretpostavke kao i orijentacija ka projektnom nainu delovanja i rada ženskih grupa, smatralo se bitnim artikulisati važnost i znaaj društvenih pokreta kao takvih. Naglasak je bio na kvalitativnim metodama istraživanja koje su participativne i emancipatorske, imajui takoe u vidu da su društveni pokreti složeni fenomeni koji izmiu strukturaciji i kvantitativnim tehnikama istraživanja. Istraživanje je pokazalo da ženski pokret još nije dovoljno profilisan kao takav imajui u vidu trendove projektizacije, „nvoizacije“, elitizma i fragmentacije, nauštrb normativnih ideala civilnog društva i društvenih pokreta kao što su solidarnost, autonomija, antihijerarhija. No, imajui u vidu da se poslednjim teži i da same aktivistkinje kritiki reflektuju postojei trendove, i da se u društvenom diskursu referira na bh. ženski pokret, on zauzima vidljivo i znaajno mesto u postojeim oblicima razvoja civilnog društva u Bosni i Hercegovini. Pri tome svakako treba imati u vidu i globalne okvire u kojima ženski pokret gubi svoju kontrakulturnu oštricu usled dominacije neoliberalne ideologije, kao i uspona razliitih „regresivnih“ ideja i pokreta, a što se reflektuje i na bh. ženski pokret. Ono što je takoe uoeno je da bh. aktivistkinje imaju ambivalentan odnos prema feminizmu, i da pokušavaju da stvore poveznicu sa nekadašnjim socijalistikim periodom, insistirajui na kontinuitetu, samodefiniciji i autonomiji. Na taj nain se prevladavaju donatorske politike „agenda setting“ (nametanje dnevnog reda) i ujedno prevazilaze etnonacionalne i druge razlike unutar pokreta i/ili njegovog okruženja. . Kljune rei: ženski pokret, Bosna i Hercegovina, civilno društvo, feminizam, (post)socijalizam Nauna oblast: Politike nauke Uža nauna oblast: Politikološko-sociološke nauke UDK 347.156-055.2(497.6) 316.622-055.2(497.6) 342.72/.73-055.2(497.6) Women’s Movement in post-Dayton B&H: Initiatives, Achievements and Controversies Abstract The purpose of this doctoral research is to gain a deeper insight into achievements, initiatives and controversies of activism of women’s movement in the context of B&H as a postsocialistic and postwar society. It was conceived within the framework which proposes that substantial democratization of society is not possible without gender equality and proliferation of social movements as collective actors of civil society (in this case of women’s movement). Taking into account that the atomistic perception and project-driven way of working predominates in the way civil society (as well as research) in B&H operates, it was perceived as important to articulate the significance of social movements as such. The stress was on qualitative research methodology, which is participatory and emancipatory, considering the fact that social movements are complex phenomena that escape structuring and precise scientific measurement. The findings show that women’s movement in B&H has not been profiled yet, considering the trends of project-driven approach, „ngoization“, elitism and fragmentation, at the cost of normative ideals of civil society such as solidarity, autonomy, and anti-hierarchy. Yet, taking into account that the female activists strive toward these normative ideals, critically reflect the current trends, and that female activism is present in significant part in public discourse, women’s movement in B&H takes visible and significant place within the current streams of civil society development. At the same time, what also needs to be taken into account are global trends in which women’s movement loses its counter-cultural features due to the domination of neoliberal ideology, as well as the rise of different “regressive“ ideas and movements, which is also reflected on B&H women’s movement. It is also perceived that female activists in B&H have ambivalent attitudes toward feminism, and they strive to make connection with previous socialistic period, insisting on continuity, self- definition and autonomy. In that way, donor’s policies of agenda settings are overcome as well as ethno-national and other boundaries within the movement and/or its environment. Keywords: Women’s movement, Bosnia and Herzegovina, civil society, feminism, (post)socialism Field of Study: Political Sciences Subfield of Study: Political-sociological Sciences UDC 347.156-055.2(497.6) 316.622-055.2(497.6) 342.72/.73-055.2(497.6) SADRŽAJ                                              !     "           "" #   $%     "&           $% %     '   ("          !" #$%& '( ' ( )   *  ++    , --  ).    $  )       # "  )     $  *" #/ %  $   )!   &+ *,  -&" 0   $ # (+  ( -+  . 0 &  ( !& 1" ,2 & . 0  3   !& 1&  44 0 ) 3 & 1&   1 5'+ 6        "   .#*$    )  $    $    "     /,  -, - ""            $, !    ! -& "#      $ ,/   -0   +# "*$*$*+ "&  $   0 ,   1-" "         $   %      " 0   )  2 #  6  /++  7&8& 1+!&' &  .  6 (( 7+8 1 1 & 9 1 ' + +(-:      +'&' ,- +(-  % + , -(-  1 1 & 2 &' 1&    6  +! (# ( -+" 1 ! + ; +(-   78 + -'+( 2  )       !  "   !      " # #)    $        ! )   * # )     / $& #"      /  &        $  % & *,)     -   *   '(         )+ *"        $ ) 3#      % &  &    !    )$ !     &       $%    )) )                !            %   &    '       +"    +* "   + #   + *   + &    + 4 .    1 1+2 2   # $  1+  4 .    1  + + 2 & '1 : 1 1 &  1'% 4 4 .  + - 1 &(  &# 1+&  4 . )    + 4 4 . 0   1  + 2 &' 1&   <= ) 4 . . + -  , -(--" # >1+ -  -?@  4 . 4  1 - +!&- - + -1 2  )) 4 . 6 &!&" &  ,+ & )4     )   *+ 4 4  (- ; >( ? 0A 4 4   ($ '  1 - , -(- .0 4 4  3   1+!&- 2 1 & <=" (- ; ,-+'  ' ! $% 4A         )   ! $     ( %  "    ' 7 UVOD: TEORIJSKO-METODOLOŠKI OKVIR DOKTORSKE DISERTACIJE I Predmet i cilj doktorske disertacije Doktorska disertacija Ženski pokret u postdejtonskoj BiH: inicijative, dometi i kontroverze, je nastala s ciljem utvrivanja znaaja i dometa delovanja ženskog pokreta u posleratnom BiH drušvu, a u okviru ideje i vrednosnog opredeljenja da bez rodne ravnopravnosti demokratizacija društva nije uopšte mogua. Polazište disertacije je da se kljuna politika dešavanja ne mogu posmatrati samo u okviru zvaninih institucija ve da su potrebne i dublje analize politike kulture, civilnog društva, a društveni pokreti kao kolektivni politiki akteri civilnog društva i nosioci odreene, uglavnom aktivistike-participatorne politike kulture pri tome imaju ogroman znaaj. Ženski pokret tu ima važnu ulogu i kritiki potencijal jer je demistifikovao razliite oblike iskljuenosti žena kao i raznih marginalnih slojeva iz usuda nevidljivosti u demokratskom ureenju budui da liberalna paradigma više ili manje eksplicitno postulira mušku normu, a graanina prikriveno posmatra kao muškarca. Apstraktni graanin sa univerzalnim pravima za iju garanciju rod i ostala konkretna, „pristrasna“ obeležja navodno ne igraju nikakvu ulogu je zapravo lažno neutralan što na zamaskiraniji nain nego što je to sluaj u autoritarnim režimima, pravda razliite diskriminatorne prakse. Ženski pokret i feminizam kao konverzacioni okvir pokreta stoga postavlja suštinsko pitanje važno i za današnjicu: u kojoj meri i na koji nain je savremena demokratija iskljuujua i ko ne/ini ini savremeni demos. Ženski aktivizam u pokretu je razvijao senzibilitet i za mnoga pitanja i probleme koji su inae nevidljivi u konvencionalnoj politici, menjajui na taj nain vladajua mnenja o samoj prirodi politikog i obogajui pri tom politiki život. Disertacija se sastoji iz dva nadopunjujua dela, teorijskog i empirijskog. U prvom, teorijskom delu pokušan je dat širi prikaz uzroka i nastanka delovanja ženskog pokreta i artikulacije feministikih glasova i aktivizma u uslovima liberalne paradigme modernizacije a koja je iskljuivala žene iz javne sfere, i kasnijeg ponovnog buenja pokreta šezdesetih godina dvadesetog veka usled ustrajavanja rodne neravnopravnosti u okvirima welferism- i injenice da su ženama naknadno priznata graanska i politika 8 prava (npr. aktivno i pasivno birako pravo). Ukazano je i na polovina dostignua socijalistike verzije emancipacije usled „slepila“ za rod zvanine ideologije, a što je karakteristino i za prostor bivše Jugoslavije, ne negirajui pri tom deklarativne težnje društva da postane rodno ravnopravno i ulogu koju su pojedine akterke imale u ovim procesima. Naravno, kako je feminizam je od strane zvanine ideologije smatran buržuaskom idejom, a konkretna žena socijalizma posmatrana iskljuivo kroz prizmu dve uloge- radnice i majke, ova emancipacija je ostala ograniena što u svom konceptu što u svom stvarnom dometu. Na prostoru SFRJ je do '53 delovao AFŽ kao vid potencijalnog ženskog pokreta, prevashodno zbog svoje masovnosti i posveenosti emancipaciji žena, ali ga je ograniavala injenica da je bio pod kontrolom vladajue partije, te i nije mogao postati autonomna društvena snaga. No, i on je dekretom ukinut, delom pod plaštom argumentacije koja je zastupana i u staljinizmu da je žensko pitanje u socijalizmu rešeno, a delom jer se navodno, pretvorio u centralistiku organizaciju. Buenjem ženskog pokreta u bivšoj Jugoslaviji sedamdesetih godina- presudna je bila konferencija Drug-ca žena. Žensko pitanje- novi pristup, uvia se i javno proziva kratkovidost samoupravne ideologije kada je o ženama re, i ideološka ispražnjenost floskula o emancipaciji koje nisu potkrepljene realnim socijalnim injenicama. Feminizam tako ponovo ulazi u javni diskurs, ali uglavnom ostaje ogranien na elitne, univerzitetske centre nekadašnje države. Period raspada zemlje karakteriše buenje nacionalizma i okretanje društava bivše Jugoslavije u smeru retradicionalizacije, i još izraženija marginalizacija žena u politikom životu. Agresivne ideje i pokreti koji se javljaju i sadrže premise fašizma ne kriju da je mesto žene u privatnoj sferi i da je njena uloga uglavnom reproduktivna- da doprinese brojanom poveanju nacije zarad opstanka u neprijateljskom okruženju. U ovakvim okolnostima feministiki glasovi se artikulišu i predstavljaju sastavni, nerazdvojni deo opozicije postojeem poretku i dominantnom, autoritarnom diskursu. Rat na prostoru Bosne i Hercegovine je razorio društvo i državu budui da sprovoenje ove ideologije nije naišlo na granice- a animoziteti i sukobi iz prošlosti su korišteni u svrhu pravdanja „rata svih protiv svih“ i bili okvir njegove reintepretacije. U takvim okolnostima žena se dominantno javlja u ulozi žrtve a ne akterke dešavanja, a ova viktimizacija se stalno i iznova koristi i reprodukuje u svrhu legitimizacije autoritarnog, nacionalistikog diskursa. Iz tih razloga, žene poinju da se okupljaju i grade otpore i 9 strategije preživljavanja, a mnoge sadašnje aktivistkinje upravo u ratnom periodu postaju svesne sistemske podreenosti žena i doživljavaju iskustva feministike konverzije. Ratni i postdejtonski nacionalizam ostaje (nepovoljni) okvir delovanja ženskih grupa u BiH, a aktivistkinje su te koje prve prelaze entitetske granice i artikulišu ideje i vrednosti suprotne zvaninoj politici. Ženske grupe stoga imaju znaajan potencijal u prevladavanju institucionalnih ogranienja bosanskohercegovake realpolitike i stvaranja drugaijeg vrednosnog okvira delovanja oko kojeg se potencijalno mogu mobilisati druge žene, ali i druge grupe- iskljuene iz javne sfere iz razliitih razloga, npr. „pogrešne“ etnike/verske pripadnosti budui da Dejtonski sporazum favorizuje tri entike skupine imenujui ih konstitutivnim bh. narodima, „pogrešne“ ideološke i vrednosne orijentacije, siromaštva, nezaposlenosti, a potencijalno i itavu populaciju. Aktivistkinje u BiH kroz svoj angažman grade diskurs s one strane totalitarizujuih homogenosti i iskljuivosti zvanine politike, a cilj ženske scene je, odn. bi trebao biti: „osobit otpor naspram svih praksa iskljuivanja (ne samo u rodnom smislu), koje još uvijek održavaju pojam opeg kao 'solidarnost u sadašnjem inu politike borbe'“1. II Hipoteze i uzorak istraživanja Uprkos društvenom znaaju ovakvog delovanja žena za žene, pitanje je takoe u kojoj su meri ove aktivnosti ženskih grupa uslovljene potrebama, interesima pa i vrednostima zapadnjake kulture ija utemeljenost na našim prostorima ostaje upitna usled injenice da je postdejtonska BiH faktiki pod protektoratom meunarodne zajednice. Bh. feminizam se artikuliše i deluje u okviru postratne, posttraumatske postkolonijalnosti budui da „Balkan utjelovljuje paradoksalnu liminalnost Europe/suvremenosti te da je Bosna na više naina postala dislocirana traumatska jezgra uvijek-ve liminalnog Balkana“2. Neke od grupa koje su nastale tokom rata su formirane direktnim voenjem od strane grupa iz inostranstva- npr. „Medica Zenica“ je organizacija erka Medice iz Nemake. Dalje, vrednosti oko kojih se artikulišu brojne 1 Jasmina Husanovi, „Diskurs i/ili praksa“, u: ura Kneževi et al (ur.), Seminar. Žene i politika: Feminizmi na istoni nain, Ženska infoteka, Zagreb, 2000, str. 36 2 Jasmina Husanovi, „Feministiki aspekti postkolonijalnog imaginarija Bosne“, u: Renata Jambreši Kirin, Sandra Prlenda (ur.), Promišljanje sjevera i juga u postkolonijalnosti. Radovi sa poslijediplomskog seminara 28.5-1.6.2007, Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije, Zagreb, 2008, str. 65 10 ženske grupe- graanske slobode, graanski i ženski aktivizam, rodna ravnopravnost, žensko osnaživanje, alternativna društvena senzibilnost su nesumnjivo znaajne u kontekstu ratnog i posleratog BiH društva ali je uinak i dalje nejasan usled tzv. „nvoizacije“ civilnog društva kao i ženskog pokreta. Umesto obnove utopijskih energija, na delu imamo partikularno bavljenje pojedinanim problemima u okviru ideologija i platformi koje su formirane van ove zemlje, što je uoeno i u drugim tranzicijskim zemljama. Kao što istiu brojne feministike teoretiarke i aktivistice iz postsocijalistikih društava, postoji cepanje i konkurencija unutar porketa koji „spreavaju usredotoivanje na zajedniki program: 'privatno' lobiranje zamjenjuje zajedniki javni pritisak i javno lobiranje“3. Umesto težnje ka širim društvenim promenama i razvoju novog diskursa s onu stranu nametnutih ideja i normi politikog delovanja, civilno društvo deluje kao blagi korektiv vlasti, bez jasne predstave o vlastitim potencijalima koji, budui nejasno profilisani i osnaženi, ne mogu da iskorae izvan odozgo zacrtanih projekata. Ženskom aktivizmu u civilnom društvu fali utopijske energije da bi imao transformativnu društvenu ulogu te je iz tog razloga, kao i civilno društvo u celini, još uvek prilino zatomljen i razmrvljen4. Ostavši privrženi vrednosti ženskog i uopšte graanskog aktivizma, a na osnovu percepcija stvorenih posle teorijskog i empirijskog „uranjanja“ u dostupne podatke, teorijske elaboracije kroz stranu i domau literaturu i preliminarnog praenja ženskog aktivizma formirali smo sledee hipoteze istraživanja koje su znaajne za definisanje samog pojma, dometa i kontroverzi delovanja ženskog pokreta u BiH. Generalna hipoteza glasi: H: Žene još uvek nemaju mogunosti da ispune svoje kreativne potencijale u politici u Bosni i Hercegovini zbog društvene retradicionalizacije i patrijarhalnog vrednosnog sindroma usled ega se okreu angažmanu u civilnom društvu što je takoe ogranienog dometa usled „nvoizacije“ civilnog društva i samog ženskog pokreta. 3 Eva Thun, „Konstuiranje spola u maarskom kulturnom diskursu devedesetih godina“, u: ura Kneževi et al (ur.), Seminar. Žene i politika: Feminizmi na istoni nain, Ženska infoteka, Zagreb, 2000, str. 85 4 Nada Ler- Sofroni, „Fragmenti o demokratiji, tranziciji, civilnom društvu i ženi“, u: Saša Gavri, Hana Stoji (ur.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, Bybook, Sarajevo, 2011, str. 94 11 Posebne/pomone hipoteze od kojih smo pošli u istraživanju glase: H1: Dometi pokreta su ogranienog karaktera usled cepanja pokreta na veliki broj NVO (tzv. „nvoizacija“ pokreta) koje deluju konkurentski nadmeui se za pažnju javnosti i donatora. H2: Žene se okreu angažmanu u civilnom društvu usled prepreka sa kojima se susreu u zvaninim politikim institucijama koje su nedovoljno otvorene prema ženama. H3: Aktivistkinje pokreta imaju ambivalentan odnos prema feminizmu što je posledica protivrenosti socijalistikog naslea emancipacije žena i ideološke konfuzije karakteristine za tranzicijski period. U cilju dobijanja relevatnih podataka, imajui u vidu da društveni pokreti predstavljaju labave, polimorfne i poluformalne mreže oko kojih aktivisti/kinje pokreta grade svoj politiki subjektivitet i više ili manje uspešno menjaju društvenu stvarnost, opredelili smo se odreeni oblik prikupljanja podataka koji bi na najbolji nain mogao da „uhvati“ predmet istraživanja koji dobrim delom izmie strukturaciji. Naime, društveni pokreti nastaju i deluju s one strane gvozdenog zakona oligarhije, a masovnost, antihijerarhija kao osnovne karakteristike pokreta ine da pokreti uzmiu pokušajima stroge naune kvantifikacije. Kako nam krajnji cilj nije bio dobiti puke deskriptivne, kvantitativne podatke ve pokušati utvrditi domete, znaaj i antinomije koje karakterišu ženski pokret u posleratnom BiH društvu, opredelili smo se za purpozivni (purposive sampling) tip uzorka koji Blur i Vud nazivaju teoretskim (theoretical sampling), gde istraživa/ica bira sluajeve u uzorak istraživanja na osnovu vlastite procene o njihovoj važnosti i tipinosti, odn. procene njihove korisnosti5. U uzorak su izabrane ženske grupe i organizacije koje predstavljaju deo ženskog pokreta na prostoru BiH, i to na osnovu njihovog znaaja i prisutnosti u javnosti, razliite regionalne lociranosti kao i razliitosti u reinterpretaciji društvene stvarnosti, položaja žena i vlastitog aktivizma, da bismo dobili što reprezentativniji uzorak i dublji ali i iznijansiraniji uvid u žive slike ženskog aktivizma. Za odabir u uzorak iskoristili smo 5 Michael Bloor, Fiona Wood, Keywords in Qualitative Methods, Sage, London, Thousand Oaks and New Delhi, 2006, p. 154 12 bazu podataka, tanije direktorij ženskih grupa koji su izradile aktivistkinje Fondacije Cure u okviru projekta Oživljavanje ženskog pokreta u BiH6. U tom direktorijumu se nalaze podaci o 99 ženske grupe na prostoru BiH7, i dostupan je na linku http://zenskegrupebih.fondacijacure.org/. Od navedenih 99 grupa (samo) 21 grupa je imala uraene i u vreme istraživanja dostupne vebstranice putem koje informiše javnost i gradi mreže i internet diskurzivne prostore ženskog aktivizma, te smo za potrebe analize njihovog diskursa o pokretu, feminizmu i latentnog/manifestnog znaenja i znaaja koji se pridaje ženskom pokretu i feminizmu iskoristili ove on-line dostupne poruke. Iako tzv. web-analiza sadržaja ima stanovita ogranienja zbog fluidnosti i šarolikosti same prirode vebstranica i njihove tekstualne i slikovne prezasienosti8, ona je u našem sluaju najuinkovitija budui da na sažet i slikovit nain prikazuje stavove i razliite forme i sadržaje ženskog aktivizma. Intervjue smo obavili sa predstavnicama ženskih grupa iz navedenog direktorijama po principu njihove prisutnosti u javnosti (ukljuivši i grupe iz manjih mesta kao i one grupe koje su, uslovno reeno, manje vidljive u mainstream civilnom društvu) kao i regionalne pripadnosti u cilju reprezentativnog „pokrivanja“ bh. teritorije. Na taj nain smo težili da dobijemo podatke koje esto izmiu u „klasinim“ analizama koje se uglavnom oslanjaju na referentne civilne aktere/ke iz urbanih centara. III Tehnike istraživanja Zbog složenosti i ve nekoliko puta naglašene „neuhvatljivosti“ pri istraživanjima ženskog kao i uopšte društvenih pokreta, opredelili smo se za tehnike istraživanja koje su i kvantitativnog i kvalitativnog karaktera. Kvantitativne omoguavaju objektivnu, sistematinu deskripciju manifestnog znaenja prikupljenih podataka a kvalitativne pak povezivanje dobijenih podataka sa širim kontekstom i 6 Videti: „Novi direktorij ženskih grupa u BiH“, preuzeto 07.11.2010, sa: http://zenskegrupebih.fondacijacure.org/ 7 Po reima Jadranke Milievi, predsednice Fondacije Cura a sa kojom je obavljen intervju za potrebe ove doktorske disertacije, a koja je rukovodila projektom Oživljavanje ženskog pokreta, u BiH je registrovano oko 400 nevladinih organizacija koje u svom radu, odn. misijama i ciljevima delovanja adresiraju tzv. žensko pitanje, i za potrebe njihovog projekta izraen je upitnik i poslat na adrese svih navedennih organizacija. Odgovori su pak dobijeni samo od 99 i o ovim grupama se nalaze podaci u direktorijumu Fondacije Cure. Meu grupama se nalaze i one koje nisu iskljuivo ženske ali dodiruju taj segment u svom radu. Takoe, mnoge aktivistkinje su tokom intervjua istakle da je od velikog broja registrovanih ženskih organizacija u BiH jedva 30 ženskih grupa stvarno aktivno. 8 Kimberley A. Neuendorf, The Content Analysis Guidebook, Sage Publications, Thousand Oaks, London and New Delhi, 2002, p. 24 13 kritiku refleksiju koja omoguava prevazilaženje ogranienosti kvantifikacije. Kvalitativna metodologija je po brojnim i relevantnim tvrdnjama posebno znaajna u istraživanju društvenih pokreta budui da „ridignost“ nazovi objektivnih, statistikih istraživanja omalovažava stvarna životna iskustva i „proišavanje“ društvenih nauka od bilo kakvog angažmana u društvenoj akciji odgovara hijerarhijama moi kako u nauci tako i u društvu9. Tehnike koje smo koristili su polu-strukturisani intervjui i analiza sadržaja, u našem sluaju dostupnih vebstranica ženskih grupa koje se smatraju delom ženskog pokreta i koje su se našle u direktorijumu ženskih grupa Fondacije CURE. Ova kombinacija dveju i više tehnika nam je omoguila da korištenjem pisanog teksta i materijala i žive rei uemo u dublji smisao ovde prouavanog entiteta. Analiza sadržaja predstavlja metodu za prikupljanje, klasifikovanje i kvantifikovanje razliitih podataka iji je zadatak objektivni, sistematski opis manifestnog sadržaja komuniciranja. Pored kvantitativnosti, analiza sadržaja je i kvalitativna budui da podrazumeva izuavanje i razumevanje znaenja pojava. Iz tih razloga smo se opredelili za tzv. interpretativnu analizu sadržaja koja kombinuje kvalitativne i kvantitativne metode. Ona se bazira na purpozivnom, teoretskom uzorkovanju koji smo ovde primenili, formulaciji konceptualnih kategorija, kumulaciji i komparaciji, i pogodna je za teorijsku elaboraciju na osnovu kodiranja istraživanih poruka10. Odabir populacije koja je predmet istraživanja- ženske grupe u postdejtonskoj BiH, potom formiranje uzorka- odabrane su ženske grupe sa vebstranicama za analizu sadržaja11 prati izbor jedinice prikupljanja podataka i jedinice analize podataka. Jedinicu sakupljanja podataka12 predstavlja vebstranica ženskih grupa (opredelili smo se radi lakšeg pohranjivanja i obrade podataka da unosima za itav sajt a ne stranicu po stranicu budui da nam je fokus na grupi kao entitetu te na kraju sumarno na pokret u 9 E. Thun, „Konstuiranje spola u maarskom kulturnom diskursu devedesetih godina“, u: . Kneževi et al (ur.), Seminar. Žene i politika: Feminizmi na istoni nain, str. 89 10 Kimberley A. Neuendorf, The Content Analysis Guidebook, Sage Publications, Thousand Oaks, London and New Delhi, 2002, pp. 6-7 11Za potrebe intervjua smo u uzorak izabrali još deset grupa koje nemaju vebstranice, pri emu se vodilo rauna o ravnomernoj regionalnoj zastupljenosti. Faktor koje je uticao na odabir u uzorak je naravno i odaziv na intervju budui da iz nekoliko ženskih grupa nije stigao nikakav odgovor na molbu-pismo odn. telefonski poziv da se intervju obavi. 12 Jedinica sakupljanja podataka je osnovna jedinica analize sadržaja i predstavlja elemente koji e se klasifikovati procesom kodiranja. 14 celini), a jedinice analize13 predstavljaju fizike jedinice- tekstovi samostalni odseci koji se nalaze na pojedinim vebstranicama. Jedinice analize su potom operacionalizovane putem kodnog lista (kodeksa) sa kategorijama koji omoguuje merenje varijabli u definisanim hipotezama budui da se na osnovu njih dodeljuju vrednosti jedinicama analize. Kodni list obuhvata sledee kategorije: vlastita grupa, druge grupe, donatori, ženski pokret, politike institucije, politiarke, tip aktivnosti, prioritet aktivnosti, feministiki identitet, socijalistika emancipacija. Budui da su kategorije nominalne delimo ih na podkategorije da bismo omoguili merenje definisanih jedinica14, a podkategorije su u našem sluaju ordinalna skala koja meri intenzitet usmerenosti ne generalnu kategoriju. Time je omoguena kvantifikacija varijabli, s napomenom da je usmerenost na vlastitu grupu i donatore indikator „nvoizacije“, a usmerenost na druge grupe, pokret u celini kao i pojedinke/heroine koje ne pripadaju vlastitoj grupi indikator posveenosti pokretu. Kvantifikacijom ovih kategorija putem subkategorija omoguena je i kvalitativna analiza vrednosnog odnosa i znaenja koji se pridaju odreenim pojavama budui da alokacija fizikih jedinica nije proizvoljna i da, što je vei prostor posveen odreenom sadržaju (ženskom pokretu odn. indikatorima putem kojih smo merili (ne)posveenost pokretu) predstavlja vei kvalitet, ali uz pomo njihovog smeštanja u širi kontekst aktivistikog delovanja, bez ega, kako primeuje Kippendorf analiza sadržaja preti da se svede na puku deskripciju. Kako su varijable koje smo postavili u hipotezama i manifestne i latentne, merili smo ih korišenjem ne samo njihovog manifestnog ispoljavanja ve i putem kategorija koje predstavljaju njihove indikatore15. Tako npr. u prvoj hipotezi koja eksplicitno testira postojanje ženskog pokreta u BiH varijable smo merili ne samo na osnovu odgovora dobijenih iz intervjua i manifestne (ne)posveenost ženskom pokretu ve i na osnovu indikatora kao što su okrenutost vlastitoj grupi, donatorima, (ne)postojanje svesti o i manifestovane (ne)posveenosti ženskom pokretu i sl. 13 Jedinice analize se obrauju statistiki u svrhu testiranja hipoteze odn. odgovora na istraživaka pitanja. 14 Daniel Riffe et al, Analyzing Media Messages: Using Quantitative Content Analysis in Research, Lawrence Erlbaum Associates, London, 2005, p. 84 15 K. A. Neuendorf, The Content Analysis Guidebook , p. 23 15 Na osnovu direktorijuma ženskih grupa koju je uradila Fondacija Cure u okviru projekta Oživljavanje ženskog pokreta16 dobijeni su podaci od ukupno 99 grupe a od njih 21 su imale dostupne vebstranice. Analizirane su vebstranice sledeih ženskih grupa: „Fondacija CURE“, „Udružene žene, Banja Luka“, „Žene ženama“, „Lara“, „Centar za pravnu pomo ženama“, „Medica“, „Prijateljice“, „Udruženje žena Derventa“, „Seka“, „Glas žene“, „Snaga žene“, „Viktorija 99“, „Vive žene“, „Žena BiH“, „Žene za žene Internacional“, „Ženski centar, Trebinje“, „Alternative Kakanj“, „BiH inicijativa žena“, „Helsinški parlament graana Banja Luka“, „Žene sa Une“. Analiza je izvršena tokom januara i februara 2011. godine. Neka pitanja i dileme su se otvarale tokom samog istraživanja i inspirativnih razgovora sa predstavnicama pokreta. Pre zapoinjanja intervjua sastavljena je lista od dvadesetak pitanja koja se tiu najpre generalne perpcepcije položaja žene u BiH društvu i javnoj sferi, a potom pitanja koja se tiu same grupe, njenog nastanka, ciljeva i strategija delovanja, kao i pitanja intra-grupne i intre-grupne dinamike s akcentom na pitanje solidarnosti. Potom su definisana pitanja koja se tiu percepcije ženskog pokreta i uopšte njegovog postojanja i prepreka u delovanju, feministikog identiteta grupe i pokreta u celini, i odnosa prema socijalistikom periodu. Kroz svoje line, aktivistike prie, životom u kom nema vremena za predah ove pojedinke su ostvarile spoj linog i kolektivnog i predanošu i posveenošu pokretu izgradile i sopstveni ženski individualitet i aktivitet. Razgovorima sa pojedinkama koje svoje živote žive tranzicijski, na granicama budui da je nekima od njih životna dob pružila mogunost da žive u razliitim periodima i društvenim sistemima, otvorena su neka pitanja kao što su problem kontinuiteta pokreta, olakog odbacivanja nekih dostignua iako ograniene socijalistike emancipacije, smene generacije u pokretu, rasta karijerizma, i surove injenice da je rat u BiH i regionu doprineo ženskom i feministikom osvešivanju i povezivanju (tzv. „feminizam iz nužde“). Na istraživaka pitanja je, nadam se odgovoreno u ovom istraživanju, ali ostaju dileme i nemir u kojoj meri se ovi odgovori mogu kategorizovati i uokviriti u nauni žargon. Neki od problema su svakako povezani sa samom tehnikom nestrukturisanih odn. polustrukturasnih intervjua koji ponekad prete da odvedu u preveliku slobodu 16 Videti: http://zenskegrupebih.fondacijacure.org/ 16 interpretacije17, na uštrb dobijanja sistematinih i pouzdanih podataka, kao i dinamine strukture društvenih pokreta kao polimorfnih fenomena koje je teško sistematino istražiti. Intervjui su obavljeni sa sledeim aktivistkinjama: Jadranka Milievi i Vedrana Frašto, „Fondacija CURE“, Sarajevo 3. februar 2011. Nuna Zvizdi, „Žene ženama“, Sarajevo, 9. februar 2011. Djermana Šeta, „Ženski edukativni centar Nahla, Sarajevo“, 14. mart 2011. Sabiha Kurti, „Snaga žene“ Zenica, 2. Septembar 2011. Mirjana Penava, „Forma F“, Mostar, 5. semptembar 2011. Minva Hasi, „Orhideja“, Stolac, 5. semptembar 2011. Miomira Kruni, „Ženski centar“ Trebinje, 6. septembar 2011. Dragana Dardi, „Helsinški parlament graana Banja Luka“, 14. septembar 2011. Nada Golubovi i Lana Zajevi, „Udružene žene“ Banja Luka, 15. septembar 2011. Sajma Gajeti, „Žene to mogu“, Banja Luka, 15. septembar 2011. Aida Behrem, „Žene sa Une“, Biha, 16. septembar 2011. Nada Dodig, „Udruženje žena Derventa“, Derventa, 26. Septembar 2011. Munevera Zeevi, „Kakanjke –Užok“, Kakanj, 9. oktobar 2011. Mujesira Haman, „Udruženje žena Tuzle“, 12. Oktobar 2011. Sabiha Husi, „Medica“, Zenica, 17. oktobar 2011. Senka Zulum, „Viktorija99“, Jajce, 19. Oktobar 2011. Bosa Mileti, „Most“, Višegrad , 22. oktobar 2011. Intervjuisane su i sledee aktivistkinje-teoretiarke: Prof. dr Jasna Bakši-Mufti, Pravni fakultet, Sarajevo, 14. Novembar 2011. Dr Zilka Spahi-Šiljak, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS), Sarajevo, 19. Novembar 2011. Neke od intervjuisanih aktivistkinja se nalaze u ženskom pokretu ve duži period, i, živei u razliitim periodima (predratno, ratno i posleratno doba) i politikim 17 Više o dilemama kao i potencijalima intervjua kao tehnike istraživanja, videti: Brian C. Rathbun, „Interviewing and Qualitative Field Methods: Pragmatism and Practicalities“, u: Janet M. Box- Steffenmeier et al (eds.), Oxford Handbook of Political Methodology, Oxford University Press, Oxford, 2010, pp. 687-701 17 režimima su na sebi svojstven nain uspele da pojmu razliite oblike marginalizacije žena u društvu kao i domete pokreta u razliitim vremenskim periodima. Druge pak pripadaju mlaoj generaciji koja nosi samo rudimente seanja na raniji društveno- politiki period i na drugaiji nain itaju trenutne znakove vremena i posmatraju mesto i položaj žene u društvu, prepoznajui nove probleme i izazove ali i naslage i rudimente tradicionalnog i tradicionalistikog. Demokratizacija, makar i parcijalna, i novonastale mogunosti za protok novih ideja i tokova ukljuujui i one feministike su postavile okvir da se aktivistkinje probiju u javnu sferu i postanu prepoznatljive akterke civilnog društva u BiH. Prisustvo meunarodnog faktora u BiH i tzv. popularnost gender mainstreaming-a, daje podstrek udruživanju, organizovanju i bujanju raznovrsnih projektnih aktivnosti pogodnih za poboljšavanje položaja žena u društvu i njihovoj veoj vidljivosti u javnoj sferi. Razgovori su obavljani u prostorijama ženskih grupa u razliitim gradovima BiH, a prisustvo u nekim sluajevima i drugih aktivistkinja je omoguilo da se uz sugestije razgovor obogati, njegov smisao proširi i da mu se širi okvir kroz dijalog. Budui da je re o polustrukturisanom intervjuu pre intervjua su koncipirana okvirna pitanja na osnovu hipoteza i varijabli koje se definisane u hipotezama ali su tokom razgovora iznaena i druga pitanja i teme na osnovu odgovora na prethodna kao i same dinamike intervjua. Rezultati istraživanja su prikazani u sedmom poglavlju, a na njih se referiralo i u zakljuku ove disertacije. 18 1 POKUŠAJ POJMOVNOG ODREENJA 1.1 Društveni pokreti: nastanak, uzroci, karakteristike Sociologija- fundamentalna društvena nauka je više bila fokusirana na probleme i prouavanje društvene strukture, a u politikoj nauci je dugo dominirao tzv. institucionalni pristup koji je u suštini statian. Problemi društvenih pokreta su dugo ostali u seni društvene nauke i njenih glavnih teorijskih pravaca, što važi i za marksizam iako je ovaj pristup prvenstveno usmeren na prouavanje dubinskih i radikalnih društvenih promena18. Tek u novijoj politikoj sociologiji, sa pojavom novih/alternativnih društvenih pokreta, njihova važnost je eksplicitno elaborirana. Uvideo se znaaj društvenih pokreta u nastanku novih formi i sadržaja kojima oni obogauju politiki život i proširuju okvire društvene demokratizacije. Uprkos ovom naunom zanemarivanju fenomena društvenih pokreta u periodu nastanka sociologije, termin je skovan upravo u tom periodu, od strane Lorenca fon Štajn 1850. u knjizi Geschichte der sozialen Bewegung in Frankreich von 1789. bis auf unsere Tage (Istorija društvenog pokreta u Francuskoj od 1789. do naših dana). Jedno od pitanja vezanih za fenomen društvenih pokreta je kada se oni zapravo pojavljuju. Da li se npr. reformacija, koja zapoinje sa Luterovim objavljivanjem 97 teza na crkvi u Vitembergu 1517. godine može nazvati društvenim pokretom, budui da je praena masovnošu, razliitim oblicima politikog aktivizma pa i radikalizma, i imala je nesumnjive i dalekosežne društvene i politike posledice. Takoe, izazvala je i pojavu kontrareformacije, kao svojevrsnog kontrapokreta Katolike crkve, koja je na taj nain želela da povrati legitimitet svoje poljuljane moi na starom kontinentu. Veina teoretiara/ki pak smatra da se ovde ne može govoriti o pojavi socijalnih pokreta, jer se tek sa usponom modernog društva javljaju preduslovi koji omoguavaju ovaj oblik kolektivne akcije. Uglavnom se navode karakteristike modernog društva koje su to omoguile, kao što su širenje pismenosti, štampe, razvoj parlamentarizma, 18 Vukašin Pavlovi, Društveni pokreti i promene, JP službeni glasnik, Beograd, 2006, str. 101 19 kapitalizma, proleterske klase19 i sl. U svojoj studioznoj analizi društvenih pokreta arls Tili (Charles Tilly) uspešno podupire tezu da su ove savremene pojave i procesi doprineli nastanku društvenih pokreta kao specifine politike pojave. Jer, pismenost i štampa omoguavaju bolju artikulaciju interesa, širenje informacija i povezivanje grupa ljudi; nastanak parlamentarizma u okvirima ideje narodnog suvereniteta je dao legitimnost razliitim zahtevima koji dolaze iz baze društva; a kapitalizam kao oblik klasnog ureenja je podstakao kompeticiju i razliite konflikte, „oslobaajui“ ih pri tom od staleške etikecije i ritualizma što je konfliktima dalo poseban zamah20. Ove tvrdnje se mogu potkrepiti i injenicom da je sam termin društveni pokret, kao što smo ve istakli uveden u nauku 1850. godine. Da bi se bolje objasnio nastanak društvenih pokreta, može nam poslužiti tipologija globalnih društava na tradicionalna i moderna. Iako ova dihotomija pati od prevelike apstraktnosti i uprošuje razliite oblike društvene složenosti, može nam poslužiti kao heuristiki okvir objašnjenja budui da se tek sa javljanjem onih društvenih karakteristika tipinih za moderno društvo javljaju preduslovi koji omoguavaju ovakav vid kolektivnog angažmana i delovanja. Jer, dok je politika kultura i nain života tradicionalnog društva parohijalnog karaktera, u smislu zatvaranja u uske lokalizme, pripisane socijalne statuse i da ne postoje mogunosti artikulacije razliitih interesa (npr. u feudalnom sistemu staleži kao pripisano, statusno obeležje nameu norme delovanja itave zajednice van ijih okvira se ne mogu formulisati drugaiji oblici angažmana) kao ni svesti o tim interesima, u modernom društvu se javlja koncept države kao nacionalne zajednice koja razgrauje uske lokalizme i partikularizme, pospešuje pokretljivost ljudi, a bujanje razliitih politikih institucija sa definisanom nadležnošu stvara referentni okvir u odnosu na koji se mogu artikulisati razliiti interesi, vrednosti i ideje. Jer, dok je u tradicionalnom društvu ovek bio osuen na, kantovski reeno nepunoletstvo bez mogunosti da, korišenjem vlastitog razuma ponudi odgovor na brojne izazove sa kojima se susree, u modernoj epohi obeleženoj liberalnim i prosvetiteljskim optimizmom istie se važnost linog angažmana u svrhu dobrobiti društvene zajednice ali i obezbeivanja vlastite autonomnosti i moralnosti. Dok u tradicionalnom društvu ne postoji kulturni, verski, politiki pluralizam, u modernom društvu se javljaju zameci onoga što e se nazvati pluralnim društvom koje 19 Charles Tilly, Social Movements, 1768-2004, Paradigm Publishers, Boulder and London, 2004, p. 25 20 Ibid. , p. 53-54 20 ne pretenduje na monopol na istinu ve dozvoljava postojanje razliitih ubeenja, vrednosti i naina života. Sve je to pružilo povoljan okvir za nastanak društvenih pokreta, no pri tom treba istai da je ova razgradnja organske koncepcije društva karakteristine za srednjovekovni period praena i porastom nejednakosti meu ljudima i razliitim manje ili više suptilnim mehanizmima spreavanja deprivilegovanih slojeva- prevashodno radništva, da artikuliše svoje interese i svoju politiku paradigmu. Po arlsu Tiliju, istorija društvenih pokreta poinje krajem XVIII veka na teritoriji Engleske i SAD, i predstavlja specifian vid politikog, javnog i kolektivnog angažmana. Pre toga, oblik kolektivnog ispoljavanja politikih uverenja i zahteva je bio ogranien. Tili na primeru politikog života Engleske ilustruje kako je išao ovaj razvoj. Engleska je posle „Slavne revolucije“ postala parlamentarna monarhija, sa visokim nivoom poštovanja linih i graanskih prava, ali je put u širu društvenu demokratizaciju bio trnovit. Ljudi su smeli biti deo samo onih kolektiva koji su legalno priznati, kao što su npr. gilde, religijske zajednice i sekte, iji su predstavnici mogli da iznose svoje zahteve u javnost, a vlasti su imale obavezu da ih razmotre. Van ovih okvira, nikakav javni angažman nije bio dozvoljen, i svaki oblik obraanja graananstvu, javnosti u celini i politike agitacije van ovih okvira smatrali su se nelegalnim mešanjem u nadležnosti parlamenta21. Krajem XVIII veka, dolazi do novine koja se ogleda u tzv. CG-contentious gatherings (opisno prevedeno kao okupljanja u kojima se buno i svadljivo raspravlja). Pojavi CG-a je doprineo politiki angažman Džona Vilkinsa (John Willkins), politikog agitatora i lana parlamenta iz nižeg plemstva koji je promenio dosadašnje oblike politikih dešavanja. Pošto je, kako se po tadašnjim tumaenjima zakona smatralo, u svojim novinama na uvredljiv nain prikazao krunu, a potom i zbog više slinih navoda završio u zatvoru, politika javnost se uzavrela, a za vreme suenja se uzvikivalo: Vilkins i sloboda! Sud je doneo oslobaajuu presudu, ali kako se Vilkins upustio u izdavanje blasfemskih politikih pamfleta, parlament mu je oduzeo mandat. Meutim, javnost se ponovo uskomešala, ispunjavala ulice, organizovala peticije i marševe. Stoga su dešavanja oko Džona Vilkinsa proširila obim dotadašnjih oblika politike participacije, koja se svodila na slanje dostojanstvenih predstavnika koji u ime odreene grupe, ponizno iznose njene zahteve pred nadležnima22. U amerikom iskustvu, do oblika angažovanja karakteristinog za socijalne pokrete dolazi usled 21 Ibid., p. 21 22 Ibid. , p. 20 21 pobune protiv engleske kolonijalne uprave, što je kulminiralo nametanjem dodatnih poreza i taksi od strane kralja Džejmsa. Ogoreni graani kolonija se samoorganizuju, održavaju se bojkoti, javna okupljanja, mitinzi, pišu pamfleti, vodi živa komunikacija izmeu gradova 13 amerikih kolonija, što je po Tiliju doprinelo pojavi socijalnih pokreta kao posebne forme politikog angažmana na teritoriji SAD-a23. Ovaj kratak osvrt na nastanak društvenih pokreta kao specifine forme kolektivnog delovanja nam omoguava da iznaemo i odgovarajuu definiciju. Naješa i najjednostavnija definicija socijalnih pokreta je da se radi o kolektivnim, organizovanim pokušajima društvene promene24. Meutim, ovakva jedna definicija je preširoka i svaki njen element zahteva dalju elaboraciju da bi se uvidela posebnost društvenih pokreta u odnosu na druge oblike politikog organizovanja i kolektivnog aktivizma. Postavlja se pitanje o kakvim je kolektivima re, sa kakvim oblicima organizacije, o kojim i kakvim društvenim promenama? Pitanje o kolektivu, grupi se odnosi na injenicu da su subjekti, nosioci društvenih pokreta velike društvene grupe kao što su klase, nacionalne, rasne, religijske, rodne i sline grupe. Pri tome se naravno ne pretpostavlja da se svi pripadnici/e datog kolektiva identifikuju sa tim pokretom- npr. da se svo radništvo angažuje u ili pak slaže sa ciljevima radnikog pokreta. Meutim, kako ovaj pokret teži da artikuliše vrednosti, ciljeve i interese radnike klase, i kako okuplja veliki broj njenih pripadnika/ca, možemo rei da je radnika klasa subjekt radnikog pokreta. Kada je re o organizaciji, Hejvud istie da društvene pokrete karakteriše slaba organizaciona struktura- pokreti nisu formalno i jasno strukturirani kao npr. politike partije, interesne grupe i sl., meutim ovde se ne radi o spontanoj masovnoj akciji (kao što su npr. ustanak ili pobuna) ve u pokretima postoji odreen nivo nameravane i planirane akcije radi ostvarivanja odreenih društvenih ciljeva25. Po Goatiju, društveni pokreti nisu organizovane grupe i to ih razlikuje od ostalih kolektivnih politikih aktera. Jedinstvenost pokreta ne leži u organizaciji, ve u idejama oko kojih se pokret kristališe: „okolnost da hiljade i milioni ljude deluju u istom pravcu bez ikakve organizacione povezanosti i hijerarhijskih odnosa, predstavlja u stvari iskonsku snagu socijalnog 23 Ibid. , p. 26 24 Craig J. Jenkins, William Form, „Social Movements and Social Change“, u: Thomas Jasinski et al (Eds.), The Handbook of Political Sociology, Cambridge University Press, Cambridge, 2005, p. 331 25 Endru Hejvud, Politika, Clio, Beograd, 2004, str. 531 22 pokreta“26. Teoretiari/ke i istraživai/ce koji/e su vršili/e konkretne analize oblika i razultata delovanja pojedinih socijalnih pokreta su uoili i neke elemente organizacione strukture samih pokreta. Npr., u svojoj analizi pokreta za graanska prava (Civil Rights Movements) afroamerike populacije u SAD-u, Kenet Endruz (Kenneth T. Andrews) analizira kako su organizacija ovog pokreta i njegove aktivnosti donele odreene konkretne, ali i šire, radikalne promene u amerikom društvu. Njena studija je naroito apostrofirala odreene oblike organizovanosti koje su se dešavale oko lokalnih crkava kao i organizovanje tzv. „Škola slobode“ (Freedom schools). Vidimo da, kada je re o odnosu društvenih pokreta i organizacije ne postoji slaganje u nauci, ali možemo ustvrditi da bi bez ikakvog oblika organizacione strukture, makar ona bila labavog i nedovoljno definisanog karaktera, pokret teško mogao da artikuliše svoje ciljeve i aktivnosti. S druge strane, pokret je uvek nešto mnogo više od ove organizacione dimenzije. On ima više dimenzija budui da nije fiksiran u vremenu, prostoru, lanstvu, i u svakom pokretu se prepliu razliite organizacije, mreže, zajednice, i ljudi- aktivisti i aktivistkinje pokreta27. Posebni društveni pokreti esto inkorporiraju unutar sebe veliki broj tzv. nevladinih organizacija posveenih odreenim društvenim ciljevima i vrednostima, a dešava se takoe da iz odreenog pokreta nastane niz organizacija (tako je npr. iz ekološkog pokreta nastao niz organizacija kao što je Greenpeace)28. Takoe, problem organizacije u socijalnim pokretima se ne odnosi samo na instrumentalnu dimenziju, u kojoj se organizacija posmatra kao resurs pomou kojeg pokret pokušava da postigne svoje ciljeve. Organizaciju karakteriše i odreena kultura interakcije, ona je „kontekst politike konverzacije“ u kojoj pokret definiše sebe i konverzacijom sa drugim pokretima i okruženjem razvija sebe i svoje aktiviste/kinje29. U pokretima takoe, važnu ulogu igraju senzibilitet i oseanja koje ljudi grade u pokretu i kroz 26 Vladimir Goati, Politika sociologija, Nip Mladost, Beograd, 1978, str. 175 27Nancy Whittier, „Meaning and Structure in Social Movements“, u : David S. Meyer, Nancy Whittier, Belinda Robnett (eds.), Social Movements: Identity, Culture and the State, Oxford University Press, Oxford, 2002, p. 289 28ore Tomi, „Društveni pokreti: pitanja, pojmovi, teorije i metode“, u: ore Tomi i Petar Atanackovi (ur.), Društvo u pokretu: Novi društveni pokreti u Jugoslaviji od 1968. do danas, Cenzura, Novi Sad, 2009, str. 16 29Elisabeth S. Clemens, Debra C. Minkoff, „Beyond the Iron Law: Rethinking the Place of Organization in Social Movement Research“, u: David A. Snow, Sarah A. Soule and Hanspeter Kriesi eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, Blackwell Publishing, Malden, Oxford and Carlton, 2006, 2nd ed., p. 157 23 pokret30. Pored refleksivnih emocija kao što su strah, iznenaenje, bes, nezadovoljstvo, radost a koje su i kratkotrajnog karaktera, postoje i afektivne emocije kao što su ljubav, mržnja, poverenje a koje su dugotrajnije31. Previenje poslednjeg je esto vodilo u zanemarivanje emotivne dimenzije u politikom delovanju jer su se iskljuivo posmatrale one refleksivne, kratkotrajne emocije, te se kolektivnom delovanju pridavao iskljuivo iracionalni karakter. Takoe, bez uvianja znaaja emocija ne može se objasniti zašto se veliki broj ljudi, uprkos velikim troškovima particapcije, bori za odreene ciljeve32. I dalje, mnogi pokreti nošeni idejom egalitarizma (kao npr. mirovne, ženske grupe i pokreti) pružaju svojim aktivistima i aktivistkinjama emotivno zadovoljstvo i veze poverenja, ljubavi, uzajamnog poštovanja33, što pak esto dovodi do tenzija izmeu ovih emotivnih, interpersonalnih odnosa i potreba, sa jedne, i instrumentalnih ciljeva sa druge strane. Kada je re o društvenim promenama, težnja za njima je jedna od najbitnijih karakteristika društvenih pokreta. Ni u ovom pitanju meutim ne postoji slaganje meu teoretiarima. Npr., Goati istie da su društveni pokreti protogonisti samo bitnih, dalekosežnih promena u distribuciji politike i ekonomske moi, ali pravi ogradu istiui da postoje i pokreti koji se grupišu radi odbrane status quo-a i onemoguavanja takvih znaajnih promena34. I ovi pokreti su pak povezani sa velikim znaajnim promenama jer ih teže spreiti i suzbiti. To je po autoru osnovna differentia specifica društvenih pokreta u odnosu na interesne grupe, koje obino teže manjim ustupcima i dobitima od strane sistema. Neki teoretiari u društvene pokrete ubrajaju i one koji ne teže nekim radikalnijim promenama, i na osnovu toga prave tipologiju društvenih pokreta. Meutim, i ovde treba biti oprezan budui da, kao što primeuje Herbert Blumer, i oni pokreti koji teže radikalnijim promenama to esto ostvaruju postepeno, naješe tako što dovode do postepenih promena u vrednostima ljudi koje on naziva kulturnim nanosima ili strujama. Ove se potom akumuliraju i dovode do velikih promena u nainima kako ljudi percipiraju sebe i svoj položaj u politikom poretku, što 30 Ovde je potrebno navesti da svaka organizacija nosi i emotivnu komponentu, tako je npr. Veber ukazao na svojevrsni etos i senzibilitet birokratske organizacije. S tim u vezi, dihotomija racionalnost- emocionalnost u složenoj društvenoj stvarnosti se ispoljava kroz raznovrstan niz meuodnosa i meuuticaja. 31 Jeff Goodvin, James M. Jaspers, Francesca Pallieta, „Emotional Dimensions of Social Movements“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, p. 416-418 32 Ibid., p. 418 33 Ibid., p. 420 34 V. Goati, Politika sociologija, str. 168-169 24 ih vodi u oseaj nezadovoljstva sa postojeim sistemom i usmerava njihovu aktivnost u novim pravcima35. U tome, po nekim stajalištima leži i klju uspeha novih društvenih pokreta, npr. šezdesetosmaških koji su naizgled propali ali su doveli do promene vrednosti u društvu. Dalji sporovi kada je re o promenama odnose se na pitanje nivoa, mesta (locus) promena, npr. da li ove promene moraju biti šire društvene ili mogu biti i interpersonalne? Spor se esto prevazilazi jednom širokom, inkluzivnom definicijom promena budui da npr. promene koje se dešavaju na nivou interpersonalnih odnosa mogu da dobiju i šire konsekvence. U predgovoru za knjigu The Blackwell Companion to Social Movements urednici/e istiu da je neophodno napraviti razliku izmeu institucionalnih (politikih, ekonomskih, religijskih, obrazovnih itd.) i kulturnih (vrednosti, vrednosnih obrazaca) promena, i da instituciolani autoritet protiv kojeg pokreti nastupaju može biti lociran na nivou grupe, organizacije, društva, kulture ili pak itavog svetskog poretka36. Ciljevi i dometi promena su pri tom stvar razliitih oblika i nivoa politike interakcije, budui da pokreti reaguju na tzv. „roditeljsku strukturu“, odn. na prepreke i frustracije prisutne u okvirima postojeeg u ijim okvirima i sami deluju37. Od reakcije institucija esto zavisi da li e npr. neki pokret, koji ima odreene ciljeve i taktike postati reformistiki ili revolucionaran. Pri tome i reformistiki i revolucionarni pokreti nastaju iz slinih nezadovoljstava i ciljeva ali u uslovima kada vlasti reaguju blago, neutralno ili pak kooperativno vei su izgledi da e pokret postati reformistiki. Revolucionarni pokreti pak nastaju u okolnostima kada vlada koristi represivne mere prema pokretu i kada je neefikasna u vršenju represije38. Poseban problem se javlja kada se pokušavaju analizirati uzroci zahteva za promenom, naroito momenat odn. faza pojaanog konflikta i zahteva za promenom. I same eksplanatorne varijable pri tom mogu i same biti u fazi promena kao i sam pokret koji one pokušavaju da objasne39. Dinamika konflikta i razliitih oblika interakcija kroz sam sistem dovode do tzv. radikalne nepredvidljivosti u okolnostima kada pokret i sistem stoje na neprijateljskim linijama, pri emu i jedan dogaaj ili momenat može da 35V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 103 36 David A. Snow, Sarah A. Saule, Hanspeter Kriese, „Mapping the Terrain“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), Blackwell Companion to Social Movements, p. 11 37 J. C. Jenkins, W. Form, „Social Movements and Social Change“, u: D. Snow, S. A. Soule and H. Kriesi (eds.), Blackwell Companion to Social Movements, p. 334 38 Ibid. , p. 333 39 Ruud Koopmans, „Protest in Time and Space: The Evolution of Waves of Contention“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, p. 21 25 odigra prelomnu odluku. Tako npr. u jesen 1989. protestanti/kinje u Istonoj Nemakoj su smatrali moguim i kineski scenario na Tjenamenu što je stvorilo oseaj da je sve mogue te su se percepcije kretale izmeu euforine nade za promenom i straha od represije40. esto se kao uzrok promena navodi širenje politikih šansi, npr. u sluaju amerikog pokreta za graanska prava injenica da je došlo do nastanka afro-amerike srednje klase koja je predstavljala važan resurs pokreta, a ovo objašnjenje bi se moglo iskoristiti i kada je re o nastanku ženskog pokreta. Ovo poveanje šansi nije pak samo strukturalno budui da je za delovanje pokreta od suštinske važnosti i percepcija aktera/ki o tim šansama. Akteri/ke esto precenjuju novonastale mogunosti jer u protivnom, sama akcija bi bila upitna41. U svakom sluaju, uvek postoji vei broj uzajamno prepliuih varijabli što rezultira u injenici da na kraju ni sam pokret nije više ono što je bio na poektu. Da bi pokreti mogli da ostvare odn. spree odreene društvene promene, neophodno je da imaju odreene karakteristike koje bi to omoguile. Po arlsu Tiliju, društveni pokreti predstavljaju inovativnu sintezu tri elementa: kampanje kao organizovanog javnog pokušaja upuivanja zahteva nadležnima i javnosti u celini; repertoara koji ine razliite forme politike akcije, kao što su stvaranje udruženja i koalicija, organizovanje javnih sastajanja, sveanih procesija, relija, demonstracija, prikupljanje peticija, davanje izjava medijima, distribucija pamfleta; i javni prikaz (public display) tzv. wunc obeležja- w(orthiness) pri emu se misli na znaaj i vrednost ciljeva pokreta za njegove aktere/ke kao i društvo u celini; u(nity) kao prikaz jedinstva pokreta; n(umbers) kao brojnost i masovnosti pokreta i c(omittment) kao predanost ciljevima42. Tilijevo shvatanje je nastalo u okviru amerike politike sociologije koja je više pragmatski orijentisana, i u kojoj se naglasak stavlja na ciljeve, resurse, interese, šanse, organizaciju i strategije pokreta. U Evropi je pak više razvijena tzv. paradigma u kojoj je akcenat na pitanju identiteta, tako po Alenu Turenu (Alain Touraine) društvene pokrete karakterišu tri naela: naelo identiteta- u ime koga se bore, naelo suprotnosti- protiv koga i naelo totaliteta- jer se društveni problem oko kojih se pokret definiše i mobiliše tiu celine društva. Naš teoretiar društvenih pokreta Vukašin Pavlovi navodi 40 Ibid. , p. 23 41 Hanspeter Kriesi, „Political Context and Opportunity“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements , p. 68 42C. Tilly, Social Movements, 1768-2004, pp. 3-4 26 da društveni pokreti poseduju sledee karakteristike na osnovu kojih se inae i razlikuju od drugih društvenih pojava: kolektivna akcija, dobrovoljnost i otvorenost, masovnost, stav prema društvenoj promeni, izraz društvenog konflikta, interesna osnova okupljanja, nezadovoljene potrebe, javnost delovanja, spontanost, difuznost i elastinost, i društvena znaajnost problema43. U poslednje vreme pitanje identiteta je postalo posebno aktuelno budui da identitet pruža pokretu samodefiniciju i održava njegovu mobilizaciju44. Na to je naroito uticao uspon brojnih alternativnih pokreta šezdesetih godina prošlog veka, koji sebe konstituišu i angažuju nudei alternativne sisteme vrednosti i obrasce življenja. esto se istie da je bujanje društvenih pokreta od šezdesetih godina dvadesetog veka na ovamo posledica krize sistema vrednosti, line i kolektivne obesmišljenosti usled jaanja tehnokratije, birokratije, s jedne, i ispraznog konzumerizma sa druge strane. U kontekstu savremenog masovnog društva, novi društveni pokreti omoguavaju ljudima da povrate ili uspostave sopstveni identitet45. Po Alanu Turenu, ovo nalaženje i stvaranje novih identiteta je posledica opadanja znaaja klasne i religijske pripadnosti, kao i porodinih veza u postindustrijskom društvu. Mnogi pokreti se upravo bore oko priznavanja specifinosti vlastitog identiteta od strane države i dominantne kulture (npr. pokreti za LGBT prava) a neki se pak zadovoljavaju negovanjem vlastitog identiteta van šireg društva i idu u dobrovoljnu getoizaciju. Pokret takoe može težiti dekonstrukciji dominantnih definicija identiteta, odn. naina na koji sistem odreuje ono što je npr. gay/straight, muško-žensko i sl46. Stvar identiteta je takoe i vrlo kompleksna, jer se javlja pitanje da li se može govoriti o npr. identitetu žene gledano u celini, bez obzira na razlike i heterogenosti koji se nalaze u ovom identitetu. Npr. da li je žena obrazovana ili neobrazovana, zaposlena ili nezaposlena, sa ili bez dece, koje je rase, klase, religije, koje seksualne orijentacije i sl. Ova pitanja i debate su se iskristalisale još u samim poecima ženskog pokreta, budui da su njegov katalizator bile aktivnosti žena iz srednje klase. Pitanje je pak još dublje budui da su se, ak i unutar grupa koje okupljaju žene iz slinog background-a javile tenzije ne samo oko pitanja i strategija 43V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 100 44J. Craig Jenkins, and William Form, „Social Movements and Social Change“, u: Thomas Jasinski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology, p. 340 45 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 157 46Merry Bernstein, „The Contradictions of Gay Ethnicity: Forging Identity in Vermont“, u: David S. Meyer, Nancy Whittier and Belinda Robnett (eds.), Social Movements: Identity, Culture and the State, Oxford University Press, Oxford, 2002., p. 87 27 ženskog delovanja, ve i samog naina na koji se formira identitet žena: da li je re o društveno-kulturnom konstruktu ili pak subjektivizaciji bioloških/polnih razlika. Iako je pitanje naizgled teoretsko ono je uticalo na i dobrim delom bilo odraz tenzija unutar samog ženskog aktivizma. Sve ove razlike, diskusije i tenzije su svakako plodne, jer ženski kao i društveni pokreti en general koji nemaju sluha za razlike se optužuju za nekritiki esencijalizam i politiku naivnost, i esto ne ostvaruju znaajne uspehe jer ne polaze od realnog stanja na terenu. S druge strane, uju se i primedbe da uvoenje razlika unutar odreenog identiteta sužava njegov politiki angažman i usmerava ga na manje znaajna pitanja i da se na taj nain, žrtvuje šira transformacija društva radi sitnih politikih dobiti47. Slovenaki filozof Slavoj Žižek, poznat po svom provokativnom stilu pisanja i delovanja, kaže da je ovakva usitnjena liberalno-multikulturalna politika identiteta praena procesima neprestane diversifikacije, u ijoj pozadini leži kapitalistika globalizacija. Stalno i neprestano proizvoenje razliitih identiteta je proizvod težnji kapitala da ostvari profit od ovih razliitih identiteta i orijentacija (npr. preko homoseksualnog turizma, latino muzike...)48. Ova lucidna Žižekova konstatacija stoji, iako je ili možda baš upravo zato što je protkana leviarskim lamentom nad postojeim ali i isto tako leviarskim optimizmom da se, pošto se realno prikaže i izvrši njegova temeljna dekonstrukcija, otkriju mogunosti za ljudsko osloboenje i emancipaciju. No, pri tom treba istai i drugu stranu ove stalne diverzifikacije. Naime, na ovaj nain razliite marginalne grupe imaju mogunost da definišu svoju poziciju, izbore se za nju u politikom prostoru, i na taj nain prošire horizonte, kako svoje vlastite tako i šire društvene, a koji utiru put u njihovo (samo)osloboenje. Uprkos tome, injenica je da je ovaj proces isuviše podudaran sa opadanjem levice na svetskoj politikoj sceni, budui da dolazi do homogenizacije partikularnih grupa oko pojedinih pitanja bez mogunosti kreiranja širih, znaajnijih društvenih promena49. Pojam identiteta je zamenio Marksov koncept klasne svesti, a kolektivna potraga za identitetom se smatra osnovnom karakteristikom društvenih pokreta. I same prepreke i resursi kojima su ljudi i grupe izloženi i koje poseduju, ma koliko bili objektivno dati u okviru postojeih odnosa, se posmatraju, definišu i pokušavaju promeniti u zavisnosti 47 Ibid. , p. 85 48 Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, Šahinpaši, Sarajevo, 2006, str. 186 49 Time na kraju krajeva i ove grupe postaju žrtva vlastitog esencijalizma (sada doduše manjeg obima) protiv kojeg su se ispoetka borile. 28 od pristupa resursima identiteta, a što je, kako navodi Melui u skladu sa pragmatskim pristupom fenomenu društvenih pokreta50. 1.2 Glavni pristupi u prouavanju društvenih pokreta Od kad je pojam društvenih pokreta uveden u nauku, nastali su i razliiti pokušaji njegove teorijske elaboracije i njegovog smeštanja u objašnjiv i sistematian teorijski okvir. Najpre su društveni pokreti objašnjavani u okvirima ranog simbolikog interakcionizma i kolektivnog bihejviorizma, da bi se kasnije profilisale moderne teorije kao što su teorija mobilizacije resursa, i teorija kolektivnih identiteta. Rani simboliki interakcionizam je obeležio teoriju o društvnim pokretima u prvoj polovini dvadesetog veka. Ovde je naglasak bio na tzv. iracionalnim elementima kao sastavnom odrednicom tzv. kolektivnog ponašanja. Kao širenje zaraze koja se ne može suzbiti, slinim analogijama se objašnjavalo i širenje kolektivnih delovanja kao oblika masovnog nezadovoljstva te je ovo shvatanje završilo u svojim konzervativnim orsokacima. Usled straha od društvene anomije i dezintegracije modernog društva, društveni pokreti su vieni kao podtip kolektivnog delovanja zajedno sa panikom, glasinama, gomilom i nemirima51. Strah od sloma društvene kontrole izrazio je i Robert Park (Robert Park), predstavnik ikaške škole kolektivnog bihejviorizma, podvukavši razliku izmeu društvene integracije i kolektivnih oblika delovanja koji nastaju sa slomom društvene integracije. Park je, za razliku od tada dominantnih evropskih teorija gomile isticao da postoje i inovativni oblici kolektivnog delovanja. Slom socijalne kontrole stoga ne rezultira nužno eksplozijom razliitih iracionalnosti ve formiranjem novih normi52. Oslanjajui se na Parka, Herbert Blumer (Herbert Blumer) je dalje razradio teoriju kolektivnog bihejviorizma i uinio kolektivno ponašanje prepoznatljivim poljem u sociološkoj teoriji i istraživanjima. Po Blumeru, kolektivno ponašanje ukljuuje grupnu aktivnost koja je spontana, nestrukturisana i neregulisana. Ona se javlja usled nezadovoljstva postojeim nainom života i voena je željama i 50 Alberto Melucci, „Getting Involved: Identity and Mobilization in Social Movements, u: B. Klandermans, H. Kriesi, S. Tarrow (eds.), From Structure to Action: Comparing Social Movement Research across Cultures, Greenwich, JAI Press, 1988, p. 343 51 Steveen Buechler, „The Strange Career of Strain and Breakdown Theories of Collective Action“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, p. 47 52 Ibid., p. 49 29 nadama za novim mogunostima življenja, i esto dovodi do eruptivnih prekida u uobiajenoj društvenoj svakodnevnici53. Blumer je zaslužan i za prvu tipologiju društvenih pokreta, delei ih na opšte društvene pokrete, posebne i ekspresivne. Opšti društveni imaju samo generalno usmerenje i nisu strukturisani, nemaju hijerarhiju, jasne strategije, epizodini su, a posebni pokreti imaju jasno definisanje ciljeve, strategije, formalizovano vostvo i lanstvo. Prvi pokreti stvaraju promene koje Blumer naziva nanosima ili strujama i koji se postepeno šire meu vrednostima ljudi. U ove pokrete spada radniki pokret, ženski pokret, mirovni pokret. Posebni pokreti imaju jasno definisane ciljeve, razvijaju odgovarajuu strukturu i organizaciju, definisano vostvo i lanstvo. Primer ovih pokreta je pokret protiv ropstva. Ekspresivni pokreti (religijski, modni) nemaju pretenzije prema sistemu i svode se na ispoljavanje odreenih društvenih vrednosti i životnih stilova54. Uprkos stanovitim razlikama, u ovim teorijama je naglasak na kolektivnom obliku ponašanja koji nastaje usled sloma društvene rutine, i na eruptivnosti i ekcesivnosti koletivnog delovanja. Šezdesetih godina prošlog veka razvile su se modifikovane varijacije teorije kolektivnog bihejviorizma. Gešvender je u svojim analizama naglasak stavljao na oseaju relativne deprivacije, koja podstie kolektivno delovanje u uslovima anticipacije mogue budunosti. Nil Smelser (Neil Smelser) je, takoe tokom šezdesetih godina, dalje produbio ali i sažeo rezultate teorija kolektivnog bihejviorizma. Kolektivno ponašanje po Smelseru nastaje usled strukturalnih napetosti (neizvesnosti, deprivacije, društvenih razlika), verovanja, naglih društvenih promena kao i sloma socijalne kontrole. Kolektivno delovanje se produbljuje verovanjima i predstavama koji ga prate, a re je o odgovorima na procese koji su u suštini iracionalnog karaktera55. No, pored preovlaujuih, iracionalnih oblika kolektivnog delovanja kao što su panika, pomame i neprijateljski izlivi, postoje i oblici kolektivnog ponašanja koji spadaju u društvene pokrete. Oni mogu biti normativno orijentisani ka stvaranju novih normi bilo da su ove ekonomske, politike, ili religijske prirode. Ovi pokreti su u svojoj suštini reformistiki. Pored njih postoje i vrednosno orijentisani pokreti koji teže da uspostave nove ili 53 Ibid. 54 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 103-105 55 S. Buechler, „The Strange Career of Strain and Breakdown Theories of Collective Action“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, p. 50 30 modifikuju postojee vrednosti u ime viših ciljeva. U njih spadaju masijanski pokreti, nacionalistiki pokreti, revolucionarni pokreti, verske revolucije i sl.56 Ova objašnjenja su dobrim delom prevaziena i odbaena u drugim teorijama. Naime, prethodni pravci zapostavljaju politiku dimenziju kolektivnog ponašanja, i pretpostavljaju mehaniku, linearnu vezu izmeu strukturalnih, društvenih napetosti i odreenih oblika društvenog ponašanja. Teorija mobilizacije resursa, kritikujui osnovne postavke prethodnih teorija, istie da društveni pokreti imaju elemente trajnosti i institucionalizacije, i polazi se od pretpostavke da se ljudi ukljuuju u pokrete kao racionalni akteri. Naime, pokreti se baziraju na kolektivnom razumevanju grupnih interesa i predstavljaju oblike društvene borbe koja nastaje zbog interesa koji su u kofliktu57. U ovom pravcu analiziraju se razliite strategije pokreta i šanse koje dolaze iz okruženja pa se daju iznijansiraniji i konkretniji pogledi na fenomen društvenih pokreta. Mek Karti i Zeld (McCarthy and Zald) ukazuju na profesionalizaciju novih društvenih pokreta koja je bitna strategija mobilizacije58. Pokreti otvaraju mogunosti za razvoj profesionalne karijere odreenih ljudi, naroito strunjaka koji se u svojim aktivnostima kreu na relaciji vladinih institucija, agencija, univerziteta, fondacija, lokalnih organizacija i dr. Porast materijalnog bogatstva društva i rast srednje klase je omoguio tzv. razvoj sektora društvenih pokreta omoguivši stalan priliv znaajnih rerursa i finansiranje ideja59. Resursi koji se mobilišu u pokretima su raznovrsni i predstavljaju kapacitete kolektivne akcije. Po Fremenu, oni mogu biti opipljivi- kao što su npr. novac, publicitet, prostor; potom, ljudski resursi- vostvo, ekspertiza, volonterski rad, posveenost, pristup donosiocima odluka; i socijalni resursi- status, legitimnost, prepoznavanje ciljeva60. Glavne postulate ove teorije izložio je Mankur Olson (Mancur Olson) u knjizi Logika kolektivne akcije, a na osnovu premisa neoklasine ekonomije: kolektivne oblike delovanja treba tumaiti polazei od individualnih interesa; i, pojedinci postupaju 56 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 106 57 S. Buechler, „The Strange Career of Strain and Breakdown Theories of Collective Action“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements , p. 52 58 J. Craig Jenkins, William Form, „Social Movements and Social Changes“, u: Thomas Jasinski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, Cambridge University Press, Cambridge, 2005, p. 336 59 Kejt Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika i mo, Službeni glasnik, Beograd, 2006, str. 137 60 J. Craig Jenkins and William Form, „Social Movements and Social Change“, u: T. Jasinski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology , p. 337 31 racionalno da bi svoje interese maksimalno zadovoljili, a gubitke sveli na minimum. Kljuni problem za Olsona je bio tzv. fenomen „slobodne vožnje“. Naime pojedinci koji pripadaju odreenoj grupi koja se uspela uspešno izboriti za odreene ciljeve, na osnovu samog pripadanja toj grupi uživaju plodove borbe bez da su se sami u nju ukljuili. Klju se nalazio u objašnjenju naina na koji se resursi mobilišu tako da za individue ueše u pokretu bude racionalno61. Entoni Oberšal (Anthony Obershall) je pokušao da odgovori na Olsonovo pitanje proširujui njene okvire- naime društveni kontekst u kojoj se odreena, deprivirana grupa nalazi. Naime, ljudi ne žive kao izolovani pojedinci ve postoji socijalni pritisak na pojedince da se ukljue u pokret zajednice kojoj pripadaju. Takoe, lideri/ke pokreta uživaju visok status unutar pokreta ali i u široj zajednici, naroito ako pokret doživi uspeh. Da su resursi klju objašnjenja novih društvenih pokreta leži i u injenici da su razvijenim industrijskim društvima mobilizacije siromašnih i marginalnih retke, i da su glavni nosioci pokreta pripadnici/e srednje klase a koji imaju pristup razliitim resursima62. Po nekim tumaenjima, ova teorija ipak ne objašnjava uspon i delovanje novih društvenih pokreta šezdesetih godina prošlog veka a koji nisu okupirani interesesnim ciljevima i pukim usmeravanjem resursa ka postizanju ovih interesa. Novi socijalni pokreti su pokreti za „’osloboenjem od slobode’, odn. emancipacijom od takvog poimanja ozbiljene“63 slobode, te se klju objašnjenja ne može tražiti u igri resursa koje pokret ima i šansi koje ga okružuju. Po Alenu Turenu, pripadniku novog pravca, težište borbe se odvija oko „istorijske istinitosti“ koja zapravo stvara i usmerava društvo64. U tzv. klasinoj klasnoj borbi, pored opipljivih interesa sukob klasa se vodio i oko monopola na društvenu interpretaciju. Ovo je pak u potpunosti oevidno u novim društvenim pokretima, koji se bore kroz društvenu arenu a ne kroz državu i to prevashodno kulturnim sredstvima65. Kultura pruža motivaciju za akciju i akterima daje oseaj zajedništva i solidarnosti kroz koje grade vlastite identitete i pripadnosti. Za nove društvene pokrete pitanje identiteta je kljuno s obzirom na dislociranost, ižljebljenost savremenog oveka iz ranijih, tradicionalnih pripadnosti te on svoj identitet traži i gradi 61 K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika i mo, str. 135 62 Bob Edwards, John D. McCarthy, „ Resources and Social Movement Mobilization“, u: D. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements , p. 117 63 Blaženka Despot, New Age i moderna, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995, str. 100 64 K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika i mo, str. 152 65 Ibid. , str. 155 32 kroz performativne strategije pokreta. Identitet, autonomija i priznavanje, su kljune rei u objašnjavanju suštine društvenih pokreta. Za društvene pokrete, kao oblike kolektivnog delovanja je od kljune važnosti stvaranje solidarnosti i zajednikog identiteta, a mnogo manje je znaajno da li e to doneti zadovoljenje nekog opipljivog interesa66. Društveni pokreti su kreativni, otvoreni diskurzivni prostori u kojima se interpretira i reitepretira šira društvena stvarnost kao i identitet odreene društvene grupe. Turenovu teoriju je dalje razvio Alberto Melui (Alberto Melucci) ali je, da bi izbegao idealizam Turenove teorije koristio i neke aspekte teorije mobilizacije resursa. Melui naroito insistira na mnogostrukoj prirodi novih društvenih pokreta, koji imaju razliite nivoe akcije i u igri su razliite grupe inilaca. Melui ukazuje i da postoje razliiti motivi za angažovanje u kolektivnoj akciji, npr. mobilizacija protiv podizanja nuklerane elektrane u ruralnom podruju- ova za seljake predstavlja ugrožavanje tradicionalnog naina života, a za mlade, urbane ljude ugrožavanje prava na autonomni život67. Takoe, Melui odbacuje strogu podelu na subjektivne i objektivne dimenzije društvenog života: ciljevi akcije, sredstva i okruženje akcije se definišu u stalnom procesu izgraivanja društvenog pokreta68. Prepoznatljivi raskid sa Turenom i sa teorijom mobilizacije resursa vidi se u Meluijevom odbacivanju shvatanja da su odani aktivisti i stabilne organizacije glavni inioci pokreta. Pokreti pak uglavnom opstaju u tzv. „nevidljivim mrežama ispod površine“, gde se tiho osporavaju konvencije društva, izvode eksperimenti života, stiu nova iskustva i formiraju kolektivni identiteti. Pokreti postaju vidljivi kad se mobilišu i javno protestuju sa nastankom odgovarajuih okolnosti69. Društveni pokreti takoe menjaju i redefinišu odnos privatnog i javnog. Naime, znaenja i iskustva privatnog i javnog su u pokretima isprepletana i upravo je ženski pokret dobra ilustracija ove tvrdnje70. Uprkos razlikama, oba savremenija pravca mogu da posluže kao okvir za objašnjenje delovanja društvenih pokreta. Pokreti se mogu boriti za autonomiju i priznavanje i istovremeno biti usmereni na mobilizaciju razliitih resursa radi ostvarivanja odreenih ciljeva. U tranzicionim zemljama, gde društveni i ženski pokreti 66 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 108 67 K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika i mo, str. 158 68 Ibid., str. 159 69 Ibid., str. 160 70 Ibid., str. 161 33 uglavnom deluju preko mreža tzv. NVO-a, vidimo da se prepliu elementi delovanja koji su istaknuti u oba ova pravca: naime, ženske grupe se profesionalizuju, definišu odreene ciljeve, strategije i traže dobiti od sistema, a istovremeno stvaraju paralelne diskurzivne prostore kroz koje manifestuju vlastitu autonomiju od sistema, grade svoj specifini identitet, bore se da afirmišu ono što se u društvu negira i osporavaju dominantne simbolike obrazce. Meluijev pokušaj je utoliko znaajniji jer su u njegovom pristupu obuhvaeni elementi iz oba pravca, pri emu Melui uoava da pokreti kao neformalni oblici društvenog delovanja imaju vidljive ali i manje primetne, esto skrivene oblike vlastitog formulisanja i delovanja. U tom kontekstu je uvek potreban oprez pri tvrdnjama da npr. neki društveni pokret postoji ili ne postoji u odreenom društvu odn. pri utvrivanju dometa odreenog pokreta. 1.3 Društveni pokreti, civilno društvo i demokratija Odnos izmeu društvenih pokreta i demokratije je takoe važan segment prouavanja društvenih pokreta. Kako demokratija podrazumeva postojanje politikog pluralizma i razliitih kanala i mehanizama koje omoguavaju uticaj stanovništva na vlast, injenica da društveni pokreti reflektuju ovaj pluralizam i da je njihov cilj vršenje uticaja na politike odluke a ne retko i na samu prirodu politikog sistema u celini, pokazuje ovu vezu. Uloga društvenih pokreta u jaanju demokratskog sistema i graanskih vrednosti i vrlina istie se u mnogim teorijama civilnog društva. Iako je pojam civilno društvo nastao kao analitika kategorija s ciljem razgranienja i ogranienja ingerencija vlasti i države od tzv. sfere društva, i pati kao i sve analitike kategorije od tzv. idealtipskog shematizma, jasno je da se tamo gde nema civilnog društva teško može govoriti o suštinskoj demokratiji budui da graani/ke postaju puki objekt politikih odluka koji se donose negde drugde, u sferi na koju oni nemaju uticaj. Civilno društvo tako podrazumeva postojanje graanina/graanke kao politikog subjekta, razliite oblike povezivanja i udruživanja graanstva na principima spontanosti, samoorganizacije i solidarnosti, i postojanje odgovarajue politike kulture koja promie javni angažman, oseaj subjektivne kompetentnosti i interes za pitanja od javnog znaaja. Po Aleksisu de Tokvilu (Alexis de Tocqueville), umee udruživanja je osnovno umee u demokratskim društvima, a u graanskim udruženjima se kao u 34 besplatnim školama ljudi ue graanskim vrlinama. Ovo umee se stie i u društvenim pokretima, koji su uz to najznaajnija poluga civilnog društva budui da mogu da obezbede široku društvenu mobilizaciju71. Njih, kao i druge elemente civilnog društva karakteriše dobrovoljnost, javnost, spontanost, kolektivnost, solidarnost72, nasuprot državi i vlasti kao sferi prinude, hijerarhije, sa elitistikim pa i oligarhijskim tendencijama. Razvojem parlamentarizma i uvoenjem višestranakih izbora stvara se okvir u kojem i društveni pokreti poinju da se artikulišu. Za legitimizaciju vlasti je potreban pristanak ljudi a sam pojam legitimiteta se „isti“ od elemenata koji izmiu iskustvenoj proveri (kao što su npr. koncepti da je vlast od Boga). Kako primeuje arls Tili, iako postoji plauzibilna veza izmeu demokratizacije i društvenih pokreta, teže je utvrditi jasnije uzrone veze u oba smera73. Pri tome ja važno uoiti da se radi o dva razliita procesa, iako su neki teoretiari izjadnaavali demokratizaciju sa proliferacijom društvenih pokreta. Meutim, pojmovi se razlikuju iz više razloga: logiki, jer društveni pokreti mogu da teže nejednakosti i iskljuenju drugih iz politikog polja; iskustveno, budui da su se stalno javljali i dalje se javljaju pokreti antidemokratskog usmerenja; i uzrono, budui da se demokratija ne retko uvodi odozgo, pre postojanja nekog znaajnog, masovnog prodemokratskog pokreta. Na osnovu podataka dobijenih iz komparativno-istorijske analize, Tili izvodi da obino prvo dolazi do demokratizacije, i da tek onda dolazi do nastanka društvenih pokreta, što demokratskih što nedemokratskih74. Veza izmeu društvenih pokreta i demokratizacije je postala naroito sporna sa pojavom totalitarnih pokreta u XX veku, što je uverljivo prikazala Hana Arent (Hannah Arendt) u svojoj knjizi Izvori totalitarizma. Totalitarni pokreti su nastali usled sloma društvene strukture i dezintegracije, nemogunosti demokratskih institucija da nau odgovor na društvenu krizu i anomiju, beznaa i obesmišljenosti u kojoj su se našli „obini“ ljudi suoeni sa egzistencijalnom i društvenom nemoi. Upravo u takvim okolnostima je nastala Hitlerova nacistika stranka, koja je po svim svojim karakteristikama zapravo bila pokret budui da se uglavnom služila nekonvencionalnim metodama politike borbe, u ovom sluaju: širenjem slepe mržnje i propagande, terora, 71 Vukašin Pavlovi, Civilno društvo i demokratija, Udruženje za politike nauke Srbije i Crne Gore, igoja štampa, Graanske inicijative, Fakultet Politikih nauka, Beograd, 2004, str. 53 72Ibid. , str. 54 73C. Tilly, Social Movements, 1768-2004, p.36 74Ibid. , p.56 35 slavljenjem borbe i rata kao sredstva linog i rasnog proišenja. Tu praksu je nastavila i kada se dokopala vlasti, institucionališui svoje oblike borbe kroz organe države. Hitlerov pokret je, uz pomo propagandnih taktika slavljenja iracionalnih i destruktivnih nagona „uspeo“ da ponovo ujedini raspadnuto nemako društvo, i da sauva vladajue slojeve od eventualnog, istinski revolucionarnog uspona masa. Ovaj savez elite i rulje, kako navodi Arent, nastao u epohi slamanja i potpunog prozrenja licemernosti graanskih, buržoaskih vrednosti, omoguio je da itavo jedno društvo postane totalitarni pokret kroz iji su se ludaki fanatizam izražavale frustracije, mržnje i srdžbe75. Totalitarni pokreti su zapravo masovne organizacije atomiziranih, izolovanih pojedinaca, koji na taj nain stiu lažni oseaj da imaju neko mesto u svetu te stoga zauzvrat pokretu i voi daju potpunu odanost, žrtvujui mu sve, ak i svoj život76. Navodi Arentove su svakako upozoravajui budui da ukazuju na dvostruko, Janusovo lice koje mogu imati društveni pokreti. Pogrešno bi pak bilo izjednaiti pojavu društvenih pokreta sa ovim totalitarnim tendencijama, i iz toga izvoditi da su društveni pokreti opasni po demokratski sistem. ini se upravo da se fašizam i javio usled nemogunosti sistema liberalne demokratije da odgovori na probleme sa kojima su se suoila mnoga moderna društva u prvoj polovini dvadesetog veka; i da mnogi društveni pokreti upravo teže da se premoste ova institucionalna ogranienja demokratskog politikog sistema; i da se u njenom vidokrugu nau i mnoga druga važna životna pitanja, tako da ljudi ponovo ne dou u situaciju da izlaz is nepodnošljivog stanja nau u nekim novim, totalitarnim i destruktivnim pokretima. No ostaju još mnoge ambivalencije i nejasnoe kada je re o odnosu društvenih pokreta i demokratije, te je svakako najrazložnije ovaj odnos posmatrati kroz prizmu konkretnih pokreta kao i konkretnih politikih zajednica umesto izvoenja generalnih teza po svaku cenu. Da je odnos ambivalentan, ukazuje i ve citirani arls Tili. Da bi ilustrovao ovu ambivalenciju, Tili navodi da demokratske institucije esto sužavaju polje slobodnog politikog delovanja ljudi, ali da ipak, sa druge strane omoguavajui ueše u izborima i garantujui slobodu udruživanja u stvari promovišu formiranje socijalnih pokreta77. Ambivalentnost odnosa Tili uoava i u injenici da pokreti pretenduju na tzv. princip narodne suverenosti, smatrajui da su oni ti koje predstavljaju stvarne interese i 75Hannah Arendt, Totalitarizam, Politika kultura, Zagreb, 1996, str. 61 76Ibid. , str. 51 77C. Tilly, Social Movements, 1768-2004, pp. 12-13 36 vrednosti koje zvanina politika previa. Iako se iz toga mogu povui i negativne konsekence, npr. da neki pokreti npr. nacionalni, verski esto iskljuuju odreene kategorije iz statusa nosioca narodnog suvereniteta, u tom odnosu leži kljuno pitanje za legitimitet demokratske vlasti budui da ueše graana u politikom životu i razliiti oblici konvencionalne i nekonvencionalne participacije predstavljaju najefikasniju branu arbitrarnoj vlasti. Pokreti takoe pospešuju saradnju i delovanje preko nacionalnih, državnih i drugih granica, saradnju i komunikaciju na razliitim nivoima, i svojim specifinim politikim senzibilitetom obogauju demokratski život ne samo partikularne ve i potencijalne globalne politike zajednice. 1.4 Društveni pokreti- izmeu društvene krize i otvorene utopije Jedna od bitnih karakteristika društvenih pokreta je da predstavljaju reakciju na socijalnu krizu- bilo da je ona ekonomskog, politikog, vrednosno-moralnog karaktera i da ne retko, svojevrsnim oblikom aktivistike, praktike sociološke imaginacije najavljuju krizu koja tek treba da nastupi. Po Vukašinu Pavloviu, novi društveni pokreti koji bujaju šezdesetih godina u periodu društva obilja i ekonomskog napretka na svojevrstan nain najavljuju krizu i recesiju koja e nastupiti sedamdesetih. Ova mogunost projekcije krize je povezana sa utopijskim vizijama modernih pokreta koji prognozom i projekcijom nadolazeeg nude drugaiju društveno-politiku paradigmu. Utopijsko u društvenim pokretima leži u injenici da oni reaguju na razliite outpute koje dolaze iz sistema težei pri tom da promene same postulate i paradigme tog istog sistema. Kao ilustracija se može navesti parola koju je izrekao Herbert Markuze a Nova levica i brojni pokreti obilato koristili šezdesetih godina prošlog veka - Budimo realni tražimo nemogue. Markuze je na taj nain, suptilno secirajui postvarenje i otuenje oveka u modernom društvu koje navodno garantuje brojne slobode, ukazao na injenicu da se sloboda ne može shvatati kao proizvod sistema ve da je mogua samo kroz nove, alternativne prostore koje sistem još nije kolonizovao. Utopijsko u novim pokretima je i to što, uprkos nemogunosti da se dostignu ideali slobode i pravde na zemlji, ovima se ipak stalno teži. Merilo za sistem nisu više racionalna sredstva efikasnosti i performativnosti kao što su npr. rast proizvodnje, GDP-a i inflacije, ve (ne)mo sistema da proizvodi alternativne projekcije društvene stvarnosti. 37 U novim pokretima je takoe akcenat ne na osvajanju konkretnih resursa i opipljivih dobara ve kulturnih i diskurzivnih prostora u ijim okvirima utopijsko- ma koliko bilo nerealno, postaje mogue. Utopija stoga nije kula u vazduhu, nedosanjan san, ve je uvek u vezi sa realnošu te kao takva socijalno dejstvuje78. Utopija je i istorijski korektiv ideologiji- ona nije povezana sa odreenim interesima ili vlašu79 i ne može se sažeti u neki politiki manifest ili program. Utopije se inspirišu univerzalnim vrednostima i odražavaju opšteljudske težnje. One upuuju na tzv. nedovršenu revoluciju, na ono „ne još“, na nain promišljanja u kojima se klasine opozicije kao što su pojedinac i društvo, subjekt i objekt, iracionalnost i racionalna instrumentalnost rekonfigurišu u okviru proširenog, konceptualno fleksibilnog dijalektikog uma80. Utopija kao mesto kojeg nema nam daje pogled sa strane na zadatu stvarnost koju, pošto je tu i jeste, doživljavamo kao vlastitu. Utopija je stoga progresivni balans svakom konzervativnom esencijalizmu81, i ona izoštrava kritiku našeg vlastitog uma. Ona je, kako je istakao Ernest Bloh (Ernst Bloch), višak znaenja (Überschuss) koji nadilazi ideološki okvir iz kojeg je iznedrena te je re o neem neoekivano i nepredvidljivo novom. Iako utopije proširuju naše horizonte i vizije, treba podvui da postoje i utopije reda koje teže da društveni život kanališu, „sabiju“ u nazovi pravedan poredak te kao takve postaju negativne utopije. Ovakve utopije koriste konzervativni društveni pokreti kao što su npr. Nova desnica i verski fundamentalistiki pokreti, dok ženski pokret, koji je predmet ove istraživake analize spada u pokrete koji artikulišu utopije nade i slobode. Ženski pokret proširuje obzore politikog, dok konzervativni pokreti teže povratku i regresiji društva u pred-postojee, tobože idealno stanje. esto se navodi da u savremenom, globalnom kontekstu gde je neoliberalizam „jedina igra u gradu“ a tržišni model delovanja se namee u gotovo sve sfere delovanja, utopijske vizije i energije faktiki nestaju. Slom socijalizma je uinio da se naela ekonomske efikasnosti i tržišnog poslovanja više i ne dovode u pitanje, a principi pravde i solidarnosti se sve više brišu iz kolektivnog pamenja. Liberalizam, iza svoje navodne opštosti i nepristrasnosti unapred obesmišljava sve alternativne poglede na 78 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 134 79 Ibid. , str. 139 80 Phillip E. Wegner, Imaginary Communities. Utopia, the Nation and the Spatial Histories of Modernity, University of California Press, Berkeley, Los Angeles and London, 2002, p. 199 81 Ibid. , p. 18 38 društveni život. Uprkos tome, u teorijama npr. refleksivne modernizacije a koju zastupaju Entoni Gidens (Anthony Giddens) i Ulrih Bek (Ulrich Beck) se pokušava obnoviti vizura novog „utopijskog realizma“. Ova dva teoretiara su svakako svesna pretnji koje se nadvijaju nad savremenim ovekom i društvom (Bek tako npr. govori o društvu rizika kao novom tipu društva), ali ukazuju i na mogunosti da se, aktivizmom društvenih delatnika/ca, krene putevima globalne preraspodele materijalnih bogatstava, demilitarizacije, humanizacije tehnologije, i razvoja globalnog civilnog društva i proširenja demokratske participacije82. Bitnu ulogu u ovim moguim promenama imaju tzv. „koalicije diskursa“, a u njihovom širenju društveni pokreti imaju neprocenjiv znaaj. 82 K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika, mo, str. 84 39 2 NASTANAK I USPON ŽENSKOG POKRETA 2.1 Predmoderni diskurs o ženi- izmeu naslea Antike i prokletstva Eve (posterior et inferior) 2.1.1 Rodni obrasci u Antici Kada govorimo o tzv. predmodernom diskursu o ženi, prevashodno mislimo na onaj korpus kulturnog, intelektualnog i institucionalnog naslea od kog se, bar naizgled nastojimo radikalno otkloniti voeni idejom tzv. progresa, ali koji ipak ostaje utkan u nas preko tzv. kulturnih nanosa u odnosu na koje su i nastale moderne institucije i politike koncepcije i vrednosti. Kao što se esto istie, zapadna civilizacija je dobrim delom produkt antikog naslea i judeo-hrišanske kulture, budui da one predstavljaju bazini osnov od koje su ova društva krenula dalje. Sudarom sa drugim kulturama (ako upotrebimo ovaj koncept Frensisa Fukojame) ili pak difuzijom sa drugim kulturama (na šta su ukazali tzv. teoretiari kulturne difuzije) ovo naslee je postalo utoliko znaajnije budui da je u dodiru sa njima, sebe videlo kao najbolji od svih moguih svetova. Meutim, ovaj ontološki viši svet je ostavio u naslee, blago reeno, podreenost polovine oveanstva drugoj polovini, da se izrazimo reima poznate feministkinje Kejt Milet (Kate Millet), i njenom definicijom patrijarhata i patrijarhalne kulture. Znaaj antike tradicije za savremenu kulturu, politike ustanove i ideje je više nego oigledan. Njoj dugujemo nastanak filozofije i brojnih naunih disciplina, i naravno oblik vladavine koji u trenutnom politikom diskursu predstavljen bilo kao idealan, bilo kao manje loš i zao od drugih: demokratiju. Klasina Grka, a naroito Atina u periodu svog procvata u VI i V veku pre naše ere ostaje socio-kulturan obrazac hvaljen kao onaj koji je najviše doprioneo razvoju zapadne civilizacije83. Iako savremenom teoretiaru i posmatrau spoj demokratije i robovlasnikog sistema izgleda kao contradictio in adjecto, bez institucije ropstva bi se teško punoletni muškarci mogli u svojim polisima na agori potvrivati kao slobodni graani. Ono što još dugujemo 83Paul Halsall, „Early Western Civilization Under the Sign of Gender“, u: Teresa A. Meade and Merry E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, Blackwell, Cambridge, 2005, p. 289 40 starim Grcima su brojne dihotomije i, blago reeno paradoksalni dualizmi koji su ponovo potvreni i ojaani u monoteistikim religijama budui da su „prosleeni“ direktno od Boga, preko njegovih proroka: duh/telo, aktivno/pasivno, dobro/zlo i sl. Jedan od najznaajnijih dualizama koji smo nasledili i dobrim delom prihvatili od starih Grka je dualizam javno-privatno. Dok je sfera javnosti bila sfera polisa, sfera politike i opšteg dobra, dotle je privatna sfera (tzv. oikos) imala ontološki niži status i predstavljala ništa drugo do sferu nužnosti, u kojoj ovek zadovoljava egzistencijalne i biološke potrebe od kojih nije mogao pobei. Svi ljudi teže nezavisnosti (autarkie), govori Aristotel, a ona se može postii samo kroz život u zajednici84. Ova nezavisnost je delom funkcionalna, jer polis nastaje radi održavanja života, ali i etika kategorija jer polis postoji radi srenog života, i da se samo unutar polisa može postii moralno blaženstvo85. Nasuprot ove javne sfere moralnog rasta i uzdizanja, u privatnoj sveri su obitavali robovi, žene i deca, i možemo rei voeni Aristotelovim aksiomima da je u njihov domen spadalo održavanje života, da bi odrasli muškarci mogli postii sreu i blažen život, osloboeni od usuda fiziološke nužnosti. Kako navodi Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir): „U Atini žena je zatvarana u svoje odaje. Držana je, kako su to propisivali zakoni, u pritvoru stroga nadziravanom od specijalnih službenika. Tokom itave svoje egzistencije žena ostaje u veitom maloletstvu. Pod vlašu je svog tutora: bilo oca, muža, muževljevog naslednika, ili kad njih nema, države koju su predstavljali javni funkcioneri“86. Atinska žena je bila potpuno iskljuena iz javnog života, mogla se susretati samo sa muškarcima koji su joj u srodstvu, i zbog njene izolacije u sferi privatnosti brakovi su uvek bili ugovarani87. Nasuprot slavne Atine u kojoj je ne manje slavni državnik Perikle izjavio da je najbolja žena o kojoj muškarci najmanje govore88, u vojnikoj Sparti, koja mnogima danas služi kao paradigma nedemokratskih društava u dalekoj prošlosti i antipod slobodnoj Atini, položaj žene je bio daleko povoljniji. Žene u tom gradu nisu 84Dragoljub Miunovi, Socijalna filozofija. Ogledi, Filip Višnji, Beograd, 1997, str. 25 85 Ibid. 86Simon de Bovoar, Drugi pol. injenice i mitovi I, Beogradski izdavako-grafiki zavod, Beograd, 1982, str. 119 87P. Halsall, „Early Western Civilization Under the Sign of Gender“, u: T. A. Meade and M. E. Wiesner- Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 290 88S. De Bovoar, Drugi pol. injenice i mitovi I, str. 122 41 prisilno zatvarane u privatnu sferu i vaspitavane su kao i mladii89. Platon, optužen od hladno-ratovskog liberala Karla Popera (Karl Popper) da je pretea totalitarizma i da mu je uzor vojnika, autokratska Sparta, voen delimino spartanskim primerom zahteva obrazovanje i za žene, da bi i one mogle doprineti harmoniji i snazi njegove idealne države. Mnoge teoretiarke i teoretiari podvlae da postoji paralelizam izmeu mitskih konstrukcija starih Grka i filozofskih pojmova koji su se oblikovali u kontekstu neupitnosti ovih kosmogonijskih predstava90. Sokrat naravno nije sluajno osuen na smrt zato što ne veruje, izmeu ostalog, u bogove u koje veruje država, demokratska Atina. Atinski polis je zajednica, organska celina u kojoj individualnost postoji i poželjna je samo ako služi njegovim svrhama, u protivnom najverovatnije sledi ostrakizam. Takva zajednica osnov svog harmoninog funkcionisanja duguje principama koji sežu do postanka bogova i samog sveta (teogonija i kosmogonija), koji nastaje iz haosa mrane majke zemlje, i putem muškog principa boga neba postaje ureeni poredak91. Grki bogovi su prevashodno snažni, izrazito maskulinog karaktera, a puko postojanje ženskih bogova u osnovi ne negira ovaj princip. Ženski bogovi naješe imaju funkciju trikstera-dvojnika, što je funkcija opozicije muškom principu92. Bog koji je spasao oveka od ogoljenosti i bede njegove iste telesnosti je Prometej, koji se žrtvuje i krade vatru od bogova da ovek ne bi ostao nag i nezaštien, za razliku od drugih živih bia koja po prirodi, dakle po sebi imaju usaen mehanizam samoodbrane. Prometej simbolizuje izdržljivost, telesnu i duhovnu, on je pionir, vizionar i pobunjenik, što su karakteristike koja se „po prirodi stvari“ pripisuje muškarcima. On je takoe otac kulture i civilizacije, budui da njegova kraa simbolizuje prelaz iz prirodne neposrednosti u kulturu, koja se shvata kao negacija, odn. prerada prirode. S njim i u njemu se dešava promocija muškarca kao kulturnog junaka, i njegov odnos prema ljudima je pokroviteljski, paternalistiki, što je osnovna 89 Džon Stjuart Mil i Herijeta Tejlor takoe navode da, iako po zakonu Spartanke nisu bile ništa manje potinjene od drugih žena antike Grke, faktiki su ipak bile slobodnije. Videti: Džon Stjuart Mil i Herijeta Tejlor Mil, Rasprave o jednakosti polova, Filip Višnji, Beograd, 1995, str. 71 90 Platonov filozofski diskurs je sav prožet mitskim i kontekstuilizovan unutar mitskog koje služi da se objasni neobjašnjivo, da se definiše podležua supstanca ija je ontologija neupitna. Kod Aristotela nalazimo iste pojmovne konstrukcije, „oišene“ od mitskih predstava, ali je i on deo vremena u kojem živi. Tako su po Aristotelu robovi instrumentum vocale a div- Zevs, uporište moralnog i politikog poretka, na šta se i sam vrlo esto poziva. 