Pfl 12097 COBISS 0 UNIVERZITET U BEOGRADU PRAVNI FAKULTET ZORICA MRŠEVIĆ OBAVEZNA ODBRANA U KRIVIČNOM POSTUPKU — DOKTORSKA DISERTACIJA — B E O G R A D 1986 Pfl, 4Z09? U T,T I V E R Z I T E T U B E O G R A D U P r a v n i f a k u l t e t Zorica Mršević 0 B A V E Z N A 0 D B. R A N A U K R I V I C N O M P O S T U P K U Doktorska 4dišertacija Beo^rad, 198 6. S A D R Ž A J Predmet i m-etod naučnog rada 1 P R V I D E 0 I - ODBRANA KAO KRIVIČNOPROCESNA FUNKCIJA 5 1. Pojam odbrane i njen ustavnopravni i međjunarodnopravni osnov... 5 2. Karakter i sadržina odbrane kao krivičnoprocesne funkcije...7 3. Pođela i vrste odbrane...lO M-. Stručna odbrana...l3 5. Uloga stručnog branioca...14 6. Cilj i način vršenja stručne odbrane...l7 7. Obavezna stručna odbrana...22 II - ODNOS OBAVEZNE ODBRANE I DRUGIH VIDOVA 0DBRANE...26 1. ODNOS OBAVEZNE I LIČHE 0DBRANE...26 (a) Lična odbrana je istorijski i logički najstariji vid odbrane... 26 ' (b) Obavezna odbrana zbog hendikepa okrivljenog u ostvarivanju lične odbrane...27 (c) Zahtevanje stručnog branioca kao vid vršenja lične ođbrane dovođi ao nastupanja obaveznosti stručne odbrane...27 (d) Obaveznu odbranu ne može da vrši sam okrivljeni...29 (e) Komplementarni odnos lične i obavezne odbrane u postupku...32 (f) Sadržina lične i obavezne odbrane...34 2. ODNOS OBAVEZNE I FAKULTATIVNE STRUČNE ODBRANE... 36 (a) Fakultativna odbrana j Sii|]sfariji vid stručne o'dbrane . . . 36 (b) Odnos fakultativne i obav.e«ne odbrane je odnos opšteg i posebnog vida stručne odbrane...37 (c) Opšta zakonska regulativa fakultativne i stručne odbrane u najvećem delu važi i prema obaveznoj ođbrani...39 (d) Postojanje fakultativnih elemenata unutar obavezne odbrane... 41 (e) Sličnosti i razlike izmedju fakultativne stručne i obavezne odbrane...43 (f) Razlika u kvalitetu odbrana izabranog i postavljenog branioca...47 3. ODNOS OBAVEZNE ODBRANE I ODBRANE SIROMAŠNIH...54 (a) Pretpostavka da ideja o odbrani siromašnih prethodi ideji o obaveznoj odbrani...54 (b) Istorijski aspekt odnosa obavezne odbrane sa odbranom siromašnih... 55 (c) Instituti mešovitog karaktera sastavljeni od elemenata obavezne odbrane i odbrane siromašnih...56 (d) Nastupanje odbrane siromašnih...59 (e) Razlike u načinu'angažovanja branioca. ..60 (f) Vršilac obavezne odbrane i odbrane siromašnih...61 II (g) Obavezna odbrana i odbrana siromašnih kao posebni vidovi stručne odbrane su medjusobno najsličniji vidovi odbrane.*.62 (h) Obavezna odbrana i odbrana siromašnih predstavljaju i mere socijalnog staranja...60 D R U G I D E O I - OBAVEZNA ODBRANA KROZ ISTORIJU...66 1. Obavezna odbrana kroz Opštu istoriju. . .(56 2. Obavezna odbrana u jugoslovenskim zemljama do 1929.g....75 (a) Bosna i Hercegovina...75 (b) Hrvatska...75 (c) Srbija... 76 (d) Crna Gora...77 (e) Banats Bačka, Medjimurje (Vojvodina)...77 (f) Slovenija...78 3. Obavezna odbrana u Kraljevini Jugoslaviji po Zakoniku o krivičnom postupku koji je donet 1929.g....79 4. Obavezna odbrana u ratnom i posleratnom periodu...8V (a) Period N0B-a...814 (b) Period posle oslobodjenja. ... 88 (c) Obavezna odbrana od 1948. đo 1953 .g. ...91 (d) Obavezna odbrana od 1953. do 1959.g. ...96 (e) Obavezna odbrana od 1959. do 1967.g. ...98 (f) Obavezna odbrana prema Noveli/67 i kasnijim izmenama i dopunama do 1977.g. ...99 (g) Obavezna odbrana od 1977. do 198 5 .g. ...102 (h) Obavezna odbrana od 1985.g. ...107 II - OBAVEZNA ODBRANA KROZ UPOREDNOPRAVNA REšENJA...109 1. Obavezna odbrana u Saveznoj Republici Nemačkoj...109 (a) Određjivanje uslova za nastupanje obavezne odbrane...109 (b) Postavljanje obaveznog branioca (nadležnost i vreme)...111 (c) Vršilac funkcije obavezne odbrane...113 (d) Delatnost obaveznog branioca u krivičnom postupku...114 (e) Trajanje obavezne odbrane...117 (f) Novine u procesnom zakonodavstvu...118 2. Obavezna 3. Obavezna 4. Obavezna 5 . Obavezna 6 . Obavezna 7. Obavezna 8 . Obavezna (a) Ustavna odbrana u odbrana u odbrana u odbrana u oabrana u odbrana u odbrana u i zakonska Nemačkoj Demokratskoj Republici...120 Austrij i...124 Mađjarskoj...128 Poljskoj...130 NR Kini...135 Francuskoj...137 Sovjetskom Savezu...l43 regulativa obavezne odbrane...143 III (b) Kriterijumi za postojanje obavezne odbrane...145 b.a. Osobine ličnosti okrivljenog...145 b.b. Tezina krivičnog dela...l48 b.c. Procesna situacija...148 (c) Granični slučajevi...148 (d) Stav okrivljenog...152 (e) Odnos obaveznog branioca prema okrivljenom...156 (i) Prava i dužnosti obaveznog branioca...159 9. Obavezna odbrana u anglosaksonskom krivičnom postupku...160 (a) Specifičnosti pravne prirođe instituta obavezne odbrane...160 (b) Kriterijumi za postojanje obavezne odbrane u Engleskoj i SAD...161 (c) Obim primene i ratio legis obavezne odbrane...164 (d) Način finansiranja i realizacije obavezne odbrane. . . 165 (e) Efikasnost obavezne odbrane...168 e.a. U postupku pred policijskim organima...169 e.b. Na glavnom pretresu...174 e.c. U postupku po.pravnim lekovima...179 T R E Ć I - D E O I - OBAVEZNA ODBRANA I NAČELA KRIVIČNOG POSTUPKA...180 1. Uvod...180 2. Načelo savesnosti...181 3. Načelo nezavisnosti...193 4. Načelo monfunkcionalnosti...201 5. Načelo zamenljivosti...204 II - MESTO I ULOGA OBAVEZNE ODBRANE 2 KRIVIČNUM POSTUPKU...212 1. NASTUPANJE OBAVEZNOSTI ODBRANE...212 (a) Način, vreme i uslovi nastupanja obaveznosti odbrane...212 (b) Advokati kao obavezni branioci...214 (c) Obaveznost prihvatanja odbrane...214 (d) Postavljanje branioca po službenoj dužnosti...216 2 2. OPŠTI SLUČAJEVI OBAVEZNE ODBRANE U NAŠEM KRIVIČNOM POSTUPKU I RATIO LEGIS NJIHOVOG POSTOJANJA...217 (a) Apsolutni sistem nastupanja obavezne odbrane...218 a.a. Kriterijum težine krivičnog dela...218 a.b. Mešoviti kriterijum. (težina krivičnug dela i osubine ličnosti okrivljenog)...223 a.c. Kriterijum osobina ličnosti okrivljen^g (hendikepi)...223 a. d. Kriterijum procesnih teškoća...224 (b) Inđirektni sistem nastupanja obavezrosti odbrane...225 b. a. Kriterijum usobina ličnosti okrivljenog...226 (c) Način realizacije obavezne odbrane u krivičnom postupku...226 (d) Vršilac obavezne -odbrane...229 (e) Opšti ratio legis instituta obavezne odbrane...231 IV 3. POSEBNI SLUČAJEVI OBAVEZNE ODBRANE...243 (a) Posebni slučaj obavezne odbrane predvidjene Zakonom o vojnim suđovima. . . 24-3 (b) Posebni slučaj obavezne odbrane po Zakonu o vršenju unutrašnjih poslova iz nadležnosti saveznih organa uprave...251 (c) Obavezna odbrana po Zakonu o unutrašnjim poslovima...254 4. SLIČNOSTI I RAZLIKE IZMEDJU OBAVEZNE ODBRANE KAO INSTITUTA KRIVIČNOG POSTUPKA I SRODNIH INSTITUTA GRADJANSKOG I UPRAVNCG POSTUPKA...257 (a) Mogućnost poredjenja instituta obavezne odbrane sa privreme- nirn zastupanjem upravnog i građjanskog postupka...257 (b) Vršilac postavljanja privremenog zastupnika...259 (c) Subjekat i procesni trenutak postavljanja...259 (d) Lice koje može da bude postavljeno da vrši privremeno zastupanje... 262 (e) Procesni uslovi neophodni za funkcionisanje privremenog zastupanja...265 (f) Stepen obavezposti poredjenih instituta...267 (g) Vremenski period funkcionisanja privremenog zastupanja...273 (h) Zajeđnički ratio legis uporedjivanih instituta...274 Č E T V R T I D E O I - POLO'ŽAJ OBAVEZNOG BRANIOCA U POJEDINIM FAZAMA KRIVIČNOG POSTUPKA... 27 5 1. Položaj obaveznog branioca u prethodnom postupku...275 (a) Stanje pre Novele/67 . . . 276 (b) Stanje posle Novele/67 . . . 281 2. Položaj obaveznug branioca od momenta podizanja optužnice...292 (a) Značaj koji dobija obavezna odbrana posle podizanja optužnice...292 (b) Odnos okrivljenog i obaveznog branioca...293 (c) Prava i obaveze obaveznog branioca posle pođizanja optužnice ... 296 (d) Prisustvo obaveznog branioca...299 (e) Aktivnost obaveznog branioca...306 (f) Završna reč obaveznog branioca...312 (g) Troškovi obaveznog branioca...316 3. Položa^ obaveznog branioca u postupku po pravnim lekovima...319 (a) Žalba na prvostepenu presudu...319 (b) Sadržina žalbe na prvostepenu presudu...323 (c) Sednica veća drugostepenog suda...326 (d) Pretres pred drugostepenim sudom...331 (e) Žalba na presudu drugostepenog suda...334 (f) Žalba Saveznom sudu...335 (g) Rezultati istraživanja...336 V4. Položaj obaveznog branioca u postupku po vanrednim pravnim lekovima.,.343 (a) Zahtev za ponavljanje krivičnog postupka...350 (b) Zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude...352 (c) Zahtev za vanredno ublažavanje kazne...354 (d) Uloga stručnog branioca tokom izvršenja krivičnih sankcija... 3 55 II - ZAKLJUCNE NAPOMENE I OBAVEZNA ODBRANA DE LEGE FEREMDA...356 LITERATURA I-XII PREDMET I METOD NAUČNOG RADA Predmet izlaganja u ovom radu je institut obavezne odbrane ukri- vičnom postupku. Radi se o posebnoj vrsti stručne odbrane koja je obavezna za one kategorije okrivljenih lica, koja su u krivičnom ■ostupku izložena većim rizicima no što on uobičajeno nosi za li- ca u toj procesnoj ulozi. Uzroci postojanja tih većih rizika le- že obično u nekim osobinama ličnosti okrivljenih lica, koja su za- pravo neka vrsta ličnih hendikepa, zatim u težini krivičnih dela za koja se okrivljuju, kao i u nekim drugim procesnim okolnosti-- ma koje im otežavaju ili čak potpuno onemogućavaju ličnu odbranu. Izmedju dva osnovna praktična vida bavljenja pravom, stvaranja no- vog prava i ostvarenja (primene) već stvorenog prava, javlja se sa~ znanje prava koje služi i jednom i đrugom načinu bavljenja prava.^ Zadatak saznavanja pravnih pojmova konkretno, instituta obavezne odbrane, bio je opisivanje predmeta i njegovo objašnjavanje. Opi- sati institut obavezne odbrane kao pravnu pojavu odn. predmet is- traživanja, značilo je stvoriti misaono-pojmovnu sTiku o njemu ko- ja će mu što potpunije odgovarati. To znači da smo određili celi- nu predmeta, odvojili ga od ostalih instituta krivičnog postupka i sličnih instituta drugih postupaka, utvrdili njegove sastavne delo- ve kao i odnos izmedju tili delova. Objasniti institut obavezne od- brane, značilo je dalje, utvrditi zašto ona postoji baš kao takva, zašto je upravo takva kakva je a ne drugačija, kako funkcioniše unu tar krivičnog postupka, a i gledajući šire različite društvene od- nose u koje đolaze razni subjekti povodom njenog postojanja. Utvr- eili smo uzročne veze izmedju ciljeva i postojanja instituta oba- vezne odbrane, dakle šta ga uzrokuje, ali i koje posledice on kao uzrok izaziva na drugim procesnim institutima i odnosima. 1 1) Radomir Lukić: Metodologij a prava , Beograd 1977.g .str.37 2Pokušali smo da odgovorimo i na osnovna pitanja pravne aksiologije neophodne za saznavanje neke pravne pojave kao predmeta saznavanja. Radi se o vrednostima koje ispitivana pravna pojava treba da ostva- 0 ri, a ako ih je više i ako su kontradiktorne medju sobom, koj su 6primarn u odnosu na druge, tj. koja je hijerarhija izmedju njih, zatim, koji su ciljevi samo poželjni da budu ostvareni a još nisu i kako ih je moguće ostvariti i sl. Prvi i neophodan korak u saznavanju instituta obavezne odbrane, kao uostalom i bilo koje druge pravne pojave, je putem metoda tumačenja ođnosno dogmatičko pravnog metoda, koji predstavlja takav način sa- znavanja prava posmatranjem pravnih pojava onakvih kakvi su. Utvr- djuje se sadržina prava kao normativne pojave, pri čemu je od zna- čaja upotreba pravno logičke metode radi utvrdjivanja unutrašnje smislenosti. Utvrdili smo značenje konkretne pravne norme, skupa pravnih normi koje čine ispitivani institut odnosno pravnu pojavu, kao i odnos sa drugim pravnim normama. Time smo prešli na tzv. nor- mativno pravni metod, koji se bavi pravnom pojavom kao delom celo- kupnog normativno pravnog sistema koji vrši cdređjenu društvenu ulo- gu a kojim se utvrdjuje kakav je njegov normativni sastav, koji su njegovi sastavni delovi i kakve veze i odnosi postoje izmedju njih. Nezaobilazan je bio i istorijsko pravni metod koji se inače, služi svim realnim metodima saznanja prava sa ciljem da objasni i utvrdi promene koje su se dešavale u evoluciji pravne pojave tj. ispitiva nog procesnog instituta obavezne odbrane, otkrivajući njegov speci fičan razvojni put kao i uzročni lanac njegovih promena na osnovu čega se može predvideti budući razvoj a naravno i objasniti sadaš- nje postojanje. Uporednopravni metod koji se sastoji u saznavanju pravnih pojava dru^ih pravnih sistema, imao je za cilj da se utvrdi odnos pravne pojave odnosno instituta obavezne odbrane prema društvenim uticaji- ma i uzrocima koji doprinose njegovom formiranju i stvaranju kao i njegovim povratnim uticajem na društvo u kome nastaje. Time je omo- gućeno sticanje svestranijeg iskustva o mogućim pojavnim oblicima funkcionisanja ispitivanog procesnog instituta. Pošto je u pitanju specifičan institut obavezne odbrane uporednopravnom metodom smo došli do nesumnj ivog saznanja da se radi o jednom univerzalno pri- sutnom institutu savremenih krivičnih postupaka, regulisanog na ne- koliko sličnih načina funkcionisanja koje bismo takodje okarakteri- sali kao univerzalne. Razmatranje neophodno postojećih razlika ta- kodje je jedan od načina saznanja novih pravaca mogućeg razvoja oba- vezne odbrane. Prilikom rada na temi obavezne odbrane nastojali smo da ponovo for- mulišemo odredjena temeljna pitanja vezana za institut o kome je reč3 pri čemu smo naročito nastojali da to bude u onom pravcu koji do sada nije bio potpuno istražen."^ Sa iznenadjenjem smo konstato- vali da je zapravo malo sta stv'Tno istraženo, mada je literatura, koja se ođnosi na, doduše nešto širu oblast stručne odbrane i odbra- ne uopšte u krivičnom postupku, dosta obimna. amatrali smo da je u radu potrebno da se kao neophodan izvor infor- macija primene rezultati empirijskih istrašivanja, pored postojećeg pnstupa koji spađa u pomalo anemičan dogmatično normativan pravni- čki ra.cionalizam koji smatra da je objektivnu stvarnost moguće spo- znati najviše mišljenjem. Naime, smatrali smo da je nedovoljna spo- znaja koja je u toj oblasti data prevashodno našem umu, razumu i in- 2) telektu, koja kao izvor informacija ima zakonske i teorijske tek- stove. 1 1) Herbert Harkuze: Eros i civilizacija , Zagreb 1985.g.str.15 Z ) hllan kangrga: Racionalistička filozofija, Zagreb 1979.g. str.7 4U ovom raau su prezentirani rezultati eetiri opsežna istraživanja: 1) ''Osudjenici o advokatima", 2) "Advokati o obaveznoj odbrani , 3) ’’100 okrivljenih" Okružnog suda u Beogradu, i 4) "Stručna odbrana okrivljenih za krivična dela privrednog kriminaliteta". U prva dva istrazivanja, podaci su se sakupljali putem ankete koju su popunja- vali ispitanici, a druga dva istraživanja su radjena po sudskim pred~ metima najskorije pravnosnažnosti dostupne u vreme istraživanja. Uz- su bili sledeći: ispitano je 254 osuđjenika iz KPD "Požarevac", 150 aavokata sa teritorije uže Srbije, predmeti 100 okrivljenih u Okružnom sudu u Beogradu i predmeti 826 okrivljenih za krivična de- la privrednog kriminaliteta sa teritorije uže Srbije. Vreme prikup- ljanja podataka je bilo, za prvo istraživanje novembar 1983. god. za đrugo zima 1983/84., za treće, jul-avgust 1984 .god. i za četvrto istraživanje, maj-juni 1985.g. Obrada đobijenih podataka obavljena je metodom kontingencionih tabela, izračunavanjem aritmetičkih sre dina i stepena zajedništva izmeđju ispitivanih pojava (varijanse). Dobijeni rezultati su prezentirani u skraćenoj formi i pojeainačno na odgovarajućim mestima izlaganja u radu kao ilustracija, dokaz za ili protiv pojedinih teoretskih postavki. Sistem izlaganja u ovom radu podredjen je usvojenim metođološkim po- stupcima koje smo unapred izložili. Izlaganje je podeljeno na četi- ri dela od kojih prvi, obuhvata definisanje predmeta izlaganja, pravne pojave obavezne odbrane u kontekstu odbrane kao krivično- procesne funkcije uopšte i u odnosu sa drugim vidovima odbrane, li~ čnvcm, fakultativnom stručnom, i odbranom siromašnih. Drugi deo ra~ da posvećen je razmatranjima obavezne odbrane istorijsko pravnom i uporednopravnom metodom, radi svestranijeg sagledavanja pravne po- jave obavezne odbrane. U trećem đelu govori se o načelnoj zasnova- nosti instituta obavezne odbrane, mestu i ulozi obavezne odbrane u našem krivičnom postupku kroz izlaganje momerta nastupanja obavez- nosti odbrane, opštih slučajeva obavezne odbrane u našem krivično'm postupku i ratio legisa njihovog postojanja, posebnih slučajeva oba- vezne odbi‘,ane1 kao i kroz sličnosti i razlike ispitivane pravne po- jave sa srodnim institutima drugih postupaka. četvrti deo sadrži iz- laganja o položaju obaveznog branioca u pojedinim fazama krivičnog postupka5 u prethodnom postupku, od momenta podizanja optužnice, u postupku po redovnim i vanrednim pravnim lekovima uz osvrt na e.tapu izvršenja krivičnih sankcija. Izlaganje je zevršeno zaključcima o pravcima mogućeg razvoja instituta de lege ferenda, koji su izvedeni na osnovu svih skupljenih, sistematizovanih i u prethodnom tekstu izloženih saznanja o obaveznoj odbrani. P R V I D E 0 I - 0DbRAi\fA KAO KRIVIČNOPROCESNA FUNKCIJA i. Pojam odbranes njen ustavnopravni i medjunarodnopravni osnov Govoriti o suštini i važnosti cIbrane okrivljenih u krivičnom postup ku znači, kako se navođi,^"5 govoriti o jednom od osnovnih, ustavom proklamovanih i zajemčenih prava gradjanina u našem društvu. Takodje ostvarivanje prava na odbranu može se smatrati pojavnim oblikom so- cijalističke demokratije koja je važna garancija pravosudja i nužan ? )uslov za suzbijanje kriminaliteta. Ustavnopravni osnov za odbranu u krivičnom postupku sadržan je u ođ- redbama čl.182 UJ koji pređvidja da je pravo na odbranu zajemčeno, što konkretno znači, da niko ko je dostupan suđu ili drugom organu nadležnom za vodjenje postupka, ne može biti kažnjen ako po zakonu 1) Stanković Drag^: Suština i važnost funkcije odbrane u našem kri- vičnom postupku, Naša zakonitost, 6/81 str.35 2) Hans Luther, Friedrich Wolff: Das Recht auf Verteidigung im So- zialistichen Strafverfahren, Staat und Recht, 2/78 str.151 6nije saslušan ili ako mu nije data mogućnost da se brani. Ovo pravo dalje je rasradjeno u čl.182. st.3 UJ priznavanjem prava okrivlje- nom da uzme sebi brariioca kome se saglasno zakonu omogućava odbrana i zaštita prava i interesa okrivljenog. Zakonom se odredjuje u ko jim slučajevima okrivljeni mora imati branioca, tj. kada to više ni- je njegovo pravo koje može ali ne mora da koristi, već postaje oba- veza. Od medjunarodnih akata i dokumenata za odbranu okrivljenog u krivi- čnom postupku su od značaja: 1) Opšta Deklaraci^a o pravima čoveka koja predviđja "da svaki cnaj koji je okrivljen za krivično đelo ima pravo da se smatra nevinim sve dok se na osnovu zakona krivica ne dokaže na javnom pretresu na kome su mu obezbedjene sve garancije potrebne za njegovu odbranu ; 2) Medjunarodni pakt o gradjanskim i političkim pravima odredjuje garancije koje treba da ima svaki okrivljeni protiv koga je podig- nuta krivična optužba. Takvom se licu izmedju ostalog omogućava da i(ima dovoljno vremena i pogodnosti na raspolaganju za pripremanje oabrane i za komuniciranje sa braniocem po svom izboru... da bude ^risutan na sudjenju i da se brani sam ili uz pomoć pravnog zastup- nika po svom izboru; ako nema pravnog zastupnika da bude upozoren o pravu da ga ima, i kada to traži interes pravde, da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti bez plaćanja troškova, ako nema sred- stava da ih plati"; 3) Evropska Konvencija o zaštiti prava čoveka, gde se odredjuju prava okrivljenog: "Svaki okrivljeni ima pravo... da se sam brani ili da ima pomoć branioca po svom izboru, i ako nema sredstava da plati branioca, može besplatno biti pomagan od advokata po službe- .. „ 1)noj dužnosti kad to nalaze mteres pravosud^a . 1 1) dr Nikola Matovski: Branilac u krivičnom postupku, Vranje 1984.g. str.33 Opšte odredbe o pravu okrivljenog na odbranu sadržane su u ZKP-u čl. 11 gde se navodi da okrivljeni iina pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga će sam izabrati iz redova advokata. Ako okrivljeni sam ne uzme branioca, sud će mu radi osiguranja odbrane postaviti branioca kad je to odredjeno ovim zakonom. Takodje je pređvidjeno i to, da se okrivljenom mora osigurati dovoljno vremena za spremanje odbrane (čl.ll st.3). 2. Karakter i sadržina odbrane kao krivičnoprocesne funkcije Pojedini autori (Stanković, Dimitrijević)^ naglašavaju kada je reč 0 odbrani u krivičnom postupku da se radi o jednoj od najvažnijih funkcija krivičnog postupka, koja pripada okrivljenom kao subjektu 1 koja je stavljena još nekim subjektima u dužnost, pri čemu je ona svojom postavkom, izgrađjenošću i pravom na realizaciju, za rasvet- Ijenje i rešenje krivične stvari od podjednake vrednosti kao i đruge krivičnoprocesne funkcije. Nju je moguće razmatrati i kao prirodno pravo, što je shvatanje karakteristično za pripadnike prirodnoprav- ne škole čija su shvatanja u današnje vreme u priličnoj meri preva- ziđjena. Pravo odbrane čini skup propisa kojima se okrivljenom daje pravna mogućnost da se u toku čitavog postupka brani sam ili uz pomoć bra- nioca i ono je jedno od obeležja pojma okrivljenog kao stranke, od- nosno sastavni je deo krivičnoprocesne ličnosti okrivljenog i stoga je njegovo osnovno pravo, na kome se zasniva funkcija odbrane kao procesne aktivnosti suprotstavljanja procesnim radnjama koje sači-- njavaju funkciju optužbe. Pravo odbrane kao osnovno ljuđsko pravo 1 1) Dragoljub Dimitrijević: Krivičnoprocesno pravo, Beograd str.151; i Stanković Drago: Karakter i značaj prava odbrane okrir/ vljenog u kri'’ičnom postupka, Glasnik advokatske Komore Vojvćrdine 5/81 str.16 2) Milica Stefanović-Zlatić: Povlastice okrivljenog u jugoslovenskom krivičnom postupku, Beograd 1982.g. str.31-32 je pravo čoveka koji ne treba da gubi svojstva ljudske ličnosti i pored činjenice vršenja krivičnih đela, jer kako ističe isti autor, čovek po pravilu nikada nije izgubljen za društvo.^') Dakle odbrana je opravdana i nužna i u slučaju kada je okrivljeni nesumnjivo kriv jer sprečava nepovcljnije postupanje prema njemu za vrerne krivičnog postupka kao i težu odluku od one koju predvidja zakon, pri čemu se odbranom takođje pruža zaštita okrivljenom od eventualnih sudskih grešaka ili nezakonitog rada a istovremeno se garantuje pravilnost presudjenja. Zbog toga suština odbrane, njen opseg 1 funkcionisa- nje, kao jedne od osnovnih krivičnoprocesnih funkcija nisu samo stvar okrivljenog i njegovog branioca več su u istoj meri i stvar naseg pravosudpa i drustva u celmi. Pošto je odbrana' jemstvo pravilnosti rada pravosudja, ona ne pred- staVlja samo potvrdan odgovor na zahteve okrivljenog da mu se dopU- sti odbrana, već i na zahteve društva da se krivični postupak odvi- ja pravično i krivične stvari pravilno rešavaju. Jer, kako napomi- nje Vasiljević^, kac što je okrivljeni udgovoran za krivično delo, tako je i društvena zajednica odgovorna za pravičnost presuđjenja. Sa svakom optužbom stavlja se u pitanje slobođa okrivljenog, njego- va čast, nekada život, njegova dobra. pa je prirodno da se tome su- protstavi odbrana, jer kako napominje Matovski" , svakom, pa cak i or-ravdanora aktu agresije prirodno odgovara akt odbrane. U hipoteti -• je čkoj situaciji kada odbrana ne bi nostojala na sudjenju koge organi zovano kao spor izmeđju dveju ravnopravnih stranaka, sud ne bi mo~ gao da od.govori savesno i pravilno svom najvažnijem zadatku da 1 1) jZlatić: op.cit. str.23 2J* Zlatić: op.cit.str.26 '■$ k'istanković : Suština... op . cit. str . 4 6 4j Tihomir Vasiljević: Sistem krivičnog procesnog prava SFDJ., Beo- grad ■ 19-81. g . str.lG3 5) Matovski: branilac, op.cit.str.19 utvrdi istinu u krivičnom postupku, jer ona treba da proizadje iz protivurečnin tvrdnji, teza i antiteza iznetih od dveju suprotnih' stranaka.^Odbrana je stoga suštinski deo krivičnog postupka pod či- jim pojmom treba razumeti svaku radnju prezentiranu u krivičnom po- stupku u granicama oravnog poretka koje su preduzete s ciljem da se od okrivljenog otklone one posleđice koje prete iz postupka ili pre- sude."^ Kao pravo okrivljenog, pravo na odbranu se sastoji u iznošenju či~ njenica i okolnosti koje su od koristi okrivljenom prilikom rasvet- ljavanja i rešenja krivične stvari. Sadržinski, to je suprotstav- ljanje optužbi koje je od koristi okrivljenom i sastoji se, kako se istice od strane vise autora, u^ potpunom ili delimičnorn poricanju učinilaštva, krivične odgovornosti, uslova kažnjivosti, uslova za vodjenje krivičnog postupka, ili pak nekih drupih okolnosti optužbe. Za--.no je napomenuti da se okrivljeni ne rnože prirnorati da vrši od-- branu niti se prema njemu mogu primeniti sankcije neposredno zbog iznosenja neistinitih činj enica . ° Skala prava okrivljenog koja orno- 6ućava njegovu odbranu je sledeča: a) pravo okrivljenog da bude upo- ^nat sa osnovama optuzbe i dokazima koii ga terete, b) nravo okriv-- ljenog da mu se obezbedi dovoljno vremena za prinremanje ođbrane, d) Pravo bude blagovremeno obavešten o mogućnosti i angažovanju stručnoii, branioca i e) da bude ispitan u prisustvu branioca.^ 1) 2 ) 3) 4) 5) 6 . h . Matovski: Odbrana kao funkcija, JRKK 1/79 str.71 Hansruoi Muller: J)ie Verteidigung in đer Ziircherischen Strafunter- suchung, Schweizeirische Zeitschrift fiir die Strafrecht 2/79 str.168 Dimitrij evič: op.cit. str.151 Matovski: Rranilac... op.cit. str.13 Stanković: Karakter... op.cit.str.15 Stankovič: Suština... op.cit. str.36 vično procesno pravo u SFRJ, Beograd Hihajlo Aćimović: Doprinos branioca Beograd 1966.g. str.45 Simić-Jekić: op.cit. str.114 j Vasiljević: op.cit.str.163 ; Zlatić: op.cit.str.27; ; Zagorka Simić-Jek'ić: Rri- 19 8 5.. g . str.112 istini u krivičn.om postupku. 5 10 3. Podela i vrste odbrane S obzirom na kriterijum vršioca funkcije odbrane, postoje nekoliko vrsta podela, od koiih je izgleđ'a još uvek dosta rasprostranjena stara podela na formalnu i materijalnu odbranu. Pođ formalnom odbra nom u krivičnom postupku se smatra ok.rivljenikovo pravo na strućnog pomoćnika u licnosti advokata koji svojim stručnim zalaganjem i is- kustvom pomaze okrivljenom da se brani od optužbe i svojom aktivnoš ću nastoji da se ostvare sva prava okrivljenog u tcku nostupka, na pravilan i zakonit način. Ova podela izvruena prerna vršiocima ođbrambenih aktivnosti a ne T - • • • . . i )prema sadrzmi orezentirane odbrane 5 jer kako se navoda i materi- jalna i formalna odbrana moru biti upravljene protiv forme kaznenoc zahteva ili protiv njegove sađržine. U prvom slučaju govori se o procesnoj ođbrani a u đrugom o kaznenoj odbrani. hedjutim postoje i mišljenja koja ne usvajaju terminološku podelu na tormalnu l materijalnu odbranu navođeći da termin formalna" ne može da izrazi tačno sadržinu odbrane koju vrši branilac okriv- ljenog3 odnosno da je pomenuti termin nepogodan3 čak neumesan i po- grešan. Aktivnost branioca mora da ima suštinsko značenje za zašti- tu okrivljenog u krivičnom postupku5 ili kako slično podvla^i i 4)'liler, odbrana treba da bude efikasna da bi ispunila svoju funkci- ju u krivićnom postupku, tako da branilac mora snositi odgovornost za efikasnu a ne .formalnu odbranu. Prema tome, umesto formalne 'od- brane mnogo je prihvatljivije govoriti o stručnoj ili branilačkoj 1 1) ilarkov.ić: op.cit. str.151 2) Matovski: Odbrana... op.cit. str.66 3) Matovski: op.cit. str.66 4) Miiller. op.cit. str.169 '5J Muller: op.cit. str.18 3 11 odbrani kao što se npr. izražava Ranijeri^: ''Branilačka odbrana je odbrana uz pomoć branioca koji svoju pravnu veštinu stavlja u služ- bu okrivljenog zato što mu to zakon dozvoljava ili ga na to obave- zuje. ' Ili kalco kod nas ističe Dimitrijević2) sadržinu stručne od - brane čine sve činjenice i okolnosti koje govore u korist okrivlje- n°g; s tim što ih branilac iznosi shodno procesnoj formi i s prav- nim obrazlozenjera niihove suštine i vređnosti za rasvetljenje i re- senje krivicne stvari, tako da se ni u kom slučaju ne radi o ispu- njenju neke prazne forme, već delatnosti od suštinskog značaja u krivičnorn postupku. Bez obzira da li ođbranu koju vrši branilac nazvali formalnom, stru- čnom ili branilačko’n odbranom5 podela unutar nje, na fakultativnu, odbranu siromasnih i obaveznu odbranu je nesporna. A s obzirom na razliku u odbrani koju vrsi sam okrivljeni od one koju vrši stručni branilac, može se smatrati da postoje dve vrste odbrane lična i strućna, ođ kojih ličnu vrši sam okrivljeni, a stručna je ona koja se poverava braniocu. i-ledjutim} iok je pojam formalne odbrane, lako zamenljiv tim drugim, terminološki adekvatnijim pojmom, jer je njihov sadržaj nesooran. kod materijalne odbrane vec postoje ođređjene nedoumice. Pitanje je ‘..ime ga zameniti, jer ako ođbacimo uopšte podelu odbrane na formal- nu i materijalnu, onda ni pojam materijalne odbrane ne može da osta- ne nepromenjen (reći da je nešto "materijalno‘; podrazumeva da je sve ono sto je suprotno, "formalno ). Sadržina pojina ’ materijalna odbra- na ' ne može se jednostavno zameniti nekim druc.im pojmom. Naime, ka- da je u pitanju lićna odbrana, odnosno odbrana koju vrši sam okriv- ljeni, nema nikakvog problema sa zamenom tog termina, upotrebom ade- kvdtnijeg, dakle lako se može zameniti materijalna odbrana pojmom 1 1) Silvio Ranieri: Aanuale di diritto processuale penale, 1956, str.234 2) Dirnitri jević: op.cit. str.153 12 - lična odbrana. Mediu.tim, kako pod pojmom materijalna odbrana podra-• zumevamo i deo aktivnosti koje vrše državni pravosudni ornani os tavlja se pitanje konačne podele odbrarie uorste kao krivičnotroces- ne funkcije s obzirom na usvojeni kriterijum vršioca poiedinih vido- va ođbrane. Jedno rešenje je usvajanje stava o trostrukoi pođeii odbrane na li- čnu, stručnu i odbranu državnih organa~^čime je učinjen pokušaj ot- klanjanja terminoioške podele na formalnu i materijalnu odbranu. Mi- šljenja smo medjutim, đa kada se govori o aktivnostima državnih or~ gana, da se tu uopšte ne radi o trećem vidu ođbrane niti čak o bilo kakvoj odbrani u smislu krivičnoprocesne funkcije. Taćno je dođuše, da aktivnost pomenutih or -rana ne retko idu u korist okrivljenog. Ali da li je to zaista odbrana? Mišljenja smo da nije, jer se tu zanra- vo radi o aktivnostima koje pređstavljaju ispunjavanje zakonske i profesionalno-etičke obaveze na objektivno postupanje u utvrđjivanju objektivne istine. Bez obzira sto u vršenju svojih profesionalnih dužnosti ovi organi postižu i odredjene koristi za okrivljenog, ne bismo bili skloni da to nazovemo odbranom, već samo objektivnim i korektnim obavljanjem svoje đužnosti koje u savremenim krivičnim po- stupcima nigde i nisu koncipirane jednostrano ka osudjivanju okriv- ljenog po svaku cenu. I'li ako uzmemo jedan drugi primer, kada recimo profesor na ispitu postavlja studentu potpitanja, daje mu primere ili mu na njegovu molbu odlažc'termin ispita ili iriu omoguci promenu pitanja, ili pak, studentu sa jako izraženom govornom manorn, dozvoli pismeno polaganje ispita koji se inače, polaže usseno, ili kada ohrabruje studenta ko ji ima tremu ili teškoće sa artikulacijom svojih misli, zar tada profesor vrši polaganje ispita? Bez obzira što te i slične aktivno- sti profesora na ispitima suštinski koriste studenti, i tu neina ni- kakve dileme, ni jedno:. momenta se ne može smatrati da profesor po- laže ispit. On samo i isključivo ispituje, noštujući pri tom moral- ne i profesionalno-etičke zahteve korektnog ponašanja, utvrdjivanja 1 1) Matovski: Branilac... on.cit. str.18 _L O stvarnog znanja3 pravednog ocenjivanja i sl. Tu nema nikakve surimje i nik.ome uostalom i ne pađa na pamet da tu pomoć profesora studentu nazove 'polaganjem ispita od strane profesora" a još manje besmisle- nom kovanicom "polaganje ispita u materijalnom smislu reči". Slično tome, smatramo da ne postoji nikakav treći vid odbrane u kri- vičnom postupku poređ licne i stručne odbrane, pri čemu se naravno radnje drzavnih organa karakterišu objektivnošću i nepristrasnošću, ali to nije treći vid odbrane, već se faktički radi o radnjama pre- sudjenja i krivično; progona. One teie utvrđjivanju objektivne, ma- terijalne istine, koja u konkretnim situacijama može ići okrivlje- nom i na korist i na štetu. Shvatanje da krivičnoprocesnu funkciju odbrane ili ne)ci njen vid vrše državni organi koji učesfvuju u kri- vičnom postupku, vodi poreklo od faktičke situacije nepoaeljenosti krivičnoprocesnih funkcija koja je svojstvena inkvizitorskom postum- ku, Teorija kasnijeg doba je manje ili više neopravdano, nastavila da nekriticki i po inerciji pripisuje državnim or^aniaa neki pose- ban vid odbrane. Posto ne želimo đa korektno ponašanje državnih organa u vršenju svo- jih profesionalnih zadataka u okviru pripadajućih im prava i dužno- sti tipičnih za druge dve krivičnoprocesne funkcije, nazovemo od- uranom, u ovom radu ćemo koristiti pođelu na ličnu i stručnu odbra nu. Ova đru^a se sa svoje strane deli kao što smo rekli, na fakul- tativnu, obaveznu i odbranu siromašnih. T. Stručna odbrana odbrana preko siručnog branioca je stručna odbrana koja upotpunjava odbranu samog okrivljenog pružanjem stručne, pravnotehničke pomoći u zastiti 1 ostvarivanju prava okrivljenog, koja u isto vreme đopri nosi javnom interesu boljeg ostvarivanja pravosudja.15 Branilac 1 1) Vasiljević: op.cit. str.165 - 1U ... može da se đefiniše kao nezavistan.j samostalan, suđu ravnopravaii or- gan pravosudja koj i stoji na strani okrivljenog u sinislu njegove za- štite nasuprot organina gonjenja i suda.Branilac se inaee5 sliko- vito naziva i 'čuvarem zakona ■ kopi je nadležan da vodi raouna o za- konitosti postupka. A ona se izmedju ostalog ostvaruje ispunjava- 3njem zahteva da ni jedna strana pred sudom ne sme da lma prednost. ' Odgovornost branioca prema okrivljenom je ujedno i niegova od.