91 Zorica Tomi, Muški svet, igoja štampa, Beograd, 2007, drugo izdanje, str. 80 92Ibid. , str. 82 42 karakteristika patrijarhalnog društva93. Meutim, kako darovana, „ukradena“ mo preti da uništi sve tekovine društvenosti i uljudnosti, tehniki napredak koji se, što je savremenom oveku dobro poznato, otrže od oveka i od sredstva postaje cilj za sebe, Zevs daruje ljudima stid i pravdu da se ne bi meusobno uništili. Tako Zevs nastupa kao zakonodavac, inicijator pravnog i društvenog poretka nasuprot haosu neureenog prirodnog stanja koje personifikuje majka zemlja. S druge strane, veliina i lepota starih Grka je u injenici da nasuprot vladajuem, relativno monolitnom diskursu o ženi ovog patrijarhalnog društva u kojem je vrilina (arête) i snaga simbol muškosti, mogu se nai i drugaije slike i predstave o ženi. Njih nam prvenstveno daje grka tragedija. Na grku pozornicu, stupili su i takvi ženski likovi kao što su Kasandra, Klitenmnestra, Antigona, Medeja, Fedra, što je injenica koja, po reima F.L. Lukasa nikada nije uverljivo objašnjena94. Sve to nas podsea na slinu, mada drugaije izraženu zauenost Karla Marksa pred tzv. nerazvijenim sredstvima za proizvodnju antikog sveta i lepote njihove poezije, filozofije i arhitekture. Ono što nas posebno intrigira i uzbuuje je nain na koji je umetnost toliko mogla da se uzdigne iznad stvarnosti. Lepom i snažnom karakteru Antigone, koja uporno pokušava da sahrani brata branei prirodne zakone od samovolje jednog vlastodršca („Lepo bi pustom zemljom vladao ti“, poruuje Kreontu) pozavideo bi svaki istono-evropski disident. Moglo bi se rei da na delu imamo psihološke i socijalne arhetipove koji odstupaju od realnosti95, ali koji su utoliko znaajniji i upeatljiviji, utoliko što je manje odslikavaju. Slika Antikog Rima ima takoe, kada je re o rodnim ulogama, sline dimenzije. Jedino je muškarac mogao biti graanin u pravom smislu, budui da je služio kao vojnik a u privatnoj sferi imao neogranienu vlast nad ženama, robovima i decom (patria potestas). Meutim, žena u Rimu nije bila toliko izolovana kao atinska žena, mogla je da uestvuje u gozbama (u grkoj su Simposioni bili muška stvar) i javnim okupljanjima96. Ono što je posebno zanimljivo je da su žene, kada je Rim iz republike prerastao u imperiju, imale mnogo vee mogunosti tzv. probijanja u javnu sferu. Žene 93Ibid. , str. 82-83 94Prema: Shulamith Shahar, The Fourth Estate. A History of Women in the Middle Ages, Revised Edition, Routledge, London and New York, 2004, p. 6 95Ibid. 96P. Halsall, „Early Western Civilization Under the Sign of Gender“, u: T. A. Meade and M. E. Wiesner- Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 294 43 stiu i imovinska prava, što je omoguilo ženama bar iz imunijih porodica više slobode u branim i imovinskim odnosima. Ono što je posebno zanimljivo i intrigantno je da su žene i u staroj Grkoj i u starom Rimu uživale više sloboda u onim državnim ureenjima koja su po definiciji manje slobodna. U Grkoj, više slobode su imale u tzv. nedemokratskim ureenjima, a u Rimu im se mo poveala sa propašu republike97. Re je svakako o zanimljivoj kontroverzi, koja ukazuje na složenost i preklapanje razliitih socijalnih i društveni faktora kada je re o poziciji žene i dominantnim rodnim obrazcima u razliitim epohama. Sluaj hrišanstva je, barem podjednako intrigantan po tom pitanju. 2.1.2 Zatvaranje obrua- hrišanska egzegeza Isus Hristos, sin Božji, apokaliptini revolucionar koji je došao da najavi carstvo nebesko i da nas, otkupivši i okupavši naše grehe svojom žrtvom i krvlju pripremi za njega, proklamuje nam jednu radikalnu filozofiju i etiku u kojoj, barem naizgled nema mesta za stare hijerarhije i oblike nejednakosti. Božje carstvo nije od ovoga sveta, ono je radikalno drugaije, i ta radosna vest nas otkupljuje i oslobaa ovozemaljskih okova i stega pod uslovom da otvorimo srce da se ona u nas izlije. Ovo je otvaranje jedno potpuno novog religijskog stadija, prelazak iz poštovanja božjih zakona kao što su inili Jevreji do ideje da je poruka univerzalna- nije namenjena samo jednom norodu i da je vera u milost Božju važnija od spoljašnjeg upražnjavanja božjih zakona. U tom duhu, apostol Pavle u poslanicama Galaanima kaže: „Nema tu više ni Jevrejina ni Grka, ni roba ni gospodara, ni muškog ni ženskog, svi ste vi jedno u Isusu Hristu”98 Na drugom mestu, isti Pavle u poslanicama Efežanima i Korinanima pak tvrdi da žene treba da ute u crkvi i da je njihova dužnost da slušaju muškarca te dozvoljava i propagira hijerarhijski oblik rodnih odnosa nasuprot prethodno izraženom radikalnom egalitarizmu. Jedan od osnovnih problema kada se pokušava razaznati religijska poruka samih biblijskih spisa leži u njihovoj slojevitoj sadržini i prenapuenosti višeslojnom simbolikom. Za razliku od npr. Kur’ana svete knjige muslimana gde su svi ajeti više 97Ibid. 98Poslanica Galaanima, 3, 27-29 44 manje jednostavni i imaju bukvalno znaenje, u Starom i Novom zavetu se malo emu može pristupiti na taj nain. To je verovatno i jedan od uzroka nastajanja brojnih i raznovrsnih „sekti” i pravaca uenja u Hrišanstvu, izazov sa kojim su se ve i rani Hrišani svakodnevno suoavali. Stoga, kada je Hrišanstvo postalo državna religija za vreme cara Konstantina krenulo se u njegovu kanonizaciju i institucionalizaciju, i nastala je tzv. egzegeza koja je u veoj ili manjoj meri odgovarala postojeim politikim i društvenim odnosima, ukljuujui i one rodne. Mnoga mesta u svetim spisima su lako mogla poslužiti toj svrsi, a naroito dogma o postanju gde je Eva ne samo nastala posle muškarca, ve i snosi krivicu za izgon oveka iz raja budui da je dozvolila da je zavede zmija, personifikacija Sotone. Mnoge rane hrišanske interpretacije svetih tekstova su voene ovakvom predstavom o ženi. Tertulijanu (160-225 god.n.e), znaajnom hrišanskom filozofu se duguje sintagma o ženi kao „kapiji avola”, a koja se vekovima vrlo rado koristila. Žena je uzrok što je sin božji morao da umre da bi otkupio grehe, žene uvek moraju da budu svesne da su Eve, da se oblae i ponašaju skromno i ponizno99. Ovakve i sline navode nalazimo i kod Origena, Aurelija Avgustina i Ivana Hrizostoma, da bi do kulminacije došlo u delu Tome Akvinskog (1225.- 1274.) oca sholastike i sistematinog, teloško-filozofskog opusa. Kod Tome Akvinskog imamo na delu svojevrsnu sintezu Aristotela i Biblije, gde se osnovne, dualistike kategorije Aristotelove filozofije- prevashodno pojam forme i materije koriste u svrhu stvaranja racionalistikog, zatvorenog teološkog sistema. Toma je shvatio nesavršenost i nesposobnost ljudskih bia da potpuno participiraju u venim zakonima božanskog uma. Meutim, ljudi su voeni ne samo božanskim principima kojima doduše prirodno naginju ve i strastima i partikularnim nagonima, ali participacijom u tzv. „lepoti ureenog poretka”, koji odražava na konaan nain princip beskonane, jednostavne dobrote Boga100 to barem delimino prevladavaju. Toma nam tako daje organicistiku koncepciju društva gde je naglasak na redu i harmoniji, i gde se lepota reda shvata kao pravda a njeno odsustvo kao tiranija. Pravedno društvo je ono koje, u skladu sa božjim zakonima daje svakom ono što mu je potrebno, u skladu sa njegovom prirodom101, što 99 Serenity Young, An Anthology of Sacred Texts by and about Women, Crossroad, New York, 1994., p. 46 100 Frederick Christian Bauerschmidt, „Aquinas“, u: P. Scott and W. T. Cavanaugh (eds.) Blackwell Companion to Political Theology, Blackwell Publishing, Malden, Oxford and Carlton, 2004, p. 56 101Ibidem 45 ga na kraju vodi do odbrane podložnosti žena muškarcima budui da je žena po prirodi „promašeni” ili „nesavršeni muškarac”102. Poev od Tome Akvinskog, od jedanaestog veka pa nadalje, dominira organicistika koncepcija društva koje je shvaeno kao horizontalno i harmonino, i u kom svaki deo ispunjava svoje funkcije. Društvo je shvaeno kao celina i kordinacija tri društvena reda: sveštenika, ratnika i radnika u najširem znaenju (oratores, bellatores, laboratores103). Svaki red se deli unutar sebe na socio-profesionalnoj bazi, i svaki nosi specifine grehe grupe kojoj pripada. Žene su pak tretirane kao poseban, odvojen red za sebe- one su “etvrti stalež”, i nose specifine grehe kao što su: taština, gordost, pohlepa, promiskuitet, proždrljivost, loša narav i dr104. Brojni prirunici za molitve sadrže posebne delove namenjene ženi, zbog specifinosti njene prirode i greha koji su joj atribuirani. Svuda se navodi da je dužnost žene briga za porodicu, i zabranjuju joj se javne funkcije. Sve to je velikim delom u kongruenciji sa realnim društveno- strukturalnim odnosima. Osnova ovih društava agrarnog tipa je porodica koja se sama opsrkbljuje za svoja životna sredstva. Porodica ima malo toga što je povezano sa emocijama i zadovoljstvom, u njoj se odigrava mukotrpna drama privreivanja i obezbeivanja potomstva. Rodni odnosi naroito okoštavaju u onom trenutku kada crkva, koja je najpre brak posmatrala kao sekularnu instituciju, ovaj pretvara u sakrament i religijski ritual, i on prelazi u domen crkvenog prava105. Osnovna poruka hrišanstva, kada je o rodnoj politici re, je u svojoj suštini dvojna, dihotomna, što je ne spreava da odražava istu suštinu. S jedne strane, imamo sliku rodnih odnosa kroz priu o postanju i meuodnosu Adama i Eve, a s druge, naizgled drugaiju kroz prizmu binarnog odnosa Hrista i Marije. U prvoj, Adam je personifikacija oveka nastalog na sliku i u slavu božju, dok je Eva nastala od oveka i u slavu oveka. Tek od prvog greha, koji se pripisuje Evinoj krivici ovek postaje svestan svojih polnih razlika a time polnost (p)ostaje primarno ženska funkcija. Adam je tako simbol opštosti i humaniteta, a žena razlike iji je klju u polnosti106. U Isusu Hristu takoe imamo predstavljen simbol humaniteta koji je produhovljen, aseksualan i 102Gizela Bok, Žena u istoriji Evrope, Clio, Beograd, 2005, str. 16 103S. Shahar, The Fourth Estate. A History of Women in the Middle Age, p. 1 104Ibid. , p. 3 105P. Halsall, „Early Western Civilization Under the Sign of Gender“, u: Teresa A. Meade and Merry E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, Blackwell Publishing, Malden, Oxford and Melbourne, 2004, p. 301 106 Z. Tomi, Muški svet, str. 85-86 46 asketski, koji je doduše nastao iz utrobe majke ali posredstvom Svetog duha- istog duhovnog principa. Majka božja ostaje simbol telesnog, njoj u naruje pada mrtvo Hristovo telo da bi se kasnije njegov duh uzdigao, pridružio duhovnom ocu. Na taj nain „Povratak Ocu je povratak iskonu, povratak koji muški/oinski princip duhovnosti potvruje kao jedini pravi izvor života, života kao trajanja i besmrtnosti107”. Gore opisani dualizam na osnovu kojeg je pravdana iskljuenost žena iz javne sfere (javno/privatno, pasivno/aktivno), a na ijoj osnovi su opstajali društveni mizogeni stereotepi, je kao i svaki dualizam nosio u sebi brojne protivrenosti koje su se u veoj ili manjoj meri ispoljavale i dovodile njegovu utemeljenost u pitanje. To je postalo oigledno u tzv. Querelle des femmes, u okviru kojeg se postavlja temeljno pitanje: jesu li žene ljudi ili nisu, spor koje su najpre zapoeli muškarci a u koji su se, poev od XVI veke ukljuile i žene108. 2.1.3 Querelles des femmes Srednji vek nam je podario još jedan zanimljiv fenomen tzv. querelles des femmes u kom su i muškarci i žene raspravljali o suštini njenog bia i poželjnog položaju u društvu. U ovoj raspravi, odn. sukobu ili slobodno prevedeno svai oko pitanja ženskog identiteta a koja se dešava u poznom srednjem veku, meusobno se sukobljavaju mizoginine i mizofiline tvrdnje, stari i novi stereotipi i predrasude, a stvara se i osnov sa kojeg e žene, uporedo sa emancipacijom društva od dotadašnjih stega krenuti u borbu za svoja prava. Veina muškaraca je jednostrano preuzela Ciceronov „uvid“ da muškarac otelovljuje suštinu ovekovog bia budui da je latinska re vir (ovek) nedvojbeno povezana sa latinskom reju virtus (vrlina)109. Hrišansko uenje i hrišanske institucije zaokružuju antiku tradiciju oslanjanjem na Božju re po kojoj je žena- Eva mesto telesnog, propadljivog, grešnog. Ovo „Božja re“ ne treba shvatiti doslovno budui da je ona preneta kroz patrijarhalne diskurse, kao što istiu mnoge feministike teologinje. 107 Ibid. , str. 90-91 108 Stephanie Hodgons-Wright, „Early Feminism“, in: Sarah Gamble (ed.), The Routledge Companion to Feminism and Postfeminism, Routledge, London and New York, 2001, p. 6 109 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 22 47 U ovim raspravama o ženi, što je posebno zanimljivo, dovode se u pitanje interpretacije rodnih odnosa koje su zapravo okoštale, stereotipne, i nastale jednostranim tumaenjima Biblije i hrišanske egzege. Mnoge žene se usuuju da u svoju korist intepretiraju tzv. mit o postanku Eve iz Adamovog rebra. Džejn Anger (Jane Anger), prva žena koja se direktno, pisanom reju ukljuila u ovaj spor, što je za ono vreme bila samo neviena hrabrost, iz sopstvene pozicije reinterpretira mit o nastanku. U Her Protection for Women, Angerova ustaje protiv muške dvolinosti koja se manifestuje u želji za iskazivanjem talanta u pisanju, a pri emu se naješe piše o ženama110. Ona napada stajalište poznato kao posterior et inferior- po kojem je Adam superiorniji od Eve zato što je ona nastala posle njega i iz njega, argumentujui pritom u prilog tvrdnje last and best. Eva je nastala kasnije, te je bolja od Adama budui da ga je prevazišla. Takoe, Adam je nastao od blata i zemlje, a Eva iz dela oišenog, božjom intervencijom purifikovanog Adamovog tela što je ini superiornijom od njega111. U slinoj intonaciji, još jedna žena se usuuje da dirne u priu o postanju. Rejel Spit (Rachel Speght) u delu A Muzzle for Melastomus (1617) navodi da, ako su žene slabiji pol, Eva ne može da preuzme potpunu odgovornost za pad i izgon iz raja, budui da ju je „jai“ Adam u tome trebao spreiti. Sara Ferguson (Sarah Ferguson) dopunjuje mit o postanju mitom o raanju sina božjeg: Eva je naime pretkinja majke božje, majke Isusa Hrista koji je iskupio ljude svojom žrtvom ime žena dobija poseban status, budui da se preko nje otelovljava ova milost112. Iz ovakvih i slinih interpretacija se ukazuje, mado još ne i jasno artikuliše znaaj simbola, diskursa i kulturnih znaenja koji ne proizlaze direktno iz neke vene prirode stvari ve se upisuju i nameu, a što je lucidno primetio Fuko u svojoj teoriji pozicioniranja i proizvoenja moi. Poznati Roman o ruži, srednjevekovno mizoginino štivo koje je uticalo ne samo na teoretiziranje rodnih odnosa ve i na konkretizaciju ovih njegovih „uvida“ u praksu (muškarci su vrlo rado tukli žene svaki put ga bi proitali ovaj roman ili neki njegov deo113) takoe je naišao na udar prvih kritiaki rodnih odnosa. Žan de Men (Jean de Meun), autor romana kategoriki se obraa ženama: „Vi sve jeste, postajete ili ste bile 110Ibid. , str. 28 111S. Hodgons-Wright, „Early Feminism“, u: S. Gamble (Ed.), The Routledge Companion to Feminism and Postfeminism, p. 5-6 112Ibid. , p. 7 113G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str 24. 48 bludnice, inom ili samom željom“114. Glavni junak se žali na muke branog života smatrajui da je brak delo avola, na šta mo Bog odgovara da je brak istilište pomou kog muškarci dostižu nebo115. Ranohumanistkinja Kristina de Pizan, autorka Grada žena stupa u polemiku sa piscem koji u svojoj knjizi izlaže stare i nove, klerikalne i opšte, uene i narodske sudove o ženama116, ne uviajui u tom „šarenilu“ ništa protivreno ili bar neobino. Autor „ui“ muškarce da žene služe samo zadovoljavanju polnih nagona, i poruuje gospodi da beže od žena pre nego što ih ove otruju, unište i zaraze. Kristina de Pizan „pijukom svog razuma“ kako sama navodi gradi grad u kom se žene mogu skloniti i ispunjavati i druge funkcije koje ne spadaju u tradicionalno ženske. Na de Menovo bežite gospodo poruuje: „Drage žene, uvek imajte na umu koliko vam ti muškarci, s jedne strane, pripisuju slabosti, lakoumnosti i koljebljivosti, a koliko, s druge strane, koriste sva sredstva i najneverovatnije prevarantske poteze ne bi li vas, na silu, kao životinje, uhvatili u mrežu. Bežite, bežite drage žene...“117 Rasprave Querelle-a su bile vrlo široke, bilo je rei o braku i neverstvu, Bogu i svetu, vrlini i poroku, porodici i vlasti, radu i deci, seksu i nevinosti118 itd. Kroz spor se na specifian nain manifestovao spoj ili pak kontrast srednjovekovnih, uglavnom hrišanskih interpretacija sa novim renesansnim tumaenjima i pozicijama. Brak a više ili manje direktno i žena se napada u delima mnogim poznatih renesansnih umetnika. Idealu humanistikog oveka je brani jaram jedna od prepreka u stvaralakom ispunjenju. Tako je Bokao (Giovanni Boccaccio) u Dekameronu kritikovao brak istiui da ovaj šteti kreativnosti119. Rasprava ponovo dobija religijski okvir sa pojavom protestantizma i novog crkvenog raskola. U spisu Uzrok i odgovor zašto device smeju božanski da napuste manastir, pokreta reformacije Martin Luter (Martin Luther) oštro napada manastire kao „avolje kaljuge i kupleraje“, smatrajui da celibat i monaški život ne predstavljaju nikakvu savršenu ljudsku egzistenciju na putu prema Bogu ve beg od ovozemaljkse odgovornosti. Koristei Avgustinovsku sintagmu o dva kraljevstva, Luter je dalje razvija istiui da i sveštenstvo pripada zamaljskom kraljevstvu te stoga nije izuzeto od graanskih dužnosti, ukljuujui i brane. Brani 114Ibid. , str. 19 115 S. de Bovoar, Drugi pol. injenice i mitovi I, str. 143 116 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 23 117Ibid. , str. 25 118Ibid. , str. 29 119Ibid. , str. 38 49 život samo spolja izgleda kao muka ali se zapravo radi o unutrašnjoj radosti, uzajamnoj ljubavi i brizi. Ipak ni Luter nije išao do kraja. Kao što je svoj teološki radikalizam kombinovao sa politikim konzervativizmom, verovatno da bi spasao pokret od kontrareformacije, u svoj, naizgled radikalno novi hrišanski svet inkorporira i neke elemente iz starog uenja. Kada je re o rodnim odnosima, Luter je doduše isticao da Eva nije kriva za prvi greh i da je i žena prijemiva za božju milost, meutim odnos žene i muškarca je uporedio sa razlikom u intenzitetu sjaja meseca i sunca. Biografi navode da je obožavao svoju ženu Katarinu fon Boru (Katharina von Bora) kojoj je ostavio svoje imanje, kao i svoje erke, da je uprkos stalnog pisanja i propovedanja veliki deo vremena posveivao porodici120, ali ovaj lini, prisni odnos je nadilazio opšte, teološke principe opisane u njegovim delima. U svakom sluaju, Luter je stalno pozivao na kritiku refleksiju hrišanstva, na stalan dijalog i rasprave u svojim redovima, što je svakako podstaklo dalji raskol u protestantizmu i otvorilo mnoge protestantske zajednice prema preispitivanju tzv. ženskog pitanja, društvenih i rodnih promena. Spor oko žena je dobrim delom i završen sa Luterom, što ukazuje da se u njemu samo posredno radilo o ženama121. Querelle je u suštini proistekao iz protivrenog odnosa crkve prema braku, koja je od istog nainila svetu tajnu, a ipak ga je branila sveštenstvu. Ta kontradikcija je, kako istie Simon de Bovoar, zapravo uzrok Raspravi o ženama122. 2.2. Pohod u modernu- uspon liberalizma, kapitalizma, u okvirima racionalizma Moderno doba je nedvojbeno doba razuma, ere razvoja i progresa, tanije vere u ljudski progres. To je doba izlaženja oveka iz vlastitog nepunoletstva, kako plastino pokazuje Imanuel Kant (Immanuel Kant), nepunoletstva za koje je ovek sam kriv, jer se nije služio vlastitim razumom ve se umesto toga pokoravao autoritetima, i verskim i politikim. „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom”, „grmi“ Kant, izai iz infantilnog statusa koji ti je namentuo paternalistiki sistem, koji za darovanu sigurnost, uzima ljudsku slobodu. Novo doba koje se raa, i koje veruje u pravo i sposobnost oveka da sam iznae najbolja rešenja za društveno ustrojstvo u kojem živi, je zaista u 120Susan C. Karant-Nunn, Merry E. Wiesner-Hanks, Luther on Women. A Sourcebook, Cambridge University Press, Cambridge, 2003., p. 11 121 S. de Bovoar, Drugi pol. injenice i mitovi I, str. 144 122Ibid. , str. 142 50 svojoj biti duboko revolucionarno. Ono dovodi u pitanje glavne propozicije dotadašnjeg filozofskog i politikog diskursa: božansko pravo kraljeva, sistem noblesse oblige i ideju neophodne elite- aristokratije koja predvodi inertne, nesposobne mase koje skrhane teškim radom i nisu u mogunosti da reflektuju bedu svoje egzistencije i da politiki odluuju. Ove promene u filozofskim i politikim idejama naravno ne „niu“ direktno ljudima iz glave, ve su povezane i sa promenama koje se dešavaju u društvu, ekonomiji i sistemu privreivanja. Pri tome naravno neemo biti smeli da tvrdimo šta je emu uzrok u tom mnoštvu pojava i faktora koje ine proces modernizacije, ali emo podvui da se idejne promene ne mogu tumaiti nezavisno od realnih, društvenih promena i obratno. Moderni filozofski diskurs je iznedrio tzv. teoriju društvenog ugovora, ija je najznaajnija karakteristika to da, kao što primeuje Norberto Bobio (Norberto Bobbio), dovodi do konpernikanskog preokreta u shvatanju odnosa individua- društvo123. Dok je i u antikoj i srednjevekovnoj tradiciji vladala tzv. organicistika koncepcija društva u kojoj je celina važnija od delova, sada se društvo i politika zajednica shvata kao produkt individualnog pristajanja da se u njoj živi, u skladu sa odreenim principima koji tu individualnost ne narušavaju. Lokova (John Locke) filozofija tu zauzima kljuno mesto. Ovaj anglasaksonski liberal, u svojoj knjizi Dve rasprave o vladi, jasno i eksplicitno preokree dotadašnji red društvenih stvari. To je utoliko znaajnije i uslovno reeno originalnije, što se ovaj mislilac poziva na Bibliju da bi odbranio lina i graanska prava, na Bibliju koja se do tada uglavnom koristila u suprotne svrhe: da ukaže na opravdanost patrijarhalnog društva budui da kao što autentini Bog otac vlada nebom, po toj analogiji otac neprikosnoveno vlada u porodici, a kralj na zemlji. Budui da je, što je samo po sebi razumljivo Bog savršeno dobar, mudar i ispravan tvorac, on svoju tvorevinu- oveka nije stvorio da bi ovaj bio neslobodan, u oskudici i zavisan od drugog oveka, smatra Lok. Naprotiv, obdarivši oveka razumom bog mu je dao svetlost koja ga vodi u ostvarivanju ovih božanskih principa pravde i slobode. ovek stvara politiku zajednicu sa drugim ljudima jedino u svrhu da bi bolje zaštitio svoja prava i slobode, budui da se u prirodnom stanju- stanju savršene slobode i sree to ne može uvek sistematino i dosledno proceduralno ostvariti. Meutim, ovaj pisac uvenih rasprava je takoe antinomian. U svojoj Raspravi o 123 Norberto Bobio, Liberalizam i demokracija, Novi Liber, Zagreb, 1992, str. 11 51 toleranciji britko je ukazao na nužnost postojanja slobode veroispovesti i razdvajanja države od crkve, budui da svaka vera smatra da je jedino ona ispravna i da nametanje religije vodi zapravo u pakao a ne u lino spasenje jer se tu ne radi o pravoj religiji u intrinzinom, istinskom smislu ve o politikom inu nametanja volje. U isto vreme, verske slobode ne priznaje katolicima, budui da su oni nelojalni, raspolueni graani, bespogovorno poslušni papskom autoritetu te na taj nain podrivaju liberalni društveni poredak. U raspravi o vladi takoe sreemo izvestan paradoks, koji se naravno ogleda u njegovom poimanju ženskog pitanja- tog bezimenog problema kako ga je 60ih godina prošlog veka imenovala Beti Fridan. Lok naime pretpostavlja postojanje porodice ve u prirodnom stanju. Meutim, kao što je dobro poznato porodica je jedna od društvenih ustanova, koja možda više od drugih otelovljava princip prirode ali koja takoa ima i brojne druge funkcije pored ovih prirodnih- reproduktivnih: emotivnu, proizvoaku, potrošaku i sl. Time ova, u širem planu gledano revolucionarna ideja, koja skida sa trona vlast apsolutnog monarha, oca zaštitnika svoje deice-vernih podanika, na mikro ravni ostaje patrijarhalna i konzervativna. Lok ne dovodi suštinski u pitanje ustrojstvo porodice- osnovne elije društva i bazine insitucije u kojoj se, kako su mnogi ukazali razvija tzv. instinkt simpatije i altruizma koji se potom prenosi na druge lanove društvene zajednice. Porodica je nešto prirodno, dakle predgraansko i predpolitiko. Potinjenost žene muškarcima je dakle prirodna, ona nije primer politike dominacije i pokornosti124. Kako sam Lok navodi, Adamova vlast može da bude samo brana, koju svaki muškarac ima da bi ureivao odnose u porodici125. Ovde se zapravo jasno odslikava uticaj njegove empiristike gnoseologije. Tvrdei da nema niega u razumu što prethodno nije bilo u ulima, i ne može da vidi ženu drugaije od onog utiska koju mu namee svakodnevno iskustvo i realna praksa. Namee se tako pitanje: može li se graditi nova, radikalno drugaija društvena zgrada na starim, patrijarhalnim temeljima? Iz Lokovog primera, kao i primera ostalih teoretiara društvenog ugovora- Hobsa i Rusoa se jasno oslikava onaj isti dualizam, sada nešto modifikovan, izmeu društvenog i prirodnog koji smo videli i u ranijim politikim teorijama. Iz osnovnih postakvi teorija društvenih ugovora je potpuno jasno da žene ne bi pristale na društveni ugovor koji ih potinjava muškarcima da se one pitaju126, stoga je potrebno još u 124 Kerol Pejtman, Polni ugovor, Feministika 94, Beograd, 2001., str. 60 125 Džon Lok, Dve rasprave o vladi, Utopia, Beograd, 2002, str. 167 126 K. Pejtman, Polni ugovor, str. 56 52 prirodnom stanju im oduzeti status linosti. U Hobsovoj pesimistikoj viziji ljudske prirode i prirodnog stanja koje je doduše stanje slobode ali i rata svih protiv svih, i žene i muškarci uestvuju u ovom totalnom ratu i brane svoja prava. Meutim, žene su u isto vreme i majke, i moraju da brane i svoju decu koja njima pripadaju po prirodi budui da ne postoje nikakvi zakoni o braku i roditeljstvu. Na taj nain žena, najpre jednaka sa muškarcem dolazi u inferiran položaj i muškarac dobija mogunost da je pobedi127. Žena postaje sluškinja, a sluge ne stvaraju društveni ugovor ve samo slobodni ljudi- znai muškarci koji jedini poseduju politiku kreativnost. Rusoov (Jean Jacques Rousseau) sluaj je takoe paradigmatian. Ako je bilo robova po prirodi, to je zato što je bilo robova protiv prirode, budui da su ih stvorile odreene društvene okolnosti, navodi Ruso. Predavanje slobode ugovorom nema nikakvu težinu, ni moralnu ni politiku budui da je takav jedan in ništa drugo do in ludila128. Da li je in podreivanja žena muškaracima isto tako nevalidan in, koji stoga nema nikakvo opravdanje? Tako bi sledilo kad bi se Rusoova opšta volja zaista odnosila na sve. Meutim, i on društveno ustrojstvo rodnih odnosa“premešta” u prirodno stanje. Porodica je najstarija i jedina prirodna društvena zajednica, u kojoj žene uvaju kolibu i decu a muškarci idu van da nabavljaju hranu jer se muško i žensko razlikuju po prirodi i predodreeni su da obavljaju razliite poslove129. U Emilu ili o vaspitanju, Ruso ide dalje, tvrdei da fizike razlike nehotice vode i moralnim razlikama, da su žene te koje ne mogu da kontrolišu svoje neograniene želje, a da muškarce sreom sputava razum. Da nije stidljivosti (te divne osobine koja se i u Ancien Regime-u savetovala ženama a protiv kog se Ruso, navodno tako grevito bori) rezultat bi bio propast oba pola130. Vaspita (Ruso) stoga prvo osposobljava Emila da postane graanin, participant u Rusoovom društvenom ugovoru, i da svoje emotivne želje (ženidbu sa Sofijom) podredi graanskim dužnostima i na taj nain postane istinski slobodan. U Sofija ili žena, Sofija takoe dobija temeljno vaspitanje, u kojem se podstie ednost, urednost, i dopadljivost muškarcima, ali zbog ženske sklonosti ka izazivanju nereda ona mora biti pod vlašu muža i iskljuena iz politikog života131. Na taj nain ovaj radikalni filozof, oštar kritiar Ancien Regime-a i zagovornik direktne demokratije u kojoj vlada volonté 127Ibid. , str. 57 128 Žan Žak Ruso, Društveni ugovor, Filip Višnji, Beograd, 1993, str. 14 129Ibid. , str. 28 130 Žan Žak Ruso, Emil ili o vaspitanju, Estetika, Valjevo i Beograd, 1989. 131 K. Pejtman, Polni ugovor, str. 107 53 génerale, autor venih leviarskih opštih mesta (svojina je kraa, ne treba imati ni previše ni premalo), na kraju prikazuje svoju drugu, konzervativnu stranu. Na sreu, mnoge žene odbijaju da postanu olienje Rusoove Sofije. I to upravo u Francuskoj revoluciji- dogaaju koji je dobrim delom podstaknut rusoovskim politikim idejama. Prosvetiteljska filozofska paradigma, ije je jedno od brojnih eda i liberalizam, u svojim racionalistikim toponimima je ipak tu i tamo propuštala i brojne iracionalistike porive. Jedan od njih je svakako beg u anatomiju i prirodu da bi se opravdali odreeni oblici rodnih odnosa. Uprkos ovom „lukavstvu uma“, da se pozovemo na Hegela, realni društveni odnosi tom istom umu nisu dozvoljavali da previše „iskorai“ iz same društvene prakse. Jer vera u racionalnost je neizostavno vezana sa usponom kapitalizma, te društveno-ekonomske formacije koja teži da sve meri i kalkuliše ne bi li se stiglo do krajnjeg, profanog i sebinog cilja- oploavanja kapitala. Ako je pravo na svojinu, po Loku, prirodno pravo, to je svakako zato što to izgleda „prirodno“, normalno, u novom društvenom i ekonomskom ureenju koje se raa. Ako su žene po prirodi, kako navodi Ruso, destruktivne i kobne po društveni ugovor, to je zato što to izgleda „prirodno“ iz ugla njegove vlastite politike filozofije. Moderne ugovorne politike paradigme su tako same sebe uplele u protivrenost, ali je jedna žena voena njihovim nezadrživim optimizmom pokušala da društveni ugovor uini uistinu opštim, ljudskim, emancipatorskim, i na taj nain ga je, barem delimino „spasila“ od sopstvenih antinomija132. 2.3 Sjaj i beda prosvetiteljstva- iz ženskog ugla Vera u emancipovan ljudski razum poseduje gotovo neogranienu, privlanu mo ijim arima podležu mnogi društveni i intelektualni krugovi- bez obzira na svoj položaj u društvu koji se suštinski ne menja uprkos politikom radikalizmu koji ove ideje sa sobom nose. Na zov racionalizma odazivaju se i žene, s obzirom na injenicu da 132Pri tome ne tvrdimo da su svi prosvetitelji i liberalno nastrojeni muški umovi delili navode o biološkoj podreenosti žena i opravdavali njihovu iskljuenost iz politike. Iako takve tvrdnje dele umovi kao što su Didro, Volter, Monteskje i naravno Ruso, Kondorse se na primer zalagao za obrazovanje žena u duhu racionalistike filosofije i isticao da je podreenost žena niim opravdana tiranija. Ako su žene iskljuene iz politikog života zbog menstruacije ili trudnoe, na slian nain bi se i muškarci koji boluju od kostobolje trebali iskljuiti, navodi Kondorse. Prema: Valerie Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, Palgrave Macmillan, Houndmills, Basingstoke, Hampshire and New York, 2003, 2nd ed, p. 13 54 prihvatanje principa racionalistike ideje može, ako se izvede dosledno i do kraja, da pospeši i žensku emancipaciju. Pionirka ovakvog jednog pogleda na stvari je engleskinja Meri Volstonkraft (Mary Wolstonecraft), sa uvenom knjigom Odbrana prava žena (Vindication of Women’s Rights). Sa nedvojbenom optimistinom verom u progres, Volstonkraft teži da i žene budu ukljuene u društvene i politike promene koje su nastupile, stavljajui naglasak na pravo na moralni i politiki razvoj koji im je dotad bio uskraen. Meutim, pogrešili bi kada bi istakli da je njena politika filozofija u potpunosti racionalistika. U njenom poimanju društva naglasak je na uzajamnim oseanjima i socijabilnosti, koji seku razlike u bogatstvu i društvenom statusu, i stoga omoguavaju razvoj kultivisanog, moralnog subjekta133. Iako je isticala da sve što je dobro i veliko dolazi iz srca, uviala je da srce treba biti oplemenjeno, kultivisano134, ime je na specifian nain prevladala dualizam izmeu razuma i oseajnosti. Meri Volstonkraft je nedvosmisleno bila pod uticajem ideja republikanskih krugova u kojima se kretala, ali ih je shvatala dosta šire od dominantih pogleda budui da je, poput Tomasa Pejna (Thomas Paine), težila politikom ukljuivanju marginalizovanih i siromašnih slojeva (žena, radnika i sl.)135. Kao u ostalom u itavoj republikanskoj tradiciji, i ona naglasak stavlja na vrline i moralnost koji potpomažu održavanje i razvoj republike, ali ih pritom shvata prilino individualistiki i moralistiki. Tako npr., zalažui se kao i svi republikanci za narodnu miliciju i protiv stajae, kraljevske vojske, u njenim navodima nije akcenat na opasnostima od despotizma koji sledi iz ovog vojnog instrumenta ve na injenici da vojnik biva instrumentalizovan, ceremonijalni automat ija se autonomnost negira, i tako žrtva postojeih nejednakosti u društvu136. Borei se da obrazloži svoju poziciju, ona se bavi razliitim temama kao što su sloboda, tiranija, klasa, brak, odgajanje dece, predrasude, razum, oseajnost, imovinski odnosi i sl.137, proširujui na taj nain dijapazon politikih pitanja i na linu, privatnu sferu. Suština i razvoj njene misli nedvojbeno odslikava uticaj Žan Žak Rusoa, budui da slobodu i jednakost shvata kao uzajamno isprepletene138, a u Rusou vidi Prometeja 133Chris Jones, „Mary Wollstonecraft's Vindications and their political tradition“, u: Claudisa Johnson (ed.), The Cambridge Companion to Mary Wollstonecraft, Cambridge University Press, Cambridge, 2002, p.44 134 Ibid., p. 45 135Ibid., p. 43 136Ibid. 137Ibid. 138David Held, Modeli demokracije, Školska knjiga, Zagreb, 1990, str. 90 55 nove socijalne oseajnosti i strasti za koju se i sama zalaže. Glavne prepreke ljudske moralnosti i razboritosti vidi u staleškim privilegijama, koje kvare sve slojeve ljudi budui da od jednih stvaraju pohlepne tirane a od drugih zavidljive ovisnike. Siromašnji, potinjeni slojevi u takvom sistemu nisu u mogunosti da razviju svoje umne i moralne sposobnosti, a parazitski život privilegovanih staleža podstie bahatost i okorelu lenjost. Naroito napada sistem filantropije koji su mnogi konzervativci, kao što je Edmund Berk preporuivali kao glavni mehanizam pomoi ugroženima, smatrajui da se na taj nain ovi slojevi drže u pokornosti, a bogatašima se obezbeuje privid moralnosti. Slian mehanizam se u starom poretku koristio kada je re o ženama, budui da su ove „trampile“ svoje zdravlje, slobodu i vrlinu za sigurnost kuanske rutine. Meutim, uvia da i nove teorije novog društva ne donose bitne promene kada je re o ženskoj populaciji. Volstonkraft u toj taki odbacuje Rusoa i njegov prikaz „prirodnih“ odnosa izmeu muškarca i žene, istiui da se radi o neopravdanim pretpostavkama139. Ona ustaje protiv injenice da, u novom politikom kosmosu koji nastaje, žene ne mogu da nau svoje mesto koje im pripada kao racionalnim biima. To je ne samo nepravedno za polovinu oveanstva, ve kvari i samu prirodu razuma i moralnosti. Istinska emancipacija društva od tiranije je mogua ako se, pored božanskog prava kraljeva ospori i božansko pravo muževa. U duhu prosvetiteljskog optimizma, Meri Volstonkraft posebnu nadu polaže u obrazovanje. Obrazovanje ne samo da omoguava razvoj svake individue, ve je osposobljava da stekne znanja i veštine koji omoguavaju ukljuivanje u proces odluivanja o politikom životu. Obrazovanje je ne samo pravo ve i dužnost, budui da žene moraju kao prvo i najvažnije ispuniti dužnost prema sebi kao moralnim biima. Kao jednu od glavnih prepreka ženske emancipacije vidi u tzv. kultu ženstvenosti, koji je „damama“ nametnuo da budu krhke, nezainteresovane za društvena pitanja, da se šepure sa lažnim zadovoljstvom za koje su trampile svoju nezavisnost i vrlinu. Nasuprot dotadašnjem obrazovanju dama, koje je imalo za cilj da im pomogne u fasciniranju potencijalnih muževa, ona se bori za takvo obrazovanje koje bi ženama omoguilo lini i profesionalni razvoj, ekonomsku nezavisnost i slobodu. Pri tom polazi da izmeu muškaraca i žena ne postoje nikakve razlike u sposobnostima, ve da su one samo proizvod postojeih društvenih kalupa i kodova koji ih ine i definišu razliitim. 139Ibid. , str. 91 56 Neke teoretiarke i teoretiari istiu da delo Volstonkraft i nije toliko revolucionarno budui da se na kraju svodi na „revoluciju ženskih manira“. Da li je na taj nain autorka težila da sprei direktno povezivanje svojih dela sa ekcesnim izlivima Francuske revolucije i okrenula se postupnim sredstvima za ostvarivanje republikanskih ciljeva, ostaje otvoreno pitanje. U tom kontekstu je posebno problematina njena prva publikacija Thoughts on the Education of Daughters: with Reflections on Female Conduct, In the more important Duties of LIfe –, objavljena 1787., pisana po ugledu na slinu moralizatorsku literaturu namenjenu široj publici140. Kritiki gledano, takva literatura, u kojoj je naglasak na ponašanju i životnim dužnostima žena oslikava osamnaestovekovnu buržuasku ženstvenost141. Ipak treba istai da je re o autorkinom prvencu, nastalom dobrim delom kao plod njene borbe da se izbori za egzistencijalna sredstva pisanjem. Vulstonkraftovoj se takoe zamera što ne smatra da žene treba da odbace svoje tradicionalne, porodine uloge, ve da ih, na osnovu ovih novih principa rade bolje. I muškarci e na taj nain umesto servilne ropkinje dobiti bolje i vrednije erke, sestre, majke i žene142. Zbog tih i slinih navoda, esto se isticalo da je delo Meri Vulstonkraft, kao i uopšte pravac u feminizmu koji se naziva liberalnim, u suštini reformistiki143, nedovoljno oslobodilaki, posebno iz ugla tzv. drugog talasa feminizma i novog ženskog pokreta. Meutim, Meri Vulstonkraft najavljuje i neke teme koje e se javiti tek kasnije, u drugoj polovini XX veka. Naime, ona odbacuje podelu na javno i privatno i istie da i dužnosti koje se obavljaju u privatnoj sferi imaju formu racionalnog graanstva i da se i u njima radi o tzv. javnoj odgovornosti144. Neke kritike na raun njenog prosvetiteljskog žara dolaze usled direktnog obraanja ženama srednje klase što na kraju njeno delo ini kratkovidim za klasne razlike i delom „buržuaskog instrumentalizma“ ženskog pitanja. Iako ova kritika ima svoje mesto, ne treba prenebregnuti da se njen program ne može svesti samo na težnju za jednakim „apstraktnim“ pravima sa muškarcima, ve obuhvata i itav dijapazon socijalnih, 140 Vivien Jones, „Mary Wollstonecraft and the literature of advice and instruction“, u: C. Johnson (ed.), The Cambridge Companion to Mary Wollstonecraft, p. 119 141Ibid. , p. 121 142V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 18 143 Endru Hejvud, Politike ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2005, str. 266 144 V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 18 57 religijskih i ekonomskih pitanja145. Moderna itateljka možda nee nai dovoljno radikalnog u njenom delu- borkinje tzv. prvog talasa su i inae esto „žurile“ da se distanciraju od nekonvencionalnih životnih stilova i ponašanja146, ali ono ostaje neprikosnoven legat u borbi žena za somoodreenje i samoosloboenje. Nastalo u periodu revolucionarnih nemira koje se dešavaju u Francuskoj, dogaaja koji je u podjednakoj meri izazvao oduševljenje ali i strepnju usled fanatinog radikalizma koji ga je nosio, delo Meri Vulstonkraft sadržava u sebi razne dvojbe i nedoumice koje proizlaze iz novih dešavanja. Ovde je važno istai ono što se esto, bar u maskulinoj politikoj teoriji i istoriji zaboravlja je da se u Francuskoj revoluciji zapravo i rodio ženski pokret, na šta ni na dvestotu godišnjicu revolucije 1989. nije posveena odgovarajua javna pažnja147. Revolucionarni polet je doneo novu simboliku i politiki žargon, oslikan u ideji la nation koja se raa na razvalinama Ancien Regime- a. Javljaju se nove politike metafore i alegorije, i na mnogim revolucionarnim grafitima žene su prikazane kako zajedno sa narodnom vojskom nose drvee slobode. To zavodljivo upuuje na žensku emancipaciju, na njeno ukljuivanje u novi politiki poredak. Žene stiu imovinska i brana prava, ali kada je 1791. usvojena „Deklaracija o pravima oveka i graanina“, postalo je jasno da se zapravo radi o muškarcu. Takoe, mnoge ilustracije revolucionarnih dešavanja sadržavaju stare mizogene interpretacije i forme. Na njima su prikazane žene kako im izmeu nogu prolazi topovsko ule, one su u nedozvoljenim odnosima sa vojnicima, nose hleb i ljudske glave na kopljima te simbolizuju politiku i seksualnu nezasitost148. Žensko telo se u brojnim grafitima koristi kao simbol stalno pretee pokvarenosti dotadašnjeg režima, koji je oliavala stara, razvratna aristokratkinja i dvorska dama, ali i kao neiskvareno, prirodno telo ija devianska istota i u isto vreme snaga simbolizuje novi poredak. Republika je na taj nain oliena u ženi, zaštitnici francuskog naroda, ali se njena funkcija patronese realno svodi na zaštitu republikanskog muškarca149. Žensko telo je zapravo i moglo da na apstraknoj ravni personifikuje novo politiko telo koje se raa, budui da, konkretno, 145Ibid, p.20. 146 Valerie Sanders, „First Wave Feminism“, u: S. Gamble (Ed.), The Routledge Companion to Feminism and Postfemins, p. 23 147 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 185 148Joan B. Landes, „Representing the Body Politics: Tha Paradox of Gender in the Graphic Politics of the French Revolution“, u: Sara E. Melzer and Leslie W. Rabine (eds.), Rebel Daughters: Women in the French Revolution, Oxford University Press, Oxford and New York, 1992, p. 19 149Ibid., p. 28 58 žena nije mogla ni da glasa ni da vlada150. Rusoova tvrdnja da apsolutni suveren nema ljudsko lice, ve odslikava apstraktne, univerzalne principe, na kraju biva vizuelno konstruisan kroz jednu ovakvu partikularnu prezentaciju151. U takvom jednom simbolikom i pravno-politikom kontekstu, žene treeg staleža uviaju da sainjavaju trei stalež treeg staleža152, i da uprkos radikalnih promena koje se dešavaju ostaju iskljuene i marginalizovane. Žene otvaraju i prve ženske politike klubove, ali pokret koji se raa obeležava anarhina stihijnost kao i samu Francusku revoluciju uopšte, budui da se u njoj permanentno sukobljavaju razliite grupe oliene u tzv. politikim klubovima- kako meusobno, tako i sa radikalizmom koji je dolazio sa pariskih ulica. Radikalizam je obuhvatio i žene budui da sankilote (još su se nazivale i sans-jupons) svoje ueše u narodnom suverenitetu manifestuju stalnim praenjem i oduševljenjem giljotiniranjem, posebno za vreme Velikog terora, zbog ega su prozvane furijama giljotine153. Usled nestašica hrane sankilote su se ponovo latile oružja 1795., zahtevajui „Du pain et la Constitution“ ali su naišle na oružan otpor. Kako je revolucija odmicala ženski glasovi su sistematski uutkivani, njihovi klubovi zatvarani i neke vodee figure ženskog pokreta osuene na smrt. Jedna od njih je Olimpija de Guž (Olympia de Gouges), koja diže glas protiv iskljuenosti žena iz deklaracije o pravima ime se, kako istie, podrivaju sami, univezalni temelji republike154. Postojei oblici nejednakosti izmeu žena i muškaraca primovaravaju žene da pribegavaju razliitim manipulativnim sredstvima što ima negativne posledice ne samo na njihovu linost ve i na društveno-politiki poredak. Na ovakve zahteve muški republikanci su odgovarali odreno, insistirajui da bi ukljuivanje žena u javno delovanje proizveli nesagledive štete po porodicu i domainstvo, i da novi poredak, utemeljen u iskonskim prirodnim principima, pretpostavlja postojanje razlika izmeu muškaraca i žena utemeljenih u toj istoj prirodi155. U isto vreme, obuzdavanje onog iracionalnog i nepredvidivog u prirodi (itaj ženi) je bazini preduslov za ouvanje tzv. republikasnih vrlina, na kojima su insistirali 150Ibid., p. 29 151Ibid., p. 30 152 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 67 153Ibid., str. 74 154 Joan Wallach Scott, „A Woman Who Has Only Paradox to Offer: Olympe de Gouge Claims Rights for Women“, u: Sara E. Melzer and Leslie W. Rabine (eds.), Rebel Daughters: Women in the French Revolution, Oxford University Press, New York, 1992, p. 102 155Ibid. , p. 104 59 revolucionari. De Gužova odreno odbacuje dualistiki pogled na odnos ženskog i muškog, istiui da se ne radi o prirodnim razlikama ve o društvenim konstrukcijama. Umesto dotadašnjih binarnih kategorija, naglašava multiplicitet, varijabilnost, spektar koloriteta i funkcija koje karakterišu podjednako i žene i muškarce156. Nasuprot tiranskoj represiji muškarca naglašava harmoninu la confusion prirodnog sveta, istiui da se tzv. prirodne razlike ne mogu zaokružiti ni u kakav sistem. U tom duhu, objavljuje Deklaraciju o pravima žene i graanke, gde navodi da nacija nije ništa drugo do ujedinjavanje muškarca i žene (l. 3). Pošto zakon mora da bude izraz volje svih, sve graanke ili graani moraju lino ili preko svojih predstavnika da uestvuju u njegovoj izradi. Svim graankama i graanima takoe moraju, na osnovu sposobosti, vrline ili talenta biti podjednako dostupni svi javni položaji i službe (l. 6). U poznatoj desetoj taki deklaracije navodi da, kao što žena ima pravo da stane na na gubilište, tako može da stane i za govornicu157. U skladu sa rusoovskim idealom tzv. radikalne demokratije po kojem se suverenitet ne može predstaviti, istie da ni ženske interese ne mogu predstavljati muškarci- oevi i muževi. Brak shvata kao slobodnu zajednicu, u skladu sa naelima društvenog ugovora kao što su dobrovoljnost, mutualizam, ouvanje prava. U braku imovina treba da bude zajednika, a deca da nose ime i oca i majke158. Takoe, zalaže se za prava vanbrane dece i neudatih majki. Artikulacija ženskih glasova u francuskoj revoluciji je bila kratkog daha, i, što je možda paradoksalno imala je i neke negativne efekte po sam feminizam uopšte. Budui da je preovladavao pogled na Francusku revoluciju u kojoj se promene poistoveuju sa krvavim pirovima i masovnim nasiljem, slinu sudbinu je doživeo i feminizam budui da je proistekao iz ovih dešavanja159. I delo Meri Volstonkraft, napisano dve godine posle izbijanja revolucije je dugo nosilo negativne epitete budui da je održavalo strasti koje su vodile ovaj dogaaj i obeležile vreme u kojem je ona živela i o kojem je pisala160. Sam pokret koji se raa i ideje koje su u njemu artikulisane takoe odslikavaju neke od glavnih antinomija koje se stalno, iznova obnavljaju unutar feminizma i ženskog pokreta: a to je trajna napetost izmeu univerzalizma i partikularizma, izmeu 156Ibid. , p.112 157 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 86-87 158 J. W. Scott, „A Woman Who Has Only Paradox to Offer: Olympe de Gouge Claims Rights for Women“, u: S.E. Melzer and L. W. Rabine (eds.), Rebel Daughters: Women in the French Revolution, p. 111 159 V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 15 160Ibid. , p. 16 60 težnji žena da se izbore za jednakost i da u isto vreme insistiraju na svojoj specifinosti i razlici od muškaraca. Toga je u velikoj meri bila svesna i Olimpija da Guž istiui da je žena koja nema ništa drugo da ponudi do paradoks. Ona je insistirala na univerzalnosti društvenog ugovora i ljudskih prava odbacivanjem razlike izmeu javnog i privatnog, politike i sfere domainstva, ali je u isto vreme, zalažui se za novi oblik zajednice izmeu muškarca i žene na principima komplementarnosti pretpostavila postojanje ovih opozicija161. Sa dolaskom Napoleona i usvajanjem njegovog Code Civile, žena je potpuno gurnuta u privatnu sferu i lišena graanskih prava. Muž je nad ženom sauvao razliite oblike prerogativa i kroz itav dvadeseti vek, a sa promenom pravnih regulacija sporo je dolazilo do stvarnih društvenih promena budui da je antifeministika tradicija u Francuskoj ostala vrlo jaka162. U Francuskoj se rodio ženski pokret, i možda paradoksalno, u toj zemlji ostao prilino marginalizovan, ali je svakako uticao na procese samoorganizovanja žena u epohi koja je nastupila. 2.4 Zeitgeist graanskog društva-moral, obiaji, ideali, predstave S pravom se istie da je XIX vek, vek buržuazije, u kojem ona konsoliduje svoju ekonomsku i politiku mo, i stvara zaokruženu ideologiju pomou koje legetimiše novouspostavljeni poredak. Uporište ovog poretka je graanin sa svojim pravima i slobodama, a politika zajednica se ne shvata kao ništa drugo do skup, zbir graana- atomiziranih individua. Iako se ova graanska individua poima kao apstraktna, zapravo se radi o muškaracu, belcu, solidnog imovinskog i materijalnog stanja, koji je stožer mikro i makro društvenog kosmosa- porodice i politike zajednice. Situacija je zauujue slina sa stanjem rodnih odnosa u demokratskoj Atini, budui da i sada participacija muškarca u graanskom društvu pretpostavlja iskljuenost, izolaciju žena iz nje. Nisu retke žene koje su uvidele dvostruki moral i hipokriziju iza vladajuih stavova i politikih ideja. Amerikanka Abigejl Adams (Abigail Adams), iji je suprug jedan od tvoraca amerike „Deklaracije o nezavisnosti“, akterima deklaracije je 161J. W. Scott, „A Woman Who Has Only Paradox to Offer: Olympe de Gouge Claims Rights for Women“, u: Sara E. Melzer and Leslie W. Rabine (eds.), Rebel Daughters: Women in the French Revolution, p. 111 162 S. de Bovoar, Drugi pol. injenice i mitovi I, str. 185 61 poruila: „Do not forget the ladies“, istiui da je za novo, slobodno društvo koje se uspostavlja deklaracijom tiranija muževa neprimerena. Abigejl je upozorila da se ne sme muškarcima ostaviti nekontrolisana mo, i da bi svaki pojedinac bio tiranin ako mu se za to pruži prilika163. Njena inicijativa je naišla na podsmeh, ali je bar pokazala kakvo je pravo stanje stvari. Žene su iz Amerike i Francuske revolucije nauile važnu lekciju. Da ih revolucije koriste, mobiliziraju za svoje ciljeve, ali ih brzo i zaboravljaju kada te iste ciljeve ostvare. Slian scenario se desio i za vreme etrdesetosmaških revolucija u Evropi164, ali se ipak može ustvrditi da su ove revolucije, uprkos protivreneg naslea po ženu, omoguile da se proširi horizont politikog diskursa i ueša, kako za muškarce tako i za žene. Kako je kapitalizam nadirao i kao što je Marks plastino opisao, rastakao sve dotadašnje oblike ekonomskih i politikih odnosa, sa sobom je nosio i brojne patološke i patogene promene koje su praene i s nevericom i sa oseanjem nemoi da se ovakvom toku i novom redu stvari išta može stati na put. Ubrzan privredni rast i razvoj je donosio sa sobom i nekontrolisanu urbanizaciju u kojoj su gradovi postali ne samo mesto gde se dešava i pokree ekonomski razvoj, ve i stecište bede, razvrata, prostitucije, alkoholizma. Vladajua klasa, svesna negativnih posledica po privatni i javni moral, pokušava da nae izlaz veliajui nuklearnu porodicu kao izvor svake moralnosti i estitosti koja se iz nje potom „preliva“ u javnu sferu. Ženin položaj je i ovaj put jasno, vrsto i unapred definisan, ona je olienje istote, krhkosti, materinstva, religijske posveenosti165. Da bi sauvala svoju pripisanu i propisanu istotu, ueše u ekonomskim i politikim poslovima se zabranjuju budui da ih karakteriše grubost, „prljavost“ i haotinost166. Neopisivo mnogo mastila je potrošeno na razne brošure, novele, prie, prirunike u kojima se slavi žena posveena domainstvu i vrla majka, jednom reju „kuni aneo“ koji treba da odgaja vrle, bogobojažljive sinove, budue graane. Tada najpopularniji ženski magazin u svetu, koji je 1860. imao tiraž od 150000 primeraka, Godey’s Lady’s Book, savetovao je ženama da nikada ne protivree suprugu, da mu nikad ne daju savete osim ako ih sam ne zatraži, da nikada ne osuuju njegove 163 Shane Mountjoy, The Women's Rights Movement: Moving Toward Equality, Chelsea House Publishers, New York, 2008, p. 22. 164 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 189 165 Sally G. Mcmillan, Seneca Falls and the Origins of the Women’s Rights Movement, Oxford University Press, Oxford and New York, 2008, p. 12 166Ibid. , p. 15 62 rei i ponašanje, i da ga nikad ne navedu da se osea da je uinio nešto loše167. Verske zajednice su takoe imale znaajnu ulogu u promovisanju ovog modela. Veleasni Džon Ebot (John Abbot) u istom stilu opisuje majke „naše nacije“ koje imaju glavnu ulogu u nacionalnom iskupljenju. Žena se posmatra kao moralnija i verski posveenija od muškarca, ali kojoj je, uprkos tome, potrebno da se osloni na mušku snagu, intelekt i snalažljivost u „stvarnom“ svetu“168. Egzaltacija i uzdizanje ovako pojmljene žene je poivalo na dvostrukom, patrijarhalnom moralu budui da su žene faktiki bile graani drugog reda169, što se jasno ogleda kako u pravnom sistemu tako i u vladajuim obiajima. U anglosaksonskom pravu, tzv. Blekstonovi zakoni (Blackstone laws) su pravili razliku izmeu udate i neudate žene, feme covert i feme sole. Žene i muž su brakom postajali jedno, ali ovako pojmljena komplementarnost je podrazumela pravno nepostojanje linosti supruge. Pod suprugovim okriljem, žena treba da obavlja svoje dužnosti, i budui da nije imala status pravnog subjekta nije mogla da poseduje imovinu, stupa u ugovorne i poslovne odnose, niti da ima starateljstvo nad decom. Prilikom sklapanja braka brani zavet žene je podrazumevao obeanje da e voleti, poštovati i slušati muža170. U evropskom, kontinentalnom pravu situacija je bila slina budui da je na tadašnji pravni sistem u velikoj meri uticao tzv. Napoleonov zakonik, ime se uvršuje novi dvostruki moral. Novi moral je doduše propisao nove oblike civilizovanog ponašanja, ali je takoe polarizovao ideje muškosti i ženskosti na osnovu ovih novih principa. Prosvetiteljski optimizam koji je polagao na racionalnost nije više opravdavao mušku grubost i sirovost171. Verovalo se u muškarevu promišljenost, uglaenost i delikatnost172. Iza ove predstave o trezvenom, racionalnom i odgovornom muškarcu nije se nalazila samo žena kojoj je ta racionalnost uskraena, ve se esto „uvialo“ da, iako muškarce karaktereše razum lako ga dopadnu i „nesavladivi nagoni“. Tako u liberalnom i uticajnom Državnom leksikonu nemaki liberal Karl Velker navodi 167Ibid. , p. 17 168Ibid. , p. 16 169Ibid. , p. 34 170Ibid. , p. 20 171 Deborah Valenze, „Gender in the Formation of European Power, 1789.-1914“, u: Teresa A. Meade and Merry E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, Blackwell Publishing, Malden, Oxford and Melbourne, 2004, p. 463 172 Ibid. 63 da muškarcima treba da stoje na raspolaganju i prostitutke, doduše u najveoj moguoj potaji i pod policijskim nadzorom173. 2.5 Žene „u pokretu“ 2.5.1 Protiv društvenih zala i za moralnu obnovu Iako zvui paradoksalno, ovakve, nametnute slike u ženama, jednim delom ne protivree njihovom „izlasku“ iz privatne sfere. Vladajui moral je ak podsticao odreeni oblik javnog angažmana žena ali u obliku tzv. proširenog kunog rada. Tu se naroito istie tzv. filantropski rad u kom su žene svoju „prirodnu“ oseajnost i empatinost sa porodice prenosile i primenjivale i na ostale, uglavnom ugrožena lanove društva. Za muževe je ueše supruga u ovakvim delatnostima bio znak prestiža budui da su na taj nain manifestovali dobru materijalnu i društvenu situiranost jer je porodica tako dobro stajala da se supruga nije morala „satirati“ kunim poslovima i imala je vremena i za „društveno korisne aktivnosti“. Tradicionalne verske zajednice su takoe podsticale ovaj oblik angažmana žena, smatrajui je oblikom hrišanske ljubavi i milosra. U Evropi, konzervativne verske zajednice, u veoj ili manjoj meri povezane sa državom, angažovale su žene pod svojim okriljem u tom smeru. Meutim, uporno se istrajavalo na održavanju tzv. odvojene muške i ženske sfere. U Americi, gde su verske zajednice imale veliku mo budui da je religija pružala jedino sigurno utoište pomou kojeg se, bar delimino prevladavala neizvesnost novog života na novom tlu, pastori su imali veliki ugled u zajednici. Iako se naelno verovalo u tzv. jednakost muških i ženskih duša, smatralo se da je žena inferiorna na zemlji i da joj je mesto u tzv. privatnoj sferi. Delimini javni angažman žena je podstican preko tzv. ženskog volonterskog rada, prevashodno u tzv. misionarskom radu, Biblijskim studijama, grupama za molitvu, pomoi siromašnima i sl. Re je stoga o iznošenju tzv. ženske sfere u javnu sferu, jer je tzv. kuni aneo kako je žena nazivana postao i aneo izvan kue174, pri emu se struktura moi u okviru rodnih odnosa uopšte nije promenila. 173 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 143 174Ibid. , str. 147 64 Dominantan, verski diskurs o ženi, koji je bio u skladu sa dominantnim odnosima moi i nemoi, dugo je smatran bezupitnim budui da je definisao Bogom dane, „prirodne odnose“. Meutim, podstrek za njegovom promenom dolazi posle „Drugog velikog buenja“ (Second Great Awakening) kada dolazi do obnove verskog žara i entuzijazma i kritikog odnosa ne samo prema dominantnim, mainstream verskim institucijama ve i društvenom ureenju. U tom periodu nastaju brojne nekonformistike „sekte“ i sigurno je važno istai da su prve „feministkinje“ dolazile iz ovih verskih zajednica, ukljuujui i Meri Vulstonkraft. Versko buenje je dovodilo ne samo do unutrašnje preobrazbe verujuih, ve i do opšteg optimizma i vere u oveka koji je pozvan da, voen Božjom promisli, ispravi društvene nepravde, okaje ovozemaljske grehe i na taj nain nas pripremi za ponovni Hristov dolazak za koji se verovalo da se bliži. Stoga se smatralo da se mnoga socijalna zla moraju hitno iskoreniti. Na udaru je najpre došla zloupotreba alkohola koja ne uništava samo porodicu ve i itavo društveno tkivo, i institucija ropstva. Niu razgraniti pokreti s ciljem njihovog iskorenjivanja, „Trezvenjaki pokret“ (Temeperance Movement) i „Pokret protiv ropstva“ (Abolitionist Movement). Angažmanom u ovim organizacijama žene stiu samopouzdanje budui da doprinose opštem dobru zajednice, razvijaju znaajne veštine ali i uviaju svu protivrenost vlastitog položaja budui da im se i u ovim organizacijama nameu opšte prihvaeni modeli poželjnog ponašanja. Žene postaju potpuno osvešene kada je u pitanju njihov vlastiti položaj i svoje nade i snove, kao i brojne prepreke i frustracije sa kojima se sreu pretvaraju u orue za stvaranje boljeg sveta, ovoga puta i za njih same175. Znaaj Trezvenjakog pokreta za nastanak i uspon ženskog pokreta se ogleda na više ravni. Najpre, žene i deca su uvek bile žrtve na koje je alkoholizirani suprug mogao najlakše da iskali svoj bes. Potom, žene koje su svojim angažmanom postale stožer ženskog pokreta u nastajanju, su takoe delovale u ovom pokretu. Slavna Lusi Ston (Lucy Stone) je još kao devojica bila svedok porodine drame koja se dešavala u komšiliku, gde žena nije mogla da pronae nikakvu legalnu zaštitu od muža alkoholiara. Pomo joj nije mogao pružiti ni vlastiti otac, budui da je žena posle venanja faktiki prelazila u domen muža „zaštitnika“. Ta injenica je toliko delovala na Lusi koja je sa zaprepašenjem pitala roditelje zašto otac ne može pomoi sopstvenoj 175S. G. Mcmillan, Seneca Falls and the Origins of the Women’s Rights Movement, p.34 65 erki. Žene su zatim svojim aktivnim angažmanom u trezvenjakom pokretu postale svesne granica svog delovanja koje im je nametnuo patrijarhalni sistem. One su marljivo radile i angažovale se u pokretu, raunalo se da stotine hiljada amerikih žena daje doprinos u njegovom radu, meutim njihovo punopravno ukljuivanje je sistematski onemoguivano. Žene nisu mogle da zauzimaju rukovodee funkcije u trezvenjakim organizacijama, da drže predavanja i govore u javnosti176. Vlasti su esto ignorisale peticije sa ženskim potpisima. Na svetskoj trezvenjakoj konvenciji njihova puna participacija je spreavana. Kao odgovor na brojne prepreke žene organizuju vlastite organizacije kao što su Martha Washington Societies i Daughters of Temperence, i sazivaju The Whole World Temperence Convention smatrajui da prethodna konvencija, budui da je iskljuila žene, nije imala univerzalni karakter. Posle konvencije se organizovao banket na kojem se služila ista voda za pie, i razmenjivale ideje i iskustva. Drugi pokret u kojem se žene takoe marljivo angažuju je bio abolicionistiki, pokret za ukidanje ropstva. Mnogi istiu njegovu presudnu ulogu za nastanak ženskog aktivizma budui da i u njemu žene stiu znaajne politike i socijalne veštine, nailaze na prepreke u svom punom angažmanu, i postaju svesne izvesne povezanosti izmeu ropskog statusa Afroamerikanaca i vlastite deprivacije. Žene su ostavile dubok trag u ovom pokretu nesebinom borbom i zalaganjem za njegove ciljeve. Tako npr. Sara i Angelina Grimke (Sarah & Angelina Grimke), koje su same poticale iz južnjake robovlasnike porodice su se stalno obraale javnosti pisanom i govornom reju, naroito verskim zvaninicima sa juga koristii biblijske citate u svrhu borbe protiv ropstva. Kako su ove hrabre sestre prekršile konvenciju koja je zabranjivala obraanje žena u javnosti, naroito tzv. „mešovitoj“ publici (i muškoj i ženskoj) nekoliko puta su bile izložene fizikom nasilju, a mnoge verske zajednice su osudile ovo njihovo „kršenje“ društvenih i hrišanskih naela177. Lukrecija Kofin Mot (Lucretia Coffin Mott) je, sa svojim suprugom Džejmsom takoe bila aktivna u udruženjima protiv ropstva: pomagala je odbeglim robovima da nau utoište, organizovala bojkot roba proizvedenih robovskim radom i stalno pozivala na šire društvene i moralne reforme178. 176Ibid. , p. 55 177Alana S. Jeydel, Political Woman: The Women's Movement, Political Institutions, the Battle for Women's Rights Suffrage and the ERA, Routledge, London and New York, 2004, p. 40 178 S. Mountjoy, The Women's Rights Movement: Moving Toward Equality, p. 35-37 66 Meutim, kako je u okviru American Anti-Slavery Society nailazila na stalne prepreke u vlastitom angažmanu, odluila je da pokrene žensku asocijaciju, The Philadelphia Female Anti-Slavery Society. Kada je u Londonu 1840. održana internacionalna konvencija protiv ropstva, mnoge znamenite žene su bile prinuene da sednu u galeriju bez prava aktivnog ueša, iako su bile legitimno delegirane od vlastitih organizacija. Iako iz nje iskljuene i svedene na „društveni dekor“ konvencije, došlo je do njihovog meusobnog upoznavanja i do kristalno jasnog „otkria“ da je njihovo ueše i delovanje u javnoj sferi u velikoj meri inhibirano. Važno je istai da su se u Londonu upoznale Elizabet Kejdi Stenton i Lukrecija Mot (Elisabeth Cady Stanton i Lucretia Mott), a njihova borba za ženska društvena i politika prava je sigurno obeležila istoriju XIX veka. Postavši svesne svoje iskljuenosti, žene organizuju 1848., u mestu Seneca Falls u državi Nju Jork uvenu Seneka Folz (Seneca Falls) konvenciju. Konvencije, kao oblik spontanog okupljanja graana su smatrane posebno znaajnim u republikanskom ureenju, i njihov pomalo teatralni karakter je davao poseban ar politikom životu budui da se nalazio izvan zvaninih institucija. Ostrašenost i jednostranost usko stranake politike su u javnosti ostavljale gorak ukus, pa se na ovakva okupljanja gledalo sa odobravanjem179. Aktivno ueše žena u konvencijama nije bilo u skladu sa društvenim kodeksom ponašanja, one su naješe u njima sedele u galeriji i bodrile muške uesnike, „vitezove javne sfere“. Žene su u javnosti mogle biti prisutne uglavnom putem pisane rei, i mnoge su na taj nain dale veliki doprinos znaajnim javnim i politikim raspravama. Ovoga puta žene otvoreno izlaze u javnost, i to ne radi zagovaranja moralne obnove i ukidanja ropstva, ve upravo s ciljem artikulacije vlastitog glasa i definisanja svog statusa na osnovu ega e se krenuti u otvoreni angažman. Džejms Mot je predsedavao konvencijom, a Lukrecija održala uvodno i završno predavanje. Kao rezultat konvencije nastala je tzv. Deklaracija o oseanjima (Declaration of Sentiments), koju je potpisalo 68 žena i 32 muškarca koji su prisustvovali dogaaju. Deklaracija je svesno oblikovana u duhu amerike deklaracije o nezavisnosti, s jasnim ciljem da se principi novog, republikanskog društva prošire i obuhvate i „drugi“ pol. „Smatramo ove istine oevidnim: da su svi muškarci i žene 179 Nancy Isenberg, Sex and Citizenship in Antebellum America. Gender & American Culture, University of North Carolina Press, Chapel Hill and London, 1998, p. 18 67 stvoreni jednakim“, stoji u Deklaraciji180. Dalje je, po ugledu na osamnaest nepravdi i uzurpacija kralja Džejmsa nad kolonistima, naveden isti broj nepravdi i uzurpacija koje se nanose ženama. Žene se moraju povinovati zakonima u ijem stvaranju nisu uestvovale, i budui da ne mogu da biraju svoje predstavnike u organima vlasti ostaju potpuno nezaštiene, brak ih ini graanski mrtvim budui da mužu duguju poslušnost, a u sluaju razvoda deca se poveravaju oevima jer su oni navodno superiorniji od žena. Dalje, ženama je sistematski uskraeno pravo na obrazovanje kao i pristup profitabilnim profesijama, a u verskim zajednicama kao i u državi, ne mogu da imaju nikakvu do podreenu poziciju. Konvencija je, iako je je trajala samo dva dana, ukazala na itav dijapazon razliitih oblika represije nad ženama meu kojima spadaju pravne, društvene, politike, ekonomske, obiajne, religijske. injenica da je Deklaracija direktno inspirisana republikanskim žarom deklaracije o nezavisnosti, ukazuje na predanost autorke Elizabet Stenton i okupljenih koji su tu deklaraciju usvojili transformaciji zemlje u istinsku demokratsku republiku181. Posle konvencije nastavilo se sa održavanjem sastanaka, predavanja, borilo se pisanom reju i peticijama, javno su odbacivane mizoginine interpretacije Biblije i sl. Kako navodi Elizabet Stenton, „naši sastanci su esto bili nezgrapno voeni i na brzinu organizovani, ali smo rukovoene intuitivnim saznanjem da smo lišene svojih prava...Tako je inaugurisan najvei pokret XIX veka“182. Ova izvesna stihijnost i oslanjanje na intuitivnost o emu svedoi Elizabet ove ženske inicijative upravo ini pokretom, budui da se u pokretima radi o nehijerarhizovanoj kolektivnoj akciji i razliitim oblicima „zgusnute“, dinamine društvene interakcije, radi ciljeva koji nisu unapred definisani ve se konsituišu kroz sam pokret. U ženskom pokretu koji se javio vidimo na delu brojne, trajne procese i „kretanja“, u kojima pojedinke, neformalne grupe i organizacije, kroz aktivnost, komunikaciju i konflikte, definišu sami sebe i svoju društvenu poziciju i bore se da je izmene183. Kroz ženski pokret su se, pored opštih ciljeva i parola kojima su ženske inicijative rukovodile, prelamale i line frustracije, želje i ambicije samih aktivistkinja. To je pokretu obezbedilo živost, trajnost kroz stalno sueljavanje sa novim sukobima i 180 V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 32 181 S. G. Mcmillan, Seneca Falls and the Origins of the Women’s Rights Movement, p. 4 182Ibid. , p.5 183Prema: K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika i mo, str. 166 68 izazovima. Svoje line prie i sudbine žene su uvodile u sam pokret. Elizabet se esto seala kako je njen otac, ugledni sudija koji je ostao bez sinova na samrti izjavio: Keri moja, da si samo deak! Lusi Ston je esto navodila da, iako je odrasla u porodici koja je vrsto prianjala uz principe egalitirizma, kada je izjavila roditeljima da želi da se dalje školuje oni su je zaueno pogledali i uzvratili da je više nego dovoljno obrazovana da nae dobrog supruga! Kada su neke verske zajednice, meu kojima su se naroito isticali kvekeri sa svojom verom u egalitarizam, i metodisti, sa svojom verom u opšte obrazovanje za sve i naporan, metodian rad protiv društvenih zala otvorili prve „mešovite“ visokoškolske ustanove koje su pohaali i devojke i mladii, mnoge od ovih žena „u pokretu“ su pohaale ove ustanove. Meutim, ovo naelno otvaranje se pokazalo samo deliminim, jer su devojke prevashodno socijalizirane s ciljem uspešnog obavljanja branih i majinskih dužnosti. Antoanet Braun tako nije bilo omogueno da studira teologiju, a Lusi Ston nije uinjena ast da, iako je napisala najbolji esej, isti proita u javnosti kao što je bio obiaj184. Obrazovanje koje su tamo dobile dalo im je mogunost da rade u školama, i to je postalo društveno prihvatljivo zanimanje za neudate žene iz srednje klase. Škole su to rado prihvatale jer su plate za žene bile dosta niže nego za muškarce iste profesije, a društvo je u uiteljskom pozivu videlo oblik „proširenih“ porodinih veština185. Iako su žene najpre utke prihvatile ove nepravde, daljim angažmanom u pokretu su se eksplicitno opredelile i borile protiv postojee prakse. Jedna od znaajnih dilema je svakako bio odnos prema braku, porodici i razvodu. Lusi Ston se zavetovala da se nikad nee udati, Lukrecija i Elizabet se nisu protivele braku ve su se zalagale za njegovo preoblikovanje na demokratskim osnovama. Njih dve se meutim nisu slagale oko pitanja razvoda budui da je Lukrecija, verovatno iz vlastite religijske posveenosti i injenice da je njen brak sa Džejmsom bio baziran na principima egalitarizma bila protiv razvoda186. Važno pitanje je bilo i savezništvo, odn. da li se ženske inicijative trebaju oslanjati na same sebe ili pak saraivati i sa muškarcima koji podržavaju njihove ciljeve. Problem je jasno izašao na videlo u periodu usvajanja tzv. 14 amandmana na ustav koji je proglasio neustavnim zabranu birakog prava na osnovu rasne pripadnosti. Dok su neke žene smatrale da je, u 184 S. G. Mcmillan, Seneca Falls and the Origins of the Women’s Rights Movement, p. 47 185 Ibid. , p. 51 186S. Mountjoy, The Women's Rights Movements. Moving Toward Equality, p. 38 69 datom trenutku neophodno posvetiti se pravu glasa za Afro-Amerikance, tzv. „negro’s hour“ pa e „women’s hour“ potom doi na red, radikalnije pripadnice pokreta su se tome oštro usprotivile. Elizabet je to pak smatrala izdajom i otišla dalje u radikalizam tvrdei da su svi muškarci, bez obzira na rasnu ili klasnu pripadnost, „polna aristokratija“ i da se žene moraju oslanjati samo na vlastite snage187. Izvesne dileme i kontroverze proizlaze i iz injenice da je diskurs i delovanje ženskog pokreta zapravo nastao u liberalnom okrilju. Apoteaza razuma i slobode koja se stie uešem u stvarima od opšteg, javnog znaaja privatnu sferu i principe oseajnosti na kojima je ona poivala odn. smatralo se da poiva stavljala je na niži rang. Dok su se neke žene borile da i ova, tzv. „ženska“ sfera postane javno priznata, na tragu navoda Meri Volstonkraft, neke su pak isticale da privatna sfera, pored zadovoljstva stvara i ogromnu frustraciju kod žena. Elizabet koja je sama imala sedmoro dece je tako u History of Woman Suffrage isticala da materinstvo u ženi, kao izmeu ostalog i u svim potlaenim slojevima prouzrokuje negativne osobine kao što su samo-žrtvovanje, beskrajno trpljenje i apatiju188. Pokušaj smislenog odgovora na navedene probleme esto vodi u paradoks, što je ve prikazano na primeru Olimpije de Guž koja je eksplicitno i naglasila tu paradoksalnost. Tok konverzacije unutar pokreta i izmeu pokreta i okoline je esto oscilirao izmeu liberalne, individualistike filozofije s naglaskom na pravima žene kao individue, i, uslovno reeno, esencijalistikog pristupa u kojem je naglasak na ženskoj razliitosti, specifinosti, a ne retko i moralnoj superiornosti. Poslednji pristup, iako naizgled suprotstavljen liberalno- individualistikom je dobrim delom njim oblikovan. Liberalna metanaracija takoe pretpostavlja navedenu žensku specifinost i stoga je „smešta“ u sferu zasebnu od muške. Sline dileme i kontroverze su takoe dobile punu manifestaciju u okviru kampanje za žensko birako pravo. 2.5.2 Pokret za birako pravo- sifražetkinje U okviru devetnaestovekovnog politikog diskursa glasanje je smatrano privilegijom, a ne pravom, što je bilo odraz injenice da je klasini liberalizam dobrim 187V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction , p. 33 188Ibid. , p. 34 70 delom bio elitistiki i, na šta je više puta jasno ukazano, sumnjiav prema ukljuenju širih slojeva u politiki sistem. ak i izrazito individualistike politike kulture su u birakom pravu videle manifestaciju altruizma i dužnosti, a manje sloboda i prava189, što je odraz republikanskog duha koji je dobrim delom oblikovao politike dogaaje. injenica da u tom periodu dolazi do formiranja glavnih nacionalnih država i nacija pospešuje da se i pravo glasa posmatra u svetlu patriotske dužnosti. Verovatno iz tih razloga, pravo glasa za žene nije automatski stavljeno na dnevni red ženskog pokreta. Žene su više bile posveene socijalnoj i društvenoj reformi, i esto se isticalo, kao npr. u Francuskom asopisu La voix de femmes da pravu glasa za žene treba prethoditi ravnopravost u braku i pravo na obrazovanje, u protivnom e žene samo glasati kao muškarci190. Iz tih razloga se i književnica Žorž Sand (George Sand), protivila hirovitom uvoenju prava glasa za žene i predlozima da se njeno ima stavi na izbornu listu. To da žene nemaju i ne trebaju da imaju pravo glasa se od strane muških zagovornika ženske iskljuenosti, pravdalo navedenim jezikom dužnosti. Birako pravo je pretpostavljalo postojanje odreenih graanskih vrlina, kao što su posedovanje autonomije, koja se shvatala kao ekonomska nezavisnost, sloboda kretanja u graanskom društvu i individualna odgovornost191. Ove vrline nisu bile atribuirane ženama usled specifinosti presecanja i ukrštanja klasnih i rodnih nejednakosti kroz njihov društveni status. Stare predstave o inherentnoj nesposobosti žena za politiki život usled tzv. ropske podreenosti telu su takoe bile u opticaju. Žena ma kako bila inteligentna, obrazovana, uglaena i poštovana, poseduje telo kojim nikada ne može potpuno da ovlada. Tako npr. u New York Herald-u iz 1852. je na satirian nain prikazana nepredvidljivost ženske prirode te se autor lanka pita, šta bi se moglo npr. desiti ako borkinje za ženska prava dobiju poroajne bolove za vreme obavljanja javnih delatnosti koje toliko žarko žele, kao što su držanje propovedi, debate u Kongresu, voenje pomorske bitke i sl.192 Podozrivost prema ženskom birakom pravu treba posmatrati i iz prizme vladajuih stavova, predrasuda i strahova. U svesti su opstajale stare kritike demokratije 189 Karen Offen, „Challenging Male Hegemony: Feminist Criticism and the Context of Women's Movements in the Age of European Revolutions and Counter-revolutions, 1789-1860“, u: Sylvia Paletschek and Bianka Pietrow-Enker (Eds.), Women's Emancipation Movements in the Ninteenth Century. An European Perspective, Stanford University Press, Stanford, 2004. 190 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 152 191N. Isenberg, Sex and Citizenship in Antebellum America. Gender & American Culture, p. 8 192Ibid. , p. 43 71 koje dosežu još od Platona, a opšte pravo glasa je iz više razloga smatrano nepoželjnim. Stari i novi elitistiki strahovi su jasno izraženi kod „prvih“ amerikih republikanaca, tzv. Founding Fathers- oeva osnivaa. Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) je stalno pisao i govorio u duhu obaveza i dužnosti prema republici, pravdajui je ne konzervativnim vrednostima ve ugovornom teorijom u kojoj je naglasak na razmeni usluga izmeu graana i politike zajednice. Plaanje poreza i služenje u vojsci je esto navoeno kao dužnost u zamenu za koju graani imaju odreena politika prava. Ženama su te dužnosti, a samim tim i politika prava onemoguena jer su u braku potpuno gubile svoju linu autonomiju. Džejms Medison (James Madison) je u svojim spisima u Federalist-u stalno ukazivao na opasnosti od frakcionašenja i ostrašenosti koje proizlaze iz masifikacije politike i injenice da društveni interesi nikada ne mogu biti homogeni. Kako su žene predstavljale poseban društveni sloj sa specifinim interesima, smatralo se da bi njihovo eventualno politiko ukljuivanje još više doprinelo frakcionaškim sukobima i destabilizovalo republiku193. Kada je opšte pravo glasa- doduše samo za muškarce nakratko uvedeno 1848. za vreme Druge Francuske republike, ovi strahovi su se dojmili opravdanim budui da je na osnovu principa opšteg prava glasa došlo i do ukidanja republike i uvoenja plebiscitarne diktature Napoleona III194. U svakom sluaju, pravo glasa je predstavljalo „la grande affaire du XIXe siecle“195, najpre za muški a potom i za ženski rod, oko ega je teško dolazilo do društvenog saglasja. U okviru ženskog pokreta nije postojao jasan konsenzus oko prava glasa za žene. Taka iz Deklaracije o oseanjima, koja se odnosila na potrebu da i žene imaju pravo glasa je naišla na neslaganje meu okupljenima i nije ni posle rasprave usvojena jednoglasno. Elizabet Stenton, autorka deklaracije je esto isticala da je vrlo uvredljivo za žene da najgori meu muškarcima uživaju birako pravo a one ne, a slino je argumentovao i Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zalažui se za birako pravo za žene pred engleskim parlamentom. Na ovom mestu individualistika-esencijalistika kontroverza i nije bila presudna, jer, ako se žene i muškarci suštinski razlikuju, 193Ibid. , p. 44 194Karen Offen, „Challenging Male Hegemony: Feminist Criticism and the Context of Women's Movements in the Age of European Revolutions and Counter-revolutions, 1789-1860“, u: Sylvia Paletschek and Bianka Pietrow-Enker (ed.), Women's Emancipation Movements in the Ninteenth Century. An European Perspective,. 195 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 152 72 muškarci nisu sposobni da predstavljaju ženske interese i stoga žene same moraju da biraju svoje politike predstavnike. Ako su pak jednaki odn. barem slini u svojim sposobnostima i osobinama, onda i ženama ne sme više biti uskraeno politiko predstavljanje196. Ambivalentnost prema ukljuenosti žena u politiki sistem je proizlazila iz brojnih patogenih procesa koje je sa sobom donela masifikacija politike kroz sistem stranarenja. Politika je malo toga imala sa racionalnim izborom i slobodnim pristankom, kako se verovalo u prosvetiteljskoj paradigmi, i pre je liila na uzburkano more gde se mnogo riskira, dobija ali i gubi, a u šta se muškarci upliu radi površnog uzbuenja197. Ne udi da je borba za pravo glasa u ženskom pokretu tek kasnije došla na red, i ostala sastavnim delom širih moralnih i društvenih reformi za koje su se žene borile, a što se esto previa u brojnim studijama u kojima se analize ženskog pokreta „vrte“ iskljuivo oko borbe za pravo glasa. Ako se osvrnemo na argumentaciju Džona Stjuarta Mila koji je u engleskom parlementu otvoreno zagovarao pravo glasa za žene, vidimo da je i Mil inspirisan slinim željama za obnovom društva, i materijalnom i moralnom. Nacrte Milovih težnji nalazimo takoe u nizu rasprava koje je pisao zajedno sa suprugom Herijet Tejlor198. Mil je najpre kao utilitarista smatrao da je društvo, iskljuujui žene, sebe lišilo brojnih prednosti i koristi koje bi imalo kad bi i one bile društveno angažovane. Dalje, postojee shvatanje o prirodnoj nejednakosti polova je smatrao pogubnim i za muški i za ženski rod, jer to spreava njihov moralni razvoj i linu autonomiju koji su mogui samo u zajednici jednakih. Muškarci su tako socijalizirani da i najbeznaajniji meu njima, koji uticaj i ugled ne mogu nidge obezbediti, veruju da su uvek bolji od žena što ih ini samozadovoljnim i sputava ih da teže boljem199, a ženama je nametnuti oseaj inferironosti takoe sputavao lini razvoj. Postojea i svaka druga zakonska represija nad ženama je stoga ne samo pogrešna sama po sebi, ve i štetna za društveni razvoj- „ovaj ostatak prošlosti nije u skladu su budunošu i nužno mora nestati“200. Protivreivši svom uvaženom pokojnom ocu Džejmsu, protivniku pravu glasa za žene u 196N. Isenberg, Sex and Citizenship in Antebellum America. Gender & American Culture, p. xiii 197Ibid. 198Mil je u više navrata ukazao na ueše Herijet Tejlor u radu na spisima, istiui da je re o zajednikim idejama o kojima su oboje u svakodnevnom životu stalno raspravljali, i da je beznaajno ko od njih drži pero s obzirom da je onaj drugi možda najviše doprineo misli. Daša Duhaek, predgovor, Rasprave o jednakosti polova, str. 15-16 199 Dž. S. Mil i H. T. Mil, Rasprave o jednakosti polova, str. 54 200Ibid. , str. 74 73 Donjem domu maja 1867. i ostalim zastupnicima, Mil se služio jezikom politikog predstavljanja, koji je u suštini utilitaristiki budui da se kree u okvirima postojanja razliitih društvenih interesa. Istakao je da se za sve klase koje nisu zastupljene tvrdi da neko drugi ne samo da predstavlja, ve i bolje poznaje i štiti njihove interese. U prilog svojim tvrdnjama, Mil je istakao da je potrebno podneti izveštaju zastupnikom domu o tome koliko žena godišnje njihovi „zaštitnici“ pretuku na smrt, izgaze i išutiraju201. Milov predlog je bio odbaen, kao i svuda gde je bio na dnevnom redu. Zanimljivo je podvui da su zastupnici u frankfurtskoj narodnoj skupštini 1848. odbacili da naglase da je pripadnost muškom polu uslov za glasako pravo jer je to samo po sebi razumljivo202. Na ustavnoj konvenciji u državi Ohajo 1850., na kojoj se izmeu ostalog raspravljalo i o pravu glasa za žene, sama diskusija o toj taki je iskljuena iz zvaninog zapisnika budui da se smatralo isuviše „vulgarnim“ o tome uopšte obavestiti javnost203. Iz tih razloga, u okviru širokog ženskog pokreta raste i poseban pokret- pokret za birako pravo žena, poznatiji kao sifrašizam. On specifian zamah dobija u periodu revolucionarnih kretanja 1848. kada je opšte pravo glasa došlo na politiku agendu, obeležie politiku istoriju druge polovine XIX veka i svoje delovanje produžiti i u XX veku. Sa revolucionarnim zanosom rasla su i oekivanja, pa su žene isticale da politika tela sastavljena iskljuivo od muškaraca nisu sposobna da donose zakone koji se odnose na sve. Poseban zamah sifražizam dobija u toku poslednje dve decenije XIX veka. Tada dolazio do delimine promene ženskog statusa u društvu budui da su žene postale obrazovanije i sve masovnije ulazile u sferu plaenog rada. Ne treba naravno zaboraviti da su žene i dalje u obrazovnim institucijama socijalizirane u duhu tradicionalnih rodnih stereotipa, i da je njihov ulazak u sferu plaenog rada više predstavljao sredstvo pukog preživljavanja a daleko manje linog i profesionalnog ostvarenja204. injenica pak da su žene iz srednje klase dobile novu životnu alternativu koja je implicitno bila u sukobu sa dotadašnjim, preovladavajuim nainom života za žene, pospešila je razvoj njihove samosvesti, a bolje obrazovanje im je omoguilo da efikasnije i argumentovanije zahtevaju i bore se za svoja prava205. Nekadašnje tabu teme puritanskog i viktorijanskog morala, kao što su prostitucija, seksualna eskploatacija i silovanje u braku, polne i 201G. Bok, Žena u istoriij Evrope, str. 223 202Ibid. , str. 215 203N. Isenberg, Sex and Citizenship in Antebellum America. Gender & American Culture, p. 17. 204V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 70 205Ibid. , p. 71 74 venerine bolesti postaju jedna od tema ženskih klubova i organizacija, na osnovu kojih se izvori i oblici podreenosti nalaze i u potpuno intimnim, seksualnim odnosima. Ova vea otvorenost prema raznim pitanjima, i sve vei ulazak žena u javnu sferu daje dodatan podstrek borbi za prava glasa, pitanje koje je Meri Volstonkraft jedva i nagovestila a koje se i na Senka Folz konvenciji smatralo previše radikalnim. Diskurs sifražizma je, generalno gledano, naješe oblikovan liberalnom paradigmom o predstavljanju (representation) i pristanku (consent), kojom se poslužio i Mil u engleskom Donjem domu. Hedviga Dom je tako pitala da, ako muškarci zastupaju žene kao što se tvrdi, kada je žena taj mandat prenela muškarcu?206 U nebrojanom broju peticija koje su podnosile vlastima, sifražetkinje su se uvek iznova služile argumentom politikog predstavljanja. Sifražetkinja Elen Lange je navodila da je tzv. muško zastupništvo ista fikcija, jer samo žena u potpunosti razume potrebe i interese svoga pola207. Pokret za birako pravo se tako kretao u okviru liberalnog individualistikog diskursa, verujui da e do pune ženske emancipacije doi kada i žene i muškarci budu imali jednako pravo glasa208. Ova liberalna orijentacija ga nije ostavila imunim na uticaj drugih ideoloških struja, budui da je u XIX veku tzv. romantiarski nacionalizam takoe zanosio mnoge umove i delovao na mase. Žene su takoe, pozivajui se na kult nacije ije su one integralni deo, u ime nacionalnog interesa i jedinstva zahtevale pravo glasa. Pod uticajem ovih ideja, društvenih predrasuda i animoziteta, ali i frustracija s obzirom na brojne otpore na koje su nailazile u borbi za svoje ciljeve, nacionalni diskurs je ponekad, svesno ili nesvesno, klizio i u ksenofobiju i mržnju prema odreenim, društveno marginalizovanim i ranjivim grupama. U SAD-u je u okviru brojnih sifražetskih organizacija postojala rasna segregacija, a glavne „belake“ sifražetske organizacije su se ne retko služile rasistikom argumentacijom u svojoj borbi. To je posebno isplivalo na površinu kada je usvojen 14. amandman kojim se nekadašnjim robovima-muškarcima garantuje pravo graanstva, a potom i 15. amandman koji im je garantovao pravo glasa, a iz kojeg su žene bile iskljuene. Suzan Antoni, poznata borkinja za ženska prava je s nelagodom posmatrala i javno prokomentarisala stupanje u brak Frederika Daglasa nekadašnjeg roba i poznatog abolicioniste, sa belkinjom Helen Pits. Ovo je svakako posledica brojnih potisnutih predrasuda i stereotipa koje u 206G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 224 207Ibid. , str. 224 208 E. Hejvud, Politike ideologije, str. 266 75 „pravom“ momentu isplivavaju na površinu. Ne treba pak prenebregnuti ni nagomilane frustracije koje su žene oseale kada su nekadašnji robovi pre njih ostvarili pravo glasa, a za ija prava i interese su se one same nesebino borile. Izjava Suzan Antoni je takoe i odraz pragmatinih interesa, budui da je Antoni želela da izbegne da se u okviru ženskih organizacija pojave nove debate i kontroverze kao što su meurasni brakovi, što bi svakako skrenulo pažnju sa glavnih ciljeva i stvorilo nove oblike podozrivosti u javnosti209. Animoziteti su proizlazili i iz naina na koje su žene razliite rasne pripadnosti gledale i proživljavale vlastitu represiju. Tako su tzv. belake sifražetske organizacije isticale da su, posle 14. i 15. Amadnmana, Afroamerikanke samo promenile vlasnika- umesto nekadašnjih robovlasnika sada su to bili njihovi muževi. Afro-Amerikanke su pak svoje oeve, muževe i sinove smatrale svojim saveznicima i zaštitnicima od rasistike kulture koja se na njih zajedno i dalje obrušavala svom težinom210. Pokret za birako pravo se stoga ne može lako i jednostavno sistematino prikazati. Iza jednostavnog slogana- pravo glasa za žene su se krile razliite politike perpsektive, ideje, line i grupne sudbine i frustracije. Aktivizam sifražizma se razlikovao od zemlje do zemlje, i oblikovan kolizijom sa nacionalizmom, kolonijalizmom, borbom za nacionalno samoopredeljenje, saradnjom, tenzijama i sukobima sa radnikim pokretom. Brojne kontradikcije i sukobi ne proizlaze samo iz specifinosti ženskog pokreta i injenice da je i on bio klasno, verski i rasno iskljuiv, ve i iz same strukture javno sfere, koju žene svakako nisu oblikovale takvom. Prosvetiteljski univerzalistiki diskurs je bio i ostao partikularan, budui da, kao što je primetio Habermas, politika participacija bila omoguena samo onima sposobnim da razumeju „opšte dobro“, a koji su zapravo vlasnici privatne svojine211. Kontradiktornost ovakve javne sfere je naravno „uvukla“ i žene u vlastite antinomije, uporedo sa njihovom borbom za uešem u politikom životu. Zahtev za pravom glasa i jednakim pravima sa muškarcima je zapravo odražavao interese žena srednje klase, koje su bile bolje obrazovane i živele u dobrim ekonomskim prilikama na osnovu kojih su mogle bolje da iskoriste pravo glasa i uspešnije prodru u javnu sferu212. To je u izvesnoj meri 209Louise Michell Newman, White Women's Rights: The Racial Origins of Feminism in the United States, Oxford University Press, Oxford and New York, 1999, p. 4 210Ibid. , p. 6 211 N. Icenberg, Sex and Citizenship in Antebellum America. Gender & American Culture, p. 43 212E. Hejvud, Politike ideologije, str. 267 76 ženskom pokretu, povremeno, davalo i antidemokratski karakter. Keri epmen Ket (Carrie Chapman Cat), liderka amerikih sifražetkinja je npr. izjavila da se pravo glasa treba oduzeti muškarcima iz slamova, i dati ženama213. Sifražetkinje sa amerikog juga su u glasanju videle sredstvo održavanja belake suprematije. Meutim, kao što smo istakli ove kontradikcije su zapravo proizlazile iz postojee strukture javne sfere, i ekonomskih i društvenih protivrenosti i sukoba koji su se kroz nju prelamali. injenica da su i borci protiv ženskog prava glasa, esto koristili ekskluzivistiki, rasistiki i antisemitski diskurs potvruje ovu pretpostavku. Ženska emancipacija se tako smatrala uvertirom u propast nacije. Fratar Kaplanski je 1900. „upozoravao“ da e ženska emancipacija dovesti do gubitka interesa muškarca za žene, da e žene bežati od braka i raanje dece, vladae nemoral, a porodica, društvo i nacija e propasti. Konzervativne grupe u Nemakoj i Austriji su kombinovale ovaj konzervativni pesimizam sa antisemitizmom, apelujui na hrišanske žene da odustanu od prava glasa sve dok „na jednu hrišansku ženu dolazi deset jevrejki“214. Iako je pitanje ženskog prava glasa i emancipacije sigurno bilo sastavni deo progresivnog toka misli i borbe za promene u duhu pozitivnih društvenih vrednosti, ne treba zaboraviti injenicu da je tzv. nacionalni/nacionalistiki diskurs pogodovao lakšem dobijanju prava glasa za žene. U Finskoj i Norveškoj, evropskim zamljama predvodnicama kada je re o ženskom pravu glasa ono je uvedeno zajedno sa pravom glasa za sve muškarace, što se dovodi u vezu sa politikim entuzijazmom koji je pratio dobijanje nezavisnosti- u sluaju Finske od ruskog jarma a Norveške usled odvajanja od Švedske a emu su i žene dale svoj doprinos215. Takoe, injenica je da su se žene za vreme I svetskog rata pokazale velikim patriotkinjama, pri emu su se mogle uti ak i izjave „nacionalnih“ sifražetkinja da, dok traje rat žene naših neprijatelja su naše neprijateljice, i da posle I svetskog rata u mnogim zemljama dobijaju glasako pravo. Zanimljivo je pak primetiti da se u francuskom parlamentu ula argumentacija da su francuske žene tolike patriotkinje da ne traže sramnu nagradu za svoj doprinos u ratu. U francuskom sluaju ne treba zaboraviti ulogu nacionalnog mita po kojem su žene „izdale“ republiku svojim otporom prema „kultu razuma“ i saradnjom sa sveštenicima, te se uskraivanje prava glasa za žene pravdalo borbom protiv klerikalizma i povratka 213V. Bryson, Feminist Political Theory, str. 76-75 214 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 216-217 215Ibid. , str. 229-230 77 na staro216. Treba takoe istai da, posle dobijanja prava glasa ženski pokret postaje apsorbovan od strane konvencionalne politike217, što pak ne znai da treba nipodaštavati domete i rezultate tzv. klasinog ženskog pokreta. Prosta injenica da je samo jedna uesnica Seneka Fals konvencije doživela mogunost da uestvuje u glasanju ukazuje na decenije borbe, angažmana i žilavost mnogobrojnih prepreka sa kojima su se ove velike žene istrajno i hrabro hvatale u koštac. 