-rovor- nost prema ćruštvu kome odgovara za realizaciju ustavnog i zakonskon prava gradjanina na odbranu. Obim prava koji se garantuje branio- cu'bazira se na legitimnoj potrebi okrivljenog, na njegovom zahtevu da bude zaštićen od nepravednih posleđica bilo iz procesnih mera prinude. bilc odluke koje se đonose u postupku.°^Ukratko rečeno, branilac ima zadatak da. brani interese okrivljenog i đa delimično' ublaži nadmoć krivičnog gonjenja.u Haravno, ne treba ispustiti iz vida i to, da okrivljeni očekuje od branioca ne samo pravno-stimćnu porr.oć, nego i Ijudsku pomoć, pa se tako o'đ branioca zahteva da ga savetuje i da rau pruži punu podršku radi sagledavanja njegovih pra- va. IIje.gov zadatak se dalje sastoji u tome da okrivljenom umanji odrovornost ćime pruža svoj čoprinos utvrdjivanju istine i donoče-- 7 )nju pravedne odluke u knvićnom postupku. b. Uloga stručnog branioca Branilac radi ispunjavajući svdju specifičnu funkciju i rešava za 1) Theodor Kleinknecht; Strafprozessordnung, Hiinchen 1370. str.357 2) Karl Heinz Gosel: Die Stellung des Verteidigers im rechtstatli- shen Strafverfahren, Zeitschrift... 1/32 str.30-31 3) Muller: OD .X cit. str . 1774) Friedrich 1olff: Stellung., Aufraben und Verantwor'tung de idigers im Strafverfahren., Neue Justiz. 9/79 str.400-402 5) Miilier. op.. cit.str.171 6) Miiller. op,. cit.str.16 3 7) Luther und bolff: op . c i t. str.14 9 ' 15 - datke sccijalističkog krivično.r- pravosudja na taj način što iznosi sve olakšavajuće okolncsti u korist okrivljeno~ istovremeno -.ra save tujući u vezi sa njegovim procesnim pravima. Pri tom ne treba zabo- raviti da zadatak branioca nikad ne moie da bude da dokazuje krivi- cu okrivljencg ili da iznosi okolnosti koje b;i mople da potkrepe njepovu odrovornost u krivičnom postupku-J''Pa toj osnovi se izmedju okrivljenog i njegovog branioca uspostavlja pcverenje koje sa svoje strane predstavlja osnovu za efikasno realizovanje prava na odbra- Branilac se ne retko naziva organom pravosuđja. jer to nroizilazi iz navedeno.rr drustvenog. znača ia stručnc odbrane u kri.vičnom postuo kt iako npr. sovjetska autorka Kucova navodi da jasno zakonsko uexinisanje ooaveza branioca u.cilju razjašnjavanja okolnosti koie opravaava]u okrivljenoc ili olakšavaju njegovu odgovornost kac i da uka-u okrivljenoni neophodnu pravnu pomoć, kao neophodne i stvarne raere. jačaju krivičnoprocesne garantije prava i zakonitih interesa okrivljenog. dajući neophođnu legitimnost krivičnom postupku. . i.Kticna iskustva i rezultati empirijskih istraživanja dokazuju da vecma okrivljenih nijc u stanju da sarnostal.no brani svoje interese ■ ijima nedostaje potrebno pravno znanje ali i sposobnost artikulaci je i samopouzdanjea ukratko ono što se obeležava u socijalnoteoret skom smislu kao socijalna kompetencija nrocesnih rađnj i . 0 ^ /‘,narja °^ " rivajeni je često ncsposoban đa se samostalno brani, bilo štc ima o^biljne lične smetnje, bilo zato što je u pritvoru, bilo zbog ne- 1 1) orupa autora Strafverfahrens Lehrbuch, Kerlin 1977, str.llu 2) Krupa autora Lehrbuch: or-.cit. str.119 5) Grupa autora Lehrbuch: op.cit. str,120, Wolf• op.cit. str.dOl 4) Kucova E. Gai^uncije prava ličnosti u sovjetskoni krivičnom pos~ tupku, Moskva 1972.g. str.63 5) Leinz rfuller- Dietz: Đie Stellung des r eschuldi' ten im Strafpro zess. Zeitschrift... 4/51 str 12 35. iskustva nedovoljnc intcligencije ili druvih razlogai U cil J U. d 0. li. J. se obezbeći nesmetano korišćenjf prava na odbranu. lcoje je kada se pravilno vrii , od koristi ne samo za okrivljenog nepo i čitavu đru štvenu zajednicu i ostvarivanje društvenih interesa nije dovoljno samo mu omogućiti lićnu odbranu, već rou se takodje nora omogućiti odbrana preko trećih strućnih lica, tj. stručnog braniocad U iston smislu se takodje navodi da su okrivljeni do pravilu neupućene oso- 2) . be oonosno navode se lskustva koja tenđencijski ukazuiu na fakti- ko zapostavljanje onih koji nisu branjeni u postupku cd strane stručnoc branioca ^^ 'postupka ne moie doz riznaj e naćelo istine kao plavno načslo krivično c vol,iti da se zbcpp nepo štovanja pravila :,ARIiA zato što okrivljeni nema u )strucnog branioca de- si da se u odsustvu stručne odbrane ne može ostvariti načelo kontra- aiktornosti, iz koga rezultira materijalna istina. Đakle stručna odbrana ne postoji iz nekcp retoričko- razlc ;a ne o ona potice iz čijalektičke prirode sudjenj što je sporno o čemu rostoje doprinos utvrdjivanju istine a koje znaei raspravljanje o nečemu t)razlike u mišlienju Bez svar.e sumns koja ide u prilop okrivlienom mea stavlja podvip za branioca i sa društvenop aspekta za koji je pot rebno uložiti opromne napore, stručno znanje i zalaganje: stvarala- čku hrabrosta dostojanstvo i covečnost.0 Dukle ^ravo odbrane okrivljenop u krivičnom postupku bi po pravilu ostalo nerealizovano bez stručne pemoći a tu stručnu pomoć mu pruča 12*456 1) Ivo Glov/atzkv• Promjene u procesnom položaju i funkciji branite• Ija pri utvrdjivanju činjenica u krivičnom postupku, Maša zako- nitost 7 10 1983 ^ str.255 2) Huller-Dietz: ou.cit.str.1235 O Metod Dolenc• Teorija sudskog krivićnog postupka za Kraljevinu Jugoslaviju, Beograd 1933.,:. str.115 4) Matovski: Odbrana... op.cit.str.68 5) Stanković: Karakter... op.cit. str.27 6) Stanković: Suština... op.cit.str.37 17 - obrazovana i pravno-strubna osoba, advokat koii speciializovan i kvalifikovani pravnik.^ ^Državni interes ie tu stalno nrisutan u vidu nastojania da se smanji rizik postupka, naročito rizik donoše- nja nepravičnih odluka, jer učešće branioca pruža bolju paranciju za njegov korektan ishod. Ravnopravnosti stranaka neaia kako ističe _ 3 ) •arković ako bi se krivični nostupak zadovoljio samo isateriialnora odbranom, kao sto je bilo u inkvizitorskom postupku, ier dokle na tuzilackoj strani stoji državni tužilac, tj. lice vešto pravu, đotle se kao okrivljem gavlja- lice nevešto pravu na' je uzaludan niz prava koje mu daje zakon a koje on ne ume đa upotrebi. 6. Cilj i način vršenja stručne ođbrane ireba reći da iako se stručna odbrana u zaštiti okrivljenoo- lica u krivicnom postupku javlja kao jedna vrsta predstavništva, za razli ku od gradjanskog postunka branilac, bar u na«em krivičnom postupku mkada ne zamenjuje svoga branjenika, već mu samo u vranicama odre- djenim zakonom pomaže.4}Ispunjenje društvenog cilja i garantovanje pravilnosti rada pravosudja ne 'moše se postići stručnom odbranom ko~ ja bi imala za cilj nekažnjavanje okrivljenog po svaku cenu, već je njen cilj da se sudu ukaže na realno nostojanje pravne i činjenične osnove koja ide u korist okrivljenom.5}Dakle ne može se usvojiti kao potpuno tačno mišljenje Milera,6)đa se funkcija branioca kao pomoć- nika manifestuje pre svega u njegovoj aktivnosti kao savetođavca ok- rivljenog koji svojim savetima utiče na njec-ovo ponašanje u krivič- 123*56 1) Stanković: Suština... op.cit. str.37 2) Jurgen Welp: Die Verteidiger als Anwalt des Vertauen, Zeitschi- rirt... 1//8 str.126 3) Marković: op.cit. str.150 1) Dihajlo čubinski: Naučni i praktični Komentar 'Zakonika o sudskom f;riY^?noi?^PostuPku Kraljevine Jugoslavije, Beorrad 1933.cr.str 1635) Vasil]evic• op.cit. str.166 6) Miler: op.cit. str.178 1S nom postupku, smaniujući šanse da bude oštećen, jer je to samo jedan od aspekata njenove aktivnosti, a osnovno je njepovo ukazivanie sudu na postojanje pravnih i oinjenionih okolnosti koje idu okrivljenom u prilog. Cilj svih ovih aktivnosti je ukazivanje pomoći okrivljenom u zaštiti njegovih prava i zakonitih interesa ali kako se smatra, ne i njegovo obezbedjenje . Cilj koji se sastoji u njihovom obezbeđjiva- nju naime stoji pred pravosudnim organima koji učestvuju u nostup- ku,"^ nošto samo oni imaju moguć-nost da slušbeno priznaju dokazanost povoljnih okolnosti ili nedokazanost nepovoljnih po okrivljenog. Što se tiče sadržine vršenja branilačkih aktivnosti, osnova im je poštovanje ljuđskog dostojanstva. To obavezuje branioca na one akti- vnosti koje idu u prilog okrivljenom. On naime, mora da vodi ra~una o tome da organ krivičnog progona ne radi protivzakonito i nenravil" no protiv okrivljenog (dok bi sprečavanje protivzakonitih i nepravi- čnih postupaka organa gonjenja ali u korist okrivljenog, izlazilo 2)xz domena njegovih zadataka). Kratko rečeno, branilac je đužan da izvrši ono što odgovara okriv- ljenom, pri čemu je isključivo ograničenje na rasterećenje okrivl'je- nog, ono što razdvaja branioca od drugih koji učestvuju u krivičnom postupku, ier kako ističe Wolf, odbrana koja se ne bavi samo ođ~ branom je negacija same sebe. Naravno, tu treba pomenuti da se on mora striktno držati zabrane laganja i oslanjati se pri vodjenju od- brane na lznošenje čmjenica koje rasterećuju okrivljenog. Zabrana aktivnov osujećivanja utvrdjivanja istine ne znači samo da 1234 1) Torjanikov: Ocena efikasnosti učestvovanja advokata u krivičnom postupku, Sovetskaja justicija, 14/80 str.14 2) Gossel: op.cit. str.30-31 3) Wolff: op.cit. str.400 4) Miiller- op.cit. str.19 0 - 19 - branilac ne sme da falsifikuje dokazno sređstvo, već prema nekim autorima se odnosi i na njegovu aktivnost kao savetođavca u odnosu na okrivljenog. Naime, kako navodi Miler,"'"'* branilac okrivljenog • treba da savetuje na taj način što mu ukazuie na prednosti i oosle- dice njegovih izjava, a ne sme uticati na njega da se zalaže za stav koji on lično smatra povoljnim. Sa tim mišljenjem se ne bi u potpu- nosti složili, jer je suština stručne odbrane uoravo u tome da bra- nilac kao stručno lice proceni šta jeste a šta nije povoljno po ok- rivljenog a ne da to krije od ijega prepušta^ući ga sopstvenoj odlu- ci i izboru odbrambene stratecrije. Ali se u potpunosti slažemo sa misljenjem da branilac u 5_nteresu okrivljenog ne može da zamagljuje stanje stvari, da menja dokazna sređstva, ili vrši druge nedozvolje- 2 )ne manipulacije. Branilac je zapravo u dvostrukoj opasnosti, jer s jedne strane ne sme da se pretvori u beskrupuloznog saučesnika okrivljenog zastupa-- jući isključivo i po svaku cenu njegove interese, tj . sleđeći tzv. instrukcionu maksimu, a s đruge strane, ni da se nretvori u nekak- vog kvazi-suđiju sledeći tzv. oficijelnu maksimu o položaju i ulozi bramoca kao prvenstvenog pomoćnika suda. Dakle njegov zadatak je kontrola pravilnosti krivičnog gonjenja a ne njegovo sprečavanje, bn-emogućavanjem sprovodjenja pravde i zako- na kroz utvrdjivanje istine u krivičnom postupku.1 234^Instrukciona maksima koja braniocu nameće takvo ponašanje da dela isključivo u interesu okrivljenog ne birajući sredstva, potiče iz inkvizitorskor 1) Miiller: op . cit. _ s tr . 18 8 2) Eduard Kern und Claus Roxin: Strafverfahrensrecht Miinchen 1969. str.7 0 3) Gosel: op.cit. str.14-15 4) Gosel; op.cit. str.34 20 - postupka u kome je uloga branioca, ukoliko je uopste bila zastuplje- na, bila toliko redukovana i podredjena u odnosu na svemoćne organe krivičnog p'ostupka,' da je bilo sasvim normalno u njima videti pro~ tivnika protiv koga je i opravdano i moralno, a i jedino mopuće us- pešno se nositi unotrebom svih sredstava.^ Ko od branioca traži, što je danas inače retko, da se bezuslovno soliđariše sa okrivljenim i da po svaku cenu sledi njegove interese, zahteva ništa manje nego da se odbrana vrati inkvizitorskom načinu vodjenja odbrane. koja je, 2)kao što znamo, bila doveđena do potpunog ukidanja. Isto tako, zas- tranjivanje i u sunrotnom pravcu, tj . u pravcu poštovanja oficijel- ne' maksime koja se sastoji u nametanju braniocu uloge pomoćnika dr- žavnih organa u krivičnom postupku, vodi nrvo u neefikasnost odbra- 3)ne, i konačno u njenu suvišnost u krivičnom postupku. Kada se govori o uslovima za nravilno funkcionisanje stručne odbra^ ne, mora se kao jedan od najvažnijih uslova pomenuti odsustvo rasko- raka izmedju zakonskih odredaba i krivičnonrocesne prakse, jer je svako. pa i najmanje odstupanje, kako se navodi„* 234 5^nenravđa prema ok- rivljenom.'Zato nije razumljivo što se u nekim slučaševima (naroči- to kada je u pitanju istraga) branilac smatra kao suvišan subjekat kojem je maltene ukazana posebna milost donuštanjem da prisustvuje izvodjennu nekih krivičnoprocesnih radnji iako je to njegovo ustav- no i zakonsko pravo.° ^ Stručna odbrana kada se obavlja na Dropisan način i kada branilac koristi sve zakonske mogućnosti da svojim aktivnostima realizuje funkciju odbrane, đoprinosi: boljem kvalitetu rada krivičnoproces- X) Gos sel: op . cit. str.12 2) Gossel: op.cit. str.34- 3) Gossel- op.cit. str.36 4) Stanković: Karakter... op.cit. str.26 5) Stanković: Karakter... op.cit. str.38 21 - nih organa, boljem kvalitetu sudjenja, demokratizaciji, zakonitosti i huraanosti krivičnog postupka. Prema tome. lična i stručna odbraria su ne samo jedno od osnovnih prava u društvu nego je njihovo pravil- no odvijanje i efikasno realizovanj.e jedno od suštinskih, krucijal- nih oroblema krivičnog postupka.^ ^Samovezivanje države za zakon i pravednost a posebno očuvanje prava okrivljenog, ali uz očuvanje erikasnosti krivičnog postupka, moze se u pogleđu odbrane, kao šed- ne od osnovnih krivičnoprocesnih funkcija shvatiti kao prororcional- 10 povezivanje postovanja instiakcione i ofieijelne maksime, nri če~ mu se, ne davanjem p.rednosti ni j ednoj od njih, odredjuje Doložaj 2 )bramoca u krivičnom postupku. Konačno, treba navesti i jedno interesantno i za sađa dosta usamlje no mišljenje o stručnoj odbrani koja sa stanovišta cilja rostupka nine nužna funkcija za donošenje pravilne i pravedne odluke, već Dređstavlja dodatnu bezbednost okrivljenom kome ona samo pruža način da đeluje stvarno kao subjekt krivičnog postupka.. Državni interes no tom mišljenju, sastoji se u. smanjenju rizika neorravdanog pos- tupka putem omogućavanja da se stručno kvalifikovanom podnosiocu cptužbe suprotstavi struoni branilac na.strani okrivljenom. S tim r.DŠljenjem se ne bi u potpunosti složili jer tako shvaćena odbrana predstavlja opet samo jednu formu krivičnog postupka i tada se za ista može govoriti o stručnoj odbrani kao formalnoj odbrani. Mišlje- nja srno da je to samo nužni minimum koji se postavlja pred stručnu odbranu, a koji ona u svakora slučaju treba da prevazidje ispuniava- njem suštinskih ciljeva u pop-ledu zaštite interesa okrivljenop, nego što je samo takvo regulisanje krivičnog postupka kao pravedne i(for- malno!) fer uredjenje borbe izmedju jednakih stranaka. 123 1) Stanković: Suština. . . op . cit. str .38 2) Gossel: op.cit. str.27 3) Welp• op.cit. str.119 22 7. Obavezna .struena odbrana Ako stručna ođbrana, gledajući uopšteno, pruža odbrani okrivljenog potrebna svojstva,^ ^njen obavezni vid pokazuje brigu društva - drža ve da se okrivljenom obezbedi odbrana bilo đa se okrivljenom obezbe di odbrana bilo da se radi o teškim delima bilo da su u pitanju ne- ki nedostaci okrivljenog koji ga ometaju u tom ličnom korišćenju od trane. Konstatovali smo da se stručna odbrana može pođeliti na tzv. cbštu stručnu odbranu za koju se češće unotrebljava izraz fakultati vna stručna odbrana, i đva posebna slučaja u koje spadaiu odbrana siromašnih i obavezna odbrana, pravo okrivljenog na stručnu odbranu koje se priznaje u svim savre- menim krivičnim postupcima svim okrivljenima. sađrži u sebi potenci jalno nejednak tretman pojedinih okrivljenih, s obzirom, npr. đa ne 2) .ki nisu u materijalnoj mogućnosti da imenuju branioca, druga m su dovoljno kompetentni da ocene potrebu za stručnim braniocem, i tsl. Đakle osnovno pravilo da učešće branioca u krivičnom postunku zavi~ si od volje okrivljenog, odnosno da je odbrana fakultativna co vo- lji i po izboru samog okrivljenog u pogledu ličnosti branioca i mo- m-enta njegovog angažovanja, ne može da bude jedino važeće za sve slučajeve i za sve okrivljene. S obzirom da obavezna odbrana kao za konski institut, ustanovljava obavezu okrivlienog na stručnog bra- nioca može se postaviti pitanje da li se tu može movoriti o nesno- 3)jivosti ovoc instituta sa pojmom 'pravo na odbranu"? S tim u vezi može se konstatovati da obavezna odbrana u najvećem broju slučajeva nije ni u kakvoj koliziji s voljom okrivljenog. l', Dimitri j ević • op.cit. str.151 2) Stanković: Suština... op.cit. str.36 3) Zlatić: op.cit. str.28 - 2 3 - Uvek kada okrivljeni hooe i može da angažuje branioca, zatim i onda kada to okrivljeni ne može, ali želi, ili kada. se bar saglašava sa nostavljanjem branioca po službenoj dužnosti, vnlja zakonodavca ko- ji propisuje obaveznu odbranu i konkretnog okrivljeno^: n.isu u suko- bu. iTedino u situaciji kada okrivljeni ne želi stručno°; branioca a zakon je pređviđja kao obaveznu, može se govoriti o nametanju kori- šćenja nečega što u svojoj osnovi jeste pravo, Medjutim, i u toj si- tuaciji može se smatrati da se u oriličnoj meri radi o kategorija- ma lica čija se volja tn.ože s pravom smatrati manjkavom zbov nedovo-' ljnog uzrasta, postojanja odredjenih psihičkih ili fizičkih hendi- kepa, kada uostalom postoji puno opravdanje da ona bud.e zamenjena zakonskim rešenjem, tj. obaveznom. stručnom odbranom realizovanom putem postavljanja branioca po službenoj dužnosti. Pri tome i nema kolizije dveju suprotnih volja, zakonodavčeve i okrivljenikove, jer je volja drugog manjkava. Kada se radi o slučajevima takvih krivionih dela koja povlače rizik. izricanja teških krivičnih sankcija, malo je verovatna mogućnost odbijania okrivljenoc- da ima stručnog branioca koji bi onda morao da mu se, protivno njegovoj volji, nameće postavljanjem po službe- noj đužnosti. Drugim rečima, obavezna odbrana deo je prava okriv- Ijenog na odbranu uopšte, kao i pr'ava na stručnu odbranu, kada za- kon predvidja stručnu odbranu kao obaveznu za neke okrivliene koii nisu -sposobni da se sam.i brane ili su optuženi z'a neka (te.ža) đela„ tako da ako sam okrivljeni ne uzme branioca, dobija ga po služben'oj dužnosti.^ ^ .astunanje obaveznosti odbrane može da bude aosolutno, relativno i indirektno. Apsolutna obaveznost predstavlja način nastupanja oba- veznosti odbrane u zakonski tačno odredjenim procesnim. situacijama, 1 1) Vasiljević• op.cit. str.166 24 pod taksativno nabrojanim uslovima i prema takodje■jasno definisa- nim i medjusobno razgranioenim kategorijama okrivljenih. Tada obave znost nastupa nreirta organu kome zakon stavlia u nađleonost realiza- ciju ovog instituta, orema okrivljenom kao i nrema braniocu koji ie pozvan-da je vrši, tako da se kratko može konstatovati, da ne posto ji volja koja zasnovanu obaveznost odbrane, moše da otkloni.'Rela- tivna obaveznost se zasniva ili otklanja voljom okrivljenog koja je nresudna u tom popleđu. Kod indirektne obaveznosti imamo pak slu- caj, da ocenjujući faktičku situaciju, organi krivičnog postunka i- maju zakonski zasnovanu mogućnost, da dcnose odluku o nastupanju obavezne odbrane u konkretnom slučaju, onda kada na osnovu diskre- cionog prava ocene nostojeću situaciju kao saglasnu nekom pravnom stanđardu (obično se radi o interesima nravde", 'prisustvu teško- ća u odbrani okrivljenog", ili pak o 1DOtrebama okrivljenog"). 0 indirektnoi obaveznosti se može govoriti i onda kada zakonski nisu tačno ođredjeni procesni trenuci nastupanja obaveznosti već se po- minju uopšteno, čitave etape krivičnog postupka, unutar kojih orga- ni krivičnog postunka imaju prostor da postavljaju branioca po slu- šbenoj dužnosti po svom nahodjeniu, pre ili kasnije. Realizovanje obavezne odbrane moše da bude putem izbora', tj. kada branioca opunomoći bilo lično okrivljeni, bilo neko lice predvidje- no zakonom (čl.67 st. 3) , što je suđeći po redosledu rominianja u zakonskom tekstu primaran način njenog realizovanja. Ali kako in- s’titut obavezne odbrane ne može da funkcioniše bez obaveznog bra- nioca, tj. branioca postavljenog po službenoj dužnosti bez 'obzira na volju okrivljenog, taj način njene realizac.iše se predvidja kao supsidijeran.^ ^ Njegova supsidijernost postoji ier on đolazi do iz- ražaja tek i onda, ako okrivljeni nije dobio branioca do odredje- nog procesnog trenutka na način koji je pređvidjen kao primaran. li li ’.'Jelp; op.cit. str.123 i 128 U praksi medjutim, većina okrivljenih prema kojima važi obavezna od- brana, prvog branioca dobija po službenoj dužnosti. ^ Naime, od 100 okrivljenih pred Okruznim sudom u Beogradu, 60% je prvog branioca dobilo po sluzbenoj dužnosti, 26% je branioca izabralo samostalno, a 14% je branioca dobilo od strane ovlašćenih srodnika. A kako je oa tih 100 okrivljenih obavezna odbrana postojala u 91% slučajeva, to je medju njima učešće onih koji su prvog branioca đobili od stra- ne suda 65 9%. Tokom krivičnog postupka, njih 24 je promenilo bra- nioca aobijenog po službenoj dužnosti privatnim izborom. To znači da je do kraja krivičnog postupka po službenoj dužnosti branjeno 46 okrivljenih dakle 50^5% (nešto više od polovine) onih prema ko- jiiza je vazila obavezna odbrana. Sudeći po tim rezultatima dobije nim u istrazivanju o kome je reč, ono što je zakonski predvidjeno aa bude supsidijeran način realizovanja stručne odbrane u praksi je preovladj ujuć način ,:.utem koga većina okrivljenih dobija stručnu od- b'°anu u krivičnom postupku. 1) Tokcm letnjih meseci 1984. god. izvršeno je prikupljanje pođata- a za istrazivanje "Obavezna odbrana u 100 predmeta Okružnog su- da u^Beogradu"^(čiji je naslov kasnije preformulisan u "100 ok- rivljenin Okružnog suda^u Beogradu"). Osnovna i jedina svrha tog rstrazivanja^je bilo^prikupljanje podataka za istoimenu doktor- sku disertaciju. Broj od 100 predmeta (odnosno kasnije, 100 ok- rivl]enih) smatrao se kao relevantan za donošenje zaključaka, a ° ; p- 'u£lh kriteri j uma uzeto je u obzir jedino najnovija pravno- sna.znost s^tim što^su nekd predmeti najnovije pravnosnažnosti u vreme prikupljanja^podataka bili u višem sudu povodom vanređ- nog pravnog leka, ili^su u fazi brisanja uslovne osude ili pak spojeni sa nekim drugim predmetom. Dakle, izbor je gotovo u pot- punosti bio prepušten slučaju da bi se izbeglo stvaranje veštač- e S1tuacije unapred odredjenog odnosa slučajeva obavezna i fa- kultativne odbrane (koji odnos smo upravo ovim istraživanjem že- itiii da dobijemo), a takodje i pitanje načina i vremena angažo- vanja branioca. Išlo se dakle za tim da se ,;snimi" što realnije stvarno stanje stvari. 26 I I - ODITOS .OBiiVEZNE Q V m A EE I DRUGIH VlDOVi ODERiiTE l c ODHOS OBAVEZNE I LIČKE ODBEUNE (a) Lična odbrana je istorijski i logički najstariji vid odbrane Prilikom razmatranja odnosa obavezne i lične odbrane koji se u pri- lično^ meri poklapaju sa opstim odnosom stručne sa ličnom odbranom* treba reći pre svega, da najuočljivija i osnovna razlika, koja us- lovljava i terminološko diferenciranj e leži u vršiocu ovih odbra- na. Naime, dok ličnu odbranu uvek vrši okrivlieni, obaveznu odbranu uvek 1 bez izuzetka vrši lice koje se razlikuje od okrivljenog, pri čemu se po pravilu radi o stručnom braniocu. Mogućnost da brani svoja prava i interese za slučaj pozivanja na krivičnu odgovornost, naziva se pravom okrivljenog na odbranu i kao takvo se smatra jednim od osnovnih čovekovih prava.x^Odbrana uz po- moć branioca je ona kad okrivljeni u krivičnom postupku razvija svo ju odbranu uz pomoć branioca koji svoju pravnu veštinu stavlja u službu branjenika, zato što mu to zakon đozvoljava ili ga na to oba vezuje. nična odbrana, po svemu sudeći, predstavlja lsturijski l 3)logički najstariji vid odbrane. ili kako se izražava Momzen, stru- čna odbrana je bez sumnje proizašla iz samoodbrane (samostalne od brane). bazirajući se na pravu okrivljeno.g na ličnu odbranu, i stručna od- brana se smatra nekom vrstom prirodnog čovekovog prava, tako da i u našem dobu imaju aktuelnost reči Lemoanjana, kojim se, krajem sedam naestog veka, protivio. ukidanju stručne odbrane u Francuskoj: 1 1) Stanković: op.cit. str.36 2) Ranieri: op.cit. str.234 3) Theodor Mommsen: Romisches Strafrecht, Leipzig 1899.g. str.376 'Takodje se mora misliti i o tome, da branilac, koji je đozvoljen okrivljenom, nije mu dat ni uredbama ni zakonima kao neka privilegi- ja3 nego je to jedno prirodno pravo urodjeno slobođi koja je stari- ja od svih ljudskih zakona,i.1') (b) Obavezna odbrana zbog hendikepa okrivljenog u ostvarivanju li— čne odbrane Kada se govori o odnosu stručne obavezne odbrane i lične odbrane, kao jeđan od vaznih aspekata toga odnosa je činjenica da hendikepi u mo- gučnosti vršenja lične odbrane uslovljavaju u cdredjenim slučajevima obaveznost odbrane. Dakle, tu se ne radi o prisustvu uopšteno konci- pirane nekompetentnosti preduzetih procesnih radnji, što je po miš- ljenju nekih autora svojstveno za sve okrivljene.2} Rađi se o takvim ličnim svojstvima posebnog intenziteta i kvaliteta koji ličnu odbra- nu onemogućavaj u ili znatno otezavaju i ispod tog, pretpostavljeno niskog nivoa licne odbrane. To je jedan od klasično prisutnih razlo- ga za zakonsko predvidjanje obaveznosti odbrane koji se nalazi svuds u uPorednopravnim rešenjima. ^ U našem krivičnom postupku predvidje- ne su okolnosti fizičke i psihičke hendikepiranosti kao i neđovoljan uzrast kao razlozi za nastupanje obaveznosti odbrane. (c> Zahtevanje stručnog branioca kao vid vršenja lične odbrane do- vodi do nastupanja obaveznosti stručne odbrane Oanos obavezne i lične odbrane u nekim zakonođavstvima ima još jedan 1 1) Marcell Frydmann: Systematisches Handbuch der Verteidigung im Strafverfahren, Wien, 1878.g. str.101 2) Huller-Dietz: op.cit. str.1229 3) Jedini krivični postupak gde se obavezna odbrana javlja isključi- vo lz^razloga postojanja fizičke hendikepiranosti okrivljenog je knvični postupak NR Kine gde se u odredbama čl.27 st. 2 pred'”' " obaveznost odbrane okrivljenih koji su gluvi, nemi ili maloietnr. riteri]um lične hendikepiranosti okrivljenog najuže je interpre- tiran u austrijskom krivičnom postupku koji se kao razlog za oba- veznu odbranu svodi isključivc na okolnost nedovoljnog uzrasta oknvlj enih odn. maloletstvo. 28 aspekt nepoznat u našem krivičnom postupku. Radi se o situaciji kada želja okrivljenog dovodi do obaveznosti odbrane. Dakle jedan viđ li- cne odurane, usmeno ili pismeno izražene želje okrivljenog da ga bra ni stručni branilac predstavlja precudnu okolnost usled koje fakul- tativna odbrana postaje obavezna.j a nadležni organi su u obavezi da takvom okrivljenom obezbede stručnog branioca. Treba reći đa i tamo gđe se javlja kao što je npr. slučaj u krivičnim postupcima Francus- ke i Madjarske, da su osim želje okrivljenog da ima stručnog branio- ca potrebni da budu ispunjeni još neki uslovi da bi te želje stvar- no i đovele do nastupanja obaveznosti, kao i da se taj osnov obavez- nosti nigde, pa ni tamo gde je veoma rasprostranjen, kao u SSSR-u i SAD-u, ne javlja kao jedini niti dominantan osnov regulisanja oba- Vezne odbrane. U Sovjetskom Savezu određbe čl.M-8 ZKP RSFSR odredjuju da se na molbu okrivljenog, stručni branilac obezbedjuje na taj način što isleđnik ili sud imaju obavezu da o tome obaveste rodjake ili druga bliska lica okrivljenog koja bi mogla da preduzmu poslove oko angažovanja i plaćanja branioca okrivljenom. Ako oni to ne mogu ili ne žele da učine, dakle ako se taj način pokaže kao nemoguć, onda islednik ili sud odredjuju branioca po službenoj dužnosti. Oglušivanje tih nad- ležnih organa na molbu okrivljenog povlači za sobom. ukidanje presu- de pošto je bitno narušeno pravo okrivljenog na odbranu.^ ^ U SAD sve do odluke u slučaju Gideon v. Wainright (1963) ti zahtevi okrivljenih nisu obavezivali sudove federalnih jedinica, s obzirom na postojanje odluke Vrhovnog suda po kojoj se branilac obezbedjuje siromašnim licima po službenoj dužnosti samo onda ako su to zahte vale specifične okolnosti slučaja, tj. ako je optužba mogla da dove- 1 1) Stecovskij J: Obavezno učestvovanje branioca u krivičnoj stvari, Sovetskaja justicija, Moskva, 21/75 str.18-19 29 de do smrtne presude, kada je dokazni materijal bio kompleksan ili kada su siromašni branjenici bili vrlo mladi, mentalno henđikepira- ili imali slične smetnje u vršenju lične odbrane. 0 odbrani siro- mašnog okrivljenika koji je tražio stručnog branioca nije bilo po- mena sve do slučaja okrivljenog Gideona, koji je inače u literaturi poznat kao "Slučaj nepopustljivog okrivljenog*'.1 ^ (d) Obaveznu odbranu ne može da vrši sam okrivljeni Osim uobičajenog ratia postojanja stručne odbrane u krivičnom pos- tupku radi pravilne i dosledne organizacije optužnog i kontradiktor- nog postupka koje traži da se stručnom tužiocu suprotstav stručni 2)DraiulaCj pomoću ustanove obavezne odbrane zakon osigurava sudelo- vanje branioca i u slučajevima kada je to neophodno potrebno.1 23^Radi 1) George Cole: The American system od criminal justice, Massachuse- tts ^ 1979 .g. str.116 - Klarens Erl Gideon, star pedeset i jednu godinu, sitni lopov, skitnica i kockar, proveo je većinu svog ži-- vota u^zatvorima zbog kradja, 4. juna 1961.g. zatvoren je u Pana-- masitiju u_Floridi zbog provaljivanja u prostorije bazena za pli- vanje da^bi ukrao sitninu iz automata za cigarete, pivo i osveža- vajuća^ pića. Po svemu sudeći, sudjenje Gideonu je trebalo da bude rutinsjca stvar da okrivljeni nije zaprepastio sud upornim zahte- vima da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti, što je sud odbio pozivajuć:. se na zakone države Floride po kojoj branilac mo- ze đa bude^postavljen jedino okrivljenom koji je optužen za kapi- talno krivično delo. Kao svoj sopstveni branilac, Gideon na pre- tresu nije mogao da prezentira odbranu u okviru standarda uobiča- jenih za krivična suđjenja. Porota ga je oglasila krivim i bio je osudjen ^ na pet godina zatvora. Iz zatvorske ćelije Gideon je ru- om .napisao^žalbu Vrhovnom sudu Floride koja je bila odbijena bez saslušanja žalioca. Gideon se zatim žalio Vrhovnom suđu SAD koji je kao^prvo postavio advokata po službenoj dužnosti, Ejba Fortasa juna 1962.g.a koji je u daljem toku postupka bitno doprineo for- maranju i formulisanju stava po kome siromašnom okrivljenom bez obzira za koje je delo optužen, ako zahteva branioca, isti mora da mu se obezbedi. Marta 1963.g. Vrhovni sud SAD dao je za pravo Gideonu kome je moralo da se na njegov zahtev obezbeđi stručna odbrana na osnovu poštovanja Šestog Amandmana. 2) Čubinski: op.cit. str.167 3) Vladimir Bayer: Teorija krivičnog postupka FNR Jugoslavije, Zagreb 1950.g. str.277 30 se naime, u našem krivičnom postupku a i uporednopravno, uvek o in stitutu čija obaveznost nastupa bilo iz subjektivnih oknlnosti veza- m h za ličnost okrivljenog, bilo za težinu inkriminacije ili kompli- kovanost procesnih situacija, koji razlozi samostalno ili kombinova- no stvaraju po okrivljenog situaciju povećanog rizika. Zbog toga je ne^očito izražen interes društva da postoji stručna odbrana u takvim slučajevima, bez obzira na eventualne želje okrivljenog, njegove mo- gućnosti da je plati, kao i njegove pretpostavljene mogućnosti da se samostano brani. Dakle, radi se o prisustvu, u tolikoj meri važnog društvenog interesa da se ne prepušta okrivljenikovoj volji da uzme ili ne uzme branioca pokušavajući da odbranu vrši samostalno, nego se učestvovanje branioca obezbeđjuje prinudnim, pravnim normama.^ Društveni interes definiše još i autor iz prošlog veka, Harsel Frid man^ podvlačeći da što su teža krivična dela to je stroža propisana kazna i to je veći interes društva da se spreči proširenje kaznene vlasti, a naročito da se spreči ograničavanje inđividualnih slobođa garantovanih pravom koji u krivičnom postupku ne smeju da se naruše. Slično se izražava i savremeni sovjetski autor Zahožij koji navodi d^ težina okrivljenja i moguće kazne odredjuje neophođnost uvodjenja vecih garancija obezbedjivanja okrivljenom prava na odbranu i onda kada on iz bilo kojih razloga to svoje pravo ne koristi. To što ok- rivljeni ma kako bio stručan ne može sam da vrši odbranu u slučaje- vima u kojima zakon propisuje njenu obaveznost leži upravo u impera- tivnosti tih propisa koji određjene procesne situacije tretiraju kao situacije povišenog rizika u kojima je interes okrivljenog i društva najbolje zaštititi pomenutom imperativnom regulativom. 123 1) Bayer: op.cit. str.277 2) Fryđmann: op.cit. str.129 3) Zahožij: Obezbeđjivanje okrivljenom prava na odbranu, Sovetskaja justicija, Moskva 1981.g. 19, str.12 13 31 Preovladj uje dakle mišljenje da okrivljeni i u onim slučajevima ka~ da ne postoji neka posebna hendikepir’anost, predstavlja nekompeten tnog procesnog subjekta koji svojom smanjenom mogućnošću za provo- djenje efikasne odbrane dovodi u pitanje ne samo svoje interese ne- go i interes države da se okrivljenom ne nanese neka nepravda u kri- vičnom postupku. Sa tim mišljenjem se ne bi u potpunosti složili jer_, prvo ne postoji nikakav dokaz da su baš svi a ni većina okriv- ijenih u kategoriji nekompetentnih (ima naime i obrazovanih izmedju ostalog i pravnički), a odbrana u slučajevima kada je obavezna, oba- vezna je na isti način i prema njima, bez izuzetka. Ni jedan krivič- ni postupak koji sadrži institut obavezne odbrane ne poznaje medju- tim utvrdjivanje faktičke kompetencije okrivljenog kao okolnost či- je bi postojanje đozvolilo poduđaranje lične i obavezne odbrane (tj poklapanje samoodbrane sa obaveznom stručnom odbranom). Konačno, ako bi se i uzelo da nekompetentnost okrivljenih predstavlja glavni raz- log za postojanje zabrane pođudaranja vršioca obavezne i lične od- brane u istom licu, to bi onda trebalo da važi u svim procesnim si- tuacijama, tj. odbrana bi trebalo da bude obavezna prema svim okriv- 1j enima. 1 1) Bez obzira^iz kojih razloga postojala obavezna odbrana, dakle ne samo u slučajevima kada je izaziva lična hendikepiranost okriv- ijenog koja rezultira smanjenom mogućnošću okrivljenog da se sa- mostalno brani, s^matra se na osnovu praktičnih iskustava koje po- tvrdjuju empirijski rezultati da veći broj okrivljenih nije u stanju da efikasno samostalno štiti svoja prava i interese u kri- vicnom postupku, jer im nedostaju ne samo pravna znanja već i spo- sobnosti artikulacije i samopouzdanje, ukratko ono što Miler-Dic defaniše kao odsustvo socijalne kompetentnosti preduzetih radnii. VJelp ide još đalje, navodeći da okrivljeni ne mogu sami sebe da brane zbog nedostatka distance izmedju dela i odbrane pa su pri- strasni interpretatori svojih interesa, pored čega još, što je potpuno kontradiktorno, i previdjaju potrebu za odbranom (vero- vatno se misli^da ne shvataju potrebu za preduzimanje pojedinih procesnih radnji koje dolaze u okvire odbrane). Najdalje ide Mi- ler koji smatra da okrivljenima u stvari nedostaje volja za bor- bom_! - Muller Dietz: op.cit. str.1229 , Welp: op.cit. str.101-131- i Muller: op.cit. str.167 32 - Očito je da lična odbrana ne može da zameni obaveznu stručnu odbra- nu izmeđju ostalog i zbog razloga nekompetentnosti okrivljenog, aii ni u kom slučaju samo zbog toga. Po našem mišljenju, osnovna prepre- ka da :se vršioci ova dva vida odbrane nadju u ličnosti okrivljenog je u imperativnosti propisa koji za ođredjene slučajeve propisuju obaveznu stručnu odbranu kao puseban vid stručne odbrane, koja obli- gatorno mora da funkcioniše na način predvidjen zakonom, tj. da nas- tupi u odredjenim procesnim situacijama kada postoje odredjene okol- nosti u kojim slučajevima nju takodje obavezno mora da vrši lice od- redjene stručnosti, različito od okrivljenog. Dakle, iako je iz an- tičkog doba stigla do nas pomalo podsmešljiva izreka: "Rideo advo- catum, qui patrono eget!” (Smejem se advokatu kome je potreban bra- nilaC ^takodje postoji i drugačija sentenca: ,?Qui se privat propriis defensoribus, praedebit ipse glađio cervicem hostium1, 23. (Ko se liši 2 )pomoći branioca, sam će pružiti svoj vrat maču neprijatelja). Jasno je dakle da je kod svih dela teže prirode, provodjenje optuz r. _g i kontradiktornog načela toliko važno da se ne može dopustiti okrivljenom da bi se isti mogao zbog neriazvijenosti, lakomislenosti, nepametne šteđljivosti i drugih sličnih uzroka, ne brinuti se o uzi™ manju branioca ili čak ne misliti da ga uzme, mada je to neophodno za pravično sprovođjenje krivičnog postupka i dobijanja pravedne pre 3)sude, kako navodi Čubinski. (q ) Komplementarni odnos lične i obavezne odbrane u krivičnom postupku Stručna odbrana, bilo da se javlja kao fakultativna, bilo kao oba- vezna, je po svojoj suštini način stručne pomoći okrivljenom, ali 1) Ante- Romac: Latinske pravne izreke, Zagreb, 1982.god.str.25 2) Romac: op.cit. str. 25 3) čubinski: op.cit.str. 167 33 rC i njegova zamena.^ Okrivljeni nikada ne može imati zastupnika koji bi se mesto njega pojavljivao u krivičnom postupku i davao pu~ novažne izjave, kao što je slučaj sa punomocnikom u parničnom postup- ku ili punomoćnikom privatnog tužioca, oštećenog kao tužioca i ošte- ćenog, u krivičnom, tako da se okrivljeni npr. ne bi morao pojavlji- vati lično u krivičnom postupku umesto koga bi branilac u njegovo ime davao izjašnjavanje o činjenicama, davao priznanja, poricanja i sl. i Bajer navodi da branilac nije ni predstavnik ni reprezent okrivljenog nego njegov pomoćnik koji se ne IDENTIFIKUJE SA INTERE- SIMA KLIJENTOVIM (podvukao VB). Roksin i Kern^ takodje navode da u principu branilac nema položaj pravnog zastupnika niti za vreme is- trage niti glavnog pretresa, tako da ne može da stupi na mesto okri- vijenog. Ističe se takodje da branilac nije nosilac funkcije odbra- ne, jer je on samo strucni pomoćnik okrivljenog i nema položaj sarrto- stalnog krivičnoprocesnog subjekta. ^ Dakle okrivljeni je jedini no- siiac funkcije odbrane kao procesne aktivnosti kojom se ostvaruje pravo na odbranu. Uopšte pravo odbrane kao pravo okrivljenog je sa- stavni deo njegove krivičnoprocesne ličnosti ođnosno ono je obeležje pojma okrivljenog kao stranke u krivičnom postupku.^ Okrivljenom se đakle zakonom garantuje mogućnost da ostvari odbranu kako lično tako i uz pomoć advokata ali ta dva vida odbrane nisu isključujuća, nego komplementarna i đcpunjujući se, stoje jedna po- red druge. Njihov odnos kao različitih, ali medjusobno komplementar- nih vidova odbrane u krivičnom postupku, je da svojim istovremenim 123*56 1) fihomir Vasiljević: Komentar Zakona o krivičnom postupku, Beograd 1977.g. str.86 2) Vasiijević: op.cit. str.86 3) Bayer: op.cit. str.117 U) Kern und Roxin: op.cit. str.70 5) Zlatić: op.cit. str.34 6) Zlatić: op.cit. str.35 1 j Martinčik: Da lr je okrivljer.i obavezan da obrazlaže opoziv branioca, Sovetskaja justicija, 4/77 ./ 34 ? < ostvarivanjem doprinesu ostvarivanju odbrane u celini3 jer kako se podvlači,^ ^samo uzajamnim dejstvom svih vidova funkcije ođbrane mo- že da se ostvari odbrana u celini jer je neophodno dejstvo svih njenih elemenata u potpunosti da bi se realizovala odbrana kao kri- vičnoprocesna i društvena funkcija. Sadržina lične i obavezne odbrane Jedno od centralnih pitanja kada se govori o ođnosu lične i obavez- ne odbrane je uporedjivanje njihovih sadržina u pcstupku. Tu pre sve- ga, treba navesti opštu konstataciju koja se tiče primarnog odnosa stručne i lične odbrane3 tj. da one jedna drugu niti isključuju ni-- ti zamenjuju. Kako navodi Momzen samostalna odbrana je 1 bez po- moći stručnih branilaca a naročito pored njih, zauzimala u svim vre- menima čv'rsto svoje mesto. Drugim rečima, ne može se negirati da: nPropria oris fassio centum testibus aequivalet" (-bukvalno: Odbra- na iz vlastitih usta vredi koliko stotinu svedoka, odnosno čovek se sam najbolje brani).^ I l i , "Propria sua causa quisque disertus erit" (Za svoju stvar svako će biti rečit, ili svako će najbolje braniti , v 4) svoj u stvar). U sadržinskom pogledu okrivljeni može sprovesti svoje odbrambene stavove nasuprot stavovima branioca, dok branilac ne moze svoje na- suprot okrivljenom, ali zato branilac nije obavezan đa nasuprot svo^ 5) . . .j im shvatanj ima radi po želji okrivljenog. U tom pogleđu situacija je identična kada je u pitanju i fakultativna odbrana. Treba napo- menuti cia je zbog specifične okolnosti da kod obavezne odbrane okriv- 12*45 1) Stanković: Suština, op.cit. str.37 2) Homzen: op.cit. str.376 3/ Romac: op.cit. str.132 (Ovidius, Fast.4,. 11.2) 4) Romac: op.cit. str.436 5) Vasiljević: Sistem. op.cit. str.173 35 - Ijeni ne rnože svojom voljom da je otkloni, ceo odnos teže raskiđiv (ako ne i neraskiaiv u odredjenim faktičkim situacijama, npr. kada okrivljeni, iako nema poverenja u postavljenop branioca nema moguć™ nosti da angažuje drugog, jer ne može da ga plati a od strane brani- oca ne postoji takvo narušavanje svojih obaveza da bi eventualno in- tervenisao sud). Pojava raznih eventualnih sukoba na relaciji okriv- ljeni-branilac, posebno ako je ovaj postavljen po službenoj dužnosti mogu da dovedu do raznih neuskladjenosti u vršenju odbrane, što sa svoje strane sigurno nije ni sredstvo za utvrdjivanje istine ni efi- kasan instrument za zaštitu prava okrivljenog, nego pre svega način za đegradiranje interesa odbrane.1^ Do nesporazuma izmedju okrivljenog i branioca u pogledu sadržine od- brane, može naravno uvek da dodje, a ne samo kada je u pitanju oba- vezna ođbrana, ali je činjenica da do njih ipak češće dolazi kada je obavezna odbrana realizovana postavljanjem branioca po službenoj du- znosti. Kada se govori o odnosu obavezne odbrane i lične odbrane treba posecno skrenuti pažnju na tu okolnost. Pri tom ne treba is- pustiti iz vida da onda, kada se stručna odbrana realizuje izboroiri branioca, bilo od strane okrivljenog bilo njegovih srođnika ovlas- ćenih po zakonu, takvi problemi ne nastaju u istom obimu kao kada se obavezna odbrana realizuje oficijelnim postavijanjem branioca, a me~ đjutim onda kada do njih i dodje, razrešavaju se isto kao i kada je u pitanju fakultativna stručna odbrana. Dakle, problematika mogućih neusklaajenosti sadržina lične i stručne obavezne odbrane đolazi vi- še do izražaja kada je u pitanju realizacija obavezne odbrane pos- tavljanjem branioca po službenoj dužnosti. 1) Welp; op.cit. str.124 - 36 2. ODNOS OBAVEZNE I FAKULTATIVNE STRUČNE ODBRANE (a) Fakultativna odbrana je najstariji vid stručne odbrane Fakultativna stručna odbrana je najstariji vid stručne odbrane i mo ue se pretpostaviti da je verovatno stara isto toliko koliko uopšte i lična odbrana. Branioci koji su branili okrivljene paralelno sa njihovom ličnom odbranom bili su u početku njihovi stariji srodnici ili obično rečitiji prijatelji a ne neka posebno stručno osposoblje- na iii profesionalno orijentisana lica za vršenje isključivo toga i 1)po-sla. Pcred potpunog priznavanja fakultativne odbrane tj. prava okrivlje- nog aa ga na sudu5’po sopstvenom nahodjenju i izboru5 neko brani, u antičkom Rimu postojala je i mogućnost postavljanja branioca po slu- žbenoj dužnosti. Zbog sporadičnosti pojave ne može se govoriti o po- stojanju instituta obavezne odbrane5 mada je činjenica da se radilo o takvim okrivijenima koji nisu bili sposobni da se sami brane3 a kcje su optuživali za te.ška dela ili koji pak nisu imali svoga pa- trona niti novca da plate nekog od oratora. Već tada je naime, ose- ća] pravednosti nalagao da se odredjenim kategorijama okrivljenih • ■ 2)obezbeđi stručna odbrana ako je oni sami nisu obezbedili. 12 1) . Romac: op . cit. str.24 i Romac: op.-cit. str. 13 3 : Ciceron je rekao: "lecet nocentem đefendare: vult hoc multitudo, patitur conseitudo fert etiam humainitas. ' (Dopušteno je krivca braniti, to mnoštyo hoće, običaj dopušta a i čovečnost zahteva.) Takooje se kaže^i: wTam mala ulla causa non est, quin patronum habeat suum."_(Ni je- dna stvar nijc toliko loša da ne bi našla-imala - zaštitnika-bra- nitelj a). 2) Romac: op.cit.str.25 (Cicero-CIC c 1916, 1) i Romac: op.cit.str. 25 (Ulpianus D 3,3,33,2): "Ob gratuitum patrocinium iudex in sin- gulis causis eligat ex advocatis in suo foro approbatum, qui ad hoc munere explicendno, nis , ex causa iudici probata sese subdu- cere nequit." (Da bi siromašnima osigurao besplatnu odbranu, su- dac može u pojedinim slučajevima, izabrati nekog od advokata od- redjenog za njegov sud, koji se od izvršenja te dužnosti ne može osloboditi sem iz op>ravdanih razloga koje utvrdjuj e sudac) . In capitalibus iudicis defensio datur." (Kod teških krivičnih dela odredjuje se branilac-makar ga okrivljeni ne tražio). Takodje je postojala podvučena i moralna obaveza branioca da brane siromas- ne i nezaštićene: "Pauperis audiutor, pupilli iura tuetor,_cau- sidicus viduae non aspenaberis esse." (Advokate, nećeš odbiti da budeš pomoćni’k siromašnima, čuvhr prava siročeta,' zastupnik udo- vice.”) 37 (b) Odnos fakultativne i obavezne odbrane je odnos opšteg i posebnog vida stručne ođbrane Fakultativna ođbrana u ođnosu na obaveznu, nije samo istorijski pret hodeća, već je i ontološki prva, pa se one medjusobno odnose kao po- tencija i akt, mogućnost i stvarnost. Nije moguće suprotna pojava, L oPavezna odbrana prethodi fakultativnoj, već je uvek fakulta- tivna, koncipirana kao zakonska mogućnost svih okrivljenih da imenu ju nekoga da ih na suđu brani, prethodila pojavi obavezne stručne od brane. S razvojem humanizacije Ijudskih odnosa, stalnim poboljšava- njern poiožaja okrivljenog u krivičnom postupku, postalo je jasno da nuje dovoljna sarno ta mogućnost svakoga ko je okrivljen u krivičnom postupku da uzme branioca. Kritički se navodi da su branioci bili u prooiosti na raspolaganju onima čija su primanja bila iznad proseč- .. 1)nin . pa prema tome sama mogućnost postojanja stručnog branioca što ouština fakultativne odbrane, nije uvek đovoljna da bi se praved- no zaštitili svi okrivljeni u postupku kao i da bi se obezbeđilo nje •°vc nesmetano odvijanje i donošenje pravedne i pravilne odluke. Bez punog priznanja fakultativne odbrane nemoguće je medjutim uoča- vanje pojecinih situacija u kojima je potreba za stručnom odbranom povećana a kamoli institucionalizovanje tih situacija. Tek onda ka- da u krivičnom postupku postoji mogućnost okrivljenog da ovlasti stručnog branioca da ga brani, postaje logički moguće da se za neke kategorije okrivljenih kojima je odbrana otežana ili komplikovanija iz različitih razloga, stručni branilac propiše zakonskim odredbama kao obavezan. To đokazuje npr. istorijat anglosaksonskog postupka gde se tek u novije vreme s priznavanjem prava okrivljenom da uvek 1 1) The New Encyclopaedia Britannica,(macropaedia), 15 izdanje 1973 str.783 j > ■ 3 8 - ima branioca po svom izboru, došlo do shvatanja o njenoj neophodno- sti u pojedinim slučajevima. Slično je bilo i u kontinentalnom kri- vičnom postupku, '/de se uporedo s ukidanjem inkvizitorskog postupka koje se na polju odbrane ogledalo u ponovnom uspostavljanju okriv- ljenikove mogućnosti da ga brani stručni branilac po njegovoj volji i izboru, došlo krajem 18. veka do diferenciranja izuzetnih slučaje- va u kojima se ta mogućnost odbrane preko stručnog branioca pretva- ra u obavezu. Uočavanje tih situacija koje unekoliko odstupaju od onih u kojima se uobičajeno nalazi okrivljeni u krivičnom postupku uglavnom se vrši lo na osnovu kriterijuma siromaštva okrivljenog, tj. njegove nemogu- ćnosti da snosi troškove za stručnor brianioca, a naročito ako je bio nesposoban da se sam brani zbog kakve fizičke ili psihičke hendike- piranosti, ili ako mu je zbog optuženja pretila neka od težih kazni. U takvim situacij ama se može govoriti o evoluciji fakultativne oci- brane u pravcima odbrane siromašnih ili obavezne odbrane, s tim što se te prvobitne metamorfoze fakultativne stručne odbrane nisu odmah kretale odvojenim putevima. Đakle, u početku se nisu diferencirala dva različita instituta, odbrana siromašnih i obavezna odbrana (one ni danas u nekim krivičnim postupcima nisu uopšte odvojene, negde su pak s dosta dodirnih ta.čaka) , već su se uobičajeno elementi siroraš- tva istovremeno preplitali sa ostalim okolnostima, inače svojstve nim za obaveznu odbranu. Njih pominjemo zato što više nisu pređstav- ljali slučajeve slobodnog odlučivanja okrivljenog hoće li, ili ne koristiti opšte pravo na fakultativnu odbranu. To su bili počeci ja- vnopravnog, đakle u društvenom interesu, regulisanja stručne odbra- ne nezavisno od stvarnih mogućnosti okrivljenog da plati stručnu od~ branu, pa čak i uopšte da artikuliše svoju volju da istu dobije u krivičnom postupku. usim to istorij skog prvenstva fakultativne odbrane u odnosu na oba~ veznu, i u svakoni konkretnom krivičnom postupku može se zapaziti da obavezna odbrana dolazi posle fakultativne. Postepeno širenje mogU'* ćnosti vršenja stručne ođbrane, njenop opšteg, fakultativnog vida ma na koju etapu krivičnog postupka, daje šanse, (mada ne ni isto- vremeno, niti odmah u istom obimu) i obaveznoj odbrani da dodje đo lzražaja. Tako na pr. kada se stručna odbrana svodila na glavni pre~ _ies i podnošenje redovniii pravnih lekova i njen obavezni vid je imao isti (ili čak i manji) domen delatnosti. Prodiranje svesti o neoL-hodnosti odbrane i u ostalim delovima krivičnog postupka, što je aovelo do postepenog širenja zakonskog domena fakultativne ođbrane, doveo je takodje i do širenja domena delatnosti obavezne odbrane. Prvo se dakie, obavezna oabrana proširila na domen delatnosti posle podignute optuznice, pa zatim na mogućnost ličnoc prisustva i nepos- reane lične delatnosti branioca u ođlucivanju povodom ređovnih prav- nih lekova. (c) Opšta zakonska regulativa fakultativne stručne odbrane u najvećem delu važi i prema obaveznoj odbrani Zakonska regulativa procesnog aelovanja fakultativnog branioca pred- otdvlja opštu regulativu za procesno delovanje i branioca koji vrši obaveznu odbranu. Budući da se ova dva vida odbrane odnose kao opšti i oosebni vid stručne odbrane to je i opšti položaj branioca koji vr^i obaveznu odbranu isti kao i kada je u pitanju onaj ko vrši fa kultativnu s tim što je položaj prvog u nekim situacijama detaljni- je razradjen uz naglasenu obavezu prisustvovanja. Fond prava i dužno- sti vršioca obavezne odbrane je takodje identičan izmedju branioca postavljenog po službenoj dužnosti i onoga ko je izabran. Ne može se ni u kom slucaju srnatrati da npr. branilac postavljen po- službenoj duznosti rnora da vodi više računa o interesima okrivljenog niti pak krivičnog gonjenja.1^ 1T Muller: opTčit.strTl83' Iako ne postoji nikakva paralelna regulativa prava i dužnosti obavez- nog branioca, jer on i nije nikakav posebni procesni učesnik, posto- j i odredjena pravna modifikacija njegovog procesnog položaja s obzi- rom na specifičnosti obavezne odbrane. Ovo se pitan^e obično reguli- še tako što se posebnim odredbarna ođredjuju kriterijumi za nastupa- n_;e obavezne odbrane, procesni momenat njene obaveznosti kao i nad- ležnosti pojedinih pravosuđnih organa angažovanih u ostvarivanju ovog procesnog instituta. Detaljnije ođredjivanje prava i dužnosti3 naročito kada'su u pitanju dužnosti, sastoje se u npr. obavezi bra- nioca da bude prisutan prilikom prvog ispitivanja okrivljenog u onim slučajevima kada je odbrana obavezna od tog procesnog trenutka (čl. 193 st.3). Postoji veća obaveznost prisustvovanja na glavnom pretre su branioca koji vrši obaveznu odbranu u odnosu na onoga ko vrši fa- kultativnu. Tako npr. pretres se odlažc u slučaju neđolaska branioca koji vrši obaveznu odbranu, njegovog napuštanja pretresa ili udalja- vanj a od strane predsednika veća, ukoliko ne postoji mogućnost ca ootuženi odmah uzme drugog branioca, odnosno da mu ga sud postavi bez štete po odbranu (61.295 str.3 i 301). Ukratko rečeno, ako želimo da saznamo kako u globalu izgleda poloza: obaveznog branioca u bilo kom krivičnom postupku, dovol]no je da po gledamo šta odnosni postupak uopšte propisuje kao prava i dužnostr Dranioca, što se onda modifikuje specifičnostima vezanim za obaveznu odbranu, kao što su npr. eventualno kasnije stupanje branioca u pos tupak, prisustva obaveze postavljanja po službenoj dužnosti u sluca ju izostanka izbora branioca do odredjenog procesnog momenta, oueci' fičnosti u pogleđu troškova odbrane. Prema tome kada braniluc u pos tupku uopšte 5 ima pravo npr. uvida u spise, usmenog ili pismenog ko niciranja sa okrivljenim, prisustvovanja procesnim radnjama i u■- <- stvovanju u izvodjenju dokazne delatnostti nezavisno od državnih or gana, podnošenja rvih vrsti podnesaka, i sl. to se odnosi kako na fakultativnog tako i na obaveznog branioca. 41 _ (đ) Postojanje fakultativnah elemenata unutar obavezne odbrane Obavezna i fakultativna stručna odbrana se medjusobno isključuju ali mogu da postoje pojedini elementi fakultativnosti unutar instituta obavezne oabrane. Naiine, apsolutna obaveznost odbrane nije njen je- dani pojavni oblik koja takodje u nekim zemljama postoji i kao rela cj_vno pa i kao indirektno obavezna odbrana. kod apsolutnom obavezno- šću funKcionisanja ovog instituta podrazumevamo takvo funkcionisanje c. avezne odbrane đa je ona obavezna prema svima, okrivljenom, orga nu koji je obavezan da u postupku o tome vodi računa postavljenom (izabranom; braniocu, dakle ako može da se kaže da ne postoji volja koja je može otkloniti. Relativna obaveznost sadrži u sebi pojedine elemente koji obaveznu odbranu veoma približavaju fakultativnoj ođ- brani a sastoje se u mogućnosti okrivljenog u krivičnim postupcima nekih zemalja da svojom voljom može da ukine obaveznost instituta o Kome je reč kao što je npr. slučaj u anglosaksonskom ili sovjetskom postupku, odnosno svojom voljom da je zasnuje, kao što je slučaj u Francuskoj Sovjetskom Savezu, Madjarskoj i sl.2) Indirektna obaveznost (neprava fakultativnost, jer se ne ja.vlja kod f--kultativne odbrane nego samo u pojedinim slučajevima stručne od brane, odbrani siromašnih i obaveznoj odbrani), takodje sadrži ođ~ recljene voluntarističke efemente koj i erodiraju apsolutnost obavez nosti ovog instituta. To su takve procesne situacije kada zakonske odredbe ne odredjuju tačno uslove i momente nastupanja obaveznosti, 1) Pojmovi apsolutno i relativno obavezna odbrana u gornjem smislu koristi^Metod Dolenc u Teoriji sudskog krivičnog postupka za Kraljevinu Jugoslaviju (Beograd 19 33.g.) str.116, dok pojam in direktne obaveznosti koristi Kucova, str.39 47 z ^ideti u istom radu odgovarajuća uporedno pravna rešenja u isto-- imenom poglavlju već se ono vezuje za pravne standarđe kao što su npr. "potrebe ok~ rivljenog ', ' interes pravde' , 'teškoće u odbrani' i sl. 7,a razliku od relativno obavezne odbrane gde se zaoravo daje okrivljenom mogu- ćnost odricanja od odbrane5 da je ukine, poništi ndenu obaveznost ođnosno da je zasnuje, on kod indirektne obaveznosti uonšte nema ta kvu mogućnost da bi mogao svojom voljom da utiče na nastanak odnos- no prestanak njenog funkcionisanja, već je to dato kao mogućnost, odnosno diskreciono pravo državnim organima. To je npr. slučaj u čustrijskom krivičnom postuoku gde branilac postaje obavezan u is- trazi shodno odluci istražnog sudije ako postoji opravdana bojazan da bi bez pomoći stručnog branioca okrivljeni bio bespomoćan; tako- dje i u postupku DR '!Temačke gde je pored slučajeva ansolutne oba~ veznosti predvidjena i mogućnost da sud procen^ujući kumulativno osobine ličnosti okrivljenog i složenost krivičnog predmeta, dodie do zaključka da bi odbrana trebalo da bude obavezna; slično rešenje nostoji i u SR Nemačkoj gde predsednik sudskog veća nože da oceni stručnu odbranu kao obaveznu u konkretnom slučaju s obzirom na te- žinu dela. težinu činjeničnog ili pravnog stanja ili ako je očigle- dno da okrivljeni ne može da se samostalno brani; u mađjarskom kri- vičnom postupku odbrana se izmedju ostalih slučajeva, smatra oha- veznom i ako sud po sopstvenoj inicijativi ili inicijativi okriv- ljenog oceni da je neophodno u interesu samog okrivljenog da mu se postavi branilac; u postupku NR Kine postoji slučaj indirektne oba- veznosti kada optužnicu zastuna javni tužilac a sud oceni da. ne ok- rivljenom potreban branilac. I u našem postupku postoji slučaj kad sud ceni da li je okrivljeni sposoban da se sam usoešno brani i kada su u pitanju punoletni kao i maloletni okrivlieni. kada nastu- panje obaveznosti odbrane zavisi od ocene suda. Indirektna obavez- nost nastupanja odbrane se uglavnom javlja kao dopunski način regu lisania obavezne odbrane, uglavnom tamo gde je ona pri.marno r.eguli- sana kao apsolutno obavezna. Svi ti elementi fakultativnosti, pravi ako su pređviđ;i eni na strani okrivlienop, odnosno nepravi ako su na strani pravosuđnih organa na- đležnih za njeno sprovodjenje5 modifikuju ansolutnu obaveznost od- brane. Mjihovo prisustvo, medjutim ne menja bitno sustinu instituta obavezne odbrane koja se m.ože javljati i uspešno funkcionisati is- punjavajući svoj ratio legis i u takvim poiavnim oblicima. (e) Sličnosti i razlike izmedju fakultativne stručne i obavezne odbrane Kako kod obavezne odbrane oostoje elementi fakultativnosti nrave ili neprave, tako i kod fakultativne odbrane postoje elementi oba veznosti, Oni se uglavnom sastoje u prisustvu manje ili više nag- lašene obaveze organa koji rukovode krivičnim postupkom da upozore okrivljene na njihovo nravo da sebi izaberu stručnor branioca. Time se sprečava da eventualna neukosti, neobaveštenostneznanje ili ne- ki drugi slični hendiken onemogući okrivljene da koriste pravo na stručnu odbranu. Tako npr. Munda smatra^ da svi pomenuti organi (sudj tužilaštvo, isledni organi) moraju uaziti na to da neznanše okrivljenog ili njegovo neiskustvo ne smeiu da naškode njegovom pravu na odbranu koje mu je zakon priznao. Vrlo je vašno da tu po- uku o pravu na stručnu odbranu daje upravo organ koji rukovodi p o - stupk.om, j er bi okrivljeni, korne je možda i poznato oravo o kome je reč, mogao da se usteže da je traži, plašeći se da time ne stvo- ri kod organa koji rukovode postupkom neraspoloženje, uverenost o ?)knvici i sl. 12 1) Munda August: Maš zakon o kaznenskem postopku in njevove vodilne ideje, Ljubljana, 1950.g. str.14 2) Tako npr. u Italiji kada se u istrazi moraju preduzeti radnie kojima branilac ima pravo da prisustvuje, a okrivljeni do tada nije angažovao branioca, istražni sudija je dužan da ga unapred pre preduzimanja odnosnih radnji upozori na to da ima pravo da izabere branioca p o svojoj volji i od svog poverenja, a ako do toga uoozorenja nije došlo nre preduzete radnje ili je došlo is- tovremeno sa njom, te radnje će biti ništavne, kako navodi Gil- berto Lozzi: Uručenje sudskog poziva okri.vljenom, Rivista Itali- ana di diritto e procedura penale 2/73 str.365 44- Ova obaveza o pouci okrivljeno.p na pravo da ima siručnop- branioca5 nije kako bi se moglo pretoostaviti, novije^ datuma;, jer je možemo sresti i u prošlom veku. Tako npr. u austrijskom krivičnom oostun- ku druge polovine 19. veka, gde se navodi da je iztor branioca ore- nušten okrivljenom koji sebi može da izabere za branioca bilo kov advokata upisanog kod austrijskog suda II instance, odredjeno je takodje da on o tom svom pravu mora da bude poučen istovremeno s podizanjem optužnog akta.