2.5.3 Žene i radniki pokret Borba za rešenje ženskog pitanja unutar liberterskog diskursa je svakako bila ograniena. Zahtevi za slobodu i autonomiju žene unutar liberalnih postavki nije uvažavala da postoje žene, koje su takvu autonomiju imale, a koja je bila vrlo skupa i surova. Oni koji se nisu uklapali u funkcionalne okvire privatnog i javnog su bili lišeni svakog dostojanstva218. Dok su se žene srednje klase borile za pravo da studiraju na Oksfordu i da nasleuju imovinu svojih oeva, dotle su žene nižih slojeva na najsuroviji nain plaale ekskluzivitet svog izlaska iz sfere privatnosti preko sfere plaenog rada219. Egalitaristiki diskurs socijalistikih ideja i pokreta je pogodno tle da se u njegovim okvirima artikuliše nova vizija za žensku emancipaciju. Sam termin feminizam se upravo i pripisuje socijalutopisti Šarlu Furijeu (Charles Fourier), koji ga je skovao zajedno sa pojmom socijalizam220. Socijalistiki principi su takoe, bar delimino, prevladavali ogranienosti liberalnog diskursa u kojem je naglasak na pravima. Cilj nije bilo postizanje jednakih prava u okviru postojeeg sistema, ve njegova transformacija unutar koje se može realizovati socijalna i ekonomska emancipacija podreenih slojeva221. Nekritiko velianje moralne suprematije i „istunstva“ nuklearne porodice je ovde takoe naišlo na oštru kritiku, jer je buržuaska porodica bila u funkciji pružanja stabilne baze širim oblicima nejednakosti, podsticala egoizam i sebinost, i takoe bila izvor dvostrukog društvenog morala za žene i 216G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 247 217K. Neš, Savremena politika sociologija, str. 131 218 Adriana Zaharijevi, Postajanje ženom, Rekonstrukcija ženski fond, Beograd, 2010, str. 55 219 Ibid. , str. 60 220Barbara Winslow, „Feminist Movements: Gender and Sexual Equality“, in: T. A. Meade & M. E. Wiesner-Hanks (Eds.), A Companion to Gender History, p. 194 221 V. Bryson, Feminist Political Theory, p. 21 78 muškarce. Robert Oven (Robert Owen) je ukazivao na meusobnu uslovljenost nesvetog trojstva izmeu religije, nuklearne porodice i privatne svojine222, a slino je kasnije argumentovao i Fridrih Engels (Friedrich Engels) u svom delu Poreklu porodice i privatne svojine. Upkos tome, izmeu organizovanog radnikog pokreta i ženskih težnji je bilo i tenzija, otvorenih animoziteta i meusobnih optužbi. Kao što primeuje Gizela Bok, što je radniki pokret postojao revolucionarniji, politika prava je smatrao puko formalnim223 i sa neskrivenim antipatijama gledao na borbu buržujskih žena za tzv. „ženska prava“. U evropskim zemljama u kojima još nisu bile oborene tzv. „klasne barijere“ za glasako pravo, došlo je do sukoba oko pitanja prioriteta klase ili roda. Džon Stjuart Mil je ispravno slutio da e primat klasnog pitanja usporiti dobijanje glasa za žene, i da e egoistiki interesi radnika, kada se ovi nau unutar politikog sistema, doi u sukob sa ženskim interesima224. Kada su u tada najrazvijenijim kapitalistikim zemljama radnici, uporedo sa nesluenim privrednim rastom poeli da žive bolje, veliki deo njih je prigrlilo buržuaski ideal muškarca hranitelja porodice i žene domaice. To naravno treba posmatati i u kontekstu konkurencije unutar same radnike klase gde su žene radnice, sa znatno manjim nadnicama predstavljale znaajnu konkurenciju muškoj radnoj snazi225. U okviru „Prve internacionale socijalistikih partija“ (1864-1876), posveena je minimalna pažnja pitanju ženske eksploatacije i emancipacije226. Prosta injenica da je u radnikom pokretu i socijalistikom diskursu akcenat stavljen na pojam klase, pri emu se rodna pitanja smatraju, u najboljem sluaju drugorazrednim, uticala je da se postave stanovite prepreke ženskoj emancipaciji što e takoe doi do izražaja u XX veku u zemaljama koje su sebe nazivale socijalistikim. Iako je studiozno i prilino utemeljeno analizirao položaj žena u klasnim društvima, Engels je nekritiki i utopijski verovao da e ulazak žena u sferu plaenog rada dati znaajan zamajac ženskoj emancipaciji227. Pogrešna je i Engelsova argumentacija da u proleterskoj porodici nema meusobne 222Ibid. , p. 22 223 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 235 224Ibid. , str. 242 225 V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 24 226B. Winslow, „Feminist Movements: Gender and Sexual Equality“, in: T. A. Meade & M. E. Wiesner- Hanks (Eds.), A Companion to Gender History, p.195 227 Sheila Rowbotham, Hidden from History: 300 Years of Women's Oppression and the Fight against It, Pluto Press, London, 1977, p. 68 79 eksploatacije budui da ova ne poseduje privatnu svojinu, te muž proleter nema mogunosti i interesa da kontroliše ženu i decu kao muž buržuj. Takoe, ne treba zaboraviti da u Marksovoj teoriji pored društvene postoji i tzv. prirodna podela rada, što dovodi do razliitih kontroverznih implikacija po ženu koja ulazei u sferu plaenog rada, nastavlja da obnaša i druge tradicionalne uloge što je izlaže dvostrukoj represiji i eksploataciji228. injenica da se u mnogim zemljama radniki pokret izborio za tzv. porodine nadnice, koje bi trebale biti dovoljne da radnik obnavlja svoju radnu snagu i izdržava svoju porodicu, dovodi radniki pokret u koliziju sa ženskom emancipacijom budui da je porodina nadnica dovoljno visoka da radnik ini ženu i decu zavisnim od sebe229. Emancipatorski potencijal socijalistikih ideja stoga nije iskorišen ni u teoriji ni u praksi kada je re o ženskom osloboenju. Iako je Šarl Furije smatrao žensku emancipaciju osnovnim principom društvenog progresa, razuena, „anarhistika“ struktura zajednica koje su formirale socijalutopisti nije omoguila da se ova naela dosledno sprovedu. Dok je Furije isticao da je neophodno prevazii tzv. polnu i tehniku- specijalistiku podelu rada, domainske poslove su u njihovim tzv. egalitarnim zajednicama „po prirodi“ i dalje obavljale žene230. Isto tako, iako je u okviru tzv. Druge internacionale vea pažnja posveena ženskom pitanju, i stvoreni partijski organi- sekreterijati posveeni u te svrhe, ovaj potencijal nije dovoljno iskorišen. Žene koje su pokušavale da povežu socijalizam, feminizam i sifražizam, kao na primer Silvija Penkharst (Sylwia Pankhurst) u Londonu su ostale izolovane i od strane radnikog pokreta i sizrašizma231. Silvija Penkharst je uvidela da je žensko pitanje ne samo površno adresirano unutar radnikog pokreta, ve i da položaj žena koje nisu deo formalnog tržišta rada (npr. domaice) nije ukljuen u leviarski model emancipacije. I dalje, nasuprot diskursu o zavisnosti žene isticala je da su muškarci zavisni od rada žene u domainstvu. Stoga se zalagala da ove žene formiraju svoje tzv. 228V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 61 229 Ibid. 230V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 23 231B. Winslow, „Feminist Movements: Gender and Sexual Equality“, u: T. A. Meade & M. E. Wiesner- Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p.196 80 „uline sovjete“, koji e se baviti lokalnim pitanjima i imati svoje delegatkinje u široj zajednici232. Idejna razmatranja unutar radnikog pokreta su polazila od radnika- proletera, poetne jedinice teorijske analize i okosnice delovanja radnikog pokreta, naravno u zajedništvu sa drugim radnicima. Tzv. prolet-kult se takoe pokazao nedovoljno senzitivnim prema specifinom položaju radnica i žena uopšte, kako u društvu tako i u samom pokretu. Uprkos tome, u okviru socijalistikog diskursa, unutar kojeg se kretao i „klasini“ radniki pokreti otvorena su brojna pitanja koji je ženski pokret koji se borio za prava u okviru liberalne paradigme esto previao. Postavljena su pitanja kao što su abortus, kontrola raanja, struktura braka i porodice, seksualno oslobaanje žena, problemi sindikalizacije žena i radnica, kuni rad, odgoj dece kao i pitanja homoseksualnosti233. Mnoga od tih pitanja su našla svoje mesto u okviru široke platforme sveobuhvatnog društvenog preobražaja, za koje su se zalagali leviari. Meutim, ovaj odnos se pokazao u velikoj meri protivrean, što se jasno može videti i iz analize pisane rei i praktinog angažmana nekih uvenih borkinja za radnika i ženska prava. U tom kontekstu svakako treba posmatrati i život i delo Klare Cetkin (Clara Zetkin), tada vodee žene evropskog socijalizma. Kao urednica SDP-ovog asopisa za žene Gleichheit (Jednakost) posvetila se pitanjima regrutacije žena za socijalistike ciljeve. Iako radikalna i revolucionarna, protivnica ideje postupnih promena koje su sve više poinjale da preovladavaju u nemakoj socijaldemokratiji, ovaj radikalizam ju je odveo u brojna protivreja kada je re o ženskoj emancipaciji. Naime, žestoko se protivila tzv. buržuaskom feminizmu koji se kretao u okviru površinske borbe protiv muške suprematije, ali su je radikalske dogme poput one da je osloboenje žena mogue samo u okviru proleterske revolucije onemoguile da dublje sagleda granice koje se i u novim okvirima takoe nameu ženama, budui da rodna pitanja ovde imaju niži status. No, njena uvianja da se u socijalistikom diskursu redukuje uloga žene- ona je tu da obezbedi domae utoište mužu revolucionaru234 su itekako važna, i sigurno su doprinela njenoj marginalizaciji u okviru socijaldemokratije 232 Elizabeth Waters, „In the Shadow of the Comintern: The Communist Women's Movement 1920-43“, u: Sonia Kruks et al (eds.), Promissory Notes. Women in the Transition to Socialism, Monthly Review Press, New York, 1989, p. 34 233B. Winslow, „Feminist Movements: Gender and Sexual Equality“, in:T. A. Meade, M. E. Wiesner- Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 196 234V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 108 81 i radnikog pokreta. Ni ona sama takoe nije ostala imuna na promene u kursu s obzirom da, kao što je esto isticala istorijski materijalizam ne daje sam po sebi gotova rešenja razliitih problema, i njeni stavovi su vremenom dolazili u meusobno nesuglasje. Dok je ranije porodicu prevashodno posmatrala kao represivnu instituciju, kasnije je isticala i dužnosti proleterki kao supruga i majki navodei da dok gori oganj u kui, žene daju veliki doprinos socijalistikim ciljevima235. Imenujui borbu za žensko pravo glasa konzervativnom pa ak i reakcionarnom, ni sama nije ostala imuna na konzervativne pogleda na ulogu žene u društvu s razlikom što ih je stavila u službu revolucije. Gore iznesena protivreja kada je re o meusobnim presecanjima ženskog i radnikog pokreta, feminizma i socijalizma236, ne dovode u pitanju temeljnu injenicu koja je uoena- da postoji paralelizam izmeu klasnog i rodnog ugnjetavanja. Engels je na primer isticao da je prvo klasno ugnjetavanje bilo muško ugnjetavanje ženskog pola. Marks je esto podvlaio kako je položaj žene u savremenom društvu krajnje nehuman. Civilizacija dovodi potinjenost žene na „viši“ nivo u odnosu na varvarstvo, dvostrukim standardima i društvenom hipokrizijom koji vrhunac dostižu u buržuaskom društvu237. Uoena je povezanost izmeu ugovora o zapošljavanju na osnovu kojeg radnik prodaje svoju radnu snagu kapitalisti i branog ugovora. Kao što radnik ima samo formalnu slobodu da bira hoe li ili nee sklopiti ugovor, tako je i žena izložena brojnim pritiscima- ekonomskim, društveno-konvencionalnim i sl. da ue u brak. Kao što radnik ima formalnu slobodu da ne radi, tako i žena ima formalnu slobodu da se ne uda. Dok kapitalista prisvaja plodove radnikovog rada u svrhu profita, muž prisvaja plodove ženinog rada u kui. Meutim, glavni problem leži u injenici da se, kako navodi Kerol Pejtman (Carole Pateman) na kraju pol smatra irelevantnim za (klasno) potinjavanje, i da se položaj udate žene objašnjava izjednaavanjem sa položajem proletera238. Iz toga sledi zakljuak o politikoj irelevantnosti privatne sfere, koja se svodi na „prirodnu osnovu s koje radnik ugovara svoju radnu snagu i angažuje se u politikoj borbi na 235Ibid. , p. 112 236Ova protivreja e se naroito izoštriti kad socijalizam od ideje postane real-socijalizam, politika stvarnost i poredak, a na šta emo ukazati u narednom poglavlju. 237 Joan B. Landes, „Marxism and Women Question“, u: S. Kruks et al (eds.), Promissory Notes. Women in the Transition to Socialism, p. 18 238K. Pejtman, Polni ugovor, str. 144 82 radnom mestu239“. Uprkos ovim kontroverzama, socijalistiki diskurs i njegova implementacija u okviru radnikog pokreta je svakako proširila okvir ženskog delovanja i pozicije sa kojih se govorilo o tzv. ženskom pitanju. Iako se nekritiki verovalo u emancipaciju žena kroz plaeni rad odn. podruštvljavanje tzv. kunog rada žena u buduem besklasnom društvu, ipak se uvidela jedna važna injenica. Naime, ako je žena graanski mrtva, kako to da može da sklapa ugovor o zapošljavanju. Kao što Pejtman ispravno primeuje, postati nadniar pretpostavlja posedovanje svojine nad sopstvenom linošu240, što je u pravnom sistemu i politikom životu ženama dugo bilo negirano. Ulaskom u javni svet kapitalistikog tržišta u obliku najamnog ženskog rada jasno se pokazuje kolizija izmeu sveta proizvodnje i stvarnog života sa jedne, i formalnih pravila sa druge strane, koja prve više nisu u stanju da regulišu. No pojednostavljena objašnjenja o postojanju linearnih veza izmeu odreenih pojava i društvenih promena, su otupela kritiku oštricu ovih analiza. Socijalizacija odn. podruštvljavanja kunih poslova se nudilo kao rešenje problema eksploatacije i zarobljavanja žene u domainstvu, a da se preduslovi i borba za transformaciju interpersonalnih odnosa muškarca i žene nisu prepoznali kao bitni241. Socijalistike ideje su bile dovoljno radikalne da uzburkaju svet, ali nisu bile dovoljno radikalne da de(kon)struišu položaj žene u društvu. Iako je npr. Marks „oistio“ dominantne moralizatorske poglede na porodicu koje služe romantizaciji patrijarhata, nije do kraja reflektovao pojam „prirodnog“ na koji se i sam esto pozivao u svojoj teoriji o podeli rada242. Primat je davao ekonomiji i ekspanziji kapitala kao jedinom pouzdanom zakonu modernog društva, te nije uzimao u obzir oblike državne intervencije u reprodukciji radne snage243- državu je smatrao pukim refleksom ekonomskih interesa. Istiui da kapital brutalno razara sve stare veze i odnose, ukljuujui i porodine, nije uviao suptilne prelaze i aspekte patrijarhata koji opstaju i služe interesima kapitala244. 239Ibid. , 146 240Ibid. , str. 141 241 J. B. Landes, „Marxism and Women Question“, in: S. Kruks et al (eds.), Promissory Notes. Women in the Transition to Socialism, p. 26 242 Ibid. , p. 21 243 S. Rowbotham, Hidden from History: 300 Years of Women's Oppression and the Fight against It, p.66 244 Ibid. 83 2.5.4 Ženski pokret u prvoj Jugoslaviji Pitanje prava glasa za žene je došlo na dnevni red i na ovim prostorima nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kada se formiraju ženske organizacije koje, izmeu ostalog, imaju i tu politiku agendu. Krajem XIX i poetkom XX žene na ovim prostorima su se uglavnom okupljale oko organizacija koje su se bavile humanitarnim radom, a u kojima su naješe radile uz svoje muževe. No, razvoj štampe u tom periodu daje prostor i za žensko pitanje, a u razmatranjima i polemikama akcenat je na obrazovanju žena. uju se polifoni, i muški i ženski glasovi, koji govore u prilog podsticanja obrazovanja žena. I u verskim krugovima prisutni su glasovi da je žene potrebno obrazovati te da e na taj nain one doprineti kvalitetnijem životu u porodici ali i itavoj verskoj zajednici245. Iako je u tzv. ženskoj štampi koja se javlja uglavnom vladao esencijalistiki pristup u tretiranju položaja žena u društvu- isticalo se da žena kao nositeljica vrilina ima posebnu ulogu u privatnoj i javnoj sferi, tu i tamo su se adresirala i pitanja ženske autonomije. No, uglavnom se insisistiralo na ukljuivanju žena u javni život posredstvom njihovih specifinih svojstva kao što su humanost i oseajnost. Ova nova uloga žena je primetna u aktivnostima organizacija kao što su npr. „Kolo srpskih sestara“246. No, uju se i uslovno reeno, feministiki glasovi koji ukazuju na deprivilegovan položaj žene u društvu i na razliite oblike nepravde kojima su izložene. Tako su npr. predstavnice Jugoslovenskog ženskog saveza negodovale kada su se iz javnih službi otpuštale udate žene i uopšte došlo do ograniavanja zapošljavanja žena u javnim službama kao odgovor na ekonomsku krizu. Posebno je podvueno kao neprihvatljivo da se u zemlji, u kojoj ima 70% nepismenih ženama zabranjuje intelektualni rad247. U tzv. jugoslovenskom kontekstu izmeu dva rata je naroito znaajna injenica da nastaju ženski savezi koji teže da ukljue veliki broj ženskih udruženja iz svih delova zemlje. „Narodni ženski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki“ je osnovan 1919. i imao 245 „Treba dakle ženu oplemeniti pa da i ona mogne biti sudionik u sticanju kune sree kao i sticanju sree cijelog ummeta... Žena koja ne sudjeluje u sticanju sree za svoju zajednicu i žena, koja samo služi kao neki predmet prostirke, daleko je od toga da bude ljubljena istinskom ljubavi od strane pametna i uena ovjeka. Takovoj je ženi upravo nemogue u pravom smislu odgajati djecu, ureivati kuu i biti sudionik u sticanju sree za svoju domovinu, za svoju vjersku zajednicu.“ Mehmed Džemaludin auševi, „Ocjena jedne knjige“, Novi Behar, Vol. I, br. 24, str. 393-394 246 Sarita Vujkovi, U graanskom ogledalu. Identiteti žena bosanskohercegovake graanske kulture 1878-1941, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, Banja Luka, 2009., str. 134 247 Ibid. , str. 135 84 razliite ciljeve: rad na narodnom jedinstvu, izjednaavanje prava žena i muškaraca, zaštita ženske radne snage, borba za jednak moral za muškarce i žene, borba za jednako vaspitanje muške i ženske dece, borba protiv alkoholizma i prostitucije i sl. Savez je 1929. promenio ime u „Jugoslovenski ženski savez“248, a iz njegovih ciljeva vidimo da je delovao u okvirima težnji za zaštitom žena kao specifine društvene grupe, uz provejavanje liberalnog diskursa o jednakopravnosti. U okviru saveza grupe koje su imale feministike ciljeve su se izdvojile u feministiku sekciju, ali su se i one bavile nekim tradicionalnim ženskim temama kao što su higijena žene i deteta, te su može rei da su moralna obnova i humanitarni rad u fokusu delovanja ženskog saveza. Znaajan momenat nastaje kada Društvo za prosveivanje žena i zaštitu njihovih prava, formirano 1919, proširuje svoje zadatke i preimenuje se u „Ženski pokret“. U svom delovanju, pokret je akcenat stavio na politika prava žena kao što su pravo glasa, kao i na priznanju poziva majke i domaice za javni poziv, za izmenu naslednog prava, za priznavanje jednakog roditeljskog staranja, napredovanje žena u pozivima, zaštitu ženske radne snage i sl. U našoj istoriografiji, ovi oblici organizovanja žena u prvoj Jugoslaviji su esto i jednostrano imenovali buržujskim, tj. ogranienim. Po Jovanki Kecman, „graanska ženska društva angažovala su odreen broj intelektualki i bogatijih žena u kojima su one našle novo podruje za svoju delatnost. Buržoazija je pružala pomo ovim društvima i ona su prividno i delimino rešavala socijalne probleme žena.”249 No, autorka takoe istie da su, posle zabrane delovanja Komunistike partije Jugoslavije, komunisti koristili ženska udruženja za agitaciju i promociju svojih ciljeva i da je list Ženski pokret esto korišten u te svrhe250. Ženska udruženja su organizovala i antimilitarisitke i antifašistike akcije, zalagale su se za oslobaanje politikih zatvorenika ukljuujui i komuniste, tako da zauuje kratkovidost same Komunistike partije Jugoslavije koja na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. zvanino definiše feminizam kao desniarsku oportunistiku silu. Takoe, aktivistkinje Omladinske sekcije Ženskog pokreta su bile leviarski orijentisane, i u saradnji sa partijom su uestvovale u aktivnostima kao što su distribucija marksistike literature, organizovanje 248 Neda Božinovi, Nekoliko osnovnih podataka o ženskom pokretu u Jugoslaviji izmeu dva rata, preuzeto 15. 10. 2011, sa http://www.womenngo.org.rs/content/blogcategory/28/61/ 249Jovanka Kecman, Žene Jugoslavije u radnikom pokretu i ženskim organizacijama: 1918-1941, Narodna knjiga: Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1978., str. 11 250 Ibid. , str. 185 85 kružoka, logorovanja, predavanja i sl.251 Meutim, neke od aktivistkinja Omladinske sekcije Ženskog pokreta su isticale da su „starije gospoe“ u Ženskom pokretu njih mlae želele da drže pod svojim kišobranom, da su više negovale salonski feminizam i da im je nedostajalo borbenosti252. Oblici udruživanja i delovanja žena u okvirima našeg ženskog pokreta su bili prilino polifoni. Kao što studiozne analize pokazuju, kretali su se u okvirima tri ideološke matrice: graanskog feminizma, leviarske ideologije i pro-patrijarhalnog modela253. U okviru graanskog feminizma nastajala su udruženja i organizacije koje su okupljale obrazovane žene, pripadnice graanske klase, i koje su u svom radu akcenat stavljale na pravnu i društveno-ekonomsku ravnopravnost polova. No, u svom radu se se doticale i pitanja položaja marginalnih grupa i posebno osvrtale na položaj žena radnica i seljanki. Zanimljivo je takoe da je u okvirima graanskog feminizma nastala i prva ženska stranka, u kojoj je naglasak stavljen na jedinstvu i zbijanju ženskih redova a ova strategija „separacije“ je pravdana injenicom da se žene u društvu tretiraju kao bia nižeg ranga i da bezrazložno rasipaju svoju energiju na razliite politike stanke254. Iako nema dovoljno podataka o zastupljenosti žena razliite etnike pripadnosti u udruženjima graanskog feminizma- one su se naime tu angažovale kao žene a ne kao pripadnice odreene etnije, vlada mišljenja da tu muslimanki gotovo i nije bilo. Kao primer navodi se injenica da je samo jedna muslimanka prisustovala ženskom kongresu održanom 1920. i da je doekana sa ovacijama, ali i ispraena u Sarajevo sa zabrinutošu zbog problema kojima e biti izložena „kod kue“ zbog dolaska na kogres255. No, mnoge organizacije registrovane na jugoslovenskom nivou su imale i svoje ogranke u Sarajevu te poduje BiH nije bilo u potpunosti iskljueno iz ovih oblika aktivnosti256. Grupisanja i udruživanja žena na leviarskoj ideološkoj ravni nastaju krajem XIX veka u okvirima sekcije Socijaldemokratske partije, odn. Komunistike partije u periodu Kraljevine Jugoslavije. Žene su u ovim okvirima organizovale agitacije, 251Jelena Petrovi, „Društveno-politike paradigme prvog talasa jugoslovenskog feminizma“, ProFemina, Br. 2/leto-jesen 2011, str. 69 252 Ivana Panteli, Partizanke kao graanke, Institut za savremenu istoriju i Evoluta, Beograd, 2011, str. 20-21 253 Ibid. , str. 65-70 254 Ibid. , str. 68 255E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, p. 54 256 Ibid. 86 distribucije letaka, i javne manifestacije povodom proslave 8. marta, 1. maja i sl. U agitaciji upuenoj ženama naglasak je stavljan na ukljuivanje žena u borbu za opštu stvar- protiv klasnog i nacionalnog ugnjetavanja, kao i na specifina pitanja koja se tiu žena- npr. borba za besplatne poroaje. Mnoge parole upuene ženama odnose se na žene majke257, i na one ženske uloge koje predstavljaju deo patrijarhalnog vrednosnog sistema što ukazuje da leviarski diskurs, bar kada je re o položaju žene u društvu nije bio onoliko radikalan koliko je, bar naelno, pretendovao da bude. Trei tip ženskog organizovanja je u suštini pro-patrijarhalnog tipa, s akcentom na humanitarni rad. Ova udruženja se smatraju potporom verskom i nacionalnom patrijarhatu, gde je akcenat na ženi kao majki, uvarici ognjišta i prenositeljici tradicije258. Iako se ovaj oblik ženskog udruživanja naješe smatra anti-emancipatorskim, u njemu je akcenat bio i na opismenjavanju i obrazovanju žena te se trebaju izbegaviti oštra pojednostavljivanja u oceni ovakvog oblika ženskog delovanja. Npr. u udruženjima muslimanki se esto navodila Muhamedova izjava „Dužnost je uiti svakom muslimanu i muslimanki“. „Društvo za kulturno i društveno uzdizanje muslimana Gajret“, a koje je bilo mešovitog tipa jer je okupljalo i žene i muškarce, se posebno zalagalo za podizanje opšteg kulturnog i prosvetnog obrazovanja muslimanki prevashodno putem stipendiranja, kao i za poboljšavanje i ujednaavanje legislative koja se tie žena na nivou cele države259. Pokretu na jugoslovenskom prostoru su svakako udarile peat i istaknute pojedinke, kao što je npr. Ksenija Atanasijevi, prva žena sa doktoratom u Srbiji i prva profesorica na beogradskom univerzitetu, gde je predavala na katedri za filozofiju. Ve tridesetih godina prošlog veka se oštro suprotstavila fašizmu i antisemitizmu u lanku Oko za oko, i držala brojna predavanja o doprinosu Jevreja svetskoj kulturi. Bila je urednica Ženskog pokreta, prvog feministikog asopisa na ovim prostorima260. U svojim lancima adresirala je pitanja položaja žena u jugoslovenskom društvu ali kroz prizmu dubokih filozofskih razmatranja i promišljanja. Kako nije pripadala nijednoj akademskoj kliki i ideološkoj grupaciji, istrajavajui na idealima line i naune autonomije, 1936. je sklonjena sa univerziteta, a na tu poziciju nije vraena ni posle 257 Ibid. , str. 69 258 Ibid. , str. 70 259 S. Vujkovi, U graanskom ogledalu. Identiteti žena bosanskohercegovake graanske kulture 1878- 1941, str. 137 260 Iva Neni, „Atanasijevi, Ksenija“, u: Francisca de Hann et al (eds.), A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminism: Central, Eastern and South-Eastern Europe, 19th and 20th Century, Central European University Press, Budapest and New York, 2006, p. 42 87 drugog svetskog rata, uprkos injenici da je bila izložena brojnim reperkusijama od strane okupatora261. Upravo kroz prizmu životnog iskustva ove izuzetne žene, oslikavaju se svi paradoksi bivanja ženom, posebno aktivnom ženom u okviru ženskog pokreta na ovim prostorima. 261 Ibid. , p. 42-43 88 III NASTANAK I USPON NOVOG ŽENSKOG POKRETA 3.1 Svet posle ’45.-hladnoratovski liberalizam, real-socijalizam i anti-kolonijalizam Na razvalinama fašizma, rodio se novi svet, tanije novi poredak sa svojim društvenim i ekonomskim zakonima i pravilima igre, politikim strukturama moi i nemoi koje su takoe imale rodnu dimenziju. Ratni vihor koji je progutao više od šezdeset miliona života ostavio je i nekadašnji svet u razvalinama na kojima se trebao izgraditi novi, drugaiji svet u kojem se ovakvo zlo više nikada nee moi ponoviti. Fašizam je u potpunosti razotkrio sve, i najdublje iracionalne porive koji se nalaze u ljudskoj prirodi, racionalizirajui ih težnjom za „pravedni“ svet u kome vladaju prirodni zakoni borbe za opstanak gde jai pobeuje. Postavši pak vojno poražen i dokrajen, ova „dno dna“ ideologija lumpenproleterijata i kvazielita materijalno pogurana od odreenih krugova krupnog kapitala je pokazala svu laž vlastitog kulta veliine, arijevske suprematije i snage. Naravno, ovog poraza ne bi bilo bez, ovdašnjim žargonom reeno „neprincipijelne koalicije“ izmeu liberala i boljševika, koji su se izvesno vodili logikom da od zla ima i gore (zlo). To ih naravno nije spreilo da, pošto su uspešno prekrojili mapu sveta i jasno precizirali koje se države i nacioni nalaze pod njihovom „zaštitom“ nekadašnjeg saveznika ponovo imenuju kao apsolutno zlo. Ova manihejska, redukcionistika slika sveta je naravno služila kao okosnica legitimizacije dva tadašnja politika sistema, sveta liberalne demokratije u kojem caruje kapitalizam ovenan idejama line slobode i kompeticije, i sveta tzv. narodne demokratije u kojem se ekonomski i društveni sistem organizuje na tzv. socijalistikim principima društvene pravde i jednakosti. Ovaj manihejzam je uticao na ljudske živote, oblikujui svakodnevnicu u skladu sa uverenjem da je naš svet najbolji od svih moguih svetova. Zavodljivom zovu manihejizma se nije mogla odupreti ni nauka, a „društvenjaci“ su naravno pozvani da u svetu, u kom religija gubi monopol nad tumaenjem stvarnosti „pojasne“ šta se zapravo zbiva. U tzv. zapadnim zemljama naroito postaju popularne tzv. teorije totalitarizma (TOT) koje su se pokazale funkcionalno prihvatljivim za sistem budui da su i krajnje levo i krajnje desno svele na zajedniki imenitelj- totalitarizam. Staljinov teror, iako nije nastao iz istih razloga i sprovoen na isti nain kao i Hitlerov, ipak s poslednjim deli 89 zajedniku suštinu. Jedini lek protiv ovakvih ovozemaljskih zala je liberalna demokratija, koja jedina obezbeuje mehanizme zaštite života graana i njihovih neprikosnovenih prava od vlastodržaca. Zapostavlja se pak da fašizam u biti ne dira društveno-strukturalne odnose karakteristine za kapitalizam, i da je na toj razini mnogo bliži svojim zapadnim no istonim neprijateljima. Markuze je isticao da liberalni naglasak na takmienju i kompeticiji sadrži biologistike naboje koje e fašistika ideologija razviti do kraja. Žižek lucidno primeuje da je fašistika „revolucija“ sluaj pseudo-Dogaanja, spektakularan metež namijenjen prikrivanju injenice da se, na najosnovnijoj razini proizvodnih odnosa zapravo ništa ne menja262. Razna „dubinska“ traženja izvora totalitarizma u daleku prošlost, kao npr. u sluaju hladno-ratovskog liberala Karla Popera koji je ak otišao tako daleko da je korene totalitarizma „išakao“ ak i kod Platona i Aristotela, budui da i oni zagovaraju tzv. organicistiku koncepciju društva u kojoj je celina bitnija od delova, ostaju na taj nain u svojoj biti površna. Na „crnoj listi“ filozofa našli su se naravno i Ruso, Hegel, Marks, a verovatno bi ih bilo još i više da je Poper imao dovoljno snage i volje da još nekog tu smesti. Bertrand Rasel je filozofske ideje pokušao da, na skoro originalan nain približi masi, nazvavši Hitlera i Staljina izdankom Rusoa, a Ruzvelta i erila izdankom liberala Loka. To se naravno da tumaiti i strahotama kojima su ovi umovi svedoili, i težnjama da se da ikakav smisao totalnom besmislu i ništavilu u kojem se svet tada nalazio. Meutim, u opštem strahu i beznau sloboda je luksuz, a puki opstanak je sve, pa je pomalo deplasirano pozivati se na oca istog liberalizma dok je ovaj još bio nevin i neiskvaren. A bazini motivi kao što je npr. motiv za sigurnošu moraju biti zadovoljeni da bi ovek težio višim potrebama. Svet u postratnom periodu je svakako bio mesto u kom se borilo za preživljavanje, leile rane i ratne traume, i prevashodno težilo normalnosti. Pojam ove „normalnosti“ pak nije, kao i bilo koji drugi politiki pojam univerzalan, klasno i rodno neutralan. Težnja ka normalnosti se manifestovala prevashodno kao traženje utoišta u toplom porodinom okrilju. To je posledica deprivacija izazvanih ratom i njegovim strahotama263, a što e, o emu e kasnije biti rei, imati kontroverzne posledice po rodne odnose i položaj žena u postratnom društvu. Meutim, kada su ratne rane bar prividno zaleene, i ekonomija se ne samo oparavila 262 S. Žižek, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, str. 177 263Sheila Tobias, Faces of Feminism. An Activist's Reflections on the Women's Movement, Westview Press, Boulder and Oxdord, 1997, p. 58 90 ve i doživela rapidan i nezapamen uspon, postavilo se pitanje šta je normalno, istinski vredno i humano, pitanja na koja se moglo odgovoriti jedino sa one strane postojeeg politiko-ekonomskog sistema i njegovih mainstream teorija. Dirkem je govorio da je normalno je ono što je društveno proseno. Može se zakljuiti da je ne samo oportuno prilagoavati se tako pojmljenom društveno normalnom, ve i funkcionalno radi društvene integracije i linog zdravlja jer, kako je rekao pesnik, „nijedan ovek nije ostrvo“. Obnavljanje i stvaranje novog, poželjnog društvenog karaktera je bitno sa stanovišta konsolidacije društava i svetskog poretka posle Drugog svetskog rata. Iako se ovaj proces normalizacije drugaije sprovodio u ova dva sistema, ipak ih krasi isti zajedniki, konzervativni imenitelj. Posle Staljinove smrti 1954. preživeli lideri stvaraju kolektivni sistem vostva i meusobne kontrole koji onemoguava da se bilo koji oblik line diktature i terora socijalistike provinijencije opet ponovi. Distanciranje od i kritika staljinizma, i vraanje pravim izvorima- marksizmu i lenjinizmu su osnov ideološke legitimizacije režima, mada se pitanje ima li socijalizma/komunizma, kao autoritarnog oblika modernizacije odozgo bez terora naravno nikada nije ni postavilo unutar sistema. Staljin je bio ekces sistema, period revolucionarnog ludila a ne nužan korak u njegovom samoodržanju. Nedvojbeno paranoidno šizofrenian, Staljin je ipak sa lucidnošu arhetipskog ludaka uvideo da e socijalizam zaista srušiti njegovi unutrašnji neprijatelji, utoliko više što se oni smatraju njegovim predstavnicima i nosiocima. Besomune istke partijskih funkcionera i struktura su zapravo bile motivisane i injenicom da se partijska nomenklatura pretvara u novu vladajuu klasu, što se pokazalo tanim jer je posle Staljinove smrti došlo do stabilizacije nomenklature i sveopšte birokratizacije socijalistikog društva264. Brojna društvena pitanja i protivrenosti, ukljuujui i one rodne se rešavaju bilo dekretima, partijskim rezolucijama i proklamacijama ili pak pukim zataškavanjem i guranjem pod tepih. Vladajua ideologija po kojoj je socijalizam samo prelazni period na putu u iskonski slobodno, idealno komunistiko društvo je bila oproban alibi za sve nerešene probleme sa kojima se sistem suoavao. Sistem se konsolidovao, ušanio sa svoje strane gvozdene zavese, a kako je prisilna mobilizacija i ideološki entuzijazam opadao a komandno-planska ekonomija spreavala istinski ekonomski polet, postalo je jasno da parole i proklamovani snovi imaju sve manje veze sa realnošu real-socijalizma. Rastui 264 S. Žižek, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, str. 171 91 politiki izolacionizam se naizgled prikrivao iza masovnih politikih rituala, a nuklearna porodica, koja je kod izvornih teoretiara i revolucionara budila samo podozrenje postala utoište i novog, socijalistikog oveka. Konsolidaciju zapadnih društava koja su za sebe verovala da su otelotvorenje prosvetiteljske racionalistike paradigme je verovatno najplastinije opisao Herbert Markuze, predstavnik frankfurtskog kritikog kruga, angažovani teoretiar i guru studentskog pokreta. Po njemu, društva poznog kapitalizma sa svojom liberalno- racionalnom paradigmom su u osnovi ludaki iracionalna, što se ogleda u injenici da se sav njihov razvoj svodi na progres u novim oblicima ropstva i postvarenja. Jedinstvo proizvodnje i destrukcije, zadovoljenja potreba i njihovog potiskivanja, slobode unutar sistema ropstva ukazuje da je racionalnost sistema mogua samo u onoj meri u kojoj sistem ini efikasnim. Sva laž prava i sloboda na koja se ova društva pozivaju se ogleda u injenici da ona ne predstavljaju vrednosti, neku višu svrhu, ve su puka sredstva za agresivne, i krajnje nehumane ciljeve. Manipulacija ljudima i administracija potrebama dovodi do do skora nezapamene invazije u najdublje slojeve ljudskog bia i egzistencije, do prodora u i kontrole ak i onog podsvesnog265. Najdublje društvene protivrenosti se pak potiskuju personifikacijom jer se manifestuju na psihološkoj ravni. Duboka, difuzna, naizgled nepolitika otuenost od sistema se krije iza histerine, agresivne i propagandne identifikacije sa sistemom266. Logika sistema je potpuno prekrila i potisnula logos života, ali je, da li paradoksalno, potrošako društvo obilja zadovoljivši osnovne egzistencijalne potrebe svojih lanova njih podstaklo da razviju težnju ka tzv. višim potrebama- za više slobode, samouprave, kreativnosti, a protiv autoritarnosti i dominacije što institucionalne što na mikroravni interpersonalnih odnosa. U društvima tzv. poznog kapitalizma svakodnevni život je sveden na kontrolisanu potrošnju, kroz dnevne rutine su se prelamale brojne kontradikcije kapitalistike akumulacije267, a koje sad, iz polumraka podsvesnog, isplivavaju na površinu. Nova utopijska vizija je pokrenula svet, u kojoj je naglasak na kvalitetu 265Dougles Kellner (ed.), The New Left and the 1960s. Collected Papers of Herbert Marcuse, Routledge, London and New York, 2005, p. 80 266Ibid. , p. 147 267Sohnya Sayers et al (eds.), The 60's Without Apology, University of Minessota Press, Minneapolis, 1985, p.2 92 ljudskog života u svim njegovim dimenzijama- od vazduha i vode do demokratije i slobode268. 3.2 Godine protesta i uspon neofeminizma: „Drugi pol“ i „Ženska mistika“ Prvi, tzv. klasini ženski pokret je bio odraz tzv. dvostrukog protesta, protesta protiv ogranienja postojeeg ali i protiv novog koje se raa na razvalinama starog. Slini sled zbivanja imamo i u tzv. drugom talasu feminizma i usponu novog, alternativnog ženskog pokreta. I on predstavlja protest protiv postojeeg ali i otklon od onoga što se nudi kao novo. Previranja i protesti koji su obeležili šezdesete godine XX veka su svakako bili katalizator ponovnog bujanja ženskog pokreta, slino kao i revolucionarna dešavanja iz prethodna dva veka. Šarolika lepeza razliitih oblika neslaganja sa postojeim je nosila razliita obeležja, i zavisila od društvenog konteksta u ijim se okvirima oblikovala. Od anti-kapitalistikih, anti-imperijalistikih težnji u zapadnim zemljama; anti-autoritarnih težnji na istoku u obliku težnji za liberalnom demokratijom ili pak istinskim socijalizmom sa ljudskim licem; od pacifizma i spiritualizma hipika i raznih pod-kultura; do direktne akcije ortodoksnih leviara i crvenih brigada. Nit koja ih je pak povezivala je duboko nezadovoljstvo sa uspostavljenim poretkom, što na globalnom što na nivou konkretnih društava. Ovi razliita alternativna stremljenja, nošena vrednostima direktne demokratije se naješe zajedniki imenuju kao Nova Levica, što je inkluzivan pojam koji predstavlja svojevrstan „pokret pokreta“- obuhvata sve oblike borbe i aktivizma za radikalne promene od pedesetih pa do sredine sedamdesetih godina prošlog veka269. Ovi razliiti oblici aktivizma se uzajamno prepliu i preklapaju, podstiui jedni druge u formiranju i proširivanju vlastitih ideja i težnji. Ova uzajamna difuznost proizlazi iz injenice da su pokreti entiteti koji nikad nemaju jasno omeene granice, i da se njihovi diskursi i obrasci delovanja esto pretapaju jedni u druge270. 268 V. Pavlovi, 2006, str.143 269Van Gosse, Rethinking the New Left: An Interpretative History, Palgrave Macmillan, New York, Houndsmills, Basingstoke and Hampshire, 2005, p. 5 270Sarah A. Soule, „Diffusion Processes within and across Movements“, u: D. A. Snow et al (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, p. 295 93 U SAD-u, sistem je uspešno absorbovao svaki oblik opozicije injenicom da su obe politike partije bile privržene New Deal-u i tzv. obliku „velike vlade“ (Big Government) na unutrašnjem planu, i agresivnom antikomunizmu u spoljnjoj politici. Borba protiv meunarodne komunistike zavere je dobila oblik svetog rata, u kojem su sva sredstva dozvoljena271. Iako su belci, heteroseksualci iz mnogobrojne i sve brojnije srednje klase verovali da žive u najboljem od svih moguih svetova, ameriko društvo i politika je bilo zamrznuto, slepo za ozbiljne naslage rasizma, siromaštvo i bedu marginalnih slojeva, neprijateljski nastrojeno prema težnjama za promenom porodinih odnosa i kulturnih vrednosti, a svaki ozbiljni oblik otpora je bio marginalizovan272. Legitimitet ovakvom stanju se pokušao dati i kroz društvenu teoriju, o emu svedoi tada dominantan funkcionalizam ili pak teorija o kraju ideologija Danijela Bela. Ovakve i sline oblike društvene restriktivnosti Markuze je pak nazvao preventivnom kontra- revolucijom273, koja teži da suzbije sve više rastue protivrenosti kapitalistikog društva obilja. U Evropi je situacija bila specifina iz proste injenice da su ratna razaranja i traume ovde bile još dublje, da je komunistiki „neprijatelj“ geografski bio tu i da nije postojala vrsta tradicija liberalne demokratije s obzirom na dugo održavanje autoritarnih oblika vladavine i injenice da su antidemkratski pokreti i ideologije ovde imale svoj izvor. Centralistiki autoritarizam sa svojom ideologijom agrandissement je obeležio oblik vladavine u Francuskoj, a u Zapadnoj Nemakoj je uprkos zadovoljstva zbog nevienog privrednog buma došlo do buenja otpora prema sistemu budui da je došlo do rehabilitacije nekadašnjih nacistikih funkcionera. Vrhunac je dostignut stvaranjem tzv. Velike kolacije 1966. u kojoj je bivši nacista Kurt Georg Kizinger postao savezni kancelar a antifašista Vili Brant njegov zamenik. Ispostavilo se da je Hladni rat promovisao kontinuitet nacistikog režima što se vidi i iz injenice da su zemlje u kojima je još vladala fašistika diktatura, Španija i Portugalija, spadale u tzv. zemlje „slobodnog sveta“274. Potiskivano suoavanje sa nacistikom prošlošu je izašlo na javnu scenu i podstaklo kritiku refleksiju i analizu postojeeg. U opštem valu protesta i bujanja kritike svesti, ženska pitanja su našla svoje mesto i ponovo dobila na poletu i snazi, budui da je sistem propagirao odreen oblik rodnih odnosa a da je 271V. Gosse, Rethinking the New Left: An Interpretative History, p. 54 272Ibid, p. 15 273D. Kellner (Ed.), The New Left and the 1960s. Collected Papers of Herbert Marcuse, p. 143 274 Nora Farik (prir.), Povratak u šezdeset osmu- 40 godina od protesta, Fondacija Heinrich Böll, Beograd, 2008, str. 64-65 94 istinska društvena promena podrazumevala i njihovu kritiku refleksiju i radikalnu dekonstrukciju. Korene ženskog buenja nalazimo ipak malo ranije, u teoriji i pisanoj rei, mada je naravno teško precizirati gde poinje teorija a gde praksa kada je re o ženskom pokretu. Ako pak uzmemo vreme kao odrednicu, možemo ustvrditi da su najpre nastala dva važna teorijska spisa koja su sigurno dobrim delom podstakla i doprinela pokretu žena s obzirom da je u njima naglasak stavljen na buenju svesti, odbacivanju pasivnosti i apolitinosti vladajueg ideala ženstvenosti. Najpre je delo francuskinje Simon de Bovoar uzdrmalo duhove, utoliko više što je poteklo iz zemlje u kojoj je kako primeuje Valeri Brajson (Valerie Bryson) tzv. klasini ženski pokret bio katastrofalno neuspešan a Francuskinje meu poslednjima u Evropi ostvarile odreena zakonska prava kao npr. pravo glasa, pravo na posedovanje imovine u braku i sl. Takav jedan kontekst je, delom, podstaknuo de Bovoar da sa filozofskom pronicljivošu pravog eurudite analizira sudbinu žene kao „drugog pola“ i podstakne kritiko razmatranje tada skoro posve potisnutih rodnih pitanja. Duboko provokativno i sveobuhvatno delo je svakako uznemirilo jasnim ukazivanjem da se žena ne raa, ve stvara, i da biti „prava“ žena pretpostavlja prihvatanje sebe kao drugosti i odbacivanje vlastite autonomije275. Da je žena drugo, kreacija izmeu muškarca i evnuha, ne može se pojasniti ekonomskim, biološkim, psihološkim i sl. faktorima ve je re o specifinom projektu itave civilizacije što de Bovoar temeljno prikazuje analizom što drevnih, što modernih i savremenih kultura. injenica da je osuena na raanje, na reprodukciju i imanenciju onemoguava ženi da transcendira postojee te se muškarac uzdigao nad njom kao paradigma i norma ljudskog. Ovakva sudbina žene je kasnije „opravdana“ mitovima i religijskim predstavama, i zapeaena uspostavljanjem odreenih ekonomskih i proizvodnih odnosa i pravnom kodifikacijom. Uprkos kritikama da je i sama postavila tzv. muške vrednosti kao paradigmu za itav ljudski rod, naglašavajui važnost racionalnosti, autonomije i line afirmacije, što se esto objašnjava uticajem egzistencijalizma Žan Pol Sartra (Jean-Paul Sartre) na njen rad, prosta injenica da je delo prvi put objavljeno u periodu kada su ženska pitanja i iskustva potiskivana ukazuju na njegov ogroman znaaj. De Bovoarovoj se takoe zamera što nije direktno pozvala žene na kolektivnu akciju, što je verovatno posledica ondašnjeg ženskog pasivizma i 275 Sue Thornham, „Second Wave Feminism“, in: S. Gamble (ed.), Feminism and Postfeminism, p. 34 95 postojanja malog broja meusobno slabo povezanih udruženja i organizacija. Iz nekih njenih navoda se implicitno može zakljuiti da su žene same krive za vlastitu sudbinu, što je posledica individualistike paradigme u kojoj se kretala276, mada se ni to ne može izravno ustvrditi budui da njeno pisanje prožima jasna svest o društveno-strukturalno uslovljenom položaju žene kao drugosti. Novi podstrek, teorijski manje obuhvatan ali konkretizovan i praktino znaajan dolazi od amerikanke Beti Fridan (Betty Friedan) koja u svom delu Ženska mistika (The Teminine Mystique) uspešno definiše tzv. bezimeni problem koje su oseale mnoge žene iz amerike srednje klase. Njihov lini razvoj, kreativnost i puko definisanje vlastitog depriviranog položaja sistematski je spreavano putem tzv. ženske mistike. I sama pripadnica srednje klase i majka troje dece koja se pokušavala profesionalno baviti pisanjem (i to naješe dok deca spavaju), Fridan je uoila da asopisi tzv. ženskim autorkama i itataljkama nameu specifine teme. Pišui na jednu od takvih temu- Women Togetherness, poslala je upitnike svojim nekadašnjim koleginicima sa koledža koje su kao i ona pripadale srednjoj klasi i bile domaice. Uprkos privilegovanom, „zaštienom“ i dobrom materijalnom položaju uoila je da su one duboko nezadovoljne vlastitim životima iako to nisu direktno izgovorile. Ubrzo potom je uradila i intervjue i budui da je studirala psihologiju, uoila je kod njih ozbiljne oblike depresije, nedostatak volje i nade u budunost i nepostojanje interesa za ono što se zbiva van porodinog kruga277. Ovi intervjui i analiza sadržaja asopisa i medija, vladajuih naunih i kvazinaunih stavova su je naveli da izvor problema vidi u tzv. ženskoj mistici, društvenoj ideologiji posle drugog svetskog rata koja je težila da ženu stavi na „pravo mesto“ mistifikujui te njene nazovi prave funkcije. Iza ove mistike, mita koji nikad nije neistinit budui da ima funkciju društvene kotrole, krije se pak prava zavera više sudeonika. Velikog biznisa kojem odgovara ovakav položaj žena u društvu budui da ove postaju doslovno potrošai sa punim radnim vremenom, reklamne industrije i medija koji javnosti non-stop plasiraju ovakav ideal žene, i bihejviorizma u društvenim naukama koje, kako religija sve više gubi na znaaju u savremenom društvu dobijaju mandat da definišu ono što je zdravo i ispravno278. Mentalno zdravlje i društvena stabilnost se u nauci smatraju poželjnim, a Sigmund Frojd i Talkot Parsons su dva 276Ibid. , p. 36 277 S. Tobias, Faces of Feminism: An Activist Reflections on the Women's Movement, p. 62-64 278Ibid. , p. 67 96 glavna teoretiara, promotora ovih vrednosti. Frojd je rodne razlike tumaio biologistiki, kao prirodnu putanju pri razvoju u odraslu osobu, a psihiko zdravlje žene video u prihvatanju vlastite pasivne uloge budui da je to jedino produktivno rešenje problema zavisti zbog penisa koje obezbeuje ženama mentalno zdravlje. Parsons je isticao da razliite polne uloge doprinose društvenoj stabilnosti i funkcionalnosti. Kritikujui Frojda, Fridan je istakla da se devojke oseaju nepotpuno ne zbog tzv. „zavisti zbog nedostatka penisa“, ve zbog nedostatka prilika i šansi za vlastiti razvoj u svetu u kom dominiraju muškarci, a u kakvom je i Frojd odrastao279. Uprkos svom nesumnjivo revolucionarnom znaaju, delo Fridanove ostaje u okvirima liberalnog diskursa koji se obraa ženama srednje klase- one pripadaju dominantnoj kulturi u svakom aspektu osim u tome što su žene280. Fridanovoj nedostaje dublja analiza društvenih struktura moi i nekritiki odnos prema politikim vrednostima i institucijama amerikog društva u koje se žene jednostavno trebaju ukljuiti i u potpunosti participarati da bi postigle lino ispunjenje281. Njen teorijski rad i praktini angažman dobrim delom ostaje u okvirima klasinog ženskog pokreta u kojem je naglasak na pravima, mada je, uoivši politizaciju primarnih ljudskih odnosa svakako doprinela da se prošire horizonti i dijapazon novog pokreta koji je poeo da se raa. 3.3 Strategije i identitet novog ženskog pokreta- „lino je politiko“ Novi ženski pokret je, kao što smo više puta istakli nastao na talasima protesta i previranja koja su se širila nezadrživo i globalno, zadržavajui pak specifine obrise društvenih konteksta u kojima su se grupe za osloboenje žena javljale. U teoriji preovladava stav da postoji suštinska razlika izmeu klasinog i novog pokreta, budui da je prvi, nošen liberalnim principima naglasak stavljao na pravima unutar postojeeg, dok je drugi bio rukovoen idejom osloboenja i nastao na talasima radikalne utopije alternativnih društvenih pokreta koji su svoje ciljeve i vrednosti videli van sistema. Iako je ova klasifikacija znaajna za politiku teoriju budui da nam omoguava da sagledamo u emu je novum alternativnih društvenih pokreta, potrebno je ipak istai i 279Ibid. , p. 70 280V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 86 281S. Thornham, „Second Wave Feminism“, u: S. Gamble (ed.), Feminism and Postfeminism, p. 35 97 da su se u tzv. klasinom pokretu pokretala pitanja i teme koje se inae smatraju novim, i da se on u celosti ne može posmatrati kao edo liberalnog diskursa. Preplitanje, saradnja i konflikt sa radnikim pokretom, problematizacija klasnih, rasnih i nacionalnih podela izmeu samih žena, tenzije usled težnji da se materinskim i domainskim funkcijama prizna politiki i društveni znaaj ili pak da se ove u startu odbace i žigošu kao vid podjarmljivanja bile su prisutne i tada, iako su tek u okviru novog ženskog pokreta još oštrije formulisane i stavljene na politiku agendu. Novi ženski pokret iako nedvojbeno radikalan, nije u celosti odbacio liberalne principe i naela pogotovo kada je re o ženskim asocijacijama i organizacijama koje su se borile za prava žena, npr. amerika organizacija NOW (National Organization for Women) koja se požrtvovano borila za proglašenje ERA (Equal Rights Amendment) u SAD-u. U medijima je pak vea pažnja posveivana radikalnim ženskim grupama, budui da su je inile mlae žene i da su njihove aktivnosti bile sa stanovišta medija zanimljivije i nesvakidašnje, pa je ovaj medijski voajerizam282 sigurno doprineo o tome da se novi ženski pokret identifikuje sa ovim grupama za osloboenje žena. Meutim, iako pokret za osloboenje žena nije predstavljao itav ženski pokret, on ostaje njegova kritika komponenta, koja je hranila ženski aktivizam, podstakla znaajnu obnovu feministike teorije i prakse i razvila potpuno novu, drugaiju politiku simboliku. Uprkos tome, neophodno je izbei ove i sline redukcionizme i ukazati da su ženske grupe zadržale specifinosti u razliitim zemljama, npr. u Britaniji je ostao snažan uticaj marksizma i tzv. radnika pitanja su se smatrala znaajnim momentom u borbi za osloboenje, dok su u SAD-u ova pitanja bila marginalna283. Uprkos ovim razlikama, kanali ponovne masovne mobilizacije žena su svuda gotovo identini, budui da ženske autonomne grupe poinju da se javljaju unutar razliitih pokreta- studentskog, mirovnog, pokreta za graanska prava, u kojima su žene delovale i ubrzo uvidele da su i ovi progresivni pokreti slepi za pitanja položaja žena i represije nad njima. Studentkinje sa amerikog severa koje su sa svojim saborcima krenule put amerikog juga da se bore protiv rasne segregacije, suoile su se sa brojnim izazovima i problema, bile su osuene na marginalnu ulogu u pokretu i tretirane kao pomono osoblje ili seksualni trofeji284. 282S. Tobias, Faces of Feminism: An Activist Reflections on the Women's Movement, p. 76 283 Carole Patman, „Patriarchal Welfare State“, in: Joan B. Landes (ed.), Feminism, the Public and the Private, Oxford University Press, Oxford and New York, 1998., p. 265 284Myra Marx Feree, Beth B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, Routledge, New York and London, 2003, p. 69 98 Studentske i mirovne demonstracije protiv rata u Vijetnamu su pokazale isto, a kao ilustracija se može navesti seksistiki pamflet koji se delio na protestima: „Devojke ne recite ne momcima koji su rekli ne“, pri emu se misli na momke koji su spalili pozive za mobilizaciju285. Pokušaj da se o tzv. ženskim pitanjima javno govori izazvalo je podsmeh i zviždanje, i tekst „Position Paper: Women in Movement“ je izazvao negadovanje budui da je odvraao pažnju od suštinskih pitanja286. Kao odgovor aktivistkinje se poinju okupljati u vlastitim malim grupama u kojima se raspravlja o seksizmu u pokretu, pažljivo i aktivno sluša svako lino iskustvo te sa kasnije pokreu šire diskusije gde se ova lina iskustva povezuju sa širim društvenim oblicima represije287. Kroz pisanu re se to dalje uobliava i artikuliše, pišu se i dele pamfleti, a muški saborci ovim aktivnostima daju pogrdan naziv „chicklib“. Slian scenario se desio i u Saveznoj Republici Nemakoj gde su drugovi iz Socijalistikog Saveza Studenata odbili da se bave ženskim pitanjem pa su ih drugarice zasule paradajzima288. Za vreme studentskih nemira u maju ’68. u Francuskoj studentkinje su shvatile da i ovde obavljaju tradicionalne ženske uloge, i osnivaju Le Mouvement de Liberation de Femmes289. Žene se tako okreu sebi, svoje osloboenje vide na principima samopomoi i oslanjanju na vlastite snage, distanciraju se od tradicionalnih ženskih udruženja jer ova nisu donela fundamentalnu pobunu ve bila samo reformska. Podstrek je svakako dala hipi kontrakultura koja odbacuje tradicionalni brak i porodicu i uloge u njima, i afro-amerika organizacija Black Power koja je naglasak stavljala na ponosu, samo-potvrivanju i samo-omoavanju (self-empowerment). Iako preuzimaju paletu kolektivne akcije Nove Levice, oslanjajui se na spontanost i dirketnu akciju, poinju se radikalno kritiki odnositi prema tom nasleu, nedovoljno radikalnom kada je o ženama re. Lina iskustva i frustracije unutar Nove levice su imala snagu religijske konverzije, iz ega je nastala predanost i entuzijam u borbi za vlastito samo-osloboenje290. Uprkos razlazu, Nova Levica ostaje milje koji je iznedrio nastanak mnogobrojnih ženskih grupa. U pokretima Nove Levice žene su stekle znaajna iskustva i osetile „ukus“ kolektivne 285S. Tobias, Faces of Feminism: An Activist Reflections on the Women's Movement, p. 78 286V. Gosse, Rethinking the New Left. An Interpretative History, p. 158 287M. M. Feree, B. B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, p. 71 288 G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 370 289S. Thornham, „Second Wave Feminism“, in: S. Gamble (ed.), Feminism and Postfeminism, p. 40 290M. M. Feree, B. B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, p. 72 99 politike akcije, iji slogani i metafore ostaju znaajan segment novog ženskog diskursa- „žene kao crnci“, „žene kao potklasa“, „žene kao objekt“, „žene kao manjina“, poslednje u smislu statusa a ne brojanog stanja291. Sveobuhvatno redefinisanje i reformulacija tzv. ženskog pitanja i ženskog pokreta se možda najjasnije može prikazati kroz njegov poznati slogan „lino je politiko“. Na taj nain se, kako istie Žarana Papi ukazuje da je privatno iskustvo jednog pola koji svoju istoriju doživljava kao podreenost javno pitanje i to od suštinskog društvenog znaaja292. Težnja da se imenuju ženska subjektivna iskustva i formuliše nova politika vizija podstakla je razvoj novog politikog jezika i teorije budui da se muška mo može demistifikovati i srušiti samo ako se iznae alternativni diskurs koji e oboriti vlast dominatne grupe nad teorijom293. Kroz teorijsku i praktinu politizaciju pitanja koja su se do tada smatrala klasino nepolitikim, meu kojima su porodini i reproduktivni odnosi, pomalja se svest da su i ona duboko obeležena politikim i da je samo njihovo svrstavanje u nepolitiko itekako politiki in. U porodici se takoe mo proizvodi i kreira, vrši se distribucija moi i autoriteta što je ini politikom kategorijom imajui u vidu da je mo temeljna odrednica politikog. Stavljanje ovih odnosa u strogo privatnu sferu ini porodino nasilje nevidljivim, van dometa države kao globalne politike institucije ali je upravo taj stav o pojmu i odnosu privatnog i javnog politian. U porodici se ue tanije nameu represivni rodni identiteti i eksploatiše ženski domainski rad što je od ogromnog politikog znaaja. ak i naizgled beznaajna porodina svaa oko toga ko e da opere veš nije interpersonalnog karaktera ve deo širih struktura moi i sukoba294. Ovako jedno široko definisanje politikog omoguilo je ženama da svoje nezadovoljstvo i zahteve artikulišu sa puno mašte, kreativnosti i senzibiliteta, sa onu stranu ali ipak u odnosu na zvanine institucije. Protestvujui protiv glamuroznih manifestacija ija se funkcija sastoji u petrifikaciji rodnih uloga i dominantnih slika o ženskom, žene su protestvovale protiv izbora za Mis Univerzuma- u Americi su ’68. za Mis Amerike krunisale ovcu, bacale grudnjake i kozmetiku u slobodarsku kantu za 291S. Tobias, Faces of Feminism: An Activist Reflections on the Women's Movement, p. 80 292Žarana Papi, Sociologija i feminizam, IIC, Beograd, 1989., str. 77 293S. Thornham, „Second Wave Feminism“, in: S. Gamble (Ed.), Feminism and Postfeminism, p. 27 294 V. Bryson, Feminist Political Theory. An Introduction, p. 176 100 smee (Freedom Trash Can) odbacujui nametnute ideale ženskosti koji ograniavaju i iskrivljuju žensko telo. U mnogim zemljama su, spektakularnim akcijama skretale pažnju na sebe- upadale u redakcije ženskih asopisa, plaale samo procenat cene karata u skladu sa udelom plate žene u plati muškarca. Organizovale su none demonstracije sa parolom „osvojimo no“, protestujui što ne mogu da se kreu nou same bez da budu izložene opasnostima od napada295. Šarolikost i maštovitost akcija koje je iznedrila ova bogata ženska kontra-kultura koja se rodila ipak ih nije spreila da formulišu konkretne zahteve i težnje. U Februaru 1970., na „Prvoj nacionalnoj konferenciji za osloboenje žena“ održanoj u Oksfordu, Britanke su usvojile sledee zahteve- za jednakim plaanjem muškog i ženskog rada, jednakim šansama u obrazovanju i profesiji, besplatnim i celodnevnim uvanjem dece, besplatnoj kontracepciji i abortusu. Iz ovih zahteva se vidi dvostruki fokus ženskog pokreta: na žene kao potlaenu socijalnu grupu, i na problem line autonomije prevashodno kroz prizmu ženskog tela i seksualnosti296. Svest o zajedništu- velianje sestrinstva i naglašavanje zajednikih iskustva represije prisutna su u programima i manifestima brojnih ženskih grupa. Tako npr. u manifestu uvene Redstockings grupe stoji da su žene potlaena klasa, nad kojima se sprovodi totalna represija. Muška represija se definiše kao najstarija od svih oblika dominacije, kao osnova iz koje proizlaze drugi oblici kao što su rasizam, kapitalizam, imperijalizam297. Feministika teorija koja se naroito bavila pitanjima seksualnosti na tragu Lakanove psihoanalitike teorije je dala dublji uvid u proces sticanja seksualnog identita i ukazala na njegovu politinost, i podstakla dalji proces podizanja svesti unutar ženskih grupa i njihovih komunikacijskih mreža. Iz radikalnih grupa rodila se i radikalna feministika teorija, sa pionirskim radom Kejt Milet Seksualna politika, u kojem se naglašava totalitarizam patrijarhalne ideologije i njoj korespondirajueg naina života koji je prisutan u svim sferama društva. Agresivnost u sferi politike je direktno povezana i uslovljena standardima muškosti, budui da muškarci svoj status potvruju osvajanjem žena, a što se reflektuje i nasiljem i militarizmom u politici. Ekonomska i društvena nejadnakost izmeu žena i muškaraca je povezana sa ženskom neslobodom u 295G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 375 296S. Thornham, „Second Wave Feminism“, in: S. Gamble (ed.), Feminism and Postfeminism, p. 27 297Redstockings, Redstockings Manifesto, preuzeto 12. 10. 2011., sa http://www.redstockings.org/index.php?option=com_content&view=article&id=76&Itemid=59 101 seksualnim odnosima. in silovanja kao oblik najbrutalnije represije nad ženama se ne shvata kao produkt nekontrolisane seksualne želje ve agresivne težnje da se slomije linost298. S tim u vezi, u teoriji i u pokretu se velika pažnja pridavala procesu reprodukcije koji se na taj nain demistifikovao kao puki biološki in i istakla njegova politika i klasna dimenzija. Borba oko reproduktivnih prava je shvaena kao integralni deo borbe u drugim sferama, a pitanje abortusa je naroito aktualizovano sedamdesetih godina dvadesetog veka i uticalo na promenu legislative u mnogim zemljama. Ženske grupe su se aktivno borile za pravo na abortus, uz parole „Use your voice, vote pro choice“. Abortus se branio zbog prava na linu autonomiju i izbor, kao i zbog jasne injenice da se bez ovog prava žene ne mogu izboriti za ostala prava i osloboditi muške dominacije i represije koja ih je držala prikovanim upravo kontrolom njihovih reproduktivnih prava. Usledile su zakonske reforme- u nekim zemljama je abortus legalizovan a u nekim samo pod odreenim uslovima, ali su se javile i znaajne kontroverze oko pitanja abortusa unutar pokreta i feministike teorije. Naime, nastale su debate u ženskim grupama i publikacijama oko ugrožavanja zdravlja žena abortusom i oko toga da li e formalna legalizacija dovesti do promene seksualnih odnosa moi. Sloboda abortusa je išla naruku muškarcima koji su na taj nain mogli da još slobodnije zadiru u ženska prava i beže od vlastite odgovornosti299. Takoe, pravo na abortus je dalje problematizovano jer se iza ovog apstraktnog naela kriju razliiti konteksti i praktine konsekvence. Naime, ukoliko se olako primenjuje na odreenim društvenim slojevima, kao npr. entikim i rasnim manjinama pospešuje dalju degradaciju ovih grupa. Iako se pitanja ženskog tela i subjektivnosti smatraju izuzetno znaajnim u novom ženskom pokretu, problem rada i privreivanja je takoe ostao važan segment, i, kako se navodi najznaajnije promene koje je feminizam inicirao leže upravo u sferi rada i zapošljavanja300. Ova revolucija je pak poela dosta ranije. Iako je vladajua svest i neo-viktorijanaizam veliao posveenost žene kui i porodici, trend porasta zapošljavanja žena van kue se nije mogao zaustaviti. Stalni rast proizvodnje i potreba za radnom snagom, injenica da su se neki neophodni poslovi smatrali inherentno 298M. M. Feree, B. B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, p. 43 299G. Bok, Žena u istoriji Evrope, str. 373 300V. Gosse, Rethinking the New Left: An Interpretative History New Left, p. 154 102 ženskim (tzv. „pink collar“ odn. „ružiasta“ zanimanja), i potrošaka kultura iji su apetiti bili nezasiti pa se još jedna plata smatrala više nego dobrodošlom podstakli su proces zapošljavanja žena. Meutim, rad žena van kue je u isto vreme bio prihvaen ali i osuivan- što je svakako uticalo na kasniju mobilizaciju ženskog nezadovoljstva, pogotovo što su žene radile na manje plaenim poslovima i nailazile na stalne prepreke u napredovanju301. Posao van kue je omoguio ženama da steknu znaajne veštine, poznanstva i kontakte, što e se pokazati kao znaajan resurs u ženskom pokretu. One su tu takoe stekle svest o vlastitoj marginalnosti budui da je njihovo ueše u radnoj snazi ostalo prožeto kontradikcijama- delom su bile unutar a delom van sistema, i njihov rad van kue je praen predrasudama, diskriminacijom i poniženjima302. Ovi problemi i oblici diskriminacije su došli pod lupu javnosti, kada je ameriki predsednik Kenedi imenovao komisiju koja e istražiti društveni položaj i diskriminaciju nad ženama, na ijem je elu bila Elenor Ruzvelt. Stvoreno je još pedeset komisija na nivou svake amerike države, što je okupilo stotine žena profesionalaca, državnih službenica i aktivistkinja. Iako je komisija bila prilino elitistiki uzdržana po pitanjima šta dalje posle utvrivanja injeninog stanja, dat je javni znaaj i legitimitet tzv. ženskom pitanju303. Jedan od rezultata je da je u Civil Rights Act iz. 1963., kojim se težila spreiti rasna segregacija pridodata i zabrana diskriminacije u obrazovanju i zapošljavanju na osnovu pola, što je svakako podstaklo žene da krenu dalje. Tako je 1966. došlo do formiranja National Organization for Women (NOW) kojom je rukovodila Beti Fridan, a organizacija je svoj angažman gradila u okviru liberalnog diskursa sa naglaskom na jednakim pravima, organizujui kampanje i lobirajui protiv zakonske diskriminacije nastavljajui tradiciju klasinog pokreta304. Glavnu energiju NOW je usmerila na usvajanje amandmana na ustav poznatog kao Equal Rights Amendment, ali u kontekstu složenog amerikog politikog sistema u kojem su se morale lobirati i države i centralna vlast, ova aktivnost nije dala rezultate. ERA je naišao i na protivljenje sindikata budui da bi usvajanje ovog amandmana dovelo do gubitka specifine zakonske zaštite koju su 301M. M. Feree, B. B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, p. 6 302Ibid. , p. 9 303S. Tobias, Faces of Feminism: An Activist Reflections on the Women's Movement, p. 75 304V. Gosse, Rethinking the New Left: An Interpretative History, p. 76 103 uživale žene radnice305. Hijerarhijski organizovana, iako je brojila stotine hiljada lanova organizacija se dojmila suviše zatvorenom i nedovoljno radikalnom u oima mladih žena iz pokreta za osloboenje. Treina lanova NOWa je dolazila sa teritorije Nju Jorka što ukazuje da su njenu bazu sainjavali meusobno povezani/e profesionalci/ke. Bila je otvorena za muške lanove, smatrajui se organizacijom „for women“ ali ne i „of women“306. Radikalne grupe su pak insistirale na sestrinstvu i samopomoi, tako su npr. nemake feministkinje na kongresu u Frankfurtu 1972. donele zakljuak da se muškarci iskljuuju iz neofeministikih akcionih grupa, da bi žene same stekle sopstvena iskustva i da bi se spreila reprodukcija odnosa staranja i ugnjetavanja, prisutna u svim životnim sferama307. Uprkos tome, ne znai da nije bilo meusobnog preplitanja i saradnje, koja poseban zamah dobija sedamdesetih godina prošlog veka. Protestima organizovanim od strane NOW-a a protiv diskriminatorskih oglasa o zapošljavanju pridruživale su se i radikalne grupe. Uprkos tome, i dalje se može govoriti o dvema specifinim strujama, razliitim po starosnoj kohorti lanica, strukturi delovanja i stilu. Prva je više birokratizovana, usmerena na konkretne ciljeve, u njoj postoje pisana pravila, regulisani standardi delovanja i podele nadležnosti. Glavni mehanizmi delovanja su se kretali u okviru postojeih institucija, kao što su lobiranje, podnošenje tužbi sudovima i sl. Druga je kolektivistika, u kojoj su sredstva jednako, ako ne i više znaajna od ciljeva kojima služe, s naglaskom na uzajamnom zajedništvu i personalnom odnosu sa minimumom pravila i podele rada308. Fleksibilnost i sloboda u ovoj struji je omoguila nastanak novih i originalnih ideja, podstakla bujanje novih grupa i manifesta, ali je takoe dovela do tzv. „tiranije dezorganizacije“ budui da su privatne klike i line harizme pojedinih borkinja sputavale procese demokratskog odluivanja309. Takoe, nepostojanja formalnih procedura o rešavanju konflikta je ne retko dodatno pospešivalo sukobe oko ciljeva i taktike ovih grupa310. Uprkos navedenim razlikama, meusobno preplitanje izmeu ova dva pristupa se ogleda u injenici da su i liberalne grupe prihvatile neke od 305 Alana S. Jeydel, Political Women: The Women's Movement, Political Institutions, the Battle for Women's Rights Suffrage and the ERA, London and New York, Routledge, p. 149 306Ibid. , p. 157 307 V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 193 308M. M. Feree, B. B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, p. 57 309V. Gosse, Rethinking the New Left: An Interpretative History, p. 160 310M. M. Feree, B. B. Hess, Controversary and Coalition. The New Feminist Movement across Four Decades of Change, p. 73 104 radikalnih koncepata i pitanja iz okvira sintagme lino je politiko- pitanja seksualnosti, silovanja, abortusa, što je na kraju dovelo i do cepanja unutar liberalnih grupa budui da su neke od njih to smatrale previše radikalnim. Kako su feministiki zahtevi nailazili na sve veu podršku javnosti i mnoge vladine institucije i organizacije- profesionalna udruženja, crkve i sindikati odobravale veinu tema i zahteva, feminizam je dobrim delom postao deo mainstream-a. Ipak, neke radikalne grupe su smatrale da je upravo zbog toga, došlo do izdaje pokreta311. Uzroci ovog kursa su ipak mnogo dublji od onoga što je jednostavna optužba za izjavu kadra da prihvati. I njihov radikalizam je bio ogranien i iskljuiv, a sintagma „lino je politiko“, uprkos apelima na univerzalno sestrinstvo, razliito tumaena od strane razliitih grupa. Ovim i slinim pitanjima emo se još pozabaviti kada budemo govorili o glavnim dometima i antinomijama novog ženskog pokreta. 3.4 Prodor u institucije- uspon „femokratije“ i ženskih/rodnih studija Jedan od vrlo znaajnih pokazatelja uspeha ženskog pokreta je svakako prodor u zvanine institucije. Proces u kom su težnje pokreta u odreenoj meri i ostvarene a borba žena stekla legitimitet u oima javnosti, integralno je povezan sa navedenim prodorom u institucije. Osnivanje vladinih tela u ijim je nadležnostima širok dijapazon pitanja i na raspolaganju znaajan deo budžetskih sredstava na promociji tzv. rodne ravnopravnosti je ne od malog znaaja kada je re o ženskom pokretu, njegovim strategijama i okruženju u kojem pokret deluje menjajui ga. Termin je nastao u Australiji, odnosivši se na žene feministike orijentacije ukljuene u administraciju države blagostanja312. Brojna vladina tela i agencije se fokusiraju na pitanja ljudskih prava žena, njihovo osnaživanje unutar programa borbe protiv siromaštva i podsticanje ženskog preduzetništva313. Femokratija predstavlja most koji povezuje ženske aktivistkinje sa institucionalnim strukturama, i neke autorke, naroito iz skandinavskih zemalja istiu da dolazi do kombinacije feministike politike odozgo i feministike 311V. Gosse, Rethinking the New Left: An Interpretative History, p. 163 312Barbara Hobson, „Feminist Theorizing and Feminisms in Political Sociology“, u: T. Janonski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, p. 147 313Jacqui True, „Gender specialist and global government: New forms of women's movement mobilization“, u: S. Grey and M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p. 91 105 politike odozdo što rezultira u proširivanju politike participacije žena i njihovom ukljuivanju u aktivno graanstvo314. Meutim, otvara se pitanje da li ova institucionalizacija suzbija oštrinu ženskog pokreta i da li, uprkos profesionalizacije i ekspertize dolazi do gubljenja autonomije ženskog pokreta u odnosu na institucionalnu mo. Znaajna debata se otvorila oko samog koncepta države blagostanja koja je bila u to vreme opšte mesto razliitih ideologija i za koju su se, na specifine naine zalagale razliite ideološke struje i politike grupacije, i liberalne i konzervativne i leviarske provinijencije. Odnos feminizma prema državi blagostanja nije bio jednoznaan, naroito ako imamo u vidu da je radikalni feminizam državu smatrao istom institucijom patrijarhata, te se u modernoj, velferistikoj državi nekadašnja zavisnost od hranitelja porodice pretvara u direktnu zavisnost od patrijarhalne države. Uprkos tome, vieni su i pozitivniji uinci u delovanju države blagostanja po žene, budui da su žene dobile mogunost da formiraju vlastito domainstvo bez straha od siromaštva i tako ostvare pravo da napuste neodrživ brak315. Meutim, ne treba zaboraviti da je sam pojam socijalnog graanstva koji se razvija unutar velferizma od samog poetka bio androcentrian. Tomas Hamfri Maršal, teoretiar i zagovornik ovog koncepta je isticao da je nastupilo doba socijalnog graanstva u kom se klasini korpus prava proširuje i socio-ekonomskim, što dovodi do punog ukljuivanja radništva u graansko društvo. Uz pomo ovih prava, baziranih na principima jednakosti, prevazilazi se njihova nesaglasnost sa kapitalistikim sistemom, koji se zasniva na principima nejednakosti. Iako nejednakosti u prihodima ostaju, postiže se jednakost u statusu i priznaje moralni integritet i graanski subjektivitet i tzv. nižih slojeva316. Ovaj koncept radnika- graanina je meutim prevideo da su žene u mnogim zapadnim zemljama dobile izvesna socijalna prava i to pre graanskih i politikih, tako su npr. neki fabriki propisi štitili žene radnice uprkos, ili upravo zbog toga što nisu bile graani/graanke u punom smislu317. Maršalov koncept tako ostaje slep za rodne razlike što ga ini jednostranim i evolucionistikim, integralnim delom prosvetiteljske vere u progres koja je u suštini 314B. Hobson, „Feminist Theorizing and Feminisms in Political Sociology“, in: T. Janonski et al (Eds.), The Handbook of Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, p. 147 315Ibid. , p. 146 316K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika, mo, str. 182 317Carole Pateman, „The patriarchal welfare state“, in: Joan B. Landes (Ed.), Feminism, the Public and the Private, Oxford University Press, Oxford and New York, 1998, p. 247 106 androcentrina. Takoe, novija kretanja u okvirima kapitalizma i kapitalistike države i trendovi smanjivanja socio-ekonomskih prava ukazuju da se više ne ide tom evolucionistikim putanjom318. Gosta Espring-Anderson (Gösta Espring-Anderson) u svojoj knjizi The Three Worlds of Welfare Capitalism istie da država blagostanja svojom politikom tzv. dekomodifikacije smanjuje radniku zavisnost od nepredvidljivosti tržišta. Ovaj proces pretpostavlja komodifikaciju- prilagoavanje tržištu, a koja se izvorno odnosila na radnike-muškarce te se i naknadna dekomodifikacija ne može uiniti rodno neutralnom. U zapadnim zemljama, žena je bilo mnogo više meu nezaposlenima i meu onima sa privremenim zaposlenjima, i neke aktivnosti dekomodifikacije usmerene na zaštitu žena kao što su materinsko odsustvo, pravo na rad sa skraenim radnim vremenom (part- time) dodatno inteziviraju rodnu segregaciju na tržištu319. Opsežnu i duboku kritiku države blagostanja iz feministike perpektive je uradila Kerol Pejtmen (Carole Pateman), nazvavši je patrijarhalnom državom blagostanja. Sam pojam države blagostanja je po Pejtmen ideološki zasien budui da je nastao tridesetih godina prošlog veka kao opozit fašistikoj ratnikoj državi (welfare state nasuprot warfare state)320, ali se i ona pokazala ratnikom državom o emu svedoi silno prelivanje budžetskih sredstava za vojsku i stalno proizvoenje kriznih i ratnih žarišta u svetu. Ovaj oblik države je takoe patrijarhalne strukture, budui da su žene glavni primaoci njenih usluga jer su tzv. ženska domainstva, sa ili bez dece, izglednija da e živeti ispod granice siromaštva321. Usluge države blagostanja se dele u dve grupe- prvu primaju oni koji su od svog rada i svojih sredstava izdvajali za osiguranje ali to više nisu u stanju zbog nezaposlenosti ili bolesti, a drugi za one koji su ekonomski zavisni od drugih koji ih više ne mogu ili ne žele izdržavati, što su uglavnom žene. Na taj nain se i velferizam nastavlja na klasini liberalni koncept o privatnoj i javnoj sferi, jer pretpostavlja da žene uživaju zaštitu od muževa, zaštitnika koji se smatraju benevolentnim i sa kojima dele isti standard življenja322. Legislativa države blagostanja je tako formulisana da pretpostavlja da žene doprinose tzv. privatnom blagostanju, tako 318 K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika, mo, str. 185 319B. Hobson, „Feminist Theorizing and Feminisms in Political Sociology“, in: T. Janonski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, p. 145 320C. Pateman, „The patriarchal welfare state“, in: J. B. Landes (Ed.), Feminism, the Public and the Private, p. 241 321Ibid, p. 242 322Ibid. , p. 251 107 npr. britanski zakon kojim se obezbeuje naknada za negu druge osobe (The Invalid Care Allowance) ovu ne isplauje udatim ženama323. Iz tih i brojnih drugih razloga koja Pejtmenova elaborira, iako je država blagostanja u nekim segmentima omoguila ženama da se izbore za vlastitu autonomiju i bila znaajan izvor zaposlenja za žene, ona ih u isto vreme saplie u borbi za puno graanstvo, i ne doprinosi razgradnji patrijarhalnih struktura moi324. Skandinavske procene su pak bile optimistinije. Umesto patrijarhalnim ove države se smatraju „womens' friendly state“, u kojima su žene od samog poetka imale znaajnu ulogu u kreiranju socijal-demokratske politike325. U ovim zemljama je zaarani krug- „vicous circle“ politike, ekonomske i socijalne deprivacije žena zamenjen sa „virtuous circle“ (krug vrline), u kom dobici u jednoj sveri utiu na dobitke u drugoj, što dovodi do kumulativnog progresa326. Ovde svakako treba istai i upozoriti da u nerazvijenim zemljama država raspolaže vrlo ogranienim resursima, pa se postavlja ozbiljno pitanje da li je femokratija, pa makar smatrana patrijarhalnom i suštinski konzervativnom, privilegija samo razvijenih zemalja. Ovo se naroito zaoštrilo kada je na globalnom nivou došlo do uspona neoliberalizma i nove desnice, koje personifikuju britanska premijerka Margaret Taer i ameriki predsednik Ronald Regan. Nova globalna politika strukturalnog prilagoavanja, iji je glavni zagovornik MMF je upravo najviše i pogodila žene, i što je možda paradoksalno, mnoge feministkinje su se okrenule dubljim studijama države i velferizma upravo onda kada je ovaj bio na izmaku, a države krenule u rastereivanju svojih budžeta i prebacivale teret svojih nadležnosti na nedržavne organe. Ova politika je upravo najviše pogodila same žene, naroito one u nerazvijenijim zemljama, ali nije mimoišla ni privilegovano stanovništvo zemalja prvog sveta. O tome e biti više rei kada budemo govorili o novim/starim izazovima u globalizirajuem svetu. Znaajan uspeh ženskog pokreta je svakako njegov ulazak u akademske i obrazovne institucije. Time je pokret stekao ne samo nauni i društveni legitimitet ve i dobio vrsto uporište sa kojih je mogao da kritiki reflektuje mnoge društvene pojave, naune pravce kao i itav sistem proizvodnje znanja kao moi. Razvoj rodnih (gender) i/ili ženskih studija (women’s studies) je obeležio sedamdesete i osamdesete godine 323Ibid. ,p. 256 324Ibid. ,p. 284 325 B. Hobson, „Feminist Theorizing and Feminisms in Political Sociology“, in: T. Janonski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, p. 147 326 Ibid. , p. 138 108 prošlog veka, a zaetke nalazimo u SAD-u krajem šezdesetih godina. Otvorila se i debata oko samog naziva studija, kurseva i modula, s tim da su neki/e zagovornici/e preferivali termin gender budui da je ovaj inkluzivan, primamljiv i za studente muškarce, dok je veina pak smatrala termin ženske studije adekvatnijim jer ukazuje da su žene i njihov doprinos nauci bili sistematski zapostavljeni u akademskim ustanovama te treba insistirati na tom terminu327. U svakom sluaju, re je o živom, aktivnom i interdisciplinarnom podruju u kom se prouavaju ali i pouavaju mnoga znaajna saznanja i iskustva. Najvea pažnja je posveena pitanjima roda, seksualnosti, identiteta, odnosa moi, i demistifikuju se razliiti naini govora, promišljanja, itanja, vienja i življenja ovih pojmova328. Žena se postavlja kao središte epistemološke zapitanosti, ime se prevladava njen status kao Drugog, Drugosti što je bio sluaj u tradicionalnom akademizmu. Ove teoretiarke, naunice, istraživaice i stvarateljice daju znaajan doprinos razvoju feministike kulture koja ostaje, uprkos ovom institucionalizovanju kontra-kultura, što je upravo i ini znaajnom kulturnom snagom modernog društva329. One delaju i stvaraju u okvirima ženskog pokreta, kao „vlastite konverzacione zajednice koja paradigme svoje prakse razvija kroz neprekidnu interakciju i podršku“330. Ženske studije se javljaju u skoro svim disciplinama, i predstavljaju znaajan izazov politici znanja koje ima ogroman znaaj u, fukoovski reeno proizvodnji moi, što je proces koji se konstituiše kreiranjem simbola i znaenja. To dovodi do stvaranja fluidnih i delimino zaokruženih diskursa, koji se esto hegemonistiki nameu kao paradigma, idejna mantra odreenih vremenskih perioda sticanja-proizvoenja znanja. Jedno od važnog pitanja je da li „vraanje žena“ u okvire disciplina proizvodi suštinske promene, ili se radi, kako se ponekad istie samo o novom zainu koji se dodaje postojeoj teoretskoj „orbi“. Znaajno pitanje je da li same granice disciplina ostaju netaknute budui da je sama podela znanja na discipline politika331. Ove problemi proizlazi iz temeljne nemogunosti da se ženske studije uklope u sistem tradicionalnog znanja jer su transformativnog karaktera, i temeljno propituju i same naine na koje se 327Jane Pilcher, Imelda Whelehan, 50 Concepts in Gender Studies, Sage Publications, London, Thousand Oaks and New Delhi, 2004, p. 178 328Ibid. 329V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 194 330Grizelda Polak, „Feministike intervencije u istoriji umetnosti“, u: Branislava Anelkovi (ur.), Uvod u feministike teorije slike,Centar za savremenu umetnost, Beograd, 2002, str. 121 331Ibid. , str. 115 109 znanje proizvodi, stie i poseduje332. Istoriarka umetnosti Grizelda Polok tako navodi da su feministike studije umetnosti esto etiketirane kao sociološki pristup i na taj nain „prognane“ iz istorije umetnosti, „kao da se samim pominjanjem društvenih uslova i ideoloških odredbi u izdvojeno carstvo umetnosti uvodi nešto njemu strano“333. Ženske/rodne studije se naroito bave pitanjem kako rod utie na konstituisanje individua i kolektivnih identiteta, ali ostaje upitnim da li rod predstavlja skup kulturno proizvedenih obeležja koje subjekt usvaja putem socijalizacije, ili pak sama seksualna razlika predstavlja matricu iz koje se razvija sam subjekt334. Iako se, na talasima novog ženskog pokreta probilo prihvatljivo stanovište da je rod kulturna konstrukcija i da je razliit od pola koji predstavlja skup bioloških obeležja na osnovu kojih se muškarci i žene razlikuju, mnogo toga je ostalo nerazjašnjenim u okviru ove generalne predpostavke. Distinkcija pol/rod koja je vodila feministkinje i aktivistkinje sedamdesetih i ranih osamdesetih je trebalo da postakne neutralizaciju polne razlike i njenog politikog znaaja, ali je rezultirala u prihvatanju dominantne socio-politike posveenosti dualizmima koji obeležavaju zapadno mišljenje335. Intrigantna je sugestija da je ljudsko telo uvek oznaeno telo, da se u njega investiraju kulturne razlike koje se onda prihvataju kao ontološke336. Svakako je vredno pažnje podsetiti se Lakonovog psihoanalitikog tumaenja, koje je naroito uticalo na francuske feministkinje i pokret poznat kao Psihoanaliza i politika. Po Lakanu, indvidua se formira upravo subjektivizacijom seksualne razlike. Dete iz nekadašnjeg monog jedinstva sa svetom i majkom postaje svesno svoje individualnosti, ali usvajanjem jezika putem kojeg se referira na ono drugo oko njega preživljava ovaj gubitak spojenosti sa majkom i konstituiše se kao subjekt. Da bismo uopšte postali/e subjekti, moramo putem jezika, usvojiti princip polne razlike koja nas zapravo i konstituiše kao separatne od drugog. Subjekt je tako ve obeležen kao polno razliit, pre samog procesa socijalizacije kojim se usvaja odreena kultura337. Putem jezika dete ulazi u simboliki poredak koji predstavlja mo, i injenica da je jeziki sistem nekoherentan i relacion omoguava da 332J. Pilcher, I. Whelehan, 50 Concepts in Gender Studies, p. 117 333 G. Polok, „Feministike intervencije u istoriji umetnosti“, u: B. Anelkovi (ur.), Uvod u feministike teorije slike, str. 115 334J. Pilcher and I. Whelehan, 50 Concepts in Gender Studies, p. 4 335Melita Zajc, „Izmeu istorije i pojma- dualizam zapadnog mišljenja iz perspektive feministike teorije, politike i umetnosti“, u: Branka Arsi (ur.), Žene, slike, izmišljaji, Centar za ženske studije, Beograd, 2000, str. 95 336Ibid. , str. 97 337J. Pilcher, I. Whelehan, 50 Concepts in Gender Studies, p. 178 110 se u okvirima Lakanove teorije preispituju znaenja rodnih identiteta i uvidi na koji nain procesi podsvesnog utiu ne njegovo fomiranje. Iako su ova pitanja kompleksna i intrigantna, veliki doprinos ženskih/rodnih studija leži u tome što je neke pojmove, koje nauka i razne naune discipline uzimaju kao samooevidne uzdrmala u temeljima. To je upravo i najvažnija okosnica ženskih studija, budui da se, kao što istie grupa za ženske studije na Kembridžu dovodi u pitanje pretpostavka da pojmovi kao što su muško, žensko, porodica ne trebaju nikakvo „dekodiranje“ ve ih samo treba slediti kroz razliite istorijske i društvene promene338. Tzv. akademsko izuavanje feminizma otvara i odreene paradokse. Ono podstie na kritiko promišljenje vlastitog individualnog iskustva, i ovo pretvaranje akademskog prostora u svojevrsnu sesiju za podizanje svesti ne dovodi samo do iluminacije ve i do neugodnih situacija. Postavilo se i pitanje odnosa moi izmeu onih koji predaju i koji slušaju, izmeu onog što se predaje i onog što se svakodnevno doživljava što je mnoge feministkinje podstaklo da stalno preispituju naine na koje one same koriste znanje339. Ponekad se istie da je tzv. akademski feminizam otupio radikalizam pokreta, i da je napravio oštru distinkciju izmeu pokreta i teorije koja sve više usvaja visoki teorijski žargon. Druge pak, kao npr. Adriana Ri istiu da tzv. akademski feminizam pomaže ženama u rešavanju realnih problema kao što su npr. zdavlje, kontrola raanja i sl. Po ovoj autorki, žene sad imaju mogunost da iskoriste institucionalne resurse i da ih stave na raspolaganje putem tzv. istraživakih projekata, publikacija i asopisa iji se uticaj širi i na vanakademsku sferu, budui da podržava i održava ženski aktivizam izvan formalnih institucija340. 3.5 UN dekada žena- 1975-1985. Ujedinjene nacije su, od svog formiranja, funkcionisale kao elitistika nad- nacionalna organizacija i svojevrstan bastion muške dominacije341. Prvi izazov ovakvom konceptu dolazi sa poveanjem broja zemalja lanica tzv. Treeg sveta, koje u 338G. Polak, „Feministike intervencije u istoriji umetnosti“,u. B. Anelkovi (ur.), Uvod u feministike teorije slike, str. 115 339J. Pilcher, I. Whelehan, 50 Concepts in Gender Studies, p. 177 340Ibid. , p. 178 341B. Winslow, „Feminist Movements: Gender and Sexual Equality“, in:T. A. Meade, M. E. Wiesner- Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 203 111 UN delegiraju mnoge žene, istaknute aktivistkinje u antikolonijalnim borbama. Njihova borba protiv kolonijalizma, kao oblika globalne ekonomske politike nejednakosti se na poseban nain ukršta sa razliitim politikim izazovima i iskustvima. Naime, politika novoosnovanih država rezultira u razliitim oblicima linih ili partijskih diktatura, što je pravdano potrebama za brzim ekonomskim i društvenim razvojem, izgradnjom nacije i s tim u vezi, prevazilaženjem etnikih podela putem politike „vrste ruke“. U takvim okolnostima, rodna pitanja su marginalizovana i žene nailaze na razne prepreke u novom politikom okruženju. Meutim njihovo prisustvo u UN-u, kao i injenica da je na globalnom nivou došlo do uspona ženskog pokreta i drugih pokreta za graanska prava, stvorilo je meunarodnu klimu u kojoj ženska i rodna pitanja zauzimaju važno mesto na politikoj agendi. Naroito ako se uzme u obzir da su UN napustile staru viziju društvenog razvoja u kojem je naglasak na klasino-ekonomskoj viziji tržišta kao pokretaa razvoja. Sedamdesetih godina se usvaja strategija u kojoj je naglasak na usklaenom razvoju u kojem država ima veliki znaaj- izgradnjom infrastrukture, ulaganjem u obrazovanje, zdravstvo i davanjem fiskalne inicijative. Jednakost, razvoj i mir su uporišne vrednosti ovog zaokreta, u emu mnoge žene vide svoj poziv i mogunost da doprinesu promenama u svetu ijim lošim stranama one same nisu doprinele342. Tako se 1975. u Meksiko Sitiju organizuje prva UN konferencija posveena ženama, kojom zapravo i zapoinje UN dekada žena. Dok su predsednik Meksika i generalni sekretar UN-a u svom govoru naglasili podelu na razvijene i nerazvijene i na važnost uspostavljanja novog svetskog ekonomskog poretka (NIEO), generalna sekretarka konferencije, Finkinja Helvi Sipala je naglasila da žene u itavom svetu dele slina iskustva i probleme te stoga moraju podupirati i jaati jedne druge u zajednikim naporima stvaranja boljeg sveta343. Na konferenciji su pokrenute brojne debate, s naglaskom na pitanja pismenosti i obrazovanja žena, njihovog zdravlja i ishrane, braka, porodice, domainstva, zapošljavanja, plata, pristupu kreditima i samo-zapošljavanju, politikom uešu i participaciji. Definisane su posebne preporuke u vezi sa ovim pitanjima i mehanizmi za njihovo postizanje u obliku akcionog plana. U uvodnom delu akcionog plana istaknuto je da je naše vreme obeleženo novim društvenim ulogama žena koje, kao nova socijalna snaga imaju mo da transformišu sve socijalne forme. 342P. Antrobus, Global Women's Movement. Origins, Issues and Strategies , p. 28- 33 343Ibid. , p. 42 112 Otvaranje komisija, biroa, agencija i istraživaih instituta unutar meunarodnih i državnih institucija, predstavlja mehanizme na osnovu kojih su se prikupljali podaci, definisali projekti i programi. Sve je to omoguilo da na sledeoj konferenciji, održanoj 1980. u Kopenhagenu žene dou pripremljenije, budui da su prikupljeni brojni relevantni podaci na osnovu kojih se sa pouzdanošu i sistematinošu moglo ukazati na deprivilegovan položaj žena. Tako je npr. istaknuto da žene, koje sainjavaju više od 50% svetske populaciji, obavljaju 2/3 svetskog rada pri emu zarauju samo 1/10 svetskih prihoda. Dok je na prethodnoj konferenciji naglasak stavljen na ulogu državnih organa, u Kopenhagenu je istaknuta važnost samoorganizovanja i samoosvešivanja žena. Takoe, pokrenuta su i pitanja kao što su nasilje, seksualnost i seksualna orijentacija koja nisu bila prisutna na prvoj konferenciji. Iako je, kako navodi Pegi Antrobus re „patrijarhat“ ostala tabu tema, uvidelo se da se stavovi, obiaji i institucionalne strukture koje podupiru mušku mo ne mogu jednostavno prevladati344. Pored formalne konferencije, organizovan je i forum u obliku razliitih radionica i debata, a ija je neformalna struktura omoguila da žene dublje reflektuju vlastita iskustva i prošire vlastite horizonte u dijalogu sa drugim uesnicama. ule su se i prve kritike na raun samog pristupa ženskom pitanju, jer se ovaj kretao u okviru modernistike paradigme, koja naglašava ekonomski rast i efikasnost, a što pospešuje žensku subordinaciju i eksploataciju. Žene iz Afrike su kritikovale sam koncept meunarodnih istraživanja kao deo zapadnjake hegemonije budui da žene iz zemalja u razvoju predstavljaju puke objekte ovih istraživanja, i projekata i programa definisanih na osnovu rezultata ovih istraživanja345. Poslednja konferencija u periodu dekade žena održana je u Najrobiju. Nju obeležava vea vidljivost žena iz nerazvijenog juga koje, polazei od specifinosti problema i izazova sa kojima se susreu ne odbacuju, ve redefinišu glabalno sestrinstvo. Tome je sigurno doprinela i injenica da je konferencija organizovana na afrikom kontinentu. Feminizam je prvi put jasno prihvaen kao teorijski okvir i alat analize odnosa moi ne samo izmeu muškarca i žena, ve i izmeu bogatih i siromašnih, razliitih rasa i zemalja346. Na konferenciji je utvreno da, uprkos velikoj podršci od strane vladinih i meunarodnih institucija, i injenice da su resursi, šanse i brojna dešavanja pokrenula nove mogunosti, nije došlo 344Ibid. , p. 50 345Ibid. , p. 48 346Ibid. , p. 57 113 do suštinskih promena kada je re o ženama, što se dovodi u vezu sa ekonomskom krizom i recesijom koja je pogodila itav svet u tom periodu. Iako je ukazano na ove ekonomske injenice, nije definisana nikakva strategija ni preporuka koja bi se eventualno uhvatila u koštac sa navedenim ekonomskim problemima. Na konferenciji, kojom je predsedavala Leticia Šahani sa Filipina, naglasak je stavljen na problemima koji proizlaze iz vrednosnih sistema i stavova, dok su pitanja izgradnje novog svetskog ekonomskog poretka postavljena samo uopšteno i neodreeno. Ona su se uglavnom pokretala na forumu koji okuplja NVO-e i neformalnijeg je karaktera, dok su na zvaninoj konferenciji reflektovani interesi vlada koje nisu bile voljne da se dublje pozabave ovim pitanjem. Sve to odražava injenicu da je u razvijenim zemljama došlo do uspona konzervativnih snaga, i da su zemlje u razvoju pogoene dužnikom krizom što je oslabilo njihovu meunarodnu poziciju. Uprkos tome, konferencija je okupila još više uesnica, i pokrenuta su nova pitanja i problemi kao što su trgovina ženama, zloupotreba žene i dece, pornografija, dostupnost pravnih resursa ženama i sl.347 Sama injenica da je u završnom dokumentu foruma naglasak stavljen ne na ukljuivanje žena u procese razvoja ve na njihovo osnaživanje s ciljem pospešivanja globalnih društvenih promena, ukazuje na ovo proširenja horizonata. Meutim, kao što smo istakli, osnovni koncepti razvoja i globalnog poretka su se znaajno promenili u odnosu na period kada je ženska dekada zapoela, što je globalni ženski pokret koji je, pospešen ovim internacionalnim dešavanjima dobio na snazi, stavilo pred nova iskušenja. O tome e biti još rei, objašnjenja ali i otvorenih nejasnoa kada budemo govorili o izazovima u glabalizirajuem svetu. 3.6 Sredina osamdesetih- zamor pokreta i/ili „girl power“ Od sredine osamdesetih godina dolazi do svojevrsnog zamora u okviru ženskog pokreta. 85’ je završena UN dekada žena, a neuspešna ratifikacija Equal Rights amadmana (ERA) u SAD-u kao i uspon politikog konzervativizma dovodi do pada entuzijazma i motivacije348. Manje je spremnosti na svakodnevni angažman, a nove generacije mladih žena, koje kasnije stupaju u brak i kasnije se zapošljavaju- uglavnom 347Ibid. , p. 56 348Alana S. Yeydel, Political Women. Political Institutions, the Battle for Women’s Suffrege and the ERA, Routledge, London and New York, 2005, p. 143 114 zbog ekonomske krize, postaju uglavnom ravnodušne prema feminizmu i pokretu349. Nove generacije mladih žena naješe govore „nisam feministkinja, ali...