-"* Ono što se međjutim, menjalo sa evolu- iranjem shvatanja o položaju okrivljenog i opštom tendenciiom hu- manizacije odnosa je vreme ovog saopštavania koie je u savremenim postupcima često pomerano na sam početak krivionog ■nostuoka, na 2)čak i na prethodne, policijske radnpe. Slične odredbe mogu se naći u gotovo svim postupcima ali su nerde manje striktno odredjene u pogledu momenta nastupanja ove obaveze kao i u nogledu ništavnosti procedure za slučaj nepoštovanja tih ođredaba od strane organa koji rukovode postupkom. U našem krivio- nom postupku odredjeno je u čl.67. st.3 ZKP da okrivljeni mora da bude poučen o svom nravu da uzme branroca i da branilac mo^e pri~ sustvovati njegovom ispitivanju. 12 1) Fridman: op.cit. str.127 2) Karakterističan slučai je postupak u SAĐ gde je znamenita odlu- ka. Miranda protiv Arizone’1 koja je doneta od strane Vrhovnog suda SAD 13. juna 1966 .g. ustanovila pravilo o obaveznoj proce- duri pred policijom. Naime pre prvog ispitivanja svaki okrivl^e ni mora da bude unozoren i poučen o svojim oravima u ta'mo ptvr- djenoi formi. Njemu se usmeno saopstava i dabe mu se na uviđ i potpis sledeći tekst; T’Pre nego što vas nitam bilokoje pitanje, morate da razumete svoja prava. Imate pravo da ćutite. cve rto kažete može biti upotrebljeno protiv vas na sudu; imate nravo^ da razgovarate sa svojim advokatom radi savetovank nre nego što vam postavim bilo koie pitanje kao i da on bude nrisutan tokom ispitivanja ako ne možete da snosite troškove^za advokata, p o s - tavićemo vam ga po službenoj dužnosti pre ispitivania, ako ođlu čite sada da odgovarate na pitanja i bez prisustva advokata uvek imate pravo da nrekinete odgovaranje na pitanja kad god to za- želite; takodje imate pravo da prekinete u bilo koje doba dok se ne dgovorite sa svojim advokatom. George Cole: The American Svstem of Criminal Justice, Massachusetts, 1979.g. dzt.112 Glavna razlika izmeđju obavezne i fakultativne stručne odbrane đo- lazi dp izražaja što kod ove druge postoii načelna sloboda rasnola- ganja okrivljenog svojim pravom na odbranu, tako- da se on može bra- niti i- sam, dakle bez ikakve pomoči stručnog branioca, ili može u tu svr.hu angažovati prema svom izboru, jednog ili više stručnih bra nilaca“'> i to u onim procesnim trenucima koje on oceni kao nainogod nije za stupanje stručnog branioca u postupak. Pri tom, ni jednog momenta nije obavezan ni’ na rta, ni da koristi usluge stručnog bra- nioca niti na ličnost konkretnog branioca, niti u pogledu momenta njegovog stupnja u oostupak. Pakultativna odnosno neobavezna stručna odbrana je, drugim reoima, slobodna po osnovnom pitanju - da li će-uopšte biti zastupljena u postupku, pa je logično da slobodna i po momentu angažovanja bra- 2 )nioca, >Tasuprot tome, u zakonom odredjenim slučajevima obavezne odbrane interes đruštvene zajednice ograničava ovu slobodu pronisanom oba- veznošću kada okrivljeni mora da ima branioca koji mu se postavlja po sluzbenoj dužnosti ukoliko ga on sam ne izabere’ i to u tačno odredjenim procesnim trenucima (koji, što su preciznije odredjeni, 4-)to je više izražen karakter imperativnosti celog instituta) . (f) Način angažovanja stru^nog fakultativnog i obaveznog branioca Kada se govori o odnosu fakultativne i obavezne stručne odbrane uo- čavaju se sličnosti i razlike u angažovanju branioca. Naime, kod 123 1) Zlatić: op-.cit. str.27 2) Jekić-Simić: op.cit. str.137 3) Zlatić: op.cit. str.27 4 ) ‘ ~ ' * op.cit. str . 13 7 - 45 - fakultativne odbrane, branilac se uvek aneažu-}e izborom, bilo od strane lično okrivljenog9 bilo od strane drugih lica ovlažoenih na to po zakonu. Kada je odbrana fakultativna ne nostoji nikakva moguć nost nekog drugačijeg načina da okrivlieni dobije branioca osim po- menutog izbora u dve varijante, jer se branilac no službenoj dužno- sti ni u kom slučaju ne postavlja kada je odbrana fakultativna. Obavezna odbrana se takodje realizuje izborom branioca, jer kako se smatra, izbor branioca se javlja kao jedno ođ najvažnijih nrava ok- rivljenog^ i nema nikakvog razloga da mu ne bude priznato kođ oba- vezne odbrane. Ovo tim pre, sto je to ujedno i najbolji- način za uspostavljanje, za odbranu neophodnog poverenja izmeđšu okrivlpenog i branioca. Kod obavezne odbrane se medjutim, za razliku od fakul- tativne, javlja kao sunsidijaran način, postavljanje branioca no službenoj dužnosti. Uvek kada. je odbrana obavezna a okrivljeni nije branioca sam izabrao ili ga dobio izborom na to ovlašćenih lica, sud ima obavezu da mu ga postavi po službenoj duznosti. Time sto u okvirima obavezne odbrane ostaje potpuno očuvana moguonost đa sam izabere branioca, nastoji se na maksimalno mogućem izjednačavanou kvaliteta fakultativne i obavezne odbrane. Ne postoji mogućnost istovremenog delovanja postavljenog i izahra- nog branioca, tj. da istog okrivljenom u istom postunku brani x po- stavljeni i izabrani branilac, jer prvi uvek ustupa mesto drugom. Dakle izabrani branilac ima uvek prednost pred onim koii je postav- Ijen po službenoj dužnosti. Ovaj drugi se nikad i ne postavlia ako postoji privatno izabran branilac, zatim u slucašu da ie odbranu započeo branilac po službenoj dužnosti, okrivlšeni mo.- e u svako đo ba tokom trajanja krivičnog postupka da ga zameni onim koji ]e an- gažovan privatnim. izborom. 1) čubinski: op.cit. str.172 (?) Razlika u kvalitetu odbrana izabranog i nostavljeno? branioca "ostojanje razlika u načinu angažovanja branioca uslovljava posto-• janje razlika u kvalitetu izmedju obavezne i fakultativne odbrane. U anketi medju javnim tužiocima u SR Srbiji^na pitanje da ocene trud i zalaganje izabranib i postavljenih branioca; dobila se jasna situacija u kojoj glavni procesni ''protivnici ' branioca povoljniie ocenjuju iza.brane branioce; 12 JAVNI TUŽIOCI OCEM.JUJU TRUD 0 C E N 0 M 1 2 3 4 5 izabranog branioca - 5,6 24,5 48,5 21,3 AS = 3.8 postavljenog po sl.dužnosti 1,3 21 46,6 22,4 8,7 i—ir\co(100< Sklonost da podjednako ocenj uju trud izabranog i postavljenog bra™ nioca, tj. da izmedju pokazanog truda ne prave razlike. pokazalo je ukupno 40% .isnitanih tuižioca, 56% višom ocenom ocenjuje trud iza- branog branioca, dok se, svega 3,6% ispitanika opređelilo za veće za laganje branioca oostavljenog po službenoj dužnosti. Iđentično nitanje je postavljeno 2)i sudijama: y SUDIJE OCENJUJU TRUD 0 C E N 0 M 1 2 3 4 5 izabranog advokata 1,2 8,3 58,3 28,8 3,5 ŠS = 3,3 postavljenog po sl.dužnosti 7,6 27,4 54,5 9,2 1,3 AS = 2,7 1) Istrazivanje je obavljeno u okviru makro istraživanja 'Pravničke profesije u Institutu za krim. i soc.istraživanja u Beopradu. a uzorak. ispitivanih tužioca je 223 2) Istraživanje u okviru projekta hPravničke profesije*' - ’Profesi- aa-sudija", anketiranje je^završeno 191. u maju, i uzorak je,obu- hvatio 366 sudija opstinskih i okružnih sudova opšte nadležnosti iznosi ukunno 70-5 sudijske nonulacije sa teritorije uže Sr —b i j e . 48 I ovde je uočljiva tendencija davania nižih ocena braniocima oostav- ljenim po službenoj dužnosti, tako da je npr. ocene 'nezadovoliava- jući" i ,:dovoljan' dat njima u 3 5% slučajeva dok se izabranin bra- niocima iste ocene daju u 9,5% slučaieva. Slična je situaciia i sa najvisim ocenama, naime ocene 'vrlo dobar- i 'ođličan , izabrani ad~ vokati dobijaju od strane 32,3% ispitanika dok branioci postavljeni po službenoj dužnosti za dve trećine manje, 10,5%. Moralna, a ne samo oravna, obaveza branioca je da optuženov brani efikasno bez obzira kako je anpažovan. bedopustivo je, kako se is- tiče,1'* pravljenje razlike izmed"ju branjenika, jer se to nrotivi društvenim, moralnim i etičkim načelima navedenim u kodeksima advo- katske etike u kojima se, takodje, zahteva nečinjenje razlika izme- dju kvaliteta odbrane po službenoj đužnosti od one po ounomocju. Ka- ko navodi Torjanikov,1 2 3^aktivnost je jedan od glavnih ookazatelja efektivnosti odbrane. Naravno da je novrešno laičko mišljenje đa angazovan'je dobrop ađvo- kata za branioca u krivičnom postupku predstavlia si^urnu garancinu uspeha (sa stanovišta okrivljenos;), tj . nostizanje oslobadjaiuce presude u svakom slučaju. Ni jedan advokat, ma kako bio stručan i 3) . .angažovan, nije u stanju da negira objektivne činjenice. Ali isto je tako istina da medju advokatima nostoje razlike u stručnosti i u odnosu prema radu, iz čega mogu da proizadju ne male razlike u stru- čnoj odbrani prezentiranoj na sudu (kao što je uostalom slučai kod svih Doslova ko^e obavljaju stručnjaci). 1) Ignjatović: op.cit. profesionalni moral str. 260 a takodme I Zvc kić dr. Uglješa: Profesiia sudija, Reograd 1985 . p . str.15 , pde se na oba mesta navodi da odnos profesionalca prema klijentu karak teriše neutralnost. _ . 2) Torjanikov A: Ocena efikasnosti učestvovanja branioca u krivič- nom postupku, Sovetskaja justicija 14/81 str.43 3) Stanković: op.cit. Karakter... str.21 Dakle, razlike u kvalitetu stručne odbrane su objektivno postojeće i ne mogu se negirati, ali je čin-ienica i to, da osim tih onravda- nih razlika koje se baziraju na postojanju opštelšudskih razlika, nostoji uverenje da izmedju odbrane advokata izabranih nrivatno i onih postavljenih po službenoj dužnosti postoie razlike koje nisu tng individualnog, i rekli bismo, opravdanoe karaktera. Mavodi se s pozivom na praksu^' da se branioci najmanje zalažu k.ada brane po službenoj dužnosti, jer tu kao da im neđostaje materijalni stimu- lans. Takva ocena proizilazi nedvosmisleno i i z stavova osudjenika iz h-'D nozarevac, dakle korisnika usluga jednih i drueih branilaca. ]'.ajmanje sklonosti da pozitivno vrednuju rad svog advokata nokaza- li su oni ispitanici koji su branioca dobili postavljaniem p o slu~ zbenoj dužnosti. Zbirno opredeljenje za pozitivne ocene rada bra~ nioca prelaze polovinu ispitanika koji su branioca ili izabrali sa- mi ili su to za njih učinili ovlašćeni srodnici, s tim što je izra- -i’je opredel j ense ka pozitivnom ocenjivanju kod onih koji su taj izbor izvrsili sami. Od. ispitanika koji su branioca dobili od sro- -ika, za đve pozitivne ocene zbirno se opredelilo 55,3% isnitani- ki ove kategorije, a od onih koji su branioca izabrali sami 64,2%. Isto tako, većinsko zbirno opredeljenje za negativne odgovore kon- statovano je kod ispitanika koj-i su branioca dobili od suda. Maime, njih ukupno 62,9% iz te kategorije je smatralo da im se branilac postavljen po službenoj dužnosti nije n.i malo trudio i čak, da su od njega imali samo štete. 1 1) Stanković D: op.cit. 0 pleoa.jeu, . . str.31 -T' U okviru nrojekta ’Sociopsihološke karakteristike osudjenika" u novembru_1983.g. osudjenicima KPD"Požarevac'■ prezentiran je i upitnik koji se odnosio na njihove stavove o stručnom braniocu kao i advokatima uonšte. Uzorak je obuhvatio 253 lica. 50 - Inače ispitanici su dobro uočili činjenicu da profesionalni odnos prema vršenju branilačke dužnosti zahteva nečinjenje razlike izme- dju branjenika koje bi se bazirale na načinu anpažovanja. Na nita- nje o zalaganju branilaca uopšte ("KOJI SE ADVOKATI NAJVIŠE ZALAvlJ NA SUDJENJU?”) većina ispitanika odgovara da to zavisi kakav je ko čovek i advokat a ne ko ga je postavio đa vrši odbranu - 52%. Sle- deći d o broju glasova je da se najviše trudi advokat koga je okriv- Ijeni izabrao sam - 21,6%, a odgovor da se ni jedan ne trudi dovolj- no. dobio je 12,1% glasova. Odgovor da se trude podjednako dobio ie 4% glasova a da se najviše truđi onaj branilac koji je nostav- ljen po slušbenoj dužnosti smatralo je svega 2,6% ispitanika osu- djeničke populacije. Sve to daje đosta nepovoljnu sliku o zalaganju pojedinih advokata, naročito onih koji su postavljeni po službenoi dužnosti, sud,eći nr*_ ma mišljenju korisnika njihovih usluga. Treba skrenuti paznju da se takav branilac nalazi uglavnom u onim slučajevima kada okrivljeni i njegova porodica nemaju dovoljno sredstava đa sami izaberu i pla- te advokata. Tu se zatim radi i o najtežim procesnim situacijama, tako da stavovi koji govore o njihovom nedovoljnom zalaganju zapra- vo daju lošu sliku o efikasnosti celog instituta. U njima je sadr- žana pre svega, kritika onih ljuđskih i profesionalnih osobina ^i- jim postojanjem su uslovili opredeljenjem većine od oega zavisi kvalitet odbrane i angažovanosti advokata u krivičnom postupku. Veoma sličan komentar mogao bi da se da i u vezi odgovora koji se po broju glasova nalazi na nretposlednjem mestu. Naime i on odrša- va jednu poželjnu procesnu situaciju a to je da s.e bramoci angazu- ju podj-ednako bez obz.ira ko ih je postavio a za koji odgovor se op redelilo svega 4% ispitanika. To jasno odražava stavove isnitanika - 51 da se ova zapravo najpoželjniia procesna situacija retko dešava ili se zapravo uopste ne ostvaruje. Takodje po nialo iznenadjuje činje- nica da se svega 21,6% ispi-tanika- opredelilo za odgovor da. se naj- više. zalaže branilac koga je okrivljeni sam izabrao. Smatralo se pre ispitivanja, ili da će se za njega opređeliti većina ili' bar, da izmedju njega i prvog odgovora neće biti tolika razlika, budući đa je sopstveni izbor branioca najbolji način zasnivanja ličnog od- nosa izmedju okrivljenog i branioca, što je jedan od glavnih uslo- z— dobru i angažovanu odbranu, kao odnos obavezujućeg poverenja ^ jzai emnosti. Ipak, ispitanici su smatrali da su nresude pre'svega ljudske i profesionalne osobine advokata. daravno mišljenje osudjeničke populacije ne mora da se uzme kao od- raz objektivne stvarnosti budući da oni posmatraju stvari iz noseb- nog ugla: 1) radi se o uobičajenom osudj^ničkom nezadovoljstvu, odn. neraspolozenju prema svima koji su/bili u vezi krivičnog pos- tupka koji je doveo do njihovog osudji^anja; 2) činjenica je da su uprkos postojanju stručne odbrane osudjeni i upućeni na izdržavanje razne; 3) često je prisutno nerealno očekivanje da dobar advokat samo ako hoće može u postupku da postiže čuda i da doprinese oslo- I badjajućoj presudi kojoj očigledno nema mesta; U) laici su skloni da obicno loše procenjuju i sasvim korektno držanje branioca kao neopravđano pasivno, čak nestručno i nezainteresovano. Masuprot to- me, svadjalački i uopšte, bahat i primitivan nastup na sudu, odugo- vlacenje postupka. pa i razni nepošteni postupci, mogu pogrešno da se percipiraju kao pružanje kvalitetne odbrane. Smatrali smo da je od interesa čuti i mišljenje advokata o tome da li oni više truda, pažnje i vremena posvećuju slučajevima u kojima su privatno izabrani od onih kada su postavljeni po službenoj 52 _ dužnosti.1 ^ Većina ispitanika tvrdi da ne pravi nikakvu razliku - 71,5%. Sledeći odgovor po broju dobijenih glasova je da to zavisi od komplikovanosti i složenosti slučaja a ne od toga ko ih je p o s - tavio za branioca u konkretnom slučaju - 11,4-%. 10,1% ispitanika s e izjasnilo da se više trudi kada je izabrano od strane okrivlje- nog ili njegovih srođnika ”jer se tako stvara ugled i klijentela'. Daleko najmanji broj ispitanika se izjasnio za odgovor da se naj više trude kada su postavljeni od strane suđa po sluzbenoi dužno- sti - 3,2%., Iako je postavljanje po službenoj duznosti samo supsi- dijaran način realizovanja obavezne odbrane, on se ipak dovoljno često sreće2) a takodje, u slučajevima u kojima se javlja, đeluje izgleda dovoljno intenzivno na postojanje razlika u kvalitetu pre- zentiranih odbrana, da se često govori o nostojanju razlika u kva- litetu izmedju fakultativne i obavezne odbrane. Zbog toga treba reći da osim načina realizovanja ovih odbrana, tj. razlika u naoinu angažovanja njihovih vršilaca, nema nikakvog drugog razloga za 1) 2 ) U okviru makroprojekta "Pravničke profesije je^projekat , ro fesija ađvokat” unutar koga je obavljeno istrazivame jtdvoka ti o obaveznoj odbrani". Uzorak je 153 advokata sa teritome uže Srbije. U istraživanju "Osuđjenici o advokatima” 32,6% ispitanika je do- bilo branioca po službenoj dužnosti. Nasuprot tome, mlhov roi je gotovo dvostruk u istraživanju ’'100 predmeta iz Okruznog s da u Beograđu” gde je tačno 60% ispitanika dobilo branioca po službenoj dužnosti. Taj broj objašnjavamo čxn]enicom_da se_u stvarnoj nadležnosti Okružnog suda nalazi veliki brop krivicni dela za ko j e je odbrana obavezna s obzirom na cl./O Konkretno, u ispitivanju o kome je reč, čak u postojala obavezna odbrana pa je u odnosu oca odredjenih po službenoj duznosti broi svakom slučaju podaci iz oba istraživania, 7% slučajeva pe na taj broj 60% brani- koji nije prevelik. U _ __ iako različiti, povo- re 1 jasno'o'prisustvu konstantnog broja okrivljenih, koji_se xz- gleda povećava, koji branioca ne mogu da dobiju ni na^ gi način osim postavljanjem po službenoj duznosti, koii način regulisanja stručne odbrane od ne malog znacaia u kr nom postupku. pojavu razlika u kvalitetu ovih vidova struone odbrane. Ili kako Luter i Wolf konstatuju,^ ^ mada se prava i obaveze postavljenop bra- nioca ne razlikuju ođ prava i obaveza onoo-a ko je izabran, u očima okrivljenog branilac koga je postavio sud ima tri osnovne karakte- ristike: 1) on je branilac koga bi okrivljeni retko (ili uopšte ne bl 1 sam izabrao; 2) on mu stoji na raspolaganju po pravilu kasni- je nego izabram branilac; 3) tom braniocu nedostaje materijalna privlačnost za preuzimanje odbrane. Nešto slično poslednjem navodu Lutera i Volfa smatra takodje i Stanković, koji kaže da se čini, odnosno da tako praksa pokazuje, da se branioci najmanje zalažu u slučajevima kada brane t>o službe- noj dužnosti, jer tu kao da im nedostaje materijalni stimulans. Inače predstava o nekvalitetnoj odbrani postavlienog branioca nos- tala je jedan čvrsto ukorenjen stereotip koji je kao takav, čak na- - • . Li )sao mesto i u književnosti. 123 1) Norst Luther&Friedrich Wolff: Das Recht auf Verteidigung im So~ zialistichen^ Strafverfahren, Staat und Recht, 2/78 str.lkk 2) U istraživanju !'Osudjenici o advokatima” 71,9% onih isnitanika koji su branioca dobili po službenoj dužnosti. dobili su ga pos- le ^ podizanja optužnog akta. Masuprot tome, od onih ispitanika koji su branioca đobili od rodjaka, 83,3% ih jeđobilo branioca nre podizanja optužnice. Učešće tih koji su branioca đobili pre optužnice rnedju ispitanicima koji su branioca izabrali sami. ta- kodje je veće od polovine - 69,2%. 3) Drago Stankovi: 0 pledoajeu odbrane, Maša zakonitost,282 str.31 9) Giinter Grass: Lumbur, Sveučilišna naklada Liber,Zagreb 1979.g. iz predgovora: 'Njega po službenoj dužnosti brani Betina fon Karnov, najmanje militantna feministkinja (rasprava se vodi pred feminističkim sudom, gde Lumbur odgovara zbog toga što je navod- no, milenijumima^bio na muškoj strani i time naudio ženskoj bor- bi za^emancipaciju. U tim odlomcima ima đosta elemenata farse, naročito u^opisima besmislenih procedura u kojima se nazire pa~ rodija^političkih procesa). čak je sumnjivo da li prioada tom fe- minističkom. kružoku, jer je obično najpooustljivija, najosetlji- vija, pa je verovatno zbog toga i postavljena da brani optuženog. Inace, nalazi se po pravilu" izvan toka prefresa na kome glavnu ~ reč imaju tužitel~jka, članice veća i predsednica veća koje" i vo- de raspravu. Kao takva, dosta j e" nekorisna,ali se od nje više i ne očekuie . Učestvuje utoliko što kadkad smiruje situacišu, naš- j703 na odugovlačen~;u, traži da se precizno utvrde i dokažu neke istorijske činjenice. Jednom reč ju, u _sv'akom pogledu je drugora- zredni učesmk pretresa čijim učesnicima nije dorasla. To je uk- ratko kroki licnosti Betine fon Karnov branitelja po službenoj dužnosti u ovom pretresu". (podvukla ZM) 54 3. ODNOS OBAVEZNE ODBRANE I ODBRAME SIROMAŠNIH15 (a) Pretpostavka da ideja o odbrani siromašnih prethodi ideji o obaveznoj odbrani Time što je zakonodavac ustanovio pravo svakog okrivljenog da moze uvek u krivičnc .1 r ostupk.u uzeti branioca, ne rešava pitanje kako se dolazi do stručne odbrane ako bi okrivljeni hteo da uzme branioca . 2 ) .ali zbog siromaštva nije u mogućnosti da ga plati. Osećaj pravedno- sti nalaže da se3 ako ne svim takvima obezbedi besplatan branilac, ono sigurno nekima od njih5 da bi se sprečilo da trpe štetne posle- đice odsustva stručnog branioca samio zato što ne mogu da ga plate. Logički gleđano i samo uočavanje kategorije siromašnih, tj. onih ok- rivljenih koji prema svom materijalnom stanju nisu u mcgućnosti da plate branioca u krivičnom postupku, pređstavlja već prvu stepenicu uaaljavanja od opšteg prava svih okrivljenih da uzmu stručnog bra- nioca, ka pravednijem regulisanju stručne ođbrane u krivičnom pos- tupku. Naime od poštovanja načela da svaki okrivljeni ima pravo da uzme stručnog branioca, tj. oa prostog, izjednačavanja nejednakih, dcšlo se do priznavanja i uvažav,anja razlika. To za neke kategorije okrivljenih u krivičnom postupku znači u pogledu stručne cdbrane, priznavanje drugačijih prava osim obične mogućnosti da po svom naho- djenju uzmu ili ne stručnog branioca. Apstraktno gledajući put od fakultativne stručne odbrane đo njenog obaveznog vida logično ide preko odbrane siromašnih. Naime, tek od uočavanja onih koji ne mogu da plate branioca, a potrebno im je, 12 1) Taj pojam se sreće npr. kod Dimitrijevića, op.cit. str.154, Vasiljevića (Sistem), op.cit. str.168, i Vasiljevića (Komentar) op.cit. str.90 2) Dolenc: op.cit. str.113-114 - 55 - dcšlo se do onih koji nisu u stanju sami da se brane a nemaju branio- ca iz bilo kujih razloga (nevazno je da li je u pitanju nedostatak sredstava da ga plate , neshvatanje potrebno da ga imaju, ili čak di- rektno ođbijanje, neželjene stručne odbrane). (b) Istorijski aspekt odnosa obavezne odbrane sa odbranom siromašnih Istorijska analiza ne daje odredjen odgovor na pitanje da li je od- brana siromašnih, osim logički, i istorijski stvarno prethodila oba- veznoj odbrani. U svakom slučaju, kako ni antički ni srednjovekovni akuzatorski postupak nisu institucionalizovali obaveznost odbrane ali ni odbranu siromašnih, odgovor je pre negativan nego pozitivan. laenije rečeno, o.oa ova posebna vida stručne odbrane ulazila su u praksu krivičnih postupaka paralelno. Dakle može se smatrati da je istorijski ideja o neophodnosti odbrane nekih kategorija okrivljenih optuženih za teška đela ili nesposobnih da se sami brane išla para- lelno sa idejom da takvim licima ako nemaju sredstva da plate struč- nog branioca istog treba obezbediti postavljanjem po službenoj duž- nosti. Io je bio slučaj sa npr. austrijskim i nemačkim krivičnim po stupkom postinkvizitorskog perioda, pri čemu su ove dve ideje o po- sebnim slučajevima stručne odbrane zapravo pomagale jedna drugu. Na- ime samo siromaštvo okrivljenog, tj. njegova nemogućnost da uzme bra nioca, jer nema sredstava da ga plati, nije bilo dovoljno za nastu- panje obaveznosti odbrane5 da nije istovremene pojave teškoća okriv- ljenog aa se sam uspešno brani zbog nedovoljnog uzrasta, fizičkih lli psihičkih hendikepa uz npr. istovremenu pojavu optuženja za teš- ko đelo. Sve te okolnosti zajeđno logički i istorijski dovode do formiranj a ideje o nužnosti postavljanja branioca po službenoj duž- nooti i onda kada ga okrivljeni neće ili kada je njegova volja manj- kava, tj. bez obzira na njegovu volju. - 56 (c) Instituti mešovitog karaktera sastavljenih od elemenata obavezne odbrane i odbrane siromašnih Istorijska paralelnost ova dva instituta, dovodila je do situacije poklapanja odbrane siromašnih i obavezne odbrane, a negde je to slu~ čaj i danas. Naime, negde se kao ostatak nekadašnjih zajeđničkih ko- rena i danas sreće prisustvo mešovitih elemenata, tj. elemenata oba- veznosti kod odbrane siromašnih odnosno elemenata neđostatka materi- jalnih sredstava za angažovanje branioca, kod obavezne odbrane. To istovremeno postojanje mešovitih elemenata ova dva posebna vida stručne odbrane predstavlja ujedno i najizrazitiji aspekt njihovog medjusobnog ođnosa. Tipičan primer za nepostojanje diferenciranja ova dva instituta je legal aid u anglosaksonskom krivičnom postupku gde se siromaštvo od- nosno nemogućnost- okrivlj,enog da plati stručnu odbranu javlja kurau- lativno sa nekim drugim okolnostima tipičnim za obaveznu odbranu, kao što je težina krivičnog dela-koja se okrivljenom stavlja na te- ret, fizička ili psihička hendikepiranost u vršenju lične odbrane, nedovoljan uzrast, neobrazovanost, komplikovanost postupka, i sl. Do primene instituta legal aid ne može da dodje ni samo zbog prisus- tva siromaštva okrivljenog, ali ni samo zbog prisustva nekog oo kri- terijuma koji u.kontinentalnim krivičnim postupcima izazivaju oba- veznost odbrane. Drugim rečima, npr. imućan ali mentalno zaostali okrivljeni ne može da dobije legal aid, kao ni siromašni ali za lic nu odbranu kompetentni okrivljeni, koji je punoletan, sposoban, zdrav i razuman a nije optužen za.neko teže delo, i ne zahteva strucnog branioca. U kontinentalnim postupcima nema slučajeva takvog nediferenciranja ova dva instituta. U austrijskom krivičnom postupku (koga uzimamo kao primer postojanja poklapanja instituta obavezne odbrane sa'od- branom siromašnih), branilac po službenoj dužnosti se odredjuje ka- da bi ti troškovi ugrožavali izdržavanje okrivljenug ili njegove po- rodice u smislu potreba jednostavnog življenja. Za maloletne okriv- Ijene predvidja se sličan kriterijum odredjivanja siromaštva, ak.o bi troškovi odbrane otežali maluletnikov razvoj ili ugruzili njegovo izdržavanje u smislu vodjenja jednostavnog načina živuta. Da bi ok- •^dvljem dobio branioca potrebno je3 osim ispunjenja tog kriteriju- ma 5 i postojanje okolnosti koj.e odredjuju obaveznu odbranu koje se ogledaju u težini krivičnog dela i sl. Ali, za razliku od anglosak- sonskog postupka u kome postoji neođvojivost elemenata ova dva in- stituta koji su potpuno sjedinjeni u institutu legal aid, ovde se ipak može govoriti o postojanju samostalne obavezne odbran.e. To su slučajevi kada okrivljeni ima dovoljno sredstava da plati troškove odbrane a postoje okolnosti i inače tipične u svim krivičnim postup-- cima za obaveznu odbranu. Tađa, ako okrivljeni iz bilo kojih razlo- ga nema stručnog branioca, postavlja mu se branilac po službenoj du- žnosti čije troskove snosi sam okrivljeni (tzv. Amtsverteidiger). Kada medjutim pored okolnosti karakterističnih za obaveznu odbranu postoji i siromaštvo okrivljenog, postavljeni branilac se naziva Ar- menverteidiger i plaćen je iz budžeta. Dakle samostalna odbrana si- romašnih ne postoji, jer je okolnost siromaštva nedovoljna za nas- tupanje tog posebnog vida stručne odbrane, pored koje okolnosti mo- ra da postoji i neki od elemenata karakterističnih za obaveznu od- branu. oliena situacija je postojala i u nemačkom polovine 19. veka^gde se takodje odbrana na slucajeve obavezne odbrane kombinovane krivičnom postupku drug siromašnih ograničavala sa siromaštvom okrivlje- e 1) Fridman: op.cit. str.134 58 nog.^Bez postojanja siromaštva okrivljenog to je bila čista obave- zna odbrana a kada je sa nekim od tih uslova za obaveznu odbranu po- stojao i elemenat siromaštva3 onda. je postojala odbrana siromašnih. Medjutim, i tamo gde su ova dva instituta uglavnom odvojena kao što je slučaj u našem krivičnom postupku može se govoriti o postojanju elomenata obaveznosti kod odbrane siromašnih odnosno postojanja kri- terijuma siromaštva kod obavezne odbrane. Elementi tipični za obavez- nu odbranu sreću se svuda gde se za nastupanje odbrane siromašnih predvidja još neki kriterijum osim činjenice da okrivljeni nema do- voljno sredstava da plati stručnu odbranu, ođredbe čl.71 st.l pređ- vidjaju težinu krivičnog dela koje se stavlja okrivljenom na teret (delo za koje je propisana kazna zatvora preko tri gođine), pri če- mu iz formulacije ''može postaviti" proizilazi da je neophodna pro - cena konkretne situacije od strane suda, dakle težine dela i sposo- bnosti okrivljenog za samostalnu odbranu da bi se donela odluka o nastupanju ovog vida stručne odbrane. Osim postojanja tih elemenata tioičnih za obaveznu ođbranu, neophodan je i zahtev okrivljenog da mu se postavi branilac, što je vid lične odbrane. Tek iz kumulativne ispunjenosti tih uslova, može da dodje do izražaja i osnovni krite- lijum siromaštva, odnosno nemogućnosti okrivljenog da snosi tro^jcov^ odbrane (‘‘ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troskove od- brane"). Momenat nastupanja odbrane siromašnih poklapa se sa momen- tom kada nastupa najčešći slučaj obavezne odbrane u našem krivicnom postupku, tj. posle podignutog optužnog akta (čl.71 st.^). Kada je predsednik veća pozitivno rešio zahtev okrivljenog da mu se postavi branilac siromašnih, njega postavlja predsednik suda, dakle isto kao kod obavezne odbrane. Konačno, elemenat obaveznosti ogleda se kod 1) Videti uporedno pravni dec 59 - odbrane siromašnih i u činjenici da na zahtev okrivljenog, predsed- nik veća irna obavezu, doduše ne na pozitivan odgovor na postavljen zahtev, ali u svakom slučaju da proceni situaciju shodno zakonskim odredbarna i donese pozitivno ili negativno rešenje. 'Elemenat nedovoljnosti sređstava za plaćanje troškova stručne odbra- ne faktička se javlja i kod obavezne odbrane. Naime zakonske odred- be čl.70 st.4 pređvidjaju da ako okrivljeni u slučajevima obaveznos' ti odbrane, ne uzme sam branioca, predsednik suda će mu postaviti branioca po sluzbenoj dužnosti. Faktički oni okrivljeni koji imaju sredstva da plate stručnog branioca (bilo oni lično ili članovi nji- hove porodice) obično ne čekaju postavljanje branioca po službenoj dužnosti nego ga sami angažuju ili ako su to propustili da urade d.o momenta nastupanja obaveznosti odbrane, obično zamenj-uju postavlje- nog branioca izabranim. Postavljeni branilac po službenoj dužnosti ostaje da vrši odbranu uglavnom onih okrivljenih koji zapravo nemaju mogućnost da plate azabranog branioca iz sopstvenih sredstava. Iako načelno okrivljeni snose troškove i za postavljenog branioca, uglav- nom su u pitanju siučajevi predvidjeni čl . 1 0 0 st. 1 tj. ako bi troš- kovi o kojima je reč, doveli u pitanje izdržavanje okrivljenog ili iica koje je dužan da izdržava, oni padaju na teret budžetskih sred- stava. (d) Nastupanje odbrane siromašnih Jedna od glavnih razlika izmedju odbrane siromašnih i obavezne od ■brane je da ova prava nikad ne nastupa ex officio, tj. po službenoj dužnosti i inicijativi državnih organa, već je uvek vezana za tra- ženje okrivljenog posle koga tek dolazi do procene situacije, teži- ne dela, sposobnosti okrivljenog da se samostalno brani. Kod obavez- ne odbrane, naprotiv, barem u našem krivičnom postupku, želja okriv- 60 ljenog i uopšte njegov psihički odnos prema stručnoj odbrani je pot puno irelevantan. To je slučaj i u većini krivičnih postupaka sem retkih gde postoje izuzetni slučajevi da traženje okrivljenog u od~ redjenim situacijama dovodi do obaveznosti odbrane, kada pravosuđni organi imaju obavezu da odgovore pozitivno na takav zahtev. Kod oba~ vezne odbrane načelno_, ni njeno nastupanje a ni njena realizacija nije zavisna od pozitivnog odnosa okrivljenog prema njoj niti od preduzimanj a ma kakvih aktivnosti u tom pravcu, jer okrivljeni u tom pogledu može da ostane potpuno nem i pasivan, pa čak može da aktiv- no izražava svoje neslaganje . ali se to ni na koji način ne ođrazava na obaveznu odbranu i njeno funkcionisanje. Suprotno od toga, kao što smo videli, kod odbrane siromasnih okrx^ ljenikova želja da dobije branioca izražena kroz zahtev upućen sudu predstavlja jedan (mada ne jedini) od uslova za nastupanje ođbrane siromašnih, bez koje ne može da dodje do njene realizacije. (e) Razlike u načinu angažovanja branioca Dok se ođbrana siromašnih uvek realizuje putem postavljanja branioca po službenoj dužnosti, to je kod obavezne odbrane supsidineran nacin njene realizacije. Naime obavezna odbrana se primarno realizuje iz~ borom branioca od strane okrivljenog ili lica iz kruga srodnika pred vidjenih odredbama čl.67 st. 3. Tek ako okrivljeni u slučaju posto janja obavezne odbrane ne dobije branioca na taj način do momenta kada nastupa obaveznost (bez obzira da li ga on u stvan nece, ne želi, ne uvidja potrebu ili pak nema dovoljno sredstava da ga plati), dolazi do postavljanja branioca po službenoj duznosti. S tim u vezi je i sledeća razlika izmedju ova dva vida stručnih od brana, jer kod obavezne odbrane, okrivljeni tokom postupka, ma kako - 61 - dobio branioca može svojom voljom da ga promeni, što ni u kom s.luča- ju ne menja karakter obavezne odbrane. Nasuprot tome, okrivljeni kod odbrane siromašnih nema tu mogućnost. Doduše zakon ne predvidja ni~ kakvu zabranu u tom smislu, ali je jasno da okrivljeni kome je pos- tavljen branilac siromašnih nema sređstava da samostalno angažuje arugog branioca, jer inače ne bi ni bilo odbrane siromašnih. U si- tuacijl da do toga ipak dodje, jer je npr. okrivljeni prvobitno ne- tacno predstavio svoju materijalnu situaciju da bi dobio besplatnog branioca, ili je. naknadno došao do nekih sređstava, ili su mu ta sredstva prikupili rodjaci i prijatelji, tako da okrivljeni nezado- voljan prezentiranom odbranom uzme privatno angažovanog branioca, to onda ne dovodi samo do razrešenja postavljenog branioca dužnosti, već menja i čitav karakter odbrane. Tu više ne može da se radi o od- brani siromašnih već se ona pretvara u običnu, fakultativnu stručnu odbranu. (f) VrŠilac obavezne odbrane i odbrane siromašnih Kuko se deoba odbrane vrši uglavnom prema nosiocima odbrane,1}to se i za obaveznu odbranu i odbranu siromašnih može reći da pripadaju tzv. stručnoj odbrani. Dakle.sličnost izmedju njih je u tome što ni u jednom od ta dva slučaja ne može da đodje do podudaranja sa lič- nom odbranom. Drugim rečima ni odbranu siromašnih ni obaveznu odbra- nu ne m°Su du vrše lično sami okrivljeni, već ih uvek vrši lice raz- iidto od oknvljenog, po pravilu stručno lice - advokat (uz prisu- Stvo manjlh odstupanja koja se tiču situacije nepostojanja dovoljno advokata u sedištu suda, što je inače u današnje vreme retkost). U tom pogledu nema razlike izmedju odbrane siromašnih koja i ne posto- ji ako je vrši sam okrivljeni i obavezne odbrane koja je imperativ- m m propisima vezana za stručnog branioca kao nosioca. 1) Zlatić: op.cit. str.32 - 6 2 S obzirom da se i kod odbrane siromašnih i kod obavezne odbrane rea~ lizovane na supsidijeran način, javlja branilac postavljen po služ- benoj dužnosti i tu postoji kao otvoreno pitanje kvaliteta prezenti- rane odbrane za koji se sumnja da je niži od onoga koji se dobija od iza'branog branioca.^" Tu možemo samo da kažemo da postupanje postav- l4 -nog branioca ne bi trebalo da se razlikuje od postupanja izabra 2 ) . .ncg. Moguće je da se faktički nivo odbrane ± ne razlikuje medjusob- nc' tol'ko koliko se možda često i nekritički pretpostavlja, jer kako neki autori ističu postavljeni branilac je nezavismji u lznošeniu činjenica od izabranog, što kod okrivljenog može da stvori utisak ne- dovoljne brige prema odbrani, nepravilnog postupanja i uopšte gleda- no. da doveđe do nespwazuma u njihovim odnosima. (g) Obavezna odbrana i odbrana siromašnih kao posebni vidovi stručne ođbrane su medjusobno najsličniji vidovi odbrane Zbog prisustva svih pomenutih sličnosti i razlika izmedju odbrane s:i- ronašnih i obavezne ođbrane kao vidva stručne odbrane3 postavlja se pitanje da li je odbrana siromašnih bliže fakultativnoj ili obavez- g ) . . . . v .nr' odbrani. To pitanje se postavlja, jer ima autora kojx izncx- it' podvlače u pogl edu odbrane siromašnih da se ne radi o nekom vidu fakultativne odbrane. Masuprot tome Dimitrijević55 doslovno navodi da; 1Ođlike obavezne odbrane ima i odbrana siromašno^ okrivljenoc.. odnosno na drugom mestu: ... da se pod ođredjenim zakonskim uslovi ma i stručna odbrana siromašnog okrivljenor moze javljati kao oba- ,, 6)vezna odbrana . 12*46 1) Videti u ovom radu pod naslovom 'razlike u kvalitetu odbrana međju izabranog i postavljenoa branioca 2) Aćimović: op .cit.str.71 3^ Aćimović: op.cit. str. 71-72 . . . .4) Vodić kroz post-upke, knj . 2 ođeljak Krivioni suds.ki pos _upa . au tora Mirka Perovića, Beograd 197 3 . god.str. 3 4 5< Dimitrijević: op.cit. str-154 6) Dimitrijević: op.cit. str.152 63 Sudeći po tome da odbrana siromašnih nastupa tek na zahtev okrivlje- nop koga on može ali ne m.ora da unuti sudu, prema svom nahodjenju, ovaj vid odbrane je stvarno najsličniji fakultativnoj, gde okrivlje- ni takodje može ali ne mora da se služ'i svojim pravom na stručnu ođ~ branu. Hedjutim, elemenat voljnosti na strani okrivljenor, nije ne- što što bi pripadalo isključivo fakultativnoj odbrani, jer nostoje i krivični postupci u kojima je tra'ženje okrivljenog da mu s'e1 obezbedi branilac, neophodan elemenat za nastupanje obaveznosti ođbrane, od- nosno njenih pojedinih slučajeva. S druge strane, samo postojanje zahteva okri'vljenog da mu se odobri odbrana siromašnih nigde nije dovoljno za njeno nastupanje, jer je neophodno da sud oceni potrebe za stručnom odbranom na osnovu okol- nosti kao što su složenost slučaja, sposobnost okrivljenog da se sa- mostalno brani3 kao i drugih elemenata, pri čemu zakon daie donju granicu težine krivičnog đela koje ne sme biti lakše od ono^ za ko- je zakon propisuje kaznu težu od tri godine zatvora. Dakle tu imamo prisustvo elemenata koji se po pravilu vezuju za obaveznu odbranu. Takodje je činje'nica da se i kod odbrane siromašnih kao i kbd obave- zne odbrane radi o prisustvu posebnih kategorija okrivljenih koji u posebnim slučajevima imaju, nek.a takodje posebna', drugačije konci- pirana prava na stručnu odbranu kojima fakultativna odbrana služi samo kao osnov. I kod odbrane siromašnih kao i kod slučaja obavezne odbrane opšta zakonska regulativa postunanja branioca siromašnih, tj. nje^ov opšti fond prava i dužnosti je identičan onome koji zakon propisuše kod fakultativne odbrane. Naš krivični postupak inače ne propisuje ni- kakve posebne dužnosti za branioca siromašnih niti pređuzimanja nekih radnji.D pođvlači obavezu Čubinski: op . cit.str.16 9 gde navodi da branilac. siromašnih može ako želi da radi u celom nostupku od momenta postavlšanja, ali je dužan da 1 ) ako postoji osnov, izjavi i obrazloži prigovor protiv optužna.ce; 2) vrši odbranu u toku glavnog pretresa, i 3) izjavi i opravda potrebne pravne lekove 64 Đakle, fakultativna odbrana se i u sluoaiu odbrane siromašnih odnosi kao potencija i akt, mogućnost i stvarnost. Zbog tova i nije neopho- dno odgovoriti na pitanje da li je odbrana siromašnih blixa 'fakulta- tivnoj ili obaveznoj odbrani, već je dovoljno podvući ođnos posleđ-- nje dve kao posebnih vidova stručne odbrane. I odbrana siromašhih i obavezna odbrana razvijaju se iz fakultativne odbrane stvarajući po- sebne vidove stručne ođbrane čiji su pojedini slučasevi bliži ili đelji opštoj osnovi koju čini fakultativna odbrana. (h) Obavezna odbrana i odbrana siromašnih predstavljaju i mere socijalnog staranja Kada se razmatra nravna priroda obavezne odbrane i odbrane siromas- nih kao posebnih vidova stručne odbrane, osim njihovog procesnog ka- raktera postoji i onaj aspekt koji posebno nodvlace nemaoki teoreti- čari a koji se definiše kao mera socijalne politike. Kaime koncepcija krivičnoprocesnog siromaškog prava r.a odbranu i oba vezna odbrana proističu, kako navodi Welp iz sociialnoetičkih shva tanja jednog doba u kome se starange o sirotinji i uonšte, hendike- p .■’anim liciraa shvata kao socijalna funkcija. Staranje o noboljsanju njihovog položaja postaje jedan od primarnih interesa iavnocr poretka savremenih društava bla^ostanja. Iako se kod nas ta dva krivičnopro- cesna 5.nstituta ne tretiraju kroz taj aspekt, moz;e se reći da i na- šoj društvenoj stvarnosti nisu daleka takva razmatranja. Recimo E. Vajs3lmatra da se socijalna politika može đefinisati kao takva drus - tvena delatnost čija je sadržina ukupnost zivotnih. radnih i društve nih uslova u kojima se odvija nroces društvenog razvoja i koja đo nrinosi ostvarenju društvenih ciljeva u pogledu položaja čovekas 123 1) Welp: op.cit. str.130; takodje, Samuels: op . cit. str . 232 2) Welp: op.cit. str.130 3) Đušan Lakičević: Uvod u socijalnu politiku, Beograd 1982.god. str. 1 1 65 njegovog svestranog razvoja. obezbedjenja socijalne sigurnosti5 hu~ manizacije društvenog rada i Ijudskih odnosa. Cilj socijalne politi- k'e bio bi1 ^ stalno unanred j ivan j e radnih i životnih uslova radnih ljudi i gradjana i društvenih grupa kroz racionalno zađovoljavanje 1 judskih potreba, obezbedjivanje socijalne sigurnosti rađnih ljudi i iradjana, ublažavanje i prevazilaženje socijalnih razlika i stva- ranje pretpostavki za brz i integralan socijalnoekonomski razvoj . S tim u vezi odredjenim kategorijama ljuđi čine se odredjene socijal- ne prestacije koje predstavljaju davanja ili činjenja pojeđincima k°ji se nalaze u stanju socijalne potrebe. A stanje socijalne potre- be označava se i sa terminima socijalna nezgoda, socijalni rizik ili socijalni sluoaj, i oni označavaju objektivne doaadjaje’ koji ugro- zavaju zadovoljavanje životnih potreba čoveka, njecovu socijalnu si- gurnost, uslove napredovanja u životu a ponekad sam život.1 2) U skla- du sa tim, oba spomenuta instituta krivičnog postupka, i institut obavezne odbrane i odbrane siromašnih ima dcdirnih tačaka sa pomenu- tim teoretskim oostavkama, jer je činjenica da đoprinose ostvariva- nju ciljeva u pogledu položaja čoveka, obezbedjenja socijalne sigur- nosti, humanizacije ljudskih odnosa i svojim postojanjem i delova- njem u krivičnom postupku ublažavaju i utiču na prevazilaženje so- cijalnih razlika. Troškovi za oba specijalna vida stručne odbrane u krivicnom postupk.u zato mogu da se tretiraju kao povremene ili pri- vremene socijalne prestacije, odnosno davanja ili činjenja nojeđin- cima koji se nalaze u stanju socijalne potrebe kako bez sumnje može- mo da okarakterišemo situaciju u kojoj se nalazi okrivljeno lice u krivičnom Dostupku bez sredstava da izabere branioca. 1) Lakičević: op . cit.str.15 2) Lakičević: o p .cit.str.20 - 66 Ako usvojimo- shvatanje o postojanju socijalnopolitičkog aspekta ova dva instituta onda- treba skrenuti pažnju i na to da prilikom njiho- vs. primene postoji opasnost-, kao i k.ađa- su u pitanju dru^e mere so- cijalne politike. Ona se ukratko rečeno sastoji u đeformacijama ko- j.e vremenom mogu da dovedu do toga da pomenute mere manje koriste p stizanju svojih proklamovanih ciljeva, tj . da manje služma ostva- rivanju pomoći ugroženim kategorijama a više da služe davaniu po~ krića odredjenom sistemu organizovanja društvenih- službi legali^u- ći sve njihove postupke. To i sami korisnici mogu da osete kao neku vrstu "nametnute-, igre'f u kojoj nerado - učestvu ju bez obzira na nenc- srednu korist.od te pomoći. Ove mogućnosti deformacije postoje i ka- da je u,pitanju obavezna odbrana,kao i odbrana siromašnih koje lako mogu da postanu (i ostanu) deo forme krivičnog • oostupka n-ubeći ono što je njihov suštinski značaj koji se sastoji u nružanju pomoći u odbrani odredjenim kategorijama okrivljenih. D R U G I D E O I OBAVEZNA ODBRANA KROZ ISTORIJU 1. Obavezna oabrana kroz opštu istoriju Prvi advokati i branioci bili su rođjaci, prijatelji ili istinolju- bivi ljudi namerni da pruže pomoć okrivljenom bilo iz prijateljsko -rodjačkih, bilo opšte ljudskih i moralnih ili prosto, materijalnih razloga^Njihova pojava i uloga u krivičnom postupku bila je ista kao i u građjanskom, kako navodi Momzen. Ti prvi branioci bili su po- 3) nekad 'i postavljeni od strane suđa, kako navodi Celić za postupak u antičkoj Atini. 123 1) Moris Garson: Advokat i moral, Beograd, 1965.g. str.14-15 2) Theodor Momsen: Romisches Strafrecht, Leipzig 1899.g.str.376 3) Radoslav Celić: Odbrana okrivljenog po službenoj dužnosti, Kralje- vo 1972 .g .str.6'7 , gde se navodi da je u antičkoj Atini branioca okrivljenom postavljala njegova fila ili de'ma (opština), .koji su se nazivali i:syndikos,! ili nprostates ' ’a koja institucija je poce la da se razvija naročito od Solonovih reformi 67 Svuda gde se krivični postupak odvijao u akuzatorskoj formi sa jav- nim, usmenun, neposrednim i kontrađiktornim pretresom i racional- nim dokaznim postupkom, tu je bilo mesta i za branioca okrivljenog. Takav postupak imao je u svojoj osnovi formalnu jednakost tužite- aja tuzenog, ili kako se izražava Fridman* 1 ^ oni su dve jednake stra- ne 1Ked]u su jednako rasporedjeni vetar i sunce . Ipak, što se tiče krivčnog postupka antičkog Rima, isti autor ističe da je stručna odbrana bila samo izgovor đržave iskićen velikim frazama. Branilac m j e imao neke velike mogućnosti da deluje na odluku suđa. Mogao 3e jedino da nastoji na tome da gane publiku i po mogućstvu trone sud, po čemu su rimske odbrane i bile poznate. Ne retko se pribegavalo rravim predstavama, na žta se s dosta kritičnosti osvr- nrsve?edaTovoritasluš:iSkreJem« e je °rat0ru dozvolne-on«ti nproi n l j siusa, krece se, nasrce na svako^a i vNše n^avi sudai brpos?isU°svo?tVN nead0ka2e.Za » u l l U n Lpostagli SV03 C1I3 branioci m s u prezali ni od kak- Vih sredstava, dovodili su 6ak plaiude srodnike okrivljenog ogrnu- te u pocepanu 1 pohabanu odeću, a poznat je i slučaj jednos: branio- ca koji je radi upečtljivosti na pretresu iznenada strgnuo odeću sa SVOg bran^enika da bi pokazao njegove ožiljke stečene u ratovima za zbinu. Pohvale koje su se iznosile u krivienom postupku nisu go- ni^ta o cineenicama> nego o zaslugama okrivljenog za državu3 njegovoj hrabrosti u ratovima, Plemenitosti i sl. i. to sve s dost*' pretenvanja. Da bi se stalo na put prevarama i korupciji beskrupu- lozmh branilaca, a takodje i da bi se snrečilo da svako netalento- van za bilo koji posao, kroz odbrane i zastupanja na sudu zaradjuje sebt za život, na zalaganje tribuna Cinciusa Alimentusa donet je 550 nne Lex Cinoia koji je zabranjivao naplaćivanje branilačkih us- luga bilo da je nagrada tražena bilo da je nudjena. !! w E n ei ^ ! g kestrHt9? UCh VentetdVung im l) Fryđmann: op.cit. str.93 68 Osim tog opšte priznatog prava na struonu (plaćenu ili besplatnu) odbranu, u antičkom rimskom postupku teško da bi se moglo govoriti o postojanju posebnih vidova struone odbrane, kao što su odbrana si- romašnih i obavezna odbrana. Postoje đođuše sentence kao npr. De- ■fensionem quocumque tempore postulanti reo negari non oportet , rimskog pravnika Paulusa, što znači da ne treba odbiti okrivl'1 enop da mu se osigura odbrana bez obzira kada postavi zahtev, a tako- dje i: IfIn ćepitalibus iudiciis defensio đatur", rimskoe pravnika Ulpianusa, š.to 'znači da se kođ teških krivičnih dela odredjuie bra- nilac (makar 'ga okrivljeni i ne tražio). Momzen navodi medju- tim, da postav-ljanje branioca okrivljenom kao neka vrsta milosti prema njemu od strane magistrata uopšte nije uobičajena. Znaci da je do toga ipak dolazilo, ali ne ni često a ni ređovno. Ono što se nerado priznavalo ili još češće uskraćivalo okrivljenom, postojalo je kao praksa kada je u pifanju oštečeni krivičnim delora, Momzen^ navodi da će se u krivičnom postupku desiti često ono cto se u građjanskom postupku ne retko dešava, da se oštećenom d o nalo .gu suda postavi advokat. Pravni položaj tog advokata koleba se iz medju sudskog karaktera branioca i političkcc karaktera izabrano . zastupnika zajednice. Koliko je antičkom Rimu bila strana i sama ideja o obaveznoj odbra- ni govori i primer uvodjenja ograničenia stručne odbrane. ^aime, u periodu principata u postupku pred carskim sudovima struena odbra- na je bila zabranjena za optužene za krivicna dela iz domena rat 5) 12345no? prava. Dakle u tim, za okrivljenop najtežim procesnim situa- 1) Romac: op.cit. str.132 (Paulus D 48.18.18,19) i (Ulnianus D 3, 3,33,2) 2) Romac: op.cit. str.132 3) Momzen: op.cit. str.376 4) Momzen: op.cit. str.367 5) Momzen: oo.cit. str.264 69 cijama pred vrhovnom suđskom instancom, protiv čije odluke nije d o - stojao nikakav pravni lek, i to u postupku za najteža đela, odbra- na se svođila na ličnu. To je upravo suprotno od ideje da okrivlje- nom kome je najteže treba najnre pomoći strudpom odbranom u krivi** čnom postupku. Ostaje medjutim činjenica da je akuzatorski postupak antičkog Rima u svim ■ periodima,sem pomenutog izuzetka, davao okrivljenom pravo na fakultativnu stručnu odbranu, i da se već tada uočavalo postojanje određjenih kategorija okrivljenih (siromačni, teško ontuženi) koji- ma se branilac dodeljivao po službenoj dužnosti od strane suda, ma- 1 )da ne kao pravilo, i ne svima i uvek u istim situac 1 i a m a . Starogermansko običajno pravo saouvalo je kroz niz vekova akuzator- sku formu krivičnog postupka koja je strankama davala slobodu da cuvaju mterese u javnom, neposređnom usmenom i kontradiktornom p o - stupku izvodjenia dokaza. Dokle god je postojao takav postupak, po- ložaj okrivlj eno.g Pred sudom je bio relativno povoljan, formalna od brana je bila đopuštena i najčešće se realizovala na sudu delatno- šću neko^ : od starijih srodnika okrivljenog.2 0^krivlDeni je mogao da dovede nekoga sa sobom na sud da ga brani, ali i da zahteva od su- da da mu postavi nekog od porotnika za branioca. Zbon toga Frid- man navodi da se ovaj postupak nazivao i branilačkim (ođbrambenim) sistemom krivičnop pravosudja. vek v0I0rf o];rivl9eni n krivičnom postupku mora u- ili da sfd?il° °le? 3 ® ?am izabrao 111 mu za je sud odrediod* sudi^a može u po]edmim slučajevima izabrati neko- od ađ- romašnih ^ Sfd ’ da M se osigurala odbrana si-o.masmh a kopi se ne moze oslobođiti te dužnosti odim iz on-av- danih razloca kope procenjuje sud, su iz Cođex iuris Canonici d -,de 1Z PraYn Kriterijumi za obaveznost odbrane bili su dvojaki Postojao je kri- terijum težine krivičnog đela koje se okrivljenom stavljalo na te- ret ’ Odbrana je bila obavezna ako je delo bilo smatrano zločinstvom. za koje je predvidjena najveća mera robija ili zatočenje preko pet godma. Obaveznost odbrane je postojala i u slučaju kada je zakon ostavljao sudu izbor izmeđju pomenute sankcije i neke druge. Jrugi kriterijum za postojanje obavezne odbrane sastojao se od oso- ^iva licnosti okrivljenog tj. nekih njegovih hendikepa. Odbrana je bila obavezna za okrivljenog koji je bio optužen ma za koje zločin- stvo kada je 1 ) maloletan, 2> nem, 3) gluv ili P) tako bolestan da m j e u stanju sam da se brani (par 60 st.2). Konačno odbrana je bila obavezna ako je okrivljeni bio optužen ma za Koje zlocinstvo ili prestu ako je ođsutan sa glavnog pretresa pri ponovljenom krivicnom postupku koje ponavljanje je dopušteno u nje- govu korist (par 371 st.2).2^ Postojao je još jedan slučaj predvidjen odredbama par.13 2 . Mada pa teorija nije svrstavala u slučajeve obavezne odbrane 3)smatramo đa 1 ) 2 ) 3) Zakonik o sudskom krivičnom postupku za Kraljevinu Jugoslaviiu .^ onet ^e 1929 .god. i sadržao je odredbe o obaveznoj odbrani u par flarković: op . cit. str . 15 2 Dolenc Metod: Teorija sudskog krivičnog postupka za Kraljevinu Jugoslaviju, Beograd 1933.g . str.117-118 80 mu je pravna nriroda takva da ga ioak treba pomenuti. Radilo se o tzv. "zastupniku okrivljenogrf koga je sud postavljao u onim sluoaje- vima kada je okrivljeni bio pušten iz istražnog zatvora na jemstvo ali koji je pobegao a nije sebi postavio zastuonika (taj zastupnik inače ne mora imati kvalitete branioca predviđjene par. 62.). Tada će mu sud nostaviti zastupnika kome će dostavljati rešenje o progla- šenju jemstva nropalim. Konačno, pred okrušnim sudovima odbrana je bila obavezna za mladje maloletnike kojima je suđ morao postaviti branioca ako to nisu sami uradili ili za njih njihovi zakonski zastupnici3 u bilo kom delu kri vičnoc? postupka, ukoliko se neko od ovlašćenih branilaca šara dobro- voljno javi za ovu odbranu (par. 34*4 .) . Karakteristično je za sve pomenute slučajeve obavezne odbrane da za- kon nije davao pravo suđu (a ni drugim krivičnoprocesnim subjektima, npr. okrivl jenom) da procenjuje konkretnu situaciju tj . da l.i se st- varno radi o takvom slučaju da je stručna odbrana neorhođna. Sam procesni mehanizam funkcionisanja instituta obavezne odbrane po zakonu je bio takav, da se sud starao po službenoj dužnosti o tome. da li okrivljeni ima branioca. Tu su dolazile u obzir dve osnovne grupe radnji’ a) utvrdjivanje da li postoji slučaj obavezne odbrane, i b) postavljanje branioca po službenoj dužnosti ako ga okrivlieni nij’e uzeo sam.^ U toku izvidjaja i istrage branioca po sluz,benoj du žnosti postavljao je istražni sudija, a posle predate optuznice, predsednik veća ili sudija pojedinac. Procesni trenutak postavljanja branioca po službenoj duznosti, tj. trenutka do koga bi okrivljeni morao sam da ga imenuje, je zavisio 1) Marković: op.cit. str.153 od toga da li u postupku uostoji istraga ili ne. Tamo gde ima istra ge ođbrana je obavezna čim je istraga otvorena, a tamo p;de istrage nema. onđa od vremena predaje neposredne optužnice. Po svemu sudeći izmed^u dva kriterijuma određjivanja obaveznosti odbrane, tj . težine krivičnog đela i svojstva ličnosti okrivljenog nije pravliena razli- ka u stađijumu istrage u kojoj je za svaki nosebni slučaj odbrana i- mala postati obaveznom, već je taj momenat u svim sluoajevima bio is- ti. Pre otvaranja istrage, odnosno predaje neposredne ootužnice, od- b rana ne može biti obavezna. Izuzetno i pre toga postojala je jedna zakonom pređviaiena mogućnost postavljanja branioca po službenoj dužnosti okrivljenom, a to naro- ■ci-to u slucaju đa u izvidjaju sud naredi da se okrivljenom postavi branilac ako nadje da za to postoii naročita potreba. Tu se radi o s 1 u'a]evima indirektne obaveznosti k.ada sud ima pravo da na osnovu kon.^etne situacije proceni postojanje potrebe za stručnom odbranom. 0- trenutka kada sud oceni situaciju kao takvu da iziskuje odbranu, °na postaje obavezna, bez obzira na postojanje ranije nomenutih kri- tenjuma za nastupanje obaveznosti, već s obzirom na odluku suda (par 60. st .1 ) . Od momenta zasnivanja obaveznosti, stručna odbrana ostaje obavezna do kraja krivicnog postupka, kako navodi Marković1 '1 obaveznost odbra ne prestaje kada prestaje i krivični oostupak, tj. njenovom obusta- vom ili donošenjem pravnosnažne presuđe. Dakle po gornjem mišljenju obaveznost odbrane važi i za postupak po pravnim lekovima, pa ie i u slučaju ponavljanja postupka odbrana obavezna. Isti stav deli i cubmski koji smatra da kada je odbrana po zakonu obavezna ona za- država svoju obaveznost u svim stadijumima i na svim stepenima kri- vičnog nostupka, a ne samo do donošenja orvostepene presude. 12 1) Marković: op . cit.str.153 2) ':ubinski Mihajlo: Naučni i sudski Komentar Zakonika vičnom postupku Kraljevine Juo-oslavije str.169 o sudskom kri- 82 Ukoliko se desi da u slučaju postojanja obaveznosti odbrane okrivlje ni samom sebi ne uzme branioca a to propusti i sud da uradi i nlavni pretres'se održi bez branioca, tako dobijena presuda mogla se napa- dati pravnim lekom revizijom (par 336. st.3). Odstupanje od obavezne odbrane predvidjeno je bilo par.234 st.l ko^i reguliše slučaj kada je krivično delo učinjeno na glavnom nretresu i učinilac se zatekne u vršenju toga dela. Tada sud može ođmah da ore- kxne započeti postunak po prvobitnoj optužnici i da održi pretr.es zbog neposredno učinjenog dela i tom prilikom da izrekne i presuđu a da okrivljeni nije imao branioca iako se možda radilo o takvom slu- čaju (po težini dela ili svojstava ličnosti okrivljenog) koji bi ina če po zakonu iziskivao obavezno prisustvo odbrane. Postojao je još jedan izuzetak, naime ukoliko je okrivljeni stranac, a vodi se postUDak o njegovom izđavanju, postavljao mu se branilac po službenoj dužnosti ali samo o njegovom trošku bez obzira na fak- t: “ko postojanje uslova za obaveznu odbranu.^ U pogledu vršioca obavezne odbrane, nije pravljena nikakva razlika i: ledju fakultativne stručne odbrane. Radi dostojanstvenog i stručno vršenja dušnosti branioca, tu funkciju u krivičnom postupku mogli su vršiti samo advokati, javni beležnici, profesori prava na univerzi- tetu kao i lica osposobljena za advokate, javne beležnike i sudije ako nisu u aktivnoj državnoj službi. Odredbe paragrafa 62. predvidele su obavezu za advokate, javne bele- žnike i sudske činovnike u pogledu vršenja obavezne odbrane kada ih na tu đužnost nostavi sud. Ostali državni činovnici koji su predvi- dj^ni par.58 da mogu da vrše branilačku funkciju, toga se mogu pri- 1) čubinski: op.cit. str . 