“ 350 Takoe, brojne tenzije unutar samog pokreta, odn. njegovih univerzalnih težnji i specifinih iskustava i identiteta dobijaju na intenzitetu, te se više energije troši na ove probleme i pitanja unutar samog pokreta. Mnoge male grupe za osloboenje su se rasformirale, ili pak smanjile intenzitet svojih aktivnosti posveenih podizanju svesti (conscious raising). Aktivistkinje i teoretiarke su isticale da jedan od uzroka leži u politici masmedija, koji su ve od kraja sedamdesetih i poetkom osamdesetih najavljivali da je feminizam passé, i podupirali razne negativne stereotipne predstave o aktivistkinjama. U feministikoj teoriji javlja se idejna struja poznata kao postfeminizam, koja je svakako deo postmodernistikog antiesencijalizma i antiepistemologije, i tzv. postmodernog zaokreta u društvenim naukama. Izrazito individualistiki nastrojen, postfeminizam dovodi u pitanje sve postavke feministike teorije kao i aktivnosti ženskog pokreta, naroito njegov diskurs o ženskoj podreenosti i viktimizaciji. Ovaj svojevrsni kult žrtve je po post-feministkinjama sputao osloboenje žena jer je, paradoksalno, slavio njihovu ranjivost. Radikalni feminizam se ovde vidi kao nefleksibilan i totalitaran, i njegov moralistiki i ekstremistiki diskurs preti da nas vrati u viktorijanski period politike nemoi žena. Glavni uzrok zamora poketa vidi se u stagnantnoj teoriji, otuenoj od stvarne prakse i ženskog iskustva. U svojoj knjizi Fire with Fire, Noami Volf istie da, umesto da postane mono Da, feminizam ostaje jedno masovno Ne svemu što se nalizi izvan vidokruga njegovih normativnih postavki, ime se sputava individualno ispunjenje i samodefinisanje. Esencijalistiki dualizmi feminizma su spreili razvoj pokreta kroz pluralizam i otvorenost prema novom i drugaijem, i pospešili brojne stereotipe prema feministkinjama kao ružnim, dlakavim, kratko ošišanim isfrustriranim ženama. Za ovaj backlash (kontraudar) protiv feminizma optužuje se i gore navedena politika mas-medija, ali se glavna krivica prebacuje na sam pokret koji nije odgovorio na pravi nain na ove medijske poruke. Uprkos ovoj kritici mas-medija, postfeministkinje su njihovi mezimci, buduu da predstavljaju grupu medijski privlanih, mladih, uspešnih, liberalnih žena. Daje se optimistina slika mlade, 349V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 195 350Megan Seely, Fight Like a Girl: How to Be a Fearless Feminist, NewYork University Press, New York and London, 2007, p. 7 115 pouzdane, zahtevne, zadovoljne žene, ispunjene i u privatnoj i javnoj sferi. Nataša Volter u svojoj knjizi The New Feminism tvrdi da, gde god da se okrene, vidi žene koje su slobodnije i monije nego to su žene ikad bile. Nasuprot diktatorske politike korektnosti pokreta i drugog talasa, na scenu stupaju žene iji se život ne svodi na feministike okvire i koje žive jedan slobodan, pragmatian feminizam, kojeg ne sputavaju ideološke i politike granice, otvoren i za flert sa muškarcima351. Insistiranjem na ženskoj moi, koja je tu samo je treba uzeti, postfeminizam tako ide ruku pod ruku sa navedenom medijskom politikom prema pokretu i feminizmu352. Ova poruka o moi i osnaživanja žena kroz odbacivanje pokreta je, kako kritiarke navode, u suštini medijski upakovan proizvod, namenjen da ubedi žene da su postigle jednakost što veina mladih devojaka i prihvata. Pri tome se previajaju zasluge pokreta za bolji položaj žena, ali i dublji odnosi nemoi koji i dalje istrajavaju. Žene se usmeravaju da prihvate odreene, post-feministie norme ponašanja da bi se smatrale osloboenim, što se na kraju meri uspehom i pažnjom koja im se pripisuje u muškom svetu. Na taj nain se marginalizuju žene, sputava njihov intelekt i ubeuje ih se da su suštinska pitanja individualnog, a ne društvenog i politikog karaktera353. Prihvatanjem standarda dobrog izgleda koji nameu mediji, žene rasipaju kreativnu energiju pri tom tvrdei da, uprkos tome, ili baš upravo zbog toga, žive neki novi feminizam. Liderka NOW-a u Kaliforniji ilustruje to primerom intervjua za medije gde je glavna pažnja bila fokusirana na pitanje da li feministkinja može da se šminka. Iako se ona pripremila da govori o reproduktivnim pravima, nasilju nad ženama, ekonomskoj pravdi i zdravstvenoj zaštiti, mediji su nametnuli pitanje šminke kao glavno354. Postfeminizam kao tržišni proizvod je uprkos svom navodnom individualizmu, nedogmatizmu i otvorenosti u suštini dogmatian. Insistira se na tvrdnji da da je jednakost postignuta i da se problemi sa kojima se žene susreu rezultat njihovih linih uinaka odn. neuinaka. Tvrdnja da žene mogu sve ako to žele, stvara dodatan pritisak i stresne situacije u njihovim životima, spreavajui ih da uvide dublje strukturalne odnose koji ih onemoavaju. Džermajn Grir (Germaine Greer) istie da je 351Stephanie Genz, Benjamin A. Brabon, Postfeminism, Cultural Texts and Theories, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2009, p.66-67 352Sarah Gamble, „Postfeminism“, u: S. Gamble (ed.), The Routledge Companion to Feminism and Postfeminism, p. 48 353M. Seely, Fight Like a Girl: How to Be a Fearless Feminist, p. 5 354Ibid. , p. 6 116 postfeminizam zapravo tržišni fenomen, koji, ubeujui žene da mogu da imaju sve- i karijeru, i dobar izgled, i dobar seksualni život i majinstvo pretvara ih u potrošae proizvoda koji im pomažu u postizanju tih ciljeva355. Ukljuujui i kupovinu postfeministike best-seler literature koja ih ubeuje da imaju mo. Feministkinje i aktivistkinje se esto opisuju kao ljute i isfrustrirane. Meutim, Megan Sili (Megan Seely) se pita zašto nisu ljute. Zašto se trebaju miriti sa postojeim i tzv. jednakošu za koju su se izborile ako su i dalje glavna žrtva nasilja i razliitih oblika diskriminacije. Ako je medijski profitabilno prodavati priu o jednakosti i moi žena, ne znai da je nelegitimno biti ljut zbog injenice da se iza toga kriju nove zamke koje im patrijarhalno društvo, ponovo probueno usponom konzervativnih snaga, priprema356. Najopsežniju kritiku postfeminizma je dala novinarka Suzan Feludi (Susan Faludi), u svojoj knjizi Backlash: The Undeclared War against Women. Prema ovoj autorici, glavna teza postfeminizma ne leži u znaajnoj meri u injenici da je novi društveni kontekst postao povoljnijiji po žene ve i da žene, okrenute individualistikoj logici više i nije briga357. Popularna kultura postaje zasiena postfeministikim porukama, o emu svedoe npr. poznati filmovi iz osamdesetih i devedesetih, kao što su Fatal Attraction, Baby Boom, Bridget John’s Diary ija je osnova poruka da je feministiko putovanje završeno. U „Fatalnoj privlanosti“ nezasita karijeristkinja Aleks Forest na kraju dobija šta je zaslužila budui da je ugrozila svetost i jedinstvo porodice, a Bridžit Džons iz haosa svog slobodnog, urbanog života na kraju nalazi „gospodina pravog“. Poruka popularne kulture je da je feministiki pokret otišao predaleko, dajui ženama više slobode nego što je ove mogu podneti i da im posle lutanja kroz emotivne praznine urbanog, samostalnog života preostaje da se vrate svom iskonskom ženskom. Ova medijska propaganda ne samo da upozorava žene da ne mogu imati sve, što postfeminizam navodno pokušava, ve unapred, umesto samih žena ini pravi izbor za njih, raspuluujui pri tome njihove živote na dva dela. Ova dihotomna 355S. Gamble, „Postfeminism“, u: S. Gamble (ed.), The Routledge Companion to Feminism and Postfeminism, p. 51 356 M. Seely, Fight Like a Girl: How to Be a Fearless Feminist, p. 8-9 357Susan Feludi, Backlash: The Undeclared War against American Women, Vintage Books & Anchor Books, New York, 1992, p. 95 117 struktura poruuje da su žene ili previše optereene svojim dvostrukim ulogama, ili pak uviaju da su svi njihovi uspesi postignuti zapostavljanjem emotivnog života358. Uprkos ovim opravdanim kritikama, da je re o lažnom feminizmu iza kojeg se kriju prefinjeniji oblici konzervativizma koji je navodno zabrinut nad frustracijama modernih, „osloboenih“ žena, postfeminizam je mnogostruk i provokativan fenomen savremene kulture i društva, kome treba prii uvažavajui njegove razliite nijanse i kontekstualnosti359. Ako se i prihvati da je re o tržišnom proizvodu, da li mu se time automatski oduzima mo iniciranja društvenih promena?360 Po Patrisiji Man (Patricia Mann), postfeminizam je granini diskurs koji nas dovodi do samih ivinjaka naših postavki, ohrabrujui nas da idemo dalje361. Proizvodi popularne kulture, muzika, filmovi i serije reflektuju ovu složenost. Analizirajui popularnu seriju Oajne domaice, Gens i Brejbon (Genz i Brabon) istiu da serija ne slavi povratak ugodnom domainskom životu u predgrau koji se namee kao (ponovo) šik i moderan, ve da ga upravo problematizuje iznutra. U serijalu se ukazuje da pojam domaice nije statian ve da je prožet kontradikcijama inherentnim u savremenom životu žene, kroz koji se prelamaju i feministike i postfeministike protivrenosti362. Iako se veina postfeministkinja slaže da treba nastaviti sa politikim, ekonomskim i kulturnim reformama, individualistika i potrošaka orijentacija postfeminizma dovodi u pitanje same ciljeve za koje se navodno zalaže363. Optužbe za nedostatak politike analitinosti i pogrešnu interpretaciju i prikazivanje feminizma i ženskog pokreta su stoga osnovane. Postfeminizam kao takav je sam po sebi kontradiktoran. On s jedne strane odbacuje feminizam kao passé, kao neuspešnu i statinu ideologiju, a s druge strane ovo odbacivanje tumai njegovih brojnim uspesima zbog kojih feminizam, navodno više nije potreban364. Da nije re o neem radikalno novom, postmodernom može se uviditi ako se pogleda još malo dalje u prošlost. Naime, uspesi klasinog ženskog pokreta su doveli do toga da se nova generacija mladih žena dvadesetih godina prošlog veka ne osea vezanom za pokret i grupni identitet koji on namee, ve se okree individualnom 358Ibid, p. 122 359S. Genz and B. A. Brabon, Postfeminism, Cultural Texts and Theories, pp. 2, 6 360Ibid. , p. 6 361Patricia S. Mann, Micro-Politics: Agency in a Postfeminist Era, University of Minnesota Press, Minneapolis and London, 1994, p. 208 362S. Genz and B. A. Brabon, Postfeminism, Cultural Texts and Theories, p. 60 363Ibid. , p. 67-68 364Astrid Henry, Not my Mother’s Sister. Generational Conflict and Third-Wave Feminism, Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 2004, p. 19 118 ispunjenju365. Istorija se izgleda ponovo ponovila kada je osamdesetih godina na scenu nastupila sledea generacija mladih žena. 3.7 Glavni dometi i antinomije ženskog pokreta- žensko pitanje izmeu univerzalnog i partikularnog Glavne aktivistkinje i protogonistkinje novog ženskog pokreta su svoju energiju i motivaciju crpele dobrim delom iz vere u univerzalno sestrinstvo. Ovaj univerzalni okvir je njihovom angažmanu davao neiscrpnu snagu i posveenost opštem cilju. Nošene radikalskom kritikom svuda prisutnog i u sve sfere prodirueg patrijarhata, koji je osnova svih drugih oblika podinjenosti i podreenosti, žene su se upustile u borbu razgradnje patrijarhata u svim sferama. Sintagma „lino je politiko“ sažeto reflektuje ovu težnju da se destruišu najdublje osnove patrijarhata, politiziranjem i tzv. linih, personalnih pitanja. Ovaj univerzalizam se, uprkos svom radikalnom diskursu usmerenom ka prevladavanjem postojeeg pokazao previše uzak jer nije imao dovoljno sluha za partikularne potrebe, identitete i probleme sa kojima se suoavaju specifine grupe žena. Univerzalizam u poimanju ženskog, rodnog je zapostavio etnika, rasna i klasna pitanja te se kao odgovor javljaju i specifine grupe okrenute pitanjima i problemima kojima su izložene odreene ženske grupacije koje su u suštini nevidljive za novi feministike mainstream. Odnos univerzalnog i partikularnog predstavlja znaajni izazov ali i antinomiju iz koje se raaju brojne frustracije ali i konkretna rešenja kroz sam angažman u pokretu. Ova antinomija se javlja i u razmatranjima i analizama konkretnih aktivnosti i dometa delovanja feministikog pokreta. esto se i olako zakljuuje da su npr. afro- amerike ženske grupe nastale kao reakcija na one „klasine“. U suštini, one su nastale simultano i meusobno uslovljeno, ali injenica da su afro-amerike grupe bile malobrojnije namee utisak da su nastale kao reakcija na prethodne366. Kao što je novi ženski pokret nastao kao dvostruki protest, protiv postojeeg i protiv otvorenog i prikrivenog seksizma u okvirima alternative koju simboliše Nova Levica, tako su i ženske crnake grupe predstavljale dvostruki protest: protiv sveprožimajueg 365Ibid. 366Winfried Breines, The Trouble Between Us: Un Uneasy History of White and Black Women in Feminist Movement, Oxford University Press, Oxford, 2006, p. 136 119 društvenog rasizma s jedne, i seksizma unutar grupa kao što su Pokret za graanska prava, Black Power i sl., s druge strane. Neke injenice, kao što je npr. nedovoljno artikulisana kritika crnakih organizacija usled primarne lojalnosti rasi, i izražena sumnjiavost prema ženskom pokretu kao izrazito belakom, nameu utisak o ovoj naknadnoj reaktivnosti i nedovoljnoj razvijenosti crnakog feminizma. Žene iz crnakih zajednica tako govore o dvostrukoj opasnosti kojima su izložene, budui da se moraju boriti da budu viene i u anti-rasistikom i u feministikom pokretu367. Ženski pokret u kojem su belkinje imale glavnu ulogu, težio je da formuliše i da se bori za univerzalna naela kojima se „ostale“ žene jednostavno imaju samo pridružiti368. Ovi uopšteni ideali praeni velikim oekivanjima, rodili su brojne frustracije ali i pokušaje da se sedamdesetih godina stvori inkluzivni ženski pokret. Težnja ka univerzalnom oslobaanju je meutim gurnula u stranu rasna pitanja i rasistiko naslee, a „slepilo“ za ove probleme se imenuje kao prikriveni rasizam369. Naglasak na tzv. privatnim pitanjima je takoe pretio da se osloboenje shvati individualistiki, pa su se ule kritike da je ženski pokret za osloboenje u suštini porodina belaka svaa, u koju se „autsajderi“ ne trebaju uplitati budui da obino nastradaju kada se prašina slegne370. Kritika normativnog ideala patrijarhalne porodice, koju ine heteroseksualni par sa decom, u kojoj je muškarac hranitelj a žena posveena privatnoj sveri je kritikovana od teorije i pokreta, ali je takoe re o idealu koji nikada nije predstavljao ono što Afroamerikanci žive ili pak emu teže. Rad u kui Afro- Amerikanke nije samo ograniavao ve i omoavao, jer su one bile te koje su održavale porodicu zajedno, uile decu veštinama preživljavanja u rasistikom okruženju, gradile kooperativne mreže zajedništva sa ostalim afro-amerikim porodicama, te je crnaka zajednica funkcionisala u nekim aspektima kao proširena porodica371. Podela na privatnu i javnu sferu za njih nije imala onaj smisao koji mu je pridavao ženski pokret. Ako je za pokret glavni problem pretstavljao seksizam, za crnkinje je to bio rasizam i njihovi muškarci su im bili najbliži saveznici u toj borbi, a okrenutost porodici 367 S. Thornham, „Second Wave Femnism“, u: S. Gamble (ed.), Feminism and Postfeminism, p. 27 368 W. Breines, The Trouble Between Us: Un Uneasy History of White and Black Women in Feminist Movement, p. 2 369 Ibid. , p. 8 370 Paula Giddings, When and Where I Enter: The Impact of Black Women on Race and Sex in America, William Morrow, New York, 1984, p. 305 371 Patricia Hill Collins, Black Feminist Thaught: Knowledge, Consciousness, and the Politics of Empowerment, Routledge, New York and London, 2002, 2nd ed., p. 46- 53 120 oblik otpora u svetu u kojem su bile izložene beskrupuloznoj eksploataciji, seksualnom uznemiravanju i nasilju372. Odgovornost i brojni poslovi koje su žene crnkinje obavljale borei se za opstanak u, po njih neprijateljskom društvenom okruženju, paradoksalno im je omoguio da u isto vreme budu i žene i snažne linosti, što su belkinje tek trebalo da postignu373. Iako je verovatno re o previše optimistinom pogledu na njihovu situaciju, re je i o pravu na samo-definiciju i samo-refleksiju, što je mainstream teorija i praksa odbacivala tvrdnjama da je tzv. crnaki seksizam samo još okrutniji oblik belakog seksizma. Uprkos tome, neke afroamerike aktivistkinje angažovane u ženskom pokretu su insistirale na saradnji i kooperaciji, ali jedino u okvirima vlastitih organizacija budui da su njihovi problemi razliiti te se ne mogu rešiti u okviru organizacije istog tipa i istovetnih aktivnosti374. Nastaje vizija o razliitim pokretima unutar široko i neodreeno definisanog ženskog pokreta375. Sedamdesetih godina, umesto unverzalistikog idealizma poinju da preovladavaju realistiniji pogledi na pitanja roda i na pitanja razlike. Odri Lord (Audre Lorde) je npr. istakla da žene ne razdvajaju razlike, ve neprepoznavanje ovih razlika376. Iako e mnoge aktivistkinje žaliti za nekadašnjim oseanjem zajedništva koji je ulivao beskrajnu nadu, ovaj realizam je bio preko potreban budui da je univerzalistiki diskurs vodio u dogmatizam. Crnaki feminizam je upozorio na važnost rasnih, klasnih pitanja i obogatio feministiku teoriju i praksu. Ostaje pak injenica da su rasna pitanja i podele u ženskom pokretu proizvele brojne frustracije i razoarenja, konfuziju i žaljenje zbog izgubljenog zajedništva377. Još jedna od znaajnih i aktuelnih antinomija pokreta predstavlja odnos i tenzija izmeu principa jednakosti i razliitosti. Dok su odreene aktivnosti, delovanja i ciljevi bili usmereni u pravcu postizanja jednakosti sa muškarcima (npr. aktivnosti amerike NOW), druge su pak insistirale na pravu na razliitost i specifinoj ženskoj situaciji i identitetu koji se mogu dodatno pogoršati insistiranjem na jednakosti. Uslovno rešenje, iako možda samo na teoretskom nivou leži u tvrdnji da težnja ka jednakosti (equality) 372Ibid. ,p. 54 373P. Giddings, When and Where I Enter: The Impact of Black Women on Race and Sex in America, p. 306 374Ibid. , p. 307 375W. Brienes, The Trouble Between Us: Un Uneasy History of White and Black Women in Feminist Movement, p. 147 376P. Antrobus, Global Women's Movement. Origins, Issues and Strategies, p. 15 377W. Brienes, The Trouble Between Us: Un Uneasy History of White and Black Women in Feminist Movement, p. 15 121 ne predstavlja težnju ka istosti (equity). Ne uvianje ove razlike, vodi do kontradiktornog ukljuivanja žena u pravo graanstva- naime, žene se diskriminišu kad treba da ostvare ista prava kao muškarci, a tretiraju isto u situacijama kada bi iskljuivo razliit tretman omoguio istinsku ravnopravnost378. Npr., u SAD-u feministkinje „jednakih prava“ su se borile za to da se trudnoa tretira na nain koji nije nepovoljniji u odnosu na razliite životne situacije kojima su izloženi i muškarci. Meutim, kritiarke su isticale da to znai kapitulaciju žena pred muškom normom i da se trudnoa kao specifino žensko iskustvo ne može tretirati „neutralno“. Feministkinje „jednakih prava“ su uprkost tome insistirale na svom stajalištu jer e u protivnom žene i dalje biti zavisne od muškaraca i neravnopravne379. Dobar primer ovog odnosa predstavlja i tzv. skraeno radno vreme (part-time), kao oblik fleksibilnog radnog vremena koji omoguava veu slobodu izbora i usklaivanja rada sa ostalim aktivnostima i potrebama. injenica da su uglavnom žene radile part-time može se tumaiti kao pravo na razliito, specifino radno vreme u skladu sa tzv. ženskim potrebama, ali i kao deo rodne segregacije i deprivacije budui da se radi o poslovima koji su slabo plaeni, nesigurni i sa malim mogunostima napredovanja. Takoe, istraživanja su pokazala da samo 1/3 evropskih žena preferira ovaj tip radnog vremena dok 2/3 želi da radi puno radno vreme380. Iskustva žena iz tzv. socijalistikih zemalja nam takoe mogu poslužiti kao pokazatelj složenosti problema jednakosti, i njegovog ukrštanja sa pitanjima razlike/razliitosti, pri emu je važno istai da pravna regulativa teško može dati odgovor na ove izazove. Dok je partija sa puno entuzijazma proglasila emancipaciju žena i njihovu jednakost sa muškarcima, i doneta zakonska rešenja u tom duhu, u realnosti je na delu bio svojevrsni sinkretizam partijskih naela i realnosti u kom su opstojale tradicionalne podele muških i ženskih uloga. Stagnirajua ekonomija nije bila u mogunosti da podruštveni sve one poslove u domainstvu koje je Lenjin nazvao besmislenim381, te su tzv. emancipovane žene na istoku identifikovane kao „hrabre žrtve“, dvostruko optereene angžamanom u javnoj i privatnoj sferi382. Iz ovog iskustva 378 K. Neš, Savremena politika sociologija, str. 187 379Ibid. , str. 188 380Charles Sowerwine with Patricia Grimshaw, „Equality and Difference in the Twentieth-Century West: North America, Western Europe, Australia and New Zealand“, u: T. A. Meade, M. E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 604 381Barbara Evans Clements, „Continuities Amid Change“, u: T. A. Meade, M. E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 558 382Ibid. , p. 563 122 možemo zakljuiti da i insistiranje ne specifinosti može biti ma sa dve oštrice, budui da se iz toga može izvesti zakljuak da su tzv. aktivnosti u privatnoj sferi specifino ženske. Insistiranje na jednakosti ako se shvati suviše usko, kao ukljuivanje žena u javnu sferu na ravnopravnoj osnovi sa muškarcima, takoe ne daje dobra rešenja ukoliko se tzv. privatna sfera, koja se suštinski teško može promeniti pravnom regulativom, ne transformiše. Pored navedenih, prisutne su i antinomije i iskušenja koje se tiu strategija pokreta, kao što su zajedno ili odvojeno, politiko i nepolitiko383. Neke organizacije, kao npr. NOW su sebe definisale kao organizacije za žene te nisu iskljuivale muškarce, dok su druge, naješe radikalne insistirale na tome da žene treba same sebe da definišu, bez upliva muškaraca i bez opasnosti od reprodukovanja postojeih modela muško/ženskih odnosa i u njihovim organizacijama. NOW se tako pokazala kao suštinski reformistika i nedovoljno radikalna, a radikalnim grupama se može postaviti izazovno pitanje da li je mogue postii suštinsku promenu radnih odnosa bez saglasnosti i saradnje sa muškarcima koji se ne mogu zaobii budui da ine jednu od strana u tom odnosu. injenica da je najjai oponent ERA-i u SAD-u bila republikanka Filis Šafli, i da je premijerka Margaret Taer politikom vrste ruke porazila brojne ženske inicijative, kao što je npr. marš žena u Grinhemu protiv izgradnje vojnih postrojenja384, deluje više nego otrežnjujue. Dilema izmeu politikog i nepolitikog je takoe znaajna, a kako društveni pokreti predstavljaju oblik kolektivne akcije i angažmana koji nadilazi birokratske oblike organizovanja, jasno je da je i u ženskom pokretu prisutna rezerva prema klasinoj politici i politikim formama delovanja. Uspon femokratije kao oblika državnog feminizma je otvorio brojne debate o dometima i ogranienjima ovog institucionalnog feminizma, budui da se u radikalnim grupama na njega gledalo kao na oblik patrijarhalizma. Rešenja ovih antinomija se ne mogu dati teoretski, ve se konkretno na terenu, kroz prizmu iskustva samih aktivistkinja, donose odluke u prilog odreenih strategija. Meutim, stalno otvorena tenzija izmeu ovih antinomija može na duže ili krae staze da deluje inhibirajue po ženski pokret. Ono što 383V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 196-197 384 C. Sowerwine with P. Grimshaw, „Equality and Difference in the Twentieth-Century West: North America, Western Europe, Australia and New Zealand“, u: T. A. Meade, M. E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 605 123 je potrebno pak je insistirati na složenijim matricama odnosa, a ne iskljuivo na uprošenim dihotomijama kao što su politiko-nepolitiko385. Uprkos ovim antinomijama, ostaju brojni uspesi i dometi pokreta emu svedoimo i u XXI veku budui da feminizam ostaje znaajna kontrakulturna i pokretaka snaga razvoja, koja na specifian nain ovu svoju kontra-kulturnost kombinuje sa prodorom u institucije nameui se kao znaajan imenitelj duha modernog i progresivnog vremena. Možemo rei da je došlo do znaajnijeg ukljuivanja žena u javnu sferu i u nekada nepristipana zanimanja i profesije, bolje zakonske zaštite u koju spada i usvajanje brojnih anti-diskriminatorskih akata gotovo svuda u svetu, veih reproduktivnih prava, kontrole fertiliteta, rada, seksualnosti, do porasta svesti u društvu o znaaju rodnih pitanja za širu društvenu demokratizaciju i razvoj, dovoenja u pitanje otvorenih i prikrivenih oblika patrijarhalne kulture, angažovanosti institucija na suzbijanju nasilja nad ženama, podsticanja ženskog preduzetnišva i sl. Sve su to plodovi dugih borbi i nepresušne energije brojnih aktivistkinja, rezultati koji nisu poklonjeni ve za koje su se žene same, sa ili bez podrške muškaraca izborile. Kolikog su zapravo obima ove promene, izazovno je i zanimljivo je pitanje na koje nam odgovor ipak stalno izmie, budui da nam stalno trebaju sveži i pouzdani podaci, kao i procene o duhu vremena koji prožima svest jedne epohe i koji esto izmie statistikim obzervacijama. I same statistike podatke ne treba uzimati zdravo za gotovo, ve ih stalno ukrštavati sa razliitim kategorijama podataka i sprovoditi longitudinalna istraživanja. Npr., statistiki podaci u zapadnim zemljama govore da je podela poslova u domainstvu postala demokratskija, i da sve više muškaraca i supruga obavlja poslove koji su se smatrali tradicionalno ženskim (npr. kuvanje, peglanje, pranje i sl.). Ako pak bolje analiziramo podatke, vidimo da je ovo statistiko izjednaavanje posledica sumarnog prikazivanja podataka i za neudate i za udate žene, s tim da neudate provode u kunim poslovima gotovo isto vremena koliko i muškarci, a što je i dalje dosta manje od vremena koje ulažu udate žene386. Meutim, i u najrazvijenijim zemljama žene i dalje zarauju u proseku manje nego muškarci, u nekim zemljama 2/3 (npr. u Danskoj, 385V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 197 386C. Sowerwine with P. Grimshaw, „Equality and Difference in the Twentieth-Century West: North America, Western Europe, Australia and New Zealand“, u: T. A. Meade and M. E. Wiesner-Hanks (eds.), A Companion to Gender History, p. 605 124 Australiji, Švedkoj, Norveškoj, Novom Zelandu) a u nekima pak 1/3 prosene zarada mukarca (u Irskoj, Španiji). ak i ako pretpostavimo da su žene zaista postigle mnogo, barem u poreenju sa ranijim epohama, može se postaviti pitanje da li su i ovi uspesi normativni ideal žena iz srednje klase koji se hegemonistiki namee kao standard387. Australijanska feministkinja Džeki Hagins (Jackie Huggins) navodi da, dok su se belkinje borile za seksualnu slobodu, Aboridžanke su se borile protiv seksualne esploatacije od strane belaca; dok su se belkinje borile da izau iz kuhinje, crnkinje su se borile da tamo nau utoište iz nepravednog okruženja388. Oigledno je da ni odgovor na domete pokreta ne možemo dati bez osvrta na antinomije, u ovom konkretnom primeru one izmeu univerzalnog i partikularnog. 3.8 Novi/stari izazovi u globalizirajuem svetu Jedan od najpoznatijih savremenih sociologa, Entoni Gidens (Anthony Giddens), promišljajui problem globalizacije kao poetnu odrednicu uzima sintagmu „svet koji nam izmie“ (Runaway World). U eri globalizacije na delu imamo proces rasaivanja društvenih odnosa, u kojem su vreme i prostor izbrisani i više nisu vezani za konkretni društveni prostor389. Društveni odnosi više ne stvaraju oseaj realanosti, što je povezano sa prodorom medija u sve delove sveta i pore života, a što je deo navedenog društvenog rasaivanja. Rapidne i dalekosežne promene kojima svedoimo, izlažu nas razliitim oblicima rizika i nesigurnosti, i teraju da se odreknemo prosvetiteljskog sna o racionalnoj kontroli postojeeg390. Uprkos ovoj radikalnoj neizvesnosti u društvu rizika kako ga je definisao Ulrih Bek, i Bek i Gidens istiu da je globalizacija deo projekta moderne i da ne smemo dopustiti stvarima da se potpuno otrgnu kontroli. Upravo injenica da globalizacija deluje na našu linost, budui da smo postali više samorefleksivni i izloženi brojnim izborima ukazuje da globalizacija ima i 387Ibid. 388Jackie Huggins, „A Contemporary View of Aboriginal Women's Relationship to the White Women's Movement“, u: Norma Grieve, Ailsa Burns (eds.), Australian Women's Contemporary Feminist Thaught, Oxford University Press, Melbourne, 1994, p. 70-79 389K. Neš, Savremena politika sociologija: Globalizacija, politika, mo, str. 78 390Entoni Gidens, „Svet koji nam izmie: Prvo predavanje“, u: Vladimir Vuleti (prir.), Globalizacija: mit ili stvarnost, Filip Višnji, Beograd, 2003, str. 143-145 125 emancipatorske posledice. U isto vreme, ona deluje i zastrašujue. Žene su po Gidensu tu pogoene vrlo radikalno. Pred njima se nalaze brojna pitanja i izazovi, kako da žive, kako da se odnose prema drugim ljudima, kako da izgledaju, da li da imaju decu. Po prvi put od kako svet postoji, navodi Gidens, žene mogu da kažu da ne žele da imaju decu391. Razmatranje o globalizaciji smo poeli osvrtom na Gidensovo stanovište budui da ono spada u tzv. transformacionistiki pravac, na sredini izmeu teza hiperglobalista da se svet radikalno transformisao i tvrdnji globalnih skeptika da se u suštini ništa nije promenilo. Uprkos ovim razlikama, veina teoretiara usmerava pažnju na iste procese koji se dešavaju, samo ih razliito tumai. Hiperglobalisti npr. istiu da mo nacionalne države opada, skeptici da je nasuprot tome došlo do poveanog znaaja države koja je, u još veoj meri prisutna u svetskim ekonomskim i politikim tokovima, a transformacionisti da se mo države rekonstruiše i restruktuiše. Dok hiperglobalisti istiu da je kapitalizam postao globalan i da na delu imamo nastanak globalnog društva, skeptici istiu da je svet ak i manje povezan nego ranije, a transformacionisti da ove stvari idu jedne sa drugim u razliitim stepenima. Transformacionistiki pravac nam omoguava da vidimo specifina kretanja i promene koje se dešavaju oko nas i u nama, a koje nisu jednodimenzionalne. Npr., ako se debatuje o tome da li dolazi do opadanja znaaja države i nacionalne vlade, treba detaljnije prikazati da li je ovo opadanje prisutno u svim sferama i u kom obimu. Država može još znaajnije ulagati u odbranu i naoružanje, i u isto vreme smanjiti socijalna davanja. Raspad socijalizma, izmenjena uloga meunarodnih institucija (opadanje znaaja UN-a i porast znaaja MMF-a, Svetske banke) su procesu koji ukazuju da se kljuna objašnjenja globalizacije trebaju potražiti u sferi ekonomije i zakonima kapitalistike (re)produkcije. Sam pojam i projekt modernizacije se nedvojbeno povezuje sa razvojem industrije, tržišta, nauke i tehnologije koje se koriste u proizvodne svrhe, i nastankom nacionalne države koja treba da obezbedi nesmetanu akumulaciju i protok kapitala, kretanje radne snage i integriše razliite konflikte koji prate sve veu strukturalnu diferencijaciju društava. Da globalizacija ipak ostaje neuhvatljiv pojam, leži upravo u promenjenom nainu kretanja i oploavanja kapitala. Naime, kapital se sve manje stvara u proizvodnji a sve više protokom i prodajom informacija, kao i 391Ibid. , str. 151 126 finansijskim transakcijama. Ulrih Bek govori o karakteristinoj pojavi „virtuelnih poreskih obveznika“, koji lako premeštaju svoje investicije s jednog kraja sveta na drugi u potrazi za sve veim profitom. Naime, u razvijenijim zemljama je radna snaga skuplja i sindikati jai, postoji stroga regulacija zaštite životne okoline što nije sluaj u tzv. zemljama u razvoju koje, željne kakvog takvog razvoja postaju lak plen globalnog kapitala. U novo doba nastaje nova magina formula za put ka bogatstvu: kapitalizam bez rada plus kapitalizam bez poreza392. Kapitalistima pri tome ne pada na pamet da se presele tamo gde razvijaju poslove, i dalje nesmetano uživaju graanska, politika i socijalna prava svojih matinih država. Kako je moderna demokratija skupa dolazi do opadanja društvene integrisanosti budui da država nije više u stanju da odgovori na zahteve deprivilegovanih slojeva. Prvi model tzv. nacionalne modernosti nestaje ali se još ne pomalja neki oblik integracije svih stanovnika zemlje. No u poslednjem je, kako smatra Bek, jedini izlaz iz postojeeg stanja, te smatra neophodnom promenu pogleda na promene koje se dešavaju. Neophodno je izbei depolitizaciju globalizacije, što se upravo dešava njenim svoenjem na ekonomsku nužnost koja podstie postojeu depolitizujuu opinjenost393. Uloga društvenih pokreta je upravo u tome, da politizuju sveopštu depolitizaciju koju prate ovi neuhvatljivi, globalni procesi. U protivnom, na delu emo imati globalnu politiku eutanaziju koja smisao politike vidi u pukom prilagoavanju stihijnim zakonima tržišta i ciklinim tokovima akumulacije kapitala. 3.8.1 Globalna de(kon)strukcija politikog diskursa Ono što je posebno interesantno sa aspekta društvenih nauka je pitanje u kojoj se meri sami pojmovi kojima se služimo u politikoj nauci i svakodnevnom životu de(kon)struišu. Kao primer možemo navesti pojam suvereniteta, koji je do sada pojmljen kao nedeljiv i teritorijalno iskljuiv. Sada se suverenitet definiše „manje kao teritorijalno definisana granica, a više kao politiko pogaanje oko resursa u okviru kompleksne transnacionalne mreže“394. Na ovu promenu društvene zbilje kroz simboliku igru upisivanja znaenja koji se nameu kao „objektivni“, ukazuje i tzv. 392Ulrih Bek, „Virtuelni poreski obveznici“, u: V. Vuleti (prir.), Globalizacija: mit ili stvarnost, str. 134 393Ibid. ,str. 140 394Prema: Dejvid Held, „Debate o globalizaciji“, u: V. Vuleti (ur.), Globalizacija. Mit ili stvarnosti, str. 58 127 post-strukturalistika teorija diskursa. Re je pristupu koji rastae depolitizujuu opinjenost globalizacijom koju kritikuje Bek. U ovim okvirima se preuzima pojam diskursa od postmodernistike teorije, jer se ukazuje na naine na koje se institucije kroz sistem znakova i znaenja nameu kao realnost. Ovi sistemi znaenja nisu fiksirani ve se stalno redefinišu, i podložni su politiko-naunim intervencijama od strane kompetitivnih režima istine395. Era globalizacije je upravo pogodan okvir za ovaj pravac budui da ništa više nije izvesno, i opada prosvetiteljska vera da racionalno možemo kontrolisati i konstruisati društvena dešavanja. Antiepistemološko usmerenje ovog pravca, u kojem se distinkcija izmeu naunog i nenaunog gubi, ukazuje na procese kojima se politiki pojmovi i institucije menjaju a opet nameu kao naturalizovani semantiki elementi koje uzimamo zdravo za gotovo. Npr., kada se radnika klasa opisuje pojmovima kao što su dužnost, šanse, preduzetniki duh a ne više pojmovima kao što su blagostanje, prava zaposlenih i sl., na delu imamo opadanje socijalnih prava i veu nesigurnost radnih mesta396. Teoretiar Ernesto Laklau (Ernesto Laclau) i teoretiarka Šantal Muf (Chantal Mouffe) insistirajui na Fukoovoj vezi izmeu moi i diskursa, ukazuju na uslove u kojima se transcedentalni pojmovi transformišu u varijabilnim okolnostima borbe za mo i odreuju šta mislimo, zamišljamo i radimo. Uspon nove desnice osamdesetih godina i injenica da levica nije uspela da osvoji umove i srca opšte populacije ukazuje na njenu neuspešnost da stvori transcedentalni diskurs, što je u osnovi posledica ekonomskog determinizma levice a koji je u biti nepolitiki397. Diskursi teže ideološkoj totalizaciji, što je proces u kojem se opšti, transcedentalni pojmovi hegemoniziraju posebnim sadržajem i tako postaju delotvorni. Ova specifikacija, odn. umetanje posebnog sadržaja koji se proglašava tipinim za opšti pojam je element fantazme398. Žižek to adekvatno ilustruje objašnjavajui diskurs nove desnice u Americi, koja se koristi posebnim sadržajima, kao što su Afroamerika samohrana majka i belkinja karijeristkinja iz srednje klase da potvrde navodnu opštost svojih postavki o ugroženosti „pravih vrednosti“. Diskursi su podložni i promenama 395Jacob Torfing „Poststructuralist Theory of Discourse: Foucault, Laclau, Mouffe, and Žižek“, u: T. Janonski et al (eds.), The Handbook of Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, p. 155 396Ibid. , p. 158 397 Ibid. 398S. Žižek, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, str. 152 128 putem dislokacije znaenja budui da se novi dogaaji i dešavanja ne mogu integrisati, uiniti „domaim“ i objašnjivim. Tako je npr. fiskalna kriza i stagnacija sedamdesetih godina uinila kenjzijanizam „prevazienim“ budui da ovaj nije bio u stanju da definiše i u sebe inkorporira nove tokove. Džudit Batler (Judith Butler) uoava da suprotstavljanje razliitih diskursa na nivou pozicija-opozicija ove postvaruje i predstavlja kao nužne, ime se prikriva sam diskurzivni aparat koji ih uspostavlja. Ona stoga insistira da diskursi sebe predstavljaju u množini i to u razliitim vremenskim okvirima, stvarajui pri tom nehotine i nepredvidljive konvergencije399- verovatno u tom smislu možemo shvatiti savremenu konvergenciju izmeu libertarijanskih i konzervativnih diskursa. Unutar ove teorije se takoe razmatra uspon razliitih identiteta, partikularnih i tribalistikih lojalnosti, što je fenomen koji je takoe prisutan u eri globalizacije. Odbacujui ideju slobodnog, autonomnog subjekta ukazuje se da je on uvek podeljen (split subject) budui da nikad nema potpuno integrisan strukturalni identitet niti pak potpuni nedostatak identiteta. Subjekt postiže integraciju identifikujui se sa diskursom koji mu obezbeuje potpunu subjektivnost, što se potom institucionalizuje kroz tzv. kredibilni politiki projekat. Diskurs globalizacije teži da postane univerzalan i da prodre u sve pore, ali se buenje brojnih partikularnih identiteta takoe javlja kao jedan od odgovora na ovo opšte prodiranje. Da nije re o istinski novom, govori injenica da ovi komunitaristiki procesi imaju konzervativni karakter i da se naknadno pokušavaju integrisati u globalni poredak logikom liberalnog multikulturalizma. Tehnokratsko administriranje ovim razliitim identitetima iza maske univerzalnosti ima iskljuujui karakter, budui da se svaki od identiteta dalje tehnicistiki usitnjava- npr. problem homoseksualaca se usitnjava u probleme afroamerikih lezbejki, afroamerikih majki lezbejki, afroamerikih nezaposlenih majki lezbejki...400. U pozadini ovog procesa bujanja starih i kreiranja novih identiteta, leži logika globalnog kapitalizma koji od odreenih kultura pravi turistiku, tržišnu atrakciju, komodifikujui ih sa potrošnjom (npr. otvaranje gay barova). Pitanje je u kojoj je meri ova kulturna komercijalizacija u 399Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, New York and London, 1990, p. 144 400Slavoj Žižek, „Multikulturalizam, globalizacija i novi svetski poredak“, Nova srpska politika misao, vol VIII, no. 1-4., str. 80-81 129 sukobu sa kulturnom autentinošu401, ali se sa izvesnošu radi o politikom inu premeštanja konflikta sa materijalnih uslova proizvodnje na simboliku ravan, što za posledicu ima njihovo potiskivanje. Ovaj postmodernistiki haos buenja novih i esto konfliktnih identiteta nosi brojne protivrene posledice. Npr., kada je re o društvenim pokretima kao kolektivnim nehijerarhizovanim oblicima borbe za promene, to deluje dezorijentirajue budui da se u postojeem simbolikom haosu teško može definisati i kanalisati protiv ega se i u ime ega ovi pokreti bore. Uprkos tome, daju se i alternativna vienja. Teoretiari globalizacije kao dela projekta moderne, u svojoj tezi o tzv. refleksivnosti vide podsticaje za nastanak globalnog civilnog društva. U tom procesu društveni pokreti na globalnom nivou imaju znaajnu ulogu, jer de(kon)struišu politiko koje, kroz ovaj civilni angažman izmie ekonomskom determinizmu globalizacije. U okviru savremene feministike teorije i prakse u ambivalentnosti i kontradikciji se vidi snaga budui da se žene više ne identifikuju sa feminizmom sa velikim F- ovaj anti-esencijalizam direktno podstie kritiki politiki angažman jer budi svest o kompleksnosti i ambivalentnosti postojeeg402. Džudit Batler istie da se u svakom identitetu krije beskrajan niz etc. i da upravo u tome leži njegova osloboditeljska mo budui da izmie svakoj kategorizaciji kojom se, što nije sluajno, služe i kontrapokreti. Naime, feministiko insistiranje na postojanju jasnog identiteta žena iji se interesi mogu i trebaju zastupati je unapred osueno na neuspeh jer se radi o nekritikom apelu sistemu koji pokree upravo sam sistem403. Koncepcija grupnih prava tako zamrzava identitete i odbacuje one koji se u njih ne uklapaju, što sputava šire promene kojima je ženski pokret oduvek bio usmeren404. Ove težnje savremene prakse i teorije deluju prihvatljivo budui da ranije feministike konstrukcije rodnog, privatnog i javnog ne deluju više onoliko podsticajno na angažman kao nekada jer vode u brojne ideološke orsokake i simplificistike stereotipe. Govorei o distinkciji pol/rod, Batler uvia da je ovde pol shvaen kao stvarni, faktiki, i na koji se rod naknadno kulturno upisuje. Meutim, i ono stvarno i faktiko su konstrukcije, u istoj meri kao i tzv. 401Kejt Neš na primeru manjinske Ainu kulture u Japanu koja se posle duge marginalizacije i asimilacije ponovo budi, navodi da ovo kulturno buenje u turistike svrhe predstavlja osnovni element rekonstrukcije njihovog identita. Intervjuisanim predstavnicima/ama Ainu kulture, iz tih razloga, ova komercijalizacija uopšte ne smeta. K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika, mo, str. 103 402S. Genz, B. A. Brabon, Postfeminism: Cultural Texts and Theories, p.158-159 403J. Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, p. 2 404K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika, mo, str. 196 130 kulturne konstrukcije roda. Neshvatanje performativnog karaktera svakog identiteta koji operiše kroz ponavljanje i tako proizvodi ontološke uinke vodi u politiku oajanja kojoj je inherentan neuspeh da se postane ono stvarno i otelovi ono prirodno. Rod kao takav nije ništa drugo do „in“, otvoren za rascepe, autoparadiranje, autokritiku, ega je i sam ženski pokret više ili manje svestan. Ova dekonstrukcija rodnog identiteta po Batler nije dekonstrukcija politike budui da uspostavlja kao politike uslove pod kojima se identitet artikuliše. Na taj nain se feministika teorija i praksa proširuje i na one uslove koji su prethodno odreeni kao neinteligibilni ili nemogui405. Time se neuspeh i politika oajanja nudi kao novo polazište feministike teorije, spreava zarobljavanje subjekta koji se teži osloboditi i otvaraju novi horizonti politikog. Uprkos tome, ne sme se olako prei preko mnogih kritika i upozorenja koji ukazuju da ovi novi oblici politike kao postpolitike i de(kon)strukcije politikog idu ruku pod ruku sa maršom globalnog kapitala koji teži da potisne i potre sve eventualne kolektivne otpore koji mogu da stanu na put njegovom kretanju i neprekidnom uveavanju. U svom dijalogu sa Batler Žižek istie da njene postavke postiu samo marginalne rekonfiguracije u simbolikom poretku. One ne ugrožavaju velikog „Drugog“ koji upravo podstie ovakve „prestupe“406. Dekonstrukcija politike i identiteta se stoga esto vidi kao novi oblik neokolonijalizma. U svom manifestu o postmodernizmu Fredrik Džemson istie da postmodernizam predstavlja kulturni oblik kasnog kapitalizma, i da nije puka fantazija ve socio-ekonomska stvarnost. Kulturna i vrednosna nasuminost koja se propoveda podstie ekonomsku, politiku i kulturnu neodlunost koja spreava svaki oblik demokratske participatorne prakse407. Verovatno kao reakcija na ovakva tumaenja, u poststrukturalisitkoj teoriji, npr. kod Ernesta Lakloa i Šantal Muf se, u okvirima njihovog vienja tzv. radikalne demokratije, insistira na ouvanju i modernih i postmodernih postavki408. Naime, ako su prava i slobode liberalne demokratije opšta mesta koja kroz diskurs dobijaju razliite sadržaje- npr neoliberali slobodu vide kao nemešanje a socijal-demokrate kao sposobnost realizovanja životnih šansi, ove stalne fragmentacije znaenja osporavaju mogunost postojanja jedne istine i politikog centra moi. Meutim, injenica je da mone grupe 405J. Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, p. 150 406S. Žižek, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, str. 231 407Chela Sandoval, The Methodology of the Oppressed, University of Minessota Press, Minneapolis and London, 2000, p. 16 408K. Neš, Savremena politika sociologija. Globalizacija, politika, mo, str. 277 131 hegemonijom nameu svoju neoliberalnu percepciju sveta. Stoga je nužna hegemonizacija i homogenizacija otpora iji su glavni protogonisti socijalni pokreti. To ne vodi ni u kakav totalitarizam s obzirom da pokreti imaju i svoju autonomiju i razlike, ve naprotiv, rezultuje u sretnom spajanju liberalne tradicije slobode i autonomije politikog subjekta, i republikanske tradicije staranja za opšte dobro409. Uprkos kritici, ove i sline „jezike igre“ teorije diskursa ostaju znaajne u kontekstu feminizma i ženskog pokreta o emu svedoi i zavidan teorijski doprinos Džudit Batler. Naroito ja važno upozorenje da pokret treba da i dalje ustrajava u svojoj borbi za delotvornu, oznaavajuu mo vlastitog diskursa, bez kojeg i nema ontološke uinkovitosti. 3.8.2 Izazovi i(ili) prepreke: uspon novog liberalizma, nove desnice i religijskog fundamentalizma. Trei talas feminizma i perspektive ženskog pokreta Opadanje ženskog pokreta i protivudar koji je to pratio a o emu je ve bilo rei, može se bolje pojasniti i ideološkim zaokretom koji ide ruku pod ruku sa globalizirajuim procesima. Dešava se nešto naizgled paradoksalno. Sve izraženije kritike države blagostanja dolaze i sa leva i sa desna i iz politikog centra, što odgovara interesima kapitala koji traži sveopštu državnu deregulaciju. Liberali tako upozoravaju na opasnost od „pužeeg socijalizma“, koji amortizuje individualnu autonomiju i sputava preduzetniku incijativu. Na taj nain individue postaju zavisne od države „dadilje“ i redukuju se mogunosti za sticanje profita što deluje negativno na ekonomski rast. Konzervativci upozoravaju na slom vrednosti i društvenog morala budui da sve više rastu individualni, egoistini zahtevi i da država blagostanja deluje razorno po porodicu podstiui žene da sve više i više traže razvod jer raunaju na pomo države. Poveava se broj samohranih majki zavisnih od beneficija i socijalne pomoi, i ovakve nepotpune porodice nisu u stanju da prenesu pozitivne društvene vrednosti na decu koja formiraju linost. Levica upozorava na injenicu da država sve više depolitizuje i deradikalizuje potinjene slojeve, držei ih, naizgled zaštitniki u svom zagrljaju, ime se kapitalistika represija i eksploatacija i dalje produbljuje. Naizgled paradoksalno, ove ideološke pozicije se dodiruju. Nova desnica preuzima brojna liberalna opšta mesta, te iako u suštini kolektivistika, završava u radikalnom 409 Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London and New York, 2005, 69-63 132 individualizmu. Kao ilustracija se može dati izjava britanske konzervativne premijerke Margaret Taer da ne postoji društvo, ve samo pojedinci i njihove porodice. Da se ipak u suštini radi o konzervativizmu ukazuju tvrdnje kao što su neophodnost povratka tradicionalnim, porodinim vrednostima i moralu što je premijarka opisala kao povratak viktorijanskim vrednostima. Jer ako ne postoji društvo, porodica treba biti stabilna i integrisana u protivnom e se skliznuti u anarhiju. Tako se društvena atomizacija koja sledi iz individualistike logike koja se smatra kao jedina efikasna i primerena u novom dobu „naknadno“ spreava politikom odlukom, u obliku ultimativnog zahteva za obnovom društvene kohezije putem tradicionalnih vrednosti. Simptomatian je i diskurs amerike konzervativne organizacije, pod nazivom „Moralna veina“ (Moral Majority). Ova organizacija se sa moralistikim žarom ustremila na obraun sa svim pretpostavkama velike vlade, odn. velikog društva kako ga je definisao nekadašnji ameriki predsednik Lindon Džonson (Lyndon Johnson). Posledice ove politike su, po „Moralnoj veini“, ekonomska neefikasnost, opadanje demokratske kulture i samouprave, i stalni rast egoistikih zahteva budui da je politika velike vlade praena sveopštom moralnom permisivnošu i nezasitošu. Ova sveopšta kritika države od strane svih ideoloških opcija se namee kao dominantan diskurs i možemo ustvrditi da je re o obliku ideološke hegemonije, kako ju je u svojim zatvorskim beleškama opisao Antonio Gramši (Antonio Gramsci). Ovo otupljivanje ideoloških uglova pravda se novom ekonomskom i društvenom realnošu globalnog doba i ekonomije, u kojem država više ne može da ima uloga koju je nekad imala. Ovaj diskurs prihvata i levica, koja se sve više odrie projekta nacionalizacije odreenih sektora (kao što su telekomunikacije, železnice) i ispravljanja ekonomskih nejednakosti velikim projektima redistribucije. Novi laburisti Tonija Blera (Tony Blair) sebe tako imenuju kao „radikalni centar“, brišui iz partijskog programa brojne leviarske stavke koje više ne odgovaraju novom dobu. Ono što je ovde zapravo radikalno, je radikalno napuštanje starih oblika politike budui da je odlika radikalno rezervisana za kranju levicu ili desnicu410. Savremeni leviarski neorevizionizam, umesto da preokrene neoliberalnu revoluciju, pokušava da sebe redefiniše i izgradi na njenim osnovama411. Tekua politika, naglašavajui potrebe za napuštanjem starih ideoloških odrednica stavljanjem naglaska na ekonomistiki pojmljenu efikasnost, 410S. Žižek, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, str. 176 411E. Hejvud, Politike ideologije, str. 155 133 redukuje politiko na administriranje društvenih pitanja unutar postojeih društveno- politikih odnosa. Kao što je plastino izrazio kineski zvaninik Deng Sjaoping, nije važno da li je maka crna ili bela, ve da li lovi miševe. Ispravljanje društvenih nepravdi se sa države premešta na civilno društvo koje jedino ima mandat da se bavi filantropskim radom. Brojne ranjive društvene grupe na taj nain nemaju mogunost da traže institucionalnu zaštitu i materijalnu podršku u ostvarivanju svojih prava, i da tako institucionalno politizuju svoj usud iskljuenosti. U tom kontekstu se osmišljavaju alternativne strategije društvene borbe u kojoj društveni pokreti imaju kljunu ulogu. Na pogubne posledice sistema u kome ideološke podele i stare borbe više ne važe, ukazuju ženske grupe, pokreti za zaštitu prirodne sredine, organizacije za zaštitu ljudskih prava itd. Ženski pokret se našao pred novim oblicima izazova koji su mu nametnuti usled uspona konzervativizma koji se na specifian nain preplie sa neoliberalizmom, a ujedno i krize koja prati leviarsku misao i praksu u zadnje tri decenije. Uprkos ovim nepovoljnim tokovima, to mu je dalo i novi polet. Iako se naizgled namee utisak da se u „svetu koji nam izmie“ teško može dati jasna politika poruka i definisati strategija borbe za promenu postojeeg, devedesetih godina dolazi do buenja nove imaginacije unutar pokreta i feministike teorije kao njegove komunikativne zajednice. Objavljivanje knjige Susan Feludi o kojoj smo govorili, kao i brojne kritike od strane javnosti upuene konzervativnoj politici Ronalda Regana i Buša starijeg su dali poseban podsticaj za nova promišljanja. Osnivaju se organizacije, kao što je npr. Third Wave Foundation okrenute aktivizmu mladih žena412, za koje se tokom osamdesetih smatralo da su otuene od feminizma. Sam naziv trei talas ukazuje da je re o kontinuitetu ali i diskontinuitetu u odnosu na prethodni, drugi talas, što se ne može tumaiti samo generacijskim jazom. U svom lanku „Becoming the Third Wave“ Klerens Tomas (Clarence Thomas) istie da nije postfeministkinja, ve da pripada treem talasu istiui da i dalje deluje u okviru prostora koji je stvorio drugi talas samo da ga proširuje i redefiniše artikulišui razliitosti i probleme koje nosi novi Zeitgeist413. Feminizam je i dalje od suštinske važnosti, uprkos postfeministikim aluzijama da je sa njim gotovo. 412 A. Henry, Not my Mother’s Sister. Generational Conflict and Third-Wave Feminism , str. 23 413Ibid. , str. 25 134 Naime, za žene koje su roene posle šezdesetih godina on je jednostavno tu, u našim životima, nešto što uzimamo zdravo za gotovo poput floura u vodi koju pijemo414. Prostori borbe treeg talasa se u znaajnoj meri mogu locirati u okvirima popularne kulture, što ga ini zanimljivim i atraktivnim. No, tu je i specifian izazov usled pretnje da medijski sistemi kooptiraju ove aktivnosti, ali se to spreava izgradnjom vlastitih medijskih prostora i mreža415. Pionirke treeg talasa kreui se unutar popularne kulture nalaze i lino zadovoljstvo u svom kritikom angažmanu. Kritiki angažman unutar i u odnosu na popularnu kulturu trei talas u znaajnoj meri razlikuje od drugog talasa, koji je bio sumnjiav prema medijima i medijskim igrama „spinovanja“. Smatralo se da je tzv. separatistika politika spram medija jedina ispravna radi spreavanja absorbovanja pokreta od strane patrijarhalnih struktura416. Sada se pak uvia neophodnost ovakvog angažmana- s jedne strane, ljudi nee tek tako prestati da gledaju televiziju, a s druge, diskurzivni repertoar medija se okree oko opštih mesta koje prihvatamo kao prirodne, ne prepoznajui da se radi o društveno konstruisanim sukobima oko kulturnog i politikog autoriteta417. Npr., antifeministika politika je kroz medije težila da podrije kulturni autoritet feminizma koristei simplificistike moralistike lingvistike kodove koji se olako uzimaju kao naturalizovani. Mo se tako shvata fukoovski, ne kao nešto što se poseduje ve što je disperzivnog karaktera. Mo se proizvodi kroz mehanizme simbolikog poretka, te se težište aktivizma pomera na simboliku ravan. Globalizacija kao fenomen se ne vidi samo kritiki i nihilistiki, ve i kao prostor koji dovodi u pitanje stare patrijarhalne autoritete i njihovu simboliku efikasnost. Globalizacija erodira stare rodne uloge i hijerarhije, i konzumeristikom logikom otvara prostore i za marginalizovane kulture i slojeve. Ona je izazov sa kojim se stalno iznova treba hvatati u koštac i kojem ne treba prilaziti samo ekonomistiki ve i sa stanovišta važnosti pokreta kao kontra-kulturnih fenemena, ije delovanje ima i znaajne ekonomske posledice418. 414Baumgartner and Richards, prema: S. Genz, B. A. Brabon, Postfeminism: Cultural Texts and Theories, p. 158 415Leslie Heywood, Jennifer Drake, „Economic Determinants of Third Wave Feminism in the United States“,u: Stacy Gillis, Gillian Howie, Rebecca Munford (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, Palgrave, Basingstoke, 2007, p. 20 416S. Genz, B. A. Brabon, Postfeminism: Cultural Texts and Theories, p. 159 417 Ednie Koeh Garrison, „Contents for the Meaning of the Third Wave Feminism: Feminism and Popular Consciousness“, u: S. Gillis et al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, p. 26 418L. Heywood, J. Drake, „Economic Determinants of Third Wave Feminism in the United States“, u: S. Gillis et al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, p. 19-20 135 Razliiti oblici aktivizma kroz popularnu kulturu se vide kao kontrakulturni. Npr. underground pokret Riot Grrrl Movement predstavlja labavu mrežu ženskih punk bendova, ija muzika predstavlja pobunu protiv naina na koji se žensko prikazuje na sceni i protiv patrijarhalnih struktura sa kojima se žene susreu u muzikoj industriji. Pripadnice Riot Grrrl koriste muziku kao medij za prenošenje politikih poruka, a punk muzika se smatra za to posebno pogodnom budui da je otvorena za sve, u njoj nije potrebno posedovati formalno muziko obrazovanje ve jednostavno imati strast za muziku419. Korištenje popularne kulture kao medija se pak razlikuje od postfeministikog modela jer poslednji ne dovodi u pitanje osnovne postavke popularne kulture koja ga je iznedrila420. Postfeminizam kao takav je slep na injenicu da komercijalni zakoni medija kasnog kapitalizma oduzimaju objektima politiki sadržaj: kroz simuliranje zadovoljavanja potreba svode feminizam na životni stil a ne politiko opredeljenje421. U cilju boljeg prodavanja proizvoda koristi se sintagma ženskog omoavanja, bez dovoenja u pitanje samih koncepata ženstvenosti. Individualistika logika postfeminizma je slepa za dublje strukturalne osnove nejednakosti i deprivacije, dok je trei talas isprepletan sa drugim pokretima koji dovode u pitanje postojee, kao što su npr. antikorporativni i ekološki pokret. Za razliku od postfeministike sintagme Girl Power iz koje ne sledi nikakav znaajan politiki angažman, Riot Grrrl organizuju tribine i radionice na kojima se govori o seksizmu, silovanju, rasizmu, nasilju u porodici, o raznim temama koje se u postfeminizmu smatraju passé422. Trei talas se stoga zalaže za povratak utopiji i utopijskom nainu mišljenja, ali se utopija ne vidi kao zona osloboena konflikta ve kao polje unutar kojeg bujaju razliite ideje i alternativna rešenja postojeih sukoba423. Kritika pak navodi da se, uprkos ovim razlikama ne može podvui jasna demarkaciona linija izmeu treeg talasa i postfeminizma jer se oba kreu unutar komercijalnih zakona i neguju individualistiku logiku. Samo pak insistiranje na novom talasu pretpostavlja postojanje generacijskog jaza meu ženama što pomaže kontrafeministikim pokretima, a sa im se i postfeminizam dovodi direktno u vezu. 419J. Pilcher, I. Whelehan, 50 Concepts in Gender Studies, p. 170-171 420S. Genz, B. A. Brabon, Postfeminism: Cultural Texts and Theories, p. 160 421E. K. Garrison, „Contents for the Meaning of the Third Wave Feminism: Feminism and Popular Consciousness“, u: S. Gillis et al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, p. 27 422L. Heywood, J. Drake, „Economic Determinants of Third Wave Feminism in the United States“, u: S. Gillis et al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, p. 214 423Jane Spencer, „Geneologies“, u: S. Gillis et al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration , p. 11 136 Kod nekih pripadnica treeg talasa se dovodi u pitanje i samo korištenje pojma „žena“ radi oznaavanja društvene grupe, budui da iz toga proizlaze esencijalistike pretpostavke da žene imaju fiksirane interese, što feminizam i pokret drugog talasa ini autoritarnim, restriktivnim, isuviše politiki korektnim, u emu se mlaa generacija žena osea nelagodno i nemono424. Uprkos tome, u treem talasu se naglašava važnost borbe protiv sistema s tim što se navodi da se protiv sistema ne može boriti sredstvima koja se nalaze van njega, ve unutar njegovih sopstvenih uslova i pravila425. Ova antisistemska usmerenost u postfeminizmu se pak i ne artikuliše, a individualistiko, hirovito, komercijalno uživanje u ženskosti i ženstvenosti (što su pojmovi koji se ovde kritiki ne razmatraju i izmeu kojih se esto stavlja znak jednakosti), je zapravo konzervativnog karaktera. Iz tih razloga pak se tvrdnje da ne postoji suštinska razlika izmeu postfeminizma i treeg talasa na kraju odbacuju. Želja za feminizmom i angažmanom je upravo opredelila pripadnice treeg talasa da redefinišu neke njegove postavke i stvarne domete aktivizma426. U okviru treeg talasa je posebno aktivan pokret Afroamerikanki i žena iz Šikana zajednice, što takoe potvruje razliku izmeu treeg talasa i postfeminizma. Ako se dovodi u pitanje sam koncepta identiteta iz kojeg se, navodno, direktno i logiki izvode odreeni interesi i zahtevi, to pak ne spreava borbu i zajedniki angažman u razliitim sferama. Borba se artikuliše kroz in i angažman a ne izvodi iz nekog gotovog koncepta identiteta. Na taj nain se stie uvid u razliite mehanizme kreiranja moi i otkrivaju razliiti oblici marginalizacije i subordinacije žena427. Oživljavanje feminizma kroz gore opisani trei talas nije spreilo tvrdnje i teorijsko-empirijska obrazloženja da je ženski pokret ipak u opadanju, ma šta tome bilo uzrok. Npr., Kejt Neš istie da više nisu ispunjena dva osnovna kriterijuma potrebna da uopšte i govorimo o pokretu. Naime, nekonvencionalne forme politike akcije sve više nestaju i nema više solidarnosti i posveenosti ciljevima. Ona stoga govori o post- pokretu, kao obliku mikro-politike u kojoj pokret i feminizam žive kroz propitivanje i 424A. Hennry, Not my Mother's Sister. Generational Conflict and Third-Wave Feminism, p. 99 425 E. K. Garrison, „Contents for the Meaning of the Third Wave Feminism: Feminism and Popular Consciousness“, u: S. Gillis et al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, p. 26 426A. Henry, Not my Mother’s Sister. Generational Conflict and Third-Wave Feminism, p. 20 427 C. Mouffe, The Return of the Political, p. 88 137 pregovaranje o konkretnim stvarima svakodnevnog života i iskustva428. Na delu je odbacivanje grupnog identiteta u prilog refleksivnom individualizmu, što pak može da vodi u orsokak budui da se prihvata feministika postavka o važnosti ženskog osloboenja ali se naglašenim individualizmom zapostavlja važnost mehanizama pomou kojih se ovo osloboenje može postii429. Po Sandri Grej (Sandra Gray), pokret poprima defanzivni karakter težei da u epohi neoliberalizma i konzervativnog protuudara sauva rezultate koje je ranije postigao. Neki pak istiu da se nove mobilizacijske šanse otvaraju na nad-državnom nivou, o emu svedoi znaaj CEDAW inicijative u UN-u i rodne politike evropskih institucija kojima se žene iz Evrope sad više okreu nego nacionalnim vladama. Takoe, brojne grupe deluju na lokalnom nivou, nastaju u kontekstu konkretnih, specifinih pitanja, deluju po potrebi kada ona nastane, efikasne su iako nemaju fiksiranu organizacionu strukturu. Fiona Mekkej (Fiona Mackay) navodi da su u Britaniji osamdesetih i devedesetih nastali brojni ženski komiteti pri lokalnoj vlasti i podsticali otvaranje vrtia u sklopu radnog mesta, propagirali jednakost u zapošljavanju i pažljivo pratili nivo obrazovnih, zdravstvenih i socijalnih usluga koje žene dobijaju430. Nataša Voker (Natasha Walker) tako navodi da pokret u mnogim zemljama možda više nije masovan, ali predstavlja veliku, bogatu mrežu organizacija koje se bave pojedinanim pitanjima (single-issue) i zalažu se za feministike ciljeve na razliitim poljima. Govori se takoe o neprimetnoj mobilizaciji koja može da eksplodira svakog trena kada se za to ukaže prilika. Poul Begli (Paul Bagguley), koji zagovara tezu o neprimetnoj mobilizaciji smatra da su ostale brojne mreže i zaostavštine iz perioda procvata pokreta koje se brižljivo uvaju, i da se radi o znaajnoj promeni repertoara koji se sve više odigrava u okvirima zvaninih institucija. U prilog ovome govori i sve znaajnija politika mobilizacija žena u okvirima institucija. U SAD-u se 1992. smatra godinom žena budui da je veliki broj žena izabran na znaajne politike funkcije, od toga odreen broj Afroamerikanki (npr. Carol Mosely Brown je prva afroamerika senatorka, koja se 2004. kandidovala i za 428Fiona Mackay, „The State of Women's Movements in Britain. Ambiguity, complexity and challenges from the periphery“, u: S. Grey and M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p. 26 429A. Henry, Not My Mother’s Sister. Generational Conflict and Third-Wave Feminism, p. 19 430F. Mackay, „The State of Women's Movements in Britain. Ambiguity, complexity and challenges from the periphery“, u:Sandra Grey, Marian Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, Routledge, London and New York, 2008, p. 20 138 predsednicu države431). Iste godine se osniva znaajna The Third Wave Direct Action Corporation, i više od 700.000 žena uestvuje na pro-choise maršu u Vašingtonu. Održavaju se i znaajne svetske konferencije posveene ženskom pitanju, od posebnog znaaja je konferencija Ujedinjenih Nacija održana ’95. u Pekingu, posle koje jaa povezivanje i delovanje na globalnom nivou. Pod uticajem ove konferencije jaa trend uvoenja ženskih izbornih kvota svuda u svetu, što poinju da propagiraju mnoge nadnacionalne institucije- UN, EU, OSCE, ICC. Prethodne konferencije, npr. o ljudskim pravima u Beu 1993. nisu na agendi imale ženska pitanja što je podstaknulo brojne aktivistkinje, udruženja i mreže da se konsoliduju i angažuju, i da se ujedno pripreme za Global Tribunal on Violations of Women’s Human Rights, gde je stavljen naglasak na probleme torture i terorizma nad ženama, nasilja u porodici i narušavanju telesnog integriteta, socio-ekonomske zloupotrebe i politiku diskriminaciju432. Ovaj oblik aktivizma je pak naišao i na kritike budui da se u tzv. konferencijskim oblicima delovanja vidi gubitak vremena nauštrb lokalnog angažmana. Takoe se istie da je bilo više nego dovoljno akcionih strategija i platformi433, naroito ako se uzme u obzir da u UN-u nema politike volje da se izvrši temeljna analiza i kritika nove svetske neoliberalne ekonomske politike. U novom globalnom poretku, u kom se informacije brže prenose i cirkulišu, a razliite ideje i oblici aktivizma lakše artikulišu, pokret dobija i novi zamajac uprkos brojnim izazovima o kojima smo govorili. Tako se govori i o globalnom ženskom pokretu i feminizmu što ukazuje na promene u svetskom poretku, na povezanost globalnog ekonomskog fundamentalizma i religijskog fundamentalizma, i na važnost trasformativnog feminizma koji prevazilazi vlastita ogranienja i strategije434. Umesto politike priznavanja, važnost se pridaje politici redistributivne pravde koja je naroito važna za žene treeg sveta kojima zapadnjaki koncepti ne nude nikakva rešenja. Ukazuje se na važnost povezivanja ženskih studija sa onim kulturnim i sa teorijama zavisnosti, kao i na davanje ženske niti globalnim pitanjima i problemima kao što su podela na Sever i Jug, ekološka kriza, pristup resursima, otplata stranih dugova i dužnika kriza i sl. Žene se globalno mobilišu za ueše na meunarodnim 431M. Seely, Fight Like a Girl: How to Be a Fearless Feminist Fight Like a Girl, p. 94 432P. Antrobus, The Global Women’s Movement. Origins, Issues and Strategies, p.199 433Ibid. , p. 119 434Ibid. , p. 146 139 konferencijama o životnoj sredini (Rio, 1992), ljudskim pravima (Be, 1993), stanovništvu (Kairo, 1994), siromaštvu (Kopenhagen, 1995), stanovanju (Istanbul, 1996) i hrani (Rim, 1997), i svojim uešem proširuju opseg tema i rezultata ovih globalnih debata435. Npr., dok je dominantan diskurs o životnoj sredini bio apstraktan i na tehnicistiki nain se bavio problemima globalnog zagrevanja i zagaenja, žene su isticale važnost holistikog pristupa koji polazi od svakodnevnog životnog iskustva žena iz razliitih delova sveta i navodile da se ekološka pitanja ne mogu razumeti van ekonomskih, politikih, socijalnih i kulturnih faktora. Ovo povezivanje linog i politikog se ogleda u tvrdnji da je naša prva okolina naše telo i zemlja koja nas održava, a da politike i ekonomske strukture determiniraju odnos i pristup oboma436. Ove nove globalne strategije i umrežavanja ne samo ženskog ve i drugih pokreta podstiu teorije o tzv. umreženom društvu. Po Kastelsu (Manuel Castells), uzroci za nastanak umreženog društva leže u novim tehnologijama koje omoguavaju brzu i nesmetanu komunikaciji i koordinaciju, ali i kontrakulturnim pokretima koji su doveli u pitanje stare hijerarhije i autoritarne modele i podstakli linu autonomiju i težnje ka slobodi. Sam nastanak personalnih raunara i interneta se dovodi u vezu sa nezavisnim intelektualnim krugovima koji su voeni ovim naelima autonomije i nezavisnosti. Ostaje pak upozorenje na koje ukazuje Kastels da, dok unutar mreže nestaju nekadašnje hijerarhije, u isto vreme se poveavaju razlike izmeu onih koji su unutar i izvan mreže. Na slino je ukazao i arls Tili govorei o budunosti društvenih pokreta u eri globalne informatike umreženosti. Naime, oni koji nisu unutar ovih procesa ostaju usrkeeni za brojne informacije i podatke. Stoga možemo rei da se ne radi o nestanku starih hijerarhija i odnosa moi i nemoi ve o njihovom restruktuiranju, te da i unutar pokreta, iako nehijerahijskih po prirodi, odbacivanje odreenih pitanja predstavlja upravo ovu hijerahinost. Teoriji o umreženom društvu bliska su i shvatanja o postojanju globalnog civilnog društva, budui da sve više i više raste broj meunarodnih graanskih asocijacija i pokreta. Held navodi da je 1909. bilo 176, a 1989. 4624 ovakvih udruženja. Ekološki pokret npr. svojim aktivnostima povezuje globalno i lokalno- svaka autonomna grupa se bavi problemima relevatnim za vlastito neposredno okruženje a u isto vreme se povezuje sa internacionalnim kampanjama i ima visoko razvijenu svest o univerzalnosti problema. Isto važi i za ženski pokret koji, 435Ibid. , p. 80-81 436P. Antrobus, The Global Women’s Movement. Origins, Issues and Strategies, p. 85 140 naroito posle konferencije u Pekingu 1995. istrajava na povezivanju globalnih i lokalnih pitanja437. Meutim, ostaje upitno da li se može govoriti o globalnom civilnom društvu ako ne postoje globalno pravno telo koje sprovodi odreenu globalnu politiku, iako neke meunarodne institucije imaju veliku mo u oblikovanju politikih zbivanja. Delovanje globalnih pokreta u ovakvom kontekstu ostaje isuviše „raspršeno“ i nedovoljno artikulisano, ime se pak ne dovodi u pitanje njihov potencijal u ostvarivanju egalitarnih i participatornih principa u raznim aspektima života. Neke teoretiarke pak, u injenici da se u meunarodnim i regionalnim organizacijama razvijaju novi oblici ekspertize povezani sa rodnim pitanjima istiu da ženski pokret postaje globalan i to kroz oblik femokratije na globalnom nivou438. Tzv. gender mainstreaming u okviru ovih institucija formuliše pravila i norme koje prevazilaze pojam jednakosti koji vodi u prilagoavanju muškoj normi, s ciljem zastupanja razliitih ženskih interesa. Ovaj nadnacionalni okvir donošenja policy odluka na globalnom nivou podstie razvoj advocacy delatnosti globalnog pokreta, i dok u isto vreme opada aktivizam na državnom nivou, na globalnom raste. Globalno uvezivanje pokreta pri tome može proizvesti i nedoumice i kontroverze. Naime, globalne i regionalne institucije nemaju jasan legitimitet kao nacionalne vlade, i mnoge politike se formiraju od strane strunjaka nezavisno od samog društva439. Tako je npr. jedna od glavnih platformi globalnog ženskog pokreta težnja ka zastupljenosti u procedurama liberalne demokratije. Uspešnost pokreta se ogleda u injenici da je pre 1990. politika ženskih kvota bila prisutna samo u nekoliko zemalja, a danas u više od sto440. Otvara se pitanje da li ovakva platforma vodi do poboljšanja položaja žena budui da se partijske politike uglavnom formulišu na klasnim osnovama. Upitno je i da li je re o pragmatski motivasanom delovanju u kom nema istinske posveenosti ženskim pitanjima, ve u kreiranju imidža otvorenosti prema civilnom društvu kao deo taktike osvajanja novih glasova441. Skeptici upozoravaju da, da kada je re o novoj globalnoj platformi usvojenoj u Pekingu, feminizam postaje prisutan svuda, a u stvari ga nema nigde budui da postoji veliki raskorak u znanju i informacijama unutar institucija, na relaciji 437K. Neš, Savaremena politika sociologija: Globalizacija, politika mo, str. 292 438Jacqui True, „Gender Specialist and Global Governance: New forms of women's movement mobilization“, u: S. Grey, M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p. 91 439Ibid. 440Mona Lena Krok, „Campaigns for candidate gender quotas: A new global women’s movement?“, u: S. Grey, M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p. 106 441Ibid. , p. 112 141 institucije- pokret i da je nedovoljno profilisana odgovornost globalnih institucija prema civilnom društvu442. Ako pak i prihvatimo tvrdnje o postojanju globalnog civilnog društva i ženskog pokreta, to nas ne spreava da uvidimo neke specifinosti i varijetete od zemlje do zemlje. Autorke i autori primeuju da je u Japanu i SAD-u konzervativni protivudar bio najjai i da se pokret uglavnom usmerio na ouvanje rezultata iz prethodnih perioda. U Australiji i Novom Zelandu pokret je uglavnom ušao u institucije u vreme progresivne politike, no to ga je ujedno oslabilo u periodu usvajanja neoliberalne platforme i projekta deregulacije. U mnogim zemljama zapadne Evrope se javljaju tenzije oko pokušaja integracije rodnih i imigrantskih politika. Npr. u Danskoj su stvorene tenzije oko ovih politika, koje u javnom diskursu podgreva ekstremna desnica443. Naime, da bi se sauvala politika redistribucije i socijalnih prava na nivou nacionalne države, smatra se nužnim iskljuivanje imigranata iz te politike444. U zemljama koje ne pripadaju prvom, zapadnom svetu prelamanje globalne i državne rodne politike dovodi do novih kontradiktornosti. Aktivistkinje u Indiji navode da projekti iskorenjavanja siromaštva i ukljuivanja u politike institucije pretvaraju žene u instrumente i neoliberalne globalne politike i hinduistikog verskog fundamentalizma!445 Politika mikrokreditiranja ženskih malih grupa, finansirana od svetske banke radi ukljuivanja u ekonomski sistem podsticanjem tzv. ženskog preduzetništva se esto kritikuje, jer su žene postale toliko optereene ovim aktivnostima i vraanjem dugova što im je oduzelo energiju za ukljuivanja u politikim, javnim delatnostima. ak su i njihove erke bile primorane da napuste školu da bi pomagale majkama u ovim ekonomskim aktivnostima446. Kako je ova politika bila single-issue i zatvorila žene u male grupe, oduzeta im je mo pregovaranja i zahtevanja za eventualnu promenu ovakve strategije. U raznim zemljama imamo na delu promene oblika delovanja ženskih grupa i pokreta što je posledica neoliberalnog sužavanja državnih ovlasti. Npr. umesto politike promicanja i zalaganja 442J. True, „Gender Specialist and Global Governance: New forms of women's movement mobilization“, u: S. Grey, M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p. 97 443Birti Siim, „Globalisation, Democracy and Participation- The Dillemas of the Danish Citizenship Models“, u: John Andersen, Birte Siim, (eds.), The Politics of Inclusion and Empowerment. Gender, Class and Citizenship, Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2004, p. 74 444Ibid. , p. 75 445Srilatha Batliwala and Deepa Dhanraj, „Gender myths that instrumentalize women: a view from the Indian front line“, u: Andrea Cornwall et al (eds.), Feminism in Development. Contradictions, Contestations and Challenges, Zed books, London and New York, 2007, p. 21 446Ibid. , p. 24 142 da institucije usvoje pro-ženski orijentisanu javnu politiku, mnoge grupe u zapadnim zemljama se okreu davanju uslužnih delatnosti koje država više ne daje, a koje prebacuje na civilno društvo i privatni sektor. U takvom jednom kontekstu ženske grupe gube kritiku oštrinu i u nadmetanju za obavljanje uslužnih delatnosti nemaju volje da kritikuju izvore finansiranja447. Uprkos tome, u pokretu se i dalje vodi živi aktivizam i stalno uju „novi glasovi“, koji i dalje upozoravaju na koncentraciju moi i resursa pomou mehanizama represije nad ženama i rodnih stereotipa448. Afirmacija diverziteta unutar treeg talasa, stvaranje novog lanca života „individualno-lokalno-nacionalno- transnacionalno-individualno“449 i odbacivanje vlastitih stereotipnih dihotomija i shematizovanih podela otvara prostor za nove oblike politike mobilizacije i participacije žena, i nove vidove neslaganja sa politikom na svim nivoima. Ono što pak ostaje upitno je u kojoj se meri današnje žene zapravo identifikuju sa feminizmom i pokretom. Podaci su pri tome prilino kontradiktorni. Navodi se da se znaajan broj žena i dalje identifikuje sa feminizmom, npr. 30%-40% amerikih žena se smatra feministkinjom što pokazuje da je pokret i dalje relevantan u zemlji u kojoj je konzervativni udar bio meu najjaim450. Estrid Henri (Astrid Henry) pak tvrdi da se veina i mladih i starijih žena pak ne identifikuje sa feminizmom ali da uvažava njegova postignua i domete za koje se izborio451. Ova statistika kontradiktornost verovatno proizlazi i iz razliitih istraživakih koncepcija kao i temeljnih postavki treeg talasa i aktivizma koji ne deluje posle (post) ili s one strane (beyond) feminizma, ve u njegovim okvirima težei u isto vreme da se od njega distancira. U ovom kontekstu treba ukazati na upozorenja brojnih mladih aktivistkinja koje istiu da mnoge mlade žene naivno posmatraju svoj položaj- njihovo ueše u politici i biznisu je i dalje ogranieno, u svim zemljama zarauju manje nego muškarci, prava na abortus se i dalje tumae restriktivno, a neoliberalna politika sužavanja državnih ingerencija dovodi do opadanje projekata usmerenih na žensko osnaživanje452. injenicu da su strukturalne 447Caroline Andrew, „Women in Cities: New Spaces for the Women’s Movement?“, u: Sandra Grey, Marian Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, Routledge, London and New York, 2008, p. 121 448Sandra Grey, Marian Sawer, „New voices“, u: S. Grey, M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p. 147 449Ibid. , p. 148 450Ibid. , p. 199 451A. Henry, Not my Mother’s Sister. Generational Conflict and Third-Wave Feminism, p. 22 452Sandra Grey, Marian Sawer, „New voices“, u: S. Grey, M. Sawer (eds.), Women’s Movements. Flourishing or in Abeyance?, p.149 143 šanse na globalnom nivou vee i da je ženski pokret jai na globalnom nego na nacionalnom nivou ne treba uzimati olako, budui da se u globalnim institucijama vodi politika (gender) prilagoavanja novim tokovima a ne njihovoj izmeni. Ovo se na specifian i još teži nain reflektuje na žene i ženske grupe u tzv. tranzicionim zemljama o emu emo govoriti u narednom delu. 3.8.3 Sluaj tranzicionih zemalja- protivrena naslea socijalizma i novi (stari) oblici marginalizacije žena Re „tranzicija“ je dugo opsedala umove, politike elite i stanovništvo tranzicionih ali i netranzicionih zemalja, ali je uprkos ove opinjenosti njime, pojam ostao prilino nerazjašnjen. Urušavanje nekadašnjih socijalistikih sistema gotovo preko noi je svakako stvorilo utisak zateenosti budui da ni tzv. eksperti iz oblasti tzv. „kremljologije“ nisu primetili da se iza ledenog brega nešto ozbiljno valja453. Naknadna, zakasnela objašnjenja su se pak pokazala nedovoljnim budui da je poetni entuzijazam graanstva u ovim zemljama ubrzo praen depresijom posle uspostavljanja novog politikog poretka. Ovaj nekritiki entuzijazam u teoriji najbolje odslikava Fukojama sa svojom proklamacijom da je na delu kraj istorije, što je ništa drugo do oblik površne fascinacije nastale usled neposrednog svedoenja pretpostavljenom „kraju istorije“454. Da bismo izbegli impresionistika objašnjenja tranzicije, istaiemo se da se termin tranzicija naješe koristi u tri znaenja. Kao širi oblik opsežnih promena pri prelasku iz tzv. tradicionalnog („društvo mehanike solidarnosti“) u moderno društvo („društvo organske solidarnosti“)455- u ovom sluaju se zapravo izjednaava sa modernizacijom; potom kao specifian period prelaska iz nekadašnjeg sistema realsocijalizma u kapitalistiki sistem sa politikim oblikom liberalne demokratije; i na kraju kao prelaz iz autoritarnih u demokratske režime, pri emu se ekonomska struktura 453 Stjepan Gredelj, Izazovi i zamke tranzicijske paradigme, preuzeto 10.05.2009., sa: http://www.komunikacija.org.rs/komunikacija/casopisi/fid/XII/D4/html_ser_lat 454Ibid. 455Dirkemova analitika dihotomija izmeu ova dva tipa društva je i dalje aktuelna, a glavna razlika izmeu ova dva tipa društva se izvodi iz stepena jaine i razvijenosti tzv. kolektivne svesti. Dok u prvom tipu društva kolektivna svest potpuno prekriva individualnu a pravo i obiaji su izrazito restriktivnog karaktera, u drugom tipu društva se razvija individualnost ali ujedno solidarnost postoje „organska“ budui da izdiferencirani društveni segmenti imaju veu funkcionalnu potrebu jedni za drugim. Dirkem je takoe ukazao na razliite opasnosti koje u tzv. modernom društvu prete socijalnoj integraciji usled pretnji od anomije i prevelike individualnosti. 144 ne mora bitno promeniti456. U bilo kom smislu od navedenih da ga pojmimo, svako uopšteno objašnjenje se smatra nedovoljnim. Npr., kada je re o modernizaciji, Berington Mur je u svojoj knjizi Društveni koreni diktature i demokratije uverljivo pokazao da postoje suštinske razlike u modernizacijskom putu od zemlje do zemlje, iako se izmeu odreenih grupa zemalja mogu povui odreene paralele (npr. postoje slinosti izmeu nemakog i japanskog, kineskog i ruskog, engleskog i amerikog puta)457. Pri tome je i ova, više nego studiozna analiza razliitih puteva u modernizaciju poprilino „slepa za rod“. U našem sluaju, mi emo tranziciju posmatrati kao oblik dalekosežnih promena koje zahvataju nekadašnja socijalistika društva, u kojima se odustaje od socijalistiki pojmljene „fiksirane“ modernizacije i opredeljuje za liberalnu kapitalistiku varijantu, ili se ova pak namee kao istorijska nužnost i jedini mogui oblik ureenja modernog društva. U ovom kontekstu tranzicija se poima kao „nadoknaujui razvoj“ (Habermas), kao „ponavljanje propuštenih lekcija istorije“ (Trkulja), „kao vraanje vremeplovom na raskrsnicu sa koje se skrenulo na slepi kolosek“, „skok u budunost kao povratak u prošlost“ (Peujli)458 itd.- sve navedene sintagme opisuju nedoreenost i složenost samog pojma. Tema rada i studij sluaja kojim se bavimo, kao i injenica da se pojam tranzicija naješe i primenjuje u analizi tzv. postsocijalizma, opravdava ovaj pristup459; kao i injenica da e, za još dugo vremena, tzv. postsocijalistika društva ostati osobena društva po mnogo emu460, koja i dalje nose duboke tragove projekta socijalistike modernizacije odozgo. U svojim feministikim esejima Slavenka Drakuli navodi da, dok šeta gradovima tzv. prvog sveta, ta stvarnost za nju ima drugaije znaenje, i da je „željezna zavjesa“ skrivena u tim oseajima ambivalencije. Ona je „nainjena od mnogo dijelova razliite stvarnosti, od ideala i vrijednosti s kojima smo odgojeni i u koje smo vjerovali“461. A razloga za ambivalentnost ima. Socijalistika verzija modernizacije je na poetku dala impresivne rezultate. Rapidan razvoj industrije, ogroman porast pismenosti 456Tako npr. španska tranzicija posle Frankove smrti nije bila praena nekim znaajnijim ekonomskim promenama. 457 Videti: Berington Mur, Društveni koreni diktature i demokratije, Filip Višnji, Beograd, 2000. 458 Prema: Nenad Kecmanovi, Dometi demokratije. Od istone Evrope do zapadnog Balkana, Fakultet politikih nauka Beograd i igoja štampa, Beograd, 2005, str. 64 459 V. Pavlovi, Civilno društvo i demokratija, str. 226 460Ibid. , str. 227 461 Slavenka Drakuli, Sabrani eseji, Profil International, Zagreb, 2005, str. 287 145 i obrazovnog nivoa stanovništva, smanjivanje socijalnih nejednakosti su samo neka od socijalistikih postignua. Meutim, sistem se kasnije pokazao statinim kako je poetni entuzijazam slabio a mehanizmi racionalne kontrole ekonomske stihije se pokazali u suštini iracionalnim budui da se nisu bazirali na tehnoekonomskoj racionalnosti i efikasnosti. Cilj socijalizma je bio rast po svaku cenu i integracija svih slojeva u postojei poredak, ak i po cenu nerentabilnosti ovakvog koncepta462. Stoga preovladava mišljenje da je realsocijalizam morao da propadne463, doduše s naznakom da se to moglo desiti oko tri decenije kasnije da Gorbaov nije zapoeo sa perestrojkom i tako uzdrmao temelje sistema koji nije dozvoljavao nikakvu istinsku reformu. Pored ovih sistemskih uzroka, istie se i uloga odreenih individualnih aktera/ki- bilo da se radi o predstavnicima/ama poretka ili pak opozicije od ije uloge je takoe zavisio smer i opseg promena. Npr. ako su neki predstavnici režima bili spremni na pregovore sa predstavnicima opozicije esto je usledila tzv. dogovorena tranzicija (sluiaj Maarske), a ako se pak radilo o „tvrdolinijašima“ nužne su bile vansistemske pa ak i revolucionarne promene (paradigmatian je sluaj Rumunije) ili je pak došlo do jednostavnog urušavanja starog režima (sluaj ehoslovake). U društvima u kojima zbog, specifinosti modela i naina funkcionisanja realsocijalizma nije došlo do formiranja znaajnih aktera koji bi mogli da formulišu alternativne zahteve, dolazi do tzv. voene tranzicije, u kojoj kljunu ulogu imaju predstavnici starog režima (npr. u Bugarskoj). Na primeru Srbije Antoni uspešno elaborira koliko je faktor linosti u liku nekadašnjeg predsednika Srbije bio presudan u blokiranju srpske tranzicije464. Ova autoritarna linost je „lomila sve strukture“, ali ova strategija pak nije mogla biti dugorona pa se i Miloševiev pad može tumaiti kao „naknadna osveta strukture“. Ovde treba upozoriti da termin tranzicija nosi ideološki naboj koji proizlazi iz teleološkog pristupa- vraanje na stari, prekinuti put modernizacije sa tržišnom ekonomijom i višestranakim sistemom kao glavnim mehanizmima „progresivnog“ društvenog delovanja se smatra gotovo „prirodnim“. Gredelj stoga savetuje da se koristi 462 Mladen Lazi, Sistem i slom, Filip Višnji, Beograd, 1994, str. 54 463 „Naivnost“ ovakvih objašnjenja da je real-socijalizam morao da propadne jer nije bio dovoljno „realan“ kritiki reflektuje sarajevski filosof Ugo Vlaisavljevi ukazujui da se i u tzv. tranzicionom periodu realnost vlastite politike opcije potvruje aplauzom dobijenim od tzv. „neposrednih proizvoaa“- rudara, seljaka... Prema: Milenkovi, Ivan, „Intervju- Ugo Vlaisavljevi- filozof, Rat kao kulturni dogaaj“, Vreme, br. 751, preuzeto 10. 12. 2011. sa: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416848 464 Slobodan Antoni, „Društveni sklopovi, politiki delatnici, demokratski poredak“, u: Mladen Lazi (prir.), Raji hod. Srbija u transformacijskim procesima, Filip Višnji, Beograd, 2000, str. 138-156 146 termin alternativa koji ne nosi teleološki naboj i dozvoljava da postoje znaajne razlike izmeu tranzicionih zemalja u obliku i dometu promena (razlikuje društva koherentne, nekoherentne, pseudotranzicije i otvorene protivtranzicije). Ova tipologija razlikuje obime i naine na koji se prevazilazi staro i uspostavlja novo, i razliite oblike delovanja politikih aktera/ki. Uloga poslednjih je pri tome naroito važna, budui da u sluaju tzv. dogovorene tranzicije izmeu predstavnika režima i opozicije može da doe do odreenih oblika ouvanja starog radi postizanja društvenog konsenzusa i izbegavanja sukoba i nasilja, a takoe u sluaju tranzicije odozgo predstavnici starog režima s ciljem zadržavanja vlasti predvode tranziciju i uvaju razliite strukture iz starog poretka. Postsocijalistika društva stoga uvek, u veoj ili manjoj meri predstavljaju hibrid starog i novog društva, starog i novog režima, što se takoe na specifian nain prelama i na rodne odnose. Kada je re o rodnim odnosima i ženskom pitanju, na delu tako imamo razliite oblike ouvanja starog, kao i nekritikog odbacivanja svega što je nekadašnji sistem predstavljao pa ak i njegovih emancipatorskih dostignua. Naime, socijalizam je proklamovao jednakost izmeu muškaraca i žena i na razliite naine promovisao i sprovodio plan ženske emancipacije. injenica da se to sprovodilo odozgo, ukazuje sama po sebi da su i dometi ovakve autoritarne emancipacije u suštini nedovoljni. Kao što se uverljivo dokazuje u tzv. kulturnim studijama, kultura obino zaostaje za ekonomskim, politikim i promenama pravne regulative pa se tako nisu mogli dekretom „izbrisati“ slojevi patrijarhalne svesti. I dalje, brojna istraživanja ukazuju na tzv. homologiju izmeu tradicionalne i nove socijalistike politike kulture jer je u obema naglasak na kolektivizmu, autoritarnosti, poslušnosti, egalitarizmu i organicizmu465. Na primeru rodnih odnosa to se da, više nego uverljivo prikazati. Socijalistiki sistem je garantovao ekonomska i socijalna prava, naravno na uštrb linih i politikih, a zauzvrat je od muškaraca tražio da udruže rad u socijalistikim radnim kolektivima i da uestvuju u odbrani zemlje, a od žena da obavljaju dužnosti radnica i dužnosti majki466. Ideološki imperativi ženske emancipacije su pojmljeni isuviše jednostrano budui da nije bilo nikakve dublje analize naina na koji rod strukturira ljudsku interakciju i 465Mladen Lazi, Promene i otpori, Filip Višnji, Beograd, 2005, str. 22 466Rebeca Cay, „Introduction: Gender, Equality, and the State from 'Socialism' to 'Democracy'?“, u: Rebeca Cay (ed.), Gender, Equality and Difference During and After StateSocialism, Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2007, p. 2 147 doprinosi nejednakoj distribuciji moi, resursa, mogunosti, a statinost i zatvorenost sistema nije pogodovala razmeni ideja izmeu razliitih aktera- donosioca odluka i elita, profesionalaca, razliitih društvenih grupa i individua. Socijalizam je u dobroj meri bio „slep“ za rod, naglasak je bio na polnim razlikama izmeu žena i muškaraca ali su i ove pojmljene jednostrano. Kako primeuju Dženet Elize Džonson i Džejn Robinson (1 Janet Elise Johnson & Jean C. Robinson) rod je stalno bio tu ali i nije bio tu („Gender was always there but not there“). Socijalistika politika egalitarizma je izbrisala i neutralizirala rod iz javne sfere, manipulišui njim kao i drugim identitetima (npr. nacionalnim) za svoje potrebe. Kao najdrastiniji primer ovakvog brisanja roda autorke navode Kinesku revoluciju, u kojoj su se nasilnim putem pokušali eliminisati svi kulturni talozi rodnih razlika. Rodni repertoar je tako bio prilino sužen- žene su pojmljene jedino kao majke i kao radnice. Ženski pol je definisan na osnovu injenice da žene raaju decu i da, kao radnice, imaju približno jednake sposobnosti kao muškarci467. Politika ukljuivanja žena u javnu dimenziju se uglavnom svodila na njihov ulazak u sferu plaenog rada. Glavne debate su se vodile oko usklaivanja rada žene u sferi javnog i privatnog, i njihove zaštite od eventualnih poslova koji mogu da štete njihovoj reproduktivnoj funkciji. Na primer, jedna analiza Maarskog sluaja ukazuje na više policy opcija eksperata za rad koji su se fokusirali na vee ukljuivanje žena u sferu plaenog rada. No, ove opcije nisu dovodile u pitanje temeljne postavke rodne segregacije na radu, ve su ih zapravo naknadno relativizovale ili pak ublažavale samo neke od njegovih posledica468. injenica je da su žene u socijalizmu nosile tzv. dvostruki teret (navodi se i trostruki teret ukoliko su bile politiki aktivne). To je podsticalo donosioce odluka da se izgrade mehanizmi poboljšanja (ali ne i promena!) položaja žena- prevashodno politikom podruštvljavanja domainskih poslova. To se postizalo izgradnjom jaslica i vrtia u blizini mesta stanovanja, obezbeivanjem produženih boravaka i boravaka za školsku decu, podsticanjem izgradnje ustanova društvene ishrane, i dostupnošu aparata za domainstvo pomou kojih je rad u kui daleko lakši i sl. Uprkos masovnoj izgradnji vrtia, njihov broj pak nikad nije mogao da zadovolji potrebe koje su sve više rasle, a brojni aparati za domainstvo pak su i dalje 467 Janet Elise Johnson, Jean C. Robinson, „Living Gender“, u: Janet Elise Johnson, Jean C. Robinson (eds.), Gender After Communism, Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 2007, p. 7-9 468Ildiko Asztalos Morell, „How to Combine Motherhood and Wage Labour: Hungarian Experts Perspectives During the 1960s“, u: R. Cay (ed.), Gender, Equality and Difference During and After StateSocialism, p. 52 148 bili nedovoljno pristupani budui da je socijalistika ekonomija bila i ostala „ekonomija ogranienja“ (Shortage economy). Slike nepreglednih redova ispred prodavnica u nekadašnjim socijalistikim zemljama su tu više nego upeatljive. U razliitim kontekstima, rodne predstave i zvanine politike su bile podložne varijacijma u zavisnosti od razliitih ekonomskih, demografskih i politikih potreba469. Npr., posle Drugog rata i velikog stradanja stanovništva režim se opredelio za podsticanje raanja- tako je za vreme Staljina ponovo zabranjen abortus i voena pompezna politika „Majka- heroj“ kojom je režim slavio žene sa velikim brojem dece. Nagla urbanizacija u socijalistikim zemljama je takoe pretila društvenoj integraciji pa se režim esto okretao porodici, kao osnovnoj eliji društva koja obezbeuje njegovu koheziju. Usled straha od dezintegracije, slavio se povratak tzv. porodinim vrednostima- u mnogim medijima se na idilian nain predstavljao život u višelanim porodicama sa puno dece koja paze jedna na drugu, skromnija su, vredna i manje egoistina, što se smatralo poželjnim sa stanovišta socijalistikog morala. Refamilizacija i reprivatizacija je uzela maha na teritoriji SSSR-a u eri Hrušova i Brežnjeva i njihove politike napuštanja nekadašnjih kolektivnih oblika stanovanja, što je praeno rapidnom izgradnjom porodinih stanova470. Sa dobijanjem stanova i uopšte politikom popuštanja kontrole nad svakodnevnim životom stanovništva rasla je i glad za potrošnjom, ali i za promenom predstava i slika o ulozi žene ali i o ženskoj lepoti471. Kako su brojni proizvodi široke potrošnje i dalje bili nedovoljno dostupni, žene su bile te koje su trošile puno vremena ne bi li se „doepale“ ovih statusnih simbola. Ovo ne treba shvatiti samo kao oblik perzverzne masovne potrošnje ve i kao više ili manje svestan otpor sivilu egzistencije a koji dokazuje da je „trivijalno politiko“472. To je ujedno i odraz težnji da se, posle borbe i tzv. „herojskog šopinga“ za novi par izama, uini nešto i za sebe i doživi, makar površno individualno iskustvo „punoe“ vlastite ženske linosti. Jer ako je ideologija proklamovala da su se socijalistike žene emancipovale od robovanja izgledu i potrošnji, ovakvi mali i simbolini inovi su delovali kao geste otpora dominantnim politikim stavovima. S druge strane pak, 469R. Cay, „Introduction: Gender, Equality, and the State from 'Socialism' to 'Democracy'?