168 83 initi u slučaju, pre svega da ih sud odredi ali i da im 'starija vlast to dozvoli. što se tiče aktivnih sudija, oni mogu biti pos- tavljeni za branioca u slučajevirna kada sud odredjuje branioca po slu^benoj duznosti radi vrsenja obavezne odbrane ako u mestu suđa nema dovoljno advokata. s tim što aktivni suđija ne mora da primi od ■ branu po ugovoru sa okrivljenim bez obzira što se radi o slučaju o- bavezne odbrane.1'* Tokom istrage okrivljeni koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru (par.67) imao je pravo da sa svojim braniocem opšti pismeno i usme- no, uz ograničenje, da uvek kada "interesi istrage nalažu!; s a naro- cito ako postoji osnovana bojazan da okrivljeni zloupotrebljava svo- je opštenje sa braniocem, sudija ima pravo da naredi tzv. "kontroli- sri~ menu obavezne odbrane u prethodnom postupku.^ Zahtev državnog tužioca u pogleđu postavljania obaveznog branioca u prethodnom postupku obavezan je za predseđnika veća i to ne samo u slučajevima kada se zahtev bazira na obaveznosti odbrane iz čl. 140 st.l već i u slučaju predvidjenom čl.14 0 st. 2-, kako smatra Kle- inknecht jer je saopštavanje zaklju^ka istrage, državno tuzilas- tvo ođlaže sve dok se branilac ne postavi u oba slučaja pomenutog zakonskog propisa. Ako se potreba za braniocem javi i ranije đakle tokom tužilačke is- trage, i tuž’ilac postavi takav zahtev na osnovu svoje procene (ili 12 1) Kleinknecht: op .cit. str.374-375 2) Kleinknecht: op.cit.str.373-375 113 - ga postavi sam okrivljeni) pre završetka istrarze, on ne obavezuje predseđavajućep da postavi branioca, kao sto je sluč^j postavlja naem tužilačkog zahteva u neriodu zaključivanja istrage. Pređseđnik veća je u takvom slučaju slobodan da zahtev reši nozitivno ili ne- gativno. ^ oedevnom nostupku nadležan za postavljanje branioca u slučaju d o- o Loiar. iđ obavezne odbrane kađa okrivljeni nema branioca, je predse* dnik veća koji takodje ođlučuje i o ličnosti branioca. (c) Vršilac funkcije obavezne odbrane Zakonski je predvidjen nešto uži krug lica koia mogu da vrše oba- veznu odbranu .u odnosu na kateporije koje mogu da vrše fakultativnu stručnu odbranu u krivičnom p_os.tu.pku, Kao potencijalri vršioci oba- vezne odbrane javljaju se pre sve^a advokati re^istrovani u celoj Savezno]_Republici Kemačkoj za odbranu u krivičnim stvarima (ne va- 'a P^mcip lokalne ogra.ničenosti) . Jedini izuzetak postoji kada su u pitarpu advokati .repistrovani pred Saveznim suđom, jer njih n o m pozvati, osim toga suda, samo Viši zemaljski sudovi i^Savezni Usta- vni sud. Ođbranu zatim, moše da vrši -i profesor prava na nemačkim visokoskolskim ustanovama kao i tehničkim višim školama, kao i lica u zvaniu_docenta univerziteta. Pod ođredjenim uslovima odbranu mo^u da vrse^ i _ sudski pripravnici-referendari 9 pod uslovom da su pološi- ■ strucni lspit, da su zaposleni u pravosudju najmanie 15 meseci kao i da_.ni.su pripravnici pri veću funkcionalno nađležnom za ras- pravlianje konkretne krivične veća nije m.entor. "vari, tj. da im pređsedavajući toga J ..rivicnon postupku postoji takođje mogućnost vršenja stručne od~ druqih licra ' k°ie predvidjaju odredbe čl.138 st.2 v ' a 1 e smatra maksimalnom i predlažu se nova rešenja u viđu uvodienja mogućnosti izbora i u ovoj oblasti. Naime Nelp navodi2 ^ da ako je tanno da je ođnos poverenja izm.edju branioca i okrivljenor krite- rijurn efikasnosti i kvaliteta ođbrane, ako izabrani branilac važi kao branilac kosi ispunjava taj važni zahtev za poverenjem, onda postoji samo jedno rešenje problema koje zadovoljava zahtev za us~ postavljanje stvarne socijalne jednakosti u krivičnom postupku, a to je omogućavanje okrivljenom da utiče na izbor postavljenon vrši-- °ca obavezne odbrane u krivičnom postupku. 123 1) Jurgenjtfelp: Die Verteidiger als Anwalt des Vertrauen, Zeitsch- rift fur die fesamta Strafrechtuissenschaft (De vom slučaju obavezne odbrane, obaveznost nastuna sa nodizaniem optužno^ akta, tako da branilac učestvuše u sledećim procesnim si- tuaciiama * podnošenje prigovora nrotiv optužnice, učestvovanje na glavnom pretresu, učestvovanje u Dostupcima po pravnim lekovima uz niihovo prethodno nodnošenje u korist okrivljenog, uč.estvovanje na pretresu drugosterenog suda kada se takav pretres održava bez obzi- ra ko j e pokrenuo drugostepeni postupak. u ^lučaju obavezne odbrane za đelo iz nadle'inosti porotnog suda njena obaveznost dolazi do izražaja na glavnom nretresu i u postup- 1 1) Frydmann* op .cit.str.134 2.i C.Rertel* Grundriss des osterreichischen Strafnrozessr^chts kien 1975 .g. str.61-6 2 126 cima pred višim suđskim instancama, po pravnim lekovima; dok se pre glavnog pretresa javlja samo izvođjenje nojedinih radnji kojima ok- rivljeni ne može da prisustvuje., jer je u nritvoru. Branilac ođsutnop; okrivlienog obavezan ie za glavni nretres. Branalac okrivljenog koji se nalazi u istražnora zatvoru duže od šest meseci obavezna je od momenta navršavanja to^a roka bez obzira u ko- joj se fazi nalazi krivicni nostupak.. sve do pravnosnažnosti oresuds . Indirektna obaveznost u austrijskom krivičnom nostunku oostoji u slu- čaju kada branilac postaje obavezan prena ođluci istrašnog sudije ^oš u nrethodnom postuuku za izvođjenje dokaza ako postoji oo^avdana bo~ jazan da je bez pomoći branioca okrivljeni besuoaoćan, a to su inače procesne radnje kojima bi izabrani branilac imao nravo da prisustvu- je . U svxm navedenim slučajevima, ako bi troškovi odbrane ugrožavali iz~ drzavanje optuženog i njegove porodice u smislu zadovolšavanja uotre- ba j eđnostavnog načina življenja, optuženi ne snosi troškove postav- ljenog strucnog branioca, kojj. se tada naziva brandlac siromašnih (Armenverteidiger). U slučaju da se ne radi o gornjoj situaciji. tj. da snosenje troskova stručnog brani.oca ne ugrožava izdržavanje optu- ženog i njegove porodice na opisan način, a on ga uprkos upozorenju nadležnog organa o obaveznosti odbranesam ne an^ažude, postaviće mu ga sud d o službenoj dužnosti. U tom sluča.ju taj branilac se na.zi- va braniocem po služhenoj dužnosti (Amtsverteidiger). Troškove odbra- ne službeni branilac ima pravo da zahteva od optu.ženog. Kada su u pitanju maloletni okrivldeni situacija je u sroislu poduda- ranja obavezne odbrane i odbrane siromašnih iđentična kao i kada se radi o punoletnim okr.ivljenima. Za maloletnike odbrana je obavezna: 127 - 1) kada su optuženi za krivično đelo iz nađležnosti sudsko^ veća, i 2) kada su optuženi za krivično delo iz nadležnosti okružnop suda. U prvom slučaju odbrana je obavezna ođ prve preduzete sudske radnje pa makar se ona desila i pre formalnog pooetka istra^e (npr. sasluša- v,anjem maloletnika u toku prethodnih izviđjaia) , pa sve do pravnosna- ž sti presude. U drupom slučaju odbrana je obavezna samo na plavnom pretresu i even- tualnom žalbenom postupku. Pre glavnop: pretresa obaveznost može nedi- no da nastupi izuzetno, ako je okrivljeni u oritvoru, ako mu zakonski zastunnik ne može pomoći u odbrani. ili ako nostoji bojazan da je bez stručnog branioca potpuno bespomoćan. Ako u pomenutim slučajevima maloletni okrivljeni nije dobio branioca na neki drugi način3 dobija ili branioca siromašnih (Armenverteidi- uer) ako bi troškovi stručnog branioca otežali njenov razvoj i ugro- zili njegovo izdržavanje u smislu potreba vodjenja jednostavnog na- čina života, a ako to nije slučaj. dobiša branioca po službenoi duž- nosti (Amtsverteidiger). I kada je u pitanju obavezna odbrana punoletnih kao i odbrana malo - letnih okrivljenih, važi pravilo da više saoptuženih mogu imati za- jedničkog branioca bilo da se radi o izabranom, ili braniocu siromaš- nih odnosno braniocu po službeno j dužnosti . '''iedjutim, ako su u kon- kretnim situacijama interesi saokrivljenih u suprotnosti, o čemu sud vodi računamora im đod~eliti svakom ponaosob posebnog branioca za one koji nemaju sredstava - branioca siromašnih, a za one košim ima- ju - branioca po službenoj dužnosti. Odluku o postavljaniu^ branioca donosi nađležni sudski orvan koji ta- kodje vodi računa i o zakonskim uslovima za postoianie obavezne od~ 128 - brane, rokovima za njeno nastupanje kao i kom tipu odbrane se radi u konkretnom slučaju, tj. da li se radi o nostoianju potreba i uslova za odbranu siromašnih ili obaveznu odbranu po službenoj dužnosti. Konkretnop advokata medjutim ne oostavlja sud, već je za to nađležna odgovarajuća advokatska komora. Branilac po službenoi dužnosti odnosno branilac siroma^nih razrešava- ju.se dužnosti ako okrivljeni izabere privatno drugo^ branioca ili za njega to urađe ovlašćena lica. Njihova dužnost u slučaju obavezne od- brane maloletnika prestaje još i ako je u toku nostuoka maloletnik navršio 18 godina, sem ako istovremeno ne postoni i neki od slučaje- va obavezne odbrane punoletnih. 4. Obavezna odbrana.u Madjarskoj Načelne postavke vezane za stručnu ođbranu pa i nden obavezni vid su u određbaraa par. 6 st.2 ZKPM u kome se navođi da Drincir ođbrane ukliu čuje obavezu svih državnih organa da obezbeđe okrivlienom':mogućnost odbrane na način koji ođređjuje zakon” .^ 'Državni or^an u krivičnom postupku iraaju takodje du~nost da razjasne gradjanima niihova nroces- na prava i đušnosti (par.4). Okrivlienom licu. u madjarskom krivičnom nostunku garantovano je rra- vo ličnog izbora branioca. To mora da mu bude obiašnjeno, tj. on o tom pravu obavezno mora da bude poučen bez obzira da li se radi o oostojaniu fakultativne ili obavezne odbrane da se ne bi desilo da se neko pravo vezano za korišćenje odbrane u krivičnom D o s t u n k u ne koristi iz neznanja. Inače pravo na odbranu nastaje već sa sticanjem svoj'stva osumn j ičenog . 1) Kucova E.F: 0 pravu okrivlieno^ na odbranu i njeno obezbedjenje d o ZKP Madjarske NR, Vestnik Moskovskogo Universiteta 3/83 str. 3 9-47 - 129 Odbrana se re,quliše kao obavezna na dva osnovna načina, taksativnim nabrajanjem slučajeva, koji način oni nazivaju direktnim predvidja- njem obaveznosti (tzv. apsolutna obaveznost kako bismo mi to nazvali) i prepuštanjem oceni suđskih organa da na osnovu cele situacije pro- glase odbranu obaveznora, što se naziva indirektnom obaveznošću. Odbrana je obavezna prema onim okrivljeniraa, 1) koji su optuženi za krivicna đela koja su po zakonu kažnjiva strogim zatvorom preko pet go:- m a , 2) kada je okrivljeni u oritvoru, 3) kada je okrivljeni ^luv, nem, slep, malouman, ili duševno oboleo, ili ne zna mađjarski jezik, a i kada, 4) se Okrivljeni nalazi u inostranstvu i beži od krivične ođgovornosti (par.47). Izuzev tih slučajeva koji se nazivaju direktnom obaveznošću odbrane u krivičnom postupku (odnosno apsolutnom obaveznošću), odbrana može da bude obavezna a branilac oostavljen po službenoj dužnosti još u đva slučaia; 1) na molbu okrivljenog ili njegovog zakonskog zastupnika ili punoletnog srodnika, ili 2) na sopstvenu iniciiativu suda, ali u oba slučaja to dolazi u obzir ukoliko se smatra "neophođnim u intere- su okrivljenog”. tealizacija obavezne odbrane zavisi od načina nastupanja. obaveznosti. Kod apsolutne ođnosno direktne obaveznosti primaran način njenoo- re- alizovanja je tzv. privatni izbor branioca, a tek ukoliko do toga ne đoaje u roku od tri dana od nastupanja obaveznosti, branilac se pos- tavlja po službenoj dužnosti. Kod indirektne obaveznosti, branilac se uvek postavlja po sluzbenoj dužnosti. - 130 5. Obavezna odbrana u Poljskoj^ U krivičnom postupku MR Polj.ske predvidjen je institut obavezne od- brana s obzirom na dva osnovna tipa kriterijuma. Prvi se tiče lične hendikepiranosti okrivljenog, a drugi težine krivičnog dela koji se izražava kroz nađležnost odredjene sudske instance. Obavezna odbrana je predvidjena za sledeće kategorije okrivljenih: 1) za gluva, nema i slepa lica; 2) kao i za lica u pogiedu čije ura- čunljivosti postoje osnovane sumnje. U pitanju su kriterijumi fizič- ke i psihičke hendikepiranosti okrivljenog. Maloletna lica odnosno lica lišena poslovne sposobnosti nisu u poljskom krivičnom postupku predvidjeni kao kategorija koja dobija obaveznu odbranju. Njih u kri- vičnom postupku brani zakonski zastupnik (maloletnike) odnosno stara- telj (poslovno nesposobne). Oni mogu u korist optuženog da preduzima- ju sve procesne radnje, izmedju ostalog mogu mu postaviti i stručnog branioca. Drugi osnovni kriterijum za nastupanje obaveznosti odbrane je težina (složenost) krivičnog dela koje se okrivljenom stavlja na teret, pri čemu se ta složenost odredjuje po suđskoj nadležnosti. Tako odredbe čl.71 ZKPP predvidjaju da je branilac obavezan uvek kada se postupak vodi pred vojvodskim sudom kao sudom prve instance gde je učestvova- nje branioca na glavnom pretresu obavezno. Odbrana je obavezna i na žalbenom pretresu pred Vrhovnim suđom ako pređsednik veća ili veće smatraju da je to neophodno. Karakteristika posebnih vidova stručne odbrane u poljskom krivičnom postupku je odeljenost instituta obavezne odbrane od odbrane siromaš- 1 1) Waltoš Stanislaw: Proces karny Zarys systemu, Warszawa 1985. (Zasada prawa do obrony) str.374-3S3 - 131 nih. Naime odbranu siromašnih predvidjaju određbe par.69 u slučaju da okrivljeni nema branioca po izboru i koji traži da mu se postavi bra- nilac po službenoj dužnosti ako dokaže da nije u stanju da pođnese troškove odbrane a da time ne ugrozi svoje izdržavanje ili izdržava- nje svoje porodice. Procesni trenutak nastupanja obaveznosti stručne odbrane za okrivlje- na lica psihički ili fizički hendikepirana je već u prethođnom pos- tupku. Za postavljanje zadužen je pređse.đnik suda nadležnog za ras- pravljanje preameta. U slučajevima kada je odbrana obavezna s obzi- rom na težinu krivičnog dela koje se okrivljenom stavlja na teret, branioca po službenoj đužnosti odredjuje predsednik veća, ukoliko ga okrivljeni nije prethoano sam izabrao, u tzv. sudskoj instanci krivi- čnog postupka, dakle posle pođizanja optužnice. Primećujemo da i u jednom i u drugom slučaju, zakonski nije tačno preciziran procesni trenutak obaveznosti odbrane, ni kada je u pitanju prethodni postu- pak ni postupak posle podizanja optužnog akta. To smatramo kao okol- nost koja suštinski slabi efekte ovog instituta ostavljajući nadlež- nom organu na slobodnu volju da unutar jedne čitave procesne etape odlučuje o postavljanju vršioca obavezne odbrane. Odgovor na pitanjeko može da vrši obaveznu odbranu uvek zavisi od od- govora na pitanje ko u krivičnom postupku jedne zemlje uopšte može da vrsi stručnu ođbranu. U Poljskoj već više od đvađeset godina, tačni- 3e od 1963.g. rie postoje samostalni advokati kao što je slučaj kod nas, već su oni udruženi u advokatske zajeđnice u smislu odredaba čl. 4- zukona o uredjenju advokature . Samo i zu ze t no od 1.1.1964.g. minis — tar pravosudja može da produži mogućnost pružanja pravne pomoći indi- vidualnim advokatima koji nisu udruzeni u advokats^® zajednice —zadru — ge. 1 1) hjih je svega nekoliko desetina u celoj Poljskoj 132 Organ nađležan za postavljanje stručnog branioca u slučaju obavezne odbrane, kada okrivljeni nije izabrao branioca samostalno, postupa na dva načina. Ili postavlja konkretnog branioca ili ođredjuje advo- katsku zajednicu, čiji upravnik onda delegira nekog od službenika da vrše naloženu odbranu u krivičnom postupku. Postavljanje branioca po službenoj dužnosti nameće braniocu obavezu da preduzme procesne radnje sve do pravnosnažnosti presude (čl.75 st. 2 ZKP). Medjutim, ako neke procesne radnje treba izvršiti izvan sedi™ šta ili mesta stanovanja branioca po službenoj dužnosti, predsed.nik suda pred kojim treba izvršiti radnju, a u prethodnom postupku pred- sednik opštinskog suda mesta radnje, postavljaju za vršenje te rad- nje na pređlog dotaćašnjeg branioca, drugog branioca iz reda advoka- ta u tom mestu radnje, ili advokatsku zajednicu čiji upravnik dele- gira konkretnog branioca za vršenje potrebne radnje. U poljskom krivičnom postupku, učešće branioca u prethođnom postupku je moguće pre svega ako je izabran ili odredjen po službenoj dužnosti u slučaju postojanja obavezne odbrane hendikepiranih lica. Njegova aktivnost je tada moguća samo ako isti",ažne ili izvidjajne radnje neće biti moguće ponoviti na glavnom pretresu. U tom slučaju zakonske od- redbe navode da "treba" osumnjičenom, oštećenom i njihovim zakonskim zastupnicima kao i braniocu "dopustiti” učestvovanje u izvodjenju ra- dnji, ali i to još pod jednim uslovom, naime da ne postoji "opasnost da se dokaz uništi ili ošteti zbog odugovlačenja" (čl.272). U slučaju obavezne odbrane dakle, potrebno je da uopšte postoji branilac (ta mogućnost u prethodnom postupku postoji samo za hendikepirane okriv■ ljene ali se ni tada ne precizira od kog momenta je tačno branilac obavezan) , zatim;pošto zakon koristi termin "treba dopustiti" da or- gan koji rukovodi postupkom đopusti braniocu stvarno učešće. Dalje, potrebno je i postojanje izvesnosti da određjene radnje neće biti 133 moguće ponoviti kasnije na pretresu kao i da ne postoji opasnost od oštećenja ili udištenja dokaza zbog odugovlačenja. Da li stvarno d o s- toje ti uslovi ocenjuje organ koji vodi postupak, pa je jasno da je ma kakvo učešće branioca u prethodnom. postupku samo jedna teoretska, u praksi gotovo nesprovođljiva mogućnost. Kađa su u pitanju izvidjajne ili istražne radnje za koje postoji ve- rovatnoća da će moći da budu izvedene kasnije, ođredjeno je da brani-- ocu treba đopustiti" ali samo na njegov zahtev učešće u izvcđjenju tih radnji s tim sto javni tuzilac može odbiti takav zahtev .s obzirom na interese istrage ili izvidjaja (član 273 st.2). irc podizanja optužnice, onda kada postoje svi uslovi za. njeno sastav- ljanje, osurnnjičeno lice može da se upozna sa svim spisima postupka, pj-'i čemu se aopušta da u toj radnji učestvuje i njegov branilac. 'To ^akle prvi deo postupka u kome je braniočevo učešće omogućeno re- gularno tj. bez brojnih uslova i ne samo kao teoretska mogućnost. Branilac ima pravo da razgleda spise sedam dana pre dana kada se za- vršava upoznavanje osumnjičenog sa materijalima postupka. Osim tog pasivnog razgledanja spisa, braniocu je dato pravo da u roku od 3 da- na nakon dana okončanja razgleđanja podnese zahtev za dopunu postupka. Osumnjičeni i njegov branilac mogu u tom zahtevu za đopunom podneti i zahtev da i sami neposredno učestvuju u radnjama dopune koju pred- lazu, sto se prema zakonskim ođredbama ne može odbiti. Jedino se može odbiti dovodjenje osumnjičenog da prisustvuje tim radnjama ako je li- šen slobode i ako bi njegovo dovodjenje pričinjavalo teškoće iz čega posreano proizilazi da se prisustvo branioca nikako ne može odbiti (ako se prisustvo njegovog branjenika može odbiti). Oa trenut*a kada mu je dato pravo učestvovanja u postupku, branilac moze nesmetano da ima uvid u sve spise predmeta kao i da prepieuje 134 pojedine spise. U slučaju postojanja opravdane potrebe predsednik su- da može narediti izdavanje overenih prepisa pojedinih spisa predmeta. U postupku po pravnim lekovima prisustvo i učešće branioca predvidje- no je zakonom tako da se može zaključiti da i obavezni branilac tako- dje ima ista prava i mogućnosti da učestvuje u tom delu postupka. Odredbe čl.472 predvidjaju kao vanredni pravni lek tzv. vanrednu re- viziju u korist optuženog, koju Vrhovni sud može u celini uvažiti u sednici veća a u svim ostalim slučajevima predmet se raspravlja na novom pretresu. U oba slučaja tj. i na pretresu i na sednici zakonski je izričito dozvoljeno učestvovanje branioca. 7anredni pravni lek kojim se traži ponavljanje postupka predvidjen je određbama čl.478. 0 ponavljanju odlučuje vojvođski sud u veću od tri sudije, a kada je postupak okončan presudom Vrhovnog suda, onda o ponavljanju odlučuje veće Vrhovnog suda u istom sastavu. I u jed- nom i u drugom slučaju, zakon dozvoljava učešće branioca na tim sed- nicama(čl.478 st.3) Konačno u sistemu vanrednih pravnih lekova postoji i ponavljanje i nastavljanje postupka koji je sud uslovno obustavio (čl.484). Kada prvostepeni sud odlučuje o ponavljanju i nastavljanju uslovno obus- tavljenog postupka, toj sednici na kojoj se đonosi odluka imaju pra- vo prisustvovanja i učestvovanja i optuženi i njegov branilac (čl. 485 st.2). U slučaju osudjujuće presude suđ obavezuje osudjeno lice kome je po- stavio branioca po službenoj dužnosti da plati advokatskoj zajeđnici takse predvidjene za njihov rad. Kada je postupak pokrenut privatnom tu- -'Om u kome je branilac bio odredjen okrivljenom po službenoj duž-- nosti na^ osnovu obavezne odbrane, ako sud donese oslobadajuću presudu - 135 obavezuje privatnog tužitelja da plati nađležnoj advokatskoj zajedni- ci takse za tu odbranu. Naravno ako je branioca okrivljeni izabrao sara bez obzira što se možda radi o slučajevima obavezne odbrane i bez obzira na ishod postupka. plaća on sam, odriosno lica koja su mu ga izabraia, izuzev u situacijama kada istovremeno postoje i uslovi iz čl.69 tj. za postojanje prava na odbranu siromašnih (čl.543).^ 6. Obavezna odbrana u NR Kini Apsolutna obaveznost odbrane u krivičnom postupku NR Kine pređvidje- na je odredbama čl.2 7 st.2 ZKPK s obziroin na jednu vrstu uobičajenih kriterijuma za nastupanje ovog instituta, a to je fizička henđikepi- ranost okrivljenog. Konkretno, radi se o onim slučajevima kada je ok- rivljeni gluv,.nem ili maloletan, kada mu sud u situaciji da nikoga nije sam ovlastio da mu bude branilac, odredjuje obaveznog stručnog branioca postavljenog po službenoj dužnosti. Osim slućajeva apsolutne obaveznosti u kineskom krivičnom postupku postoji i slučaj tzv. indirektne obaveznosti kada suds shođno svojoj proceni složenosti procesne situacije, može okrivljenom da. postavi branioca po službenoj dužnosti. To je slučaj kada optužnicu podiže javni tužilac a okrivljeni nije nikoga ovlastio da ga na sudu brani. Ovaj slučaj indirektne obaveznosti pripada kategoriji obavezne od- brane s obzirom na složenost procesne situacije koja proizilazi iz složenosti optužbe. Specifičnost ovog postupka je u tome da ovaj slu- čaj obavezne odbrane nije odredjen uobičajeno prisutnim kriterijumom težine krivičnog dela koja se odredjuje zakonskom zaprećenošću odre- djenorn vrstom i visinom kazne, odnosno pokazateljima sudske nadlež- nosti, već kriterijumom učešća javnog tužioca kao ovlašćenog subjek- ta za zastupanje i pođizanje optužnog akta. 1 1) Zakonik o krivičnom postupku Narodne republike Poljske, Sisak 1979.g. (prevod mr Ivica Kramarić) 136 Ma kako nastupila obaveznost, na apsolutan ili indirektan način, ona se primarno realizuje privatnim izborom branioca a tek supsidijerno postavljanjem branioca po službenoj dužnosti.1^ Pažnju skreće još jeana karakteristika kineskog instituta obavezne odbrane a to je odsustvo ma kakvih bližih procesnih odredaba trenutka nastupanja obaveznosti odbrane, što bitno umanjuje efekte instituta o kome je reč. Inače i izabrani i postavljeni branilac (bez obzira da li se radi o obaveznoj ili fakultativnoj odbrani) imaju istu procesnu ulogu, koja se sastoji u tome da na osnovu činjenica i zakona, prezentiraju mate- rijale i mišljenja koja dokazuju da je okrivljeni nevin, ili da je delo malog značaja i opasnosti, ili da okrivljeni treba da bude kaž- njen blažom kaznom ili izuzet od krivične odgovornosti, pri svemu to- me vodeći računa o čuvanju okrivljenikovih prava i interesa. U cilju efikasnog obavljanja odbrambene funkcije, branilac koji je advokat može nesmetano imati uvid u spise, upoznajući se tako sa okolnostima slučaja. Takodje može da se đopisuje ili da razgovara sa okrivljenim koji je u pritvoru. Branioci iz druge dve kategorije isto imaju pra- vo na usmenu i pismenu komunikaciju sa okrivljenim i razgledanje spi- sa ali sa prethodnom đozvolom narodnog suda. I ovde-se može primetiti, da kod zakonskog odredjivanja prava i dužnosti branioca, nije preci- zirano određjen procesni momenat sticanja toga prava na nesmetanu ko- munikaciju sa okrivljenim i uvida u spise već je to rešeno dosta uop- šteno kao neko načelno postojeće pravo čije stvarno funkcionisanje re- guliše praksa. To takodje može da otvori vrata arbitrernosti i neje- 1 1) Stručnu fakultativnu kao i obaveznu odbranu u NR Kini mogu đa oba- -'-Ljaju shodno odredbama čl.26 Zakona o krivičnom postupku tri ka- tegorije lica: 1) advokati; 2) gradjani koji su preporučeni od narodnih organizacija ili branilačkih zajeđnica, i 3) bliski srođ- nici ili staratelji okrivljenog. 137 đnakora tretmanu okrivljenih i njihovih branilaca, prepuštenih subjek- tivnoj oceni nadležnih organa. Konačno, treba reći da branilac postavljen po službenoj dužnosti, bi- lo iz kog od dva razloga, dakle bilo da se radi o apsolutnoj obavez- noj odbrani ili slučaju indirektne obaveznosti, može da bude zamenjen od strane okrivljenog sve do donošenja presude. Naime, okrivljeni u slučajevima obavezne odbrane, nije obavezan i na ličnost branioca (ako je već obavezan da ima stručnu odbranu) i može uvek da ovlasti đrugog branioca da ga brani u krivičnom postupku.^ 7. Obavezna odbrana u Francuskoj U francuskom krivičnom postupku postoje dva sistema obavezne odbrane od kojih se jedan karakteriše apsolutnom obaveznošću i pod ođredje- nim usloviina važi za suđsku fazu krivičnog postupka, i onaj čija je obaveznost relativna (u toj meri da se čak približava fakultativnoj stručnoj odbrani) koji funkcioniše u fazi istrage, počev od prvog is- pitivanja okrivljenog pa sve do zakazivanja glavnog pretresa. Odbrana je ap>solutno obavezna s;‘ obzirom na kriterijum stvarne sudske naaleznosti pred onim suđovima pred kojima je postupak složeniji i na kojiraa se suđi za teža dela sa logičnom mogućnošću izricanja teže sankcije. Tu se radi o uvek prisutnoj obaveznosti odbrane pred porot- nim sudom (Cour d'assisses), pred sudom za decu (Cour pour les en- fants) i pred popravnim sudom (tribunaux correctionnels). -S obzirom na kriterijum ličnih svojstava okrivljenog odbrana je obavezna u slu- 12 1) Ihe Criminal Law and the Criminal Procedure, Beijino, 1984-. n. (čl.26,27 ,28,29,30) na str.122-123 2) Pierre Bouzat et Jean Pinatel: Traite de droit Penal et de crimi- nologie, Paris 1970. str.1288 138 čaju lične hendikepiranosti, odnosno kako se navodi, invalidnosti ok- rivljenog koja je takvog intenziteta i karaktera da đovođi u pitanje njegovu odbranu. Kriterijum težine đela prisutan je kada je okrivlje- ni optužen za takvo đelo za koje se izriče kazna progonstva.^ ^ Uk liko okrivljeni nema branioca u doba podnošenja obaveštenja o odr~ žavc-nju glavnog pretresa biće mu postavljen branilac po službenoj du~ žnosti. Odluku o postavljanju donosi predsednik veća ali konkretnog brenioca okrivljenog imenuje predsednik advokatske komore u mestima . . . . 2)u kojima postoji komora, a tamo gde je nema predseđnik suda. Drugi tip tzv. relativno obavezne odbrane potiče iz intencija zakono- davca da se okrivljenom omogući pravo na pomoć stručnog branioca već na samom početku krivičnog postupka tj. od prvog saslušanja. Medju- tim, ovo nije samo obično, opšte pravo iz koga potiče mogućnost na fakultativnu stručnu odbranu, već slična institucija postoji i u sov- jetskom postupku, gde okrivljeni ima pravo (u njegovo ime to mogu da ur e i njegovi srođnici ovlašćeni po zakonu) da traži stručnog bra- nioca, što za organ koji vodi postupak stvara obavezu da mu ga posta- vi po službenoj dužnosti. Pri tom istražni sudija mora obustaviti sve istoažne radnje ne preduzimajući čak ni prvo ispitivanje okrivljenog. Iako je u francuskoj teoriji podvučeno na više mesta da ovo nije oba- vezna odbrana, jer okrivljeni ni na šta nije obaveznan, već samo ima pravo da zahteva branioca na šta ne može da bude prisiljen, tj. da je pomoć branioca u takvim slučajevima samo fakultativna, smatramo da odsustvo obaveznosti samo za okrivljenog ne znači da se radi o vidu 123 1) Bouzat-Pinatel: op.cit.str.1305 2) "aston Stefani et Georges Levasseur: Proceđure penale, Paris - 974 . g. str.4 34 3) Code d 5instruction criminelle, Paris 1956, str.135 139 fakultativne odbrane. Naime traženje okrivljenog da dobije branioca kao i u sovjetskom postupku} ustanovljava obavezu nađležnih organa da mu je obezbede, odnosno njegovo traženje je apsolutno obavezuju- 1 ) .će. Imamo dakle situaciju u kojoj se fakultativni elementi preplicu sa obligatornim a tamo gde postoje elementi obligatornosti više se' ne mc .o govoriti o fakultativnoj odbrani (obligatornost isključuje fa- kultativnost) već samo o nekom vidu obavezne odbrane. Prisustvo fa- kultativnih elemenata na strani akrivljenog samo uslovljava diferen-* ciranje relativno obavezne od apsolutno obavezne odbrane. Istražni sudija ]e dužan da pre prvog saslušanja pouči okrivljenog o njegovom pravu na branioca kao i da će mu on biti postavljen po slu žbenoj dužnosti ako okrivljeni tako želi, odnosno zahteva. Branilac po službenoj đužnosti se postavlja ne samo kada to okrivljeni izri- čito traži nego i kada samo izjavi da želi stručnu odbranu ali sam ne izabere branioca u odredjenom roku. Bez obzira na to da li je pri- tvoren ili ne, okrivljeni ne može po cenu ništavnosti da bude ispi- tivan bez prisustva branioca, izuzev ako se toga prava nije izričito odrekao. Odbijanje stručne odbrane kao suvereno pravo okrivljenog da raspolaže mogućnošću njenog korišćenja u istrazi, je punovažno samo ako je do toga došlo posle informacije koje je istražni sudija dužan da da okrivljenorn u pogledu njegovog prava na stručnu odbranu. Pri- mećeno je takodje, da se u praksi Kasacionog suda prihvata kao puno- vazno i tzv. spontano odbijanje koje se desilo .pre pomenute informa- cije istražnog sudije, kao što je npr. izjava okrivljenog da odmah želi da da iskaz. Nepoštovanje tih odredaba dovodi do ništavnosti pređuzete radnje ali ne samo to, već čini nezakonitom i celu proceduru koja sledi posle 1 1) Stef ani-Levasseur : op . cit. str . 