“, u: R. Cay (Ed.), Gender, Equality and Difference During and After StateSocialism , p. 3 470Natalia Vinokurova, „Reprivatising Women's Lives: from Khrushchev to Brezhnev“, u: R. Cay (Ed.), Gender, Equality and Difference During and After StateSocialism, p. 67 471Ibid. , p. 69-71 472Prema: S. Drakuli, Sabrani eseji, str. 199 149 dovodili su do potpunog iscrpljivanja žena i bile u skladu sa tradicionalnim (seoskim) normama, budui da su mnoge žene brižljivo i mukotrpno štedele ili pak provodile sate nad šivaim mašinama ne bi li se izborile za svoju žensku „osobnost“473. Period tranzicije koji nastupa posle urušavanja socijalistikog l’Ancien Regime-a je svakako priširio naine i mogunosti na koje žene mogu da vide i (re)definišu svoj status i uloge. Ogranieni diskurs emancipacije u socijalizmu je zamenjen širokim dijapazonom pogleda i diskursa o rodu, i period fundamentalnih politikih promena otvara nove šanse za aktivizam474. Niu brojne organizacije i inicijative namesto nekadašnjih oblika formalnog organizovanja pod okriljem komunistike partije i vladajue ideologije. Uprkos ovom otvaranju ka novim mogunostima i podsticajnom razvoju ženskog samoorganizovanja, niu i brojne prepreke. U javnom prostoru se nameu diskursi koji se uglavnom okreu oko zdravorazumskih predstava o muškim i ženskim ulogama u porodici i društvu, i koji se ne retko usmeravaju protiv prevelike (!) emancipacije žena u socijalizmu koja nije donela ništa dobro. Ovde je svakako bitno istai da je diskurs disidentskih grupa oko kojih se gradio otpor režimu imao protivrean odnos prema ulozi žena i uopšte feminizmu. Ne retko su bile prisutne mizogene interpretacije, što možda najupeatljivije ilustruje delo uvenog eškog pisca Milana Kundere. Kundera je naime na fantastian nain opisao situaciju u „zamrznutom“, postotalitarnom režimu ehoslovake u kojem se ništa ne dešava i emotivnu, individualnu ispražnjenost koju sistem reprodukuje. Pri tome je u svom opisu koristio dva ženska „arhetipa“- žene prikazuje ili kao ružne, brbljive, crnjomanaste partijske denuncijante ili pak kao plave, blede, utljive koje se rado podaju fiziki politikim disidentima475. U disidentskim krugovima i anti-politikim pokretima tzv. žensko pitanje nije nikad ni bilo na dnevnom redu, i žene nisu imale nikakvu mo u odluivanju i uglavnom radile tehnike i repetitivne poslove476. Idealizacija tradicionalne porodice, kao prirodne institucije nasuprot veštakoj socijalistikoj državi veliila je i 473 Yulia Gradskova, „We were very upset if we didn't look fashionable“: Women’s Beaty Practices in Post-War Russia“, u: R. Cay (ed.), Gender, Equality and Difference During and After State Socialism, p. 37 474Barbara Einhorn, Charlie Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: V. Sperling (ed.), Organizing Women in Contemporary Russia. Engendering Transition, Cambridge University Press, Cambridge and New York, p.24 475 Svetlana Slapšak, „Žensko telo u jugoslovenskom filmu: status žene, paradigma feminizma“, u: B. Arsi (prir.), Žene, slike, izmišljaji, str. 131 476B. Einhorn, C. Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: V. Sperling (ed.), Organizing Women in Contemporary Russia. Engendering Transition, p. 27 150 tradicionalne rodne uloge477. injenica da je Katolika crkva u ovim zemljama bila bastion otpora i imala znaajne veze sa disidentskim krugovima dodatno je petrifikovao ovakav rodni diskurs, budui da tzv. katolika modernizacija posle II Vatikanskog koncila nije bitno promenila gledanja na ženu. Veze poljske Solidarnosti sa Katolikom crkvom su se ogledale i u protivljenju tzv. reproduktivnim pravima žena. Kada su nekadašnji disidenti postali politiki zvaninici, ženska pitanja su marginalizovana. Da li paradoksalno, kada su nekadašnji tribuni civilnog društva ušli u državne strukture, došlo je istovremeno do marginalizacije ali i do feminizacije civilnog društva u tranzicionim zemljama478. Meu preprekama koje se naješe navode je pojava gotovo masovne retradicionalizacije kada je re o vrednostima, politikim stavovima i opredeljenjima, što se tumai kao vid bega iz stanje anomije i egzistencijalne neizvesnosti posle sloma sistema i delegitimizacije vladajue, socijalistike ideologije. Retradicionalizacija se smatra više nego oiglednom kada je re o rodnim odnosima. Namesto nekadašnjih politikih subjekta- radnike klase, omladine, partije, a gde su i žene imale relativno povlašeno mesto, doduše u okvirima socijalistiki pojmljene emancipacije, na javnu scenu nastupaju novi subjekti- preduzetnici, nove politike partije, religijske organizacije479. Nova preduzetnika klasa i kultura je slavila individualizam, inicijativnost i mešetarenje što je bilo otvoreno maskulinog karaktera i u suprotnosti sa propagiranim „pravim“ ženskim vrednostima i ulogama u društvu. Politike partije su uglavnom funkcionisale kao predpolitike forme, nedefinisane ideološke pozicije i organizacione strukture u kojima su lideri- muškarci bili u prvom planu. Religijske organizacije su u tranzicijskim zemljama glavni agensi konzervativizma. U tom smislu se esto navodi simptomatian primer Ruske pravoslavne crkve i Katolike crkve u Poljskoj kao glavnih agensa društvene retradicionalizacije, koje imaju veliku mo i ugled u društvu i nastupaju sa autoritetom „isto moralnih“ aktera kada je re o bitnim društvenim pitanjima. Umesto nekadašnjih socijalistikih vrednosti, na pijadestal su podignute konzervativne vrednosti koje se u naješe pozivaju na porodicu, otadžbinu i 477Ibid. , p. 35 478Jacqui True, Gender, Globalization and Postsocialism, Columbia University Press, New York, 2003, p. 140-141 479Tanja Rener, Mirjana Ule, „Back to the future: Nationalism and gender in post-socialist-societies“, u: Rick Wilford and Robert L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Nationalism. The Politics of Transition, Rouledge, London and New York, 1998, p. 105 151 Boga. Krijui se iza plašta vrednosne neutralnosti, ne želimo se upuštati u raspravu koje su vrednosti „vrednije“. Meutim, mora se istai da se ove konzervativne koriste u manipulativne svrhe, a njihova navodna bezupitnost služi redukciji postignutih ekonomskih, socijalnih i politikih prava žena480. Ova retradicionalizacija pak ne prodire nesmetano, budui da funkcioniše u okvirima globalne kuluture, u kojoj informacije, ideje i vrednosti nesmetano i ubrzano protiu te i tradicionalni obrasci operišu u novim okolnostima i ne retko se njima prilagoavaju481. Oni se takoe suoavaju sa brojnim i razliitim rodnim diskursima u javnom prostoru, i takoe ne mogu jednostavno da izbrišu iz svesti decenije u kojima se emancipacija žena smatrala ne beznaajnim prioritetom na politikoj agendi. Pored ove (delimine) retradicionalizacije, u periodu nakom sloma socijalizma buja i ekonomska i tržišna eksploatacija ženskog tela; dolazi do povlaenja države i opadanja njenih socijalnih funkcija na uštrb brojnih ranjivih grupa; i teškoe tranzicione ekonomije se sa posebnom težinom obrušavaju na žene. Uprkos tome, smatra se jednostranim da je tranzicija donela ženama samo najgore. Sa svojim protivrenostima i problemima koje donosi ona ih je istovremeno podstakla da formiraju nove oblike ponašanja i otpora482. Takoe, po nekim istraživanjima muškarci su jednako, ako ne i teže pogoeni budui da žene mogu da nau emotivno utoište u tradicionalnim rodnim ulogama dok su muškarci bez milosti izloženi ekonomskim turbulencijama, emu u prilog govori rapidno smanjenje njihove prosene godine smrtnosti483. Žene su ne retko pozdravile novu ideologiju koja je proklamovala njihov povratak privatnu sferu, videi u tome izlaz iz alijenirane javne sfere i nekadašnje prisilne mobilizacije u istu u periodu socijalizma. No, to nas ne spreava da zakljuimo da su u tranzicionom periodu žene višestruko optereene, njihova vidljivost u javnoj sferi je smanjena, ekonomske nejednakosti na rodnoj osnovi poveane i segregacija ne tržištu rada porasla. Tranzicijska (polu)demokratija je uglavnom funkcionisala po principima muških 480 Barbara Einhorn, Charlie Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: J. Howell and D. Mulligan (eds.), Gender and Civil Society. Transcending Boundaries, Routledge, London and New York, 2005, p. 31 481J. E. J. and J. C. Robinson, „Living Gender“, u: J. E. Johnson and J. C. Robinson (eds.), Gender After Communism, p. 10-11 482Ibid. , p. 15 483Tania Rands Lyion, „Housefiwe Fantasies, Family Realities in New Russia“, u: J. E. Johnson and J. C. Robinson (eds.), Gender After Communism, p. 28 152 politikih klubova484, u kojima su žene još marginalizovanije u odnosu na tzv. socijalistiki period. U Rusiji, za vreme vladavine zapadnjakog miljenika Jeljcina, ministarka za socijalna pitanja Ela Pamflova je podnela ostavku jer nije imala mogunosti da prie premijeru ernomirdinu i ostalim lanovima vlade, u borbi sa nagomilanim socijalnim problemima. U sledeoj vladi jedina ministarka je bila Tatiana Dimitreva, ali je smenjena posle manje od godinu dana obavljanja ministarske funkcije485. Retoriko pitanje ruskog ministra rada 1993. godine „Zašto da damo ženama posao kada ima toliko nezaposlenih muškaraca?“486 daje efektnu sliku o politikom i ekonomskom položaju žena i surogatima njihovog politikog predstavljanja u „novim demokratijama“. Ovde je potrebno podvui i jaanje nacionalizma kao faktora koji je takoe doprineo produbljivanju rodnih nejednakosti. Na fenomen nacionalizma se u svakom sluaju treba osvrnuti budui da je implozija socijalizma išla simultano sa eksplozijom nacionalizma487. Jaanje nacionalne vezanosti u tranzicionim zemljama je išlo ruku pod ruku sa biološkim esencijalizmom, koji je reprodukovao fiksirane, tradicionalne rodne identitete i uloge i veliao kult žrtvovanja za dobrobit nacije488. Poruka srpske uzreice „Da se Srbi slože i umnože“ je više nego jasna jer svodi ženu na reproduktivnu mašinu za proizvoenje nacije. U patrijarhalnom nacionalistikom diskursu, koji je ne retko sadržavao manje ili vee primese fašistikog, isticalo se da e povratak žena „na pravo mesto“ ukloniti mnoga socijalna zla i probleme kao što su maloletnika delikvencija, zapuštanje dece, postojanje velikog broja izolovanih, nemonih i usamljenih starih lica i sl.489 Žene, žrtve brojnih nepravdi i u socijalistikom periodu i u tzv. „novom dobu“ se tako smatraju uzronicima mnogih patoloških pojava- naješe korišena sintagma je da je plaeni ženski rad van kue sinonim za zapuštanje dece. Kriza nacionalne države, njena ponovna rehabilitacija ili pak uspostavljanje novih, „zakasnelih“ nacija gurnulo je u stranu sva druga pitanja, i na žene se gledalo kao puke instrumente u rehabilitaciji 484Rosalind Marsch, „Women in Contemporary Russia and the former Soviet Union“, u: R. Wilford, R. L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Nationalism. The Politics of Transition, Routledge, London and New York, 1998, p. 84. 485Ibid., p. 85-86 486Ibid. , p. 88 487 V. Pavlovi, Civilno društvo i demokratija, str. 189 488B. Einhorn, C. Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: J. Howell, D. Mulligan (eds.), Gender and Civil Society. Transcending Boundaries, p. 31 489R. Marsch, „Women in Contemporary Russia and the former Soviet Union“, u: R. Wilford, R. L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Nationalism. The Politics of Transition, Routledge, London and New York, 1998, p. 82 153 odn. izgradnje nacije i nacionalne države. Linc i Stjepan u svojoj studioznoj analizi demokratske tranzicije i konsolidacije upozoravaju da demokratija pretpostavlja rešeno pitanje odnosa polisa i demosa, tj. pitanje šta je moja država i ko su njeni graani490. Ako se ova pitanja pak ne reše ona postaju eksplozivna, što dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije jasno pokazuju, i potiskuju sva druga pitanja kao manje važna ili ih pak instrumentalizuju za svoje svrhe. Što je nacionalizam ekpslozivniji, utoliko više je nacionalna mitologija herojska, maskulina i mizoginina491. Feministika teorija je, služei se psihoanalizom, ponudila zanimljivo objašnjenje ovih fenomena. Povratak sinova majci otadžbini je, s jedne strane, predstavlja oblik infantilne regresije. Sa druge strane, na simboliki nain daje prikaz povratka izgubljenog sina, zabludelog ideologijom „bratstva i jedinstva“ pravoj majci-naciji. Socijalistika zajednica odslikava arhetip zle maehe a povratak pravoj majci je ujedno iskren i violentan492. Uprkos tome, kroz prizmu i refleksiju vlastitog personalnog iskustva kao i angažmanom u civilnom društvu žene imaju, uprkos preprekama, razliite mogunosti da redefinišu sebe kao žene i ukljue se u borbu za promenu vlastitog depriviranog položaja i mizogenog politikog diskursa. Poetni entuzijazam sa kojim su žene napuštale posao i vraale se porodici je bio kratkog daha i veina žena smatra potrebnim da radi i van kue, gde se, uprkos oskudici i teškoama kao glavni motiv navodi želja za linim ispunjenjem493. Potrebno je istai da odnos izmeu rodnih i nacionalnih pitanja nije jednoznaan, i da nacionalizam ne vidi uvek i nužno ulogu žene kao iskljuivo pasivne, submisivne. Ne retko se istie da je moralna obnova nacije mogua samo ukljuivanjem žena u javnu sferu, i žene su se ukljuivale u nacionalistike pokrete i zbog zaštite vlastitih prava, što je npr. sluaj sa ženama iz nekadašnjih sovjetskih republika—Litvanke su se tako masovno pridružile pokretu „Sajudis“ a Ukrajinke „Rukh“494. Da je ipak prilino kontradiktorno povezivati nacionalizam i feminizam ukazuje injenica da su, posle 490H. Linc, A. Stepan, Demokratska tranzicija i konsolidacija, str. 47 491Tanja Rener, Mirjana Ule, „Back to the future: Nationalism and gender in post-socialist-societies“, u: R. Wilford, R. L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Nationalism, p. 108 492Ibid. , p. 110-111 493 Nasuprot muškarcima kojima je, prema rezultatima nekoliko istraživanja, glavni motiv za rad zarada i društveni status. T. R. Lyion, „Housefiwe Fantasies, Family Realities in New Russia“, u: J. E. Johnson, J. C. Robinson (eds.), Gender After Communism, p. 31-32 494 R. Marsch, „Women in Contemporary Russia and the former Soviet Union“, u: R. Wilford, R. L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Natinalism, pp. 82- 83 154 zadobijanja (nacionalne) nezavisnosti, mnoge žene i feministkinje napustile nacionalne pokrete i kritiki se distancirale od njih495. Kada je re o samom pokretu, odnosno oblicima udruživanja i angažovanja od žena i za žene došlo je do njegovog zamaha u svim zemljama tranzicije, uprkos tendencijama da se rodna pitanja posmatraju kao luksuz u novim, nestabilnim demokratijama sa posruom ekonomijom496. Naravno, postavlje se pitanje u kojoj meri ovaj kvantitativan bum predstavlja suštinski nov kvalitet i u kojoj meri se pozitivni aspekti ovog delovanja mogu okrenuti u svoju suprotnost u nepovoljnom kontekstu. Nicanje organizacija civilnog društva se esto dovodi u vezu sa jaanjem meunarodnih uticaja- fondova i mreža, i sa važnom ulogom koju je odigrala konferencija u Pekingu, koja je podržala stare i ohrabrila nove oblike udruživanja u tranzicionim zemljama497. Na ovaj nain se stvaraju uzajamne i reciprone veze pomoi ali i zavisnosti, koji podstiu ali i spreavaju samoinicijativu i neprofitnost kao bitne karakteristike civilnog društva. „Nvoizacija“ pokreta je poveala kompeticiju i fragmentaciju unutar samih ženskih grupa, gurnula u stranu znaaj šire društvene mobilizacije što je sam koncept ženskog pokreta dovelo u pitanje. Globalno umrežavanje ženskih grupa je stvaralo i razliite oblike zavisnosti, i kao okvir delovanja nametnulo neupitnost kapitalistike ekonomije i ideologiju liberalne demokratije. Bilo kakav oblik kritike prema zapadnim normama i modelima delovanja „zapadnog“ feministikog pokreta se jednostrano tumai kao odbacivanje same demokratije498. Stoga je bitno upozoriti da sam koncept civilnog društva iji su najbitniji i najdinaminiji deo upravo društveni pokreti ne predstavlja „prazan pojam“ koji se jednostavno „puni“ razliitim angažovanim sadržajima, ve je sam unapred politiki i ideološki definisan usled nepobitne snage zapadnog kapitalistikog sistema i njemu korespodentne ideologije499. Stvarne karakteristike civilnog društva u tranzicionim zemljama pokazuju da civilno društvo ne štiti graane(ke od države kada ova deluje u okvirima kapitalistikog sistema, niti pak žene od rodnih diskursa, kulturne prakse i društvenih struktura koji odreuju odnose moi u civilnom društvu. Tzv. feminizacija civilnog društva u tranzicionim zemljama je 495Ibid. 496Ibid. , p. 80 497B. Einhorn, C. Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: J. Howell, D. Mulligan (eds.), Gender and Civil Society. Transcending Boundaries, p. 32 498Ibid. , p. 26 499Ibid. , p. 36, 46 155 zanimljiv fenomen, budui da je angažman žena u ovoj sferi dobrim delom posledica povlaenja države iz nekadašnjih socijalnih funkcija. U tom smislu oblici tzv. humanitarnog rada u okvirima neprofitnog civilnog društva predstavlja zapravo eufemizam za neplaeni rad žena500. Neke ženske grupe se tako mobilišu oko raznih pitanja koja samo reprodukuju tradicionalne ženske uloge- npr. brojne grupe u tranzicionim zemljama okupljaju majke. Politiki blok Žene Rusije koji je na izborima 1993. uspeo da ue u parlament se fokusirao na važnost vee zastupljenosti žena u politici ali sa pozicije odbrane tradicionalnih vrednosti i morala. I ova, kao i druge konzervativne ženske grupe su ostvarile vei politiki uticaj od grupa liberalne i jasne feministike provinijencije501. Zanimljiva je i injenica da se koriste razliiti etniki stereotipi u svrhu borbe za ženska prava. Tako se manjinske etnike grupe esto optužuju da je unutar njih izraženije nasilje nad ženama i razliite prakse rodne neravnopravnosti, što indirektno instrumentalizuje žene u okvire nacionalistikog diskursa koji teži da napravi jasnu liniju izmeu „mi“ i „oni“. injenica da su kontroverze oko prava na abortus došle na agendu u gotovo svim zemljama tranzicije takoe ilustruje razliite oblike navedene instrumentalizacije. Naime, diskurs o abortusu je uglavnom bio ili sa moralizatorske pozicije- u sluaju crkve i raznih konzervativnih grupa, ili pak tretiran kao socio-ekonomski problem od strane državnih struktura a vrlo retko sa stanovišta ženskih prava. Iz tih razloga mnoge grupe su se mobilisale i podstakle aktivizam žena po tom pitanju, pri emu se se standardi pristupa Evropskoj uniji u kojoj je pravo na abortus zagarantovano koristili kao argument. Meutim, i ovo je predstavljalo vid instrumentalizacije ženskih prava u cilju ostvarenja lanstva u EU, što se takoe dalje može problematizovati budui da je Unija ve bila napravila kompromis sa Irskom po pitanju abortusa i prava na razvod. Aktivizam pokreta se pokazao raznovrsnim i bujnim ali su njegovi dometi i dalje upitni. O tome svedoe najbolje primeri instrumentalizacije koju smo naveli, kao i zanimljiv fenomen karakteristian za tranzicione zemlje, tzv. „civil society gap“502. To se naime ogleda u slabim vezama i saradnji izmeu države i civilnog društva, tako da, uprkos kvantitativnom razvoju dometi civilnog društva ostaju ogranieni. 500Ibid. , p. 31 501 R. Marsch, „Women in Contemporary Russia and the former Soviet Union“, u: R. Wilford, R. L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Natinalism, pp. 85, 94 502B. Einhorn, C. Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: J. Howell, D. Mulligan (eds.), Gender and Civil Society. Transcending Boundaries, p. 31 156 Muškocentrinost zvanine politike koja u tranzicionim zemljama funkcioniše po principu muških klubova odbija mnoge žene da se ukljue u politiku i tako daju legitimitet postojeim patrijarhalnim strukturama, što još dalje produbljuje postojei jaz izmeu države i civilnog društva. Donošenje brojnih kontroverznih zakona iz sfere rada, braka i porodice je podstaklo žene na udruživanje i angažman, ali su njihove strategije više bile defanzivne nego proaktivne pa je samim tim i njihov domet bio sužen. Po nekim stanovištima dometi pokreta su više bili intelektualni i akademski a manje praktini- ženske studije su se formirale i razvile u svim postsocijalistikim zemljama. S obzirom na mo diskursa i njegov uticaj na praksu ne može se olako razdvojiti ovaj teorijski razvoj od praktinog, mada treba ukazati na injenicu da su se na ovim studijama više razvila i širila znanja o feminizmu i tzv. „zapadnom“ pokretu nego što se razvila jasna svest i otvoren kritiki prostor za razmatranje položaja žena u tranzicionim zemljama. Ženski pokret u tranzicionim zemljama je uglavnom podeljen i razmrvljen, a kroz njega se prelamaju i druge duboke podele u ovim društvima- klasne, etnike, kulturne. Nedovoljna koordinisanost unutar pokreta je vidan problem, uprkos tome što je došlo do stvaranja informatikih i slinih mreža. Neke grupe pokušavaju da transcendiraju ove podele insistiranjem na povezanosti sa globalnim ženskim pokretom, dok druge odbacuju svaki oblik veštakog jedinstva jer ih to asocira na rodnu politiku iz tzv. socijalistikog perioda te insistiraju na pluralizmu503. Feminizam i dalje ostaje sporan pojam, što je posledica politikog naslea u kojem se on smatrao sumnjivim ali i težnji ženskih grupa i aktivistkinja da same artikulišu svoju poziciju u društvu i razviju kritiki odnos prema tzv. zapadnom feminizmu. Socijalna konfuzija u kojoj se u isto vreme desila seksualna revolucija ali i radikalno obnavljanje konzervativnog diskursa je, zajedno sa ekonomskom krizom u kojoj žene ine veinski deo u sloju „novih siromaha“, doprinelo ovim, dvoznanim odnosima prema feminizmu. Feminizam je uglavnom ostao kontekstualno ogranien na uske elitne krugove urbanih centara504, a ženske grupe u provinciji smatraju feministike teorije isuviše apstraktnim i udaljenim od svakodnevnih problema. Tako se, što pokazuju brojni intervjui, mnoge aktivistkinje 503Anastasya Posadskaya (ed.), Women in Russia: a New Era in Russian Feminims, Verso, London and New York, 1994, p. 143 504T. Rener, M. Ule, „Back to the future: Nationalism and gender in post-socialist societies“, u: R. Wilford, R. L. Miller (eds.), Women, Ethnicity and Nationalism, p. 108 157 ženskih grupa u manjoj ili veoj meri distanciraju od feminizma kao iskljuive, radikalske teorije koja od muškaraca umesto saveznika pravi neprijatelje, i koja se ne bori za prava žena ve za njihovu prevlast505 (!). Pri tome treba takoe istai da se radi o svojevrsnoj socijalnoj zakonitosti pri prelaženju iz nedemokratskog u demokratski sistem. Naime, u mnogim postautoritarnim zemljama se druge podele- a ne one rodne smatraju od vee važnosti. U društvima u kojima do skora niko nije imao prava, žene su demotivisane da se bore iskljuivo za svoja prava506. Ideološka konfuzija na koju smo ukazali ipak stoji, a ona se može tumaiti i kao vid razliitog pozicioniranja unutar feministikog aktivizma. Istraživanja pokazuju da se mnoge žene, akterke civilnog društva zalažu za ženska prava ali da se još uvek ne žele deklarisati kao feministkinje a što je oblik strategije njihovog preživljavanja u javnosti koja feminizam posmatra kao neki oblik ekstremizma507. Razliiti oblici ideološke konfuzije su prisutni u tranzicionim zemljama ne samo kada je re o feministikom pokretu, ve i o civilnom društvu uopšte i drugim bitnim pitanjima. Možemo zakljuiti da se deficitarnost i „necivilnost“ civilnog društva reflektuje i na ženske inicijative i mreže koje ne funkcionišu u bezvazdušnom prostoru ve u svojevrsnoj matrici kroz koju se prelamaju razliiti faktori, uticaji i patogeni procesi. Generalna karakteristika, sledei analitiku dihotomiju civilno društvo-država je da u tranzicionim zemljama preovladava oblik i slabe države i slabog civilnog društva508. To stvara pat poziciju u kojoj ove dve sfere nemaju mogunost da kreativno utiu i podstiu jedna drugu, a što je takoe jedna od glavnih boljki i problema sa kojima se suoavaju ženske i feministike inicijative. 505V. Sperling, Engendering Transition, p. 61 506 Ibid. , p. 72 507Zilka Spahi-Šiljak, „Postajanje feministicom“, u: Zilka Spahi-Šiljak (ur.), Propitivanje ženskih, feministikih i muslimanskih identiteta. Postsocijalistiki konteksti u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije, Sarajevo, 2012, str. 230 508 V. Pavlovi, Civilno društvo i demokratija, str. 232 158 IV NASLEE PRED RASPAD ZEMLJE: FEMINIZAM I ŽENSKI POKRET U SFRJ 4.1 Bivša Jugoslavija- društvo autoritarne modernizacije i delimine liberalizacije Bivša SFRJ je po mnogo emu predstavljala društvo za sebe, koje je deklarativno isticalo i slavilo svoje nesvrstavanje ni na Istok ni na Zapad i nepripadanje ni jednom od vojno-politikih blokova. Uprkos tome, po suštinskim karakteristikama ono je pripadalo istonom lageru- legitimnost se izvodila iz socijalistike revolucije, na elu države je bio harizmatski lider, postojao je monopol na vlast jedne partije koja je u razliitim periodima s razliitim intenzitetom nadzirala i prodirala u razliite društvene sfere, ukljuujui i privatnu u svojoj totalitarnoj fazi. Projekat modernizacije relativno zaostale zemlje se kao i u ostalim državama istonog bloka sprovodio odozgo- pod fizikom i/ili psihološkom prinudom, uz kombinovanje i suptilnijih mehanizama ideološke mobilizacije tzv. opštenarodnog entuzijazma. Uspeh se i ovde merio na isti nain, uprošenom modernizacijskom šemom po obrascu elektrifikacija, industrijalizacija, urbanizacija bez obzira na negativne ekonomske i socijalne posledice koje ovakav jedan ogranien koncept nosi sa sobom. Raskid sa Staljinom i pretnja od sovjetske intervencije je potom primorala režim na otvaranje i popuštanje, jer se u uslovima velikog siromaštva i gladi javio strah da veina stanovništva ne otkaže poslušnost državnom vrhu i partijskom rukovodstvu. Iz tih pragmatinih, a ne iz nekih ideoloških razloga (kao što je npr. želja za izgradnjom socijalizma sa ljudskim likom ehoslovakog lidera Aleksandra Dubeka) došlo je do delimine društvene liberalizacije ali su i ovi talasi tzv. liberalizacije esto bili sputavani iz opet pragmatinih razloga. Slobodan Antoni navodi kako je Jugoslavija prošla kroz fazu totalitarizma i ranog posttotalitarizma, da je šezdesete došlo do odreene društvene liberalizacije budui da je na elo izbilo mlae i tehnokratsko rukovodstvo, koje je meutim ubrzo naišlo na otpor starjih partijaca i zemlja se ponovo našla u fazi zamrznutog posttotalitarizma509. Liberalizacija i uvoenje elemenata tržišne ekonomije su doveli do poveenog društvenog raslojavanja te se otpori javljaju i u ime egalitarnih, 509Ovu poznatu tipologiju autoritarnih i totalitarnih režima definisali su i elaborirali Alfred Linc i Huan Stepan. Videti: A. Linc, H. Stepan, Demokratska tranzicija i konsolidacija, str. 67-81 159 ultraleviarskih vrednosti radi povratka „pravom“ marksizmu. No, mnoštvo politikih dogaaja, kao što su obraun sa Aleksandrom Rankoviem i tvrdom strujom, izbijanje studentskih demonstracija ’68, protivrenih interesa koji se javljaju unutar partije onemoguavaju pojednostavljenu interpretaciju jugoslovenskih dešavanja510. Uvoenje samoupravljanja pedesetih i zaokret ka liberalizaciji šezdesetih godina je Jugoslaviju svrstalo u tzv. autoritarne zemlje (po Lincovoj i Stepanovoj tipologiji) budui da je postojao ogranieni društveni pluralizam- prevashodno ekonomski i kulturni, ali je zbog straha od jaanja vansistemskih otpora liberalne, nacionalistike pa i leviarske provinijencije (poslednjih zbog masovnih studentskih demonstracija ’68), sedamdesetih godina usledila duga represija511, koju svakako simboliše udaljavanje grupe profesora koja se aktivno ukljuila u demonstracije, sa univerziteta. To je, mnogima, raspršlo iluzije o postojanju nekakvih akademskih sloboda i rudimenata pluralizma u društvu, kao i nade da se sistem uopšte može reformisati iznutra512. Po nekim stanovištima, istinska društvena modernizacija se nije mogla ni dogoditi budui da kruta društveno-politika paradigma nije dopuštala nikakve suštinske promene. Socijalizam se kao takav bazira na stvaranju tzv. „emancipovane zajednice“, koja ne priznaje razdvojenost društva i države, ve „sve što je u njoj to je ona sama, i u svemu je sebe svesna“, i postulira totalnu refleksiju koja ne dozvoljava „neprozirnost partikularnosti“ te stoga ni bilo kakvu autonomiju513. Stoga su brojne reforme imale sasvim ogranien domet, postale same sebi svrha i stalno proizvoenje novih reformi je zapravo dovelo do njihovog obesmišljavanja i slabljenja legitimizacije samog sistema. Naelo ekonomske uravnilovke „svakom prema potrebama“ je dovelo do toga da je, iako je komunistiki režim razvijao industriju, samo društvo ostalo neraslojeno, što je po mnogima osnova za nastajanje monolitnih, autoritarnih politikih sistema514. Kako društveni pokreti predstavljaju odgovor na društvenu krizu- ekonomsku, politiku, ideološku i moralnu, ali je i najavljuju pre nego što je ona i nastupila, 510 Milivoj Bešlin, „Uticaj 'juna '68.' na politiku situaciju u Jugoslaviji“, u: . Tomi i P. Atanackovi (ur.), Društvo u pokretu, str. 61 511S. Antoni, „Društveni sklopovi, politiki delatnici, demokratski poredak“, u: M. Lazi (prir.), Raji hod. Srbija u transformacijskim procesima, str. 96 512Jasna Dragovi-Soso, „Saviours of the Nation“, Harst & Company, London, 2002, p. 49 513 Zoran ini, Jugoslavija kao nedovršena država, Narodna biblioteka Srbije, Fond Dr Zoran ini, 2010, Beograd, str. 234 514Iako ovakva stanovišta deluju logino, neka tumaenja ukazuju na opasnosti koje ona sa sobom nose. Npr., Slobodan Antoni istie da iz ovakvih tumaenja proizlazi da tzv. strukturno nestratifikovana društva treba da saekaju sa demokratijom i da je za njih najbolji model tzv. autoritarne modernizacije. Videti: Slobodan Antoni, Nacija u strujama prošlosti, igoja štampa, Beograd, 2003. 160 ukazaemo na neke aspekte krize jugoslovenskog društva a koja je bila sastavni element sistema. este reforme sistema „iznutra“ su propadale pre nego što su zapoete, pativši od hegelovske loše beskonanosti usled preestih i tobože radikalnih zaokreta515. Politike promene su se težile uvoditi odozgo, na deklarativnom nivou i proizvoenjem novih politiko-pravnih regulativa što je dovelo do svojevrsne hipertrofije pravnih normi koje usled toga sve više gube na validnosti, što neodoljivo podsea na staljinistike voluntaristike definicije prava. Naime, socijalistika društva su per se statina i spreavaju nastanak bilo kakvih kolektivnih aktera koji bi nosili klicu promena unutar sistema. Ako takvi akteri i nastanu, guraju se na margine i onemoguava se njihova dalja profilacija i jaanje. Sistem ima težnju da, ili prisilno ili putem manje ili više suptilnih ideoloških metoda ovu nasilnu integraciju sprovede, te nužno na duže staze upada u stagnaciju koja potom dovodi do sloma sistema. Uprkos tome, ostaje injenica da je bivša Jugoslavija u odnosu na druge socijalistike zemlje ipak imala odreena pozitivna dostignua, kao što su otvorenost prema svetu, ideologiju samoupravljanja kao oblika ekonomske-industrijske demokratije i uvoenje elemenata tržišne ekonomije. „Jugoslovenska samoupravna utopija“ je dala prostor za manifestovanje razliitih mišljenja i ideja i „inkilinirala ka nekoj formi autentine pseudodemokracije“516. Postojali su slobodni prostori i mogunosti traganja za istim unutar nekadašnjeg zajednikog prostora i na relacijama Jugoslavija-inostranstvo. Kako navodi Dunja Blaževi, jedna od organizatorica prve feministike konferencije u jednoj socijalistikoj zemlji517 i nekadašnja direktorica Studentskog kulturnog centra, „imao si izbor, mogao si da doeš, ako su te tamo stavili pod pitanje, izgubiš posao, odeš u Zagreb, Ljubljanu, Beograd itd.“518 Studentski kulturni centar u Beogradu je tako npr. bio jedan od oaza za susrete i nova kritika promišljanja i tokove kroz tribine, filmske projekcije, konceptualnu umetnost, susretanje ljudi i razgovore. Meutim, sve ove prednosti koje je zemlja imala postaju hendikep budui da su brojne propuštene prilike za istinsku demokratizaciju 515Milan Popovi, Žargon periferije: Balkanska postmoderna, Samozal, Podgorica, 1994, str. 9 516 Nerzuk urak, „Zatvoreno društvo i njegovi prijatelji- kritika monistikih koncepata politikog pluralizma u Bosni i Hercegovini“, u: Sran Dvornik, Vedran Horvat (prir.): Slaba društva i nevolje sa pluralizmom, Fondacija Heinrich Boll, Zagreb, 2005, str. 32 517 O konferenciji Drug-ca žena. Žensko pitanje- novi pristup, bie rei u narednom delu (4.3.), gde e se govoriti o nastanku i usponu jugoslovenskog neofeminizma. 518 D. Dugandži Živanovi, „Fragmenti ženskih sjeanja, 1978. i danas“, str. 134 161 amortizovale sposobnost društva na radikalne promene519 i onemoguile nastanak sveopšteg graanskog entuzijazma kakav je nastao na ulicama ostalih istonoevropskih zemalja. No, nijedno objašnjenje nije dovoljno ubedljivo da pojasni ovaj „socijalni paradoks prvog reda“, kako ga imenuje Nerzuk urak, da se nekadašnja SFRJ, zona omekšanog komunizma raspala u primordijalnom nasilju, a da su vrste strukture hardkomunizma na svom tranzicijskom putu nisu iskusile ovakvo spiralno nasilje520. Po teoriji svetskih sistema, propast Jugoslavije ne možemo tražiti samo u njenim unutrašnjim slabostima i protivrenostima, ve i u njenom globalnom položaju koji se definiše kao poluperiferni. Dok se u zemaljama jezgra odvijaju glavne ekonomske transakcije i kljune tehniko-tehnološke inovacije, a standard stanovništva je na zavidnom nivou, zemlje periferije su na repu svetskih tokova kapitala, služe iskljuivo za izvoz jeftinih sirovina i uvoz prljave tehnologije, a stanovništvo živi ispod svakog egzistencijalnog minimuma i nisu mu dostupne zdravstvene, obrazovne i druge socijalne usluge. Jugoslavija je, jasno, bila situirana ni tamo ni vamo, i njeno suštinsko svojstvo je vlastita poluperifernost. Kao takva, Jugoslavija je država spoljašnje zavisnosti i unutrašnje ispražnjenosti, što je Zoran ini definisao kao „nedovršena država“521. Ova nedovršenost je sastavni deo neuspešnog modernizacijskog projekta, „modernizacije bez modernosti“, iji je element i neintegrisano društvo, koje kao takvo inklinira autoritarizmu522. Jaanje globalistikih trendova osamdesetih su onemoguili opstajanje jugoslovenskog specifikuma i dalje produbili društvene protivrenosti. Avnojevski sistem i legitimitet veza izmeu konstitutivnih naroda je poeo da se raspada bez uspostavljanja novih, modernih, racionalnih, demokratskih sistema veza, i u tom vakuumu je nastao brisan prostor za ultranacionalizam i šofinizam. Nacionalizam je takoe sistematski ugraen u model meunacionalnih odnosa budui da su višenacionalne socijalistike zajednice prihvatile sovjetski model federalizma koji je republikim/nacionalnim elitama omoguio kontrolu znaajnih ekonomskih, politikih i kulturnih resursa kojima e se ove potpuno okrenuti u trenutku kada sistem upada u 519V. Pavlovi, Civilno društvo i demokratija, str. 179 520 N. urak, „Zatvoreno društvo i njegovi prijatelji- kritika monistikih koncepata politikog pluralizma u Bosni i Hercegovini“, u: S. Dvornik, V. Horvat (prir.): Slaba društva i nevolje sa pluralizmom, str. 32 521 Prema: M. Popovi, Žargon periferije: Balkanska postmoderna, str. 18 522 Jovica Trkulja, „Tegobna tranzicija u Srbiji“,u: S. Dvornik, V. Horvat (prir.), Slaba društva i nevolje sa pluralizmom, str. 22 162 krizu a zvanina, centralna vlast se suoi sa krizom legitimiteta523. I dalje, oaze i nišei slobodnog mišljenja koji su postojali u SFRJ, uglavnom u velikim urbanim centrima, su dale prostor za razvoj ne samo liberalnih, feministikih, novoleviarskih, ekoloških i drugih ideja, ve i ultranacionalistikih, šovinistikih, klerikalnih koje su zemlju i društvo ubrzo poslale na put bez povratka. Takoe, (polu)periferni položaj smanjuje mogunosti za bilo kakvu racionalnu politiku paradigmu, te su ponavljanje dogaaja na periferiji eša, vei su meteži, revolucije, a društveno-politika zbivanja zarobljena u zaaranom krugu zaboravljanja i potiskivanja. Sistem je tako uhvaen u zamku nedovršene modernizacije i vlastite poluperifernosti, te nije proizveo mehanizme za racionalni izlazak iz krize koju je stalno proizvodio. Tzv. „provala metafizike u politiku“, kako objašnjava Zoran ini, tj. injenica da se u socijalizmu legitimizacija sistema izvodi „rekursom na metafiziku“, odn. misiju proleterijata speava racionalno organizovanje i pragmatsko potvrivanje, kao i samoopažanje i samokorigovanje politike moi524. Uskoro je i sam postao žrtva vlastitih protivrenosti, a prednosti softkomunizma i lepote geografske i kulturne šarolikosti Jugoslavije su uskoro postale njen problem. 4.2 Oblici javnog angažmana žena u SFRJ- šanse i prepreke Socijalistika emancipacija žena je dovela do njihovog znaajnog iskoraenja u sferu javnog, politikog, i do poboljšanja njihovog sveukupnog društvenog položaja. Izvesno je takoe da je ueše žena u partizanskim jedinicama utrlo put njihovoj emancipaciji525. Ispovesti i her stories partizanki ukazuju na njihov veliki doprinos u borbi, na mogunosti za razliite oblike edukacije, usavršavanja i aktivnosti u okviru partije i na injenicu da je borbeni pa i puritanski moral koji su partizani težili da izgrade onemoguio da budu tretirane kao puki objekti revolucije ve kao njene su- kreatorke. Partizanska borba je bila osnivaki mit novog društva a u ovim mitovima se stalno isticala borba i doprinos drugarica. Najznaajniji oblik organizovanog ueša žena u revolucionarnoj borbi i izgradnji društva je svakako antifašistiki front žena- 523 H. Linc, A. Stepan, Demokratska tranzicija i konsolidacija, str. 461 524 Z. ini, Jugoslavija kao nedovršena država, str. 282 525 Ivana Panteli, „Partizanke i Antifašistiki front žena Jugoslavije (1945-1953)“, ProFemina, leto/jesen 2011, str. 81 163 AFŽ, formiran u Bosanskom Petrovcu 6. decembra 1942. kada je održana „Prva zemaljska konferencija AFŽa“. Na konferenciji koja je trajala tri dana je uestvovalo 166 delegatkinja, koje su bile iz redova rukovodilaca partije, predratnog ženskog pokreta, aktivnih omladinki i partizanki526. Nain na koji je AFŽ funkcionisao je bio pod uticajem principa sovjetskog ’Ženotdela’ kao ve izgraenog socijalistikog modela za edukaciju i politiko delovanje žena527. Znaajan mehanizam ove edukacije je predstavljala štampa, te je uprkos teškim uslovima u toku rata povremeno štampano 30 listova namenjeno ženama. U toku rata fokus AFŽa je naravno bio na osloboenju zemlje od okupatora i fašizma, ali uz isticanje ideološkog opredeljenja da žene trebaju biti ravnopravne sa muškarcima, dati doprinos socijalistikoj izgradnji zemlje i uživati plodove ovog svog doprinosa. U tom duhu je Josip Broz Tito u svom obraanju na konferenciji istakao znaaj ženskog doprinosa revolucionarno-oslobodilakoj borbi. Ovo manifestno zalaganje na terenu svakako nije išlo glatko, npr. po reima istaknutim aktivistkinjama AFŽa, žene su dolazile na sastanke AFŽa ali uz prethodnu saglasnost muževa, i da mnogim muževi nisu voleli da im drugarice- supruge rade i drže govore528. Posle rata fokus delovanja AFŽa je bio na uešu žene u obnovi i izgradnji zemlje, ali i na onim delatnostima koja po etici brige tradicionalno pripadaju ženama: briga o siroadi, starijima, invalidima, kolonistima. No, paralelno se dešavala i edukacija žene za njihovo ueše u znaajnim privrednim delatnostima i na važnim politikim funkcijama. Formiraju se i sekcije s ciljem koordiniranja ovih raznovrsnih aktivnosti: privredna, kulturno-prosvetna, organizaciona, socijalna i ideološko-politika. Žene su dobile mogunost da biraju i da budu birane i u ovim aktivnostima AFŽ je zauzimao znaajnu funkciju. Formiraju se i mesni odbori po svim selima i gradovima. Može se rei da je u periodu posle rata najvei fokus bio na organizovanju analfabetskih teajeva zbog velike nepismenosti stanovništva uopšte a naroito žena, kao i na zdravstvenim i domaikim kursevima. To se ne bi trebalo sa ovolike vremenske distance tumaiti samo kao produžavanje patrijarhalnog modela unutar socijalizma, ve i kao proizvod realnog stanja na terenu zbog raširenosti zaraznih bolesti i potrebe za obnovom porušenih domova. Važno je istai da su liderice AFŽa bile svesne opasnosti 526 Ibid. 527 Gordana Stojakovi, Rodna perspektiva novina Antifašistikog fronta žena (1945-1953), Novi Sad, 2011, (Doktorska teza), str. 29 528 I. Panteli, Partizanke kao graanke, str. 123 164 njegovog svoenja na humanitarnu organizaciju, iz ega svedoe i govori aktivistkinja kao što su Mitra Mitrovi i Vida Tomši. Prva je tako na prvom plenumu AFŽJ istakla: „...Naš pokret treba na svim poljima, a naroito na ekonomskom i privrednom, uvui u borbu i ne dati mu da se pretvori u neku humanitarnu ili kakvu drugu organizaciju u kojoj e izgubiti onaj svoj borbeni revolucionarni karakter, koji je stekao svojim postupcima u toku Narodnooslobodilakog rata...“529 Pored samokritike, tokom 1947. javlja se i kritika od strane KPJ. Ukazivalo se na nedovoljnu aktivnost mesnih odbora AFŽa, kao i na to da još uvek veliki broj žena nije došao pod okrilje ove organizacije. Kritikovana je sadržina pojedinih ženskih listova, i istaknuto da AFŽ ne sme da postane „izolovana feministika organizacija“530 (!). Kao što primeuje Ivana Panteli, ove preporuke su kontradiktorne: „Na jednoj strani, AFŽ-u je zamerana neaktivnost, a njegovom rukovodstvu pasivnost i nesamostalnost, dok je na drugoj AFŽ usmeravan ka Narodnom frontu i podstican da ne poe putem feminizma…”. U jednoj od najpoznatijih analiza AFŽa od strane Lidije Sklevicki je ukazano da su mnoge žene u AFŽu uvidele opasnosti koje im se spremaju pa ak i predvidele ukidanje AFŽa. U nekim dokumentima AFŽa je tako kritikovan Narodni front koji AFŽ tretira samo kao tehniku ispomo. Istaknuto je takoe i da mnogi ugledni partijski rukovodioci ne puštaju svoje žene da se ukljue u rad AFŽa!531  Tokom 1948-1950. rad AFŽa je fokusiran na podršku petodogišnjem planu, sa fokusom na industrijalizaciju i uvoenje žene u privredu. 1948. se organizuje Drugi kongres AFŽ na kojem se usvaja statut kao i odluka da je AFŽ frontovska organizacija i utvrena je njegova subordinacija Narodnom frontu532. Na treem kongresu izbijaju na videlo neusklaenosti na ravni NF-AFŽ, kao i konkretni problemi sa kojima se AFŽ suoava. Iako je najavljeno da e fokus rada biti na položaju žena na selu (što je bila i zvanina tema kongresa), ukazano je i na probleme samih principa na kojima se pristupa organizovanju i delovanju žena u okviru AFŽa. Mara Naceva je suptilno primetila da se rad AFŽa tretira jednostrano od strane partijskih rukovodstava. Ovi ga svode na 529 Prema: I. Panteli, „Partizanke i Antifašistiki front žena Jugoslavije (1945-1953)“, ProFemina, leto/jesen 2011, str. 88 530 Ibid. 531 Lidija Sklevicky, Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Zagreb, 1996, str. 124 532 G. Stojakovi, Rodna perspektiva novina Antifašistikog fronta žena (1945-1953), str. 34 165 mobilizaciju žena za ueše na radnim akcijama, pri emu se zapostavlja politiki i prosvetni rad sa ženama533. Vida Tomši takoe uvia razliku izmeu potrebe za sveobuhvatnim uešem žene u društvenoj obnovi i potrebe da se ženama pristupi na specifian nain zbog njihove dosadašnje potlaenosti i opšte zaostalosti u shvatanju položaja žene534. Postavljena su i pitanja višestruke optereenosti žena, ali nisu rešena a niti su formirane naredne direktive za dalji rad AFŽa535. Ove i druge brojne protivrenosti su dovele do tzv. „samoukidanja AFŽa“ i njegovog transformisanja u Savez ženskih društava na etvrtom kongresu 1953. (što je trebalo da reflektuje tzv. demokracijski trend jer je i KPJ transformisana u Savez komunista Jugoslavije- SKJ). injenica da je AFŽ iz polu-autonomne organizacije, posle Drugog svetskog rata prerastao u samo jedan od brojnih segmenata partijske organizacije olakšao je ovo „samoukidanje“. Iza masovnosti AFŽa krila se oligarhijska struktura, a ženska partijska oligarhija, u daleko lošijoj poziciji od muške partijske oligarhije, nije bila u mogunosti da se suprotstavi ovim trendovima, a ni da preraste u autentinog tumaa ženskih potreba i ciljeva. Iako je sama Vida Tomši u svom izlaganju na etvrtom kongresu ispred izvršnog odbora AFŽa predložila ukidanje AFŽa u njegovoj dosadašnjoj formi, ostaje injenica da je u svojim izlaganjima uoila probleme usled formulisane težnje za jednakim statusom žena i muškaraca i potrebe da se ženskom pitanju prie na specifian nain usled višestruke optereenosti žena, najavivši teme koje e se tek kasnije dublje razmatrati u nadolazeem feministikom talasu. AFŽ aktivistkinje su bile svesne injenice da se patrijarhalna kultura ne može ukinuti dekretom, te se u ženskim listovima iz 1950. i 1951. ukazivalo na potrebu vaspitanja dece u duhu jednakosti, kao i na injenicu da „... po povratku kui ženu ekaju još mnoge neizbežne dužnosti ...gde miran stav oca i veita užurbanost majke stvara utisak gospodara i potinjenog..“536 Sve to ukazuje da su žene bili svesne neizbežnosti borbe protiv naslea patrijarhalne kulture, i promene porodinih odnosa koji i dalje onemoguavaju stvarnu društvenu i politiku jednakost. Žene su to uoavale, ali su u okviru postojeih politikim modela i dalje opstajale strukture koje su koile dublje društvene promene. Aktivistkinje su i te kako uvidele da se aksiomatske poruke koje su same slale ne mogu tek tako ostvariti. Neke 533 I. Panteli, „Partizanke i antifašistiki front žena Jugoslavije (1945-1953)“, ProFemina, leto/jesen 2011, str. 91 534 Ibid. 535 G. Stojakovi, Rodna perspektiva novina Antifašistikog fronta žena (1945-1953), str. 34 536 Žena danas , br. 89, 1951, str. 18 166 od visokopozirioniranih žena žena u partiji su i same usvojile patrijarhalni model- npr. Cana Babovi u svojim javnim nastupima i pisanoj rei govori mi- mislei na partiju i one- mislei na žene, što pokazuje da su „žene za nju drugo i drugaije“ 537. Trend povlaenja žena iz javne sfere koji poinje 1950. je uoen i kritikovan (kao najvažniji uzrok se navodi uvoenje dejeg dodatka te žene postaju demotivisane za rad u privredi), ali u okviru ideologije koja je, monopolišui primat na istinu, spreila dublje sagledavanje injeninog stanja. Tako je Vida Tomši isticala da je zbog takvog stanja kriva malograanština, i preživeli odnosi iz starog sistema538. To naravno ne osporava znaaj njene i borbe drugih AFŽ aktivistkinja kao ni injenicu da su, iako unutar matrice zvanine ideologije, ove žene dale vlastita tumaenja situacije unutar novonastalog društvenog i verujueg sistema i doprinele da rodni diskursi dobiju svoje mesto u politikom životu. Rodni diskurs u SFRJ kao i u ostalim socijalistikim zemljama se uglavnom fokurisao na ulogu žene u procesu industrijalizacije, s tim što je u socijalistikom modelu pokušano usklaivanje i integracija radnih, sa funkcijama koje žene obavljaju u privatnoj sferi s akcentom na materinstvo. Tzv. žensko pitanje je po sebi definisano kao deo klasnog pitanja, te se specifinosti položaja žene iz takve jednodimenzionalne perspektive i ne mogu sagledati. Ravan ekonomije je najznaajniji pokazatelj položaja žene u društvu s obzirom da je ekonomija u modernom društvu „politika“, državna ekonomija. Po jednoj Hani Arent to je moderni presedan i svojevrstan okvir da ekonomija „proguta“ politiku, odn. da privatni interesi koji pokreu modernu ekonomiju postanu merilo za res publica. To su u socijalizmu pokušalo rešiti kolektivizacijom i društvenim vlasništvom, što ekonomiju u potpunosti ini politikom. No, ovo srašivanje ekonomskog i politikog je legitimiziralo stajališta da je ulazak žena u sferu plaenog rada znaajan indikator modernizacije, i poslužio kao paravan iza kojeg su se krili razliiti oblici marginalizacije žena. Iako je, kada je o ekonomiji re, došlo do ogromnog porasta zapošljavanja žena, a u tome je i bio suštinski akcenat u zvaninoj politici emancipacije, radi se o uspehu koji ima dva Janusova lica. Ideološki entuzijazam za zapošljavanje žena je bio naroito visok u periodu posleratne obnove i izgradnje zemlje kada je svaki oblik radne snage dobrodošao. No, uslovi za rad su esto bili veoma teški, a na radnim mestima na kojima 537 G. Stojakovi, Rodna perspektiva novina Antifašistikog fronta žena (1945-1953), str. 137 538 Vida Tomši, „Postoji li kod nas žensko pitanje”, Žena danas, Br. 99, 1952, str. 1 167 je falilo kadra (npr. u bolnicama) dešavalo se da žene rade prekovremeno u dve smene i u vrlo teškim uslovima rada539. Žene koje su bile izrazito aktivne u tom periodu navode kako faktiki nisu imale slobodnog vremena i da im je bilo teško da odgovore na sve obaveze koje su preuzele na sebe540. Sa protokom vremena ideološki entuzijazam slabi, a slabi i obraunavanje sa patrijarhalnim shvatanjima koja se više ili manje otvoreno manifestuju. Dok su u toku NOBa i posleratne obnove ova shvatanja oštro osuivanja kao nazadna, od pedesetih godina pa nadalje ova oštrica otupljuje541. Tako se npr. neke od partizanki koje su bile na funkcijama u partizanskom pokretu a potom postale drugarice- supruge najviših funkcionera povukle u privatnost i bile nezaposlene542. Uvoenjem samoupravljanja 1950-ih od preduzea se zahteva rentabilnost što dovodi do smanjivanja subvencija za ustanove društvenog standarda. Dalje, uvoenje uredbe o dejem dodaktu 1951, potstie žene da napuštaju posao i budu sa decom, a u tom periodu dolazi i do jugoslovenskog baby boom-a. Takoe, kao što je isticala visoko pozicionirana funkcionerka Vida Tomši, nije došlo do promena tradicionalnih pogleda na ženu te se smatalo da je njihovo poveano ueše u privredi samo epizoda usled nužde obnove zemlje543, a što se na kraju i obistinilo imajui u vidu trend smanjenja zaposlenosti žena. I dalje, iako su se u socijalizmu mnoga, tradicionalna muška zanimanja otvorila i za žene, one su nastavile da ine sastavni deo tzv. sekundarnog tržišta radne snage. Kada je o proizvodnom sektoru re žene su najviše radile u sekundarnom sektoru tekstilne i kožne industrije, koji je bio najmanje plaen. Kako navodi Stipe Šuvar, žene su u sekundarnom sektoru rasporeene po principu selektivne diskriminacije u grane u kojima je posao tobože ženski, ali naješe sa zastarelim tehnologijama, nižom obrazovnom strukturom, slabijim linim dohotkom i dohotkom OOUR-a544. Istraživanje Željke Šporer, a koje se odnosi na razdoblje 1965-1980. pokazuje da je vee ueše žena u odreenim privrednim granama uvek povezano sa nižim linim dohocima u tim 539 Vera Gudac Dodi, Žena u socijalizmu, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 2006, str. 56-57 540 Ivana Panteli, Partizanke kao graanke, Institut za savremenu istoriju i Evoluta, Beograd, 2011, str. 121 541 G. Stojakovi, Rodna perspektiva novina Antifašistikog fronta žena (1945-1953), str. 56 542 I. Panteli, Partizanke kao graanke, str. 120 543 Ibid., 125 544 Stipe Šuvar, „Diskusija u raspravi: Društvena svest, marksistika teorija i emancipacija žena- danas“, Žena, br. 2-3, 1972, str. 73 168 granama545. Dalje, žene su se u najveem broju zapošljavale u oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite i ugostiteljstva odn. na onim poslovima koji se smatraju loginim nastavkom njihovih poslova u privatnoj sferi. Statistiki podaci ukazuju na razliite oblike diskriminacije žena na radnom mestu: žena ima mnogo manje na rukovodeim mestima, duže ekaju na unapreenje, a, u zavisnosti od grane delatnosti, prosean lini dohodak žene je niži od prosenog linog dohotka muškarca sa odgovarajuom strunom spremom- u industriji se razlike kreu od 11% u grupi nekvalifikovanih do 33,8% u grupi kvalifikovanih radnika. Opisujui ovo stanje, Slobodanka Nedovi istie da je „Nepisano pravilo da se ak i u radnim organizacijama sa velikom veinom ženske radne snage na rukovodeim mestima nalaze muškarci“546. Participacija žena na rukovodeim mestima je bila vrlo slaba, u proseku oko 6%, a po nekim istraživanjima oko 14%, u svakom sluaju re je podzastupljenosti žena na rukovodeim funkcijama. U mnogim izveštajima zvaninih organa se kritiki ukazuje na ovu injenicu, i naješe istie da su predrasude glavni uzrok ovakvog stanja547. Poseban problem predstavljala je tzv. dvostruka optereenost žena. Žena je, i kad je bila zaposlena obavljala veinu poslova u domainstvu i naješe bila odgovorna za podizanje i vaspitanje dece. Ako je imala ikakvu pomo u tome, to je bila pomo majke ili pak svekrve. Prema podacima iz ’65. godine, žene su nedeljno radile u proseku 60-70 sati, od ega je 20-30 odsto bio neplaeni rad548. Da bi se to rešilo bilo je i nekih pokušaja podruštvljavanja poslova koji se obavljaju u domainstvu. Krajem pedesetih godina bilo je sve više uslužnih servisa, koji su osnivani na inicijativu ženskih društava. No, ove usluge je koristio mali broj žena, npr. po jednoj anketi sprovedenoj od samog servisa meu korisnicima/ama usluga je bilo samo 1% radnica549. U iste svrhe su formirani i restorani društvene ishrane, no njih su pretežno koristili muškarci samci, te je kuni rad i dalje absorbovao sate i sate rada žene550. U socijalistikom periodu je stoga, na delu bila polovina emancipacija žena. Problem leži i u injenici da se tzv. žensko pitanje tretiralo na pojednostavljen nain, što 545 Željka Šporer, „Feminizacija profesija kao indikator položaja žene u razliitim društvima“, Sociologija, br. 4, 1985. 546 Slobodanka Nedovi, Savremeni feminizam. Položaj i uloga žene u porodici i društvu, Centar za unapreivanje pravnih studija, Centar za slobodne izbore i demokratiju, Beograd, 2005, str. 110 547 Videti: V. Gudac Dodi, Žena u socijalizmu, str. 75 548 Ibid., str. 105 549 Ibid., str. 107 550 Ibid., str. 108 169 je onemoguilo sistemsko hvatanje u koštac sa ambivalentnostima ženskih identiteta i razliitim formama marginalizacije. Primat je bio na klasnom i verovalo se, da e se rešavanjem klasnog problema automatski rešiti i sva druga pitanja551. Po mišljenju Svetlane Slapšak, žene nisu mogle dugo zadržati privilegovanu pobedniku poziciju za razliku od muških saboraca i partijaca, i nova ideologija je iskoristila „sav simboliki potencijal žene koja se žrtvuje za druge i za budunost...“552 No, ostaje i injenica da je zdravorazumski nain tretiranja ovog perioda takoe pojednostavljen, ime se spreava kontinuiran pogled na postojanje i delovanje ženskog pokreta na ovim prostorima. Iako je žena bilo manje u politici nego muškaraca, u nekadašnjoj Jugoslaviji je procenat ueša žena u parlamentu SFRJ 1963. dostigao procenat od 19,6%. Takoe, žene koje su tad bile u politici su obavljale veliki broj istaknutih funkcija i te su funkciju obnašale ne radi kvote ili forme, ve na osnovu linih kvaliteta i doprinosa kao i šireg, društveno- politikog opredeljenja da položaj žene treba biti ravopravan. Rad istaknutih pojedinki kao što su npr. Vida Tomši na uvoenju novih zakona i adekvatnih praksi, kao i svest da zakoni nisu dovoljni ve da je neophodna daleko vea participacija žena u ekonomskom, politikom i društvenom životu553 kao i šira društvena podrška, pokazuje da su svojim predanim radom omoguile da ženska emancipacija postane i ostane znaajan segment zvanine politike agende. Radi kontinuiteta i daljeg razvoja ženskog pokreta na ovim prostorima, svakako je potrebno „sauvati od zaborava autentina svjedoenja žena razliitih generacija, imajui u vidu da 'traganje za identitetom žena u socijalizmu ponovo otvara nasilno zatvoren vremenski album tog perioda'." 554 4.3 Doprinos jugoslovenskog feminizma raspravama o rodu Kada je re o rodnim odnosima na prostoru bivše Jugoslavije, naješe se istie da, i u našoj nekadašnjom državi, po istom modelu kao i u drugim zemljama tzv. socijalistike revolucije, emancipacija žena „odozgo“ nije donela oekivane rezultate i da su postojale brojne protivrenosti i nedoreenosti što u elaboriranju što u sprovoenju ove politike. Ne sme se svakako podceniti važnost promene pravne 551 S. Drakuli, Sabrani eseji, str. 133 552 Prema: I. Panteli, Partizanke kao graanke, str. 124 553 Mateja Jeraj, „Tomši, Vida“, u: F. de Haan et al (eds.). A Biographical Dictionary of Womens' Movement and Feminism: Central, Eastern and South Eastern Europe. 19th and 20the Centuries, p. 578 554Olivera Jovanovi, Žene i performativni socijalizam, preuzeto 14. 11. 2011 sa: http://www.libela.org/vijesti/1453-zene-i-per-formativni-socijalizam-1453/ 170 regulative u domenu rodnih odnosa, i politiki izražene volje da se dekonstruišu patrijarhalni, konzervativni odnosi. Svi jugoslovenski ustavi su garantovali jednakost u pravima i dužnostima svih graana, „bez obzira na razlike u nacionalnosti, rasi, veroispovesti, polu, jeziku, obrazovanju i društvenom položaju“. Tako se istavom FNRJ garantuje jednakopravnost žena sa muškarcima gde stoji: „Žene su ravnopravne sa muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društvenog života. Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu“. Garantovala su se reproduktivna prava žena, i postojali razliiti oblici mehanizama zaštite žena, majki i dece, što brane što vanbrane. Najvei podsticaj od strane sistema se svakako dogodio u sferi obrazovanja, koje je predstavljalo znaajan resurs i društvena norma te omoguavalo uzlaznu društvenu pokretljivost za veliki broj žena. Uprkos ovim važnim pomacima, dekretima i zakonima se nisu mogli promeniti talozi patrijarhalne kulture koji su i dalje nastavili da žilavo opstoje uprkos ovim promenima. Npr., pre uspostave SFRJ status žene je bio regulisan obiajnim pravom, graanskim zakonima kao i konfesionalnim pravom u okviru verskih zajednica koje su imale autonomiju da ureuju dobar deo rodnih odnosa. Npr., u vreme Osmanskog carstva obiajno pravo je regulisalo odnose nemuslimana, a šerijatsko muslimana555. Obiajno pravo je nastavilo da ustrajava i u periodu Austro-Ugarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije, uprkos težnjama u ove dve države da se uspostavi potpuna jurisdikcija graanskog zakona. A ovo obiajno pravo koje se žilavo održavalo je i dalje bilo nošeno patrijarhalnim vrednostima i normama, a kasnije je ustrajalo i na pomalo paradoskalan nain se „uvuklo“ u socijalistiki model emancipacije žena556. Kako navodi Lidija Sklevicky, „emancipatorske vrednote bile su pridodane korpusu postojeih tradicijskih vjerovanja o (prirodnom) mjestu žene u kulturi, a tradicijom definirane ’ženske’ vrednote i na njima zasnovane društvene uloge, uklopljene su bez osporavanja u proces socijalistike revolucije“.557 Iz tih i drugih razloga, u društvenim naukama na prostoru bivše Jugoslavije se poinju jasnije artikulisati glasovi koji ukazuju na skromne uinke emancipacije žena i na raskorak izmeu ideološkog ideala i ne retko surove društvene zbilje. Socijalistiki 555Zilka Spahi-Šiljak, Žene, religija, pbolitika, str. 144 556 Ibid. 557 L. Sklevicky, Konji, žene, ratovi, str. 57 171 model je težio vlastitoj produkciji ak i kad realne postavke za njegovo ostvarenje nisu postojale, pa se proizvodnja poželjne stvarnosti sprovodila dogmatizmom u teoriji iz koje, budui da ova odgovara „prirodnim“ zakonima dijalektike, treba da sledi društveno poželjna praksa. Uzmicanje stvarnosti od ideala se pravdalo dijalektikom prirodom društvene stvarnosti koja je kao takva puna unutrašnjih protivrenosti, a umesto rešavanja, došlo je do dalje objektivizacije i petrifikacije ovih protivrenosti558. U takvom jednom kontekstu, u kom se sistem održava dogmatskim sredstvima i unutar vlastitog diskursa samoreprodukcije, intervencije u ovakav diskurs a sa marksistike pozicije, kao npr. ona praksisovksa, su dale plodan okvir da se o sistemu govori sa njegove vlastite pozicije ali opet izvan njegove logike- zahvat koji može biti opasniji od bilo kakvog ideološkog skretanja. Jugoslovenski sluaj je takoe pratila velika neujednaenost društvenog razvoja na regionalnom nivou559 kao i velike razlike u nainu života i shvatanjima na relaciji selo-grad. Poseban sluaj su predstavlje tzv. rurbane sredine. Dok je socijalistiki model dao emancipaciju, a okrenutost zapadu omoguila uvoz potrošakog modela ponašanja i bar prividno pozapadnjaenje, veliki deo žena nije uživalo plodove ovih promena i „nikad nije našlo svoje mesto u mitologizovanoj slici o društvenom napretku.560” U urbanim centrima žene su dobile vee mogunosti i na raspolaganju su imale ne samo bolje institucionalne ve i simboline resurse emancipacije. To im je omoguilo bolje korišenje postojeih mogunosti kao i pronicljiv uvid u postojei model rodnih odnosa. Žene iz akademskih krugova su takoe, putujui po zapadnoj Evropi i SADu dobile mogunost da se upoznaju sa feministikim pokretom i literaturom i da analiziraju i posmatraju vlastito društvo iz novog ugla. U takvim okolnostima zbio se i svojevrstan presedan, organizovanje prve feministike konferencije u jednoj socijalistikoj zemlji. Konferencija „Drug-ca žena. Žensko pitanje- novi pristup“ je organizovana u Beogradu u Studentskom kulturnom centru 1978., a glavnu ulogu u organizaciji su imale Žarana Papi, Nada Ler-Sofroni i Dunja Blaževi, tadašnja direktorica SKCa. Pitanja koja su 558 Videti: Gordana Bosanac, „Mjesto i znaenje Blaženke Despot u suvremenoj hrvatskoj filozofiji“, Filozofska istraživanja III, god. 28, sv. 3, str. 626 559 U tom smislu, jugoslovenski federalizam je nedvojbeno podseao na feudalizam, koji je vodio, kao što je suptilno primetio Zoran ini u uvanje vlastite razvijenosti da se ne bi delila sa drugima ali i (da li paradoksalno) uvanje vlastite nerazvijenost koja je stilizovana do pitanja o etnikom identitu. Z. ini, Jugoslavija kao nedovršena država, str. 199 560 Marijana Stoji, „Proleteri svih zemalja- ko vam pere arape? Feministiki pokret u Jugoslaviji 1978- 1989“, u: . Tomi i P. Atanackovi (ur.), Društvo u pokretu. Novi društveni pokreti u Jugoslaviji od 1968. do danas, str. 112 172 obuhvaena na konferenciji su bila raznolika i voena potrebom demistifikacije položaja žene i razvoja novog pristupa u razgradnji mehanizama rodne represije. Tematska pitanja konferencije su ukljuivala sledee aspekte: psihološki, socijalni i istorijski uzroci rodne nejednakosti; položaj žene u buržuaskom društvu; uspon ženskog pokreta i njegova postignua, problemi i orsokaci; teorijski rezultati feministike analize na individualnom i kolektivnom planu, kao i pitanja šta se zapravo dogodilo se emancipacijom žene u socijalizmu i da li je ova emancipacija zaista promenila tradicionalne odnose u porodici. Teme, posebno ponuene za razmatranje su bile: žene- kapitalizam-revolucija: analiza položaja žene u kapitalizmu, uloga porodice u kapitalistikoj produkciji i odnos privatno-javno; savremeni ženski pokret- oblici organizovanja, tipovi aktivnosti, specifinosti u pojedinim zemljama, problemi, postignua, dileme; psihoanaliza-seksualnost-identitet žene: uloga psihoanalize u buržuaskom društvu, interpretacije ženske seksualnosti, norma heteroseksualnosti, društveni uslovi formiranja Erosa; žene i kultura- odsustvo žena iz nauke, umetnosti, filozofije, lingvistika analiza, sistemi mišljenja koji opravdavaju subordinaciju itd561. Na konferenciji su manifestovane i brojne tenzije na relaciji izmeu domaih uesnika/ca i goši. Goše su negodovale što na konferenciji uestvuju i muškarci dok su domae isticale da se bez muškog ueša i ne može promeniti položaj žena i da se treba boriti i protiv diskriminacije muškaraca. Domae uesnice su dolazile iz akademskih ustanova i nisu, za razliku od zapadnjakinja, imale iskustvo u aktivistikom radu. Takoe, nisu istupale protiv sistema ve su ukazivale na odstupanja od zvaninih težnji u samoj praksi, ime su, po mišljenju zapadnjakinja, i dalje ostale „zarobljene“ unutar muškog mišljenja. Zapadne goše su takoe bile daleko kritinije prema mogunostima emancipacije putem liberalne emancipacije kroz zakone kao i emancipacije žena kroz klasnu borbu562. Domae uesnice su svoje negodovanje izražavale stavovima da uesnice sa strane ne poznaju dovoljno dobro ovdašnju situaciju i da nisu u poziciji da „ue“ domae o njihovom položaju. Uprkos ovih tenzija, prouzrokovanih i teškoama oko prevoda i tehnikim problemima jer je na konferenciji prisustvovao veliki broj neregistrovanih uesnika/ca, izrodila su se prijateljstva i 561 Prema: Chiara Bonfiglioli, Remembering the Conference „Drugarica žena. Žensko pitanje- novi pristup?“. Thirty Years After, M.A. Thesis, str. 125-130 562 M. Stoji, „Proleteri svih zemalja- ko vam pere arape? Feministiki pokret u Jugoslaviji 1978- 1989“, u: . Tomi, P. Atanackovi (ur.), Društvo u pokretu. Novi društveni pokreti u Jugoslaviji od 1968. do danas, str. 116 173 saradnja. Po reima Vesne Pusi, uesnice iz Jugoslavije su svoja izlaganja na prvom danu konferencije poinjale reenicom: „Ja, iako nisam feministkinja, mislim to i to.“, da bi treeg dana sve poinjale svoja izlaganja sa: „Ja kao feministkinja, mislim to i to.“563 Po reima Nade Ler Sofroni, uesnice iz Sarajeva, konferencija je dala zamajac da žene shvate da trebaju svoj, autonomni pokret i da se za svoja prava moraju boriti solidarno sa drugim ženama564. Zvanina reakcija nije zaostala. Na 12. kongresu SKJ predsednica Konferencije za aktivnost i ulogu žena u društvenom razvoju Jugoslavije Branka Lazi je istakla da se radi o shvatanjima tuim našem socijalistikosamoupravnom društvu te je stoga potrebno ista suzbiti i eliminisati. Brojne društveno-politike organizacije su takoe požurile sa osudom, istiui da su se jugoslovenske žene još u ratu izborile za ravnopravnost i da je stoga „novi pristup“ suvišan565. Feministkinje su takoe reagovale. Isticale su da je i marksizam ideja koja je nastala na zapadu, i na injenicu da je novi ženski pokret nikao iz ’68. gibanja i da je povezan sa radnikim pokretom i socijalizmom. Ženski pokret predstavlja progresivnu društvenu snagu te je neutemeljeno povezivati ga sa konzervativizmom566. Istaknuto je da je dilema klasno ili žensko lažna dilema, i da je neophodno izai iz zatvorenog kruga mišljenja i fraza koje više nikoga ne animiraju567. Ponovno išitavanje Marksa je svakako došlo na dnevni red, i jugoslovenske teoretiarke su u tom pogledu dale nesumnjiv doprinos feministikoj teoriji uopšte. Sa takve jedne pozicije pisala je i Blaženka Despot, filozofkinja po vokaciji, koja zapoinje sa feministikim promišljanjem i uopšte pitanjima o mogunostima jednog marksistikog feminizma, a koja je verovatno dala najdublja teorijska promišljanja u ovoj oblasti. Ona se uputila u jedno nedogmatsko, ponovno išitavanje Marksa ali i Hegela, ukazavši pri tom da Marksovo, radikalno postavljanje Hegelove filozofije na materijalne osnove nije donelo novi pristup u prevladavanju podreenosti žena. A kako je Marksovo stajalište osnova socijalistike verzije emancipacije, ova se stoga ne može ni ostvariti. Žena se ni kod Marksa ne može konstituisati kao subjekt, ona je to samo po 563 Danijela Dugandži Živanovi, „Fragmenti ženskih sjeanja, 1978. i danas“, ProFemina, leto/jesen 2011, str. 128 564 Ibid. , str. 127 565 S. Drakuli, Izabrani eseji, str. 125, 129 566 Ibid. , str. 130 567 Ibid. , str. 133 174 svojoj formi ali i dalje ostaje u predziu istorije kao mestu ozbiljenja slobode. Ona ukazuje na prazna mesta samorazumljivih previda Hegelove i Marksove dijalektike, koji dovode do previda ljudskosti žene i do nemogunosti njenog iskoraavanja u „slobodu uzlaznog slijeda onoga što kod Hegela stoji u ’protoku’: privatno vlasništvo, porodica, graansko društvo, država; te napokon, izai iz spolnosti kao sudbine, što nikako ne pripada redu dijalektikih kategorija…”568 Iako se kod Hegela porodica „ukida“ u graanskom društvu kao ontološki višoj kategoriji, porodica ostaje temelj njegovog prirodnog opstanka a tu svrhu ispunjava žena kao ahistorijska raalica. Žena u braku, i jedino u njemu dobiva svoje supstancijalno odreenje budui da je iskljuena, „prirodno“ iz narednih stupnjeva te stoga nije u mogunosti „da se okree sebi i u sebe kao vlastitom predmetu... Kao bitno neslobodna, žena ne može proizvesti beskonanost posebne osobe, individue, koja jest tek modernitet...“569 Stoga se i u prirodi „socijalistike prirode“ sree samo graanska priroda. Pretvaranje prirode u stvar, što je osnova markistikog poimanja tzv. humanizacije prirode, ne propituje odnos ovjeka i prirode ime se ne problematizuje moderna postavka filozofije slobode kao volje za mo“570. Naslutivši nove promene i tokove svesti i krizu starih paradigmi, Blaženka Despot se, prva na ovim prostorima bavila i New Age pokretom kao savremenom pojavom i potpuno novom formom modernog spiritualizma i moguim okvirom ovekovog osloboenja. Po reima Vukašina Pavlovia, Blaženka Despot je dala najdublje filozofsko-teorijsko objašnjenje transformacije starog u novi feministiki pokret. Naime, po njenom stajalištu, klasini pokret je, usmeren na slobodu u politikoj državi, redukovan na pokret za ljudska prava. Zatim, proleterski pokret je takoe ogranien jer veruje da e do osloboenja od patrijarhata doi ukidanjem razlike izmeu graanskog društva i politike države. Novi ženski pokret pak donosi emancipaciju ne samo od države, ve i od volje za vlast i mo, kao glavnih regulatora društvenog života i u tome leži njegova emancipatorska snaga571. Njen rad je utoliko znaajniji što ne ostaje 568 Prema: G. Bosanac, Mjesto i znaenje Blaženke Despot u suvremenoj hrvatskoj filozofiji, Filozofska istraživanja III, god. 28, sv. 3, str. 633 569Gordana Bosanac (ur.), Izabrana djela Blaženke Despot, Institut za društvena istraživanja – Ženska infoteka, Zagreb, 2004., str 138 570 Blaženka Despot, New Age i moderna, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995, str. 68 571 Prema: V. Pavlovi, Društveni pokreti i promene, str. 190 175 u okvirima svoenja feminizma na tzv. „žensko pitanje“572. Nju zanima (ne)mogunost novog, epohalnog naina proizvodnje života koji odbacuje tzv. agresivno shvatanje slobode koje je u ležištu razliitih teorijskih pravaca i društveno-politikih ureenja. Novi socijalni pokreti u tome imaju kljunu ulogu, jer studentski, antirasistiki, ekološki, feministiki pokreti se „više ne mogu miriti s paradigmom politike emancipacije etablirane slobode, ve traže slobodu od ovako shvaene slobode“573. Oni dovode u pitanje nekritiku veru u napredak koji donosi moderna a koja proizvodi stalnu krizu ovako pojmljenog napretka. Ženski pokret Blaženka Despot analizira u kontekstu ostalih progresivnih društvenih pokreta i njihovoj težnji ka novoj društvenoj spiritualnosti i socijabilnosti koje je nemogue pojmiti u okvirima postojeih politikih paradigmi. „Grehe“ socijalizma Despot ne vidi u nemogunosti socijalizma da obezbedi željeni i obeani napredak, ve u nesposobnosti stvaranja nove „socijalistike prirode“. Ukidanjem vlasništva i podruštvljavanjem sredstava za proizvodnju, socijalistika društva „nisu ozbiljila slobodu ovjeka ni prema državi, niti su promijenila odnos spram prirode kao stvari“574. Iz tih razloga socijalizam ne podnosi feministike pokrete jer je ostao uronjen u moderni koncept napretka, a što, neometan od tzv. partikularnih interesa koji dolaze od graanskog društva sprovodi na još drastiniji nain, emu najbolje svedoi katastrofa u ernobilu575. Jugoslovenske teoretiarke su ne samo obogatile i udahnule novu živost marksizmu, ve su se usudile da dovedu u pitanje i osnovne postulate marksistike filosofije i prakse. Zapoele su i sa antropološkim istraživanjima žene i težile zahvatiti u širinu kulturoloških matrica rodnih odnosa napuštajui pri tom okvire zvanine društvene teorije. Neke od njih, kao npr. rano preminula Lidija Sklevicky su teoriju živele- osamdesetih godina su pokrenuti prvi SOS telefoni za pomo žrtvama nasilja u porodici a Sklevicky je radila na ovom programu. Pored naunih radova pisala je i novinske lanke i uspešno izbegavala status salonske, akademske feministkinje zbog svog šarolikog rada. Svojim antidogmatizmom, nauno utemeljenom ironijom i ekscentrinošu, plenila je pažnju i izvanakademskih krugova576. Feminizam je od 572 B. Despot, New Age i moderna, str. 7 573 Ibid. , str. 66 574 Ibid. , str. 101 575 Ibid. 576 Biljana Kaši, „Sklevicky Lydia“, u: F. de Haan et al (eds.). A Biographical Dictionary of Womens' Movement and Feminism: Central, Eastern and South Eastern Europe. 19th and 20the Centuries, p. 519 176 zabranjene teme ušao u akademski diskurs i autorke su svoje brojne radove objavljivale u asopisima kao što su Naše teme, Marksizam u svetu, Gledišta, izlazei izvan okvira socijalistikog mainstreama. Takoe, pišu se i novinski lanci i kolumne u analitiko- publicistikom stilu a koji su dostupni široj javnosti. esto s puno duha i iskriavog cinizma koji pleni- u tom duhu su npr. pisani tekstovi Slavenke Drakuli efektnih naziva kao npr. Mitologija mudologije, Tko je tko u mudologiji, Mudologija kao disciplina, objavljeni u Dugi 1981. Otvaraju se i pitanja seksizma u medijima, nasilja u porodici, kritiki analizira mit o majinstvu, i na novi nain reintepretiraju „zvanine“ teme kao što su rad, zapošljavanje i reproduktivno zdravlje žena577. Kombinovanjem razliitih teorijskih pristupa i tema, jugoslovenski neofeminizam je svakako udario nesumnjiv peat feministikoj teoriji, što je polje koje treba posebno istražiti imajui u vidu tendencije ka brisanju ovog dela istorije i naunog naslea. Posebno pitanje na koje se takoe traži odgovor je, da li se zajedno sa usponom neofeministike teorije na ovim prostorima desio i ženski pokret. Npr. jedna od naših najpoznatijih teoretiarki i aktivistkinja Žarana Papi je isticala da su postojale osveštene pojedinke, feministikinje ali ne i pokret koji pretpostavlja masovnost i kolektivno delovanje. Drugaije tvrdnje Žarana je nazivala romantizacijom istorije. Po jednom pak drugom tumaenju, koje je iznela profesorica Nada Ler Sofroni na susretu organizovanom u Sarajevu pod nazivom ’78. Revisited, ipak se radilo o pokretu. Nije postojala šira socijalna baza, ali su ispoljene kreativnosti i razliiti oblici naune i umetnike produkcije predstavljali pravi kulturni pokret i prevrat koji je ne samo analizirao, ve i menjao stvarnost. Uesnice konferencije i nekadašnje/sadašnje aktivistkinje na susretu u Sarajevu su istakle da treba insistirati na kontinuitetu pokreta i odbacivati tumaenja koja buenje pokreta iskljuivo vezuju za tranzicione devedesete, ime se ženski pokret sužava na reakciju na tadašnji rat i militarizam odn. na „feminizam iz nužde i nuždi iz feminizma“, ime mu se oduzima uporište i memorija kao podstrek za dalje delovanje578. 577 Sandra Prlenda, Lomei valove u socijalizmu, ProFemina, ljeto/jesen 2011, str. 164 578 D. Dugandži Živanovi, „Fragmenti ženskih sjeanja, 1978. i danas“, ProFemina, leto/jesen 2011, str. 138-141 177 V OPŠTI DRUŠTVENI I POLITIKI OKVIR U BiH 5.1 „Bellum omnium contra omnes“ i Dejtonski sporazum Rat u Bosni i Hercegovini je po mnogo emu bio paradigmatian. On je ilustracija, simbol raspada SFRJ, budui da je BiH imenovana kao Jugoslavija u malom. On je bio paradigma Hantintonovog „sukoba civilizacija“ budui da se tumaio kao sukob islamske, zapadno-katolike i istone-pravoslavne civilizacije. On je imao elemente graanskog rata ali i upliva graninih (Srbije i Hrvatske) kao i teritorijalno udaljenih država (o emu svedoi „izvoz“ ratnika-Mudžahedina i ruskih dobrovoljaca). Karakter ovog rata je i danas teško odrediti, a injenino stanje je nemogue utvrditi u društvu u kojem je i nauka u vlasti i funkciji velianja odreene etnije. Neka objašnjenja su „simpatina“, kao npr. ona koja se sreu „u pravih“ Sarajlija da je to bio rat izmeu raje i papaka. Rat se logino može posmatrati i kao verski, o emu svedoi bezbroj uništenih i oskrnavljenih verskih objekata, kao i injenica da se u posleratnom periodu i dalje dešavaju brojni incidenti sa jasnim premisama verske mržnje. No kao što se istie, rat nije bio verski ali je bio zverski, budui da konfesionalna pripadnost nije bila uzrok ve ubojito oružje u ratnim pokliima. Sociolozi religije ukazuju da rat nije bio verski jer je nedostajala bitna odrednica verskog rata- nasilna konverzija na odreenu veru. Ratna kulminacija je Srebreniki genocid, njegov zaštitni znak rušenje zaštienih kulturnih spomenika (npr. starog mosta u Mostaru), njegovo drugo ime urbicid, genocid i etniko išenje, a njegov credo ouvanje vitalnih nacionalnih interesa i kulturne samoosobnosti. Ponekad se postavlja retoriko pitanje da li je rat morao da se desi, a ne retko se uju objašenjenja da je rat pomogao ouvanju odn. izgradnji nacionalnog identiteta! U svrhu naunog objašnjenja ratnih dogaanja naješe se referira na injenicu da su tzv. nacionalna pitanja u socijalizmu samo površno rešena: nacionalni identiteti su podsticani u kulturnom smislu ali ne i u politikom, budui da su bili upregnuti u okvire jednopartijskog sistema koji ovakvu politizaciju ne dopušta. U SFRJ, garant ouvanja kulturnog identiteta jugoslovenskih nacija su bile socijalistike republike, a BiH tu predstavlja poseban sluaj zbog svoje etnike šarolikosti. U Rezoluciji ZAVNOBIHa stoji da BiH nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska, ve i srpska i muslimanska i 178 hrvatska. Na ovu lepršavu izjavu se esto nadovezuje da je zapravo bila komunistika!579 I da rešavanje nacionalnih pitanja i tenzija u sklopu totalitarne ideologije samo produbljuje razliite protivrenosti, a sukobe premešta u budunost. Istie se da su muslimani morali ekati skoro 30 godina da dobiju mogunost da se zvanino izjave kao Muslimani, i da su dotad mogli „slobodno“ da se izjasne drugaije, a naješe kao Srbi jer je to bilo najpoželjnije580. Ovakva tumaenja su svakako realistina, ali zaboravljaju i na injenicu da se komunistiki režim morao uhvatiti u koštac sa realnostima etno-nacionalnih animoziteta. Nacionalna pitanja sistem je pokušao da artikuliše na drugaiji nain, usmeri njihov tok u skladu sa potrebama sistema i njegove nadnacionalne ideologije, a da istovremeno ouva razliite nacionalne samobitnosti uz vrstu garanciju kolektivnih, kulturnih prava kao potvrdu teze da su u socijalizmu sva nacionalna pitanja rešena. Ono što je bitnije od navodnog marksistikog potiskivanja nacionalnog pitanja je injenica da se u jugoslovenskoj marksistikoj teoriji isticalo da su nacija i država odvojene stvari, i da nacionalna politika etatizirane države vodi u nasilje i ograniavanja prava i sloboda pod plaštom samobitnosti nacionalne države581. To je svakako posledica negativnog gledanja na državu u marksistikoj teoriji i ideologiji, što je paradoksalno, dovelo do potiskivanja politike dimenzije pojma nacija i do njegovog implicitnog svoenja na etniku ili pak kulturnu dimenziju. Posle smrti harizmatskog voe i deligitimizacije zvanine ideologije koja sve više gubi svoje mobilizatorske potencijale, uspešno opstaje ovakvo poimanje nacije, utoliko više što je u skladu sa konzervativnim i patrijarhalnim vrednostima. U BiH ovaj „logini“ proces rezultira u krvavom sudaru etnija, koje pretenduju na, navodnu, kulturom i tradicijom zasnovanu samobitnost, u borbi za „ouvanje“ ove navodne samobitnosti koju ugrožava de facto multietninost BiH države. Krajnji bilans rata još nije uspostavljen, ali je po redukcionistikim vladajuim ideologijama i nebitan: jer identitet se pravda po cenu života! A rat se u takvom konceptu vidi prevashodno kao kulturni dogaaj. A posleratna politika, kultura, nauka, živi od rata kao najvišeg kulturnog doagaja, kao što je suptilno uoio sarajevski filozof Ugo Vlaisavljevi: „Ona sva na njemu poiva, jer je on za nju izvor legitimiteta. 579 Ivo Lui, „Šta je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, Status, Br. br. 14, proljee 2010, str. 109 580 Ibid. 581 Zvonko Leroti, Nacija, teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija, Globus, Zagreb, 1984, str. 54 179 To znai da je ovdje svaka politika na neki vrlo važan, suštinski nain, poslijeratna politika, zato što stalno referira na rat. Njoj je rat izvor opravdanja svih njenih ciljeva, kao i sredstava koje koristi... Kada se danas, recimo u Bosni i Hercegovini, govori o neophodnosti pomirenja, zaboravlja se da su oni koji treba da se pomire konstituirani kao ratni subjekti. To znai da oni danas svoju politiku, svoj identitet, svoje shvaanje stvarnosti, grade na iskustvu rata. Za njih pomiriti se, znailo bi doslovno samouništenje.“582 Rat u BiH nije stoga bio samo Bellum omnium contra omnes u smislu stravinog razaranja i nemogunosti uspostavljanja granice dokle se sme ii u ratnoj bestijalnosti. No bilans treba svakako navesti: više od 100.000 mrtvih, 2/3 industrije je potpuno uništeno, pola kua i društvenih objekata devastirano, polovina stanovništva raseljena, siromašna ruralna populacija je u ogromnom broju pobegla put gradova. Kada je Dejtonski sporazum potpisan decembra 1995., 1,2 milion ljudi se nalazilo u statusu izbeglica583. Rat je bio hobsijanski i usled injenice da se sam rat na perverzan nain slavi i pravda kulturnom politikom identiteta, a svaki politiki diskurs u posleratnom periodu je unapred omeen granicama koje je uspostavio rat- entitetskim, etnikim, kulturnim. Ne treba zaboraviti ni injenicu, da je najbrojnija ali i najzakašnjalija nacija u BiH- bošnjaka, proces svoje konstitucije dovršila uz pomo rata, a injenica da je ova skupina najviše i stradala u poslednjem ratu, istoj pomaže da svoje konstituisanje „uspešno“ privede kraju. Svoje mnogobrojna žrtve koristi u svrhu zadobijanja moralne suprematije spram druge dve nacije, dok u spoljnjoj politici, naglašavajui svoje žrtve, opominje na svoju podreenost i apeluje meunarodnoj zajednici da interveniše u njenu korist584. A bošnjaka nacija, na romantiarski nain utemeljujui svoju samobitnost u daleku prošlost iji je vrhunac osmanski period, kao da ne uvia da se moderna država ne može graditi na tradicijama osmanske epohe, isto kao što je to nemogue na principima sprskog ili hrvatskog separatizma585. A poslednje dve grupe nemaju volje ni interesa ni da razmatre mogunost izgradnje društva koje bi prevazišlo vlastita ogranienja koja se baziraju na konstruktu BiH kao podeljenog društva. 582 Ivan Milenkovi, Intervju- Ugo Vlaisavljevi- filozof, Rat kao kulturni dogaaj, Vreme, br. 751, preuzeto 10. 12. 2011. sa: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416848 583 R. Thomasson, To make room for changes, p. 10-11 584 Ivo Lui, „Legitimitet izmeu mita i zakona“, Status, br. 9, proljee 2006, str. 108-109 585 Lovrenovi, D. Povijest est magistra vitae, prema: M. Lasi, Mukotrpno do politike moderne, str. 167 180 5.2 Posleratni (ne)konsenzus konsocijacijske demokratije u BiH Dejtonski sporazum je Bosni i Hercegovini doneo onaj oblik ureenja koji je postao poznat u teoriji posle studiozne analize Arenta Lajpharta o tzv. konsocijacijskim demokratijama. Ovaj model je Lajphart uoio u evropskim društvima podeljenim duž nacionalnih, kulturnih, religijskih šavova (Belgija, Holandija, Austrija) i u kojima se zbog dubine društvenih podela/rascepa ne može uspostaviti mehanizam odluivanja na principu jedan ovek jedan glas. Naime, u ovim zemljama se uvidelo da liberalni principi odluivanja nisu poželjni budui da najbrojnija grupa može iza demokratskih paravana i principa veinskog odluivanja da potpuno majorizuje neku drugu grupu ili grupe. Srpska strana tumaenja rata i njegovih uzroka se uglavnom poziva na ovaj element, istiui da je tzv. referendum o secesiji donet mehanizmom iskljuivanja Srba kao jednog od konstitutivnih naroda. Srbi su kao konstitutivni narod preglasani perverzijom liberalnog naela jedan ovek- jedan glas koji je neprimenjiv u kontekstu BiH društva. Time je pogaženo samo naelo BiH politike zajednice kao društva konstitutivnih naroda bez ije se saglasnosti ne mogu donostiti sudbonosne politike odluke- a odvajanje od Jugoslavije je jedna takva sudbonosna odluka. Bošnjaka strana se pak uglavnom poziva na relativnu samobitnost bosanskohercegovakog društva koja potie još iz srednjevekovne bosanske državnosti, relativne autonomnosti BiH u okvirima Turske i Austro-Ugarske imperije i ponovnog utemeljenja bosanskohercegovake državnosti u okviru ZAVNOBiH-a kao jedne od tekovina narodno oslobodilake borbe. Iako izlomljena, BiH ima geografsku i istorijsku samobitnost koja je imala razliita obeležja u razliitim periodima i istorijskim sekvencama586. U bošnjakog diskursu se takoe insistira da srpski i hrvatski korpus ima rezervnu domovinu te da Bošnjaci imaju legitimno pravo na državu, kao konstitutivni narod nekadašnje SFRJ. Ovu bošnjaku poziciju sprski i hrvatski teoretiari prepoznaju i imenuju kao tezu o tzv. višku legitimnosti. Ovi dijametralno suprotni diskursi i dalje presecaju tkivo društva i same posleratne politike institucije te prodobljuju nefunkcionalnosti države u posleratnom periodu. 586 Ovde treba istai da odreeni bošnjaki intelektualni krugovi ovaj kontinuitet ne vide kao izlomljen, ve kao pravolinijski. Ovakvim jednim slepilom za realnost dodatno se podgrejavaju separatistike težnje kod druga dva naroda. 181 Kao i svaku konsocijaciju, i BiH demokratiju karakteriše sporost u donošenju odluka587, a pogotovo onih koji se tiu pristupu EU što zemlju locira na zaelju pristupnog procesa i pregovora. Ureenje se u startu posmatra kao nefunkcionalno i takvo stajalište doprinosi njegovoj daljoj, produbljenoj nefunkcionalnosti. Bošnjaka strana ne retko dovodi u pitanje legitimnost Dejtonskog sporazumu iji je sastavni deo i sam ustav BiH. Istie se da je smisao Dejtonskog sporazuma bio da se zaustavi rat, a ne da se stvori politiki poredak na osnovu kojeg e BiH ui u porodicu evropskih zemalja. Naješe se uje tvrdnja da su predsednici Hrvatske i tadašnje Savezne Jugoslavije bili potpisnici sporazuma što, po ovom stanovištu potvruje da je na BiH izvršena agresija. Hrvatska strana problem legitimnost posmatra sa pozicije da, iako konstitutivni narod, hrvatski korpus nema entitet: tri u dva ne može, izjavio je jednom prilikom predsednik HDZ 1990. Božo Ljubi. Srpska strana, koja je posle rata uglavnom negativno posmatrala dejtonski sporazum i prihvatila ga faktiki pod prisilom, u trenutnoj konstelaciji se smatra njegovim zagovornikom, budui da srpski korpus ima svoj entitet i teritorijalno i institucionalno uporište da utie na zajednike BiH institucije. Ova neprincipijelnost pak pokazuje da Dejtonski sporazum sadrži mnoge nedoreenosti zbog kojih razliite interpretacije i politike prakse dobijaju uporište i mogunost da se po potrebi de/radikalizuju i manipulišu birakim telom. Iz injenice da politike institucije u BiH ne funkcionišu, istie se da je BiH zapravo pretpolitiko društvo, u kojem su institucije u atrofiji a demokratski sistem samo plašt koji služi za ouvanje vlasti i uvek iznova potvrenu legitimizaciju nacionalistikih elita. Dominantan oblik proizvoenja identiteta, u kojem se identitet smatra temeljem a ne proizvodom politikog, nužno vodi u zakljuak da je BiH pretpolitiko društvo turobne poluperiferije. Liberalni intelektualci su ne retko skloni pesimizmu, referirajui da je re o predpolitikom narodnom biu koji odbija da bude „oposredovan“ pravnom normom i državom588. No tu i tamo, oekuju ili bosansko prolee i graansku revoluciju, ili pak ponovnu intervenciju meunarodne zajednice koja bi dekretom odozgo ukinula dalji sunovrat u predpolitiku etnopolitiku. Žensko telo i simbolika ženskog se može iskoristiti u svrhu ideoloških projekcija i binarnih opozicija graansko-etnonacionalno, zašta je BiH plodan okvir. Povod može 587 N. Kecmanovi, Dometi demokratije. Od Istone Evrope do Zapadnog Balkana, str. 97 588 Esad Zgodi, „Šta je to - hiperpolitika. Prilog razumijevanju realpolitike sa osvrtom na bosansku stvarnost“, Godišnjak, god. I, 2006, str. 58 182 biti prozaian, kao što je npr. izbacivanje proslave Deda mraza iz javnih ustanova a što je inicirano u cilju „proišavanja“ vlastite kulture i tradicije od stranih importa. Kao parodija na ove pokušaje u bh. magazinu Dani na naslovnoj strani se našla slika dve mlade žene: jedna je bila obuena u tradicionalnu muslimansku nošnju, dok je druga sa kapom Deda mraza i u crvenom grudnjaku prvu ljubila u nos. Naslov je takoe bio provokativan: Ljubi se istok i zapad589. Društvene polarizacije su na taj nain duhovito prikazane putem rodne reprezentacije, što je po autorki teksta esto sluaj. One takoe uprošavaju složenost globalne, regionalne i lokalne dinamike590, a u BiH su imale i funkciju vlastitog identitarnog samopotvrivanja. Neke Bosanke su ovakve navode interpretirale kao posebnost BiH društva koje nosi i moderno i tradicionalno, i da su one zadovoljne ouvanjem pravih vrednosti i novim mogunostima koje su žene dobile sa emancipacijom591. No, upitno je kakva je stvarna pozicija žena u ovako duboko podeljenom društvu, i koliko je zapravo re o pukoj racionalizaciji nepovoljnog okruženja u kojem su se žene našle. Uloga meunarodnog faktora je od ne malog znaaja u proizvodnji društvenog disenzusa, budui da je BiH faktiki pod protektoratom meunarodne zajednice. Kao što je primetio poznati ameriki teoretiar demokratije Leri Dajmon, zapadni lideri i teoretiari nisu imali hrabrosti da se uhvate sa svuda prisutnom demokratskom recesijom i erozijom u svetu, i da se odupru pukom svoenju demokratije na elektoralizam592. Tome svakako svedoi i politika meunarodnog faktora u BiH, koji, vrsto se držai proklamovane demokratske procedure okree glavu od nedemokratskih podvala koje se poturaju pod plaštom demokratije. Dovoljno je ukazati i na injenicu, a na koju su alarmirale i ženske civilne inicijative, da meunarodna zajednica u svrhu sprovoenja svojih politika pregovora sa politikim akterima ratne i korupcionaške prošlosti, smatrajui to verovatno bezbolnijim i bržim putem a po makijavelistikoj logici cilj opravdava sredstva. Pri tome se naravno ne libi da po potrebi smeni nepodobne politiare sa kojima je koliko jue vodila pregovore o suštinskim reformama na evropskom putu BiH. 589 Elisse Helms, „Ljubi se istok i zapad“, u: Renata Jambreši Kirin , Sandra Prlenda (ur.), Promišljanje sjevera i juga u postkolonijalnosti. Radovi s poslijediplomskog seminara, IUC Dubrovnik 28.5-1.6.2007, str. 33 590 Ibid. , str. 35 591 Ibid, str. 31 592Larry Diamond, “The Democratic Rollback”, Foreign Affairs, Volume 87, Number 2, March/April, 2008, p. 36 183 Smenjivanje visokih predstavnika i nepostojanje konzistentne amerike i evropske politike po pitanju BiH, dodatno produbljuje politike protivrenosti. Od agresivnog, vigilnog Britanca Pedija Ešdauna koji je svakodnevno pretio bonskim ovlastima a i rado ih koristio, preko mlakog Kristijana Švarcšilinga, do nedoreenog Lajaka i Incka, koji izbegavaju korišenje bonskih ovlasti i prednost daju „mekšim“ oblicima ubeivanja po principu evropska budunost je naša sudbina. Nedavno izjava visokog predstavnika to potvruje: [...] ako “mekana mo” (soft power) europske integracije treba zamijeniti “tvrdu mo” (hard power) Daytona i OHR-a s izvršnim ovlastima, narod, politiari i institucije BiH e trebati podii težak teret: uiniti OHR nepotrebnim i takoer uiniti sebe same spremnima za prijem u EU.”593 Iz ovakve retorike krije se naivna vera u nekakvu katarzu domae javnosti i politiara, koji e odjednom zbaciti sa svojih plea težak teret etnonacionalizma i prigrliti graansku državu na evropskom putu. Naivnije je utoliko više što je meunarodna zajednica itekako doprinela da etnonacionalistike strukture uvrste svoje tabore. Što su duže na vlasti, ušanili su se u svoje rovove i šire diskurs kako o svojoj nesmenjivosti tako i istorijskoj nužnosti postojanja etnopolitike u BiH iz ega sledi da je sasvim logino tavoriti u istoj. Ovo evropsko nemešanje se može posmatrati u svetlu neokolonijalne moi koju Evropa obnaša na evropskom jugoistoku: ona na taj nain porie svoju faktiku imperijalnu mo i obitava u navodno polusvesnom stanju o tome koji su pravi uinci evropske moi i uticaja. Na taj nain se, npr. „zasluge za uspeh zemlje kandidata mogu ponosno prisvojiti, a svaki neuspeh može biti sagledan kao rezultat samih država-kandidata“594. Sporost u donošenju odluka u okviru sistema nacionalnih stranaka i elita pospešuje eskapizam i bezvoljnost u populaciji, što dodatno dovodi u pitanje samu legitimnost a i smislenost samih postojeih institucija. No, pored politikih struktura znaajan mehanizam uticanja na vlast predstavlja civilno društvo, te je potrebno ukazati i na ovaj aspekt politikog delovanja u Bosni i Hercegovini. Kakva je uloga civilnog 593 Sylvie Ramel, „Od neokolonijalne Meunarodne zajednice do posthegemone Europe?“, Status, br. 13, str. 14 594Ibid. , str. 15 184 društva, da li je ono trei igra na politikom terenu pored domaih politiara i meunarodne zajednice ili tek na marginama politikog života u BiH? 5.3 Civilno društvo posle rata- rast bez razvoja? Jedno od pitanja koje okupira naunike/ce humanistikih nauka na prostoru BiH je da li nam se i u kojoj meri sa ratom, rastom i prevlašu etno-politike dogodilo i civilno društvo. BiH politika scena i javni diskurs je „prošaran“ etno-politikim istupima ali i aktivizmom brojnih graanskih inicijativa, mobiliziranih s one strane versko-nacionalnih podela. Površno gledano, ovakva jedna šarolikost može voditi u prilog teze da se u BiH zaista dogodio politiki pluralizam, i da etno-politika nije jedina politika igra u gradu595. Pitanje civilnog društva je okupiralo teoretiare/ke koji su uvideli da institucije mogu biti formalno demokratske ali da bi se govorilo o supstancijalnoj demokratizaciji neophodno je postojanje dinaminog civilnog društva. Da bi to potkrepio, Pjotr Sztompka je istakao da gradnja kue nije isto što i pravljenje doma („building house is not the same as establishing home“). Uspostava demokratskih institucija je samo forma, ljuska, prazan okvir, a civilno društvo referira na živu arenu socijalnih akcija i interakcija596. I dalje, civilno društvo je bitno budui da, kako navodi Leri Dijamond (Lary Diamond) ono nadilazi konflikte i uske interese karakteristine za partijsku politiku te je za demokratiju više nego znaajno jer razvija kulturu javnog dobra597. U tom kontekstu, ono je utoliko važnije za politiki život BiH gde se partije formiraju duž etno-nacionalnih ravni a civilno društvo se javlja kao akter koji nadilazi te podele. S tim u vezi, potrebno je dati i osvrt na domete razvoja civilnog društva u Bosni i Hercegovini. Dok je u nekadašnjem, socijalistikom sistemu postojao stanovit broj autonomnih udruženja ali uglavnom u sferi kulture i sporta, sa tzv. demokratizacijom 595 A šta je zapravo pluralizam, na ovim prostorima je još uvek upitno. Pluralizam se uglavnom prozivao iz naivne vere da e automatski dovesti do rasta životnog standarda i poistoveivan je sa pluralizmom u potrošnji koja je mogua samo u okvirima kapitalistikog naina proizvodnje. 596 Piotr Sztompka, „Looking Back: the Year 1989 as a Cultural and Civilizational Break”, Communist and Post-Communist Studies, vol. 29, no. 2, 1996, p. 117 597Larry Diamond, „Rethinking Civil Society: Toward Democratic Consolidation”, Journal of Democracy, vol. 5, no. 3, 1994, p. 8 185 dolazi do formiranja i artikulisanja grupa sa prefiksom graanski što, ako se ograniimo na sam naziv, naglašava njihovu politinost. Bujanje i nicanje, gotovo preko noi ovih grupa je karakteristika svih zemalja postsocijalistike tranzicije598, a na stanovit nain i BiH s tim da bosanskohercegovake grupe nastaju u ratnom okruženju i, još veoj meri, direktnim uplivom meunarodnih faktora. Ovaj „civilni intervencionizam“ je naravno prisutan u svim postsocijalistikim zemljama ali je u BiH izraženiji zbog protektorata i velikog upliva stranog faktora u gotovo sve sfere politikog i društvenog života. Stoga se pored površnog optimizma usled postojanja velikog broja udruženja (po zvaninim podacima u BiH je registrovano oko 14.000 udruženja) postavlja pitanje da li se istinski radi o civilnom društvu. Ako pak poemo od prihvaenih definicija da civilno društvo karakteriše autonomija, dobrovoljnost, samopomo i nastanak iz tzv. grassroots inicijative, možemo ak doi do zakljuka da se uopšte i ne može govoriti o civilnom društvu. Naunici/e su pak oprezni/e i uglavnom istiu da je re o „ogranienom razvoju civilnog društva“ ili pak o njegovoj „nvoizaciji“ budui da se civilno društvo redukuje na NVO sektor. Radi dobijanja preciznih podataka i izvoenja koliko-toliko relevantnih zakljuaka potrebno je dati presek nastanka udruženja u ratnom i posleratnom periodu, koji ine sastavni deo bh. (pseudo)tranzicije. Prve graanske grupe, neformalne i formalne nastaju tokom rata. Neke od ovih grupa nastaju inicijativom samih graana i graanki, koji se teže suprotstaviti etno- nacionalistikom diskursu i potpunom razaranju društva i države. Neke inicijative podstie sam meunarodni faktor s ciljem lakšeg dostavljanja humanitarne pomoi. Ne retko se u izbeglikim kampovima formiraju odreene grupe koje u dogovoru sa predstavnicima meunarodnih organizacija preuzimaju na sebe veliki deo poslova pomoi stanovništvu u borbi za goli život. Ove aktivnosti, prvi susreti i druženja koja su iz tog proizašla podstiu da se ovakve aktivnosti nastave i nakon rata. Posle rata dolazi do pravog kvantitativnog buma kada je re o broju NVO-a u BiH, usled i dalje visokih potreba stanovništva za primanjem humanitarne pomoi, kao i injenice da je veliki broj fondacija usmerio svoja sredstva na BiH. Takoe, a u skladu sa strategijom meunarodne zajednice, dolazi do proširivanja dijapazona delovanja NVOa na pitanja demokratizacije, politike participacije i sl.599. 598 Ismet Sejfija, Povijesne predispozicije i i aktuelni razvoj graanskih asocijacija u BiH, Friedrich- Ebert-Stiftung, Sarajevo, 2008, str. 36 599 Ibid., str. 38 186 U tom periodu jaaju i kadrovski i tehniki kapaciteti NVOa, koji od neformalnih grupa polako prerastaju u formalizovana tela sa jasnim ciljevima i strategijama delovanja. Javlja se i trend specijalizacije- fokusiranja na jednu aktivnost, kao i umrežavanja sa slinim organizacijama. Prema podacima iz 2002., oko 67% NVO je bilo ulanjeno u jednu ili više od postojeih NVO mreža600. Formiraju se i politike platoforme koje ine integracijski i aktivistiki temelj ovih mreža601. Meutim, treba ukazati da neke od ovih platoformi imaju za cilj da mnoga udruženja redukuju na etnosubjektivitet, kao što je bilo u sluaju umrežavanja radi dobijanja podrške za otcepljenje Republike Srpske od BiH. To ukazuje da civilno društvo u BiH ima dihotomnu strukturu, budui da ga, s jedne strane ine one inicijative koje izražavaju alternativne politike koje su marginalizovane u postojeoj konstelaciji; s druge strane, brojne su inicijative koje ne dovode u pitanje temeljni status quo ve ga dalje teže produbiti koristei ve uspostavljene etno-nacionalne kanale moi i uticaja. Ovakve inicijative nemaju naravno nikakvu podršku stranih donatora budui da je preduslov za dobijanje donacije da organizacija bude vanstranaka i nadnacionalna. U ovakvim organizacijama graanin kao politiki subjekt je potisnut u drugi plan, a njegovi interesi izjednaeni sa interesima nacionalnog kolektiva. Meutim, kako navodi Pol Stabz (Paul Stubbs), ako je jedna organizacija etniki homogena, ne znai da ona ima etniki zatvoren karakter, ve je to rezultat situacije na terenu602 (npr. udruženja prognanika/ca sa odreene teritorije su naješe etniki homogena jer je odreena skupina na tom delu teritorije bila izložena progonu). Takoe, postoje i udruženja sa nacionalnim predznakom koja su posveena vrednostima i idejama BiH kao graanske i multikulturne države, npr. Srpsko graansko vijee, Vijee kongresa Bošnjakih intelektualaca, Hrvatsko narodno vijee i sl. One se zalažu za saradnju sa drugim grupama, grade mostove dijaloga i interesuju se za pitanja koja se tiu svih graana, a ne samo pripadnika odreene etnike skupine. Ovo su nacionalne organizacije otvorenog tipa, i zajedno sa humanitarnim organizacijama sa verskim ili nacionalnim predznakom, organizacijama nacionalnih manjina i nacionalnih kulturnih društava svrstava ih se u prelazni tip603. 600 Ibid. , str. 45 601 Ibid. , str. 46 602 Paul Stubbs, „Odnos izmeu meunarodnih agencija i lokalnih NVOa“, u: Grupa autora: Lokalni NVO sektor u BiH: problemi, analize, preporuke, Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 1998, str. 25 603 I. Sejfija, Povijesne predispozicije i i aktuelni razvoj graanskih asocijacija u BiH, str. 54 187 Iz injenice da na tempo i dinamiku razvoja civilnog društva utie meunarodni faktor koji podstie razvoj organizacija prvog tipa, ovakve organizacije su i najbrojnije. Meutim, to dovodi u pitanje njihovu samoinicijativnost ali i dugoronu održivost s obzirom na prikazanu tendenciju smanjivanja meunarodne pomoi u zadnjih par godina. Ono što je posebno simptomatino, a na šta su ukazivale i predstavnice ženske civilne scene u BiH, je da meunarodna zajednica ne ukljuuje predstavnike/ce civilnog društva u pravljenju strategija razvoja. One se prave iza zatvorenih vrata, a graanske inicijative se trebaju puko prilagoavati usvojenim strategijama. Npr. takom 1999 odluivalo se o statusu Brkog, gradu koji nije „dodeljen“ ni Republici Srpskoj ni Federaciji BiH. Ženske organizacije su u Brkom organizovale tribinu na kojoj bi graanstvo uestvovalo u raspravi o daljem statusu Brko distrikta. Meutim, predstavnici OSCEa u Bijeljini su smatrali da je previše rano da se graanstvo ukljui u ova razmatranja i, iako su obeali da e prisustvovati, nisu se pojavili na raspravi604. Ono što je takoe simptomatino u radu meunarodne zajednice na promociji civilnog društva u BiH je da se svake godine menjaju prioriteti. Npr. jedna godina je odreena kao godina povratka, druga kao godina pomirenja, a ovakvi široki i dugoroni ciljevi se ne mogu sprovesti u ogranienom projektnom periodu. Kao što je jedna aktivistkinja primetila, svaka godina je godina svega toga za obine ljude605. Na osnovu navedenog, može se zakljuiti da i pored kvantitativnog buma razliitih udruženja i asocijacija, civilno društvo u BiH pati od stanovitih deficita, koji uglavnom proizlaze iz injenice da su inicijative potekle odozgo, od strane meunarodnog faktora. Dalje, ako poemo od stanovišta poznatih teoretiara demokratije Stopke i Dajamonda, demokratske institucije su forma a civilno društvo je to koje odslikava demokratsku suptancijalnost budui da predstavlja oblik istinske demokratske interakcije. Meutim, u BiH je upitno i postojanje demokratske forme s obzirom na nefunkcionalnost pa i nedemokratinost samih institucija i procedura (npr. injenica da je manjinama dobrim delom umanjeno pasivno birako pravo a što direktno odslikava poznati sluaj „Sejdi Finci“), te se postavlja pitanje kakvu to demokratsku formu civilno društvo treba da ispunu svojom sadržinom. To svakako doprinosi da 604 R. Thomasson, To Make Room for Changes: Peace strategies from women organizations in Bosnia and Herzegovina, p. 59 605 Ibid. , p. 58 188 civilno društvo u BiH ima manji potencijal da utie na demokratizaciju društva od onog kakav bi mogao da ima odn. kakav mu legitimno pripada. Da li je civilno društvo u BiH razvijeno ili ne, odn. da li uopšte i postoji civilno društvo, zavisi od samog pristupa ovom pojmu, kao i od vienja vlastite uloge u njegovom razvoju. No, bh. civilno društvo to koje prevazilazi etno-nacionalne podele, nije diferencirano duž linija koje nameu politike elite i otvara prostot ra alternativne politike poglede i vizure606. S druge strane, kao što je jedna aktivistkinja navela, kako možemo uopšte govoriti o civilnom društvu kada ljudi nemaju posao i dalje ne mogu da žive u svojim kuama.607 606 Ana Reima Maglaji, Edin Hodži, „Political Participation. Is there full citizen participation in public life?, u: Sran Dizdarevi et al (eds.), Democratic Assesment in Bosnia and Herzegovina, Open Society Fund Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, 2006, p. 319 607 Prema: E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, p. 110 189 VI ŽENSKI POKRET U BiH 6.1 Dominantni politiki diskurs u posleratnoj BiH- kritiki osvrt iz rodne perspektive Politiki diskurs u Bosni i Hercegovini se odigrava u okviru modela Mi vs. Oni, s tim što se ova politika polaziracija tendira prikazati kao nešto prirodno a na ideološko ili pak interesno budui da izvire iz razliitih etnikih (prirodnim putem nasleenih/nametnutih) identiteta. Jedan od najveih problema je i taj što zagovornici tzv. univerzalnog, „nepristrasnog“ graanskog diskursa to manifestuju na iskljuiv nain i uglavnom se okupljaju iz reda jedne etnike skupine (bošnjake) koja se predstavlja kao jedina zagovornica graanske opcije. To dodatno podgrejava ostrašenost suprotne opcije/suprotnih opcija zbog nevešte mimikrije nazovi graanskog, te se podele i strasti u zemlji dodatno produbljuju. Takoe, injenica da se i u libertarijanskom diskursu polazi od tzv. „nulte take istorije“, kao da liberalno- demokratsko ureenje može nastati ex nihilo, nezavisno od politike kulture, tradicije i odreenih društvenih preduslova i ovim stanovištima daje mitološki karakter, koji je prisutan gotovo u istoj meri kao i u etno-nacionalistikim naracijama608. Mnogi zagovornici promena status quo-a rešenje vide u reformi ustava budui da u sadašnjem politikom sistemu postoje graani drugog reda (koji ne pripadaju trima konstitutivnim narodima) i brojne nepotrebne sporosti u implementiranju politika evropskih integracija. Ipak, ak i kad bi došlo do ovakvih reformi s ciljem prevazilaženja tromosti i neefikasnosti sistema, društvena svest se ne može ukinuti pravnim normama. Kao što prikazuju relevatna istraživanja, u populaciji je i dalje prisutna hiperpolitizacija etnikog i ona je konstantno podgrejavanja verskim nacionalizmom609. Sve to daje za pravo tvrdnjama da nema demosa u BiH ve da je on supstituiran etnosom, i da država funkcioniše kao svojevrstan etnopolis u kojem je svaki 608 Asim Mujki, „O koristi i šteti historije za identiteta malih naroda“, u: Milan Podunavac (prir.), Politika i konstitucionalna integracija duboko podeljenih društava, Heinrich Böll- Regionalni ured Beograd, 2008, str. 12 609 Npr. brojna istraživanja tzv. etnike i verske distance pokazuju da pripadnici konstitutivnih naroda na prostoru BiH imaju najbolje mišljenje o svom narodu (tzv. autostereotipija), da prihvataju razliite oblike odnosa uglavnom sa pripadnicima svog naroda i da stepen odbacivanja odn. etnike distance raste sa porastom bliskosti tipa odnosa. Videti: Sran Puhalo, Etnika distanca i (auto)-stereotipi graana BiH, FES, Sarajevo, 2009, str. 56 190 diskurs izvan etnikih okvira unapred obesmišljen. Po Asimu Mujkiu, teoretiaru koji je u više svojih radova analizirao fenomen etnopolisa u BiH, etnopolis je „zajednica koju karakterizira politiki prioritet etnike grupnosti nad individuom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratske samolegislacije.., pri emu je lanstvo graanina u politikoj zajednici odreeno njenim ili njegovim lanstvom u etnikoj zajednici“610. Sve ovo ima znaajne posledice na rodne politike u BiH. Naime, samopercepcija društva kao i onih koji dolaze sa strane (ma koliko gender senzitivni bili) je da su etniki i religijski odnosi od primarnog znaaja što dovodi do zapostavljanja i drugorazrednog pozicioniranja gender strategija. A u ratnim uslovima su rodni identiteti/uloge strogo polarizovani- muškarci su vieni kao ratnici a žene kao majke i žrtve611, te stepen usmerenosti na rodna pitanja u postratnom periodu nije srazmerna porastu ovih tradicionalnih percepcija i uloga. Kao što primeuje teoretiarka i aktivistkinja Zilka Spahi-Šiljak: „Tokom rata na ovim prostorima, nacionalistike ideologije su koristile žene i žensko tijelo kao teritoriju preko koje su vojevali bitke i preko kojeg su uspostavljali granice izmeu 'naših heroina i majki' i 'vaših pobijeenih i posrnulih žena' “612. Politika u BiH je tako inherentno biopolitika- politika tela: stradali, nestali, ostali i preostali, koji se sve vreme bore za golo preživljavanje i život, i nisu u mogunosti da izau iz traume i sami sebe uspostave kao politike subjekte613. A žensko telo je sastavni deo biopolitike budui da se kroz njega prelamaju esencijalistiki diskursi na relaciji razliitih etnija kao i diskursi zapad-istok, koji su posebno znaajni zbog upliva meunarodnog faktora u bh. društvo. Bosanski i uopšte balkanski diskursi kao takvi su izgraeni na kategorijama roda i seksualnosti budui da se koriste da naturalizuju razlike i legitimišu razliite politike hijerarhije, ukljuujui i one zapad- 610 Asim Mujki, „Etiko-politiki diskurs Etnopolisa“, Godišnjak , 2006, Godina I, str. 69 611 N. Moronjak-Bambura, „Nepodnošljiva lakoa stereotipa“, u: N. Moronjak-Bambura et al (ur.), Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistonoj Evropi, str. 43 612 Mirjana Tanasi, „Doktorka Zilka Spahi-Šiljak, Feministkinja i teološkinja iz Sarajeva: Ženski aktivizam u BiH dao je rezultate“, preuzeto 2.10.2010, sa http://www.zenskiforum.com/doktorka-zilka- spahic-siljak-feministkinja-i-teoloskinja-iz-sarajeva-2.lara#jc_allComments 613 Vidi J. Husanovi, „Feministiki aspekti postkolonijalnog imaginarija Bosne“, u: R. Jambreši Kirin i S. Prilenda (ur.), Promišljanje sjevera i juga u postkolonijalnosti. Radovi s poslijediplomskog seminara, UIC Dubrovnik 28.5.-1.6.2007., str. 66 191 istok614. Bh. žena se konstituiše kroz sliku objekta/žrtve- žene silovane, žene pokrivene maramom, ruralne žene, žene koja na groblju oplakuje svoje mrtve i sl.615 A androcentrina agresivnost se nastavlja i u posleratnom periodu, i provejava i iz graanske i iz nacionalistikih opcija što potvruje da je žena u ova dva naizgled dijametralno suprotna diskursa dežurna marginalka. Brojna medijska istraživanja i monitorinzi kritiki analiziraju kako se u javnoj sferi proizvode diskursi kao surogati realnosti. U nekim istraživanjima se polazi od fukoovskog stajališta o diskursu kao društvenoj praksi, i o njegovoj konstruktivoj ulozi u proizvodnji odreene društvene stvarnosti. U jednoj takvoj analizi Diskursa u periodu od 1998. do 2009. godine, istie se da „na politikoj sceni BiH u posljednjoj deceniji dominiraju radikalni, meusobno iskljuivi 'diskursi nemogueg', koji su zatvoreni za konsenzus i koji osiguravaju održavanje postojeih podjela, nepovjerenja i politike stagnacije“616. Diskursi moi politikih delatnika (gde nema delatnica) u razliitim predizbornim kampanjama ukazuju na stalnu proizvodnju iskljuivosti i podela, i rast nacionalizma pred svake izbore. U smislu diskursa iskljuivosti se i analiziraju tvdnje politiara iz oba entiteta, koje na prvi pogled ne moraju delovati iskljuivo ali budui da se baziraju na nedoslednostima i da imaju tzv. iskljuujue konotacije, mogu se iskoristiti kao ilustracija. U svom diskursu Haris Silajdži, tadašnji lan predsedništva iz bošnjakog naroda uvek koristi re genocid, agresija, a u jednoj izjavi ak navodi i metaforu da je RS „groblje“617. Silajdži takoe minorizuje ostale žrtve istiui da je RS izgraena na genocidu i da stoga treba biti ukinuta, iz ega sledi da su žrtve samo pripadnici bošnjakog naroda i da su Bošnjaci uprkos tome danas na optuženikoj klupi što je posledica dejtonskog ustava koji je legitimizirao genocid. S druge strane, Milorad Dodik stalno istie da mu koncept graanske, multietnike BiH u Silajdžievoj viziji ne odgovara i da BiH uopšte i ne doživljava kao svoju državu. Po njegovim reima, „Bosna i Hercegovina dugorono nije održiva zemlja“ naglasivši da je referendum o 614 E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post- War Bosnia and Herzegovina, p. 28 615 N. L. Sofroni, „Fragmenti o tranziciji, demokratiji, civilnom društvu i ženi“, u:. S. Gavri i H. Stoji (prir.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, str. 91 616 Danijela Majstorovi et al, „Politike nemogueg: Analiza diskursa vodeih politiara u Bosni i Hercegovini u periodu 1998-2009“, preuzeto 4.11.2010, sa http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1965&l=bs 617 „Naravno da je u RS mnogo jasnija situacija oko ustavnih promjena. Taj entitet je mnogo jednostavniji zbog jedne strašne i krvave injenice – tamo nemate ljudi. Groblje je najmirnije mjesto na svijetu i tamo nemate nikakvih problema“, izjavio je Silajdži. (Dani 9.7.2006.) 192 samostalnosti RS neizbežan. „Nee nam ni Tihi, ni Silajdži, ni Lagumdžija, nametati krivicu – poruio je Dodik i predvideo da bi na nekom buduem referendumu 99 odsto Srba u RS bilo za njen izlazak iz BiH“ (Veernje novosti, 3.9.2006.). Hrvatski korpus pak naglašava svoju marginalizaciju budui da je bez entiteta odn. preglasan u Federaciji te se hrvatska strana, iako je po ustavu konstitutivni narod nalazi pod pretnjom da postane nacionalna manjina. To doprinosi razvoju frustracije kod hrvatskog naroda i moguem jaanju eksplozivnog, nekanalisanog hrvatskog nacionalizma u BiH. Po autorima i autorkama, „Koliko god Silajdži potencirao diskurs o multietninosti, on ga suštinski ukida svojim svakodnevnim iskljuivim praksama i aferama; a Dodik, koji je na vlast i došao kritikujui ratne vlasti SDS-a, danas ima retoriku u kojoj ima više nacionalizma nego u onoj bivšeg SDS-ovca Dragana avia, koji novi Dodikov diskurs zove ’novokomponovanim patriotizmom zarad ouvanja opljakanog’. No, ono što je zajedniko obojici jeste ukidanje praksi zajedništva i solidarnosti u bosanskohercegovakom društvu, a koje u celini pogaaju problemi kao što su siromaštvo, nezaposlenost, dužniko ropstvo MMF-u i Svjetskoj banci, i proizvodnja društva ideologiziranih etnikih subjekata koji stavljaju iskljuivo etniki predznak, podstaknut paranojom, strahom od Drugog te diskursima mržnje, ignorisanja ili iskljuivanja, naspram ljudskog principa solidarnosti. Sve u svemu, napad na Silajdžia tumai se kao napad na BiH, dok je napad na Dodika atak na RS. Takva politika divide et impera omoguava im skretanje s pravih problema koje graane tište, kao i nesmetanu vladavinu, pa se ini upravo da je jedan potreban drugom da bi se ta vladavina mogla nesmetano održavati“. Ono što je opasno a što nije promaklo analitiarima/kama je da skretanja u vladajuim strankama prema politikom centru (najverovatnije pod pritiskom meunarodnih faktora), dovodi do toga da se opozicione stranke radikalizuju i na novim izborima pobede one, koji su se tek „osvestili“ da budu umereniji. Tako su npr. SDS i SDA ublažili retoriku ali su ih na izborima 2006. pobedili SNSD i SzBiH618. Pored ovakvog/ovakvih politikog/ih diskursa, važno je osvrnuti se i na ulogu naunih i obrazovnih institucija odn. ljudi i njima kao i medija, budui da oni konstantno proizvode odreene slike i predstave o stvarnosti. Nauka je ovde od posebnog znaaja, budui da se na primeru posleratnog BiH društva više nego jasno 618Asim Mujki, „Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini“, Status, br. 13, jesen/zima 2008, str. 126 193 pokazuje tvrdnja da je nauni diskurs per se politian. Kako se u BiH glavni sukobi dešavaju na nacionalnoj osnovi, i nauka je poprimila politiki zadatak da ove sukobe definiše, objasni i ne retko da im pruži naunu verifikaciju. Kako su intelektualci u BiH integrativni deo etnike elite, oni imaju politiki zadatak da formulišu i interpretiraju etniku naraciju. Po Ugi Vlaisavljeviu ovaj „revidirani nacionalizam“ predstavlja remake komunistike ideologije koja se „mora odrei kolektivnog vlasništva u ekonomiji u ime kolektivnog vlasništva u kulturi: industrijsku revoluciju i agrarnu reformu smenjuje reaproprijacija kulturnog blaga“619. Bošnjaki intelektualci su naroito požurili sa revizijom istorije i težnjom da ukažu da bosansko-hercegovaka država ima legitimitet i kontinuitet koji seže još u daleku prošlost. Ova stajališta uglavnom poivaju na mitu o srednjovekovnoj bosanskoj Crkvi i njenim pripadnicima, „dobrim Bošnjanima“ iz kojih je nastala moderna bošnjaka nacija. Dolazak Osmanlija na ove prostore se tumai kao spas za Bošnjane koji su bili ugroženi zbog nasilnog katolikog i pravoslavnog pokrštavanja. Po Omeru Ibrahimagiu, profesoru fakulteta politikih nauka u Sarajevu, Bošnjani su dobrovoljno prelazili na islam da bi se spasli od nasilne konverzije. I dalje, ulaskom Osmanlija je „zamrznuta“ bosanska državnost i nacionalnost što je dalo šansu Bosni i Bošnjanima da ouvaju svoj državni i nacionalni identitet620. Da su ove teze neutemeljene budui da „pretpostavljaju ono što tek treba dokazati“ ukazuju brojni domai i strani teoretiari/ke. Npr. Enver Redži navodi da nema Bošnjaka pre islamizacije i da islam nisu primali Bošnjaci ve stanovnici Bosne iz svih verskih skupina. Takoe, istie se da dolazak Osmanlija ne samo da ne uva kontinuitet bosanske države, ve upravo razara podlogu za zajedniki politiki identitet svih stanovnika Bosne621. Kako navodi profesor Šair Filandra, do konstituisanja savremenog bošnjakog subjekta dolazi tek posle drugog svetskog rata, jer tek onda ovaj narod dobijaja mogunost relativne autonomije. Do ovog konstituisanja dolazi principom selektivnog pamenja, budui da se prešuuje sve ono što bi se moglo odraziti negativno na taj novi politiki subjekt, kao što je npr. prohrvatska a naroito prosrpska orijentacija a koje su postojale kod odreenih delova bošnjake politike elite u odreenim vremenskim 619 Ugo Vlaisavljevi, Politika znanja i neznanja, Odjek, No. 2, Sarajevo, 1998, str. 22 620 Omer Ibrahimagi, Politiki sistem BiH I, Magistrat, Sarajevo, 1999, str. 18 621 Mirjana Kasapovi, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politika kultura, Zagreb, 2005, str. 144-145 194 periodima622. Takoe, kako je u komunizmu priznat politiki status ove grupe koja tako prelazi u naciju, ideološka ravan komunizam-antikomunizam nije odigrala kljunu ulogu u konstituisanju bošnjake nacije ali se i te injenice prešuuju u procesu izgradnje savremenog bošnjakog identiteta623. Islamizacija po Filandri (p)ostaje glavni segment ove konstitucije budui da omoguava najefikasniju socijalizaciju i motivaciju pripadnika nacije, stoga su i te kako upitna naela pripadnika bošnjake elite koji se navodno bore za graansku BiH državu i društvo. Ovaj kvazi-liberalni diskurs, zatvoren u sebe i iskljuiv kao da previa duboku podeljenost BiH društva koje funkcioniše na principu trijaliteteta. Jer, ne samo da su vodee politike partije podeljene na tom principu ve i glavni elementi koji spadaju u tzv. civilno društvo. Podeljeni su i sindikati, profesionalna i strukovna udruženja, i dok jedan deo NVOa funkcioniše na tzv. graanskoj osnovi, jaaju i udruženja i pokreti iji pripadnici dolaze iz samo jednog etnosa. Stoga, umesto kontinuiteta države na delu zapravo imamo kontinuitet društvene segmentacije i podele koja je omoguena osmanskim timarskim sistemom uprave, a potom ojaana za vreme Austro-Ugarske uprave gde je došlo do preobražaja verskih i etnikih zajednica u nacionalne, na temeljima politikog konfesionalizma. Tako npr. izbori za Bosanski sabor 1910. svedoe o dubokoj segmentaciji društva jer se glasalo iskljuivo na versko-nacionalnom principu, a slian scenario se dogodio i u prvoj Jugoslaviji i na prvim demokratskim izborima u drugoj Jugoslaviji624. Nazovi graanski i liberalni diskurs neuvianjem ovih podela sebe zapravo delegitimiše, umesto da radi na izgradnji društvenih osnova i odnosa koje bi omoguile njegovu utemeljenost i relevantnost. On je takoe rodno slep i nezainteresovan, i njega zastupaju iskljuivo lanovi tzv. urbane elite koja funkcioniše po principu muških klubova. Zbog zatvorenosti i muškocentrinosti brojnih skupova i okrugli stolova na kojima se raspravlja o bitnim društvenim temama iz tzv. modernizacijske perspektive, bh. teoretiarka i feministkinja Nada Ler Sofroni je u svojim tekstovima na portalima izrazila javan protest zbog ovakvih tendencija postavivši kritiko pitanje Ima li i BiH vodeih intelektualki?625. 622 Šair Filandra, u: Sulejman Bosto et al (ur.), Kultura sjeanja: 1941. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Disput, Zagreb, 2008, str. 43 623 Ibid. , str. 45 624 M. Kasapovi, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, str. 171 625 Naime, na okruglom stolu o sekularizaciji održanom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu uvodniari su bili samo bh. intelektualci a pitanja povratka svetog i uticaja verskih zajednica na politiki život se 195 Kao što se navodi u razliitim studijama, mediji ne samo da prezentuju ve i proizvode i pojaavaju odreene predstave i stereotipe, utiui na itav društveni relacijski kontekst626. Brojna istraživanja i monitorinzi medija to potvruju, istiui ulogu medija u proizvodnji specifine rodne hegemonije. Kao ilustracija može poslužiti lanak u dnevnom listu Osloboenje „Svi normalni Bosanci govore najljepši jezik na svetu“, sa podnaslovom „Jezik i žene: iz ugla muškog lingviste“, a koji se analizira u tekstu Nirmana Moranjak-Bamburaa. Naime, muški lingvista sa pozicije naunog autoriteta na pežorativan nain pokušava da ukaže kako tzv. rodno senzitivan jezik nije „pravi“ bosanski jezik budui da se njim govori samo ispred kamera. I dok se feministkinje tako žestoko bore protiv okova koje oko njih veže jezik, „bar pedeset hojrata samo u Sarajevu premlauje svoje žene na mrtvo ime“627. Muški lingvista tako sa autoritarne pozicije pokušava da svede feministiki pokret na borbu za rodno senzitivan jezik zaboravljajui pri tom da i taj sam jezik odražava odn. proizvodi razliite oblike nasilja nad ženama, ukljuujui i one koje je sam pomenuo, budui da je „jezik jedno od najvažnijih mjesta moi, da je sav prožet ideologijom“628. Autor pri tom maskira svoj mizoginini stav jer putem retorikog manevra pokazuje saoseanje sa ženama i sa svojim „dragim kolegicama“629. Po autoru teksta u kojem se se ovaj novinski lanak kritiki analizira, muški lingivsta maskira svoje vlastite stereotipe pripisujui ih grupi koja se bori protiv vlastite marginalizacije, neutralizujui pri tom mogue emancipatorske posledice pobune i otpora protiv dominacije. Stoga je na delu moderna forma seksizma tzv. seksizam u rukavicama, koji se naizgled pokazuje kao benevolentan zato što je u suštini blagonaklon i paternalistiki nastrojen prema ženama (što se vidi iz navodnog blagonaklonog stava prema „dragim kolegicama“, koji pokušava da ih „zaštiti“ od vlastitih pogrešaka). Pored ovog paternalistikog, itekako tiu žena budui da je ovaj povratak praen retradicionalizacijom društva. Meu pitanjima koja se nameu je i ovo: „Ima li gdje pokoja mislea ženska osoba na ovim prostorima koja bi se eventualno mogla ukljuiti u krupne teme nalik na onu sa našeg prethodnog skupa o sekularizmu i klerikalizmu, jer se ona izgleda ipak jako tie (i) žena“. Videti: Nada Ler Sofroni, Ima li kod nas vodeih intelektualki?, preuzeto 15. 01. 2012., sa: http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=284 626 Nirman Moranjak-Bambura, „Nepodnošljiva lakoa stereotipa“, u: N. Maronjak-Bambura et al, Stereotipizacija: Predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistonoj Evropi, Mediacentar, Sarajevo, 2007, str. 18 627 Ibid. , str. 28 628 Ibid. , str. 32 629 Ibid. , str. 30 196 benevolentnog sekizma u društvu je po autoru analize prisutan i otvoreni seksizam ali je naješe izražen prema ženama druge etnike pripadnosti630. Pored ove kritike analize navedenog lanka koji nam je poslužio kao uvodna ilustracija, važno je istai da brojna istraživanja i monitorinzi medija ukazuju na injenicu da su žene u sferi javne rei više nego podzastupljene. Mediji u BiH iskljuuju žene kao aktivne protogonistkinje politikih i društvenih zbivanja, a žena je predstavljena ili kao etiki ideal odreene etnike zajednice ili pak kao estradna zvezda koja potvruje muškost muškarca631. Izražena tabloidizacija medija prisutna u regiji reflektuje tranzicionu konfuziju i marketizaciju preko noi, što u spoju sa nacionalistikom ideologijom rezultira u medijskim proizvodima niskog kvaliteta (trash) i mizoginiji. Istraživanje dnevnih novina ženske grupe Lara pokazuje da u dnevnoj štampi žene uglavnoj dominiraju u tzv. pasivnim ulogama, i da su uopšte naješe uloge u kojima se žene javljaju estradna ili filmska zvezda i žrtva. Muškarci dominiraju u ulogama politiara na prednjim i sportista na zadnjim stranama, a esto se pojavljuju i u ulogama sudije, tužioca, policajca, menadžera, vojnika-oficira. Mediji stoga podržavaju stereotipe o rodnoj podeli uloga na ženske (podržavajue, domainske, majinske, zavodnike) i muške (liderske, lovake, takmiarske). Žena takoe ima daleko manje na naslovnim stranama novina, a kada se koja i nae, o kakvim ulogama je re možemo videti iz analize Dnevnog avaza gde su, od ukupno 73 analiziranih naslova, ženama posveeni sledei: Žene Srebrenice optužuju Karlu del Ponte Majka još nema snage izai na mezar Kasni operacija manekenke Karla del Ponte nije pristala na ucjenu Beograda Ombudsman pretukao ljubavnicu Ubio suprugu i kerku, pa sebe Otrovala se majka dvoje djece Djevojka naena mrtva632. 630 Ibid. , str. 33 631 Ibid. , str. 41 632Milkica Milojevi, Žene u dnevnim novinama BiH : vidljivost, uloge, Lara Online, preuzeto 21. avgusta 2009, sa: 197 Dominantan društveno-politiki diskurs u BiH je stoga nacionalistki, patrijarhalan, mizoginian sa tendencijom da se marketizacija medija u tranzicionom periodu koristi u svrhe uprošavanja, pojednostavljivanja i manipulisanja razliitim društvenim problemima, pojavama i slikama. Može se rei da rodni diskursi i uprošene predstave i slike o ženi i ženskom koju mediji podupiru, imaju manifestnu i latentnu funkciju da daju legitimitet nejednakoj distribuciji moi u društvu i rodnoj neravnopravnosti. Etno-nacionalni i kvazi-liberalni diskursi koji dominiraju u javnoj sferi su izuzetno iskljuivi, ostrašeni i u takvim okvirima nema mesta za specifian rodni senzibilitet niti znaajnog prostora za veu vidljivost žena. Žene su stoga i dalje marginalizovane u politikim institucijama gde se donose kljune odluke za BiH društo, prelazak na privatnu svojinu se desio bez ueša žena a tržište radne snage i dalje funkcioniše po principima rodne segregacije. Dominantan diskurs u društvu ne samo da odražava, ve i proizvodi rodnu nejednakost i razliite oblike stereotipa kada je re o bosansko-hercegovakoj ženi danas, bez obzira na na konstitutivni narod iz kojeg ona dolazila. 6.2 Posleratni razvoj ženskih inicijativa- izmeu kvantitativnog buma, borbe sa postratnim sindromom i retradicionalizacije društva U kontekstu stravinih razaranja i masovnih ratnih zloina na prostoru bivše Jugoslavije a naroito BiH, i injenici da su u ovim dešavanjima žene podnele najvei teret i žrtvu, one su još tokom rata smogle snage da artikulišu svoj glas i uvide u kakvom su zapravo položaju i kakvu degradaciju im je doneo rat i etno-nacionalistika agresija. Još u ratnom periodu, dolazi do formiranja prvih ženskih grupa koje su se, uz podršku ženskih grupa iz zapadne Evrope, fokusirale na davanje humanitarne pomoi i uspostavljanju prvih psiho-socijalnih savetovališta za žene i ostale žrtve ratnog nasilja. Možda nam ovde najbolje mogu poslužiti ispovesti neke od žena koje su osnovale prve ženske grupe i svesrdno se u njima angažovale. Zilka Spahi-Šiljak, jedna od angažovanih feministkinja navodi kako joj je za vreme rata angažman u Medica Zenica omoguio ne samo da pomaže ženama u izbeglikim kampovima, ve i da razvije http://www.zenskiforum.com/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gid=18&Itemid=56 198 feministiku svest, upozna relevantnu literaturu i mnoge aktivistkinje iz sveta što je odredilo njen životni put. Po njenim reima, „Ono što se dogodilo 90-ih osvijestilo je mnoge žene koje do tada nisu ni razmišljale o feministikim idejama i ženskom aktivizmu da se ukljue u ženske nevladine organizacije i da grade svoje frontove odbrane i preživljavanja“633. U slinom duhu, feministika aktivistkinja Duška Andri- Ružii navodi: „Koliko god je rat bio jedan nacionalni sukob, razliito nazivan, jedni su govorili agresija, drugi graanski rat, identitet žrtve i njihova nacionalnost bitni su samo onima koji su preživjeli da bi dokazali ko je bio vea žrtva a ko poinilac zloina, žrtvama samima, kad umru, sve je to nebitno, njih nema. Susreem žene koje su preživljavale to što su preživljavale i susreem se sa saznanjem - šta žene u ratu jesu. Žena u ratu pored toga što je napadnuta jer je ona druga, u smislu, druga grupa, nacija, neprijatelj, ona je vlasništvo neprijatelja, ona je takoe oružje ratovanja a silovanje, muško nasilje nad ženama je kao završnica, šlag pobjede nad neprijateljem. Poela sam da itam o muškom nasilju nad ženama, posebno nad ženama u ratu...“634 Ovo osvešivanje grupa žena u ratnom periodu je pružilo osnovu da i u posleratnom periodu nastave sa angažmanom, ne samo na planu pružanja psiho- socijalne i humanitarne pomoi ve i na zaštiti i promociji ljudskih prava žena. Takoe, graanske inicijative bez nacionalnog predznaka koje poinju da niu u ratnom i posleratnom periodu teže da artikulišu glas i definiciju društveno-politike stvarnosti na nain suprotan onom koji dominira u zvaninoj politici635, a u emu su žene dale neupitan doprinos. Ženske grupe i nevladine organizacije su prve prelazile entitetske linije i nosile poruke mira, i takoe svojim aktivizmom doprinele afirmaciji znaaja ženskog pitanja i identiteta BiH žene kao moderne, osnažene a koji nadilazi tradicionalistike i nacionalne podele636. Tome je išla pod ruku i injenica da brojne svetske organizacije i fondacije stižu na podruje BiH tokom i neposredno posle rata da 633 Mirjana Tanasi, „Doktorka Zilka Spahi-Šiljak, Feministkinja i teološkinja iz Sarajeva: Ženski aktivizam u BiH dao je rezultate“, preuzeto 2.10.2010, sa: http://www.zenskiforum.com/doktorka-zilka- spahic-siljak-feministkinja-i-teoloskinja-iz-sarajeva-2.lara#jc_allComments 634 Lara online, „Duška Andri-Ružii, Ispovijest feministkinje“ (razgovarala Radmila Žigi), preuzeto 02.10.2010. sa: http://www.zenskiforum.com/duska-andric-ruzicic.lara 635 Kako navode Maglaji i Hodži u svojoj studioznoj analizi civilnog društva, nevladine organizacije su omoguile i pojavu prvih alternativnih politikih i drugih pogleda u odnosu na one koje promovišu vladajue politike elite. Videti: A. R. Maglaji, E. Hodži, Political Participation. Is there full citizen participation in public life?, u: S. Dizdarevi et al (eds.), Democratic Assesment in Bosnia and Herzegovina, p. 319 636 Alternativni izvještaj o implementaciji CEDAW konvencije za Bosnu i Hercegovinu 2010, str. 33 199 bi proširile svoje polje delovanja, i da bi podržale one inicijative koje nastaju u suprotnosti sa dominantim nacionalnim i verskim podelama. Ove organizacije su izrazile potrebu za postojanjem lokalnih partnera u implementaciji svojih ciljeva pa je to podstaklo bujanje NVOa posle rata, a meu njima su i ženske grupe. To je imalo i odreene negativne posledice po sam karakter civilnog društva u BiH, budui da ovakve grupe nastaju iz potreba da se održi kontinuitet meunarodnih institucija, te da njihov legitimitet ne nastaje odozdo, iz same graanske baze ve se traži odozgo, u okvirima tzv. projektnih aktivnosti gde se „dokaz“ o korisnosti i svrsi angažmana traži od meunarodnih institucija. Iz tih razloga u mnogim analizama civilnog društva se navodi da tzv. kvantitativni bum udruženja i graanskih organizacija, što je inae karakteristino za mnoge tranzicione zemlje, ne donosi neki suštinski novi kvalitet u smislu jaanja graanske samosvesti, inicijative, participativne politike kulture itd. Analiza ekspertske grupe o proceni razvoja demokratije u BiH je utvrdila da, uprkos postojanju dobrih zakonskih rešenja koja omoguavaju slobodno udruživanje i postojanja otvorenosti i slobode u formiranju ovakvih asocijacija postoje stanoviti problemi kao što su: „Nezainteresovanost pojedinaca za aktivniji angažman u udruženjima koja bi zastupala interese njihove društvene skupine i na taj nain uticala na vlast; nepostojanje dovoljno svjesti graana o njihovoj neophodnosti participaciji u društvu; apatija stanovništva zbog neuspjeha u dosadašnjim akcijama i aktivnostima civilnog društva, nedostatak edukacija na tom planu; manipulacija graana u NVO za line ili uske interese pojedinaca ili grupa; odsustvo svijesti graana o znaaju civilnog sektora i potencijalnoj snazi“637. Ono što je takoe indikativno jeste da civilno društvo u BiH obeležava tzv. „feminizacija“. Naime, prema dostupnim podacima i istraživanjima žene dominiraju u angažmanu u NVOima u odnosu na muškarce. Prema Maglaji i Hodži, u 75% organizacija dominiraju žene u lanstvu i angažmanu. To je po njima posledica zatvorenosti zvaninih institucija prema ženama te one svoj prostor u javnoj sferi nalaze uglavnom kroz civilno društvo638. Iako civilno društvo pruža specifian i podsticajan okvir za razvoj ženskog aktivizma, ovde treba istai da usled nedovoljne saradnje vladinog i nevladinog sektora takoe dolazi do poveanja jaza izmeu ove dve sfere što 637 S. Dizdarevi et al (eds.), Democratic Assesment in Bosnia and Herzegovina, p. 434 638A. Maglaji Reima, E. Hodži, „Political Participation. Is there full citizen participation in public life?“, u: S. Dizdarevi et al (eds.), Democracy Assesment in Bosnia and Herzegovina, p. 335 200 može da dovede do razliitih oblika sputavanja uticaja žena na donošenje politikih odluka na zvaninom nivou. Istraživanje Srana Puhala je pokazalo da vlasti ne percipiraju nevladin sektor kao znaajan akter koji bi mogao pomoi u rešenju važnih društvenih pitanja, i izražavaju sumnju u iskrenost rada NVO-a. Predstavnici/e NVO-a vlastima zameraju netransparentnost, nedovoljnu informisanost o civilnom društvu i nedostatak efektivne, dvosmerne komunikacije. Takoe, ljudi koji rade u institucijama su po vrednostima konzervativni, opažaju postojae probleme drugaije od ljudi iz civilnog društva kao i naine njihovog rešavanja. Sam jezik i pojmovno-kategoriki aparat koji se koriste u ove dve sfere je drugaiji pa se postavlja kao znaajna barijera u komunikaciji i saradnji639. Slian proces je identifikovan i u ostalim tranzicijskim zemljama, koji se naješe imenuje kao civil society gap. Naime, u periodu autoritarne vlasti civilno društvo je uglavnom funkcionisalo oko muškaraca- tribuna civilnog društva koji su bili njegovi kljuni akteri. Meutim, kada disidenti dolaze na vlast, civilno društvo se uglavnom feminizira što je praeno i nedovoljnom saradnjom zvaninih institucija i NVO sektora640. Iako je ova putanja u BiH bila nešto drugaija (zbog rata i prateih pojava vezanih za nasilan raspad nekadašnje socijalistike federacije), mogu se povui odreene paralele s obzirom na podzastupljenost žena u formalnoj politici i podzastupljenost muškaraca u odnosu na žene u sferi civilnog društva. Usled tradicionalistike društvene klime na koju smo napred ukazali, a u okviru koje funkcionišu zvanine institucije, dodatno je otežan proces prevazilaženja gap-a izmeu vladine i sfere civilnog društva. Ženske grupe se stoga artikulišu ne samo oko prodora odn. uticaja na zvanine institucije, ve i na promenu društvene klime i svesti koja je obeležena tradicionalizacijom, a u ijim okvirima same institucije i deluju. Meutim, ovaj proces je dug i složen budui da konzervativne vrednosti imaju oslonac u prošlosti i tradiciji koja se smatra merilom sadašnjeg, ogranienog iskustva, i da se zapravo, kao što su brojna istraživanja politike kulture pokazala, vrednosti najsporije menjaju (tzv. „kulturni prtljag“641). Takoe, u istraživanju Jasne Bakši-Mufti same žene su identifikovale patrijarhalne vrednosti kao glavnu prepreku vlastitoj afirmaciji u 639 Sran Puhalo, Kako se opažaju NVO i gradska uprava, preuzeto 4. decembra 2010, sa: http://magazin.6yka.com/do/da 640 B. Einhorn, C. Sever, „Gender, civil society and women's movements in Central and Eastern Europe“, u: J. Howell, D. Mulligan (eds.), Gender and Civil Society. Transcending Boundaries, p. 31 641 Vladimir Vuji, Politika kultura demokracije, Pan Liber, Osijek, Zagreb i Split, 2001. 201 ekonomskoj i politikoj sferi, što je jedan od pokazatelja ovih kao i ranije iznesenih tvrdnji642. Ove vrednosti se u kontekstu BiH jako teško menjaju budui da je re o ratom razorenom društvu u kome se, uprkos obnovi naselja i infrastrukture obrušena društvena svest pokušava naknadno „zakrpiti“ verom u opravdanost, suprematiju i zaokruženost vlastite definicije istorije, bliske prošlosti, sadašnjosti i budunosti. Kao društvo poluperiferije, gotovo nikakve politike, ekonomske, stvaralake moi, osueno da vegetira i reaguje na promene i ideje koje dolaze iz spoljnjeg okruženja, na njega se svetske turbulente politike, ekonomske i kulturne promene silovito obrušavaju a da društvo nije u stanju da mobiliše vlastite resurse da na njih odgovori. BiH je tako zemlja „strukturno ometena u razvoju i to ne samo metaforiki, ve u doslovnom smislu te rijei“643. Kako primeuje aktivistkinja i teoretiarka Danijela Majstorovi, „BiH je društvo turbulentnih politikih, ekonomskih i kulturnih transformacija u kojima je još uvijek upadljiv izostanak ženskih glasova u smislu politikih aktivistica i javnih intelektualki. Rodna problematika je zanemarena, fokusira se na važnost etnike, regionalne i vjerske ravnopravnosti, a BiH ostaje patrijarhalno društvo sa dominantnom i fiksnom etnikom pripadnošu kao primarnim identitetom. BiH feministkinje same rade u niši i ne probijaju se unutar mainstream politike; imaju malo podataka o situaciji na terenu, a feminizam teoretiziraju prvenstveno u svjetlu zapadnjakih ideologija. Malo je žena u BiH koje sebe nazivaju feministkinjama, a vidljivost feministkinja i bilo koje vrste organizovane politike borbe za žene u javnoj sferi BiH je oskudna“644. Analizirajui delove diskursa iz intervjua i fokus grupa koje je radila sa ženama u BiH, autorka istie da se žene okreu samopožrtvovanom mikromatrijarhatu kao strategiji pribavljanja moi u okolnostima ekonomije opstanka i podzastupljenosti u javnoj sveri. Žene begom u privatnu sveru i majinstvo kao izlazom iz postojeeg zapravo obnavljaju patrijarhat, i na sasvim izokrenut nain posmatraju vlastiti položaj u društvu i porodici. Tako je npr. jedna radnica tokom razgovora izjavila da je sretna kao žena jer je muž ne 642 Videti: Jasna Bakši Mufti et al, Socio-economic Status of Women in BIH: Analysis of Results of the Star Research Project Done in 2002, Jež, Sarajevo, 2003. 643 N. Ler-Sofroni, „Fragmenti o tranziciji, demokratiji, civilnom društvu i ženi“, u S. Gavri i H. Stoji (prir.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, str. 91 644 Danijela Majstorovi, „Izmeu patrijarhata i emancipacije: Ka manifestu feministikih istraživanja i politika na razmeama postsocijalizma, poslijeraa i 'tranzicije'“, preuzeto 4. Decembra 2010, sa: http://pulsdemokratije.org/index.php?id=1153&l=en 202 tue, a jedna lekarka kao dokaz vlastite emancipacije navela „Muž me pušta da kupujem“645. U ovakvim, nepovoljnim okolnostima, žene koriste razliite strategije otpora i delovanja ne bi li se izborile za vlastite komunikacijske i kreativne prostore. Postomoderni gender trouble se svom težinom obrušava na bh. žene koje pokušavaju da izau iz zaaranog kruga žrtve i izbore se za novu rodnu emancipativnu politiku. Neke od žena ne dovode u pitanje vladajui diskurs o primatu nacionalnog i konfesionalnog i vlastito samopotvrivanje traže u okviru datog modela. Druge se pak smatraju modernim, progresivnim, stvaraju vlastite ženske prostore koji teže da ponude radikalan otklon od status quoa-a i unapred definisanih modela uloge žene u društvu. No, i jedne i druge se ne retko služe esencijalizmom kao uporištem u svom angažmanu, što smanjuje raskorak izmeu ovih tipova. Doktorsko istraživanje Elisse Helms pokazuje razliite naine korišenja esencijalizma o ženi kao benevolentnoj, empatinoj i altruistinoj, okrenutoj miru i sklonijoj suživotu646. Na ovakvim diskursima se gradio pristup stranim donatorima, a što se po koliini izdvojenih sredstava pokazalo više nego korisnim. Lokalne elite nemaju ništa protiv ovakve manifestacije gender-a jer to odgovara patrijarhalnim konstrukcijama žene kao nežnije, krhkije od muškarca, a donatorima ovakve retorika odgovara jer podstie meuetniku saradnju647. Feministkinje pak ukazuju na opasnost od ovakvih esencijalizama budui da su slini pokreti npr. pokreti majki od kraja osamdesetih i poetkom devedesetih godina kooptirani od strane nacionalistikih projekata648. No, ne treba takoe zaboraviti da je re o jednoj od formi ženskog aktivizma, koja omoguava i podstie politiku aktivnost žena649. A domete i suštine ženskog aktivizma u postdejtonskoj BiH pokušae da, bar delimino, odgonetne i ovo istraživanje. To je, smatramo od velikog društvenog znaaja s obzirom na izražene pokušaje zatomljavanja ženskog aktivizma i pripitomljavanja njegovih kontrakulturnih potencijala, a koji dolaze od strane patrijarhalnog bh. društva i od neoliberalne gender industrije. 645 Ibid. 646 E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, p. 31 647 Ibid. , pp. 31-35 648 Videti: Daša Duhaek, "Women's Time in the Former Yugoslavia," u: Nanette Funk, Magda Mueller (eds.), Gender Politics and Post-Communism: Reflections from Eastern Europe and the Former Soviet Union, New York, 1993. 649 E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, p. 35 203 VII REZULTATI ISTRAŽIVANJA ŽENSKOG POKRETA U POST- DEJTONSKOJ BOSNI I HERCEGOVINI 7.1 Okvir, predmet i cilj istraživanja Predmet istraživanja predstavlja ženski pokret u postdejtonskoj BiH- ženski pokret je kolektivni akter civilnog društva a koji okuplja razliite ženske grupe, organizacije, mreže, pojedinke oko ciljeva borbe za rodno ravnopravno društvo, i za osnaživanje i samodefinisanje žena od samih žena. Postojanje pokreta pretpostavlja postojanje odreenih obeležja u nainu delovanja, samopercepciji i interakciji ovih razliitih elemenata. Iako pokret pretpostavlja postojanje odreenih kretanja na sceni koji iza sebe imaju veliku socijalnu bazu, može se govoriti o pokretu i u uslovima nepostojanja vee društvene mase ukoliko postoje akteri/ke koje promovišu vrednosti i ciljeve karakteristine za društvene pokrete i stvaraju okvire i za širu društvenu mobilizaciju650. Uprkos mogunostima ovakve interpretacije koja nas može automatski odvesti u zakljuak da u BiH postoji ženski pokret, bitno je utvrditi u kojoj meri delovanje aktivistkinja u sferi civilnog društva ima karakteristike delovanja ženskog pokreta. Ciljevi su ne samo nauni- utvrivanje injenica, njihova sistematizacija i nauno objašnjenje, ve i aktivistiki- predstavljaju okvir za formiranje strategije radi preovladavanja ogranienja postojeeg koncepta i dometa ženskog pokreta u BiH. Ovo pitanje su postavile i same ženske grupe i kuriozitet predstavlja projekat i istraživanje „Fondacije CURE“ o ženskom pokretu u BiH. Pre prikaza naših rezultata radi uvoda i ilustracije prikazaemo glavne rezultate koje je pokazalo njihovo istraživanje, a što nam je poslužilo kao znaajan okvir vlastitog istraživanja. injenica da se same ženske grupe zanimaju za pojam i perspektive ženskog pokreta u BiH, daje plodnu osnovu da se on u BiH razvije i ojaa, ali i takoe da se dublje analiziraju perspektive i prepreke sa kojima se on susree. Budui da projekat „Fondacije CURE“ nosi naziv Oživljavanje ženskog pokreta ukazuje da on u BiH još nije doživeo puni zamah i da se i same ženske NVO, kao ciljne grupe ovog projekta, moraju dalje 650 Naša poznata teoretiarka i aktivistkinja Nada Ler Sofroni npr. istie da se krajem sedamdesetih na prostoru bivše SFRJ desio ženski pokret, i da je imao snagu kulturnog pokreta i prevrata. Knjige, papiri, filmovi koji su nastajali nisu samo analizirali stvarnost ve su imali i materijalnu snagu da stvarnost promene. Videti: D. Dugandži, „Fragmenti ženskih sjeanja, 1978. i danas“, ProFemina, leto/jesen 2011, str 140 204 edukovati i usmeraviti u ovom pravcu. Na stranici ove grupe se navodi: „Fondacija CURE je posveena kreiranju i jaanju bh. ženskog društva i feministikog pokreta na duge staze i to je glavni razlog što je tokom 2008 godine realizirana incijativa „Oživljavanje ženskog pokreta u BiH”651. U okviru projekta se prvo sprovelo istraživanje o stanju i perspektivama ženskih grupa i artikulisala njihova dosadašnja postignua, i potom su se organizovali razliiti treninzi i edukacije na osnovu iskazanih potreba definisanih u istraživanju. Jedan od rezultata projekta je formiranje Direktorija ženskih grupa gde se nalaze podaci o 99 organizacija na BHS i engleskom jeziku, kao i Platforma ženske mreže. Kako je tema ove doktorske disertacije Ženski pokret u BiH, u Fondaciji su postavili slino pitanje u upitnicima koje su poslati na nekoliko stotina adresa. Dobijeni su odgovori od 99 organizacija, ali nisu sve iskljuivo ženske. U prikazu dobijenih rezultata, navodi se da veina organizacija smatra da ženski pokret u Bosni i Hercegovini kao takav ne postoji (44,4% ili 44), dok je podjednak procenat onih koje ili smatraju da postoji ili da postoji u nedovoljno vidljivoj formi – više kao neformalni pokret. Razlozi za ovakav stav po pitanju postojanja ženskog pokreta u BiH je mišljenje kako su „ženske organizacije nedovoljno istrajne”, „letargine” , „inertne” za takvu vrstu pokreta, da ne postoji „kritina masa osvještenih osoba te svijest i ubjeenje da je mogue napraviti promjenu da bismo te snage mogli nazvati ženskim pokretom”. Slino mišljenje je uvriježeno i o postojanju feministikog pokreta u BiH, gdje oko 60% organizacija smatra da takav pokret ne postoji, dok oko 19% smatra, slino kao i za ženski pokret, da postoji ali ne u konkretnoj formi ve „u povoju”. Ovakav stav o postojanju feministikog pokreta leži u mišljenju da je glas feminizma „još uvijek veoma tih, a „veina žena ima problem da se nazove feministkinjom”, te da „veina u BiH ne zna ni o emu se radi”652. I ovo doktorsko istraživanje je voeno potrebom artikulacije znaaja civilnog društva za razvoj bosanskohercegovake zajednice i isticanje da se u analizi i razvoju civilnog društva adekvatan fokus treba posvetiti društvenim pokretima kao kolektivnim politikim akterima i širim komunikacionim zajednicama u kojima je naglasak na 651Fondacija CURE, Oživljavanje ženskog pokreta u BiH, preuzeto 07.11.2010, sa: http://www.fondacijacure.org/ozivljavanje-zenskog-pokreta-u-bih-rwm/ 652Fondacija CURE, Novi direktorij ženskih grupa u BiH, preuzeto 07.11.2010, sa: http://zenskegrupebih.fondacijacure.org/ 205 solidarnosti, kreativnosti i predanosti stvarima od javnog znaaja, a ne birokratskom administriranju partikularnim problemom. S obzirom na injenicu da je angažman žena u javnoj sferi mnogo izraženiji u civilnom društvu nego u formalnoj politici i da ženski aktivizam ima potencijal da doprinese istinskim promenama budui da žene imaju vei senzibilitet prema potrebama drugih i društva u celini i ne ukljuuju se u javni život iskljuivo radi društvene pozicije i prestiža, potrebno je istražiti koliko su aktivistkinje u svom angažmanu usmerene na delovanje koje promovišu solidarnost i zajedništvo, a koliko na vlastite aktivnosti koje kao takve imaju ogranieni politiki domet i prete da skrenu u partikularizam, lokalizam i separatizam. U svakodnevnoj percepciji civilno društvo se na našim prostorima svodi na rad NVOa ime se civilno društvo redukuje na poseban sektor umesto da se posmatra kao šira, dinamina i kreativna zajednica. Zanemaruje se da pored NVO-a okosnicu civilnog društva ine društveni pokreti budui da je re o kolektivnim politikim akterima koji ne robuju birokratskim sindromima i na direktniji i kreativniji nain adresiraju razliite društvene probleme. Veliki broj nevladinih organizacija u BiH je esto zaokupiran projektnim aktivnostima a saradnja se svodi na angažman u posebnim projektima nauštrb razvoja civilnog društva kao takvog i iniciranja dubljih društvenih promena. Dalje, budui da je civilno društvo sfera u kojoj se ženski politiki angažman puno jasnije manifestuje u odnosu na ueše žena u formalnim politikim institucijama (u BiH obrnuto proporcionalno)653, potrebno je dublje analizirati ovu pojavu i ojaati svest aktivistkinja o veem doprinosu društvenim promenama koje mogu da ostvare kroz ženski pokret budui da on u BiH još uvijek nije jasno profilisan i nije razvio i iskoristio sve svoje mogunosti. 7.2 Hipoteze istraživanja Na osnovu pilot razgovora obavljenih sa istaknutim aktivistkinjama u BiH, uoeno je da one prepoznaju ogranienost vlastitih aktivnosti s akcentom na nedovoljnu solidarnost izmeu samih ženskih grupa i brojne strukturalne prepreke koje dolaze iz okruženja. Takoe, unutar pojednih grupa postoje tenzije na relaciji generacijskih 653 A. Maglaji Reima, E. Hodži, „Political Participation. Is there full citizen participation in public life?“, u: S. Dizdarevi et al (eds.), Democracy Assesment in Bosnia and Herzegovina, p. 335 206 razlika i izmeu posveenih aktivistkinja i karijeristkinja. Na osnovu dubljeg uvida u drugu relevantnu litaraturu i preliminarnih razgovora formirana je i generalna hipoteza istraživanja: Žene još uvek nemaju mogunosti da ispune svoje kreativne potencijale u politici u Bosni i Hercegovini zbog društvene retradicionalizacije i patrijarhalnog vrednosnog sindroma usled ega se okreu angažmanu u civilnom društvu što je takoe ogranienog dometa usled „ngoizacije“ civilnog društva i samog ženskog pokreta. Posebne/pomone hipoteze koje smo izveli iz ove generalne radi sprovoenja istraživanja su: H1. Dometi pokreta su ogranienog karaktera usled cepanja pokreta na veliki broj NVO (tzv. „ngoizacija“ pokreta) koje deluju konkurentski nadmeui se za pažnju javnosti i donatora. H2. Žene se okreu angažmanu u civilnom društvu usled prepreka sa kojima se susreu u zvaninim politikim institucijama koje su nedovoljno otvorene prema ženama. H3. Aktivistkinje pokreta imaju ambivalentan odnos prema feminizmu što je posledica protivrenosti socijalistikog naslea emancipacije žena i ideološke konfuzije karakteristine za tranzicijski period. Na osnovu hipoteza smo krenuli da analiziramo diskurs ženskih grupa o ženskom pokretu, feminizmu, oblike samopercepcije vlastitog delovanja i delovanja drugih aktivistkinja i grupa, i u ovim okvirima sprovedemo razgovore i intervjue sa aktivistkinjama. Iako se može pretpostaviti da same grupe problem oživljavanja pokreta ne postavljaju na taj nain- one same pripadaju NVO sektoru i da njihova borba za preživljavanje i vlastito prepoznavanje od strane javnosti i donatora njihovu kritiku svest odvraa od ogranienosti sa kojima se društveni susreu u svim tranzicionim zemljama usled vlastite „nvoizacije“; uprkos tome, i njihova istraživanja i percepcije su nam od dragocenog znaenja budui da se pokret kao široka, komunikaciona i 207 aktivistika zajednica teško može precizno istraživati i da uopšte civilno društvo predstavlja fluidan fenomen koji izmie preciznim, kvantitativnim merenjima. Kako je pitanje identiteta od suštinske važnosti u novim pokretima i kako se identitet ne pretpostavlja ve gradi kroz angažman i diskurs važno nam je ukazati u kojoj meri aktivistkinje grade i izražavaju svoj ženski/feministiki identitet, na koji nain percipiraju stanje i perspektive ženskog pokreta u BiH i to dalje razrauju kroz komunikacijske prostore. 7.3 Uzorak istraživanja Za potrebe istraživanja korišena je metoda uzorkovanja koju Luiz Koen i drugi nazivaju purpozivnom (purposive sampling) a Blur i Vud teoretskim (theoretical sampling) pri kojoj istraživa bira sluajeve u uzorak istraživanja na osnovu vlastite procene o njihovoj važnosti i tipinosti, odn. procene njihove korisnosti654. U uzorak su birane ženske organizacije i inicijative koje predstavljaju deo ženskog pokreta na prostoru BiH, i to na osnovu njihovog znaaja i prisutnosti u javnosti, razliite geografske lociranosti (entiteta, regije) kao i razliitog pristupa u interpretaciji rodnih odnosa i odnosa prema feminizmu kao teorijsko-praktinom konceptu. Kako se u okviru delovanja u pokretu i kroz pokreta raala i razvijala teorija u okviru prakse i jedna drugu obogaivala, intervjui su obavljeni i sa bh. teoretiarkama-aktivistkinjama. Uzorak je sainjen na osnovu baze podataka- direktorijuma ženskih grupa koji su izradile aktivistkinje „Fondacije CURE“ u okviru projekta Oživljavanje ženskog pokreta u BiH. Na osnovu ove liste kontaktirali smo ženske grupe i organizacije vodei rauna da dobijemo regionalni balans i da u istraživanje ukljuimo raznovrsne grupe- profilisanije i prisutnije u javnosti, i manje, na koje se ree referira u analizama mainstream civilnog društva u BiH. Takoe, budui da smo se opredelili i za analizu sadržaja kao tehniku istraživanja- u ovom sluaju analizu vebstranica zbog nemogunosti da ostale tekstualne sadržaje kvantifikujemo i sistematino obuhvatimo, analizirali smo ukupno 21 žensku grupu koje su u vreme ovog dela istraživanja imale dostupnu vebstranicu (januar-februar 2011). 654 Michael Bloor and Fiona Wood, Keywords in Qualitative Methods, Sage, London, Thousand Oaks and New Delhi, 2006, p. 154 208 7.4 Tehnike istraživanja Da bi se utvrdilo pitanje delovanja i dometa ženskog pokreta u ovom konkretnom sluaju na prostoru BiH od kljune važnosti je ispitati i utvrditi percepcije samih aktivistkinja koje ine njegov sastavni deo. Iako je intervju kao tehnika istraživanja esto osporavan od strane pozitivistiki nastrojenih naunika/ca, preovladava stav da se na mnoga pitanja koja se tiu politikog i uopšte društvenog delovanja može odgovoriti jedino ispitivanjem onih koji deluju. Odbacuju se tvrdnje da ljudi teže iskrivljavanju injenica a opreznost koja se sugeriše je, da ispitanici mogu eventualno preceniti važnost vlastitog angažmana što se pak da izbei pažljivim izborom pitanja i voenja intervjua655. Uraeno je ukupno 22 dubinskih intervjua sa aktivisktinjama ženskih grupa iz razliitih delova BiH, od toga sa dve teoretiarke- aktivistkinje. Re je o dubinskim intervjuima, sa prosenim trajanjem od sat vremena, polustrukturisanog tipa budui da su pre razgovora definisana okvirna pitanja ali je i ostavljena mogunost da se na osnovu pravca i intenziteta razgovara nova pitanja otkriju a neka pak potisnu kao manje bitna. Intervjui su obavljeni sa sledeim aktivistkinjama: Jadranka Milievi i Vedrana Frašto, Fondacija Cure, Sarajevo; Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo; Djermana Šeta, Ženski edukativni centar Nahla, Sarajevo, Mirjana Penava, Forma F, Mostar; Minva Hasi, Orhideja, Stolac; Miomira Kruni, Ženski centar, Trebinje; Dragana Dardi, Helsinški parlament graana Banja Luke; Sajma Gajeti, Žene to mogu, Banja Luka; Nada Golubovi i Lana Jajevi, Ujedinjenje žene, Banja Luka; Sabiha Kurti, Snaga žene, Zenica; Aida Behrem, Žene sa Une, Biha; Mujesira Haman, Udruženje žena Tuzle; Nada Dodig, Udruženje žena Derventa; Munevera Zeevi, Kakanjke Užok, Kakanj; Bosa Mileti, Most, Višegrad; Senka Zulum, Viktorija99, Jajce; kao i sa dve bh. teoretiarke-aktivistkinje- prof. dr Jasnom Bakši-Mufti i dr Zilkom Spahi-Šiljak. 7.5 Analiza podataka Posle obavljenih intervjua uraena je i njihova transkripcija- prenos izreenog sadržaja u vord dokument. Posle nekoliko išitavanja i slike celine traženi su odgovori 655 Brian C. Rathbun „Interviewing and Qualitative Field Methods: Pragmatism and Practicalities“, u: Janet M. Box-Steffenmeier et al (eds.), Oxford Handbook of Political Methodology, Oxford University Press, Oxford, 2010, p. 691 209 na pitanja potrebna za odbacivanje odn. prihvatanje hipoteza. Takoe, tokom samog procesa istraživanja, vršena su poreenja i otkrivani kontrasti, budui da u kvalitativnim istraživanjima nema jasnog razgranienja izmeu samih podataka i njihove analize kao u kvanitativnom istraživanju. Ovde istraživa/ica nema na raspolaganju jasno definisan skup procedura, ve se stalno kree napred i nazad izmeu razliitih sekvenci istraživakog procesa656. Pitanja na koja su traženi odgovori tiu se percepcije položaja žena u bh. društvu i politici, zatim percepcije delovanja vlastite grupe, problema projektizacije i donatorskih politika, solidarnosti izmeu ženskih grupa i aktivistkinja, postojanja i delovanja ženskog pokreta u BiH, zatim odnosa prema feminizmu i emancipaciji žena u socijalistikom periodu. Odgovori na ta pitanja su podvueni u svakom intervjuu i postavljeni u kontekst smislene, interpretativne celine. Izabrani su potom iseci iz pojedinih intervjua koji precizno i sistematino adresiraju glavna pitanja ovog istraživanja i na živ nain kroz aktivistiki senzibilitet omoguavaju dublji uvid u specificum ženskog pokrteta u postdejtonskoj BiH i ilustruju svest bh. žena u pokretu. Iako svaki od intervjua zaslužuje i da se posmatra kao posebna celina, mi emo ih, budui da nam je fokus na utvrivanju dometa razvoja ženskog pokreta u BiH u globalu, prikazati sažeto s tim što emo, radi ilustracije i živopisnijeg predstavljanja pokreta kao aktivistike i dinamine zajednice navesti i izjave pojedinih aktivisktinja. One su okosnice samog pokreta, te stoga i njegove (re)intepretacije, te se i ovaj aspekt ne sme zapostaviti ve ostati sastavni deo naune analize i sinteze. Kada je re o podacima dobijenim analizom sadržaja, a budui da smo u ovoj analizi težili dobijemo ne samo kvalitativne ve i kvantitativne podatke, opredelili smo se za preciznije merenje varijabli. Varijable u prvoj hipotezi smo merili na osnovu sledeih indikatora: da li je na vebstranici navedenih grupa akcenat na vlastitoj organizaciji, da li se pominju druge grupe, koliko puta i na koji nain, da li je akcenat na donatorima/kama u odnosu na druge grupe, da li se pominje ženski pokret, da li se šire elaborira pojam, znaaj i dometi pokreta, i širina okvira i naina delovanja grupe657. 656Alan Bryman, Robert G. Burgess (Eds.), Analyzing Qualitative Data, Routledge, London and New York, 2002, p. 3 657 Budui da društveni pokreti predstavljaju širu komunikacionu zajednicu u kojoj je akcenat na saradnji i antihijerarhiji, smatramo da je od važnosti da li u grupi dominiraju menadžerske tehnokratske dimenzije i nain rada ili pak se radi o širem obliku delovanja koji se ne može svesti na tehnokratsko bavljenje 210 Varijable u drugoj hipotezi smo merili na osnovu analize misije i ciljeva organizacije- okrenutosti poveanom uešu žena u politici, aktivnosti koje su u tu svrhu sprovode, u kojoj meri i kako se percipiraju, posebno referirajui na poreenja na ravni ueša žena u formalnoj politici i civilnom društvu. Varijable u treoj hipotezi smo merili na osnovu samodefinicije grupe- da li grupa sebe deklarativno vidi kao feministiku ili ne, da li se koristi rodno senzitivni jezik, da li se na sajtu postavljaju sadržaji iz feministike literature i da li se ista izdaje. Na osnovu ovih pitanja izvršili smo numeraciju jedinica unosa podataka u program SPSS, služei se ordinalnom skalom, a o emu je bilo rei u uvodnom poglavlju koje se tie teorijsko-metodološkog dela disertacije. Posle unosa podataka u program dobili smo odgovarajue frekvencije- distribucije odgovora na sva pojedina pitanja, a šta smo potom sumarno i prikazali. 7.6 Analiza intervjua Da bi se utvrdilo pitanje delovanja i dometa ženskog pokreta u ovom konkretnom sluaju na prostoru BiH od kljune važnosti je ispitati i utvrditi percepcije samih aktivistkinja koje ine njegov sastavni deo. Iako je intervju kao tehnika istraživanja esto osporavan od strane pozitivistiki nastrojenih naunika/ca, preovladava stav da se na mnoga pitanja koja se tiu politikog i uopšte društvenog delovanja može odgovoriti jedino ispitivanjem onih koji deluju. Odbacuju se tvrdnje da ljudi teže iskrivljavanju injenica a opreznost koja se sugeriše je, da ispitanici/e mogu eventualno preceniti važnost vlastitog angažmana što se pak da izbei pažljivim izborom pitanja i voenja intervjua658. Intervjui su voeni sa aktivisktinjama iz 18 ženskih grupa iz razliitih delova BiH. Re je o dubinskim intervjuima, sa prosenim trajanjem od sat vremena, polustrukturisanog tipa budui da su se pre razgovora definisala okvirna pitanja ali je i ostavljena mogunost da se na osnovu pravca i intenziteta razgovara nova pitanja otkriju partikularnim pitanjima. Ovakva širina angažmana je bila prisutna i u klasinom i novom pokretu. Naime, klasini pokret se bavio ne samo marginalizacijom žena u društvu i javnoj sferi, ve i itavim nizom pitanja kao što su rasizam, siromaštvo itd. Alternativni, novi ženski pokret pokret je artikulisao brojna pitanja koja se nisu smatrala „politikim“ u okvirima kapitalistike liberalne demokratije i društvima koja su sebe nazivala socijalistikim, na šta najbolje ukazuje moto pokreta „Lino je politiko“. 658 B. C. Rathbun „Interviewing and Qualitative Field Methods: Pragmatism and Practicalities“, u: J. M. Box-Steffenmeier et al (eds.), Oxford Handbook of Political Methodology, p. 685 211 a neka pak potisnu kao manje bitna. Iako svaki od intervjua zaslužuje i da se posmatra kao posebna celina, mi emo ih, budui da nam je fokus na utvrivanju dometa razvoja ženskog pokreta u BiH kao celine, prikazati sažeto s tim što emo, radi ilustracije i živopisnijeg predstavljanja pokreta kao aktivistike i dinamine zajednice navesti i izjave pojedinih aktivisktinja. 7.6.1 Percepcija položaja žena u bh. društvu i politici Sve aktivistkinje istiu da je položaj žene u društvu nepovoljan i naješe su se referirale na problem nasilja nad ženama koji, bolno ilustruje ovaj nepovoljan položaj. Iako su doneseni novi i po mnogima dobri zakoni (po nekima najbolji u regionu!), glavni problem u BiH je što se mnogi od tih zakona ne sprovode. Mnogi od zakona se donose radi pridruživanja EU, a bez donošenja podzakonskih akata koji omoguavaju sprovoenja novih zakona. Nepostojanje dugoronih finansijskih strategija npr. kada je re o sigurnim kuama dovode do toga da se mnoge kue as otvaraju as zatvaraju što ukazuje na nedovoljnu ureenost države i na nepostojanje politike volje i svesti da se neki važni problemi koji se tiu žena reše. Drugi pokazatelj je ueše žena u politikim institucijama BiH. Istie se da je ueše žena minorno, uprkos novim zakonima koji su doneseni pod pritiskom ženskih NVO-a i meunarodne zajednice, posebno OSCE-a u ijoj nadležnosti je bilo sprovoenje izbora da usvajanja izbornog zakona 2002. Istiu se brojne prepreke sa kojima se žene suoavaju što u svakodnevnici što u politikom životu, emu najviše doprinosi patrijarhalna svest, siromaštvo i beznae koje više pogaa žene i nefunkcionalnost državnih institucija koje nisu u stanju da pruže odgovarajuu podršku ugroženim kategorijama stanovništva. „U ovoj državi se mnogi zakoni usvoje ali to ostaje mrtvo slovo na papiru. Ne vidim ni svrhu zašto se ti zakoni donose. Npr. zakon o nasilju u porodici, to je tako divan zakon ali kad se nešto treba sprovesti pa nema šanse da se to sprovede. Npr. po zakonu se treba nasilnik udaljiti iz kue al' u praksi zlostavljana žena napušta kuu.“ Sabiha Kurti, Snaga žene, Zenica 212 „Žena kada ode u sigurnu kuu ona mora nekad da izadje iz te sigurne kue, meutim uglavnom su to žene koje su ekonomski zavisne, a teško im je da nau posao jer poslodavac ne želi da ima ženu kod koje muž može da doe i da npr. razbija... Isto tako i sam pojam sigurnih kua je za mene odvajanje žene koja doživljava nasilje i ponovno zatvaranje dok se muškarac slobodno kree...“ Vedrana Frašto, Fondacija CURE, Sarajevo Što se tie ueša žena u politikom životu BiH i u procesima donošenja kljunih odluka za društvo, aktivistkinje nisu zadovoljne iako su dosta vremena i rada posvetile upravo tom pitanju. Najvea prepreka ueša žena u javnom životu su, po mišljenju aktivistkinja politike stranke odn. struktura BiH politikog sistema koji funkcioniše na principu zastupanja i ouvanja tzv. vitalnih interesa konstitutivnih naroda. „Kod nas u BiH postoje nacionalni torovi i nacionalne stranke su sigurne u svoje glasako tijelo, i vrlo je mala vjerovatnoa i tako misli lider neke nacionalne stranke da neki pod navodnicima pravi Srbin, Hrvat ili Bošnjak nee glasati za njih. I uvijek pred izbore se bacaju kosti meu narod, uvijek neki ekcesi da se to desi, i žene su tu onda kao poslušnice...“ Mirjana Penava, Forma, Mostar Takoe, politike stranke se vide kao elitistike i hijerahijske i tu nema prostora za žene, koje, ako žele da „uspeju“ u politici moraju da se prilagode i prihvate postojea pravila igre, u ijem kreiranju same nisu uestvovale s obzirom na svoju konstantnu podzastupljenost u sferi gde se donose kljune politike odluke za društvo. „Lejla Mesihovi na federalnom nivou nije u parlamentu a toliko je uradila ve je neka deseta Dijana, ni Suada Hadžovi isto nije ponovo ušla a najviše je glasova dobila, Zlatko je prekrižio, ti meni ne odgovaraš imaš jeziinu...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo S obzirom na jednu takvu strukturu i konstelaciju politike moi, žene u civilnom društvu su se borile i za veu zastupljenost žena u politici i to je sastavni deo 213 misije mnogih ženskih organizacija. Ženske NVO su se posebno borile i zalagale da se promeni izborni zakon i obezbede izborne kvote za žene smatrajui da e lobiranjem politiarki koje su u parlamentu moi da utiu na promenu bitnih zakona. Kako je veliki broj organizacija koji je nastao u ratu i u poratnom periodu bio fokusiran u svom radu na pružanje psihosocijalne pomoi ženama žrtvama rata, problem nasilja nad ženama je i dalje ostao u centru delovanja budui da se razvila svest da je nasilje nad ženama prisutno ne samo u ratnom i poratnom periodu kao posledica doživljenih trauma, ve da je oduvek postojalo. Ono što pak nije postojalo je svest da je to javni problem, prevashodno jer su žene socijalizovane u patrijarhalnom modelu i uene da je gotovo normalno da žena trpi nasilje u porodici. A da bi se problem nasilja nad ženama sistematski rešio i konano postao pitanje za res publica, uvidela se potreba da u politici bude više žena koje bi takve zakone „pogurale“ kroz institucije. Sa im su se pak aktivistkinje suoavale u svom zalaganju, vidi se i iz brojnih prepreka sa kojima su se suoavale prilikom donošenja zakona o veoj zastupljenosti žena u politici: „Možda ste uli onu priu kad je prva verzija zakona o ravnopravnosti spolova otišla pred komisiju, najvei problem im je bio onih 30%, i ak su izjavili da u BiH nema dovoljno pametnih, obrazovanih žena, a bio je tu i tim koji je prezentirao prijedlog, i kad su se Jasna Bakši-Mufti i ekipa „frapirali“ onda su oni rekli pa dobro možda Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, ti vei centri, a oni tamo što sjede kao pametni...“ Mirjana Penava, Forma F, Mostar Opet, promena izbornog zakona nije donela znaajne novine, budui da brojani porast ueša i prisustva žena u politikim strukturama i institucijama nije doneo neki novi kvalitet. Naknadno ukljuivanje žena u politiku kroz politike stranke koje ve imaju oblikovane strukture, ustaljenu distribuciju moi i koje su, ak i kad pripadaju tzv. graanskoj opciji ine sastavni deo tro-nacionalnog sistema odluivanja, samo po sebi ne može da donese neku bitnu promenu u politikom životu kao i nainu poimanja ueša žena u njemu. „Ovi zadnji izbori nisu doneli ništa posebno. Mi smo radile mnoge aktivnosti po tom pitanju, meutim u izbornoj jedinici 6 na poslednjim republikim izborima nijedna žena 214 nije izabrana, tako da i ne možemo priati o nekoj situaciji kad nijedna žena nije izabrana. Te žene koje su na listi tu su samo pro forme i one nisu imale neke svoje programe, kako e djelovati i za šta e se zalagati. Npr. kad smo pravile radionice za njih one nisu znale ni kako ni odakle da krenu a eto našle su se na listama samo da zadovolje kvote. To su bile žene koje inae nisu ni po emu prepoznatljive, ne kažem da moraju biti, ali ipak kad biramo predstavnike osvremo se na to da li ih znamo, da li su nešto postigli u svom dosadašnjem radu, ili na njihovo zvanje. Zato, od kada su se ženske NVO pokrenule po pitanju toga, uviamo da je situacija loša kada je rije o zastupljenosti žena u politici.“ Miomira Kruni, Ženski centar, Trebinje Stranke se esto oglušuju na mnoge predloge i inicijative koje dolaze iz civilnog društva što pokazuje da ne uvažavaju u dovoljnoj meri ovaj segment politike participacije graanstva. Na pitanje o preprekama svog delovanja aktivistkinje su referirale na nepovoljan politiki kontekst i na injenicu da ih vlast esto tretira ili kao opoziciju, ili kao perifernu društvenu snagu: „Pred jedne izbore par politikih orgnaizacija sam pitala da pošalju svoje predstavnike u udruženje da razgovaraju sa ženama o svojim programima ali samo su mi se svi nasmijali. Zašto neko ko je na listi ne može da doe pred 50 žena i obrazloži zašto da se glasa za taj program? A ona forma od 30% je samo reda radi, i ta koja je na listi je toga svjesna i ne bori se za sebe...“ Sabiha Kurti, Snaga žene, Zenica Ono što je takoe uoljivo iz razgovora jeste da su se ženske grupe u svom delovanju za ravnopravno ueše žena u politikom životu na kraju suoile sa injenicom da je mali deo tih žena osveštenih i da je uglavnom re o istaknutim pojedinkima iz politikih stranaka na koje se mogu osloniti. „Ali ni tih 17% ne znam može li se na nekih 10 žena osloniti ukupno na svim razinama vlasti. Trebalo bi od poetka pokrenuti ta pitanja, šta njih pokree ili prijei da budu aktivne, jesu li one zadovoljne time, samo sjediti tamo tek onako, doduše primati dobru plau ali znate, treba izai iz parlamentarnih klupa na ulicu, da te ljudi gledaju...“ Mirjana Penava, Forma F, Mostar 215 „Ima politiarki koje sa nama surauju i koje su naše lobistice, ali smo se za tu suradnju izborile mi a ne one, i neke od njih su u nekom momentu prepoznale znaaj našeg djelovanja i zajednikog rada, ali veina naših politiarki imaju muški model ponašanja...“ Lana Jajevi, Udružene žene, Banja Luka U tom kontekstu se naješe pominju Besima Bori iz SDP i Nada Tešanovi iz SNDS, i veina aktivistkinja ih smatra delom ženskog pokreta. „...Nada Tešanovi, Dodikova lanica, iz SNSDa- stranke koju mi ne podržavamo, ali svaku njenu u skoro potpisati...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo Žene se stoga u veoj meri okreu civilnom društvu budui da je na taj nain mogue vršiti pritisak na vlast u ime graanstva mimo postojeih hijerarhija, stranakih i etno-nacionalnih podela, i same svesne da je pitanje ravnopravnog ueša žena u politici borba na duge staze. Ono što je takoe znaajno je da aktivistkinje uviaju da se u tom svom zalaganju ne bore za vee ueše žena po sebi, ve i za drugaiji model demokratije od onog koji postoji u BiH. Dok se u BiH sistemu demokratija svodi na predstavljanje nacionalnih interesa tri konstitutivna naroda, aktivistkinje se zalažu za istinski reprezentativan model u kojem bi glas marginalnih grupa mogao da se uje. Sa druge strane pak, vei i vidljivi angažman žena u civilnom društvu se takoe tumai i kao indirektno podržavanje patrijarhalnog sistema vrednosti budui da NVO-i u postojeim okolnostima kad mnoge institucije ne funkcionišu imaju funkciju pružanja pomoi ugroženim kategorijama stanovništva. Upravo u ratu, kad mnoge neformalne ženske grupe nastaju, one se okupljaju s ciljem pružanja pomoi ugroženom stanovništvu. „Onda se dogodi rat i ko preuzme brigu da vida rane, da pomaže –žene...“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo 216 „U Kaknju je bio problem što su mnoga djeca u ratu otišla a stari roditelji ostali, a mi smo od Italijana dobili donaciju i par godina opsluživale stare i iznemogle...“ Munevera Zeevi, Kakanjke Užok, Kakanj Ovaj model ženskog ueša se obnavlja i u mirnodopsko vreme budui da politike organizacije funkcionišu oko muškarca lidera i da je rat u BiH, donevši gotovo apokaliptina stradanja kada je re o broju stradalih, izmeštenih i nasilno proteranih ostavio brojna nerešena pitanja i otvorene rane koje se trebaju tretirati potpuno drugaijim politikim senzibilitetom i pristupom, a za koje krhke BiH institucije još uvek nisu kompetentne ni osposobljene. To po mnogima zapravo odražava patrijarhalnu strukturu moi, jer: „Žena ima više u civilnom društvu jer je mo patrijarhalno strukturisana, u civilnom društvu ima malo moi i novaca i to je prostor za žene, u formalnoj politici puno moi i novaca i to je rezervisano za muškarce...“ Nada Golubovi, Udružene žene, Banja Luka „Naše tradicionalne norme situiraju žene u sferi privatnosti, a tu se radi o poslovima prevashodno brige o djeci, starim, iznemoglim i u tom kontekstu su žene mnoge aktivnije u civilnom društvu i na poslovima koji su usko povezani sa brigom o drugome. To je posljedica patrijarhalnog poimanja uloge žene i stoga žena ima manje u politikim institucijama a više u civilnom društvu...“ Dragana Dardi, Helsinški parlament graana Banja Luke Ipak, ne treba prenebregnuti i injenicu da žena ima više u civilnom društvu budui da ono otvara prostor za participaciju graanstva mimo ustaljenih hijerarhija moi i vlasti, i da su žene to prepoznale i uspešno integrirale svoje, esto sputavane kreativne potencijale u okvire civilnog aktivizma. „Žene ima više u civilnom društvu jer tu ima više slobode i prostora za aktivizam žena... Žene su u politikim strankama u sjeni muškaraca a u civilnom društvu ih se ne sputava 217 što ih dodatno podstie da svoju energiju usmjere kroz mehanizme civilnog organizovanja...“ Bosa Mileti, Most, Višegrad Kao što i same aktivistkinje uviaju, žene u BiH su u javnoj sferi više prisutne kroz civilni angažman nego kroz zvanine politike institucije. Iako se dosta radilo i na promociji žena kandidatkinja na stranakim listama, žena i dalje ima manje, a na zadnjim izborima na svim nivoima primetna je manja zastupljenost žena. Žene pak imaju potencijal da ponude drugaiji politiki senzibilitet a što se u postojeim pravilima politike igre smatra nepoželjnim. Jedna NVO, projektna pria to dobro ilustruje: „Mi smo pred izbore napravile tribinu i dovele sve žene koje su bile na izbornim listama i iz svih stranaka, i bilo je tu 12, 13 žena raznih opcija. Ja sam tad rekla kako ih je lijepo sve vidjeti zajedno, i da to samo žene mogu, nema svae i sve su lijepo predstavile, i to je bilo prijatno i oku i uhu, ali žene nam ne prolaze, sad na zadnjim lokalnim izborima imamo samo jednu ženu u skupštini opštine...“ Nada Dodig, Udruženje žena Derventa 7.6.2 Percepcije delovanja vlastite ženske grupe, prepreke i postignua Ženske grupe su nastajale u slinom kontekstu ratnog i poratnog perioda, i iskustva razaranja, konflikta i traume su podstakli žene da se ukljue prevashodno s ciljem pomoi bližnjima i društvu a vremenom je sazrela svest o neophodnosti borbe za potpunu demokratizaciju i preobražaj BiH društva. „Na poetku agresije na BiH i napada na naš grad, željele smo pomoi našim najmilijim i svima onima kojima je u tom momentu pomo bila potrebna...“ Mujesira Haman, Udruženje žena Tuzle „Mi smo se najprije okupile tokom rata neformalno jer smo pomagale graanima našeg grada koji su odlazili iz Banja Luke kao i izbjeglicama i raseljenim licima koje su pristizale. Onda sam '96 sa svojom prijateljicom Lidijom Živanovi organizirala grupu 218 žena iz Banja Luke pa smo išle u Zenicu gdje su ve djelovale kao NVO. Naš glavni motiv je bio da pomognemo ženama u okruženju u kojem žive, a koji je nepovoljan po žene...“ Nada Golubovi, Udružene žene, Banja Luka „Rat je za mene poeo i završio 2. juna ’92. Prvo sam bila u udu šta nam se dogaa jer ja sam vjerovala u to bratstvo i jedinstvo.... To kad sam prebolovala, tad sam izašla i postala aktivistkinja i sve se završilo u tom jednom danu...“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo „Mi smo jedna od najstarijih ženskih organizacija, prvi koraci su nastali još '92, '93... Žene su bile motivisane ratnim i postratnim traumama, teškim ekonomskim i politikim položajem žene u BiH i uopšte svim problemima vezanim za tranziciju. Iza nas je 15ak godina intenzivnog rada, mi se ne fokusiramo na jedno polje djelovanja ve se borimo za sveobuhvatnu demokratizaciju i ljudska prava sa posebnim akcentom na ženska ljudska prava.“ Aida Behrem, Žene sa Une, Biha Organizacije koje su nastale u periodu posle Dejtona su krenule ovim, delom ve utabanim stazama ženskog aktivizma koji je nastao u ratnom periodu. Meusobno razgovarajui i jedna drugu osnažujui prelazii pri tom etno-nacionalne, verske, ideološke i druge podele, žene uoavaju razliite oblike deprivacije. Specifina taktika delovanja je nekad, naizgled „prozaino“ izvlaenje žena iz kue i stvaranje tzv. ženskog prostora gde žene mogu da askaju, razgovaraju, piju kafu, i druže se ili pak obavljaju tipino ženske poslove kao što su pletenje, šivenje, pravljenje zimnice i sl. Ono što je važno je da je ovaj naizgled bezazlen nain okupljanja žena doveo do daljeg jaanja njihovih veza i uopšte do svesti da se ekonomski, politiki i uopšte društveni položaj žene treba poboljšati. „Mi smo se registrovale s ciljem da ekonomski ojaamo ženu, da ono što žena radi kod kue da to unovi. Mišljenja smo da ekonomski jaka žena može dalje da se bori za svoje prava. Najznaajnije u našem radu je što nastojimo da ženu izvuemo iz kue, da kroz druženja pokušamo da nešto uradimo i promjenimo. Poslije rata svi su se nakako 219 uaurili, npr. žene ne rade i ne izlaze iz kue, i mi smo htjele da tu ženu izvuemo, jer kad se ovjek zatvori u kuu propada...“ Sabiha Kurti, Snaga žene,Zenica Na angažman pojedinki i organizacija u kojem deluju uticalo je i lino iskustvo koje je ne retko obezbeuje unutrašnji pogon u angažmanu aktivistkinje: „A dodatan moj motiv za zalaganje za prava žena je to što imam tri erke... Kada je i do moje svijesti doprijelo u kom okruženju žive moje keri e onda sam rekla ja u raditi pa koliko doprinesem, korisnije je nego da sjedim skrštenih ruku...“ Mirjana Penava, Forma F „Ženski centar je nastao tako što je naša direktorica sama imala problem porodinog nasilja i nošena samom tom svojom situacijom i susreui se sa drugim ljudima u rješavanju svojih problema naišla je na podršku drugih ljudi i muških i ženskih, pa se okupila grupa ljudi da osnuje udruženje s ciljem riješavanja porodinog nasilja. Ono je uvijek postojalo kod nas ali je bilo prikrivano, sad se o tome otvoreno pria, o zakonima, o institucijama, a žene su se sad oslobodile i osvijestile da prijavljuju nasilje...“ Miomira Kruni, Ženski centar, Trebinje U nekim sluajevima, ženske grupe i organizacije nastaju uz pomo i podršku drugih, jaih i ve profilisanih organizacija. „’Orhideja’ je nastala prije nekih 7 godina, to je taj period poslije povratka, nije bilo nekih posebnih aktivnosti, pogotovo aktivnosti koje su se ticale žena, nismo imale ni mjesto okupljanja ni neke konkretne aktivnosti, i onda je bio jedan seminar koji su organizovale Žene ženama, i bile smo prisutne i onda smo se nekako sa njima zbližile i one su nam pomogle da se registrujemo platile su nam bukvalno registraciju i pomogle oko statuta, naravno na našu volju je smo željele da napravimo nešto...“ Minva Hasi, Orhideja, Stolac „Cure iz Travnika- djevojke koje su prošle naše edukacije i kad su slušajui nas ime se bavimo shvatile da u Travniku nema nijedne takve organizacije, feministike koja se 220 bavi i ženskim pravima i položajem mladih na alternativan, feministiki nain i one su željele da nešto oforme, naprave i Fondacija Cure je u tome njima pomagala i pomaže dalje, i one sad treba da se registruju...“ Vedrana Frašto, Fondacija Cure, Sarajevo Meu postignuima koje su aktivistkinje navele naješe se istie uticaj na promenu izbornog zakona i veu zastupljenost žena u politici, na iniciranje da se problem nasilja u porodici više na smatra privatnim ve javnim problemom, kao i to da su se žene prve organizovale u neformalne grupe tokom rata i pomagale svojim bližnjima. Aktivistkinje su takoe nakon rata prve prelazile entitetske granice i etno- nacionalistike barijere i uestvovale u gradnji politikog diskursa mimo ovih, ratom nametnutih i proizvedenih podela. „Užok je multietnika organizacija koja je uvijek bila takva i hvala Bogu da je tako. Mnogi Hrvati su otišli ali su naše lanice sem jedne ostale659, a ja sam se hrabro borila da ne odu.“ Munevera Zeevi, Kakanjke Užok, Kakanj „Mi smo od prvog dana radile mirovne akcije, sastajale se sa ženama iz Federacije jer smo to stvarno htjele. Željele smo da izaemo iz geta, ranije smo svi živjeli normalno a sad ne možeš kao žena ovo ne možeš kao žena ono... Kad se desio prvi povratak mi smo doekale prve povratnice i tad je nastao kamen spoticanja, neki u opštini su se bunili šta e one nama, ali nekako smo išle, radile i borile se. “ Bosa Mileti, Most, Višegrad Istie se i važnost susretanja i meusobnog podržavanja i širenje mreže aktivistkinja, a posebno se navodi kao važan rad u ruralnim podrujima u kojima žene nemaju dovoljno informacija i nisu dovoljno ukljuene u pitanja od znaaja za celo društvo. Navode se kao važni i primeri saradnje sa organizacijama sa prostora bivše Jugoslavije a koja daje dodatan motiv i oseaj da je ono što se radi važno i na širem, regionalnom nivou. Od prepreka naješe se istie nedovoljna svest vlasti i vladajuih struktura koje nemaju senzibilitet prema ovakvoj jednoj formi organizovanja i politikog, s napomenom da se u odreenim sluajevima, doduše retko, kao što je sluaj 659 Po reima predsednice, Kakanjke- Užok ima 800 lanica. 221 u maloj opštini Derventa putevi prema opštini prohodniji, postoji dobra i razvijena saradnja a naelnika opštine smatraju svojom „lanicom“. „Sedam godina rada i sve je bilo s teškom mukom, pišete projekat gdje treba podrška opštine i ne dobijemo ak ni odgovor. Bar da nam napišu odgovor ne možete dobiti projekat iz tog i tog razloga, nego se ogluše i nema odgovora. Mi smo organizacija koja je puno novca donijela u ovaj grad, to nam graani sami priznaju, druge NVO takoe nee da idu negdje bez nas, znai drugi priznaju naš rad sem opštine...“ Minva Hasi, Orhideja, Stolac „Kod veine NVO je sluaj da nismo još shvaeni od vlasti, ne u smislu da nas ne priznaju ve što nas ne doživljavaju kao partnere, i borimo se da dokažemo vladinim institucijama da nismo opozicija ve da smo tu da pripomognemo državi da uredi neku oblast i damo doprinos.“ Aida Behrem, Žene sa Une, Biha Organizacija Most iz Višegrada je pritom prošla kroz pravi pakao kada je re o odnosu vlasti prema ovoj formi udruživanja. Kako je Istona Bosna podruje u kojem su izvršeni najgori ratni zloini i kako su mnoge strukture iz ratnog perioda ouvale svoju mo i u posleratnom periodu, uglavnom putem mehanizma „demokratskih“ izbora, ovaj vid udruživanja graanki i graana je bio pravi trn u oku vlasti koja je želela da i dalje drži sve pod svojom kontrolom. Po reima predsednice udruženja Bose Mileti, udruženje je tako esto pohodila policija, aktivisktinje su zvane na informativne razgovore a njihova deca su u školi trpela stalne uvrede i bila šikanirana od strane nastavnika i drugih aka. Razgovori ukazuju na razliite puteve kojima je prošla svaka grupa i organizacija budui da je situirana u specifinom ratnom/poratnom kontekstu, ali i na iste motive i misiju da se ponovo izgrade uslovi za normalan život „obinih ljudi“ s akcentom na žene, i doprinese preobražaju bosansko-hercegovakog društva emu žene daju i treba da daju veliki doprinos kao i svoj lini peat. Borei se za ove brojne promene i angažujui svoju energiju u razliitim smerovima delovanja radei sa razliitim društvenim grupama i organizujui veliki broj raznovrsnih aktivnosti, doprinos ženskih grupa pozitivnim društvenim promenama svakako nije sporan. 