434- toga3 pa se pouka o pravu na branioca kao i eventualno odricanje od toga prava obavezno raoraju konstatovati zapisnički. Izmedju potpunog odbijanja korišćenja prava na branioca i zahtevanja od strane okrivljenog da mu se postavi branilac, postoji još jedan modalitet u njegovom ponašanju koji je 'od značaja za nastupanje oba- vezne odbrane kao i momenat njene obaveznosti. Naime, moguće je da okrivljeni želi da ima branioca ali u medjuvremenu pristaje da bude saslušan i bez njegovog prisustva. Ako je ovaj pristanak izražen ja- sno i nedvosmisleno i naravno konstatovan zapisnički, istražni sudi- ja-može odmah započeti ispitivanje okrivljenog. Ali taj pristanak na odsustvo branioca važi samo za to jedno saslušanje za koje je dato^' pa je istražni suaija obavezan pod pretnjom ništavosti preduzetih ra- dnji da pita okrivljenog pre svakog sledećeg saslušavanja da li i da- lje pristaje da bude saslušan bez branioca, pri čemu je obavezno u svakom pojedinačnom siučaju da izjava okrivljenog bude konstatovana zapisnički. Ovu situaciju treba razlikovati od one kada okrivljeni u početku odbije da koristi pravo na odbranu u kom slučaju istražni sudija ne mora više ni jednom da ponavlja pouku okrivljenom o tome, jer početno odbijanje važi i za sve sledeće istražne radnje. Ali ni to izričito ođbijanje da koristi pravo na stručnog branioca nema de- finitivan karakter, jer ga okrivljeni može povući kada god to zaželi, pri čemu do tada obavljene istražne radnje obavljene bez prisustva branioca imaju punu zakonsku važnost. Ako okrivljeni želi ili zahteva branioca (a ne izabere ga sam) brani- lac koji mu se postavlja po službenoj đužnosti rnora da bude obavešten najmanje 24 časa pre pređuzimanja prve istražne radnje kojoj treba da prisustvuje, pismenim putem, kako bi mogao efikasno da đeluje. Da ne bi bilo nikakvih nesporazuma pismo mora biti poslato preporučeno a potvrda o tome mora biti priključena zapisniku. Od trenutka kada je izabinan ili postavljen po službenoj dužnosti, o- vaj branilac je u mogućnosti (obavezi) da pruži okrivljenom konkret- nu. aktivnu pomoć. Zakonodavac rnu doduše, nije dao mogučnost da pri- sustvuje svim istražnim radnjama ali mu je obezbedio pravo (dužnost) da prisustvuje svakom saslušanju ili suočenju okrivljenog koga brani. Takodje je ustanovljena obaveza istražnog sudije da ga obaveštava o svim naredjenjima i odredbama koje je izdao u toku istrage. Okrivlje- ni koji je u pritvoru može slobodno da komunicira sa svojim braniocem 1 1) Code d 3instrucion criminelle, str.137 141 Spisi se moraju staviti braniocu na raspolaganje najmanje 24 časa pre svake istražne radnje kojoj ima pravo da prisustvuje i on će u lu svrhu biti pozvan da razgleda sudski dosije u arhivi ili u kabi-- netu istražnog sudije. Taj rok mora da bude poštovan po cenu ništavo- sti izvedene radnje3 ali ne mora da se poštuje pre prvog šaslušanja. Pomenute oaredbe medjutim nemaju nikakvu primenu u policijskoj is- trazi koja prethodi sudskoj, niti prilikom eventualnog saslušanja 2 )1:ca u inostranstvu. U saslušanju pre glavnog pretresa (15interrogatoire avant debat) op- tuzeni mora da bude upozoren da izabere branioca koji će mu pomoći u odbrani a ako ga sam ne postavi, postaviće mu ga sudija po službe- noj dužnosti. U slučaju da je okrivljeni odbio stručnu pomoć pred istražnim sudijom, ili je branilac koji ga je tada branio iz raznih razloga to prestao da čini, ova odredba o obaveznom postavljanju bra- niocct pre početka glavnog pretresa, omogućuje okrivljenom stručnu ođbranu i u tom đelu krivičnog postupka koji stoji izmeđju istrage '-1-'- smo videli kako izgleda odbrana relativne obaveznosti) i glav- no6 pretresa (na korne je za većinu slučajeva odbrana apsolutno oba- verna) . U ovom slucaju obavezne odbrane, branilac ne mora da buđe, kao što j o slučuj u istrazi ili na glavnom pretresu, advokat niti avoue, već jo predvidjena i mogućnost da uz dozvolu predsednika porotnog suda tu cdbranu vrši i neki srodnik ili čak i samo prijatelj okrivljenog, sto j e mače mogućnost koja se retko koristi kad može da se od suda dobije stručni branilac postavljen po službenoj dužnosti. Medjutim, obaveznost za ovu fazu krivičnog postupka važi samo za one slučajeve 12 1) Code d ’ instrucion criminelle: str.138 2) Stefani-Levasseur: op.cit.str.435 142 koji se sude pred porotnim sudom, kada postoji obaveza da se optu- ženora kcji neiria branioca, isti odredi na licu mesta pod pretnjom ni- štavnosti svega onoga što tome sledi. Do postavljanja ne dolazi ako okrivljeni sarn izabere sebi branioca. Specifičnost odredaba o obaveznoj odbrani u Francuskoj leži ne sarno u onim slučajevirna u kojima je odbrana obavezna već i u onima u ko- jima nije. T'ako npr. odsutni okrivljeni se u francuskom krivičnom postupku ne nalazi medju onim kategorijama oicrivljenih koji imaju pravo na obaveznu odbranu. On u stvari ne samo što nema pravo na obaveznu nego nema pravo ni na kakvu stručnu ođbranu, sto se dosta razlikuje od savremenih krivičnih postupaka. Maime, smatra se da je proceđura kontradiktorna za sve prisutne stranke, zatim za one koji su opravdano ođsutni ili zakonski zastupljeni. Kada okrivljeni nije ništa od svega toga, dakle ni prisutan, ni opravdano odsutan, niti legalno zastupljen, smatra se da nije izvršio svoju primarnu obave- zu u odnosu na proceduru a zakon prema takvima pokazuje veliko i nedvosmisleno neprijateljstvo. Hi jedna faza krivičnog postupka ni- je kontradiktorna, pa tako ni advokat niti avoue ne mogu da brane odsutno lice. Za njega ne važe ni ostale garantije ličnosti u kri- vičnom postupku, i još dalje, za njega čak ne važe ni neki institu- ti krivičnog prava kao što su amnestija, zastarelost, primena olak- šavajućih okolnosti. Takodje se ni upotrebom pravnih lekova ne moz,e pobijati regularnost procedure. U praksi sve to znači da je begunac . ,. 1) gotovo sigurno osudjen. 1 1) Izuzetak od pravila je za lakša krivična dela za koje je zakonom zaprećena kazna manja od dve godine. Okrivljeni moze da zahteva da mu se sudi u odsustvu uz prisustvo njegovog branioca ali sud može takav zahtev da odbije ako smatra da je prisustvo^okrivlje- nog neophodno ili ako posumnja da se okrivljeni ne drsi na ras- polaganju suda. Stefani-Levasseur: op.cit.str.553 14 3 8. Obavezna odbrana u Sovjetskom Savezu (a) Ustavna zakonska regulativa obavezne odbrane Pravo na odbranu u krivičnom postupku u SSSR-u je pre svega priznato ustavnim normama (čl.158 u SSSR) a zatim odredbama krivičnoprocesnog zakonodavstva (čl.13 Osnova krivično sudskog postupka SSSR-a i čl. 47-50 ZKP RSFSR kao i odgovarajućim članovima zakona ostalih federal- nih jedinica). Kako se smatra, u toj zakonskoj regulativi odbrane uopste5 kao jedna od najvažnijih garantija njenog obezbedjenja je postojanje instituta obaveznog učestvovanja. branioca u krivičnom po- stupku. Poslednjih decenija regulativa toga instituta pretrpela je odred^ene iziriene. Pre svega prilikom donošenja ranijeg Osnova krivi- čnog sudskog postupka, rešenje pitanja obaveznog učestvovanja brani- oca u krivičnom postupku dolazilo je u nadležnost federalnih jedini- ca. Medjutim, sedamdesetih godina, sovjetski zakonodavac je smatrao za neophodno da se institut obaveznog učestvovanja branioca u krivi- čnom postupku reguliše opštesaveznim zakonskim propisom. oada odredbe cl.22 Osnova krivičnog sudskog postupka u redakciji prezidijuma Vrhovnog Sovjeta SSSR-a od 31. avgusta 1970.g. "0 dono- senju izmena ćl.22 i 36. OKSP SSSR-a i saveznih republica'’ predvi- .- • 2) ,a3a3u obavezno ucestvovanje branioca u istrazi od momenta predoče- _ija okrivljenja (a samim tim i na sudskom pretresu) u slučajevima ka~ da se krivični postupak vodi protiv okrivljenih koji su maloletni, neriti, slepi, gluvi, kao i oni koji ne mogu da ostvare svoje pravo na oebranu, i lica koja ne vladaju jezikom na kome se vodi krivični po- stupak. 1) Zahožij zaščitu, 2) Zahožij: j-j . Obespečenie obvinjarmomu konstitucionnogo prava Sovetskaja justicija, Moskva 19/81, str.12-13 op.cit. str.12 na 144 Kada se krivični postupak vodi prema licima okrivljenim za delo za koje se može izreći smrtna kazna, učestvovanje branioca je obavezno od momenta obaveštavanja okrivljenog da je istraga završena i dava- nja okrivljenom na uvid materijala čitavog postupka. Kasnije je u čl.22 Osnova, bila ponovo uneta izvesna izmena koja se odnosila na lica koja ne vladaju jezikom krivičnog postupka a koja se ticala procesnog trenutka nastupanja obaveznosti prisustvovanja branioca. Naime, učestvovanje branioca priznato je kao obavezno od momenta okončanja istrage a ne predočenja okrivljenja; dakle na kraju istra ge a ne na njenom početku. Sadašnja situacija je takva da se u opštesaveznom zakonu daje nabra janje slučajeva u kojima je obavezno učestvovanje branioca u istra- zi i suđskom pretresu, pri čemu je u odnosu na raniju zakonsku re~ gulativu, obim primene obaveznosti odbrane dosta proširen. Istovre- meno sa proširenjem broja slučajeva kada postoji obavezna odbrana, pojačana je i njena pouzdanost tirne što je opoziv branioca od stra- ne okrivljenog prestao da bude obavezan za javnog tužioca, isledni- ka i još nekim slučajevima osim već postojećih. To je kako se sma- t r a ^ svedočanstvo dalje đemokrat izaci j e sovjetskog krivičnog pos- tupka i đoslednog ostvarivanja ustavnog principa obezbedjivanja ok- rivljenom prava na odbranu. Inače, termin "sigurnost odbrane’1 pri- menjuje se u sovjetskoj literaturi da označi takav procesm mehei- nizam koji doprinosi povećanju obaveznosti odbrane koja u tom kri- vičnom postupku nije apsolutnog karaktera, jer se može otkloniti vo Ijom okrivl j e n o g a koji u stvari, doprinosi približavanju toj apso lutnosti. ^ Zajedno sa saveznom regulativom postoji i paralelna re- 123 1) Zahožij: op.cit.str.12-13 2) Zahožij: op.cit.str.12 3) Zahožij: op.cit.str.12-13 14 5 gulativa u zakonođavstvima saveznih republika a koja se na saveznu, bar kada je u pitanju institut o kome je reč, ođnosi na dvostruki način. Kao prvo, postoji u velikoj rneri ponavljanje normative savez- nog propisa, a kao drugo5 javlja se detaljnije regulisanje slučaje- va kojima se savesni propis bavio sasvim uopštenim odredbama ne ula- zeći u pojedinosti njihovog procesnog funkcionisanja. Odluka suda, javnog tuzioca, i islednika je pravna Činjenica, koja pruža pravnu osnovu za obavezno učestvovanje branioca u konkretnom krivičnom pos- tupku. Nepostupanje po ovoj obavezi dovodi do ukidanja presuda nas- talih u postupku u kome okrivljeni nije imao branioca iako je zakon predvidjao obaveznu stručnu odbranu. (b) Kriterijum za postojanje obavezne odbrane Kao kriterijumi za postojanje obavezne odbrane u ZKP RSFSR predvi- djeni su osobine ličnosti okrivljenog, težina krivičnog dela koja mu ee stavlja na teret i konačno, postojanje ođredjenih procesnih okol- nosti. b.a. Osobine ličnosti okrivljenov -J o> riajvažniji kriterijum je onaj koji se odnosi na nosti okrivljenog, koje je prema ođredbama čl.49 ćine nesposobnim da se sam uspešno brani. To su 1 karakteristike lič- st.2,3,4 ZKP RSFSR slučaj evi: 1) Kada je okrivljeni maloletan, učešće stručnog branioca-advokata je u istrazi obavezno od momenta predočenja okrivljenja. Ukoliko je krivicno delo izvršio maloletnik koji je kasnije, tokom sudskog po- stupka napunio 18 godina, sud treba da uzme u o'bzir karakter krivič- nog dela, okolnosti pod kojirna je ono izvršeno, ličnost okrivljenog, pa s obzirom na sve to, ima pravo da odredi obavezno postojanje učeš ca branaoca u postupku u konkretnom slučaju. Analogno tome, pošto je 146 - rešenje o obaveznom učestvovanju branioca u takvim graničnim sluča- jevima dato sudu na rešenje, u istrazi bi to pitanje trebalo da re- šava islednik ili javni tužilac. Treba skrenuti pažnju da i u ovom slučaju, kao i u drugim u kojima ne postoji zakonska obaveza učes- tvovanja stručnog branioca, njegovo se učešće đozvoljava na fakul- tativnoj osnovi po opštim pravilima, tj. od momenta okončanja is- trage. 2) Odbrana je obavezna za one okrivljene koji su nemi, gluvi, slepi ili imaju neke druge fizičke ili psihičke nedostatke usleđ kojih ne mogu da ostvare samostalno svoje pravo na odbranu, i to od proces- nog momenta predočenja okrivljenja u istrazi. Formulacija "drugi nedostaei" predstavlja u stvari korektiv kojim se želelo da se iz- vrši pokrivanje tzv. graničnih slučajeva. Tirne se obezbedjuje npr. odbrana onim okrivljenirna koji nisu baš potpuno gluvi, nemi ili sle- pi ali imaju takav nedostatak čula da im to cmeta praćenje krivič- nog postupka ili npr. takvu govornu manu (jako i nerazumljivo muca- nje npr.) što im u znatnoj meri otežava da se sami brane i uopšte, normalno komuniciraju u postupku, gotovo u istoj meri kao i kada je u pitanju potpuna gluvoća, nemost ili slepilo. Radi utvrdjivanja karaktera fizićkog nedostatka islednik može da odredi sudsko-medi- cinsku ekspertizu. Psihički nedostaci usled kojih okrivljeni nije u stanju da se sam brani nisu zakonski predvidjeni u vidu nabrajanja bolesti, ali se smatra da su to takvi neđostaci u onom intenzitetu da to okrivljenog ne čini neuračunljivim. Dakle, nije otklonjena krivična odgovornost za delo koje mu se stavlja na teret, ali mu je znatno otežana odbrana u odnosu na mogućnost normalnog čoveka. Kon- kretnu situaciju ocenjuje islednik takodje na osnovu podataka sud- sko-psihijatrijske ekspertize kompletne ličnosti okrivljenog. 14 7 3) sto se tiče onih lica za koja se pretpostavlja đa su učinila kri- vićno .delo a koja su neuračunljiva, ili su se naknadno razbolela od teške duševne bolesti posle učinjenog krivičnog dela, takodje se na- iaze u situaciji da je odbrana obavezna od momenta utvrdjivanja po- stojanja duševne bolesti. 4) Odbrana je obavezna u slučaju da okrivljeni ne zna jezik na kome se vodi krivični postupak, od momenta primanja saopštenja da je is- traga završena. Ovaj slučaj mogao bi u stvari da se smatra nekom vr- stom graničnog siučaja izmeđju onih koji su grupisani na osnovu kri- terijuma postojanja procesnih okolnosti koje iziskuju obaveznost od- brane. Naime neznanje jezika na kome se vodi postupak jeste lični hendikep okrivljenog, ali u procesnom srnislu problem rešavanja ko- munikacije ne bi trebalo da se rneša sa funkcijom stručne odbrane. U konkretnoj situaciji sud ima da reši pitanje koliko okrivljeni vlada jezikom na kome se vodi postupak, i da shođno tome, ođluči da li se tu radi c postojanju neophodnosti za obaveznom odbranom. Sma- tra se da je tu nedozvoljeno ograničeno tumačenje zakona.^ Naime mo~ že se desiti da okrivljeni prilično dobro razume šta govore drugi, ali da se sam teško izražava na tom jeziku, ili da dobro vlada sva- kodnevnim jezikom ograničenog rečnika, ali mu finese, apstrakcije, a pogotovo pravničke forrnulacije predstavljaju neprcmostivu teškoću. Ne sme se dakle, smatrati da postoji zadovoljavajući nivo vladanja jezikom ako okrivljeni nije u stanju slobodno da ga razume i brzo i nesmetano da se na njemu izjašnjava o svim pitanjima koji sačinja- va^u predmet sudskog postupka. Prema tome, islednik mora da utvrdi 12 1) Simanovskij V.; Obavezno učestvovanje branioca u istrazi, socia- listička zakonost, 7/75, str. 43-44 2) Šimanovskij: op.cit.str.44 - 14 8 - postojanje pomenutog slobodnog vladanja jezikom na kome se vodi kri- vični postupak, pa ako ne postoji takva situacija, mora da u istrazi obezbedi prevodioca (čl.17 st.2) a obaveznog branioca od momenta o- končanja istrage. b.b. Težina krivičnog dela 1) Što se tiče drugog kriterijuma, težine krivičnog dela, zakonom je predvidjen samo jedan slučaj, a to je postojanje obaveznosti odbrane okrivljenog koga terete za izvršenje takvog krivičnog đela za koje zakon predvidja smrtnu kaznu (čl.49 st.6). U tom slučaju učešće bra- nioca je obavezno od momenta okončanja istrage. Ukoliko je neko li- ce okrivljeno za više rasnih dela od kojih zakon samo za jedno pređ- vidja mogućnost izricanja smrtne kazne, postoji takodje slučaj oba- vezne odbrane. b.c. Procesna situacija 1) Treći kriterijum predstavlja osnovu za postojanje obavezne odbra- ne s.obzirom na odredjene procesne situacije. Odbrana je obavezna ako: 1) na sudskoj raspravi učestvuje državni ili đruštveni tužilac i ako 2) postoje više saokrivljenih od kojih neko ili nekoliko njih imaju stručnu odbranu, u korist onih koji je nemaju, određju je se odbrana obaveznog karaktera radi procesne egalizacije svih saoptuže- nih. (c) Granični slučajevi Postoje još dva slučaja za koje neki autori kao što su npr. Stecov- skij x šimanovskij smatraju da takodje predstavljaju slučajeve 12 1) Stecovskij Ju: Objazatel’noe učastie zaščitnika v ugolovnom dele, Sovetskaja justicija, Moskva 21/75, str.18-19 2) Šimanovskij: op.cit.str.43-44 149 - obavezne odbrane. Frvi od njih je obavezno učestvovanje branioca u postupku kada to želi okrivljeni. Naime, čl.48 pređvidja da je molba okrivljenog da mu se postavi branilac, obavezna za islednika u is- truzi, odnosno za sud u sudskom đelu krivičnog postupka. Oni imaju obavezu da o toj želji c-krivljenog obaveste njegove bliske srođnike da bi mu oni angažovali advokata. Ako oni to, iz bilo kojih razloga ne bi uradili, obaveza islednika odnosno suda je da takvom okrivlje- nom postave branioca po službenoj dužnosti. Odbijanje da se postupi po molbi okrivljenog povlači za sobom ukidanje presude zbog povrede prava okrivljenog na odbranu. Nije od značaja u kom momentu je ok- rivljeni tražio da rnu se obezbeđi stručna odbrana. Važno je da pos- toji njegov stav da mu je stručna odbrana neophodna i da je on tra- žio molbom organu kuji vodi krivični postupak, da bi to za isledni- ka, odnosno sud, stvorilo obavezu da mu obezbeđe stručnu odbranu na način koji je opisan. Isto tako nije od značaja ni krivično đelo tj. njegova vrsta odnosno težina za postojanje ove obaveze pomenutih krivičnoprocesnih subjekata, jer molba okrivljenog rcora biti udovo- ljena. Problem nastaje onda kada se okrivljeni u svojoj molbi ne op- redelju^e samo za postojanje stručnog branioca, već i za odredjenu ličnost. Okrivljenom se inače, priznaje pravo da sam bira advokata za svoju odbranu uz saglasnost službe pravne konsultacije kada sam angažuje advokata. Medjutim, u slučaju o kome je reč, kada se okriv- ljenom postavlja stručni branilac po službenoj dužnosti, njegove že- Ije u tom pravcu nisu obavezne za islednika"1" na taj način što se na- vcai đa je rasporedjivanje advokata posao koji spada u kompetenciju advokatskog kolegijuma. To prema mišljenju istog autora, dakle nije procesno pitanje, pa ni isleđnik, ni sud ne mogu ulaziti u njegovo rešavanje s obzirom na svoje krivičnoprocesne funkcije, jer ne po- 1) Stecovskij: op.cit.str.18-19 150 seduju pravnu osnovu da zahtevaju odredjivanje konkretnog advokata. Razume se, advokatski kolegijum prilikom odredjivanja branioca mora imati u vidu njegovo životno i profesionalno iskustvo, karakter kri- vične stvari i njenu težinu, osobine okrivljenog i ostale okolnosti koje su od značaja za određjivanje nejpogodnije ličnosti koja bi mo- gla da obavlja tu đužnost. Ukoliko je okrivljeni dobio stručnog branioca po ovom o'snovu, tj.po sopstvenoj molbi,. npr. u istrazi, onda se-i bez posebne molbe ta od- brana prostire i na glavni pretres, na đopunsko isledjenje ako se pokaže kao potrebno itd., sem u slučaju da je okrivljeni o.dbacio da- Iju odbranu. Sledeća osnova koju Stecovskij^ takodje naziva osnovom obaveznosti odbrane je slučaj kada materijal predmeta izaziva kod suda, javnog tužioca ili islednika sumnju u sposobnost okrivljenog da ostvari svoje pravo na odbranu bez pomoči stručnog branioca. Reč je ne o konkretnim nedostacima ličnosti okrivljenog, jer one po zakonu već predstavljaju slučajeve postojanja obavezne odbrane, već o takvim situacijama koje Stecovskij definiše kao "konkretnu sumnju u mogu- ćnost okrivljenog da se sam brani". Tu dakle imamo slučaj postojanja prava ocene koje imaju pravosudni i istražno-isledni organi pre ne- go obaveze. Naime, oni ceneći sve okolnosti konkretne situacije, mo- gu da procene da je učešće branioca obavezno, što se kao mogućnost bazira na čl.13 i 22 Osnova krivičnog sudskog postupka. Prema tome, n odluka suda, javnog tužioca, ili isleđnika je ona prava činjenica, koja pruža pravnu snagu za obavezno učestvovanje stručnog branioca u krivičnom postupku u ovome, kao i prethodnim slučajevima, nadležni organi su duzni da blagovremeno obaveste kolegijum advokata o potre- 1 1) Stecovskij: op.cit.str.19 151 bi odredjivanja branioca konkretnom okrivljenom. To je neophodno ra- di otklanjanja teškoća u vezi sa odabiranjem advokata i njegovim upoznavanjem sa slučajern i pripremama za odbranu.^ U vezi sa ta dva pomenuta slučaja relativno odnosno indirektno odre- djene obavezne odbrane, postoje i đrugačija mišljenja u sovjetskoj literaturi. Tako npr. Zahožij smatra da u institut obavezne odbra- ne krivičnog postupka neopravdano ulaze pomenuti slučajevi. On ih svrstava izvan . instituta obavezne odbrane, jer pitanje učestvovanja. branioca spada u nahodjenje javnog tužioca, okrivljenog, suđa, is- lednika ili nekog dugog subjekta. On smatra da je obavezna odbrana ođnosno njeni tipični, nesporni slučajevi kada postoji normativna obaveza tih organa da odrede okrivljenom branioca ako ga ovaj sam ne imenuje, utačno odredjenim slučajevima, nezavisno od bilo kakve ili bilo čije procene, ocene, obraćanja okrivljenog molbom i sl. Dakle, P° mišljenju Zahožija, radi se o kvalitativno drugačijim situacija- ina od onih predvidjenih čl.48 i 4-9. U njihovom poslednjem stavu se naiirie navodi ono što pomenuti autor smatra suštinom obavezne odbra- ne a naime, '*ako branioca nije pozvao sam okrivljeni, njegov zako- niti zastupnik ili druga lica po njegovom zahtevu, islednik, tužilac lli sud obavezni su da obezbeđe učestvovanje branioca po predmetu'* . Ireba reći da bi sa Zahožijem mogli samo delimično da se složimo, tj. pomenuti nesporni slučajevi obavezne odbrane su stvarno tipični predstavnici tzv. apsolutne obaveznosti. Ostali slučajevi spadaju u drugu kategoriju obavezne odbrane čija obaveznost nastupa na indi- ■^uktan način, tj . nakon ocene nekog od državnih organa ili je u 12 1) Vrhovni ^ sud RSFSR smatra da su zahtevi zakona povredjeni, kada sud ne izvesti blagovremeno kolegijum advokata o odredjivanju branioea i zbog toga ovaj nema vremena da se upozna sa predmetom -Bjuleten Verhovnego suda RSFSR 1975.g.no 5 str.9,cit prema Ste- covskij. Obavezno učestvovanje branioca u krivičnoj stvari 2) Zahožij: op.cit.str.12-13 - 152 pitan^u tzv. relativna obaveznost, koja zavisi od volje okrivljenog. Ta druga grupa predstavlja koristan dodatak prvoj5 jer svojom fleksi- bilnošću omogućuje dobijanje odbrane nizu graničnih slučajeva okriv- ljenih, koji strogo uzevši po kriterijumima prve grupe ne bi bili uopšte u situaciji da dobiju odbranu po službenoj dužnosti. (d) Stav okrivljenog l':ko se takva odbrana i zakonskim terminom naziva "obaveznom" i iako je njena obaveznost apsolutna prema državnim organima pravosudja ka - da su u pitanju razlozi prve grupe, ona nije ujedno i apsolutno ne- otklonjiva, jer je isključuje neprihvatanje okrivljenog. U sovjet- skom krivičnom postupku se smatra da je obavezna odbrana pružanje šanse okrivljenom, tj. davanje realnih mogućnosti da se koristi stru- čnim braniocem u organizovanju svoje odbrane. Ali da li će je on stvarno koristiti, zavisi od njegove volje.^ Tako se može shvatiti zahtev zakona da su islednik, javni tužilac i sud u većini slučajeva obavezni da prihvate ođbijanje okrivljenog da ima branioca iako je po zakonu njegovo učešće obavezno. Time se izražava klasičan stav sovjetskog zakonodavca da u tom krivičnom postupku, za razliku od buržoaskog, nema takve odbrane koja bi za okrivljenog bila prinudna, jer da je drugačije, to bi protivurečilo samoj suštini ustanovi od- redbe o obezbedjivanju prava na odbranu okrivljenog. Plenum Vrhovnog suda SSSR-a izjasnio se u aktu ”0 praksi primene od strane suda za- kona koji obezbedjuju okrivljenom pravo na odbranu", da opoziv bra~ nioca može da postoji u svakom stadiumu krivičnog postupka. Sud je pri tom dužan da razjasni da li odustanak od branioca nije kojim slu- čajem prinuđan, npr. zbog neđostatka sredstava da se snose troškovi za njega ili zbog neđostatka branioca na glavni pretres ili zbog ne- . 2 )kih đrugih, otklonjivih smetnji. *2 l': Zahožij : op...cit, str . 13 2) Zahožij: op.cit.str.12-13 153 - Opoziv branioca ocl strane okrivljenog islednik i sud su dužni da ra- zmotre, pre svega da li on odustaje uopšte od obrane želeći time sa- mostalno da štiti svoje interese ili u stvari moli da bude zamenjen ađvokat, pa tek onda da đonesu odgovarajuće naredbe i ođluke u pos- tupku. Nepoštovanje zakonskih odredaba o obaveznoj odbrani smatra se kao bezuslovan razlog za ukidanje presuđe, sem ukoliko nije postojao di- rektan opoziv brai.ioca od stran . optuženog.^ 'd svojim rešenjima, Vr- hovni sud SSSR je više puta podvlačio da se saglasnost okrivljenog da se predmet raspravlja bez branioca ne može smatrati kao đobrovolj ni opoziv, posebno ako je izjavljeno u odsustvu branioca. Obaveznost odbrane 3 e takodje povređjena ako se okrivljeni odrekao branioca ko- ji mu sud nije ni obezbedio, dakle ne može se opozvati odbrana koju °k^ivl]eni nije ni imao. Dalje, ako je okrivljeni prvobitno dao iz- javu kojom se odriče odbrane, a kasnije se predomislio i počeo da zahteva branioca, takav zahtev mora da buđe udovoljen. Isto tako, izjava optuzenog koja je strgla u sud pre glavnog pretresa da optu- ženi ne želi da ima strucnog branioca mora eksplicitno da bude po- tv-_.. ena i na samcm pretresu, d^ bi njegov tox bio zakonit, ako je branilac bio odsutan a postoji neka od zakonskih osnova za postoja- nje obavezne odbrane. Ukoliko okrivljeni u nekom đelu pretresa pro- - meni izražen stav o odricanju od odbrane, potrebno je da se pretres prekine da bi mu se obezbedila odbrana. Dešava se ponekad dć se nei- kusni okrivljeni odriče od odbrane u istrazi smatrajući da mu je ona 1 1) Ukiđajući presudu po_predmetu H.Kasacioni sud je ukazeo da činje- m c a da^se okrivljena nalazio na slobodi a nije izabrao branioca ne znači da se odrekao od odbrane i oslobodio sud obaveze da mu lmenuj e branioca po^službenoj dužnosti. Još veća greška učinjena je u slučaju K. koji je od strane suda bio upozoren da mu sud ne- ce postaviti branioca i da je on obavezan sam to da urađi, jer u nuegovom slučaju zakon predvidja obaveznu odbranu. Na glavnom pretresu je K. izjayio da nema sredstava da bi angažovao advokata x da ee se sam braniti. Sud m.u ni tada nij^ postavio branioca,što je posle dovelo do ukidanja presude.cit.prema:Stecovskij:Opoziv r*?aaaoca od strane okrivljenog,Sovetskaja justicija 14/70 str. Ib-x7 potrebnija na pretresu a pogrešno verujući da je ne može koristiti u oba slučaja. U tim situacijama postoji obaveza državnih organa da okrivljenom tačno rastumače njegova prava na odbranu da bi sprečili nesporazume. Posebna dužnost objašnjenja postoji kada se odbrane odriče malolet- nik ili teško bolestan okrivljeni, kao i onaj ko postupa iz očigled- nog neznanja, nedostatka iskustva, pod nečijim nagovorom ili koji pogrešno smatra, da iako ima priivo na obaveznu odbranu, da se sam može uspešno braniti. Prihvatanje takvog odbijanja je moguće samo u retkim situacijama posle objašnjenja prava na odbranu i izričitog nastavljanja odbijanja okrivljenog stručnog branioca ili njegove za- mene, kao i posle ocene odgovarajućeg organa da je okrivljeni s ob- zirom na svoje karakteristike i uzrast uopšte u stanju da se samo- stalno brani. Dakle, drugim rečima, opozivanje branioca od strane okrivljenog koji je maloletan ili po oceni suđa zbog nekih drugih svojih osobina, psihofizičkog stanja i sl. nije u stanju da se sam brani, nije obavezno za sud, javnog tužioca i islednike. Medjutim, ako je okrivljeni svesno i dobrovoljno opozvao branioca izvan pome- nutih slučajeva to će u najvećem broju slučajeva dovesti do otkla- njan^a odbrane. Ipak zakonska formulacija je da "opoziv branioca ni- je obavezan za sud odn. islednika i javnog tužioca" (čl.50). Time se želelo podvući da krajnju ocenu i odluku donose pomenuti organi. Bra- niocu može biti dopušteno odnosno naredjeno da učestvuje u postupku nezavisno od negativno izražene volje okrivljenog i njegovog oprede- ljenja za samostalnu odbranu. Inače, izjava o opozivu bez posebne odluke organa koji vodi postupak ni u kom slučaju ne isključuje bra- nioca, s obzirom da njega okrivljeni nije ni postavio na tu dužnost pa ga ne može ni razrešiti. Viša sudska instanca može u slučaju po- stojanja obavezne odbrane da oceni njegovo odsustvo kao bitnu povre- du okrivljenikovog prava na odbranu, ako u opozivu branioca ima ne- dostataka. 155 - Okrivljenom je inače moguće da opozove jednog branioca i traži da mu se postavi drugi. Ostvarivanje prava na opoziv branioca zakon ne stavlja u zavisnost od toga da li se radi o obaveznoj ili fakulta- tivnoj odbrani5 da li ga je angažovao okrivljeni ili neka druga po zakonu ovlašćena lica, ni od motiva i osnova opoziva.