222 Meutim, ne treba ga smatrati i neupitnim s obzirom da i civilno društvo u Bosni i Hercegovini funkcioniše po odreenim principima, pisanim i nepisanim pravilama koja esto nameu odreena ogranienja. Poseban problem koji zahteva pažnju je vezan za tzv. projektizaciju i tzv. donatorske politike i on e se kao takav šire analizirati, s obzirom na injenicu da aktivisktinje na njega stalno referiraju kao i na to da smo u hipotezi istraživanja postavili kao temelj analize postojanje veze izmeu projektne i donatorske zavisnosti i nedovoljne profilacije ženskog pokreta u BiH. 7.6.3 Problemi projektizacije i donatorskih politika Kao što su mnoge studije ve pokazale, civilno društvo u BiH kao i u veini zemalja post-socijalizma funkcioniše po prinicipu projektizacije. Naime, u tranzicionom periodu vidan je kvantitativni bum razliitih grupa i udruženja koje su okrenute demokratizaciji društva i glavni mehanizam u ovoj borbi je apliciranje na konkurse meunarodnih institucija, uglavnom fondacija i ambasada s cijem dobijanje materijalne ali i moralne podrške. Naime, ako iza projekta stoji neka strana organizacija smatra se da e efekat biti vei i da se domae vlasti nee „usuditi“ da spreavaju implementaciju jednog takvog projekta. Ženske organizacije su svesne injenice da je to „ma sa dve oštrice“ budui da se stvara neki vid hronine zavisnosti od meunarodnih instuticija, ali ujedno uviaju da se bez toga ne bi puno stvari moglo promeniti. „Ja mogu rei da ništa ne bismo uspjele da nam nisu pomagale strane organizacije, prvi projekat koji smo dobili je podržan od italijanske organizacije, sa Global Fund radimo, došla je predsjednica iz Amerike i svake druge godine nas pomažu. Bez njih ne bi mogli ništa uraditi, jako je malo sredstava domaih, mi nešto dobijemo od Ministarstva civilnih poslova, ali to je sve jako malo, treba tu cijeli sistem izmijeniti kako se raspodjeljuju sredstva...“ Minva Hasi, Orhideja, Stolac „...Tu su i Amerika ambasada i EU, stranke ih uvažavaju kada je rije o projektima, vi ete lakše otvoriti vrata neke institucije kada kažete da iza ovog projekta stoji Amerika 223 ambasada ili Evropska komisija, uglavnom to ’pali’...“ Mirjana Penava, Forma F, Mostar I pored zahvalnosti na podršci donatorskih organizacija660, aktivistkinje su svesne problema koji nastaju iz ovakvog mehanizama delovanja, i na negativne efekte koji iz ovih mehanizama slede. Najvei problem je, npr. „da je sve postalo projekat“: „Gdje je otišao aktivizam, nema ga, svi projekti ženski su nastali iz aktivizma a šta su danas- puka projektizacija.... Stoga mi ne nedostaje rat ve mi nedostaje ona voljnost, entuzijazam i pripadnost. Sad svi obavljaju nekakve projekte. Mi bismo se prije nalazile, razgovarale na prostoru bivše Jugoslavije a sad se ne možemo nai ni u svom gradu...“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo Takoe, poseban problem je injenica da se ne mogu znaajne promene i aktivnosti sprovesti u ogranienom, „projektnom“ periodu odreenom od strane donatora. „Ne možete vi sa 50 tisua za godinu dana nešto bitno promijeniti, jer je podruje rada takvo, raditi na promijeni svijesti, donošenju zakona a to je vrlo teško. Ti kratki periodi implementacije projekta, a vrlo je nezahvalno nešto zapoeti, npr. sretnu Vas korisnice i pitaju dokle je ono naše...“ Mirjana Penava, Forma F, Mostar „Zavisnost od donacija je veliki problem jer npr. imaš neku projektnu aktivnost koja je super, fenomenalna, koja je ’boli glava’ ali koja traži više od onog vremena koji donatori odrede. Sve je teže i teže te postoje neke stvari za koje su CURE odluile neemo nikad dopustiti da donatori utiu na nas pa tako samostalno organizujemo ’Pitchwise’ festival, to nije nikakva projektna aktivnost...“ Vedrana Frašto, Fondacije CURE, Sarajevo 660 Predsednica Udruženja žena Derventa Nada Dodig je nekoliko puta tokom intervjua istakla koliko je npr. zahvalna OSCE-u na saradnji i podršci, i da je posebno ponosna na injenicu da su im iz OSCE-a u više navrata ukazali da su im one najbolje organizacija. 224 Zatim, jedan od problema je što su sredstva za ovakve aktivnosti iz godine u godinu sve manja. „Mi smo svjesne da se donatori sve više povlae sa terena... Dosta je uloženo sredstava ali se nisu uradili neki bitni pomaci. Budžeti su smanjeni, programi koje planiramo za 2012. su manji od onih od prethodnih godina... 2011. godina nam je baš 'upava', sve je to borba za opstanak, živimo na kašiicu, odrazila se svjetska kriza na svim nivoima, i mislim da nam negativni efekti tek predstoje jer i prije krize stvari ovdje nisu funkcionisale.“ Miomira Kruni, Ženski centar, Trebinje Navodi se i injenica da donatori imaju svoje prioritete i programe na koje lokalne organizacije ne mogu uticati, a kao jedini izuzetak koji potvruje pravilo se navodi švedska fondacija „Tinna Til Kvinna“ koja je uvek imala vei senzibilitet prema potrebama samih organizacija kao i problemima koje same aktivistkinje lociraju kao bitne budui da su one te koje ovde žive i rade na terenu, a sa im strani donatori nemaju realan dodir i živ odnos. „Što se tie donatora primjetno je da je smanjena ponuda, a mi na to ne možemo uticati. Mi smo kao potencijalni kandidat oslonjeni na fondove EU i država bi se na to trebala fokusirati. Meutim, IPA fondovi se fokusiraju na turizam, srednje poduzetništvo i socijalnu koheziju, a mi iz NVOa na to ne možemo puno uticati...“ Aida Behrem, Žene sa Une, Biha „Projektizacija jest problem i društva i donatora koji donesu pare pa uslovljavaju šta se treba raditi, malo je donatora koji rade kao npr. Tinna Til Kvinna iz Švedske, one nikad nisu nametale ve su pitale šta je Vama potrebno i znaajno“. Lana Zajevi, Udružene žene Banja Luke Hronina zavisnost od donatorskog faktora koji dolazi spolja se sprovodi i kroz diskurs, aktivistkinja iz Nahle je na fukoovski nain eksplicitno formulisala kako ovakva jedna proizvodnja moi i zavisnosti funckioniše, i kako je (ne)mo položena u 225 govor a koju sami aktivisti/kinje reprodukuju a koja esto deluje odbojno široj javnosti koja ovakav jedan diskurs doživljava kao nešto strano i nametnuto: „Zavisnost se stvori, evo rodna ravnopravnost je tipini primjer, gdje zbog npr. amerikih donatora organizacije su preuzele taj njihov diskurs tipa ’copy paste’, a mi ne možemo bukvalno preuzeti ameriki diskurs o rodnoj ravnopravnosti. Ne kažem da je to a priori loše ali je smiješno gledati kako neki naši govore neke stvari iz kojih izbija taj diskurs koji nije prilagoen našem društvu, i to onda stvara ak i revolt kod ljudi a to je posljednje što bi nam trebalo...“ ermana Šeta, Nahla I dalje, manje organizacije koje nisu uspele da se izbore za svoje mesto u projektnoj raspodeli pa i svojervrsnoj distribuciji moi unutar civilnog društva su takoe nezadovoljne postojeim stanjem usled navedene projektizacije. Re projekat ih ne retko asocira na nepotizam, korupciju i sline negativne pojave koje i inae postoje u BiH društvu661: „U zadnje vrijeme ja nit pratim više projekte nit hou, jer nama i 50 KM predstavlja puno, dok izganjaš papirologiju, potrošimo pare a nema ništa od toga. Sad i ne apliciramo više dok se nešto ne promjeni. A dešava se da se napravi dobar projekat i priloži, on zna završiti u drugom udruženju pod drugim imenom“. Sabiha Kurti, Snaga žene, Zenica „Mi smo na marginama projekata... Jake organizacije sve drže i njih donatori ne rijetko unapred izaberu i zovu ih da konkurišu...“ Munevera Žeevi, Kakanjke Užok, Kakanj Manje organizacije, kao i tzv. jake organizacije u manjim mestima koje imaju svoje projekte ali još nisu dostigle visok nivo projektizacije i profesionalne profilacije kao neke jake organizacije u Sarajevu i Banja Luci, istiu takoe da neki donatori traže da organizacija ima stalno zaposlene. Ovakav pristup je pogrešan jer angažman u 661 Za vreme jednog od intervjua i po završetku razgovora, nakon što je diktafon bio iskljuen, jedna od prisutnih aktivistkinja je sa puno gorine napomenula neke od sluajeva projektne krae. Po njenim reima, osoba koja je radila na odabiru projekta je njihov projekat dala drugom udruženju a da organizacija koja je aplicirala nije bila uopšte obaveštena o sudbini projekta, osim šturog mail-a u kojem se izražava žaljenje da projekat nije „prošao“. 226 civilnom društvu treba da poiva na dobrovoljnom, volonterskom radu i takva jedna politika spreava istinsku profilaciju civilnog društva u BiH: „Nama je npr. problem što nemamo stalno zaposlene i to se nekad istie od nekih donatora da takve organizacije nisu ozbiljne, ali ja garantujem da mi kao volonterke radimo i dajemo mnogo više jer nama ne kuca radno vrijeme i to je ljubav i iz ljubavi se radi.“ Nada Dodig, Udruženje žena Derventa Projektizacija i donatorske politike su problem koje sve aktivistkinje lociraju, proživljavaju i preživljavaju na vlastiti nain. Ovakve politike ne doprinose razvoju svesti o potrebi slobodnog angažmana u civilnom društvu budui da je izuzetno retko da se neko javi i angažuje ne oekujui nikakvu materijalnu nadoknadu za tzv. „volonterski rad“ u nekom udruženju. „Projektna limitiranost jeste veliki problem, a generalno, problem je i kako mi doživljavamo rad u NVO. Mene je npr. jedna starija žena pitala da volontira kod nas i to je stvarno super ali i rijetko jer veina ljudi misli da e od volontiranja dobiti neku materijalnu korist, nema svijesti da možeš da doeš i svoje slobodno vrijeme iskoristiš za opšte dobro bez neke nadoknade. I to je sve povezano, jer ako nama ne proe dovoljno projekata da platimo zaposlene to dovodi u pitanje opstanak organizacije. Nema još svijesti pa OK, ako projekat i ne proe mi možemo raditi masu nekih drugih stvari. Još smo daleko od toga, jer sve ovo je za nas još novo. Graansko udruživanje je još novo za ljude, prije rata imali smo samo crveni krst i folklorna društva pa smo još zateeni kako da se sa tim nosimo“. Dragana Dardi, Helsinški parlament graana Banja Luka Projektizacija se ne reflektuje samo na probleme delovanja svake organizacije odn. ženske grupe ponaosob, ve ostavlja posledice i na meusobnu saradnju ženskih grupa koja preti da se svede iskljuivo na projektnu saradnju. No, nedvojbeno je da je bez saradnje i solidarnosti upitno da li postoji ženski pokret, budui da solidarnost inkorporira oseaj pripadnosti kolektivu, omoguava individuama da prepoznaju svoj društveni položaj u drugom i podstie na zajedniki društveno-politiki angažman. 227 7.6.4 Pitanja saradnje i solidarnosti Jedna od kljunih karakteristika da bi društveni pokret bio društveni pokret je da u njemu postoji neka masa, odn. veliki broj ljudi koji su predani odreenom cilju i saradnja i solidarnost izmeu tih ljudi. Kao što je istakao ameriki politikolog arls Tili, bitna odreenja pokreta su tzv. WUNC obeležja- vrednost i znaaj cilja/eva kojim pokret teži, jedinstvo, brojnost i predanost cilju/evima za koje se pokret zalaže. Pitanje jedinstva nije obuhvaeno u istraživanjima civilnog društva BiH, zbog preovladavajue paradigme civilnog društva kao NVO sektora, mada se u jednoj studioznoj i istorijskog analizi civilnog društva u BiH ukazalo na probleme vladajue percepcije civilnog društva kao treeg odn. NVO sektora koja nedvosmisleno završava u teorijskom ali i aktivistikom redukcionizmu662. Ovakva jedna percepcija je prilino atomistika budui da polazi od stanovništva da civilno društvo ine NVO-i koje postoje i deluju disperzivno u društvenom prostoru i za ije delovanje nije od suštinske važnosti postojanje dublje interakcije i trajnijih odnosa izmeu razliitih inicijativa i organizacija graanskog društva. Solidarnost je direktno povezana i sa pitanjima posveenosti (comittment) budui da se bez svesti o pripadnosti kolektivu ne može razviti oseaj afektivne vezanosti i moralne privrženosti koja podstie „individualno investiranje“ u pokret663. Solidarnost je ta koja dodatno podstie posveenost, solo delovanje je unapred osueno na neuspeh, a zajedniko delovanje ak i kad se željeni rezultati ne ostvare pomaže u održavanju aktivizma i potrebne energije za dalje delovanje. Analizirani intervjui sa aktivistkinjama pokazuju da su one svesne problema (ne)solidarnosti izmeu razliitih ženskih grupa, te da one same ne usvajaju ovu redukcionistiku definiciju civilnog društva. Delujui i sazrevajui kroz ovo delovanje, razvila se i svest da se partikularnim delovanjem ne može doprineti suštinskim, temeljnim promenama društva. Kako je rad u NVOima oblik delatnosti bez definisanog radnog vremena i koji prožima celo ljudsko bie i egzistenciju, aktivistkinje odbacuju ovakvu jednu percepciju. Omoavanje i osnaživanje žena je uvek poinjalo kroz susret, razgovor i razmenu iskustva i mišljenja i održavanje ovakvih susreta stvara prostor za dalje osnaživanje i ini aktivizam prohodnijim, održivijim, trajnijim. Pogotovu u 662 Videti: I. Sejfija, Povijesne predispozicije i aktuelni razvoj graanskih asocijacija u BiH, str. 54 663Scott A. Hunt, Robert D. Benford, Collective identity, solidarity, and commitment., u: D. A. Snow, S. A. Soule, H. Kriesi (eds.), The Blackwell companion to social movements, p. 440 228 okolnostima problema tzv. „sagorevanja“664 kada se, u borbi za društvene promene mnoge aktivistkinje susreu sa brojnim preprekama pa im solidarnost pomaže u održavanju aktivistike energije na potrebnom intenzitetu. Meutim, one uviaju i otklon izmeu onoga šta bi civilno društvo i ženski pokret trebao biti i onoga što on zaista jeste u postojeem kontekstu. Tu i tamo se navode primeri saradnje sa odreenim ženskim grupama koje dolaze iz istog mesta ili regije, a istovremeno se istie da je esto lakše uspostaviti saradnju sa grupama iz susednih zemalja nego unutar BiH zbog prisutnog animoziteta izmeu BiH liderica ali i injenice da postojee ureenje zemlje namee odreena pravila delovanja u skladu sa postojeom entitetskom strukturom. U velikoj veini sluajeva aktivistkinje istiu da nisu one te koje podstiu animozitet, nesolidarnosti i kompeticiju ve da ih naprotiv, raduje uspeh svake ženske organizacije i da su one same predane i posveene vrednostima saradnje i solidarnosti. „Ja ovo radim ve 15 godina, ja lino cijenim i radujem se uspjehu svake NVO i ja nemam surevnjivost, jer mi ne radimo za sebe ve za graane“. Nada Golubovi, Udružene žene, Banja Luka Aktivistkinje navode da je saradnja ne retko samo formalna, i da iz bezbroj aktivistikih mreža koje su formirane u proteklom periodu i u koje je veina ukljuena nije proizašao neki novi, dublji kvalitet i smisao odnosa koji bi nedvojbeno asocirao i upuivao na zakljuak da je re o saradnji i solidarnosti: „Ja bih voljela i stalno postoje pokušaji da se uspostavi neka masa, evo postoji oko šest mreža žena u BiH ali šta rade te mreže, po kojim pitanjima one reagiraju, eto ja to pitam. Mi smo ti npr. lanica u svakoj toj mreži ali šta to znai, nemaš svijesnost o tome ni u Žene ženama niti u bilo kojoj organizaciji. O kojem smo problem reagirale... tako da su mi i mreže postale projekt...“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo U pojedinim situacijama, surevnjivost otvoreno izbija što ne retko otvara pitanja o samom smislu delovanja i daljem smeru kretanja ženskog aktivizma: 664 Videti: Dž. Beri sa J. orevi, Šta e mi revolucija ako ne mogu da plešem 229 „...Meni je doslovce direktorica iz ’Žene za žene internacional’ rekla mene to ne zanima, ja imam sredstva obezbeena, meni ne trebaju druge ženske organizacije, ja znam da je Italijani finansiraju- znam njihov rad od ’95, ali toliku bezobraštinu pokazati na takav nain, to je za mene bio šok...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo Manje organizacije, koje su, kako njihove lanice navode na margini projekata istiu da je saradnja loša i da su one same nezadovoljne nainom na koji su tretirane od strane drugih, tzv. velikih i jakih organizacija, koje ih ignorišu i ne ukljuuju u svoje aktivnosti. Nedovoljna saradnja takoe vodi do daljeg rasparavanja pokreta budui da usled nedovoljnog ukljuivanja šire mase u aktivnosti postojeih organizacija stvaraju nove organizacije što dalje vodi u razmrvljenost i „usitnjava“ aktivizam. „Tražile smo tako da nas neke ženske organizacije uzmu kao partnera ali nikad ništa. U Zenici je poslije nas registrovano još slinih udruženja, a mislim da su se neka i ugasila, i problem je taj što smo mi rasparane jer vlada mišljenje kad one mogu što ne bih i ja.“ Sabiha Kurti, Snaga žene, Zenica Kuriozitet predstavlja stav aktivisktinje ženskog centra Nahla koja koja okuplja muslimanke-vernice i koja istie da su tzv. faith-based organizacije odbaene od strane mainstream civilnog društva koje je rukovoeno sekularistikom paradigmom da religija nije poželjna u politikom i javnom životu. To vodi brojnim negativnim konsekvencima budui da se aktivistiki potencijali vernica suzbijaju a ove žene se dodatno getoiziraju i umesto da ih se podstakne, one se povlae iz javnog života. „ini mi se da u društvu religija nije poželjna u javnom diskursu, do jednog nivou je prihvatljivo- kada je rije o vjerskim praznicima npr. Bajramu a u smislu punog participiranja religije u društvenom životu to je mislim neprihvatljivo. Tako da žene koje su vjernice praktikantice ne osjeaju otvorenost da participiraju u javnom životu, te se te žene više getoiziraju, okreu se jedna drugoj, svojim organizacijama ili prostorima djelovanja, vjerovatno i zbog situacije u kojoj su rasle gdje im je govoreno da žena manje vrijedna što je sluaj u svim našim vjerskim zajednicama. Onda one koje 230 nose maramu to im automatski otežava mnoge stvari i angažman, jer društvo, mislim mainstream civilni sektor ne dozvoljava tim ženama da se ukljue i budu dio toga a sa druge strane i one ne pokušavaju zbog otpora i nedostatka samopouzdanja. Mislim da je to šteta, one više imaju neformalne organizacije gdje se druže ali ne idu dovoljno u javnost i ne ukljuuju se u mainstream civilno društvo...“ ermana Šeta, Ženski edukativni centar Nahla, Sarajevo Neke aktivistkinje daju iznijansiraniji pogled istiui da pitanje saradnje zavisi od tipa organizacije, njene misije i posveenosti ciljevima. Istie se da je posle dugog niza godina u aktivizmu prepoznato ko istinski radi a „ko lovi u mutnom“ kao i da je surevnjivost i konkurencija mnogo manje izraženija nego što je ranije bio sluaj. „Mi imamo dobru saradnju sa ženskim organizacijama iz BiH i regiona, ali ne može se generalizirati... 15 godina je od završetka rata i znamo se meu sobom u pokretu, ko 'tri za parama' i ko je posveen ciljevima te saraujemo sa kolegicama koje sa nama godinama sarauju. Pomagale smo mlae grupe u razvoju i radu, neke organizacije se osnivaju i brzo gase ali to je zato što nisu imale posveenost ve su trale za projektima.“ Lana Jajevi, Udružene žene, Banja Luka Pri tome, postoje i organizacije koje uopšte ne apliciraju i nemaju konkretne aktivnosti budui da samo okupljaju žene iz odreene lokalne sredine na druženje te se pitanje saradnje izmeu razliitih ženskih grupa njima i ne namee kao bitno. „Postoje ženske organizacije kod kojih postoji konkurencija, postoje ženske organizacije kod kojih ne postoji konkurencija i postoje ženske organizacije koje apsolutno nemaju donatora. Jednostavno rade u fazi da se okupljaju, druže, priaju, razmenjuju iskustva i uope nemaju želje da apliciraju da dobijaju donacije“. Vedrana Frašto, Fondacija CURE, Sarajevo Na kvalitet saradnje utie i injenica da još nije došlo do suoavanja sa prošlošu pa mnoga nerazjašnjena pitanja i dalje „vise u zraku“. Iako žene nisu te koje su inicirale i uestvovale u ratnohuškakim i ratnim politikama problemi nerešenih a nagomilanih 231 nacionalnih pitanja i animoziteta, trauma i frustracija se odražavaju i na njihov rad i na komunikaciju izmeu aktivistkinja. Iako je organizovano dosta aktivnosti i projekata tzv. pomirenja, oni nisu doveli do dubljeg suoavanja sa ratnim traumama što se reflektuje i na nedostatak poverenja izmeu samih ženskih organizacija i aktivistkinja: „Mi kao organizacije nismo sjele, radile smo sa ženama na pomirenju ali nismo to kao organizacije uradile. To izmeu nas stalno visi, da li u ja nešto rei a ti eš se uvrediti jer si to, e pa ja sad neu to rei da ne bih tebe povrijedila. Mi se stalno ustežemo da se neko ne uvrijedi, nismo prošle stadij da smo sigurne jedne u druge...“ Bosa Mileti, Most, Višegrad Pitanje solidarnosti se ne tie samo oblika interakcije izmeu razliitih grupa ve i unutar svake od grupa i organizacija, s obzirom da i u njima postoje formalni i neformalni kanali moi i uticaja. Aktivistkinje pri tome istiu da to nije sluaj u njihovoj organizaciji ve da postoje (druge) organizacije u kojima liderice sve kontrolišu: „U ženskim NVOima ima surevnjivosti, liderstva kao i u politikim strankama, liderice sputavaju mlae koje dolaze, ali u našoj organizaciji toga mislim nema, ali ujemo iz iskustva drugih da to postoji“. Lana Zajevi, Udružene žene, Banja Luka Same liderice, pak svesne da se pred njihovim oima zapoinje proces smene generacija u ženskom pokretu pak istiu da se mlae aktivistkinje koje dolaze ne retko ukljuuju iz prozainih ciljeva kao što je zarada, sticanje radnog iskustva i da nemaju onaj žar i posveenost koje su one same imale. „Kad sam se ja ukljuivala u nevladine organizacije to je bilo potpuno iz drugih razloga, druga namjera, misija, a sad kad žene dolaze to je drugo...“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo Za vreme intervjua jedna od liderica je npr. odbrusila mlaoj da je ona (liderica) išla na obuku za rad na SOS telefonu sa ženama žrtvama nasilja nekoliko meseci u Beogradu a da danas ta obuka traje svega tri dana! Sve to ukazuje da je pitanje 232 solidarnosti i saradnje složeno, da ono ima organizacionu dimenziju budui da se, u okolnostima kada ženski NVO-i deluju po principima projektizacije, saradnja svodi na zajedniki rad na projektnoj implementaciji; ali je to ujedno i pitanje mikro, face to face interakcije budui da se, u okolnostima življenja za ženski pokret i u ženskom pokretu line frustracije ali i zadovoljstva zbog uspeha i vlastitog doprinosa tom uspehu ne retko manifestuju i kroz sukob i este meusobne trzavice. Kao kuriozitet može se navesti izjava koja možda sažeto ilustruje ovaj problem, budui da se pitanje solidarnosti i saradnje prelama inter-generacijski i da su animoziteti prisutni i na relaciji atkivistkinja iz starog sistema i današnjeg, novog, još neprofilisanog i tranzicijskog: „Ali ako ti budeš imala priliku pa vidiš Bebu Muhi ženu koja je u pokretu žena Sarajevo bukvalno od ’45. i ona se registrovala kao nevladina organizacija, ona npr. kaže ne možete donositi odluke vi od jue...“ Jadranka Milievievi, Fondacija CURE, Sarajevo Jedna aktivistkinja nije krila razoarenje što je to tako ali je pokušala da to objasni i individualnom psihologijom, odn. potrebom da se bude prvi i da se dobije priznanje za ono što se uradilo i postiglo, kao i politikom stranih donatora i uopšte projektizacije koja pohranjuje razliite oblike surevnjivosti: „Surevnjivosti i elitizma ima, bilo bi nepošteno rei da nema, i ja sam, iskreno bila iznenaena kada sam to prvi put vidjela. Ima toga a šta je uzrok tome ja ne znam, da li su neke line sujete u pitanju, neka potreba da se ovjek stalno dokazuje i bude prvi, meni je jako teško nai neko racionalno objašnjenje. A možda i to, da neke od žena koje su bile rodonaelnice ženskog pokreta poslije rata žele da to što su one uradile i postigle bude priznato, a tog priznanja nema, nema u formalnom smislu... Razlog bi mogao da bude i to što npr. odreena organizacija ima pet projekata a nama nisu prošla tri ve smo ostale na dva. To nema veza sa linim ve sa donatorskim politikama tako da i to može biti razlog.“ Dragana Dardi, Helsinški parlament graana Banja Luka 233 Sve to ukazuje da je pitanje solidarnosti složeno i da se, na osnovu obavljenih razgovora, može zakljuiti da je saradnja uaurena u formu zajednike projektne implementacije te je kao takva rezultat prozaine potrebe za lakšim dobijanjem donacija odn. bolje projektne implementacije. Solidarnost se tako svodi na kalkulaciju izbora i interesa umesto da reflektuje postojanje pozitivnih oseaja prema lanovima odreene grupe. Solidarnost je nešto što se ne samo opaža, ve i osea. Utoliko više su izjave i ispovesti aktivistkinja relevantne s obzirom da se jedino na taj nain može otkriti da li postoji solidarnost u ženskom pokretu, pre nego izvanjskim, nazovi neutralnim posmatranjem. Iako su aktivistkinje svesne vrednosti ženske solidarnosti, postoji raskorak izmeu ove naelne težnje i stvarne prakse delovanja ženskih grupa i organizacija. I žensku civilnu scenu karakterišu uspostavljeni kanali moi, uticaja, uspeha i neuspeha, koji jedne marginalizuju i ine „neatraktivnim“ partnerom a druge guraju u prvi plan. I sama saradnja se dogaa u ovim okvirima moi i hijerarhije koji su uspostavljeni u civilnom društvu. „Uspeh“ pak, ne zavisi samo od linog rada i posveenosti ve i od donatorskih politika koje jedne marginalizuju i ne definišu kao kljunog partnera i „civilnog igraa“. U takvom jednom kontekstu, i saradnja ne može da preraste u novi kvalitet budui da je limitirana razliitim politikama i protivrenostima koje obeležavaju razvoj civilnog društva kao takvog u kontekstu postratnog, postdejtonskog BiH društva665. Uprkos tome i ogranienjima postojeeg, saradnja i solidarnost su vrednosti kojima se teži: „Nama nije svrha da doemo do kraja projekta ve da se dalje širimo, radimo i saraujemo sa ostalima... Mi volimo da nas ima više, da se šire te mreže, jer kad si sam nemaš sa kim da podijeliš ne samo posao ve i pozitivna iskustva...“ Nada Dodig, Udruženje žena Derventa 665 Kao kuriozitet mogu se navesti i lina iskustva koja sam imala dok sam tražila aktivistkinje koje bi se odazvale na intervju a odreen broj njih sam morala zvati i po nekoliko puta. Par organizacija pri tom nije odgovorio ni na mail niti je potvrdio ueše u istraživanju nakon obavljenih telefonskih razgovora. Primljen je i mail sa sledeim sadržajem: „Nas se uglavnom sjete kad je neki upitnik u pitanju a preskau sa projektima u koje bi nas mogli ukljuiti, ast izuzecima...“ Uprkos tome, dotina aktivistkinja se odazvala i sa njom je obavljen razgovor, no njen mail direktno referira na probleme nedostatka solidarnosti usled tzv. projektizacije. U svrhu ubeivanja i sama sam se pozivala na žensku solidarnost, ostajui pri tom limitirana potrebama svog istraživakog „projekta“. 234 7.6.5 Percepcija delovanja ženskog pokreta u BiH Intervjuisane aktivistkinje su svesne ogranienja delovanja ženskog pokreta u BiH. Pitanje koje je postavljano za vreme intervjua je glasilo „Da li po Vašem mišljenju postoji ženski pokret u BiH?“. Aktivistkinje su takoe svesne da se radi o složenom pitanju te su i one aktivistkinje koje su odgovarale da pokret postoji navodile neke karakteristike delovanja ženskih grupa i uopšte civilnog društva u BiH koji više govori u prilog tezi da je postojanje ženskog pokreta upitno. I obratno, one koje su navodile da ženski pokret ne postoji su tokom razgovora navodile neke od postignua ženskog pokreta u BiH. Postojanje pokreta je upitno iz razloga rasparanosti i razmrvljenosti ženskih organizacija, iz uvianja da je pitanje posveenosti pokretu upitno u kontekstu projektizacije i prisustva stranih donatora ija finansijska podrška omoguava da se u tzv. neprofitnom sektoru radi za novac, kao i injenice da je solidarnost i sestrinstvo nešto što se ne podrazumeva, istinski osea i dalje razvija ve se javlja u kontekstu zajednikog rada na nekom posebnom projektu. Pokreta nema jer nema mase ukljuenih žena pa se ponekad istie da su se olako odbacili potencijali i organizacione strukture koje su ranije postojale a koje personifikuje nekadašnji AFŽ. Samo je jedna ispitanica nedvosmisleno i kategorino odgovorila da ženski pokret postoji, da je snažaj, znaajan, uticajan i prepoznatljiv u BiH društvu. Druga aktivistkinja koja je navela da je pokret jak i snažan je dala ogradu da je to tako ako posmatramo civilno društvo kao NVO sektor, i u takvom kontekstu su ženske NVO najjai i najprofilisaniji glas civilnog društva u BiH. Veina aktivistkinja referira da je to pitanje teško a da je odgovor još teži budui da, i pored brojnih promene za koje su se ženske organizacije izborile, još uvek se, kad se govori o ženskom pokretu „vrtimo u krugu“. „Nakon toliko godina, još uvijek se postavlja pitanje da li postoji ženski pokret. Ženski pokret je, kada razgovaraš sa predstavnicama ženskih, lokalnih NVO, na ovom nivou veina e ti rei da one misle da ga nema i one su to nama odgovorile u našem upitniku... Ali mi smatramo da postoji, jer ako nama na ulinu akciju 8. marta prošle godine koji mi ne slavimo nego imamo uvijek protestni marš i ako nam dou žene iz BiH 235 i same plate travel, mi smo imale mogunost da objezbijedimo samo sendvi i tetrapak sok i da su žene došle govori da postoji. Jest to u neformalnom obliku i zato je nama u Fondaciji CURE jako upitna ta informacija da postoji ženski pokret. Opet, da ga nema ne bi bilo neke reakcije...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo „Džaba što su žene uradile milion projekata one još nisu izašle iz projektizacije, a imamo iskustvo iz ’42, imamo AFŽ, imaš okvir koji si mogao demokratizirati ali si imao masovnost koja se nikad nije ponovila, nema šansi, to je izgubljeno vrijeme. I sad imaš ženski pokret fragmentiran, vrlo podijeljen, i imaš masu mladih žena koje su potpuno nezainteresovane za procese...“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo „Mislim da ženski pokret ne postoji, ako neko naziva ženskim pokretom mrežu, ja to ne bih nazvala pokret. U BiH postoje sporadini sluajevi ili aktivnosti koje imaju obilježja pokreta, no dokle god se sve ono što se radi radi dok postoje sredstva, tj. dok postoje finansijeri ne možemo govoriti o pokretu. Ženski pokret je nešto što je dragovoljno, spontano, proizišlo iz potreba. Mi još uvijek zovemo lanice i graanke na aktivnosti, malo je sluajeva da žene dou pa se žele prikljuiti, ne oekujui nadoknadu. Uglavnom svi rade za novac i dok je to tako to nije ženski pokret...“ Mirjana Penava, Forma F, Sarajevo „Ženski pokret ne postoji, iako postoji veliki broj organizacija, nemamo pokret jer nemamo situaciju da, npr. kad se nešto desi da se sve te organizacije okupe, solidarišu. Sve organizacije koje su u okviru toga ulaze u saradnju iz nekog interesa. Mi smo npr. nedavno imale situaciju da je žena direktorica smjenjena a koja je dosta uradila po pitanju ženskih prava, i kad se htjela pokrenuti peticija protiv njene smjene vjerujte nijedna od tih NVO nije htjela da se ukljui u to. Sve su prokomentarisale, ali niko nije htio imenom i prezimenom da se potpiše, svako je kalkulisao, bojao se nekog kasnijeg efekta. Ja sam aktivna 8 godina u NVO, i ne prepoznajem da postoji ženski pokret, ne znam kako druge ocjenjuju, šta su Vam odgovorile?“ Miomira Kruni, Ženski Centar, Trebinje 236 „Ženski pokret još uvijek ne postoji, organizacije CURE se trude da nešto naprave ali još nismo u tom stadiju, ne znam, možemo se mi zvati ovako ili onako, ali ako vi nemate snagu koje e stati iza Vas, mislim da to još uvijek nije pokret...“ Minva Hasi, Orhideja, Stolac „Ženski pokret u BiH mislim da postoji, da je snažan i glasan, tu ima svega, dobrih glasova i strategija. Meni je kljuno da imamo ljude koje imaju znanje... Tu sigurno postoji i pretjerivanja, ekstrema nakon godina ne bavljanja time. To je ozbiljan pokret, koji je prihvaen, koji ima prodor u vlast, imamo Gender centre gdje su ljudi koji znaju stvari i sarauju sa NVOima. To je fin, solidan pokret, i mislim da postoji tu puno NVOa i neka kritina masa, no kao i svuda postoje i oni koji love u mutnom i koji su se prikljuili jer nisu znali gdje e drugo, ali postoji solidno znanje i spremnost i što je važno iskrenost onih koji se bave time.“ ermana Šeta, Ženski edukativni centar Nahla „Ja mislim da ženski pokret u BiH itekako postoji i da je možda jedan od najkonstantnijih i najvrših pokreta u BiH, i jedan od najjaih predstavnika djela civilnog društva u smislu nevladinih organizacija. Mi civilno društvo meutim poistovjeujemo iskljuivo sa nevladinim sektorom i u tom kontekstu nevladinih organizacija mislim da je ženski pokret jedan od najjaih i najstabilnijih djelova civilnog društva“. Dragana Dardi, Helsinški parlament graana Banja Luka Imajui u vidu injenicu da su se aktivisktinje „Fondacije CURE“ takoe bavile ovim pitanjem i imale projekat Oživljavanje ženskog pokreta u BiH, posebno je relevantno s obzirom na specifinost teme ovog istraživanja detaljnije se osvrnuti na razgovore obavljene sa ovim aktivistkinjama. Predsednica ove ženske grupe Jadranka Milievi mi je u par navrata tokom razgovora savetovala da obuhvatim razliite aspekte, da doem do starijih žena borkinja iz ranijeg sistema da bih imala u vidu kontinuitet i stalno mi je dodavala neke od njihovih brošura i publikacija i dopunjavala spisak literature koju treba da išitam, upozoravajui me par puta reima „teško ti je to, ta tvoja disertacija“. Pre razgovora sa Jadrankom i u išekivanju njenog dolaska, jednoasovni intervju je obavljen sa mlaom aktivistkinjom Vedranom Fraštom koja je 237 posebno istakla njihovu posveenost ovom problemu i rad koji su one uložile na oživljavanju ženskog pokreta. „Mi se trudimo, zamislile smo osvještavanje, ženski pokret, da žene u BiH i itavoj regiji budu umrežene i da svaka informacija bude dostupna svima, bilo kojoj ženskoj organizaciji i da kad se informacije šire da možemo zajedno reagovati na nepravilnosti, jednostavno da budemo informisane šta radi ona druga npr. u ruralnim, manjim podrujima organizacije koje tek nastaju da imaju gdje da se informišu gdje da pitaju i da ne nailaze na tonu nekakvih poteškoa na koje se nailazi i da im jednostavno put bude prohodniji. Fondacija CURE je prošla neke faze koje je prošla u poetku i ima ruralnih podruja koje nemaju te informacije kako napisati projekat, doi do sredstava i meusobnim umrežavanjem mogu lakše postii svoje ciljeve“. Vedrana Frašto, Fondacija CURE, Sarajevo Za CURE i za projekat oživljavanja ženskog pokreta je vrlo važno postojanje mreže i stalne meusobne uvezanosti, konstantnog protoka informacija i kolektivnog reagovanja na razliite situacije. Posebno je važno to što u mreži nisu samo organizacije ve i istaknute pojedinke koje se ne identifikuju sa pojedinanim organizacijama, a koje stalno nešto pišu, podstiu na saradnju i aktivizam mimo organizacijskih barijera. „Poenta je da ženski pokret ne postoji, nema tu stabilne suradnje, sastanaka, ali postoji zato ona naša ženska mreža možeš kliknuti i vidjeti, tu nisu samo organizacije ve i pojedinke, npr. Lejla Somun, Vesna iz Sarajevo 202, koje reaguju...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE „Cure“ glavni problem vide u tome što se samo od njih oekuje reakcija i na njih se gleda kao na pokretaice zajednikih aktivnosti. Problem je i što je proces zajednikog reagovanja usporen jer nema naelnog dogovora, ve se za svako saopštenje traži saglasnost od svih organizacija pojedinano. CURE posebnu pažnju posveuju ulinim akcijama i stalnom cirkulacijom saopštenja što pokretu obezbeuje žilavost i izlaženje iz okvira projektizacije. Problem je pak što druge organizacije nemaju tu svest i posveenost, npr. kad su CURE radile istraživanje rezultati su po njihovim reima bili katastrofalni pa ih nisu ni stavile na vebstranicu: 238 „Poslale smo preko 300 upitnika na adrese i na kraju došlo je 99 povratnih podataka od organizacija. Npr. nemaju sajt, nemaju pojma, pokušali smo od svih koji se bave ženskim pitanjima da dobijemo povratnu informaciju. Od toga, kako su registrovane, pokušale smo kljune realnosti da uoimo, ali vidi pitanja i odgovora, npr. da li postoji ženska mreža, ženski pokret, ali one nemaju pojma. Vidi samo koliko se organizacija ugasilo. Rezultati su bili poražavajui pa ih nismo ni stavili na sajt...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo Ono što „cure“ podvlae je i da neke tzv. jake organizacije nisu htele da ispune upitnike što sve ukazuje na nedovoljnu svest i posveenost oživljavanju ženskog pokreta usled „tranja za novcem i projektima“. Projektizacija se stoga namee kao glavni kamen spoticanja jer spreava uzdizanje solidarnosti na viši nivo. Iz tog razloga, „Fondacija CURE“ od svojih ulinih aktivnosti ne pravi projekat ve je to spontani happening u formi protestnog marša ili nekog konceptualnog, umetnikog performansa. Takoe, brojna saopštenja koja gotovo svakodnevno plasiraju nisu projekat ve su deo spontanosti karakteristine za pokret i konstantnog, slobodnog protoka informacija. Kao problem istie se i nedovoljna solidarnost koja se manifestovala i na sastanku kod jednog od ambasadora koji je liderice- aktivistkinje pozvao na sastanak povodom 16.dana aktivizma, kada je otvoreno reeno da liderice jedne drugima podmeu noge. Iako se to ne mora definisati, po reima Jadranke Milievi kao surevnjivost, zavist i ljubomora, ali je evidentno da postoje razliiti oblici onemoguavanja u zajednikom radu tipa „da li je ovo tvoja ili moja aktivnost, projekat i sl.“ Ono što je svakako upitno je da li se oživljavanje pokreta može inicirati u okvirima projekta kao što je onaj koji su npr. radile u „Fondaciji CURE“. Neupitna je injenica da postoji veliki broj ženskih udruženja ali je pitanje da li njihov sumaran zbir ini ženski pokret. Aktivistkinje su svesne da je informacija o postojanju pokreta upitna, referirajui na nepostojanje masovnosti, solidarnosti u ženskom aktivizmu kao i na injenicu da je spontanost i dobrovoljnost upitna u konteksu prisustva stranih donatora. No, svest o ogranienjima postoji a postojanje ove svesti je prvi preduslov za rešavanje ovih ogranienja. Aktivistkinje su tokom intevjua i razgovara na spontan i neusiljen nain odgovarale na pitanja, ne pokušavajui da svoj rad predstave i „zamaskiraju“ u 239 nešto što on nije. Veina ih je ukazala na brojne protivrenosti i probleme i otvoreno dovela u pitanje samo postojanje ženskog pokreta. A to je svakako pogodan okvir za osnaživanje i oživljavanje pokreta s obzirom na razvijenu svest aktivistkinja o realnom stanju stvari. Kada je re o samom postojanju pokreta a ija je upitnost dobrim delom povezana i sa razliitim interpretacijama ovog pojma, stanje stvari najbolje odslikava sledea izjava: „A što se tie pokreta, kako ko tumai tako eš dobiti informaciju...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo Zanimljivo je takoe da je par intervjuisanih aktivistkinja pitanje o pokretu direktno povezalo sa projektom „Fondacije CURE“. Na pitanje o pokretu referirale su se na aktivnosti 'cura' i samo pitanje postojanja ženskog pokreta u BiH izjednaile sa pitanjem uspešne implementacije ovog projekta. To nas upuuje na zakljuak da je ženski pokret još uvek nedovoljno profilisan i da i neke aktivistkinje imaju redukcionistiki pristup samom pitanju pokreta. Na osnovu ovih i prethodno analiziranih odgovora, možemo zakljuiti da su problemi rasparanosti, nedovoljne saradnje i sveopšte projektizacije, prevashodno usled prisustva stranih donatora glavna prepreka osnaživanja ženskog pokreta. Stoga nema jasne percepcije o njegovom postojanju i prisustvu u javnoj sferi, i aktivistike samosvesti da „mi inimo deo ženskog pokreta“. No da pokreta nema, ne bi bilo ni ovih raznovrsnih aktivnosti koje spadaju u vidokrug pokreta a ni reakcije javnosti, kao što je jedna aktivisktinja i istakla. 7.6.6 Problemi sa feminizmom- bh. „problemi sa rodom“? Kao što veina aktivisktinja naglašava feminizam je i dalje sporan pojam u Bosni i Hercegovini, re koja budi razliite predrasude i „primitivne“ asocijacije budui da asocira na žene koje pale grudnjake ili imaju brkove ali nemaju porodicu. Feministkinje se ne retko imenuju „babuskarama“, „lezbaama“ ili frustriranim ženama, koje nemaju muškarca. Feminizam se u društvu doživaljava, kako je jedna aktivistkinja navela, kao buzzword, re koja kad se izgovori ljudi prestaju slušati. Aktivistkinje 240 ukazuju da je feminizam sporan pojam o kojem se jako malo zna u društvu, a neke istiu i „priznaju“ da i same ne znaju puno o tome. „O feminizmu se jako malo zna, npr. kaže se feministkinja pa se misli da treba sve muškarce pobiti i takvo mišljenje vlada meu masom. Treba se raditi na svijesti i edukaciji šta je feminizam. Po meni treba da postoji feministiki pokret ali i ja sama jako malo znam o tome. Više znamo o gejevima nego o feminizmu jer je prvo više na TV-u...“ Sabiha Kurti, Snaga žene, Zenica Istie se takoe da pojam feminizam nije prodro u samo društvo i da ima jako malo žena u društvu koje se tako deklarišu, iz ega se onda zakljuuje da je ovaj koncept ogranien budui da je sužen na vrlo mali broj žena, a što preti da završi u elitizmu i akademizmu: „Vidjei svašta, kažem da sam borac za ženska ljudska prava, ali ne bih rekla da sam feministkinja jer za mnoge stvari i same žene su krive. U BiH ima samo par žena koje se tako deklarišu, njih ima i inteligentnih i kompetentnih, ali gdje su ostale žene?“ Miomira Kruni, Ženski centar, Trebinje Takoe, nije redak sluaj da i mnoge uspešne žene BiH društva imaju problem da se tako deklarišu u javnosti, i ova svojevrsna mimikrija sigurno ne omoguava popularizaciju i aktuelizaciju feministikog koncepta: „Znam puno naših koleginica, profesorica, uvaženih žena ovog društva, koje na svakom skupu ustanu i kažu nisam ja feministkinja da se ne bi sluajno pomislilo da jeste, a kad priamo izmeu sebe što tako, odgovore znaš li gdje mi živimo...“ Lana Zajevi, Udružene žene, Banja Luka Ukazujui na probleme sa feminizmom u BiH društvu zbog stereotipizacije i predrasuda, odgovor se ne retko nalazi u interpretaciji feminizma kao zalaganja za prava žena: 241 „Uvijek se vrtimo oko nekih stereotipa kada je sama rije feminizam u pitanju, da li je to bacanje grudnjaka ili razni pitchwise-i što je na ovim podrujima još sporno... Ja bih citirala one koje kažu, ako je feminizam zalaganje za prava žena, jesam feministica i jesmo feministika organizacija, feminizam je ipak malo relativan pojam, jeste on kod nas malo profan, ali da jesmo jesmo, to je zalaganje za prava žena i ženske djece.“ Mirjana Penava, Forma F, Mostar Aktivistkinja iz Nahle je ak predložila strategiju da je trenutno bolje ne upotrebljavati ovaj pojam, ve koristite mehanizme koje sad imamo i postepeno raditi na promeni svesti kada je re o feminizmu: „Vi kad kažete u BiH feminizam to je nekako skandalozno. Mislim da je bolje iskoristiti mehanizme koje imamo u društvu ili religiji, možda izbjegavati pojam feminizam jer se vrata zatvaraju time, tako da je dolazak do žena i muškaraca vei, to e se morati jednog dana nazvati pravim imenom ali mislim da sada nije vrijeme za to. Da li je to dobra strategija ili nije ne znam, ali me je strah da ta poruka nee doi do velikog broja sa ovim mentalitetom...“ ermana Šeta, Nahla Veina intervjuisanih pak na ovo pitanje nije davala šire odgovore, ve je jednostavno odgovorila: mi nismo feministkinje jer u svom udruženju primamo i muškarce, što pak ukazuje da im nije jasno šta sam pojam znai, a koji ne implicira automatski (osim u odreenim interpretacijama i strujama mišljenja) ovakvu jednu separaciju izmeu žena u muškaraca. Na takvo jedno krivo a preovlaujue tumaenje je ukazano i u „Fondaciji CURE“. Naime, jedan mladi ih je kontaktirao ali je pokazao rezervu zbog, kako je naveo straha da li one sarauju sa muškarcima, na šta mu je odgovoreno: „Ja sam rekla uj, to je najmanje bitna stvar, saraujemo sa svakim ko ima ’feeling’. Mi smo još prije pet godina napravile majice gdje je pisalo ja sam feministkinja, ja sam feminista. Tko god se sa tim identitetom osjea dobro, otimala se ova naša raja...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo 242 Ono što je izvesno je da samo mali broj organizacija sebe vidi i definiše kao feministiku. Ne postoji razvijena svest o tome šta ovaj koncept predstavlja. Uvia se da feminizam budi pogrešne reintepretacije i asocijacije u javnosti, ali je konfuzija sa pojmom prisutna i kod samih aktivistkinja. Kao što je jedna od njih primetila: „I ono što eš rijetko uti od bilo koje žene iz bilo koje NVO, prava je rijetkost da e neka da se izjasni kao feministkinja. Ako gledaš njihove sajtove nijedna se ne definiše kao feministika izuzev fondacije CURE, jer i dalje postoji potpuno pogrešna predstava pojma feminizam.“ Dragana Dardi, Helsinški parlament graana Banja Luka Predsednica „Udružene žene, Banja Luka“ Nada Golubovi je rekla da je feministkinja i da je feminizam za nju nain života, a u slinom duhu su i aktivistkinje „Fondacije CURE“ kategorino tvrdile da su feministkinje i da su feministika organizacija: „Feministike grupe nemaš koje se tako izjašnjavaju, one imaju problem da se tako izjasne zbog okoline, nama ’Curama’ je to prvo, i kao pojedinkama i kao organizaciji.“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo Iz navedenog se da zakljuiti da postoji konfuzija oko pojma feminizam, a koja je prisutna i u javnosti ali i kod samih aktivistkinja što odražava svojevrsnu ideološku konfuziju koja je karakteristina za sve tranzicijske zemlje, pa i Bosnu i Hercegovinu. No, feminizam svakako predstavlja znaajan okvir u kojem se može graditi identitet ženskog pokreta, što pak nije sluaj sa BiH ženskim pokretom. Meutim, za ženski pokret je karakteristino da se u ženskom angažmanu u civilnom društvu na kreativan nain razvijala i društvena praksa i teorija i jedna drugu obogaivala, i da je feminizam oduvek predstavljao konverzacioni okvir pokreta. Kao što upozorava Vilijem Gemson, „svaki pokret koji teži da održi posveenost na duge staze treba da teži uspostavljanju zajednikog identiteta“666. Nepostojanje feministikog identiteta i problemi sa kojima se pokret suoava usled manjkavosti postojeih oblika solidarnosti i redukcionistike, 666 William A. Gamson, „Commitment and Agency in Social Movements“, Sociological Forum, Vol. 6, No. 1, 1991, p. 27 243 „razmrvljene“ percepcije civilnog društva sputavaju njegovu istinsku profilaciju. Organizacije koje se definišu ka feministike, i same na paradoksalan nain podstiu ovu „razmrvljenost“. Naime, sebe vide kao posveene i prosveene, a ostale optužuju za nedostatak svesti usled neprihvatanja feministikog identiteta. To dalje vodi do redukcionistikog poimanja feminizma koji završava u elitizmu, budui da samo „odabrane“ i prosveene pojedinke „uvaju“ feministiki identitet u nepovoljnom okruženju, ali on kao takav nema vei i snažniji prodor u šire društvo. Na pitanja ko smo, šta smo, koji su nam ciljevi se svakako ne može dat jednoznaan odgovor, i to je karakteristino i za društva sa razvijenijom i profilisanijom istorijom ženskog pokreta i u kojima je takoe upitna strategija univerzalnog sestrinstva karakteristina za drugi talas feminizma i pokreta. No, razmrvljeni, postmoderni koncepti mogu da dodatno dezintegrišu pokret i unapred onemoaju pa i obesmisle njegove težnje za promenama, pogotovo u društvima tranzicione i ideološke konfuzije, a u kojima su ve poznate stvari, ostvareni ciljevi i politika dostignua žena upitna. Ono što je za naš prostor karakteristino je ne spor na relaciji feminizam- feminizmi ve je i sam koncept doveden u pitanje o emu svedoi i nedovoljno artikulisana svest samih aktivistkinja. „Problemi sa rodom“ koje je artikulisala Džudit Batler se stoga kod nas manifestuju kao problemi sa samim feminizmom. Dok Batler sa feministike pozicije dovodi u pitanje postojanje nekog pripisanog, ženskog identiteta na koji bi feminizam trebao „prirodno“ da se nakalemi, u ovdašnjim percepcijama je samo feministiko propitivanje upitno zbog, navodne „nepovoljne“ klime u društvu koja se na taj nain indirektno i (p)održava. No, ženski aktivizam je bez feminizma nedovoljno snažan, dok je feminizam bez ženskog aktivizma u stvari prazan. Bez feministikog teorijskog alata je svakako upitno ne samo promišljati položaj žene u društvu, ve i formulisati strategije njihovog osnaživanja. Ako je na zapadu glavno pitanje da li je uopšte mogue artikulisati specifian položaj odreenih žena (npr. Afroamerikanki) u nekakvim univerzalnim kategorijama, na ovde istraživanom podruju je unapred onemogueno promišljanje npr. specifinog položaja žene Romkinje jer nema razvijene svesti o tome da nam je feminizam uopšte potreban. Biti aktivistkinja u BiH znai biti manjina budui da ženski pokret nema širu socijaln bazu, a biti i feministkinja i aktivistkinja, zbog nepopularnosti samog pojma, znai biti tzv. dvostruka manjina. 244 7.6.7 Odnos prema socijalistikom modelu emancipacije žena Odnos prema socijalizmu je takoe ambivalentan imajui u vidu da neke aktivistkinje istiu brojne prednosti koje su tada postojale po žene, ali uz istovremene tvrdnje da je sve ostalo u suštini isto i da je položaj žena uvek bio nepovoljan. Navodi se meutim i da je socijalizam bio ureen sistem i da su u stanju te ureenosti i žene imale svoje mesto, ili pak da su generalno odnosi u društvu uopšte bili mnogo bolji pa je stoga i ženama bilo bolje. Iz toga sledi da ne postoji jasna predstava o dometima socijalistike emancipacije žena u nekadašnjoj SFRJ, no zanimljivo je da nema ni nekritikog, olakog odbacivanja što je takoe znaajno s obzirom na važnosti gradnje zajednike ženske memorije i kulture seanja kao podsticaja za dalji razvoj pokreta. „Starija“ generacija aktivistkinja naroito istie da je nekad postojalo više solidarnosti i da je takav okvir obezbeivao ženama mnogo vea prava. No, problem je što je on bio nametnut no ipak je predstavljao okvir koji se mogao demokratizovati. Organizacije koje su izrazito feministike teže da sa tim periodom održe kontinuitet: „Vezano za tvoje pitanje o socijalizmu, e to je ta ’rupa’, koju smo pokušale da popunimo, ta konekcija koja je nama bitna sa onim starijim ženama, npr. Zlata Grebo, to su žive biblioteke koje bi trebalo iskoristiti...“ Jadranka Milievi, Fondacija CURE, Sarajevo „U Bosni je (ženski pokret) mogao da bude najjai jer imamo tradiciju AFŽ-a koji je ovdje roen, i okupljao milion žena, ali nismo uspjele da tu poveznicu napravimo... ozbiljan dogaaj je konferencija drug-ca iz ’78 koja je povijesno zabilježena kao pokušaj žena iz svih republika da se uspostavi taj neki temelj šta je u stvari ženski pokret.“ Nuna Zvizdi, Žene ženama, Sarajevo No, one ne idealizuju nekritiki taj period istiui da žene nisu bile ni svesne svoje „petostruke“ optereenosti, da su bile nesvesne deprivacije drugih žena i nisu postojala raspoloživa dokumenta koja bi omoguila itanja razliitih oblika deprivacije, marginalizacije i uopšte razliitih ženskih iskustava. Stoga je i nastao otpor unutar 245 socijalizma, što naravno ne spreava ve naprotiv podstie da se održi kontinuitet sa tim vremenom i da se i na tim zasadima utvruje i potvruje ženska istorija i kritika refleksija. Žene su mogle samo da nasluuju da su deprivilegovane ali im je pomenuta konferencija pružila okvir i ukazala da žensko pitanje ipak nije rešeno u socijalizmu. I aktivistkinje koje pripadaju mlaoj generaciji i koje nemaju tako jasne i žive slike o tom vremenu, navode da su i onda žene bile dvostruko optereene ali da su imale vee mogunosti nego sada- naroito se pri tom referira na vea socijalna prava, dostupnije obrazovanje, i na veu prisutnost žena u javnosti: „U socijalizmu sam bila jako mala i ne sjeam se, nešto što sam itala o tome ukazuje da je to u teoriji bilo dobro rješeno i da su žene u društvu imale svoju poziciju i mjesto, i dalje je postojala ta dvostruka optereenost žena i onda su žene kao i danas birale rodno uslovljene profesije kao danas. Što se tie obrazovanja ono je bile dostupnije, plae su bile srazmernije. Meni se ini da je tada bilo više žena u javnosti, da nije bilo toliko optereenja kao sada brojnim identitetima, nacionalnim, religijskim kao što je sada.“, ermana Šeta, Nahla, Sarajevo Takoe, navodi se da je u tom periodu generalno stanje bilo bolje pa se to onda reflektovalo i na bolji položaj žena: „Danas se ne poštuje osoba kao osoba, radilo se o muškarcu ili ženi i to onda ide lanano, sada se krše razna prava a onda je nekako sve išlo svojim tokom“, Mirjana Penava, Forma F „Ja sam odrastala više u tom ratnom i poratnom sistemu, i ne mogu rei da se žena poštovala više ali mislim da je globalno bilo više poštovanja meu ljudima nego danas. Neki ti osnovni elementi ljudskosti su se spustili na najniži rang, najgore je što nema poštovanja. Tada se više poštovala druga osoba, bilo je nekih vrijednosti, danas se samo vidi interes, status, vidim te i poštujem onoliko koliko imam interesa da te poštujem. Ranije su se stvari radile radi nekih vrijednosti a ne interesa.“, Miomira Kruni, Ženski centar, Trebinje 246 Samo je jedna od intervjuisanih aktivistkinja šturo odgovorila na pitanje bez šire elaboracije, pri emu je istakla da je potrebna vea istorijska distanca da bi se stekao jasan uvid u položaj žene nekad i sad. Može se rei da žene nose raznovrsne predstave i slike na život uopšte kao i na položaj žena u socijalistikom periodu. Istiu raznovrsne prednosti nekadašnjeg sistema, ukazujui pri tom i na paradoske nedovršene emancipacije žena u okviru socijalizma. Nose i svoja iskustva, ali i dele i prenose iskustva starijih generacija i svojih bližnjih. Npr. jedna aktivistkinja je izjavila da esto razgovora o tom pitanju sa svojom majkom i da njena majka kaže da je sada ženama mnogo teže nego što je bilo ženama njene generacije za vreme socijalizma. Žene su uživale brojna socijalna prava, a dostupnost vrtia i socijalnih službi im je omoguavala efektivnije ukljuivanja u javnu sferu. Žene koje su tada bile aktivne politiki su bile mnogo jae linosti nego današnje politiarke koje su obini pijuni u politikim strankama. Šta je socijalizam tano doneo ženama je teško utvrditi no, kao što je Nada Golubovi, koja pripada „starijoj generaciji“ aktivistkinja istakla, žene u BiH su danas u situaciji da se bore da im se ne oduzmu prava koja su im nekad u socijalizmu pripadala (socio-ekonomska prava i pravo na abortus). Iz tih razloga je potrebno razviti svest meu ženama da ma koliko bilo dnevno-politiki popularno667, ne treba olako odbaciti sve tokovine i dostignua socijalistike emancipacije žene. I da, radi proširivanja horizonata ženskog pokreta u BiH, treba raditi i na promociji živih iskustava žena iz tog perioda. Po reima prof. dr Jasne Bakši-Mufti, treba na tome raditi dok su akterke nekadašnjeg društveno-politikog života još meu nama, jer emo ubrzo izgubiti tu šansu koju još uvek imamo. Proslave 8. marta, seanja na osnivanje AFŽa i na legendarnu konferenciju Drug-ca žena su konkretni povodi koji iniciraju ovakava seanja. Iako je 8. mart naješe bio „srozan“ na besmislen praznik koji upravo potvruje parcijalnost ženske emancipacije u socijalizmu, on je i simbol koji inicira živa seanja i podstie kritiku svest i analizu odnosa izmeu onoga što je bilo nekad i onoga što je sada: 667 Ovde treba istai da u Bosni i Hercegovini i ovdašnjem javnom diskursu nekadašnji sistem i tzv. zajedniki život nije izložen, bar ne u tolikoj meri, pojednostavljenim i stereotipnim interpretacijama kao što je to npr. sluaj u Srbiji i Hrvatskoj. 247 „Ja obožavam 8. mart i to je jedna od rijetkih prilika da se tada prisjeamo naših baka, majki, koje su udarile temelje i ženski pokret je nastao na temelju onoga što su žene u bivšem sistemu stvorile i omoguile nama da danas uživamo. Šteta što se ne radi više na održavanju tog kontinuiteta. Ono što je tada bilo omogueno ženama sada je nestalo, npr. nema više besplatnih vrtia što je bila bitna karika emancipacija žena. Ono što pak mnogi zamjeraju je da je žena tada bila duplo optereena. E sad, ja danas ne vidim razliku, ja danas radim na poslu, radim u kui s razlikom da nema onih mehanizama podrške koje su tada vrlo dobro funkcionisali a koji više ne postoje što znai da je meni danas još teže“. Dragana Dardi, Helsinški paralement graana Banja Luka Znaaj ovih seanja je utoliko vei s obzirom da, kao i u veini tranzicijskih zemalja, ženski pokret preti da sklizne u puko sprovoenje strategija i platformi koji su definisani od strane meunarodnog faktora, koji se definišu ili van BiH konteksta ili na osnovu redukcionistikih pretpostavki šta taj kontekst jeste. Ova seanja i razliite interpretacije nekadašnjeg perioda, kao i samih dometa ženskog pokreta ukazuju da se aktivistiki angažman ne može jednostavno svesti na puko preuzimanje ciljeva i projektnih zadataka koji dolaze od meunarodnog faktora. Ona su bitna i radi pospešivanja tvrdnji da ženski aktivizam nije nešto „uvezeno“ sa strane i u svrhe sprovoenja drugde zacrtanih ciljeva, ve da postoji znaajna tradicija ženskog organizovanja i angažmana i na ovim prostorima, a koja potvruju samobitnost ovdašnjeg ženskog pokreta. 7.6.8 Aktivistiko-teorijiske refleksije Radi dobijanja što relevantnijih ali i raznovrsnijih podataka, opredelili smo se da intervjuišemo i teoretiarke-aktivistkinje koje su na specifian nain dale peat ženskom aktivizmu u civilnom društvu, a ovaj je zauzvrat obeležio njihov nauno-istraživaki rad. Re je o pojedinkama koje predstavljaju deo ženskog pokreta, ali opet, zbog svoje naune vokacije mogu na kritikiji i izoštreniji nain da uvide njegove domete i kontroverze. Re je o prof. dr Jasni Bakši-Mufti, redovnoj profesorici Pravnog fakulteta u Sarajevu i (tada) direktorici postdiplomskih rodnih studija, a koja je izmeu ostalog, u sklopu svojih brojnih aktivnosti uestvovala i u izradi zakona o 248 ravnopravnosti polova; i dr Zilki Spahi-Šiljak, koja je diplomirala islamsku teologiju, doktorirala sociologiju religije, i paralelno sa sticanjem naunih zvanja intenzivno je bila ukljuena u razliite oblike praktikog angažmana u okviru bh. ženske civilne scene deklarišui se pri tom kao feministika teloginja. Na slinom tragu kao i aktivistkinje same, navele su ogranienja sa kojima se ženski pokret susree usled projektizacije i „nvoizacije“, ustvrdivši ipak da ženski pokret u BiH postoji mada, kako je navela dr Zilka Spahi-Šiljak, „on se ne može opipljivo pokazati“. Po reima prof. dr Jasne Bakši-Mufti ženski pokret je prošao dve faze: od prvih neformalnih grupa okupljenih u ratno i poratno vreme, pa do nastanka profesionalnih ženskih NVO-a koje se profilišu sa dolaskom stranih donatora. Po njenim reima u prvoj fazi je bilo više obeležja pokreta, jer su ove inicijative nastajale spontano i delovale neformalno dajui pri tom odgovore na ratnu situaciju mimo tada postojeih kanala moi. Prva ženska konferencija je bila održana u Sarajevu 1996. na kojoj su se okupile ženske grupe i pojedinke iz svih delova BiH i taj susret je, po reima profesorice Bakši-Mufti, bio zaista dirljiv. Nakon toga, dolaze strani donatori koji nameu dnevni red te su „prigušeni autentini interesi i glasovi“. U slinom smislu dr Zilka Spahi-Šiljak ukazuje na project-driven orijentaciju ženskih grupa i organizacija što sputava njihove kritike potencijale, istiui pri tom i doprinose koje je pokret ostvario, ali uz ogradu da razliiti resursi nisu dovoljno iskorišteni. „Ženski pokret se ne može opipljivo pokazati i rei da ga ima. Ali po meni on postoji. 18 godina je znaajan period u kojem se formirao veliki broj NVOa, i tu su žene koje su pokušale da urade nešto za sebe i društvo. To što te organizacije nisu na najbolji nain uvezane, to je drugo pitanje. Ali kroz nekoliko mreža koje postoje, može se kazati da su se žene nastajale udružiti i okupiti oko odreenih tema. Da nije bilo ženskog pokreta ne bismo imali zakon o ravnopravnosti spolova, zakon protiv nasilja u porodici i sl. On postoji ali njegove aktivnosti nisu kanalisane na najbolji nain da bi se dobili najbolji rezultati. Na žalost, jer postoje veliki potencijali. Imamo strunjakinja, žena koje su snažne i u teorijskom i u aktivistikom polju djelovanja, i sa takvim resursima može se mnogo više napraviti ako se takve snage kanališu u jedan pokret mada je to vrlo teško, to nije lako napraviti.“ Dr Zilka Spahi-Šiljak 249 Teoretiarke-aktivistkinje takoe ukazuju da je feminizam i dalje sporan pojam u BiH, i da mnoge žene odbijaju da se tako deklarišu. To je po prof. Jasni Bakši-Mufti posledica komunistikog eha kada je feminizam bio smatran delom buržuaske ideologije odn. tradicionalne svesti koja je paralelno ustrajavala i koja želi da se zna ko je ko. Zanimljivo je da brojne organizacije i aktivistkinje same odbijaju da se tako deklarišu: „I ženske organizacije imaju potrebu da se ograde od feminizma. Razlog za to je nedovoljno poznavanje ideje feminizma, pokreta feministikog jer vladaju stereotipi da su feministkinje. isfrustrirane, one koje lee ženske komplekse na taj nain. Feminizam se kod nas razume kao ženska frustracija ili kao borba protiv muškaraca ili se izjednaava sa queer pokretom. Feminizam stoga ostaje ogranien na akademske krugove...“ Prof. dr Jasna Bakši-Mufti Na tu injenicu referira i dr Zilka Spahi-Šiljak, istiui pri tom da, iako se tako formalno ne deklarišu, aktivkistkinje i ženske organizacije deluju na feministiki nain: „Ženske organizacije jesu feministike ali im nije prioritet da okupljaju feministkinje. Ali po onome šta rade, kakvi su im stavovi, zašta se zalažu, mogu se svrstati u razliite forme feminizama, koji dejstvuju uvijek u množini: od liberalnih, socijalistikih, radikalnih, do feminizama etike brige i pravednosti.“ Dr Zilka Spahi-Šiljak Nijanse i prelazi u analizi i oceni ukazuju na složenost teme i problema koji izmie preciznim kvantifikacijama i sistematinim analizama. Ženski aktivizam nastaje u brojnim pukotinama naše nedovršene modernosti a koje se esto pokušavaju leiti mehanizmima društvene retradicionalizacije. Rat je prekinuo put u ve drugde vienu tranziciju, obrušio se na žene ali ih podstakao da grade vlastite strategije otpora. Postratna tranzicija zamagljuje ali i podstie seanja na ono što je bilo, a upliv meunarodnog faktora koji je u BiH daleko izraženiji nego u drugim tzv. tranzicijskim zemljama ove protivrenosti nekad usložnjava, a nekad nasilno briše. Iz tih razloga ženski pokret u BiH ne može da ispliva iznad površine i postane prepoznatljiv pokret, 250 no uprkos tome on je okupio kreativne potencijale bh. društva. Ono što je svakako zanimljivo je da nema nekog znaajnog raskoraka u razmišljanjima intervjuisanih aktivistkinja i teoretiarki, što ukazuje da bh. akademski feminizam i nije toliko udaljen od prakse i realnosti aktivizma kao što se nekad ishitreno zakljuuje. To je svakako posledica i injenice da veina ovdašnjih teoretiarki i istraživaica nisu „iste“ teoretiarke i istraživaice, ve je njihov nauni rad oplemenjen aktivistikim delovanjima i praktikim angažmanom. 7.7 Rezultati analize sadržaja vebstranica ženskih grupa 7.7.1 Izmeu „nvoizacije“... Kao što je ukazano u teorijsko-metodološkom delu, za potvrivanje odn. odbacivanje hipoteza sproveli smo i kvantitativno-kvalitativnu analizu sadržaja vebstranica. Ovakav pristup je opravdan s obzirom na injenicu da se ženski aktivizam u svim tranzicijskim zemljama, ukljuujui i BiH, manifestuje kroz rad u NVO-ima, koji deluju kao zatvoreni, profesionalizovani i meusobno povezani koncentrini krugovi668. Ovakav nain delovanja i funkcionisanja ne podstie participaciju žena koje se nalaze izvan ovih krugova, ali ipak otvara mogunosti kreiranja diskurzivnih ženskih prostora koji imaju i neke kontrakulturne osobine. A savremene demokratije se, ako se poslužimo modelom koji je ponudio Habermas, ogledaju i u osvajanju novih diskurzivnih prostora u kojima se artikulišu pitanja nevidljiva u klasinom politikom delovanju i uobiajenim oblicima politike participacije. Internet komunikacija kao takva, zbog svoje ekonominosti i dostupnosti sigurno doprinosi bržoj i veoj cirkulaciji ideja, lakšem i uinkovitijem kreiranju ovakvih diskurzivnih prostora. Varijable u prvoj hipotezi smo merili na osnovu sledeih indikatora: da li je na vebstranicama navedenih grupa akcenat na vlastitoj organizaciji, da li se pominju druge grupe, koliko puta i na koji nain, da li je akcenat na donatorima/kama u odnosu na druge grupe, da li se pominje ženski pokret, i da li se šire elaborira pojam, znaaj i 668 E. Helms, Gendered Visions of the Bosnian Future. Women's Activism and Representation in Post- War Bosnia and Herzegovina, p. 43 251 dometi pokreta, i širina okvira i naina delovanja grupe669. Varijable u drugoj hipotezi smo merili na osnovu analize misije i ciljeva organizacije- okrenutosti poveanom uešu žena u politici, aktivnosti koje su u tu svrhu sprovode i u kojoj meri, i prisutne percepcije delovanja žena u politici na relaciji formalna politika/civilno društvo. Varijable u treoj hipotezi smo merili na osnovu samodefinicije grupe- da li grupa sebe deklarativno vidi kao feministiku ili ne, da li se koristi rodno senzitivni jezik, da li se na sajtu postavljaju sadržaji iz feministike literature i da li se ista objavljuje. Na osnovu ovih pitanja izvršili smo numeraciju jedinica unosa podataka u program SPSS, služei se ordinalnom skalom, a o emu je bilo rei u uvodnom poglavlju koje se tie teorijsko- metodološkog dela disertacije. Pominjanje drugih grupa, isticanje važnosti sestrinstva i solidarnosti je jedan od indikatora pokreta, jer ako je grupa okrenuta iskljuivo sebi onda je usmerena na vlastito preživljavanje i esto doživljava druge grupe kao konkurentne za dobijanje projektnih sredstava. U tim okolnostima se i eventualne zajednike aktivnosti (npr. u brojnim kampanjama u BiH pred izbore) percipiraju kao sredstvo za dobijanje sredstava, a sam zajedniki aktivizam dobija sekundaran, propratni znaaj. Tabela br. 7.1: Da li je akcenat na vlastitoj grupi? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da, uglavnom 5 23,8 23,8 23,8 Da, u potpunosti 16 76,2 76,2 100,0 21 100,0 100,0 Iz navedene tabele vidimo da je u 76,2% sluajeva na analiziranim vebstranicama akcenat na vlastitoj grupi, u 23,8% sluajeva uglavnom, a u ni jednom sluaju nismo dobili odgovor „ne“. To ukazuje da na navedenim stranicama centralni 669 Budui da društveni pokreti predstavljaju širu komunikacionu zajednicu u kojoj je akcenat na saradnji i antihijerarhiji, smatramo da je od važnosti da li u grupi dominiraju menadžerske tehnokratske dimenzije i nain rada ili pak se radi o širem obliku delovanja koji se ne može svesti na tehnokratsko bavljenje partikularnim pitanjima. Ovakva širina angažmana je bila prisutna i u klasinom i novom pokretu. Naime, klasini pokret se bavio ne samo marginalizacijom žena u društvu i javnoj sveri, ve i itavim nizom pitanja kao što su rasizam, siromaštvo itd. Alternativni pokret je artikulisao brojna pitanja koja se nisu smatrala „politikim“ u okvirima kapitalistike liberalne demokratije i društvima koja su sebe nazivala socijalistikim, na šta najbolje ukazuje moto pokreta „Lino je politiko“. 252 fokus diskursa i delovanja predstavlja vlastita grupa, a sajt služi za promovisanje vlastitog delovanja. Kao drugi indikator nam je poslužilo pitanje da li se na pojedinom sajtu pominju druge ženske grupe, ne bi li se uvidelo u kojoj meri grupe iskorauju iz gore utvrenog modela. Tu smo dobili sledee rezultate: Tabela br. 7.2: Da li se prikazuju druge grupe na vebstranici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 20 95,2 95,2 95,2 Ne 1 4,8 4,8 100,0 Total 21 100,0 100,0 Iz navedene tabele vidimo da se druge grupe pominju u 95,2% sluajeva. Meutim, ovo gotovo stoprocentno puko navoenje drugih grupa nije dovoljan pokazatelj budui da je važno uoiti razliku izmeu naina na koje se druge grupe prikazuju i predstavljaju. Stoga smo u treem indikatoru postavljali pitanje na koji nain se navode druge grupe i ustanovili etiri mogua odgovora: nikako, šturo, srednjeg intenziteta i sadržaja, i visokog intenziteta i sadržaja. Tu smo dobili sledee podatke: Tabela br. 7.3: Na koji nain se prikazuju druge grupe na pojedinoj vebstranici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Nikako 1 4,8 4,8 4,8 Šturo 16 76,2 76,2 81,0 Srednjeg intenz. i sadržaja 4 19,0 19,0 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 U 76,2% sluajeva je dobijen odgovor „jedva“, u 19% sluajeva odgovor „srednjeg intenziteta i sadržaja“, a u 4,8% sluajeva „nikako“. Nijednom nismo dobili odgovor „šireg intenziteta i sadržaja“. Podaci ukazuju da dominira šturo, sporedno navoenje koje, kad se šire analizira sadržaj samog teksta, zapravo propraa vlastite aktivnosti te ima latentnu funkciju potvrivanja vlastitog iskustva i angažmana. 253 Sledei indikator nam je bio prisutnost donatora/ki u odnosu na druge grupe. Tu smo dobili sledee rezultate: Tabela br. 7.4. Da li je akcenat na donatorima/kama u odnosu na druge ženske grupe? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 13 61,9 61,9 61,9 Izbalansirano 8 38,1 38,1 100,0 Ukupno 21 100,00 100,00 Kao što se vidi iz tabele frekvencija, u 61,9% sluajeva dobili smo odgovor „da“, a u 38,1% da su donatori/ke i druge grupe prikazane u približno jednakoj meri odn. izbalansirano, a nijednom nije dobijen odgovor „ne“, iz ega možemo zakljuiti da u veini sluajava dominira akcenat na donatorima/kama. To je znaajan indikator „nvoizacije“ pokreta budui da se grupa fokusira na projektne aktivnosti koje može ostvariti samo uz donatorsku podršku. Sledei indikator nam je bio (ne)artikulacija ženskog pokreta na vebstranicama. Tu smo postavili pitanje da li se uopšte pominje ženski pokret i potom da li se šire elaborira i naglašava znaaj posveenosti pokretu. Dobijene su sledee frekvencije: Tabela br. 7.5. Da li se pominje ženski pokret na vebstranici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 3 14,3 14,3 14,3 Ne 18 85,7 85,7 100,0 21 100,0 100,0 Tabela br. 7.6. Da li se šire analizira pojam i znaaj ženskog pokreta na vebstranici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 3 14,3 14,3 14,3 Ne 18 85,7 85,7 100,0 21 100,0 100,0 Iz navedenih rezultata vidimo da se ženski pokret pominje odn. šire analizira samo u 14,3% sluajeva (na tri vebstranice). Ovo je znaajan indikator nedovoljne 254 posveenosti ženskom pokretu u celini usled „nvoizacije“ koja je potvrena i u merenju prethodnih indikatora. Poslednji indikator smo odredili kao širinu i raznovrsnost okvira delovanja, budui da pokret pretpostavlja svojevrsan diverzitet i ne može se svesti na tehnokratsko administriranje odn. rešavanje odreenog partikularnog problema670. Ženski pokret i klasini i novi je obilovao eskpresivnim diverzitetom i šarolikim oblicima aktivnosti. Tu smo dobili sledee rezultate: Tabela br. 7.7. Da li grupa praktikuje širi i raznovrsniji okvir aktivizma? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 4 19,0 19,0 19,0 Ne 17 81,0 81,0 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Kao što se iz priloženih rezultata vidi, u 19% sluajeva (konkretno u sluaju etiri ženske grupe) je re o širem angažmanu te se može zakljuiti da i ovde nismo dobili rezultate koji bi išli u prilog da je re o delovanju karakteristinom za ženski pokret. Da bismo dobili što relevantnije pokazatelje, i ukazali na kontekst u kom se ovakva okrenutost prema sebi, odn. donatorima/kama gradi kroz diskurs i na (ne)artikulaciju svesti o važnosti ženskog pokreta, sproveli smo i kvalitativnu analizu sadržaja vebstranica navedenih grupa. Kao što se vidi u tebeli frekvencija br. 3, na etiri vebstranice, i to stranicama „Fondacija CURE“, „Žene ženama“, „Lara“ Bijeljina i „Helsinški paralement graana Banja Luka“ radi se o širem diskursu u kojima se daje prikaz drugih ženskih grupa, njihovog aktivizma, i vea je pažnja posveena pokretu uopšte, a na stranici „Lara“ su uz to objavljeni intervjui sa ženama pojedinkama iz drugih grupa. Iz tog razoga potrebno je uporediti njihov diskurs sa ostalim grupama i videti na koji nain je re o drugaijem kvalitetu u odnosu na dobijeni kvantitet. Kada je re o „Fondaciji CURE“ možemo rei da se radi o prilino sadržajnom i raznovrsnom sajtu koji ne daje prikaz samo vlastitih pojedinih aktivnosti ve i razliitih informacija i sadržaja u okviru šire opisane strategije i ciljeva delovanja. Feministiki 670 Npr. u zapadnim zemljama je identifikovano da se isti ljudi aktiviraju u razliitim aktivnostima i pokretima i da ovaj raznovrstan angažman doprinosi razvoju i diverzitetu razliitih društvenih pokreta. 255 aktivizam se shvata široko, kao nova društvena paradigma i senzibilitet kojeg treba razvijati na svim nivoima i sferama društva. Potrebno je još jednom istai da se na sajtu naglašava važnost oživljavanja ženskog pokreta i da je to prvi lanak u okviru naslova Inicijative a koji zauzima vidljivo mesto na portalu. Pored navedenog programa i direktorijuma ženskih grupa, i u opisu ostalih aktivnosti se esto istie misija aktivizma na svim nivoima i u saradnji sa aktivistkinjama širom sveta. Poruke koje se šalju su posveti se, deluj, zahtevaj, sve i svi smo odgovorne, i istiu se principi umrežavanja i solidarnosti. Tako npr. u kampanji protiv rodno uslovljenog nasilja stoji „Svi/e imamo odgovornost da se rodno uslovljeno nasilje zaustavi i to možemo postii radei zajedno kao žene, djevojke i djevojice, muškarci, deki i djeaci, individue svih generacija, religija, zanimanja, seksualne orijentacije, sposobnosti, politikih uvjerenja, i društveno- ekonomskih profila“. Na istoj strani se nalaze i brojni linkovi sa sadržajima posveenim ovoj temi, u kojima se daju glasovi brojnih grupa sa svih kontinenata, regiona i BiH i razvija živa komunikacija s ciljem razmene iskustava i strategija. Dinaminost opisanih aktivnosti u kojima je naglasak na solidarnosti i saradnji ima za cilj da istu podstakne i razvije. Grupe i pojedinke se podstiu na aktivizam, saradnju i razmenu informacija, ideja, iskustva i prepreka sa kojima se susreu. Daju se uputstva za delovanje, pisanje proglasa i brojni statistiki podaci koji mogu pomoi raznim grupama i aktivistkinjama u pisanju proglasa i organizovanju vlastitih kampanja671. Analizirajui vebstranicu organizacije „Žene ženama“ smo takoe uvideli da postoji odreeni stepen prisutnosti drugih ženskih grupa. U delu portala „O nama“ istie se važnost saradnje i solidarnosti razliitih ženskih grupa i navode ženske grupe sa kojima se radilo i saraivalo kao i razliite mreže kojima ova grupa pripada672. Jedan poseban projekat je posveen „Osnaživanju žena i ženskih organizacija“673. Projekat se opisuje kao program koji je „nastao iz potrebe za vizijom i strategijom predanosti ženama i ženskim organizacijama u BiH. Proces razvoja programa zapoeo je sredinom 1997. godine i svake godine se svojim aktivnostima prilagoava kontekstu BiH i 671 Videti: http://www.fondacijacure.org/wp-content/uploads/2009/11/Kalendar-aktivnosti-Kampanja-16- dana-aktivizma-protiv-rodnog-nasilja-u-BiH-2009.pdf 672 Videti: ttp://www.zenezenama.org/zene/index.php?option=com_content&view=article&id=48&Itemid=11&lang =en 673 Videti: http://www.zenezenama.org/zene/index.php?option=com_content&view=article&id=54%3Aene-i-enske- organizacije-u-bih&catid=35%3Aosnazivanjezena&Itemid=100&lang=en 256 komplementarni je okvir dugorone razvojne strategije „Žene Ženama“ za jaanje kapaciteta žena i ženskih nevladinih organizacija. Projekat „Žene i ženske organizacije u BiH“ usmjerava pažnju na praktine potrebe žena i podstie žensku raznovrsnost u tri podruja djelovanja: izgradnje kapaciteta organizacije, nenasilne komunikacije i zagovarakog graanskog procesa. Dva su pristupa u radu: osobni (znanje,iskustvo i kreativnost) i javni pristup (reagiranje na politike i društvene pojave koje utiu na život žena). Na taj nain se otvaraju mogunosti za razvoj ženskog analitikog mišljenja, samopouzdanja i inicijative...“.674 U daljem opisu projekta se navode razne grupe koje su uestovale u projektu, naroito nove i iz manjih sredina u kojima pojedinke iz ovih grupa navode da su stekle znaajno iskustvo, svest o solidarnosti i veliku podršku „Žene ženama“ u pokretanju vlastitih aktivnosti... U drugom jednom projektu „Žene u izgradnji mira- pomirenje u lokalnoj zajednici“ istie se važnost ueša žena i brojnih marginalnih grupa radi podsticaja graanskog ueša u procesima izgradnje mira. Navodi se da grupa ima stalne kontakte sa drugim NVOima i ženskim grupama što je tokom prošlih godina dalo primijetan doprinos promociji mira, pravde i uzajamnog poštivanja675”. Naglašava se važnost postojanje mreže, npr. „Od 1996. godine ženske mreže su se svojim aktivnostima (istraživanja, edukacije, zagovaranja i lobiranja) suprostavljale svim oblicima diskriminacije žena, djevojaka i djevojica i pružale podršku promociji ženskih ljudskih prava”676. Meutim, osim u dva navedena projekta u ostalim opisanim aktivnostima je akcenat na vlastitom postignuu a u godišnjim izveštajima u kojima su prikazani narativni i finansijski izveštaji ostale grupe koje su saraivale se navode samo taksativno. Na vebstranici „Lara“, Bijeljina ostale grupe su takoe prisutne u veoj meri, s tim što „Lara“ ima dve stranice: „Lara ženski arhivski centar“ i „Lara online ženski forum“. Iz samog naziva se vidi da je na drugom sajtu prisutna vea raznovrsnost sadržaja kao i vea posveenost pitanjima drugih grupa i ženi uopšte. Na prvoj stranici druge grupe se navode u sklopu saradnje u projektu 16. dana aktivizma i kljunih datuma koji su obeležili feministiki aktivizam. Takoe, daju se informacije o ženama BiH koje su prisutne u javnoj sferi i koje su dale znaajan doprinos promociji ženskog 674 Ibid. 675 Videti: http://www.zenezenama.org/zene/index.php?option=com_content&view=article&id=55%3Aene-u- izgradnji-mira-pomirenje-u-lokalnoj-zajednici-&catid=35%3Aosnazivanjezena&Itemid=100&lang=en 676 Ibid. 257 aktivizma. Na forumu koji ima bogatiji i raznovrsniji sadržaj (23 tema), druge su grupe prisutnije ali je naglasak na ženama pojedinkama bilo politikim bilo aktivistkinjama u civilnom društvu. Druge grupe se ne pominju na ovoj stranici osim u navedenim intervjuima. Neke pojedinke su svakako lanice razliitih grupa ali to se mahom ne navodi ili pak u sporednom planu, budui da obino pojedinke navode odreeni stav o generalnom društvenom problemu npr. nasilju nad ženama, marginalizaciji u politici i sl., a manje o aktivnostima vlastite grupe. Verovatno je jedan od uzroka i injenica da se kroz ovakvu individualistiku prizmu- her story na simbolian ali i vrlo konkretan nain može prikazati i opisati neki generalni cilj i strategija. Daju se prikazi postigunua pojednih žena mirotvorki, književnica, naunica, politiarki te se ovakav uklon može definisati kao liberalan-individualistiki. Kroz razliite delove portala se daju prikazi ovakvih individualistikih pria, npr. intervjua. U arhivi za period od 2004-2007 postoji i rubrika pod nazivom ženski pokret, gde se daju intervjui sa razliitim aktivistkinjama koje govore o vlastitiom angažmanu i iskustvu677. Ove grupe se pominju u ovom delu portala relativno esto ali je to prilino malo u srazmernom smislu sa raznovrsnošu sajta i brojem lanaka kojih je prilino dosta budui da sajt Lare služi i kao svojevrstan portal ženskog aktivizma generalno. Iz tih razloga kvantitativni pokazatelji nisu dovoljni jer iako se relativno esto elaborira pokret i druge grupe, akcenat je na istaknutim pojedinkama a ne na kolektivu i zajednikom delovanju. Na stranici „Helsinškog parlamenta graana Banja Luka“678 se takoe pominju druge grupe u sklopu brojnih i zajednikih aktivnosti koje je ova NVO sprovela. Aktivnosti Helsinškog parlamenta su raznovrsne, i u njima se istie važnost saradnje sa drugim grupama kao i medijima, vladinim institucijama itd. Upkos tome, budui da je akcenat na prikazu vlastitih aktivnosti i borbi, i ovo navoenje ima više propratnu funkciju. Ipak, budui da kroz itav portal provejava duh aktivizma i važnosti delovanja u razliitim sferama i razliitim pitanjima- što je jedan od indikatora pokreta, smatramo da ovo navoenje drugih grupa ipak nije ogranienog karaktera. Druge grupe se navode u sklopu široko opisanih aktivnosti i bogatih sadržaja, no potrebno je istai da se sam pokret ne pominje. Prikaze drugih grupa smo stavili u kategoriju „jedva“. S obzirom da tu postoje znaajne slinosti, navešemo samo neke primere radi ilustracije. Npr. na vebstranici 677 Videti: http://www.zenskiforum.com/lara-online-2004-2007/75.lara 678 Videti: http://www.hcabl.org/ 258 „Centar za pravnu pomo ženama Zenica“679 se pominju generalno druge grupe- u ciljevima organizacije se pominje važnost mreže radi efikasnije zaštite ženskih ljudskih prava i saradnje sa vladinim i nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima žena. U opisu projekata i seminara se navodi generalno da su u tome uestvovale i druge ženske grupe. Tako npr. u okviru kampanje 16. dana aktivizma navodi se ueše brojnih grupa ali bez konkretnog imenovanja. Iza opisa projekta velikim boldovanim slovima se navode donatori, u naješem sluaju švedska ženska fondacija „Kvinna Till Kvinna“. Takoe u tekstu o konferenciji Ravnopravnost spolova- pogled u budunost, stoji da su uestvovale ženske NVO i predstavnice vlasti, ali se ni same grupe ni sama aktivnost dalje ne elaboriraju. Na stranici „Medica Zenica“680 se pominje lanstvo u mrežama i ne pominju se druge grupe, osim u prilogu koji se tie prekogranine saradnje u spreavanju nasilja u porodici, pri emu se sarauje sa Autonomnim ženskim pokretom Beograd i Centrom za žrtve nasilja ROSA, Zagreb, a podršku se dale Udružene žene Banja Luke i Centar za pravnu pomo ženama Zenica. Meutim, navoenje ovih gupa je samo nominalno. U opisu aktivnosti je naglasak na vlastitom angažmanu u aktivnostima na pružanju psihološke i medicinske pomoi žrtvama nasilja. Vebstranica „Prijateljice Tuzla“ na slian nain prikazuje odn. ne prikazuje druge grupe, i ovde se generalno navodi važnost njihovog formiranja i osnaživanja, ženske grupe se pominju mestimino ali bez konkretnog imenovanja, osim kada je re o osnivanju vlastitih podružnica u selima. Na stranici „Žene BiH“ se navode samo nominalno grupe koje su potpisale protokol „Pomo žrtvama nasilja u hercegovako-neretvanskom“ kantonu a i na preostalim vebstranicama je takoe re o takvom, nominalnom navoenju drugih grupa. Na poetku stranice „Vive žene“ stoji kao moto misao Margaret Mid: Ne sumnjaj da mala grupa pametnih i predanih može promjeniti svijet. Samo takve grupe su ga i mijenjale681. Ova misao je oigledno jedan od orijentira ove male grupe, koja se vlastitom posvešenošu i predanošu bori za znaajne ciljeve. Uz veliki oprez možemo rei da je takav diskurs i oblik angažmana prisutan i kod drugih grupa i uopšte itavog civilnog društva iji su dometi ogranienog karaktera usled „nvoizacije“ graanskih inicijativa. 679 Videti: http://www.cenppz.org.ba/index.php/bs/ 680 Videti: http://www.medicazenica.org/ 681 Videti: http://www.vivezene.ba/ 259 Oprez je, kada je re o ženskim grupama više nego potreban u izvoenju ovih zakljuka budui da se grupe koje su više okrenute sebi fokusiraju na pitanja psiho-socijalne pomoi ženama žrtvama nasilja na šta emo se osvrnuti u zakljuku analize. Kada je re o odnosima prema donatorima/kama navešemo nekoliko primera koji najbolje ilustruju dobijene kvantitativne podatke. Npr. na vebstranici „Udružene žene, Banja Luka“ postoji galerija sa fotografijama na kojima je prikazana vlastita grupa kako obavlja odreene projektne aktivnosti odn. susree se sa predstavnicama švedske fondacije Kwina till kwina682. Ovi susreti su u malim grupama i izolacionistikoj atmosferi. Na stranici „Centar za pravnu pomo ženama Zenica“ gde se kao što smo gore analizirali ostale grupe navode samo generalno, akcenat na donatorima/kama se da prikazati na vizuelan nain, u opisu aktivnosti npr.:                                           ! "      #      $          %             &               '    $(       "   '      ! "  ) % #  *  $  !"#$ % & ''% ()*+ Iz same veliine fonta- opis aktivnosti slovima Tahoma 8,5 a navoenje donatorki slovima Tahoma 12 se može videti razlika u akcentuaciji. 682 Videti: http://www.unitedwomenbl.org/index.php?option=com_content&view=article&id=11&Itemid=13&lang= en 683 Videti: http://www.cenppz.org.ba/index.php/bs/aktivnosti?start=12 260 Na stranici „Snaga žene Tuzla“ a na kojoj se druge grupe navode samo generalno, bez konkretnog imenovanja jedina grupa koja je imenovana je „Vive“ iz Dortmunda, koja je takoe i inicijator nastanka ove grupe684. Naime, mnoge grupe su u ratnom i poratnom periodu nastale na osnovu inicijative sa strane i iz interesa stranih donatora kojima su u proširivanju polja rada bile potrebne lokalne partnerske grupe i organizacije. To je svakako jedna od problematinih aspekata civilnog društva u BiH na šta smo ukazali ranije, a što kao jednu od posledica ima ve pomenutu i opisanu „nvoizaciju“ civilnog društva. Na vebstranici „Inicijativa žena“ se takoe navodi da je osnovana od strane UNHCR-a, i da se njeni projekti realizuju pod pokroviteljstvom meunarodnih krovnih institucija kao UNHCR-ovih implementing partnera. Uprkos injenici da ueše stranih organizacija u nastanku raznih grupa i NVO-a nije per se negativno budui da u savremenom društvu postoje jasne tendencije koje govore u prilog nastanka globalnog civilnog društva, i da saradnja, komunikacija i delovanje lako prelaze granice nacionalnih država, injenica da formiranje odreene grupe nije nastalo usled grassroots inicijative, na duže staze sputava dalji razvoj civilnog društva i amortizuje kritiki potencijal graanske sfesti koja je na ovim prostorima tek u povoju. Kada je re o svesti o znaaju ženskog pokreta i artikulaciji istog, on se navodi i šire elaborira samo na tri vebstranice i to: „Fondacija CURE“, „Lara“ i „Žene ženama“. „Fondacija CURE“ je pokrenula ve pomenuti projekat „Oživljavanje ženskog pokreta u BiH“ i sprovela adekvatno istraživanje, koje je pokazalo da veina grupa smatra da ovakav pokret ne postoji ili pak postoji samo u povoju, i više kao tzv. „neformalni pokret“, što možda ukazuje da sam pojam pokreta njima samima nije dovoljno jasan budui da društveni pokreti ne predstavljaju formalizovani oblik javnog delovanja, i da je to njegova differentia specifica u odnosu na politike organizacije kao što su partije odn. interesne grupe. Na pitanje o potrebama ženskih grupa odgovori su bilo fokusirani na ženska ljudska prava (47,4%), ekonomsko osnaživanje žena (53,5%), edukaciju i osnaživanja mladih žena (38,3%), i psiho-socijalnu pomo ženama (30,3%). Identifikuju se takoe potrebe organizacije i identifikovana je težnja ka njenom boljom tehnikom opremljenošu i finansijskom nezavisnošu iz ega se vidi da pitanje samog 684 Videti: http://www.snagazene.org/ 261 pokreta i ženske mreže (a što je bilo meu ponuenim odgovorima) ne zauzima centralni fokus pažnje685. Na stranici „Fondacije CURE“, brojne aktivnosti se vide kao povod okupljanja ženskog pokreta, i uopšte je izražena vera u otvorenu i uspešnu saradnju svih organizacija, grupa i pojedinaca/ki koji teže pozitivnim promenama u BiH i svetu. „Cure“ su organizovale i razliite oblike radionica i edukacija za predstavnike ženskih grupa i kampanje u kojima je naglasak na omoavanju ženskog organizovanja i aktivizma. Cure svoj angažman grade i kroz specifini performans- npr. organizaciju umetnikih festivala (Pitchwise- festival ženske umetnosti). Ovakva jedna ekspresivna dimenzija se razvija kroz edukacije u formi radionica gde uesnice kroz performans i u podsticajnom, interaktivnom okruženju obrauju teme važne za, kako se navodi, globalni feministiki pokret. Svoju posveenost pokretu „Cure“ izražavaju i na slikovit nain: Ilustracija 7.1. „Pridruži se pokretu za osloboenje žena“ Izvor: „Fondacija CURE“ (preuzeto 19.01.2011, sa: http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=147) 685 Videti: http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=4 262 Na slian nain se argumentuje i na stranici „Žene ženama“, gde se kao ideja vodilja navode rad ka ženskom pokretu i feminizam. Selma Hadžihalilovi jedna od suosnivaica istie da ova grupa deluje u skladu sa feministikim ciljevima solidarnosti i sestrinstva. Svi njihovi projekti se vode oko ideje jaanja ženskih grupa i njihove meusobne povezanosti, i to za njih predstavlja „kostur“ oko kojeg se organizuju druge aktivnosti. Naglasak je takoe na diverzitetu i delovanju u raznim sferama, putem podrške, obrazovanja, istraživanja, izdavaštva i javnog delovanja. Na stranici „Lare“ se ženski pokret analizira kroz priu o ženama pojedinkama aktivnim u javnoj sferi- u formalnoj politici i civilnom društvu. Kao što smo ve napomenuli pokret se elaborira kroz prizmu intervjua sa istaknutim pojedinkama od kojih se neke dotiu i teme ženskog pokreta. Npr., Nada Golubovi, predsednica „Udružene žene Banja Luke“ navodi da se oduvek smatrala pripadnicom ženskog pokreta opisujui to angažmanom u razliitim aktivnostima u kojima je fokus bio na osnaživanju žena u društvu. Neke naizgled „sitne“ aktivnosti, kao što je deljenje krava ženama na selima imaju veliki znaaj budui da je, kada je videla negativne reakcije muškaraca tek shvatila veliinu ove akcije: „Mi smo tako upakovale projekat da "prevarimo" donatora, tek kasnije smo shvatile da je to zaista: da je žena koja ima svoju kravu ekonomski snažnija i graanski osveštenija. Kada smo otišle da dijelimo te krave, da žene potpišu ugovor i postanu i formalno vlasnice stoke, a muškarci se pobunili, e onda smo mi shvatile šta zaista radimo...“. Iz tih razloga i aktivnosti koje su naizgled manjeg znaaja doprinose samoosvešivanju i osnaživanju žena, no svakako ostaje pitanje u kojoj meri, direktno ili indirektno doprinose jaanju ženskog pokreta u BiH. Neki stavovi su možda manje optimistini, i to oni koji se direktno dotiu pitanja postojanja i dometa ženskog pokreta u BiH. Npr. Nina Zvizdi, predsednica Žene ženama u intervjuu za Laru navodi: „Moje mišljenje je da postoje ogromni ženski kapaciteti u BiH ali su oni potpuno razasuti i neiskorišteni. Da se mi susreemo jedna sa drugom da bi se podržale u pojedinim aktivnostima, projektnim, a da još nikad nismo izgradile pristup u tome kako, na koji nain, da analiziramo, kako su se naši životi promjenili od 90-tih do sad. Mislim zašto, zato što ne postoji solidarnost i što mi još uvijek jedna drugu vidimo kao rivalku, tu je osnovni problem. To je ono što je ograniavajue. I drugo, mi nismo dovoljno jasne, niti unutar svojih grupa niti izvan grupa, na svim tim nekim nivoima. Žene u BiH zašto ve nisu prerasle u pokret, upravo 263 zbog toga što nismo jasne jedna drugoj. Još uvijek se dogodi da se ista stvar na 5 strana dogaa, umjesto da to sve ide jednim tokom. Da ja prosto vjerujem u ono što radi Lara i da je neupitno da Lara vjeruje u ono što radim ja. A to podrazumjeva napor i sa jedne i sa druge strane”. Zilka Spahi-Šiljak, islamska teologinja i feministkinja takoe istie da ne postoji adekvatna, aktivna masa žena koja bi se okupila oko feministikih ciljeva: “Za sada ima žena koje sa odobravanjem prihvataju to što radim, meutim nema žena koje e se aktivno prikljuiti. Možda ima 7-8 žena za koje mogu da kažem da su vjernice, osvještene i razmišljaju slino kao ja o ovim pitanjima, ali nemate jednu kritinu masu koja bi to podržala i ponijela...“686 Uprkos prilinom broju ovakvih sadržajnih intervjua (njih ukupno 12) ovaj individualistiki pristup sadrži ogranienja budui da nije dat adekvatan prostor dat samim grupama i pokretu gledanom kao celina. Pojedine žene se imenuju kao pripadnice ili pionirke pokreta, no kako je u intervjuima akcenat na vlastitom narativu i iskustvu, u kojima se prelamaju životne prie i sudbine iz socijalistikog, ratnog i posleratnog perioda teško ja uhvatiti zajedniku nit i poruku uprkos injenici da su se sve ove prie našle u Larinoj rubrici ženski pokret. Kada je re o širini angažmana, delovanje Fondacije CURE ima navedeni diverzitet karakteristian za društvene pokrete. Brojne interaktivne radionice, prezentacije, performansi, istraživanja i aktivizam imaju u sebi duh onoga što je navoeno kao specificum ženskog pokreta. Kao što je navela Gizela Bok, novi ženski pokret je bio svesno eksentian, u poeziji i prozi, reima i slici na performativan nain doprineo razgradnji patrijarhalnog sistema. Ovakav jedan diskurs i angažman se može nai samo na ovoj stranici koja obiluje razliitim priama i slikama, gde nije fokus na opisu vlastitih aktivnosti ve na promociji ovakvog jednog novog senzibiliteta. Širi angažman smo našli i na stranici „Helsinškog parlamenta graana Banja Luke“ gde u fokusu nije samo zaštita ženskih prava ve i položaj brojnih marginalnih grupa kao što su siromašni slojevi, romska populacija, nacionalne manjine, ljudi sa posebnim potrebama itd. Takoe „Viktorija 99“ neguje ovakav jedan pristup budui joj je fokus na ženama, mladima, ekološkim pitanjima i da se njenim korisnicima/ama smatraju svi 686 Dunja Pašali, „Zilka Spahi-Šiljak, jedina teologinja islama u BiH koja je feministkinja“, preuzeto 12.11.2010, sa: http://www.zenskiforum.com/zilka-spahic-siljak-jedina-teologinja-islama-u-bih-koja-je- feministk.lara 264 stanovnici/e opštine Jajce iz koje je ova grupa. Ovo se može smatrati i kao rezultat injenice da grupa nije iskljuivo ženska- npr. na pomenutoj stranici se ak i ne koristi rodno senzitivni jezik. Treba još rei da su organizacije, kod kojih je prisutnija svest o važnosti pokreta i na ijim stranicama su druge grupe prisutne u znaajnijoj meri nastale meu prvima i da se na osnovu njihovog relativno bogatog iskustva u ženskom aktivizmu rodila svest o važnosti saradnje, sestrinstva i uzajamne podrške izmeu razliitih grupa. Takoe, to proizlazi iz injenice njihovog dužeg delovanja- iza sebe imaju veliki broj aktivnosti a time i više prilika za zajedniko delovanje, umrežavanje i meusobno upoznavanje. Organizacije koje se bave psihološkom i socijalnom pomoi žrtvama nasilja su uglavnom okrenute svojim aktivnostima budui da rade sa malim grupama žena koje su doživele nasilje. Ova aktivnost je specifina, bolna i zahteva specifian senzibilitet i veliku posveenost te je logino da je i fokus na ženski pokret daleko manje odn. nimalo izraen. One rade sa malim grupama žena koje su doživele nasilje. Tako npr. na stranici „Medica Zenica“ se detaljno opisuju ove aktivnosti pružanja podrške, koje zahtevaju ne samo veliki tim saradnica ve su i dugoronog karaktera. Koriste se razliite aktivnosti i složene psihološke metode a mnoge grupe proširuju svoju delatnost i na pomo deci što je takoe složen i zahtevan angažman. Kako navodi osnivaica „Medica Zenica“ u intervjuu za Laru, obezbeeno je više od 100.000 razliitih tretmana za razliite korisnike/ce, a kroz brojne programe edukacije su prošli socijalni radnici, novinari, policajci, sudije, tužioci, nauni radnici itd.687 Ogranienost aktivizma je takoe posledica niskog stupnja graanske svesti, neakivnosti i slabe artikulacije interesa samih žena u društvu. Npr. grupa „Viktorija99“ Jajce je npr. organizovala prvu konferenciju žena opština Jajce ali je odziv bio vrlo slab. To se vidi kao posledica patrijarhalnog sistema vrednovanja koji je prisutan i kod samih žena, kao i posledica nedovoljne informisanosti žena, pogotovo u ruralnim sredinama. Na osnovu kvantitativne i kvalitativne analiza sadržaja vebstranica, kao i dubinskih intervjua obavljenih sa istaknutim pojedinkama iz razliitih ženskih grupa, možemo rei da je naša prva hipoteza potvrena. Kao što i same žene i predstavnice ovih organizacija navode u istraživanju „Fondacije CURE“, u BiH se ne može, ili se 687 Marijana Senjak, Kandidatkinja nobelove nagrade za mir, preuzeto 11.11.2010., sa http://www.zenskiforum.com/marijana-senjak-kandidatkinja-za-nobelovu-nagradu-za-mir.lara 265 pak samo uslovno može govoriti o ženskom pokretu, a to je potvrdilo i ovo istraživanje. Nivo koordinacije i zajednikog delovanja je slab a ne postoji dovoljna kritina masa u društvu koja bi pokretu obezbedila ona obeležja koja po arlsu Tiliju karakterišu pokret: W-worthiness, U-unity, N-number, C- comittment. Ovo se može tumaiti ne samo nezrelošu pokreta ve i injenicom da se mnoge ženske grupe bave onim problemima koje država nije adekvatno ili pak nikako rešila, pri emu je naroito važan rad nekih grupa na psiho-socijalnoj podršci i ekonomskom osnaživanju. U situaciji kada jedna grupa kao što je npr. „Snaga žene Tuzla“ veliki deo svog angažmana posveuje radu u malim grupama sa ženama koje su doživele strahovite ratne traume i izgubile svoje najbliže, teško se može oekivati ista posveenost i u drugim aktivnostima, meu kojima je i aktivnost na jaanju ženskog pokreta. Takoe, usled materijalne i finansijske deprivacije i sami websajtovi su ogranienog sadržaja i fokus je na vlastitom aktivizmu radi prepoznavanja znaaja njihovog angažmana u javnosti i obezbeivanja dalje donatorske podrške. Stoga se nedovoljna artikulisanost i posveenost ženskom pokretu ne sme tumaiti nedostatkom svesti aktivistkinja- što ukazuju i sami intervjui u kojima su aktivistkinje ukazale na važnost daljeg jaanja i razvijanja posveenosti pokretu, uprkos ogranienjima sa kojima se stalno susreu u svom aktivistikom radu. 7.7.2 ... i nerazjašnjenog odnosa prema feminizmu Jedna od nedoumica, a koju smo i postavili kao istraživako pitanje tie se feministike svesti bh. aktivisktinja: u kojoj je meri feministiki identitet kao prizma pogleda na društveno-politiku stvarnost i svojevrsna „paleta sa alatkama“ koja podstie na odreen angažman žena, od znaaja za ženski pokret u BiH. U svesti ljudi je i dalje prisutan tzv. vrednosni prtljag iz nekadašnjeg sistema u kojem je feminizam percipiran negativno, a feministkinje se hvataju u koštac sa ovim nepovoljnim nasleem i injenicom da teorija robuje zapadnjakim pretpostavkama. Npr. uvena savremena feministkinja Džudit Batler je u intervjuu za „Alternativni ženski centar“ ukazala na povišen ton koji je dominirao tokom razgovora sa ženama iz eške koje, kako navodi, nisu želele da sovjetski imperijalizam zamene amerikim688. Iz tih razloga a na osnovu 688 Judith Butler, Rei u da sam žena politiki i javno, razgovarala Maja Uzelac, preuzeto sa: http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/saopstenja/razgovori/dzudit_batler.htm- 266 uvida u drugu literaturu (što se i preporuuje u metodološkim prirunicima kada je re o pravljenju nacrta istraživanja) postavili smo pitanje u kojoj je meri feminizam teorijsko- praktini alat bh. aktivistkinja i na koji nain one koriste odn. interpretiraju ovaj koncept. Jedan od indikatora odnosa prema feminizmu je sam nain na koji grupa samu sebe percipira odn. definiše, te smo za 21 postojeu vebstranicu analizirali koja se grupa definiše kao feministika, odn. navodi da ima feministike ciljeve i strategije delovanja. Tu su dobijeni sledei rezultati: Tabela br. 7.8: Da li se grupa definiše kao feministika? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 4 19,0 19,9 19,0 Ne 17 81,0 81,0 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Kao što se iz tebele frekvencija br. vidi, samo 19% (ukupno etiri grupe) sebe vide kao feministiku, a 81% ne. Drugi indikator nam je predstavljala uestalost korišenja pojma feminizam ne samo u definiciji grupe ve i u drugim tekstovima u kojima grupa govori o svojim i drugim aktivnostima i uopšte o ženskom aktivizmu. Ovo svojevrsno „provejavanje“ pojma feminizam kroz itavu webstranicu je znaajan indikator feministike samopercepcije. Podaci se mogu videti u sledeoj tabeli frekvencija: Tabela br. 7. 9: Koliko esto se pominje feminizam na vebstranici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Ne pominje se 13 61,9 61,9 61,9 Pominje se retko 6 28,6 28,6 90,5 Pominje se relativno esto 1 4,8 4,8 95,2 Gotovo stalno 1 4,8 4,8 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Kao što se vidi iz tabele, feminizam se uglavnom ne koristi i to je karakteristino za 61,9% vebstranica, u 28,6% sluajeva pominje se retko, u 4,8% sluajeva se pominje 267 relativno esto, a u isto toliko sluajeva gotovo stalno, sa pozitivnim i entuzijastikim uklonom (u oba sluaja se radi samo o jednoj grupi). Svoj feministiki identitet i posveenost grupe potvruju i izdavanjem feministike literature, odn. ako nisu u mogunosti zbog razliitih ogranienja, navoenjem i opisivanjem drugde izdate feministike literature. Tu smo dobili sledee podatke: Tabela br. 7. 10: Da li grupa izdaje feministiku literaturu? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 4 19,0 19,0 19,0 Ne 17 81,0 81,0 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Tabela br. 7.11: Da li se navodi drugde izdata feministika literatura? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 4 19,0 19,0 19,0 Ne 17 81,0 81,0 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Kao što se vidi iz ove dve tabele, u 19% sluajeva (odn. u sluaju etiri grupe) izdaje se feministika literatura odn. navodi drugde izdata feministika literatura. Kao što se može primetiti iz ove dve tabele, dobijene su identine frekvencije i kada pogledamo jedinice unosa podataka vidimo da se ovi identini podaci odnose na identine grupe. To znai da grupe koje izdaju feministiku literaturu navode i drugde izdatu što ukazuje da je kod njih izražen i vei stepen posveenosti feminizmu. Oprezno možemo zakljuiti da grupe koje ne izdaju ovakvu literaturu to ne ine (jedino) iz nedostataka resursa ve i usled nedovoljne svesti i posveenosti- u protivnom bi barem navodile na svojim stranicama drugde objavljenu literaturu. 268 Tabela br. 7.12: Da li se koristi rodno senzitivan jezik na vebstranici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 6 28,6 28,6 28,6 Ne 11 52,4 52,4 81,0 Mestimino 4 19,0 19,0 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Sledei znaajan indikator feministike svesti je i korišenje rodno senzitivnog jezika. Na osnovu dobijenih frekvenci, rodno senzitivan jezik se koristi u 28,6% sluajeva, u 52,4% sluajeva se ne koristi, a u 19 % mestimino. To je takoe jedan od indikatora nedovoljne feministike svesti budui da se kroz jezik i diskurs prenose odn. normiraju odreeni vrednosni obrasci i modeli ponašanja. Feministkinje na ovim prostorima stoga ukazuju na važnost borbe za rodno senzitivan jezik budui da se iza navodno rodno neutralnih termina prikrivaju razliiti oblici podreenosti žena. Radi dalje elaboracije dobijenih podataka sproveli smo i dublju, kvalitativnu analizu sadržaja indikatora na osnovu kojih smo merili varijable u treoj hipotezi. Kada je re o samopercepciji grupe, odreeni broj grupa sebe definiše kao udruženje graana- npr. Centar za pravnu pomo ženama, Prijateljice (formirana od strane zaposlenih, korisnika i prijatelja meunarodne organizacije Amica), Ženski centar Trebinje, Udruženje žena Derventa. Druge organizacije se definišu kao nevladine nastale u cilju osnaživanja i unapreivanja položaja žene i sl., ne koristei pak pojam feminizam odn. atribut feministiki u vlastitom definisanju- npr. Ujedinjene žene Banja Luke, BiH inicijativa žena. Tri organizacije koje se eksplicitno definišu kao feministike to elaboriraju na sledei nain: Fondacija CURE: „Ve 2005. godine bile smo registrirane u feministiku aktvistiku fondaciju pod nazivom CURE, a znaenje ove rijei i na engleskom jeziku (lijek, iscjeljenje) usvajamo kao dio svog stava da feminizam iscjeljuje i osnažuje individue, zajednice, društva… Feministiki aktivizam nam je omoguio prostor u kojem su žene preživjele, jake, neustrašive i sposobne, a žrtve su žene koje nisu preživjele ili su u procesu osnaživanja, iscjeljenja od nasilja koje im se dogodilo.“ Svoju posveenost feminizmu CURE prikazuju i na ilustrativan nain: 269 Ilustracija 7.2. „Kako biti velianstvena feministkinja“ Izvor: Fondacija CURE, preuzeto 16.01.2011, sa: http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=147 U sluaju grupe „Žene ženama“, na vebstranici stoji: „Žene Ženama su samoorganizovana ženska grupa, bazirana na lanstvu koja svojim djelovanjem u podruju ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, teži doprinjeti razvoju civilnog društva u Bosni i Hercegovini, pri emu se koristi sledea metodologija rada: Timski rad (participacija i odgovornost) i Feministiki principi u kreiranju ciljeva i vrijednosti organizacije (dobar protok informacija, uvažavanje razliitosti, dobra komunikacija, motivacija, dobrovoljnost, partnerstvo, solidarnost i transparentnost u radu i djelovanju)“. Na stranici grupe „Lara“ stoji da su feministiki aktivizam i njegovo pospešivanje jedan od zadataka ove grupe689, ali se šire ne elaborira znaenje i dublji smisao ovog cilja. 689 Videti: http://www.zenskiforum.com/organizacija-zena.lara 270 Na osnovu dobijenih podataka možemo zakljuiti da aktivistkinje odn. grupe imaju ili ambivalentan odnos prema feminizmu ili pak nisu svesne mogunosti koje se nalaze u okviru ovog koncepta za vlastito delovanje. Samo se na webstranici Fondacije CURE re feminizam stalno koristi, sa pozitivnim i entuzijastikim uklonom, na šarolik i performativan nain. 7.7.3 Žene u politikom životu postdejtonske BiH- izmeu formalnog i stvarnog ueša U drugoj hipotezi našeg istraživanja pošli smo od sledee pretpostavke: Žene se okreu angažmanu u civilnom društvu usled prepreka na koje nailaze u formalnim politikim institucijama. U prilog ove hipoteze nam može govoriti i podatak koji se esto nalazi na webportalima, a to je da je ueše žena u civilnom društvu obrnuto proporcionalno njihovom uešu u zvaninom politici. Odn. dok su muškarci nadzastupljeni u zvaninoj politici, oni su podzastupljeni u sveri civilnih i graanskih inicijativa, i obratno. Slino ukazuju i dublje analize civilnog društva u BiH, npr. Edina Hodžia i Ane Maglaji, kao i profesora Ismeta Sejfije. Kao indikator bi nam mogao poslužiti podatak o nastanku brojnih grupa posle prvih višestranakih izbora na kojima su se žene suoile sa katastrofalnom podzastupljenošu u zvaninim politikim institucijama i marginalizacijom u politikim strankama. Meutim, kako je rat prekinuo društveno-politiki kontinuitet i kako su prve grupe nastale u ratu radi pružanja pomoi ženama žrtvama rata i ratnog nasilja, ovakav zakljuak se ne može odmah izvesti. Da bi dublje rasvetlili i objasnili ovi zanimljivi fenomeni, pored razgovora obavljenih sa predstavnicama ženske civilne scene obavili smo i kvantitativnu i kvalitativnu analizu sadržaja webstranica ženskih grupa, putem kojih one na najbrži, najjeftiniji i slikovitiji nain vrše komunikaciju sa javnošu i unutar vlastitih mreža. Iako se esto naizgled ini da su na internet stranicama uglavnom vrši presek vlastitih aktivnosti (što je bio i moj prvi površni utisak), kroz opis aktivnosti ali i druge tekstove provejavaju i stavovi o uešu žena u javnoj sferi i razliiti oblici kritike refleksije zvanine BiH politike scene, brojne prepreke sa kojima se žene suoavaju u politikom angažmanu, i antinomije i paradoksalnosti do kojih dovodi njihovo poveano ueše. 271 Kvantitativnu analizu sadržaja smo sproveli na osnovu sledeih indikatora (a koji su jedini bili mogui za ovde definisani kvantitavni tip analize s obzirom na sam sadržaj vebstranica): da li se u misiji i ciljevima organizacije prepoznaje važnost veeg/ravnopravnog uešem žena u politici, da li se sprovode aktivnosti u tom pravcu, i u kojoj meri ove aktivnosti predstavljaju prioritet za grupu. Dobijeni su sledei rezultati: Tabela br. 7.14: Da li je poveano/ravnopravno ueše žena u politici u misiciji/ciljevima organizacije? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 9 42,9 42,9 42,9 Ne 6 28,6 28,6 71,4 Da, indirektno 6 28,6 28,6 100,0 21 100,0 100,0 Kao što se iz dobijenih podataka vidi, u 42,9% analiziranih sluajeva radi se o prioritetu za grupu jer je navedeno u misiji/ciljevima organizacije, u 28,6% sluajeva se ne navodi u okviru misije/ciljeva, a u 28,6% se navodi indirektno. U kategoriju „da, indirektno“ smo svrstali one grupe na ijim portalima se u okviru misije i ciljeva organizacije navodi da teži poboljšanju položaja žene u društvu (kao što stoji npr. na vebstranici „Ženski centar“ Trebinje) odn. inkluziju žena u svim sferama društva (kao što stoji npr. na webstranici Žena BiH). Grupe koje smo takoe svrstali u ovu kategoriju ovu težnju izražavaju na možda eksplicitniji nain: aktivno ueše žena u transformaciji društva („BiH inicijativa žena“) i jaanje uloge u BiH društvu („Alternative Kakanj“) ali smo i njih svrstali u ovu kategoriju budui da postoji razlika u odnosu na grupe koje se eksplicitno zalažu za politiko uestovanje žena u demokratskim procesima („Helsinški parlament graana Banja Luke“) odn. za poveano ueše žene u telima odluivanja („Centar za pravnu pomo ženama“). Uprkos ovim nijansama koje možda nisu uvek neophodne da bi se dobili zaokruženi, sistematini podaci, možemo rei da se ukupno 71,5% grupa zalaže i bori za ravnopravno ueše žena u politikom životu što pretstavlja skoro 2/3 ukupnog broja analiziranih vebstranica. 272 Sledei indikator su nam predstavljale aktivnosti/projekti koje grupa sprovodi s ciljem poveanog ueša žena u politici. Dobijene su sledee frekvencije: Tabela br. 7. 15: Sprovode li se aktivnosti, u cilju poveenog/ravnopravnog ueša žena u politici? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da 10 47,6 47,6 47,6 Ne 11 52,4 52,4 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Kao što se vidi iz tabele br. 15, aktivnosti u tom smeru se sprovode u 47,6% sluajeva, dok se u 52,4% sluajeva ne sprovode, na osnovu ega možemo rei da se skoro u polovini sluajeva ženske grupe angažuju s ciljem poveanog/ravnopravnog ueša žena u politikom životu Bosne i Hercegovine. Radi utvrivanja veze izmeu naelnog zalaganja za ueše žena u politici i konkretnih aktivnosti preuzetih u tom smeru ukrstili smo podatke za obe varijable i dobili tabelu krostabulacije (tabela br. 16). Na osnovu tabele se može zakljuiti da samo jedna grupa koja te aktivnosti navodi u svojoj misiji i zadacima ne sprovodi nikakve aktivnosti koje bi poduprle njihove ciljeve, od grupa koje se indirektno za to zalažu dve sprovode a etiri ne sprovode takve aktivnosti, dok se grupe koje se ne zalažu za te ciljeve i ne bave navedenim aktivnostima. Tabela br. 7. 16 (krostabulacija): Da li je poveano/ravnopravno ueše žena u politici u misiji/ciljevima organizacije? Sprovode li se aktivnosti, u cilju poveenog/ravnopravnog ueša žena u politici? Sprovode li se aktivnosti s ciljem poveenog ueša žena u politci Ukupno da Ne Da li je poveano/ravnopravno ueše žena u politici u misiji/ciljevima organizacije? Da 8 1 9 Ne 0 6 6 Da, indirektno 2 4 6 Ukupno 10 11 21 273 Na pitanje o prioritetu ovog problema za grupu dobijene su sledee frekvencije: Tabela br. 7.17: Ove aktivnosti su za grupu prioritet? Frekvencija Procenat Validni procenat Kumulativni procenat Da, zajedno sa drugim aktivnostima 7 33,3 33,3 33,3 Ovo je za grupu sporedna aktivnosti 3 14,3 14,3 47,6 Ne sprovode se ove aktivnosti 11 52,4 52,4 100,0 Ukupno 21 100,0 100,0 Kao što se vidi iz gornje tabele, u 33,3% sluajeva ovaj angažman predstavlja prioritet zajedno sa drugim aktivnostima, u 14,3% sluajeva re je o za grupu sporednoj aktivnosti, a u 52,4% ove aktivnosti ne predstavljaju prioritet za ispitivanu grupu. I ovde se radi o približno polovinom interesu za ova pitanja ako uslovno integrišemo prva dva odgovora u jedan zajedniki imenitelj. Kao i u sluaju analize prve pomone hipoteze, grupe koje se fokusiraju na psiho-socijalnu pomo ženama manje tendiraju da angažman zarad veeg politikog ueša žena smatraju prioritetom. Kao što smo ve naveli, aktivnosti na pružanju psihosocijalne pomoi zahtevaju veliku posveenost i senzibilitet pa nedostatak interesa u ovoj oblasti možemo objasniti specifinim, složenim angažmanom koji traži punu pažnju, a ne nedostatkom volje ili svesti o znaaju ovog pitanja. Organizacije kao što su Seka, Snaga žene Tuzla, Vive Žene, a koje se bave psiho-socijalnom pomoi i savetovanjem ne sprovode ove aktivnosti. Izuzetak je Medica Zenica koja se angažovala u projektu „101 razlog zašto glasati za ženu“ pred izbore 2010. Kako ovaj projekat realizuje mreža ženskih NVOa ovde se zapravo radi u ukljuivanju u predizbornu aktivnost a ne njenom iniciranju. Pored kvantitativne analize sproveli smo i kvalitativnu analizu sadržaja. Na veini stranica koje se bave ovim pitanjima se navodi da je do poveanja ueša žena u politici došlo posle angažmana ženskih grupa uz podršku meunarodne zajednice u 274 posleratnom periodu. Naime, na drugim posleratnim izborima uveden je sistem izbornih kvota, po kojem se podzastupljeni pol (a to su dosad uvek bile žene) morao nai na izbornim listama bar 30%. Da je ovo imalo uinak pokazuje presek rezultata izbora od uvoenja višestranaja. Izbori ’90 su bili poražavajui po žene, naime žene su zauzele samo 2,92% mesta u parlamentu BiH a 5% mesta na lokalnom nivou, a slini rezultat je bio i na prvim posleratnim izborima. Meutim, 1998. se uvodi sistem izbornih kvota posle ega je došlo do poveanja broja žena zastupnica. No, kada je uveden sistem otvorenih (preferencijalnih) lista koje omoguavaju glasakom telu da bira izmeu više kandidata/kandidatkinja unutar iste partijske liste, ponovo se smanjila vidljivost žena u politikim institucijama. Tako se, npr. broj zastupnica u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovini smanjio sa 26% na 14,28%. Sve to ukazuje da su „žene podvrgnute eksperimentu od strane države sa izbornim zakonima, zatvorenim i otvorenim listama, ili kvotama“690. Takoe je važno ukazati da vee formalno prisustvo žena na listama i vei broj izabranih žena u parlamentu nije doveo do znaajnijeg poveanja broja žena koje obavljaju znaajne politike funkcije. Naime, nijedna žena još nije bila premijerka, lanica predsedništva niti zamenica premijera ili predsednika. Najvei broj žena ministarki u entitetskim vladama bile su jedna ili dve ministrice od ukupno 16 (vlada RS) odn. 17 (vlada Federacije) ministarskih mesta. U 100 kantonalnih ministarstava bilo je ukupno osam žena ministarki i to u tzv. klasinim ženskim ministarstvima kao što su obrazovanje, rad, socijalna i zdravstvena zaštita. Iz tih razloga, žene su nastavile sa aktivizmom radi poveane zastupljenosti žena u institucijama gde se donose kljune politike odluke. Ženske grupe su tako inicirale i organizovale razliite kampanje radi podizanja svesti o važnosti veeg ueša žena putem medija i direktnog kontakta sa graankama i graanima, distribucijom brošura i materijala i organizovanjem razliitih radionica za edukaciju žena politiarki, sastanka i razgovora. Važnost ovih aktivnosti se vidi i iz ilustracija koje se u periodu pre i nakon izbora dominirale na portalima, u kojima se na vizuelan nain naglašava ova aktivnost kao jedan od prioriteta: 690 Global Rights, u saradnji sa Nevladinim organizacijama iz Bosne i Hercegovine, Izvještaj u sjeni: O implementaciji CEDAW konvencije i ženskim ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, Januar 2004, str. 20 275 Slika br. 7.3. Kampanja „101 razlog zašto glasati za ženu“ 691 . Slika br. 7.4. „Izborna kampanja ’Ženu za promjenu’“692 691 Preuzeto 14.11.2010. sa http://www.101razlog.ba/index.php?otvori=arhivu&sadrzaj=30 692 Preuzeto 14. 11. 2010. sa http://www.viktorija99.ba/node/105?page=4 276 S obzirom da se na veini webstranica u manjem ili veem obimu prikazuje ova kampanja, vidimo da je za ženske grupe poveanje ueša žena u javnoj sveri i politikom životu važan cilj i strategija delovanja. Kao što se vidi na ilustraciji Viktorije 99, u kampanji su uestvovale i grupe koje nismo analizirali budui da nemaju svoje webstranice. U tu svrhu su vršene umrežene aktivnosti kao što su „16 dana aktivizma- 101 razlog zašto glasati za ženu“, kao i pojedinane aktivnosti u specifinoj lokalnoj sredini. Tako npr. na sajtu Centra za pravnu pomo ženama Zenica stoji da projekat “101 razlog zašto glasati za žene” predstavlja edukativni projekat zasnovan na edukaciji žena u BiH i njihovoj pripremi za korišenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, sa posebnim akcentom na politikim pravima i uzimanjem ueša u predstojeim državnim izborima u oktobru 2010. godine. Cilj projekta je poveanje i svijesti žena i broja ženskih glasova u politikom životu Bosne i Hercegovine, putem medija i ostalih promotivnih sredstava, koji su veza izmeu žena i društva“. U osvrtu „Fondacije CURE“ na isti projekat, istie se da je ova inicijativa dostigla preko 40.000 korsnika/ca putem razliitih javnih akcija, ukljuujui i 141 edukaciju. Organizovane su i javne debate u 10 bosanskohercegovakih gradova na kojima su uestvovale poznate javne linosti koje su se založile za veu zastupljenost žena u zvaninim institucijama. Ovaj projekat se smatra izuzetno znaajnim budui da, kako se navodi: „Brojne žene, i što je posebno iznenaujue žene iz politikih stranaka, poele su se obraati partnerima projekta za savjet o njihovoj moguoj ulozi u društvu i politici, te insistirati na dodatnim edukacijama, debatama i nastavku projekta u narednim godinama, posebno pred lokalne izbore. Politike stranke su u svojim obraanjima javnosti citirale slogane kampanje ili javno izjašnjavale da podržavaju ovu inicijativu“. Uprkos ovim i brojnim drugim aktivnostima, postignua ovog kao i drugih oblika aktivizma su ogranienog karaktera. Radi kritike refleksije postojee stvarnosti i dostignua, vršeni su i brojni monitorinzi i istraživanja pred, tokom i nakon izbora. Istie se da su žene bile marginalizove na listama i u kampanji. Osim Borjane Krišto, kandidatkinje HDZ-a za hrvatskog lana/icu predsedništva ostale žene su bile minorizovane na posterima i u javnim skupovima, a medijskog prostora nisu imale u znaajnoj meri. U opisu rezultata istraživanja Helsinškog parlamenta graana se navodi: 277 „Prvih sedam dana monitoringa dalo je poražavajue rezultate po pitanju zastupljenosti žena kandidatkinja u izbornim hronikama etvero dnevnih novina u BiH. Ni narednih 15 dana ništa se nije promijenilo. I dalje, u našim dnevnim novinama, na stranicama posveenim predizbornim aktivnostima stranaka, dominiraju muški kandidati, kako u tekstovima tako i u slikama. Naime, za 22 dana monitoringa, koji je poeo 3. septembra, kada je i zvanino poela predizborna kampanja za opšte izbore u BiH, analizirali smo ukupno 729 tekstova, ukljuujui i 123 stranaka saopštenja, u izbornim hronikama Glasa Srpske, Nezavisnih novina, Osloboenja i Dnevnog avaza. Muškarac kao jedini akter pojavio se u 340 tekstova, dok se žena kao jedina akterka pojavljuje u slovom i brojem 24 teksta. Izraženo u procentima, omjer je sljedei: 93,4% muškaraca naspram 6,6% žena koji su citirani ili ije su izjave parafrazirane. Takoe, registrovali smo i ukupno 229 tekstova u kojima se pojavljuje više aktera, od kojih su 742 aktera bili muški kandidati (ili 89,5%), a 87 žene kandidatkinje (ili 10,5%)“693. Iz navedenog monitoringa vidimo više nego jasno da su žene i dalje marginalizovane u politikom životu, i da je borba za njihovo ravnopravno ueše tak zapravo poela. Iako su prema Fondaciji CURE politike stranke javno izražavale da podržavaju njihovu kampanju i u javnosti esto citirale slogane kampanje, možemo rei da se radi o površnom i, oštrijim tonom reeno licemernom odnosu budui da stranke žele da ostave površni utisak da se demokratske i rodno senzitivne bez da zadiru u dublje strukture i uzroke vlastite nedemokratinosti i nejednake rodne distribucije moi i uticaja. Do ne manje optimistikih rezultata dali su i drugi monitorinzi raeni u periodu ranijih izbora. Lara Bijeljina je tako sprovela istraživanje tokom lokalnih izbora 2008. Istraživanje je pokazalo da su žene bolje prošle u veim centrima kao što su Sarajevo i Banja Luka, dok u nekim manjim sredinama, iako su ukupno osvojile manje odbornikih mesta, ima i 50% odbornica. Rezultati su ipak lošiji u odnosu na prošle izbore jer je došlo do poveanog ueša manjih stranaka, a kada stranka osvoji mali broj odbornikih mesta žene onda imaju manje šanse. Takoe, žene su kao naelnice uglavnom kandidovane u manjim i nerazvijenim opštinama gde se moraju boriti sa 693 Videti: http://www.hcabl.org/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=4&Itemid=9&la ng=en&limitstart=3 278 siromaštvom, nerazvijenom infrastrukturom, izbeglikim i povratnikim problemima. Uprkos tome, stranke istiu svoju „gender senzitivnost“ tako je npr. izvršni sekretar SNSD-a izjavio da njihova stranka ima avangardno rukovodstvo i kvalitetne politiarke. Meutim, kako je primetila politika analitiarka Tanja Topi, SNSD je obavezna po statutu da u rukovodeim telima stranke moraju biti zastupljene žene i mladi sa po 30%. U stranaka tela se tako naješe imenuju mlade žene, da bi se jednim potezom zadovoljile obe kvote, a mlade politiarke bez dovoljno iskustva lako postaju orue u rukama muškaraca694. Ni iskusnije politiarke nemaju manje razloga za nezadovoljstvo. Npr. Besima Bori, lanica predsedništva SDP-a BiH, na pitanje gde su žene u politikom životu BiH ona rezignirano odgovara: „Nigdje! Skoro da nas uopšte nema. Ja sam dugo u politici i na javnoj sceni BiH i odgovorno tvrdim, SDP, kao ni mnoge druge stranke, ne posveuje suštinski pažnju ženama, niti nas doživljava kao ozbiljan resurs. Uprkos 15 do 17 odsto izabranih žena, još uvijek je ueše žena u vlasti marginalno, kao i njihova mogunost da suštinski utiu na politike procese. Osnovni uzrok je nedemokratinost stranaka iznutra“695. Iako je bila nositeljica liste SDP-a za sarajevski kanton, u kampanji je bila potpuno marginalizovana jer je fokus bio na Željku Komšiu kandidatu za predsedništvo a takoe je bio favorizovan i Damir Hadži, predsednik Kantonalnog odbora SDP-a iako i nije bio na listi. U istraživanju 2004. gde je pored praenja rezultata vršeno i ispitivanje stavova politiarki i glasaica, uvidelo se da žene eše apstiniraju od glasanja i da u ruralnim sredinama glasaju ak i do 50% manje od muškaraca. Žene su mnogo manje nego muškarci ukljuene u organizaciju izbora, u manjini su u izbornim komisijama, birakim odborima i manje je posmatraica izbora. I žene su, kao i muškarci rezignirane postojeim stanjem i delovanjem politike elite, izgubile su veru da se izborima može nešto promeniti ili ne vide smisao održavanja izbora. ak jedna petina žena nije ni registrovana u birakom spisku. Žene su potpuno marginalizovane u procesu kandidovanja i zastupljene su na listama onoliko koliko to traži Izborni zakon. Njima se retko ili gotovo nikako pri kandidovanju ne poveravaju bitna politika mjesta, kao što su nosilac liste ili kandidat za naelnika i one nisu izborni aduti politikih stranaka. 694 Milkica Milojevi, Rezultati žena na lokalnim izborima 2008, preuzeto 13.01.2011., sa http://www.zenskiforum.com/rezultati-zena-na-lokalnim-izborima-2008.-godine-2.lara 695 Preuzeto 13.01.2011, sa http://www.zenskiforum.com/besima-boric-zastupnica-u-skupstini-kantona- sarajevo-i-clanica-predsjednistva-sdp.lara 279 Uloga žena je minorna i u procesu donošenja odluka u politikim strankama. Njihovo ueše u stranakim izborima za kandidate je zanemarljivo, a ak nisu dovoljno upoznate sa stranakim propisima kako se takve odluke donose. Veina kandidatkinja na listi nema funkciju u stranci i znaajno politiko iskustvo, i u javnosti nisu prepoznatljive kao politiarke. Svesno ili nesvesno, i same žene pristaju da budu majorizovane u procesu izbora. Ne prave line kampanje i ne znaju koje je njihovo birako telo, nemaju ambicija za profesionalni politiki angažman (veina je izjavila da ne namerava da se ozbiljno bavi politikom) i nemaju vere u sebe kao politiarke. Jednako nepoverenje u ženu kao aktera politikog procesa izražavaju i glasaice koje smatraju da, i kad bi „bile izabrane, žene politiarke niko ne bi slušao” pa, iako smatraju da žene treba i mogu da se bave politikom, eše i u veem procentu glasaju za stranke i za muškarce696. Iz navedenih razloga, ostaje upitno koliki je stvarni domet aktivnosti i kampanja koje sprovode ženske grupe. Kao zanimljiva ilustracija može poslužiti pismo odbornice male romanijske opštine Sokolac, u kojem se iskazuje zahvalnost zbog ueša kandidatkinja sa izborne liste SNSD-a u programu edukacije politiarki, a koji je organizovala ženska grupa „Žene ženama“: „Rezultat sprovedenih aktivnosti, te koliine ponuenih informacija i vještina steenih u okviru našeg ueša u pomenutim aktivnostima je rezultovao injenicom da je lanica našeg aktiva i dugogodišnji lan SNSDea, gospoa Vera Paji, ostvarila znaajan izborni rezulatat i samim tim ušla u red odbornika Skupštine Opštine Sokolac. Ono što smatramo posebnim rezulatatom je istina da je, uz uvažavanje okolnosti da se znaajan broj žena kandidovao na odbornikim listama politikih partija za lokalne izbore na opštini Sokolac, u pomenutom sazivu trenutno jedina žena...“. Sve to ukazuje da, uprkos „nesebinom zalaganju“ ženskih grupa kako stoji u pismu, i uprkos injenici da žene u politikim strankama izuzetno cene ovakav njihov doprinos i žele da nastave saradnju, i da su mnoge dugogodišnje aktivistkinje razliitih politikih stranaka, ipak teško dolazi do znaajnog poveanja prisutnosti žena u organima vlasti i zvaninoj politici. Druga strana pitanja je šta bi bilo sa zastupljenošu i vidljivošu žena da nema ovakvih 696 Organizacija žena „Lara“ uz podršku Gender centra vlade Republike Srpske, Žene u lokalnim izborima 2004, preuzeto 12.01.2011., sa: http://www.zenskiforum.com/index.php?option=com_docman&task=cat_view&gid=23&Itemid=57 280 aktivnosti, jer se iz upuenog pisma može implicitno predpostaviti da se žene sa ostalih lista nisu izabrane budui da nisu pohaale navedeni program. Uprkos nejasnoama, iz navedenog pisma se vidi da je svaki korak napred važan i predstavlja osnovicu za delovanje u pravcu znaajnijeg ueša žena u politikom životu. Kao što istie Memnuna Nuna Zvizdi, direktorka NVO Žene ženama, bez promene odnosa unutar politikih stranaka obavezno kandidovanje 30% žena na kandidatskim listama ostae puka forma bez sadržaja, a stvarni uticaj žena u politici i dalje minoran697. Žene su takoe ukazale na dvosmislen odnos meunarodnih faktora po tom pitanju, jer meunarodni standardi naelno nalažu adekvatnu zastupljenost žena u organima odluivanja, što npr. eksplicitno stoji u evropskoj mapi puta698. S druge strane žene nisu prisutne u znaajnim pregovorima o ustavnom preureenju BiH, a koje je inicirala upravo meunarodna zajednica. Njih ne samo da nije bilo u Dejtonu gde se krojila mapa i sudbina zemlje, ve ni u kasnijim pregovorima o reformama. Povodom propalih razgovora u Butmiru, ženske grupe su uputile protestno pismo inicijatorima butmirskih pregovora, Ministru spoljnih poslova Švedske Karlu Biltu, zameniku državne sekretarke SAD Džejmsu Stajnbergu, i Visokom predstavniku u BiH Valentinu Incku: P R O T E S T „Zabrinute dosadašnjim tokom butmirskih pregovora, te podsjeajui da istinske demokratije nema bez ravnopravnog ueša žena, Udružene žene i Helsinški parlament graana, zajedno sa uesnicama Okruglog stola na kojem je 23.oktobra u Banjoj Luci inicirano formiranje Regionalne ženske mreže, zahtijevaju od meunarodnih predstavnika i domaih lidera da u nastavak pregovora o ustavnim promjena u BiH ukljue i žene. Iz svih dosadašnjih pregovarakih timova koji su, poevši od Dejtonskog mirovnog sporazuma odluivali o sudbini BiH, žene su bile iskljuene. Izuzetak nisu ni 697 Milkica Milojevi, Ravnopravnost na zakonskom minimumu, preuzeto 11.01.2011. sa Lara Online, Feministika biblioteka, URL: http://www.zenskiforum.com/ravnopravnost-na-zakonskom-minimumu- 2.lara 698 U evropskoj mapi puta se izdvajaju kao prioretni oblici delovanja za period 2006-2010: ekonomska nezavisnost žene i muškarca, usklaivanje porodinog i profesionalnog života, ravnopravna zastupljenost polova prilikom donošenja odluka, eliminacija rodnih stereotipa, iskorenjivanje svih vrsta rodno zasnovanog nasilja, promovisanje ravnopravnosti u razvojnoj i spoljnjoj politici. Videti: (Natalija Petri, „Zakonski okvir rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini“, Žena danas, br. 13., Ciklus 13, Banja Luka, Januar 2010, str. 71-72). 281 butmirski pregovori iji rezultati e uticati na sve graane i graanke BiH. Uesnice Okruglog stola u Banjoj Luci iz BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije udi ponašanje inicijatora butmirskih pregovora, a naroito Karla Bilta, ministra inostranih poslova Švedske, koja trenutno i predsjedava EU. Zemlje lanice EU dužne su voditi rauna o rodnom balansu u skladu sa rezolucijama, deklaracijama, pravilnicima i mapama puta prilikom donošenja bilo kakvih odluka na nivou EU. Suprotno oekivanjima žena BiH, ali i žena regiona, i ignorišui sve gore navedeno, inicijatori butmirskih pregovora su nastavili praksu ignorisanja i iskljuivanja žena, iako su bili u mogunosti da odrede ko e sjediti za pregovarakim stolom. Na ovaj nain ohrabreni su i domai politiari da nastave sa praksom diskriminacije žena, kršenja domaih pravnih propisa, prije svega Zakona o ravnopravnosti polova BiH i ignorisanja obaveza koje su preuzeli potpisivanjem meunarodnih i regionalnih ugovora. Za pregovarakim stolom se moraju nai i žene, koje bi pregovorima mogle dati drugaiji doprinos i usmjeriti ih ka potrebama i interesima obinih graana ove zemlje koji ne mogu živjeti od „principa konstitutivnosti”. Stoga tražimo od meunarodnih predstavnika da ovaj naš zahtjev uzmu u obzir i ne dozvole da o sudbini graana i graanki BiH odluuju samo muškarci!“699 Na osnovu navedene analize vidimo da su žene više nego podzastupljene u sferama odluivanja u okviru politikih institucija, te ženske grupe u BiH provode razne aktivnosti po tom pitanju: lobiraju, vrše obuke politiarki, sprovode istraživanja i monitoringe i sl. Na osnovu dostupnih sadržaja na webstranicama se ne može precizno i statistiki utvrditi da li se žene okreu civilnom društvu usled podzastupljenosti u zvaninim institucija. No, treba uzeti u obzir da ženske grupe na to stalno referiraju, i da se one grupe koje u takvim aktivnostima ne uestvuju bave problemima koji zahtevaju naporan rad i multidisciplinaran pristup, kao što je npr. rad sa ženama i decom žrtvama poridinog nasilja. Ovim problemima bi se trebale baviti i adekvatne i strune državne službe- no u okolnostima etno-nacionalnog kartelizma i velikog broja osoblja u administraciji zaposlenog po nacionalnom kljuu a ne strunosti, državne službe nisu sposobne ni za tzv. obine aktivnosti i družnosti. Prepuštanje ovih složenih pitanja 699 Preuzeto 11.01.2011. sa http://www.unitedwomenbl.org/index.php?limitstart=50&lang=sr 282 iskljuivo civilnom društvu vodi da sagorevanja aktivistkinja i one su prinuene da sve vei broj poslova pokušavaju da obuhvate svojim radom. Kad ovo uzmemo u obzir, kao i rezultate dubinskih intervjua može se ustvrditi da su žene prisutnije u civilnom društvu zbog zatvorenosti formalne politike i da se bave onim temama i problemima kojima bi se trebala baviti i formalna politika- no ta pitanja su gotovo nevidljiva u formalnoj politici zbog zatvorenosti prema ženama. Ove okolnosti doprinose veem angažmanu žena u civilnom društvu, u kojem žene imaju više prostora i slobode za vlastitu samorealizaciju. No, postoji i druga strana medalje budui da se u civilnom društvu poslovi gomilaju, radi se prekomerno, nikad nema dovoljno sredstava za ionako potplaen rad a ni vremena za odmor700, naroito u konfliktnim kao i postkonfliktnim društvima kao što je Bosna i Hercegovina. 7.8 Dometi i antinomije ženskog pokreta u BiH Ženski pokret je najjai segment civilnog društva Bosne i Hercegovine. Sama injenica da žena ima daleko više od muškaraca u sferi civilnih inicijativa, ukazuje da su se žene unutar bh. civilnog drušva izborile za vlastiti prostor i da su motor njegovog razvoja. Ova pria ima naravno dve strane budui da civilno društvo deluje i kao alternativa politike participacije žena koje su marginalizovane u zvaninoj politici kroz postojee institucije i organizacije. Takoe, kako je rad u civilnom društvu nesigurnog karaktera- zavisnost od donacija, problem sa održivosti, nepostojanje slobodnog vremena, maksimalno trošenje osobe, i da po svojoj izvornoj definiciji i znaenju predstavlja rad pro bono, dominacija žena u ovoj formi politikog delovanja ne omoguava samo ženama da se bore za poboljšanje svog društvenog položaja ve i da ga, paradoksalno, na jedan drugi nain petrifikuju i održe. Kao što su neke aktivistkinje i primetile i izjavile tokom intervjua, mo u društvu je patrijarhalno konstruisana i pozicira žene u sferi civilnog društva jer je tu manje novca i uticaja. No, injenica da se u diskursu bh. civilnog društva ženski pokret imenuje i na njega se referira (ne govori se npr. o ekološkom pokretu, graanskom pokretu i sl.), ukazuje da se znaaj ueša žena u civilnom društvu ne treba nivelisati. Žene u civilnom društvu imaju više slobode i 700 Džejn Beri sa Jelenom orevi, Šta e mi revolucija ako ne mogu da plešem?, Anti Trafiking Centar, Beograd, 2010, str. 23 283 prostora, tu se radi ne samo iz potreba ve i iz ljubavi te je aktivizam bio i ostao uvek nešto više od profesije i aktivistkinje to prepoznaju i cene. Kroz civilno društvo žene su se izborile za svoje mesto i vidljiv prostor u društveno-politikom životu Bosne i Hercegovine. Dovodei u pitanje vladajue, tradicionalne percepcije gendera, organizovanjem žena i za žene stvarani su novi, komunikacioni prostori delovanja koji predstavljaju otpor dominantnoj etnopolitici. Stvoren je alternativni javni forum u kojem su teme kao što patrijarhat, seksizam, nasilje nad ženama i marginalizacija žena, od nevidljive postale vidljiva tema. No, ovaj oblik svojevrsne kontra-republike je i sam prošaran odreenim protivrenostima- ngoizacija pokreta je dovela do njegove profesionalizacije, projektizacije i nedovoljne otvorenosti prema ženama kao grupi en general a što se vidi i na nivou meusobnih interakcija. U mnogim organizacijama liderice su u prvom planu i istiu svoje vlasništvo nad gender procesima. Tenzije izmeu liderica postoje, i one ih same uoavaju i podvlae kao jedan od glavnih problema u daljoj profilaciji ženskog pokreta. Ne retko, sa puno emotivnih naboja žene govore o razoarenjima koje su doživele od drugih ženskih organizacija u svom radu. Tenzije postoje na nivou inter-grupnog ali i intra-grupnog delovanja, s obzirom na manifestaciju generacijskih konflikata u pojedinanim ženskim grupama. No, solidarnost je vrednost koja se priziva i kojoj se teži, a kljuno je to sa du žene svesne negativnih trendova i pojava koje se dešavaju. Takoe, uoen je i veliki disbalans na liniji urbani centri- manji gradovi: aktivistkinje i organizacije iz bh. centara su profesionalizovanije, prodornije, podvlae svoju feministiku svest, dok ne mali broj iz manjih mesta istie da su sistematski marginalizovane od strane koleginica koje bi trebalo da rade na dobrobit svih i da demokratskije koriste resurse koje imaju. Profilisanije organizacije pak uzrok svoje pozicije vide u svojoj posveenosti- organizacije koje su trale za novcem su se ugasile, i prebacuju tzv. manjim organizacijama da ne retko održavaju patrijarhalne norme- žene u tim organizacijama pletu, šiju, prave pekmez i sl. No, htele ili ne htele, žene su se, i u okviru tzv. graanskog mainstream civilnog sektora suoile sa temama i problemama koji su im nametnuti. Jedan od njih je rat i etnonacionalizam i žene grade proaktivne strategije kroz vlastite kanale preživljavanja, izgraene kako u ratnom tako i u postratnom periodu. Aktivizam žena i za žene zamajac dobija sa dolaskom stranih organizacija i fondacija, i one još tokom rata podstiu 284 neformalne grupe žene koje se okupljaju s ciljem pružanja humanitarne pomoi, da oforme svoje organizacije701. Posebna tema koja se otvorila je silovanje žena u ratu, pa se otvaraju prva psihološka savetovališta za žene i javljaju se i bh. feministike reinterpretacije rata i nasilja u ratu, s naznakom da su im, zbog težine sukoba u BiH, prethodili feministiki diskursi u Hrvatskoj i Srbiji702. Posle rata, aktivistkinje rade sa ženama žrtvama nasilja u porodici, a otvaraju se i teme kao što su ueše žena u politici i dovodi u pitanje širi koncept mizoginije kroz patrijarhalnu kulturu. Meunarodni faktor, izrazito prisutan u BiH preko institucija kao što su npr. OHR, ime je BiH faktiki pod protektoratom meunarodne zajednice, je ostao kao podrška aktivizmu i u posleratnom periodu i bitna referenca na koju se aktivistkinje pozivaju. Meunarodni faktor posebno podstie ženske aktivnosti koje ukljuuju razliite etnike skupine, te se u takvim aktivnostima gender gura u drugi plan. No, ženski aktivizam ne treba iskljuivo svesti na puku delatnost koja sprovodi meunarodne strategije i ciljeve tipa copy-paste. Žene reinterpretiraju znaenja koja strani faktor namee svojom podrškom lokalnim inicijativama. Postoji veliki broj organizacija koje daju donatorsku podršku ženskim grupama u BiH. U ovom šarenilu i svojevrsnoj igri razmene, ženske grupe nisu puki objekti donatorskih politika ve ih redefinišu i kontekstualizuju kroz svoje aktivnosti. Takoe, aktivistkinje se kritiki osvru na injenicu da je meunarodni faktor podstakao ženski aktivizam, ali ga je u nekim aspektima i onemoao, što ukazuje da nemaju podložniki odnos prema donatorima koji donose tako znaajan i redak resurs kao što je novac. Aktivistkinje su u više navrata isticale da u samim meunarodnim organizacijama ima malo žena i da ove organizacije dolaze sa unapred zacrtanim programima, bez da ukljue aktere/ke civilnog društva u procese definisanja ovih strategija. Aktivistkinje se seaju prava koje su žene imale u socijalistikom periodu i mostova koji su postojali izmeu žena bez obzira na republiku ili nacionalnu pripadnost. Konferencija drug-ca žena kao svojevrstan osnivaki mit našeg savremenog feminizma je prostor u jednom, doduše izgubljenom vremenu, a u odnosu na koji se teži uspostaviti i svojevrstan kontinuitet. Na ovo naroito referiraju aktivistkinje koje bolje pamte to vreme. Socijalizam služi kao okvir za poreenje šta se dobilo a šta se izgubilo, a to je nešto što svakako leži izvan dometa 701 I. Sejfija, Povijesne preispozicije i aktuelni razvoj graanskih asocijaicja u BiH, str. 36 702 Prema: E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, p. 80 285 uticaja stranih donatora. Npr. injenica da je AFŽ bio masovna organizacija, što je aspekt koji sad nedostaje zbog ngoizacije pokreta, omoguava aktivistkinjama da uviaju uzroke za takvo stanje, i da kroz poreenje utvrde šta je nedostajalo nekada a šta danas703. Na taj nain, aktivistkinje kontekstualizuju meunarodne gender strategije i reinterpretiraju ih u ovdašnje okvire, u koje pri tom ukljuuju i ovdašnja ženska iskustva iz razliitih vremenskih perioda. Poseban problem predstavlja pitanje odnosa ženskih civilnih inicijativa i civilnog društva uopšte sa državom. esto se istie da pomo dolazi sa strane ali da domae vlasti nemaju sluha za ovakav oblik delovanja. Aktivistkinja Senka Zulum iz Viktorije99 Jajce je na pojednostavljen ali duhovit nain izjavila: „Dobri su stranci, oni pomažu, naši ništa ne valjaju“. Po reima Aide Behmen iz Žene sa Une, vlasti ih doživljavaju kao opoziciju a ne kao partnera. Meutim, civilno društvo nije puk korektor vlasti ve i krug alternativnog i kontrakulturnog delovanja, o emu pak nema dovoljno svesti u profesionalizovanim ženskim NVO-ima usmerenim na delovanje kroz partikularne projekte u kojima se, izmeu ostalog, oekuje i podrška vlasti. Dalje, mnoge aktivnosti koje ženske organizacije sprovode nekada su bile u nadležnosti socijalistike države preko mehanizama socijalne podrške, te se sa kritikog aspekta postavlja i pitanje da li žene svojim angažmanom nadomešuju ono što bi zapravo trebalo biti u nadležnosti državnih institucija. No, ženske grupe nisu samo puki korektor vlasti, ve daju i treba da daju i neke alternativne vizije. To svakako vodi u politizaciju NVO-a, što se kod nekih ženskih grupa izbegava, naješe zbog pristiska javnosti koja tendira da rad žena u civilnom društvu poistoveuje sa humanitarnim radom a što je u skladu sa patrijarhalnim normama. Da bi ženske NVO iz profesionalizovanih, birokratizovanih tela prerasle u alternativni, autonomni društveni pokret potrebno je i nešto što se ne može svesti na puki projektnu implementaciju. Zatvoren u okvire projekata i nametnute okvire delovanja, pokret ne prodire i ne osvaja širu socijalnu bazu. Nuna Zvizdi iz Žene ženama je tako npr. izjavila da jedva eka da odu strani donatori jer e se onda žene oslanjati na sebe, vlastite snage i profilisati nove, drugaije politike alternative. Iako se za ženske organizacije esto tvrdi da su prevazišle nacionalne podele, po reima Bose Mileti iz udruženja „Most“ i dalje postoje tabu teme o kojima se ne govori, a što 703 Miro Simi, Žene u Titovoj sjeni, V.B.Z., Zagreb, 2008, str. 35 286 ukazuje da aktivistkinje još nisu sigurne jedna u drugu. Istraživanje Elis Helms je npr. prikazalo kako žene iz razliitih delova BiH drugaije gledaju na rat. Dok se u Federaciji insistira da je rat bio agresija, aktivistkinje iz RSa su rat interpretirale kao graanski. Helms ukazuje na pojavu Nationing of Gender, što se ne ogleda samo u injenici da su se neke ženske organizacije otvoreno stavile u službu nacionalistike politike. Uoena je tendencija da npr. hrvatske feministkinje na Bosanke/Bašnjakinje gledaju kao na žrtve nasilnih Srba, te se na taj nain stavljaju u službu zvaninih interpretacija rata koje dolaze iz Hrvatske704. Feministiki aktivizam na taj nain ne iskorauje u punom kapacitetu iz nametnutih okvira što ga prei da osvoji nove prostore i izbori se za drugaiju politiku kulturalnost. Posle tzv. slepila za rod u okviru „domae“ retorike i samoupravne verzije real- socijalizma, rod se definitivno izborio da postane tema, što i BiH uvrštava u red tranzicionih zemalja u kojima se razvoj civilnog društva dešava pod uticajem zapadnjakih paradigmi meu kojima je i tzv. gender industrija. U BiH se rod na dramatian nain ukršta sa pitanjima etnifikacije, konfesionalizacije i sveopšte politizacije etno-konfesionalnih identiteta. U takvom okviru je gender ne retko gurnut u drugi plan, a pitanja kao što su siromaštvo, klasna pripadnost gotovo nevidljiva. To svakako ide ruku pod ruku sa uvozom neoliberalne idelogije koja promoviše priu da klasa u (post)modernom društvu zapravo i nema. Lek za izlaz iz stanje se vidi u promovisanju liberalne ideologije gde bi u BiH svi bili graani kao takvi, bez obzira na etniku i drugu pripadnost te bi društvo konano krenulu put modernizacije. Ženske inicijative se posmatraju kao znaajan resurs u borbi za jednu takvu viziju budui da nadilaze etno-konfesionalne podele, ali je problem što se u takvoj logici ženski aktivizam stavlja u drugi plan. Uprkos brojnim antinomijama, uoenim zbog projektizacije, nesolidarnosti, nepostojanja socijalne baze, zavisnosti od meunarodne pomoi, marginalizacije, nepoznavanja pa i odbacivanja feminizma kao koncepta od strane nekih pojedinki i grupa, ne treba prenebregnuti ni domete koje je ženski pokret ostvario. On je svakako taka otpora i uporište za drugaije forme i sadržaje politikog delovanja od onih koje je nametnula etnopolitika. Ženske grupe su problematizovale teme koje ranije nisu postojale i kroz svoje mreže stvarale drugaije kanale delovanja. Iako, kako je primetila 704 E. Helms, Gendered Visons of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, p. 81 287 Lana Zajevi iz Udružene žene Banja Luka, nekad izgleda da se ide korak napred a dva koraka nazad, stvoren je prostor u kojem žene stiu znaajne socijalne veštine, osvešuju se i uviaju da imaju brojne potisnute potencijale a koji se otkrivaju upravo kroz aktivizam. Ženske grupe su se izborile za ženske kvote, osnaživanje politiarki, alarmirale na svuda prisutan seksizam u medijima, izborile se da nasilje u porodici postane i ostane bitna a ne više tabu tema, inicirale formiranje fondova ženskog preduzetništva, organizovale proteste, javna okupljanja, razliite oblike edukativnih aktivnosti za žene, umetnike i konceptualne performanse. Prve su prelazile etno- nacionalne linije i bile pionirke u aktivnostima pomirenja i održivog povratka. I one organizacije, koje nisu imale ovakve aktivnosti ve su jednostavno pozivale žene na druženje u svojim prostorijama, dale su svoj doprinos budui da, nekad prozaino izvlaenje žene iz kue bez nekog šireg feministikog cilja daje prostor da se žene usmere jedna na drugu i kroz susrete i druženja pokrenu pitanja i teme koje ih tište. 288 VIII UMESTO ZAKLJUKA Ovo doktorsko istraživanje je nastalo sa ciljem utvrivanja dometa i znaaja ženskog pokreta u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. U teorijskom delu disertacije bavili smo se pojmovnom definicijom društvenih pokreta odn. ženskog pokreta, potom smo opisali dominantne paradigme koje su vladale u razliitim vremenskim periodima i društvenim ureenjima kada je o ženama re. Društvenom modernizacijom nastupa vreme preispitivanja vladajuih predstava i dogmi i otvaraju se mogunosti ukljuivanja žena u javnu sferu. Kako je pak paradigma modernizacije androcentrina, a ženski rad u kui omoguavao funkcionalno, nesmetano ukljuivanje muškarca u javnu sferu, ovo ukljuivanje nije išlo bez prepreka, te žene u oblicima delovanja karakteristinim za ženski pokret- artikulišu svoju poziciju. Ukazali smo na razliite talase aktivizma (prvi, drugi, trei talas) kao i na protivrenosti sa kojima su se žene hvatale ukoštac i otpore na koje su nailazile. Referirali smo i na najznaajnije feministike tokove budui da je feminizam konverzacioni okvir pokreta, i da su se u pokretu paralelno razvijale teorija i praksa i jedna drugu obogaivala. Konkretizujui kontekst istraživanja osvrnuli smo se i na stanje u bivšem socijalistikom sistemu i na protivrenosti tzv. socijalistike „modernizacije bez modernosti“ kao i tadašnje emancipacije žena. Ukazano je na generalno stanje u socijalistikim sistemima kao i na posebnost sluaja SFRJ. Dalje sužavajui istraživaki kontekst ukazali smo na stanje u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, koja obitava kao nefunkcionalna država i podeljeno društvo, onemoena da iskorai iz vlastite nedorenosti koje su proizvedene ratnim strahotama, uplivom meunarodnog faktora i delovanjem politikih elita koje mo baziraju na nemenjanju postojeih odnosa. Analizirali smo i dominantne, javne diskurse koji pokušavaju da „kolonizuju“ sve sfere života i produžavaju status quo bh. etnopolisa705. U takvim okvirima etnonacionalizma ali uz prisustvo stranih donatora pa i meunarodnih pritisaka da se promeni status quo, ženski pokret u BiH deluje u prilino složenom okruženju. Da bismo nauno zasnovano utvrdili domete, inicijative i kontroverze bh. ženskog pokreta sproveli smo ovo istraživanje, bazirano na tehnici dubinskih intervjua- intervjuisane su aktivistkinje 705 Više o pojmu etnopolisa u postdejtonskoj BiH videti u: A. Mujki, Mi, graani etnopolisa. 289 ženskih grupa iz razliitih delova BiH kao i bh. teoretiarke-aktivistkinje, i kvantitativno-kvalitativne analize webstranica ženskih grupa. Na osnovu dobijenih podataka i njihove analize možemo ustvrditi da je polazna hipoteza našeg istraživanja potvrena. Žene su prisutne u civilnom društvu ali su dometi delovanja pokreta ogranieni usled „nvoizacije“, nepostojanja solidarnosti i injenice da projektizacija i usmerenost ka donatorima dovodi do konkuretnih odnosa izmeu samih grupa. Da je solidarnost upitna i nedovoljno profilisana ukazuju intervjui obavljeni sa samim aktivistkinjama i negativne tendencije u zajednikom delovanju a na koje su same aktivistkinje referirale. Takoe, injenica da se na veini vebstranica kao komunikacijskim prostorima ženskih grupa pitanje solidarnosti, zajednikog delovanja i ženskog pokreta i ne pominje (izuzeci su vrlo rekti) takoe potvruje ovu tezu. I dalje, injenica da je samo 21 grupa imala vebstranicu (u vreme obavljanja ovog segmenta istraživanja) a imajui u vidu da je internet danas najefikasnije i najjeftinije sredstvo komunikacije ukazuje da se prodor u širu zajednicu i okupljanje neke kritine mase oko ženskog pokreta i ne postavlja kao bitno. Projektizacija i partikularne aktivnosti kojima se svaka grupa bavi su okvir svake vebstranice. Iako je teško tano precizno utvrditi uzrono-posledinu varijablu izmeu prisutnosti žena u zvaninim institucijama i njihovoj okrenutosti civilnom društvu, uzimajui u vidi stavove aktivistkinja i neke ranije analize (ukljuujui i statistike) može se zakljuiti da je angažman žena u civilnom društvu podstaknut i preprekama sa kojima se one susreu u zvaninoj politici. Partije su oligarhijske, liderske, a žene se stavljaju na listu da bi se ispoštovale zakonske kvote. Ženske grupe na to stalno referiraju i preuzimaju konkretne aktivnosti, a ženske grupe koje u takvim aktivnostima ne uestvuju se bave problemima žena koji zahtevaju dugotrajan, složen i profesionalizovan rad (kao što je pružanje psihosocijalne pomoi), a kojima bi se trebale baviti adekvatne i strune državne službe (npr. zaštita od nasilja preko programa sigurnih kua i sl.). Kad i to uzmemo u obzir, može se ustvrditi da su žene prisutnije u civilnom društvu zbog zatvorenosti formalne politike i da se bave onim temama i problemima kojima bi se trebala baviti i formalna politika- no ta pitanja su gotovo nevidljiva u formalnoj politici upravo zbog zatvorenosti prema ženama. Aktivistkinje koje rade na programima sigurnih kua ukazuju da od države nemaju gotovo nikakvu podršku i da zavise iskljuivo od donatorskih sredstava. No, ta sredstva 290 su nesigurna, zbog ega se esto dešava da se sigurne kue otvaraju, zatvaraju pa onda opet otvaraju na neizvestan vremenski period. Iako delovanje u okviru ženskih grupa i organizacija ženama daje nove prostore i mogunosti, u uslovima kada civilno društvo još nije dovoljno mono da utie na vlast i više deluje kao njen puki korektiv, dometi ovakvog organizovanja žena i za žene su ogranieni. Posebno pitanje je predstavljao odnos prema feminizmu. I intervjui i analiza sadržaja su pokazali da je feminizam više nego sporan pojam kod samih ženskih grupa. Feministika svest se nalazi u rudimentima, i prisvajaju je pojedine organizacije iz urbanih centara i na taj nain demonstriraju svoju posveenost. Same aktivistkinje i nemaju jasnu predstavu i oseaj šta je zapravo feminizam budui da su naješe odgovarale da nisu feministkinje jer u svojim redovima imaju i muškarce! Nejasan odnos prema feminizmu je deo patrijarhalnog naslea kao i idejne i ideološke konfuzije karakteristine za tranzicijska društva, a što potvruje i odnos prema feminizmu. Takoe, može se tumaiti i kao reaktivna strategija s obzirom da negativne konotacije koje ovaj pojam budi u javnosti, a što je veina aktivistkinja istakla, pa je bolje raditi „raditi svoje“ i previše ne talasati stvari i javnost koja i inae ima ambivalentan odnos prema NVO-ima i civilnom društvu uopšte. Odnos prema socijalizmu je takoe ambivalentan imajui u vidu da neke aktivistkinje istiu brojne prednosti koje su tada postojale, uz istovremene tvrdnje da je sve ostalo u suštini isto po žene. Navodi se takoe i injenica da je socijalizam bio ureen sistem i da su u stanju te ureenosti i žene imale svoje mesto, ili pak da su generalno odnosi u društvu uopšte bili mnogo bolji pa je stoga i ženama bilo bolje. Iz toga sledi da ne postoji jasna predstava o dometima socijalistike emancipacije žena u nekadašnjoj SFRJ, no zanimljivo je da nema ni nekritikog, olakog odbacivanja što je takoe znaajno s obzirom na važnosti gradnje zajednike ženske memorije i kulture seanja koji proširuju horizonte delovanja. Na znaaj ovog kontinuiteta su referirale aktivistkinje izrazite feministike orijentacije, što ukazuje da se njihov angažman ne može jednostavno svesti na puko preuzimanje ciljeva i projektnih zadataka koji dolaze od meunarodnog faktora. Ono što pokretu nedostaje je masovnost, odn. socijalna baza a što je vrlo bitno obeležje društvenih pokreta kao kolektivnih politikih aktera. No, kako o pokretu možemo govoriti i kada u društvu deluju akteri/akterke koje promovišu vrednosti i ciljeve karakteristine za pokrete i stvaraju diskurzivno-delatne okvire koji podstiu 291 razvoj pokreta, iz tih razloga ne možemo olako prihvatiti teze da ženski pokret u BiH ne postoji. Jer: „Postoji u tim mrežama umjetnica, teoretiarki i aktivistica, u našim iskustvima, uvidima, rijeima i djelima jedno univerzalno sidrište koje prosijava kroz sav otpad iskustva, kao uinkoviti iskorak (traverziju, disenzus), kroz istinu iskustva radikalno svjedoenu, kroz abjekt, afekt, revolt i kolektivitet, hrabro i odgovorno prema iskljuenom i traumatiziranom, opljakanom.”706 No, pitanje je u kojoj se meri i na koji nain dešava ovaj feministiki disenzus kroz postojei oblik ženskog aktivizma. U nedostajanju šire socijalne baze, ženske grupe su se okrenule profesionalizaciji i samima sebi, a što je podstakla i politika meunarodnog faktora koji radi na promociji gender akcionih planova preko tzv. projekata. Na tragu toga, temeljno pitanje koje smo pokušali da adresiramo je da li ženske inicijative, usmerene prema dobijanju pomoi od meunarodne zajednice i stranih fondacija i prilagoavanju njihovim ciljevima postaju suviše dekontekstualizovane i deo top-down gender mainstream-a. Na štetnost ovakvog esencijalistikog koncepta ukazano je na više mesta, budui da on parcijalno obezbeuje inkluziju žena u društvu, ali ih u isto vreme onemoava i marginalizuje. Brojne aktivistkinje i teoretiarke iz tzv. nerazvijenih zemalja su ukazale da rukovoenje modelima odozgo korumpira i manipuliše njihove vlastite inicijative i spreava u izgradnji vlastitog identiteta707. I žene iz inostranstva koje su delovale kao donatorke ukazuju na ogranienosti vlastitog, „razmaženog“ pristupa koje su sa sobom donele u BiH, gde se sam pristup i ne propituje ve se, na osnovu unapred izvuenih zakljuaka, odabire „dobro uhodani put ’komocije za nerazumijevanje prilika’“708. U zemljama koje prelaze put iz nekadašnjeg socijalistikog u liberalno-demokratsko društvo, brojne ženske inicijative koje su nastale su vodile politiku prilagoavanja stranim donatorima, ime je došlo do jaanja kompeticije izmeu samih ženskih inicijativa, fragmentacije i ekskluzivizma radi dobijanja strane pomoi, i na štetu politike mobilizacije žena i šireg 706 J. Husanovi, „Feministike ekskurzije, transverzalnosti, traverzije: o punoljetnim iskustvima solidarnoti i zajedništva u proizvodnji znanja i emancipativnoj politici“, ProFemina, zima/prolee 2011, str. 49 707Andrea Cornwall, Elizabeth Harrison and Ann Whitehead (Eds.), Feminism in Development: Contradictions, Contestations and Challenges, Zed Books, London and New York, 2007, p. 32 708 Azra Džaji-Weber, „Suptilna teškoa bosanskog feminizma“, u: S. Gavri i H. Stoji (ur.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, str. 75-76 292 društva uopšte709. Ovaj aspekt se posebno obrušava na BiH društvo, iji opstanak zavisi od meunarodnog asistencijalizma a što dodatno umrtvljuje ljudske potencijale društva, devastira socijalni kapital i ograniava razvoj emancipativnih politika, ukljuujui i rodne710. Ženski pokret u BiH je „priklješten“ i „ukalopljen“ u okvire (inter)nacionalnih režima upravljanja koji ga primoravaju da deluje po odreenim principima tehnokratske performativnosti, te se zajedništva, solidarnosti i nove emancipativne politike tek trebaju rasplesti711. Otpori i kritike refleksije koje su same aktivistkinje izrazile prema etnopolitikim i (neo)liberalnim režimima istine ukazuju da se, uprkos ogranienjima usled zakona delovanja koja su nametnuta odozgo, otvaraju prostori kritike, emancipativne nade i nove politike. Kontroverze ženskog pokreta BiH ne leže samo u nainu delovanja i vladajuim percepcijama koje su prisutne kod ženskih grupa i aktivistkinja, ve se kroz njih prelamaju globalni, regionalni i lokalni problemi. Ideologija globalizma i popularna stajalište o kraju istorije umrtvljuju potencijale za politiku akciju, i ne predviaju budunost mnogo drugaijom nego što nam je sadašnjost712. U takvim okolnostima, ženski pokret je i globalno gledano, izgubio masovnost a po mnogima i kontrakulturnu oštricu. On je više post-pokret, okrenut mikro-pitanjima iz svakodnevnog života, i više je preuzeo defanzivnu strategiju uvanja rezultata pokreta drugog talasa. Uprkos tome, otvaraju se i novi prostori koji sežu od nivoa individualno- lokalno pa do nivoa regionalno-globalno. No i oni su prošarani kontradikcijama koje proizlaze iz ogromnog jaza koji se sve više proširuje izmeu razvijenih i nerazvijenih zemalja. Gender je svuda, on je deo globalnog politikog mainstream-a no uju se i upozorenja da ga zapravo ima i svuda i nigde upravo zbog nemogunosti njegovog pozicioniranja kao aktivistikog obrazca koji zadire u brojne strukturalne nepravde na glokalnim nivoima. Iz tih razloga, i ženski pokret u BiH treba pozicionirati i analizirati i kroz prizme ovih globalnih kretanja i kontroverzi, ne gubei iz vida kontekstualne 709Barbara Einhorn, Charlie Sever, „Gender, Civil Society and Women’s Movements in Central and Eastern Europe“, u: Francisca de Hann, Krassimira Daskalova, Anna Luotfi (eds.), A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminism: Central, Eastern and South-Eastern Europe, Central European University Press, Budapest and New York, 2006, p. 34 710 N. L. Sofroni, „Fragmenti o demokratiji, tranziciji, civilnom društvu i ženi“, u: S. Gavri i H. Stoji (ur.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, str. 92 711 J. Husanovi, „Feministike ekskurzije, transverzalnosti, traverzije: o punoljetnim iskustvima solidarnoti i zajedništva u proizvodnji znanja i emancipativnoj politici“, str. 50 712 Nada Ler-Sofroni, „Fašizam danas: žene izmeu vjerskog i tržišnog fundamentalizma“, Zenike svestke, br. 7, juni 2008, str. 135 293 specifinosti sa kojima se aktivistkinje sreu ali ih i same, svojim delovanjem kroz ženski pokret kreiraju. Ovim radom i istraživanjem je, nadamo se, uinjen korak u tom pravcu. 294 LITERATURA 1. Andersen, John, Siim, Birte (eds.), The Politics of Inclusion and Empowerment: Gender, Class and Citizenship, Palgrave Macmillan, Houndmills, Basingstoke, Hampshire and New York, 2004. 2. Anthias, Floya, Yuval-Davis, Nira, Racialized Boundaries: Race, Nation, Gender, Colour and Class in the Anti-Racist Struggle, Routledge, London and New York, 1992. 3. Antoni, Slobodan, Nacija u strujama prošlosti, igoja štampa, Beograd, 2003. 4. Antrobus, Peggy, The Global Women's Movement: Origins, Issues and Strategies, Zed Books, London and New York, 2004. 5. Arendt, Hannah, Totalitarizam, Politika kultura, Zagreb, 1996. 6. Arsi, Branka (prir.), Žene, slike, izmišljaji, Centar za ženske studije, Beograd, 2000. 7. Bahtijarevi, Štefica, Žena u svjetlu emancipacije ovjeka, Žena 2-3, 1982, str. 64-67 8. Bakši- Mufti, Jasna et al, Socio-economic Status of Women in BIH: Analysis of Results of the Star Pilot Reserach Done in 2002, Jež, Sarajevo, 2003. 9. Barry, Jane sa Vahidom Nainar, Braniteljice ljudskih prava. Strategije sigurnosti: Insiste Persiste Resiste Existe, Fondacija CURE, Sarajevo, 2008. 10. Beri, Džejn sa Jelenom orevi, Šta e mi revolucija ako ne mogu da plešem?, Anti Trafiking Centar, Beograd, 2010. 11. Bloor, Michael, Wood, Fiona, Keywords in Qualitative Methods: A Vocabulary of Research Concepts, Sage Publications, London, Thousand Oaks and New Delhi, 2006. 12. Bobio, Nurberto, Liberalizam i demokracija, Novi Liber, Zagreb, 1992. 13. Bok, Gizela, Žena u istoriji Evrope, Clio, Beograd, 2005. 14. Bonfiglioli, Chiara, Belgrade 1978. Remembering the conference „Drugarica zena. Zensko pitanje-Novi pristup?“/“Comrade Woman. The Women's Question: A New Approach?“ thirty years after, Ultrecht, August 2008, Master thesis 15. Bosanac, Gordana, „Mjesto i znaenje Blaženke Despot u suvremenoj hrvatskoj filozofiji“, Filozofska istraživanja, III, god. 28, sv. 3, str. 625-637 16. Bosanac, Gordana (ur.), Izabrana djela Blaženke Despot, Institut za društvena istraživanja, Ženska infoteka, Zagreb, 2004. 295 17. Bosti, Sulejman et al, Kultura sjeanja: 1941. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Disput, Zagreb, 2008. 18. Bovoar, Simon de, Drugi pol: injenice i mitovi, Bigz, Beograd, 1982. 19. Božinovi, Neda, Nekoliko osnovnih podataka o ženskom pokretu u Jugoslaviji izmeu dva rata, preuzeto 15. 10. 2011., sa: http://www.womenngo.org.rs/content/blogcategory/28/61/ 20. Breines, Winfried, The Trouble Between Us: Un Uneasy History of White and Black Women in Feminist Movement, Oxford University Press, Oxford, 2006. 21. Bryman, Alan, Burgess, Robert G. (eds.), Analyzing Qualitative Data. Routledge, London and New York, 2002. 22. Bryson, Valerie, Feminist Political Theory: An Introduction, Palgrave Macmillan, Houndmills, Basingstoke, Hampshire and New York, 2003, 2nd ed. 23. Butler, Judith, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, New York and London, 1990. 24. Cay, Rebeca (ed.), Gender, Equality and Difference During and After StateSocialism, Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2007. 25. Cenan, Danijela, Konstruktionen von Weiblichkeit, Männlichkeit und Ethnizität im kriegerischen Konflikt des ehemaligen Jugoslawien, Institut für Vergleichende und Internationale Beziehungen, Frankfurt am Main, 2005, (Abschlussarbeit) 26. Cennedy, Merry, Lubelska, Cathy and Walsh, Val, Making Connections: Women’s Studies, Women’s Movements and Women’s Lives, Taylor and Francis, London and Washington D.C., 2005., 2nd ed. 27. Chandler, David, Bosnia: Faking Democracy after Dayton, Pluto Press, Lodon and Sterling, 2000. 28. Chop, Rebecca, The Power to Speak: Feminism, Language, God, Crossroad, New York, 1989. 29. Cicourel, Alan, Method and Measurement in Sociology, Free Press, New York, 1964. 30. Collins, Patricia Hill, Black Feminist Thought: Knowledge, Consciousness, and the Politics of Empowerment, Routledge, New York and London, 2002, 2nd ed. 31. Cooper, Davina, Challenging Diversity: Rethinking Equality and the Value of Difference, Cambridge University Press, Cambridge, 2004. 296 32. Cornell, Drucilla, At the Heart of Freedom: Feminism, Sex and Equality, Princeton University Press, Princeton, 1998. 33. Cornwall, Andrea et al (eds.), Feminism in Development: Contradictions, Contestations and Challenges, Zed Books, London and New York, 2007. 34. Crossley, Nick, Making Sense of Social Movements, Open University Press, Buckingham, 2002. 35. Cresswell, John W., Qualitative Inquiry and Research Design: Choosing Among Five Traditions, Sage Publications, Thousand Oaks, London and New Delhi, 1998 36. Curran, Giorel, 21st Century Dissent: Anarchism, Anti-Globalization and Enviromentalism, Palgrave Macmillan, Houndmills, Basingstoke, Hampshire and New York, 2007. 37. auševi, Mehmed Džemaludin, „Ocjena jedne knjige“, Novi Behar, Vol. I, br. 24, str. 393-394 38. Dizdarevi, Sran et al (eds.), Democratic Assesment in Bosnia and Herzegovina, Open Society Fund Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, 2006. 39. Denzin, Norman K., Lincoln, Yvonna S., Strategies of Qualitative Inquiry, Sage Publications, Thousand Oaks, London and New Delhi, 1998. 40. Despot, Blaženka, Marksistika praksa/teorija i feministiki pokret, Filozofska istraživanja, br. 6, 1986, str. 5-14 41. Despot, Blaženka, New Age i moderna, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1995. 42. Deutsher, Penelope, Yielding Gender: Feminism, Deconstruction and the History of Philosophy, Routledge, London and New York, 1997. 43. Diamond, Larry, „Rethinking Civil Society: Toward Democratic Consolidation”, Journal of Democracy, vol. 5, no. 3, 1994, pp. 4-17 44. Dragovi-Soso, Jasna, „Saviours of the Nation“, Harst & Company, London, 2002. 45. Drakuli, Slavenka, Sabrani eseji, Profil International, Zagreb, 2005. 46. Duhaek, Daša, "Women's Time in the Former Yugoslavia," u: Nanette Funk and Magda Mueller (eds.), Gender Politics and Post-Communism: Reflections from Eastern Europe and the Former Soviet Union, New York, 1993., pp. 131-137 47. Danijela Dugandži Živanovi, „Fragmenti ženskih sjeanja, 1978. i danas“, ProFemina, leto/jesen 2011, str. 126-161 297 48. Dvornik, Sran, Horvat, Vedran (prir.), Slaba društva i nevolje s pluralizmom, Fondacija Heinrich Boll, Zagreb, 2005. 49. Džaji-Weber, Azra, „Suptilna teškoa bosanskog feminizma“, u: S. Gavri i H. Stoji (ur.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, Buybook, Sarajevo, 2011, str. 69-77 50. ini, Zoran, Jugoslavija kao nedovršena država, Narodna biblioteka Srbije i Fond Zoran ini, Beograd, 2010. 51. Farik, Nora (prir.), Povratak u šezdeset osmu- 40 godina od protesta, Fondacija Heinrich Böll, Regionalni ured u Beogradu, Beograd, 2008. 52. Fejzi-engi, Fahira et al (prir.), Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH: Izabrana bibliografija (1900-2010), NAHLA, Sarajevo, 2011. 53. Feludi, Susan, Backlash: The Undeclared War against American Women, Anchor Books, New York, 1992. 54. Ferree, Myra M., Hess, Beth B., Controversy and Coalition: The New Feminist Movement across Three Decades of Change, Routledge, New York and London, 2003. 55. Fondacija CURE, „Oživljavanje ženskog pokreta u BiH“, preuzeto 07.11.2010, sa: http://www.fondacijacure.org/ozivljavanje-zenskog-pokreta-u-bih-rwm/ 56. Fondacija CURE, „Novi direktorij ženskih grupa u BiH“, preuzeto 07.11.2010, sa: http://zenskegrupebih.fondacijacure.org/ 57. Hann, Francisca de et al (eds.), A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminism: Central, Eastern and South-Estern Europe, Central European University Press, Budapest and New York, 2006. 58. Gamble, Sarah (ed.), The Routledge Companion to Feminism and Postfeminism, Routledge, London and New York, 2005, 2nd ed. 59. Gamson, William A., „Commitment and Agency in Social Movements“, Sociological Forum, Vol. 6, No. 1, 1991, pp. 27-50 60. Giddings, Paula, When and Where I Enter: The Impact of Black Women on Race and Sex in America, William Morrow, New York, 1984. 61. Gillis, Stacy at al (eds.), Third Wave Feminism. A Critical Exploration, Palgrave, Basingstoke, 2007. 298 62. Global Rights, u saradnji sa Nevladinim organizacijama iz Bosne i Hercegovine, Izvještaj u sjeni: O implementaciji CEDAW konvencije i ženskim ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, Januar 2004. 63. Goati, Vladimir, Politika sociologija, Nip Mladost, Beograd, 1978. 64. Gosse, Van, Rethinking the New Left: An Interpretative History, New York, Houndmills, Basingstoke, Hampshire, Palgrave Macmillan, 2005. 65. Greer, Germaine, The Female Eunuch, HarperCollins e-book, 2008. 66. Grieve, Norma, Burns, Ailsa (eds.), Australian Women's Contemporary Feminist Thaught, Oxford University Press, Melbourne, 1994. 67. Grey, Sandra, Sawer, Marian (Eds.): Women's Movements. Flourishing or in Abeyance?, Routledge, London and New York, 2008. 68. Gudac Dodi, Vera, Žena u socijalizmu, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 2006. 69. Kriesi, Hanspeter et al, New Social Movements in Western Europe: A Comparative Analyses, UCL, London, 2002. 70. Hann, Francisca de et al (eds.), A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminism: Central, Eastern and South-Eastern Europe, Central European University Press, Budapest and New York, 2006. 71. Hejvud, Endru, Politike ideologije, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd, 2005. 72. Hejvud, Endru, Politika, Clio, Beograd, 2004. 73. Held, David, Modeli demokracije, Školska knjiga, Zagreb, 1990. 74. Helms, Elissa, „Ljubi se istok i zapad: rod, orijentalizam i balkanizam u bošnjakim diskursima“, u: Renata Jambreši Kirin i Sandra Prlenda (ur.), Promišljanje sjevera i juga u postkolonijalnosti. Radovi sa poslijediplomskog seminara 28.5-1.6.2007, Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije, Zagreb, 2008, str. 23- 41 75. Helms, Elissa Lynelle, Gendered Visions of the Bosnian Future: Women's Activism and Representation in Post-War Bosnia and Herzegovina, University of Pittsburgh, 2003, (Doctoral dissertation) 76. Henry, Astrid, Not My Mother’s Sister: Generational Conflict and Third-Wave Feminism, Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 2004. 299 77. Howell, Jude, Mulligan, Diane (eds.), Gender and Civil Society: Transcending Boundaries, Routledge, London and New York, 2005. 78. Husanovi, Jasmina, „Feministike ekskurzije, transverzalnosti, traverzije: o punoljetnim iskustvima solidarnoti i zajedništva u proizvodnji znanja i emancipativnoj politici“, ProFemina, zima/prolee 2011, str. 47-56 79. Husanovi, Jasmina, „Feministiki aspekti postkolonijalnog imaginarija Bosne“, u: Renata Jambreši Kirin i Sandra Prlenda (ur.), Promišljanje sjevera i juga u postkolonijalnosti. Radovi sa poslijediplomskog seminara 28.5-1.6.2007, Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije, Zagreb, 2008, str. 63-76 80. Ibrahimagi, Omer, Politiki sistem BiH I, Magistrat, Sarajevo, 1999. 81. Ivekovi, Rada, Studija o ženi i ženski pokret, Marksizam u svetu, 8-9, str. 5-48 82. Lasi, Mile, Mukotrpno do politike moderne, Udruga graana „Dijalog“, Mostar, 2010. 83. Johnson, Claudisa (ed.), The Cambridge Companion to Mary Wollstonecraft, Cambridge University Press, Cambridge, 2002. 84. Johnson, Janet Elise, Robinson, Jean C. (eds), Living Gender after Communism, Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 2007. 85. Janonski, Thomas et al, The Handbook Political Sociology. States, Civil Societies and Globalization, Cambridge University Press, Cambridge, 2005. 86. Jeydel, Alana, Political Woman: The Women’s Movement, Political Institutions, the Battle for Women’s Suffrage and the ERA, Routledge, London and New York, 2005., 2nd ed. 87. Jovanovi, Olivera, „Žene i performativni socijalizam“, preuzeto 14. 11. 2011 sa: http://www.libela.org/vijesti/1453-zene-i-per-formativni-socijalizam-1453/ 88. Joyce, Gelb, Feminism and Politics: A Comparative Perspective, University of California Press, Berkeley, Los Angeles and London, 1989. 89. Kaplan, Temma, Taking Back the Streets: Women, Youth and Direct Democracy, University of California Press, Berkeley, Los Angeles and London, 2004. 90. Karant-Nunn, Susan C., Wiesner-Hanks, Merry E., Luther on Women, Cambridge University Press, Cambridge and New York, 2003. 91. Kasapovi, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politika kultura, Zagreb, 2005. 300 92. Kay, Rebecca (ed.), Gender, Equality and Difference During and After State Socialism, Palgrave macmillan, Houndmills, Basingstoke, Hampshire and New York, 2007. 93. Kecman, Jovanka, Žene Jugoslavije u radnikom pokretu i ženskim organizacijama: 1918-1941, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1978. 94. Kecmanovi, Nenad, Dometi demokratije. Od Istone Evrope do Zapadnog Balkana, Fakultet politikih nauka i igoja štampa, Beograd, 2005. 95. Kellner, Dougles (ed.), The New Left and the 1960s. Collected Papers of Herbert Marcuse, Routledge, London and New York, 2005. 96. Kin, Džon, Civilno društvo: Stare slike- nove vizije, Filip Višnji, Beograd, 2003. 97. Kneževi, ura et al (ur.), Seminar. Žene i politika: feminizmi na istoni naiin, Ženska infoteka, Dubrovnik, 2010. 98. Konrad, George, Antipolitics, Harcourt Brace Jovanovitch Publishers, San Diego, New York and London, 1984. 99. Landes, Joan B. (ed.), Feminism, the Public and the Private, Oxford University Press, Oxford and New York, 1998. 100. Lara online, „Duška Andri-Ružii, Ispovijest feministkinje“ (razgovarala Radmila Žigi), preuzeto 02.10.2010. sa: http://www.zenskiforum.com/duska-andric- ruzicic.lara 101. Lazi, Mladen, Sistem i slom, Filip Višnji, Beograd, 1994. 102. Lazi, Mladen (prir.), Raji hod. Srbija u transformacijskim procesima, Filip Višnji, Beograd, 2000. 103. Lazi, Mladen, Promene i otpori, Filip Višnji, Beograd, 2005. 104. Ler Sofroni, Nada, „Kraj tranzicijske paradigme-rodna perspektiva.”, u: Žene i politika: pitanje roda u politikoj teoriji., Ženska infoteka, Zagreb, 2002. 105. Ler-Sofroni, Nada, „Fašizam danas: žene izmeu vjerskog i tržišnog fundamentalizma“, Zenike sveske, br. 7, juni 2008, str. 135-150 106. Ler- Sofroni, Nada, „Fragmenti o demokratiji, tranziciji, civilnom društvu i ženi“, u: Saša Gavri i Hana Stoji (ur.), Dolje ti je rijeka, dolje ti je pruga. Žene u Bosni i Hercegovini, Bybook, Sarajevo, 2011. 107. Ler-Sofroni, Nada, Ima li kod nas vodeih intelektualki?, preuzeto 30.11.2011. sa: http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=284 301 108. Leroti, Zvonko, Nacija, teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija, Globus, Zagreb, 1984. 109. Lok, Džon, Dve rasprave o vladi, Utopija, Beograd, 2002. 110. Lui, Ivo, „Legitimitet izmeu mita i zakona“, Status, Br. 9, proljee 2006, str. 108-114 111. Lui, Ivo, „Šta je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, Status, Br. 14, proljee 2010, str. 107-136 112. Man, Patricia S., Micro-Politics: Agency in a Postfeminist Era, University of Minnesota Press, Minneapolis and London, 1994. 113. Maglaji, Ana Reima, Hodži, Edin, „Political Participation. Is there full citizen participation in public life?“, u: Sran Dizdarevi et al (eds.), Democracy Assesment in Bosnia and Herzegovina, Open Society Fund Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, 2006, p. 313-350 114. Majstorovi, Danijela et al, „Politike nemogueg: Analiza diskursa vodeih politiara u Bosni i Hercegovini u periodu 1998-2009“, preuzeto 4.11.2010, sa http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1965&l=bs 115. Majstorovi, Danijela, „Izmeu patrijarhata i emancipacije: Ka manifestu feministikih istraživanja i politika na razmeama postsocijalizma, poslijeraa i 'tranzicije'“, preuzeto 4. Decembra 2010, sa: http://pulsdemokratije.org/index.php?id=1153&l=en 116. Maronjak-Bambura, Nirman et al (ur.), Stereotipizacija. Predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistonoj Evropi, Mediacentar, Sarajevo, 2007. 117. Meade, Terese A., Wiesner-Hanks, Merry (eds.), A Companion to Gender History, Blackwell Publishing, Malden, Oxf rd and Melbourne, 2004. 118. Mil, Džon Stjuart, Tejlor Mil, Herijeta, Rasprave o jednakosti polova, Filip Višnji, Beograd, 1995. 119. Milenkovi, Ivan, „Intervju- Ugo Vlaisavljevi- filozof, Rat kao kulturni dogaaj“, Vreme, br. 751, preuzeto 10. 12. 2011. sa: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416848 120. Milinovi, Daško, Petakov, Zoran (ur.), Partizanke: Žene u narodnooslobodilakoj borbi, Cenzura, Novi Sad, 2010. 302 121. Milojevi, Milkica, Žene u dnevnim novinama BiH : vidljivost, uloge, preuzeto 21. avgusta 2010. sa: http://www.zenskiforum.com/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gi d=18&Itemid=56 122. Milojevi, Milkica, Rezultati žena na lokalnim izborima 2008, preuzeto 13.01.2011., sa http://www.zenskiforum.com/rezultati-zena-na-lokalnim-izborima- 2008.-godine-2.lara 123. Melzer, Sara E., Rabine, Leslie W. (eds.), Rebel Daughters: Women in the French Revolution, Oxford University Press, Oxford and New York, 1992. 124. Meyer, David S., Whittier, Nancy, Robnett, Belinda (eds.), Social Movements: Identity, Culture and the State, Oxford University Press, Oxford, 2002. 125. Mouffe, Chantal, The Return of the Political, Verso, London and New York, 2005. 126. Mra, Milan, (ur.), Civilno društvo i lokalna demokratija, Centar za promociju civilnoga društva, Sarajevo, 2001. 127. Mujki, Asim, Mi, graani etnopolisa, Šahinpaši, Sarajevo, 2007. 128. Mujki, Asim, „Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini“, Status, br. 13, jesen/zima 2008, str. 122-133 129. Nedovi, Slobodanka, Savremeni feminizam. Položaj i uloga žene u porodici i društvu, Centar za unapreivanje pravnih studija, Centar za slobodne izbore i demokratiju, Beograd, 2005. 130. Neš, Kejt, Savremena politika sociologija: Globalizacija, politika i mo, JP Službeni glasnik, Beograd, 2006. 131. Neuendorf, Kimberley A., The Content Analysis Guidebook, Sage Publications, Thousand Oaks, London and New Delhi, 2002. 132. Newman, Louise Michele, White Women's Rights: The Racial Origins of Feminism in the United States, Oxford University Press, New York and Oxford, 1999. 133. Paletschek, Sylvia, Pietrow-Ennker, Bianka (eds.), Women’s Emancipation Movements in the Nineteenth Century, Stanford University Press, Stanford, 2004. 134. Panteli, Ivana, Partizanke kao graanke, Institut za savremenu istoriju i Evoluta, 2011, Beograd 303 135. Panteli, Ivana, „Partizanke i antifašistiki front žene Jugoslavije (1945-1953)“, ProFemina, leto/jesen 2011, 2. specijalni broj, str. 81-98 136. Papi, Žarana, Sociologija i feminizam, IIC, Beograd, 1989. 137. Papi, Žarana, Sklevicky, Lydia (ur.), Antropologija žene, Knjižara Krug i Centar za ženske studije, Beograd, 2003. 138. Pavlovi, Vukašin, Civilno društvo i demokratija, Udruženje za politike nauke Srbije i Crne Gore, igoja štampa, Graanske inicijative, Fakultet Politikih nauka, Beograd, 2004. 139. Pavlovi, Vukašin, Društveni pokreti i promene, JP Službeni glasnik, Beograd, 2006, 2. izdanje 140. Pejtman, Kerol, Polni ugovor, Feministika 94, Beograd, 2001. 141. Penn, Shana, Massino, Jill (eds.), Gender Politics and Everyday Life in State Socialist Eastern and Central Europe, Palgrave Macmillan, New York, 2009. 142. Petri, Natalija, „Zakonski okvir rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini“, Žena danas, br. 13, Ciklus 13, Banja Luka, Januar 2010, str. 71-73 143. Petrovi, Jelena, „Društveno-politike paradigme prvog talasa jugoslovenskog feminizma“, ProFemina, leto/jesen 2011., str. 69-80 144. Podunavac, Milan (prir.), Politika i konstitucionalna integracija duboko podeljenih društava, Heinrich Böll- Regionalni ured Beograd, 2008. 145. Popovi, Milan, Žargon periferije: Balkanska postmoderna, Samozal, Podgorica 146. Posadskaya, Anastasya (ed.), Women in Russia: a New Era in Russian Feminims, Verso, London and New York, 1994. 147. Puhalo, Sran, Etnika distanca i (auto)stereotipi graana Bosne i Hercegovine, Friedrich-Ebert-Stiftung, Sarajevo, 2009. 148. Ramel, Sylvie, „Od neokolonijalne Meunarodne zajednice do posthegemone Europe?“, Status, br. 13, str. 10-19 149. Ramet, Sabrina P., Gender Politics in Western Balkans: Women and Society in Yugoslavia and the Yugoslav Successor States, The Pensilvania State University Press, 1999. 150. Rapp, Rayna, Young, Marilyn B. (eds.), Promissory Notes: Women in the Transition to Socialism, Monthly Review Press, New York, 1989. 304 151. Rathbun, Brian C., „Interviewing and Qualitative Field Methods: Pragmatism and Practicalities“, u: Janet M. Box-Steffenmeier et al (eds.), Oxford Handbook of Political Methodology, Oxford University Press, Oxford, 2010, pp. 687-701 152. Redstockings, Redstockings Manifesto, preuzeto 12. 10. 2011., sa http://www.redstockings.org/index.php?option=com_content&view=article&id=76 &Itemid=59 153. Rothstein, Edward et al, Visions of Utopia, Oxford University Press, Oxford and New York, 2003. 154. Rowbotham, Sheila, Hidden from History: 300 Years of Women's Oppression and the Fight against It, Pluto Press, London, 1977. 155. Ruso, Žan Žak, Emil ili o vaspitanju, Estetika, Valjevo i Beograd, 1989. 156. Ruso, Žan Žak, Društveni ugovor, Filip Višnji, Beograd, 1993. 157. Sandoval, Chela, The Methodology of the Oppressed, University of Minessota Press, Minneapolis and London, 2000. 158. Sayers, Sohnya et al (eds.), The 60's Without Apology, University of Minessota Press, Minneapolis, 1985. 159. Schiah, Morag (ed.), Feminism and Cultural Studies, Oxford University Press, Oxford and New York, 1999. 160. Seely, Megan, Fight like a Girl: How To Be a Fearless Feminist, New York University Press, New York and London, 2007. 161. Sejfija, Ismet, Povijesne predispozicije i aktuelni razvoj graanskih asocijacija u BiH, Friedrich-Ebert-Stiftung, Sarajevo, 2008. 162. Shulamith, Shahar, The Fourth Estate: A History of Women in the Middle Ages, Routledge, London and New York, 2003., 2nd ed. 163. Simi, Miro, Žene u Titovoj sjeni, V.B.Z., Zagreb, 2008. 164. Sklevicky, Lidija, Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Zagreb, 1996. 165. Snow, David A. et al (eds.), The Blackwell Companion to Social Movements, Blackwell Publishing, Malden, Oxford and Carlton, 2006., 2nd ed. 166. Spahi-Šiljak, Zilka, Žene, Religija, Politika, Imic, Cips i Tpo, Sarajevo, 2007. 167. Spahi-Šiljak, Zilka (ur.), Propitivanje ženskih, feministikih i muslimanskih identiteta. Postsocijalistiki konteksti u Bosni i Hercegovini i Kosovu, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije, Sarajevo, 2012. 305 168. Sperling, Valerie, Organizing Women in Contemporary Russia: Engendering Transition, Cambridge University Press, Cambridge and New York, 2004. 169. Stojakovi, Gordana, Rodna perspektiva novina Antifašistikog fronta žena (1945- 1953), Novi Sad, 2011. (Doktorska teza) 170. Stubbs, Paul, „Odnos izmeu meunarodnih agencija i lokalnih NVOa“, u: Grupa autora: Lokalni NVO sektor u BiH: problemi, analize, preporuke, Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 1998. 171. Sztompka, Piotr, „Looking Back: the Year 1989 as a Cultural and Civilizational Break”, Communist and Post-Communist Studies, vol. 29, no. 2, 1996., pp. 115-129 172. Šporer, Željka, „Feminizacija profesija kao indikator položaja žene u razliitim društvima“, Sociologija, br. 27, 1985, str. 597-612 173. Šuvar, Stipe, „Diskusija u raspravi: Društvena svest, marksistika teorija i emancipacija žena- danas“, Žena, br. 2/3, 1972. 174. Tanasi, Mirjana, „Doktorka Zilka Spahi-Šiljak, Feministkinja i teološkinja iz Sarajeva: Ženski aktivizam u BiH dao je rezultate“, preuzeto 2.10.2010, sa: http://www.zenskiforum.com/doktorka-zilka-spahic-siljak-feministkinja-i- teoloskinja-iz-sarajeva-2.lara#jc_allComments 175. Tilly, Charles, Social Movements, 1768-2004, Paradigm Publishers, Boulder and London, 2004. 176. Thomasson, Ristin, To Make Room for Changes. Peace Strategies from Women Organizations in Bosnia and Herzegovina, Kvinna till Kvinna, Johanneshov, 2006. 177. Thun, Eva, „Konstruiranje spola u maarskom kulturnom diskursu devedesetih godina“, u: ura Kneževi et al (ur.), Žene i politika: Feminizmi na istoni nain, Ženska infoteka, Zagreb, str. 83-94 178. Tobias, Sheila, Faces of Feminism: An Activist’s Reflections on the Women’s Movement, Westview Press, Boulder and Oxford, 1997. 179. Tomi, Zorica, Muški svet, igoja štampa, Beograd, 2007., drugo izdanje 180. Tomi, ore, Atanackovi, Petar (ur.), Društvo u pokretu: Novi društveni pokreti u Jugoslaviji od 1968. do danas, Cenzura, Novi Sad, 2009. 181. Tomši, Vida, „Postoji li kod nas žensko pitanje”, Žena danas, Br. 99, 1952. 182. Touraine, Alain, Sociologija društvenih pokreta, Radnika štampa, Beograd, 1982. 306 183. True, Jacqui, Gender, Globalization and Postsocialism, Columbia University Press, New York, 2003. 184. Vlaisavljevi, Ugo, „Politika znanja i neznanja“, Odjek, br. 2, str. 13-23 185. Volstonkraft, Meri, Odbrana prava žena, Filip Višnji, Beograd, 1994. 186. Vuji, Vladimir, Politika kultura demokracije, Pan Liber, Osijek, Zagreb i Split, 2001. 187. Vujkovi, Sarita, U graanskom ogledalu. Identiteti žena bosanskohercegovake graanske kulture 1878-1941, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, Banja Luka, 2009. 188. Vuleti, Vladimir (prir.), Globalizacija- mit ili stvarnost, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003. 189. Wilford, Rick, Miller, Robert L. (eds.), Women, Ethnicity and Nationalism: The Politics of Transition, Routledge, London and New York, 1998. 190. Wolf, Naomi, The Beauty Myth: How Images of Beauty Are Used Against Women, HarperCollins e-book, 2008. 191. Young, Serenity, An Anthology of Sacred Texts by and about Women, Crossroad, New York, 1994. 192. Zaharijevi, Adriana, Postajanje ženom, Rekonstrukcija ženski fond, Beograd, 2010. 193. Zaharijevi, Adriana, Lonarevi, Katarina, Osmi mart: Istorija jednog 'praznika', Ženski informaciono-dokumentacioni centar, Beograd, 2011. 194. Zirakzadeh, Cyrus Ernesto, Social Movements in Politics: A Comparative Study, Palgrave Macmillan, New York and Houndmills, 2006. 195. Zgodi, Esad, „Šta je to - hiperpolitika. Prilog razumijevanju realpolitike sa osvrtom na bosansku stvarnost“, Godišnjak, god. I, 2006. 196. Žižek, Slavoj, Škakljivi subjekt. Odsutni centar politike ontologije, Šahinpaši, Sarajevo, 2004. 307 BIOGRAFIJA KANDIDATKINJE Zlatiborka Z. Popov Mominovi je roena u Vršcu 1975. godine. Završila je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a paralelno je studirala francuski jezik i književnost. Od 2005. angažovana je kao asistentkinja na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istonom Sarajevu, gde je i magistrirala sa temom Politika kultura u periodu tranzicije. Objavila je oko etrdeset naunih radova, posebno je interesuju oblasti: politika kultura, civilno društvo, društveni pokreti, feminizam, ženski pokret, religija i politika, veronauka. Bila je stipendistica Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina u okviru Programa podrške istraživanjima u oblasti javnih politika (PDFP) tokom 2008-2009. U periodu 2011-2013 uestvuje u meunarodnom projektu Reconciliation and Trust Building in Bosnia and Herzegovina, koji sprovodi Centar za empirijska istraživanja religije, i Project on Religion and Ethics in the Making of War and Peace, The University of Edinburgh. Uestvovala je u razliitim nauno- aktivistikim projektima u Bosni i Hercegovini sa akcentom na gender kao projekt- koordinatorka, saradnica na projektu i volonterka. Tokom 2012. uestvovala je u izradi izveštaja o rodnom aspektu govoru mržnje u saradnji sa Udruženjem/Udrugom BH novinari i Vijeem Evrope, kopriredila publikaciju Diskriminacija: Jedan pojam, mnogo lica, i sa grupom naunika/ca sa razliitih bh. univerziteta uestvovala u pokretanju asopisa Diskursi: društvo, religija, kultura s ciljem promocije saradnje i dijaloga. Urednica je knjiga i publikacija Centra za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini, lanica Foruma jednakosti BiH, predsednica Centra za politiku kulturu a od decembra 2012. predsednica Upravnog odbora Fondacije CURE.