^ ^Takav opoziv nije odustanak od odbrane uopšte već je motivisan ličnim svojstvima advokata, odnosno nepoverenjem u njega. iNfaime, ako okrivljeni ne po - verava svome braniocu okolnosti od značaja za zaštitu njegovih prava i interesa time se neizostavno podriva prirodna moralna osnova odno- sa izmedju njih, koji mora da bude odnos poverenja jednog prema dru- gom i bez koga je nezarnislivo uspešno ostvarivanje zakonskih obaveza 2 )bramoca. I kako isti autor podvlači, nije samo okrivljeni zainte- resovan za to da mu interese brani kompetentan branilac nego je to i u interesu postupka. A jasno je da svi ti interesi neće biti ostva- reni u nedostatku psihološkog i radnog kontakta izmedju optuženog i okrivlj enog. Treba reći da okrivljeni nije dužan da se izjašnjava o razlozima za opoziv odbrane ali islednik i suđija imaju đužnost da pokušaju da ih saznaju da bi mogli da ih otklone ako je to moguće. Potpuno je ra- zumljivo da okrivljeni ponekada ne želi da se sazna o njegovim raz~ lozima za opoziv, naročito ako npr., branilac ne želi da podrži nje- govu verziju o nevinosti, jer je ubedjen u suprotno i sl. Ukoliko se medjutim radi o nedostatku novčanih sredstava da se plati usluga stručnog branioca, ili o želji da se prisustvom branioca ne kompli- kuju ođnosi sa sudom, onda su to razlozi koji su otklonjivi. Dakle ustanovljavanje razloga opoziva važno je i da bi se okrivljeni nago- vorio da odustane od njega ali i da bi se to konstatovalo u spisima, 12 1 ) Martinčik E7 Objazanli podsudimuj motivirovat otkazot advokata, Sovetskaja justicija 4/77 str.24 2) Martinčik: op.cit.str.24 pošto sudska odluka o izlaženju branioca iz postupka u kome je on obavezan, mora biti zakonita i osnovana. Jednom .rečju, okrivljeni može ali ne mora da izloži sudu razloge za opoziv branioca a sudu i ostalim organima je zabranjeno da ga na to primorava. Ipak odbijanne okrivljenog da se izjasni u tom pravcu ne oslobadja sud od obaveze da drugim sredstvima i zakonitim putevima razjasni motive i uzroke opoziva. ^Naglašava se takodje i to da inicijativa za opoziv branio- ca mora da potekne od okrivljenog i da organi koji rukovode postup- kom nemaju pravo da pitaju okrivljenog da li je saglasan da se pos- tupak odvija bez branioca. Oni naprotiv, kako je već naglašeno, ima- ju obavezu da mu objasne njegovo pravo na stručnu odbranu. Pođvlači se i činjenica da "kada okrivljeni nije izjavio želju da ima brani- 2)oca ne može da se smatra. kao opoziv branioca". Važno je reći i to da se smatra da ođsustvo branioca iz istrage pred- stavlja takvo narušavanje okrivljenikovog prava na odbranu koje ne može da se uspostavi u kasnijim delovima postupka putem upoznavanja tada postavljenog branioca sa spisima, pošto je upravo u istrazi bio lišen mogućnosti da pređlaže dokaze, žali se na radnje i odluke is- tražnih organa, predaje razne druge podneske i molbe kojima se uti- če na tok istrage. (e) Odnos obaveznog branioca prema okrivljenom Radi obezbedjenja okrivljenom prava na odbranu a i radi ispunjenja ciljeva postojanja obavezne odbrane, zakon predvidja mogućnost kon- 12 1) Martinčik ističe da nije pravilna praksa nekih sudova koji se og~ raničavaju na saslušanje okrivljenog u vezi njegovog opoziva, i da zatim đonesu rešenje o oslobadjanju advokata od učešća u da- ljem toku postupka. Tada se u zapisnicima ne konstatuju razlozi opoziva niti da li je okrivljenom objašnjeno pravo na odbranu i svi doraeti ostajanja bez nje. 2) Bjuleten Verhovnego suda RSFSR 8/73 str.l2,cit prema Stecovskij: Obavezno učešće branioca u krivičnoj stvari, Sovetskaja justicija 21/75 str.18-19 - 156 - - 157 - taktiranja okrivljenog sa svojim braniocem. Oni se mogu ostvarivati u vidu ličnih susreta ili opštenja putem prepiske. Ovo medjutim nije pređvidjeno samo kao pravo branioca i okrivljenog, već je zakonska formulacija to predvidela kao dužnost branioca u krivičnom postupku (čl.51). Dakle, branilac je po zakonu obavezan da koristi sva zako- nom predvidjena sređstva i načine odbrane. On je dužan izmedju osta- log i da ostvari punu mogućnost vidjenja sa pritvorenim okrivljenim koja je naročito izražena kada je u pitanju obavezna odbrana gde su procesne situacije teže i zahteva i angažovaniji pristup branioca. Kontakte sa braniocem u istrazi odobrava islednik a kada se predmet nalazi na suđu, branilac mora da dobije odobrenje od suda.~^ Za vreme pretresa, okrivljenom je takodje nužno savetovanje sa bra- niocem, čemu služe prekidi pretresa u toku kojih optuženi ima potpu- nu slobođu da razgovara sa svojim braniocem bez posebne đozvole suda ili predsedavajućeg. Ako postoji potreba za nekim dužim kontaktom ili usaglašavanjem stavova odbrane, branilac i okrivljeni mogu da traže prekid pretresa, pri čemu se takva molba ne može uputiti pošto je završen dokazni postupak. Interesantno je pomenuti da u onim slučajevima obavezne odbrane pde postoji njena obaveznost od momenta predočenja okrivljenja, da je i učesće branioca od tada obavezno, pa dakle on ima pravo (i dužnost) na kontakt sa okrivljenim pre njegovog prvog saslušanja. Ukoliko se desi da tada, ili uopšte bilo kada u toku istrage, islednik odbije 1 1) Pošto je za svako vidjenje potrebna nova dozvola, od strane teo- rije_se_smatra da je to nepotrebno gubljenje vremena i navodi se da bi bilo daleko jednostavnije kada bi istražni organi i sud i- mali obavezu da upoznaju administraciju zatvora o tome koji bra- nilac brani koga okrivljanog što bi služilo kao osnova za odobra- svih njihovih susreta. Stecovskij: Obščenie obvinjaemogo s zaščitnikcm, Sovetskaja justicija, Mos'kva, 1971. 5/71 str.19-21 158 - da izda dozvolu za kontakt okrivljenog sa svojim braniocem, ovaj dru“ gi je po zakonu dužan da se žali na takve postupke isleđnika javnom tužiocu. Predaja žalbe ipak ne sprečava kretanje postupka. Ukoliko žalba ne omogući uspostavljanje narušenog prava, branilac nije ov- lašćen da odustane od traženog kontakta, već mora da zahteva da se takva situacija konstatuje u spisima. Značaj saslusanja i druge pro- cesne radnje sprovode u uslovima u kojima je braniocu onemogućeno da izvrši ono što zakon naziva obavezama, ravno je nuli, kako se izra- žava Stecovskij ,^pošto nisu poštovana procesna pravila đokazivanja. Posledica je upučivanje predmeta na dopunsku istragu radi izvršenja procesnih radnji u uslovima predvidjenim zakonom, tj. uz omogućava- nje braniocu đa vrši svoja procesna prava. Okrivljeni takodje ima pravo da se đopisuje sa braniocem a tajna te prepiske je garantovana zakonom. Nalog za zađržavanje prepiske može se vršiti sarno uz đozvolu javnog tužioca ili prema nalogu suda. Sa- držina razgovora ili prepiske izmeđju branioca i okrivljenog je za- konski zaštićeno kao tajna pa je isleđniku i sudu zabranjeno da sa- slušavaju branioca o okolnostima slučaja koje su mu poznate zahva- ljujući vršenju duznosti branioca (čl.72). Okrivljeni ima mogućnost za razmenu pisama i sa pravnom konsultacijom u vezi sa angažovanjem advokata, npr. pravna konsultacija ga obaveštava da su mu njegovi srođnici uzeli advokata, a on obaveštava konsultaciju da li se slaže sa učinjenim izborom i da li prihvata toga advokata. Napominje se da advokat koristeći svoje pravo na vidjenje i pismeno opštenje sa okrivljenim ne sme to svoje pravo da zloupotrebi, jer tirne zloupotrebljava poverenje države, i da savetuje okrivljenog ne - 2 )sto protlvzakonito. 1) Stecovskij: Obščenie... op.cit.str.19-20 2) Stecovskij: op.cit.str.19-20 159 (f) Prava i đužnosti obaveznog branioca On je dužan u krivičnom postupku da razvija svoje aktivnosti tako da argumentima đokazuje postojanje okolnosti koje mu za okrivljenog olakšavajuće, ili odsustvo okolnosti da je okrivljeni izvršio đelo ili otežavaju njegovu krivicu na neki drugi način. Kada je zalaganje advokata maksimalno5 potpuno i jasno osnovano, moguće je suđiti o postizanju cilja koji stoji pred stručnom odbranom - da olakša zaš- titu zakonitih interesa okrivljenog3 koristeći zakonom predviđjena sredstva.^ ^Dakle celokupna aktivnost koju vrši odbrana u krivičnom postupku: upoznavanje sa materijalom predmeta, učestvovanje u sas~ lušanju okrivljenog, svedoka, oštećenih i veštaka, učestvovanje u isleđničkim i sudskim raanjama i dr. potčinjena je potrebi da se cs- nuje pozicija odbrane, koja nalazi svoj odraz u podnošenju odgova- rajućih žalbi i podnesaka. Branilac ima pravo ali i dužnost da blagovremeno iznese sve poznate podatke u argumentovanju predatih pođnesaka. Takodje je dužan da se blagovremeno obrati zahtevom državnim i društvenim organizacijama ruđi pribavljanja potrebnih uverenja, nalaza i dokumenata koji mogu da posiuže kao dokazna sredstva u postupku. Branilac ima pravo da učestvuje u zasedanje kasacije bilo da se on žalio na prvostepenu presudu, bilo da je kasacioni postupak pokrenut žalbom tužioca. Obavesnost odbrane ograničena je na prvostepeni po~ stupak i ne prodire automatski u kasacioni postupak. Okrivljeni bi morao da želi stručnu odbranu tj. da ponovi molbu za njom, ili bi 1 1) Torjanikov: Ocenka efektivnoasti učastija advokata v ugolovnom processe, Sovetskaja justicija, 14/80 str.14-15 160 organi nadležni za to, inorali ponovo đa procenjuju neophodnost odbra- ne i postojanje onih okolnosti koje izazivaju nužnost da bi stvarno došlo do realizacije stručne odbrane i u toj fazi krivičnog postupka. S. Obavezna odbrana u anglosaksonskom krivičnom postupku (a) Specifičnosti pravne prirode instituta obavezne odbrane Obavezna odbrana i odbrana siromašnih u krivičnim postupcima zemalja coinmon law-a ne postoje kao odeljeni instituti već su sjeđinjeni u jedinstvenom krivičnoprocesnom institutu legal aid-a koji predstav- lja specifičan vid odbrane po službenoj dužnosti, Do njegove primene dolazi u onim procesnim situacijama koje su za okrivljenog izuzetnc nepovoljne, bilo zbog težine dela koje mu se stavlja na teret,.bilo zbog ličnih hendikepa okrivljenog kao što je mentalna zaostalost, gluvonemost, nezrelost, mladost, neobrazovanost i sl. što mu znatno otežava ili potpuno onemogućuje zaštitu sopstvenih prava u krivič- nom postupku. Zbog toga mu je odbrana potrebnija nego kada su u pi- tanju neke druge procesne situacije. Legal aid sadrži, sudeći po to- me, sve elemente koje čine obaveznu odbranu. Međjutim, ono što čini specifičnost legal aid-a je činjenica, da se za njegovu primenu, osim pomenutih uslova traži i siromaštvo okrivljenog, tj. njegovo loše materijalno stanje koje mu onemogućava đa snosi troškove branioca iz sopstvenih sredstava. Sledeća specifičnost anglosaksonske odbrane po službenoj dužnosti je mogućnost okrivljenog da je se odrekne, i po- red postojanja prava na nju i obaveze pravosudnih organa da mu je obezbede. To analizirani institut svrstava u onaj tip obavezne od brane čija je obaveznost relativna, odnosno otklonjiva je voljom ok- rivljenog. U nekim sl-učajevima obaveznost odbrane zasnovana je i na traženju okrivljenog, pa se i po tome, ovaj sistem može smatrati ti- pičnim za tzv. relativno nastupanje obaveznosti odbrane. 161 Zbog toga je deplasirano pitanje da li legal aid uopšte predstavlja obaveznu odbranu. Hogućnost okrivljenog da je se svojom voljom od- rekne o.dnosno suprotno, da je zasnuje, pripada posebnom tipu regu- lisanja obaveznosti odbrane, tzv. relativnoj obaveznosti. Sem toga, ni ta mogućnost okrivljenih, nije priznata svima i u svakom sluča- ju. Naime, ona se ne omogućava okrivljenima koji su mladi, nezreli, mentalno zaostali i sl. pa se kod okrivljenih sa ličnim hendikepima može govoriti o tendenciji apsolutizacije obavezne odbrane, ođnosno njenog približavanja apsolutno obaveznom sistemu regulisanja ovog instituta.. Što se tiče okrivljenikovog siromaštva kao uslova za đo- deljivanje legal aid-a, ono se nikada ne javlja samo, već je neop- hodno i prisustvo nekih-drugih okolnosti (težina krivičnog dela, traženje okrivljenog i sl.) da bi došlo do izdavanja sertifikata o obaveznoj odbrani. (b) Kriterijumi za postojanje obavezne odbrane u Engleskoj i SAD Postoji samo jeđan slučaj apsolutno odredjene obaveznosti u Engles- koj , a to je situacija kada je okrivljeni optužen za krivično đelo ubistva i kada mora imati stručnog branioca.^U svim drugim sluča- jevima postavljanje branioca je stvar diskrecione ocene suđa na ko~ me je da u konkretnom slučaju nadje (ili ne nadje) interes pravde za dodeljivanje sertifikata o postavljanju branioca po službenoj du~ žnosti. Kao pomoćni kriterijumi, koji nisu ođredjeni ni zakonski ni statu- tarno, ali su u praksi korišćeni, jer su odobreni od strane Lorda Kancelara, u Engleskoj postoje tzv. "Vidžerijevi kriterijurni*'. Po 1 1) Butler and Marston: Archbold’s Pleadings, Eviđence and Practice in Crimmal cases, London 1954.g. str.137 16 2 - njima3 dodeljivanje branioca po službenoj dužnosti je u interesu pravde uvek u sleđećim slučajevima: 1 ) kada je optužba teška u smis- lu da je optuženi u velikoj ili stvarnoj opasnosti od gubitka slo- bode ili života ili trpljenja ozbiljne štete u svojoj reputaciji, 2) kada je optužba bazirana na suštinskim pitanjima prava, 3 ) da op- tuženi nije u stanju da prati postupak i stanje svoga slučaja zbog neadekvatnog znanja engleskog jezika, mentalne bolesti ili drugih psihičkih ili mentalnih disfunkcija, 4) kada priroda odbrane uklju- čuje ispitivanje svedoka i unakrsno ispitivanje veštaka, 5) i kada je odbrana u interesu nekih drugih lica, a ne samo okrivljenog.^ (J Sjedinjenim Državama odbinana je uvek obavezna kađa je okrivljeni optužen za krivično đelo za koje mu se može izreči smrtna kazna a u ostalim slučajevima, uvek kada se optužba bazira na posebnim okol- nostirna koje zahtevaju prisustvo stručnog branioca. Za poslednje dve decenije, politikom Vrhovnog suda, dok je na njegovom čelu bio znameniti pređsednik Erl Voren, postignut je znatan napredak u poš- tovanju prava okrivljenog u krivičnom postupku. Sve je uočljivije da većina optuženih dolazi iz socijalno ugroženih, nepopularnih ili čak prezrenih socijalnih ili rasnih grupacija, tako da je za njih besplatna pravna pomoć u krivičnom postupku od najvećg značaja. Ide- alno bi bilo, kako smatra Delmar, kada bi odbrana bila pristupačna svima i bez postojanja posebnih okolnosti i to od prvog saslušanja do okončanja žalbenog postupka, ali za sada interpretacija Ustava SAD ne ide toliko daleko. 123 1) Samuels Alec: Criminal legal aid - The issues of principle, The Criminal Law Review, april 1983, str.225 2) Karlen Delmar: The citizen in court - The right to counsel, New York 1964.g. str.47 3) Delmar: op.cit.str.48 163 Konkretno, pravo na stručnu odbranu u SAD učinjeno je obaveznim par. 4*4 F’ravila o krivičnom postupku pred okružnim sudovima koja su usvo- jena 1944.g. od strane Vrhovnog suđa a dopunjena 1966.g. kao i nizom značajnih odluka iste sudske instance. F'o tira odredbama, svaki ok- rivljeni koji je po oceni suda nesposoban da se sam brani ili da pribavi sebi branioca, treba da ga dobije po službenoj dužnosti. Sud ima inicijativu savetujući ga u pogledu njegovog prava na stručnog bramoca, a takodje mu mora ponuditi odbranu po službenoj dužnosti ukoliko nije u stanju da nadje i plati advokata. Ovo rešenje nalazi na različitu primenu u raznim državama federacije, pa su njihovi apelacioni sudovi skloni da smatraju da ni jedno pravo okrivljenog bazirano na Ustavu nije ugroženo samim tim što u krivičnom postupku o . . . . . . .nije ima stručnu odbranu, ako se iz spisa može konstatovati da ni^e trpeo štete usled nedostatka takve odbrane. Uglavnom se obaraju one presude do kojih je došlo kroz postupak u kome okrivljeni nije imao stručnu odbranu a bio je mlad, nezreo kao ličnost, ili posebno neuk, ili na neki drugi način nemoćan da vodi računa o sopstvenim intere- sima u postupku. Ne retko se konstatuje raskorak izmedju proklamova- nih principa i stvarne prakse, što konstatuje i Felman,^ ^navodeći da nije zadovoljavajuć broj onih koji dobijaju odbranu po službenoj dužnost i. Treba naglasiti da se ni u Engleskoj ni u SAD odbrana po službeno.j dužnosti ne oaobrava za saobraćajne delikte, izuzev kada su nastu- 2)pile smrtne posledice usled bezobzirne vožnje. Naime, samtra se da su vozači, ili imućni, tj. da imaju dovoljno sredstava da plate sami stručnog branioca, ili da imaju osiguranje koje pokriva takve 12 1) Fellman David: The defendant’s rights today, The University cf v/insconsin Press 197 6 , str.240 2) Samuels: op.cit.str.48 164 - slučajeve, ili su članovi motorističkih organizacija. S druge strane pošto takvih slučajeva posebno u SAD ima na milione, smatra se da bi odobravanje odbrane po službenoj dužnosti svima njirna dovelo do ha- osa.^U svakom slučaju evolucija ovog instituta je još u toku jer, se radi o oblasti u kojoj je tradicija, kao inače važan faktor fun- kcionisanja instituta anglosaksonskog pravnog sistema uopšte, još 2)sKora 1 u stvaranju. (c) Obim primene i ratio legis obavezne odbrane U Engleskoj je obim primene obavezne odbrane siromašnih sve veći ta- • 3)ko da Samuels navodi da su u periodu od 1981-1982. postavljeni 295000 advokata pri čemu se značajan porast oseća naroČito u velikim gradovirna, kao što je London i Birmingem. Na pretresima pred Krun- skim sudom 96% okrivljenih je koristilo postavljenog branioca, a pred Apelacionim sudom -62%. To je državu u 1982.g. ukupno stajalo preko 100 miliona funti, pa se smatra da se radi o socijalnoj službi sa največim porastom troskova u Engleskoj. Polemike vodjene oko opravdanosti ovih troškova (đržava trpi ne male štete od kriminaliteta, mnogo troši na njegovo suzbijanje na general- nom planu, zatim na otklanjanje konkretnih činilaca, vodjenje kri- vičnog postupka i izvršenje sankcija, pa sad treba da troši i na to da se okrivljeni bolje odbrane, smanje ili izbegnu zasluženu kaznu) uglavnom nalaze razloge u prilog ovom institutu koji se sastoje u težnji da se spreče zloupotrebe kao i da pogodnosti odbrane ne smeju da zavise od fmansijskih mogućnosti okrivljenog. Veliki troškovi 1234 1 ) Fellmam op.cit.str.223 2) Hall Livingston: Talks on American law, New York 1971.g. str.65 3) Samuels: op.cit.str.223 4) Kirafly A.K.R: The English Law, London 1966, str.279 165 ne samo odbrane u krivičnom postupku, već i običnog pravnog saveta, nužno uslovljavaju postojanje instituta branioca po službenoj dužno- sti radi vršenja obavezne odbrane siromašnih, kao instrumenta neop- hodnog da se sistem krivičnog pravosudja ne pretvori u beneficira- nje bogatih i povlašćivanje imućnih. Koliko god da košta obavezna očbrana siromašnih, ona ostvaruje dragocene ciljeve tzv. dvostruke egalizacije, prvo na relaciji pravno obrazovanog suda i tužioca sa pravno neobrazovanim okrivljenim, i drugo izmedju imućng okrivlje- nog i onoga ko nema dovoljno sređstava da stvarno i koristi zakonom pređvidjene mogućnosti stručne odbrane. (d) Nacin finansiranja i realizacije obavezne odbrane I u SAD i u Engleskoj pravna pomoć siromašnih ima dva tipična izvo- ra finansiranja od kojih prvi i najznačajniji predstavljaju javni fondovi. Drugi, koji pokriva manji deo troškova (ali ipak ne bezna- čajan) su fondovi privatnih humanitarnih organizacija. U stvari prvobitna ideja je bila besplatna odbrana3 tj. smatralo se da postavljeni advokat treba da je vrši kao neku vrstu profesional- ne obaveze i bez naknade. U SAD se ovo posleđnje đosta dugo zadrzalo i Felman navodi1 ^ da do nedavno, advokati postavljeni u okviru oba- vezne odbrane siromašnih nisu dobijali nikakvu naknadu od strane vlasti koja ih je postavila, pa je čak i gpngres dugo odbijao da odobri isplatu čak i vrlo skromnih tarifa u tu svrhu. Nužnost posto- janja novčane naknađe dobilo je zakonsku formu tek 196*4.g. Pre toga se naime smatralo da je postavljeni branilac neka vrsta nameštenika suda i da je kao takav obavezan da prihvati naloženu odbranu, pri čemu je njegovo eventualno odbijanje da besplatno radi najčešće kaž- njavano kao neposlušnost sudu. To je bila dosta čudna konstrukcija, l) Fellman: op . ciJ~. str. 2 3 9 166 ako bi se i prihvatila iđeja o advokatu kao sudskom namešteniku, on- da bi on bio jedini zaposleni u suđu koji bi bio obavezan da rađi besplatno. Drugo3 teško se moglo očekivati, i kada ađvokat prihvati odbranu, da za razliku od prosečnih Ijudi, radi najbolje što može bez ikakve naknade za svoje vreme i svoj trud. Takođje je realno o- čehivati da Ijudi rade efektivnije ako su plaćeni adekvatno za ono što rade od onih koji su prisiljeni da rade ni za šta. Danas većina feđeralnih jedinica predvidja statutarno neku nadoknadu za postav- Ijenog advokata, pri čemu je ona u nekim slučajevima još uvek vrlo skromna, dok se u drugim predvidja tzv. "razumna nadoknada". U nekim državama SAD problem je rešen postojanjem tzv. javnih bra- nilaca koji dobijaju platu za puno rađno vreme.^ ^Priličan broj tih javnih kancelarija za pružanje obavezne odbrane siromašnih predstav • Ija rezultat specifično američkih uslova, jer je dugo, privatna prak sa stagnirala kada su u pitanju krivični slučajevi iz razloga nepo- 2)voljnih izgleđa za zpradom. Kako navodi Griswold osnivanjem kan- celarija javne odbrane i drugih sličnih agencija namenjenih za pru- žanje pravne pomoći onima koji ne mogu da je sami plate, mnogi mla- di pravnici su našli mogućnost zaposlenja, sticanja dragocenog sud™ skog iskustva koje je neophodno za kasnije osamostaljivanje, pri če- mu su mnogi otkrili da se može postići atraktivna karijera i u đo- menu krivičnog postupka. Sve j e ovo važno pomenuti jer kvalitet obavezne odbrane siromašnih ne zavisi samo od ličnošti advokata i njegove stručnosti već i od 12 1) Tako npr. u Aljasci, Koloradu, Nju Džerziju kao i u nekim velikim gradskim opštinama, npr. u čikagu, St Luisu, Omahi, San Francisku Milvokiju, a zatim u više ođ polovine.okruga države Kalifornija i Ilinojisa postoje takve kancelarije. Možđa je najpoznatiji sistem javne odbrane okruga Los Andjeles koji je stvoren još 1914.g. i ima preko 300 stalno zaposlenih advokata koji su inače oštro se- lekcionirani prilikom prijema u službu. 2) Griswold Erwin Talks of Ame^ican Law, Legal profession, New York 1971.g.str.253 167 mahanizama za njegovo postavljanje i plaćanje. U pogledu ovog drugog nema nikakve razlike da li je advokat nezavisan ili nije, jer se vr- šenje odbrane po službenoj dužnosti uglavnom plaća oko 90% ođ pune cene fakultativne stručne odbrane. Postavljanje ađvokata po siužbenoj đužnosti radi vršenja obavezne odbrane siromašnih u anglosaksonskom postupku uvek vrši suđ, pri če- mu mora da vodi računa da li je advokat koga hoće da postavi sposo- ban da u konkretnom slučaju brani i da li želi da se prihvati te oba- veze. U pogledu ovog poslednjeg, da ne bi dolazilo do nesporazuma i u Englesk.oj i u SAD sudovi raspolažu sa listama advokata voljnih da se prihvate postavljanja„ Sud takodje mora da vodi računa o tome da postavljeni advokat nema prejudiciranih stavova u odnosu na kon- kretan slučaj ili sličnost okrivljenog, a takodje ne sme da ima ni 2 ")interesa koji bi bilisuprotnosti sa okrivljenikovim interesima. U praksi j~e primećeno da sudovi ne vole đa postavljaju advokate koji dosta zaradjuju, čije je vreme vredno i koji bi se u stvari uvredili takvim postavljanjem. 'J Uglavnom se postavljaju početnici koji nemaju mnogo posla a željni su sudskog iskustva i ma kakve zarade. Ali kako je u SAD počelo drugačije da se gleđa na obavezu odbranu siromašnih i da se ona bolje plaća, jer je proglašeno neustavnim i nelegalnim uzimanje privatne imovine bez naknade (kako je počelo da se tretira korisćenje slabo ili nikako plaćenog ađvokatskog rada) 3 i advokati su postali više zainteresovani za taj angažman. Postavljanje advoka- ta je inače u praksi puka slučajnost, jer se uglavnom postavlja ad- vokat koji se nalazi u blizini. Ovaj sistem postavljanja advokata od strane suda dosta se kritikuje i u SAD i u Engleskoj, jer se tako *2 1; Orfield Lester Bernhardt: Criminal Procedure from Arrest to Appe- al New York 1947.g. str.422 2) Orfield: op.cit.str.422 3; Fellman: op . ci+-. str . 24 0 dosta često dešava da tu đužnost vrše oni advokati koji znaju malo o kompleksnosti pravnih pitanja krivičnog prava i postupka. Smatra se da bi sistem postavljanja advokata bolje funkcionisao kaaa bra- nioca ne bi postavljao predsedavajući sudskog veća u konkretnom slu- čaju, već neko nezavisno telo, recimo lokalne komore, neki organ ad- . . . . . . , 1 )ministracije 1 sl. U Engleskoj postoji mogućnost da lice kome je dodeljena odbrana po službenoj dužnosti, delirnično učestvuje u troškovima takve odbrane u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima. U SAD se eventualni povraćaj može tražiti naknadno po završenom krivičnom postupku ako je okrivljeni oslobođjen, ili po izđržanoj kazni, ali ne istovreme- no, ili čak unapred prilikom odlučivanja o postavljanju advokata kao što je slučaj u Engleskoj. (e) Efikasnost obavezne odbrane Ako je pravo okrivljenog na besplatnu odbranu nešto više od jedne obične formalnosti, branjenik mora da ima pravo na efektivnu odbra- nu a ne samo na prisustvo branioca. Kako navodi Felman zabluđa je da postoji željeno dejstvo ako npr. jedan branilac brani više saop- tuženih. Dalje, potrebno je da advokat ima dovoljno vremena od tre- nutka postavljanja do preduzimanja prvih procesnih radnji, za odgo- varajuće pripreme. Od značaja je takodje i trenutak u kome je došlo do imenovanja branioca, zatim njegov obim prava i dužnosti za vrše- nje procesnih radnji, naročito za komuniciranje sa branjenikom, in~ formisanje o drugim preduzetim procesnim radnjama i sl. kao i nivo stručnosti i kornpetenci j e samog advokata . T) Hotiv zloupotrebe od strane predsedavajućeg sudskog veća prisutan je i u beletristici.Tako npr.u romanu "Slučaj u Njujorku Rona Frejzera (Politika 16.3.-31.4.1984.g .)sudija Menton, umešan u zlo- čin koji se stavlja na teret nevinom okrivljenom, ovome postavlja advokata po službenoj dužnosti Sajmona Lega koji je poznat po to- me što poslednTih deset godina nije prihvatio ni jedan slučaj i da održava kancelariju samo "pro forme"; praktično se ne baveći nikakvim poslom,čime je želeo da mogućnosti odbrane i stvarnog ra- svetljavanja slučaja svede na teoretski minimum. 2) Fellman:op.cit.str.218 169 Pitanje efektivnosti odbrane u Engleskoj se pokušava rešiti kritiko- vanjem sadašnjeg stanja određjivanja honorara postavljenira branioci- ma koji ne pogoduje sprovodjenju solidnijih priprema. On u stvari ide na ruku drugim, nepripremljenim odbranama na pretresima. Smatra se da bi se efektivnost ovog vida odbrane popravila kada bi se uveo sistem plaćanja koji bi činio pritisak na advokata da se bolje pri- premi. Plaćanje po dužini pretresa kažnjava kompetentnogs efikasnog i ekspeditivnog branioca. e.a. U postupku pred policijskim organima Od neobičnog značaja za funkcionisanje celog instituta je da okriv- Ijeni dobije branioca u što ranijem stađijumu krivičnog postupka, jer je to garancija postizanja veće efektivnosti odbrane. Dok u po~ gleđu pretresa i prisustva branioca na njemu nema nikakvih dilema3 dotle se u prethodnom postupku prisustvo branioca doživljava od stra- ne policije kao uzurpiranje njihove moći.^ ^Pri tom su brojni dokazi, ne toliko o postojanju flagrantnog kršenja ljudskih prava i sloboda u tom delu postupka, koliko o tome da u toj fazi postoji ustaljena, odredjena praksa koja se može okarakterisati kao nefer i prisilna u . . . 9 )oanosu na oknvljenog. U'vek i tamo gde je moguće imati odbranu plaćenog advokata, postavlja se pitanje diskriminacije onih koji nemaju sređstava da ga plate, pa se tim putern otvara mogućnost prisustva i učešća branioca po službe- n^j đužnosti. Tarno medjutim, gde je i fakultativna odbrana nepoželj- na, što je očigleđno slučaj sa prethodnim postupkom, ni odbrana po službenoj dužnosti, po pravilu nema pristupa. Felman navodi3)da su 123 1) Balđwin John and McConville Michael: Policijska istraga i pravo na advokata, The Criminal Law Review, March 1979 str.145^ 2) Baldwin & McConville: op.cit.str.145 3) Fellman: op.cit.str.221 170 - u sasvim nedavnoj prošlosti sudovi u SAD primenjivali odredbe o od- brani po službenoj dužnosti tako što su postavljali branioca samo na pretresima, kao da ođsustvo branioca. iz prethodnog postupka neće obo- galjiti odbranu. Tri važne ođluke Vrhovnog suda SAD (Massiah v. Uni- ted States, Fscobedo v. Illinois i Miranda v. Arizona) proširile su pravo ne samo na privatnog branioca tokom policijske istrage, nego i pravo na branioca po službenoj đužnosti. U prvom slucaju Sud je odlučio da odbrana nije efektivna akc je ok- ravljeni nema u kritičnim trenucima pr ocesa, a to je u konkretnom slučuju bilo posle podizanja optužnice u koje vreme optuženi nije imao stručnog branioca a trebalo je da ga ima, po mišljenju Vrhovnog suđa, jer je to biio od značaja za sprovodjenje načela fer postupka. U drugom slučaju Sud je doneo odluku da se ne prihvati priznanje ok- rivljenog koje je dato u policijskoj stanici (a kasnije je povučeno, koje povlačenje nije usvojio prvostepeni sud), jer je u toku istrage policija uporno odbijala đa prilikom saslušanja okrivljenog, đozvoli prisustvo njegovog branioca koji je inače čekao pred vratima prosto- rije u kojoj se vršilo saslušanje, i koji nije imao pravo da vidi svog klijenta i savetuje ga u pogleđu odbrane i uopšte njegovih pra- *i 1) Danny Fscobedo radnik iz čikaga, sklon kršenju zakona, bio je o- surnnjičen za ubistvo svoga zeta. Nije pronadjeno nikakvo oružje i nije bilo svedoka. Bio je ispitivan četrnaest časova, pušten pa onda ponovo priveden. Fscobedo je i ranije bio u sukobu sa zako- nom tako da je imao izabranog advokata i kada su ga doveli po dru- gi put u policijsku stanicu on je tražio da se vidi sa svojim ad- vokatom, ali je bio odbijen. U medjuvremenu je njegov advokat bio prisutan u zgrađi pclicijske stanice i čekao je više od četiri ča- sa da vidi svoga klijenta. Policija je rekla Fskobeđu đa njegov advokat nije u blizini i da uopšte ne želi da ga vidi. U medjuvre- menu uhapšeno je lice za koje se pretpostavljalo da je saučesnik u ubistvu i koji je priznao da je on izvršio ubistvo zato što mu je Fskobedo ponudio pet stotina dolara. Suočivši se sa saučesni- kom, Fskobedo je rekao u prisustvu policije da je ipak saučesnik taj koji je povukao okidač. Po zakonu države Ilinojis Fskobeđo koji je platio za ubistvo je pođjednako kriv. Sud je konstatovao da je to bilo priznanje koje je dato dobrovoljno i osuđio je Fsko- beda na dvađeset godina zatvora. Po žalbi Vrhovnom sudu SAD, pre- suda Fskobedu je bila oborena, ne na osnovu iznudjenog priznanja nego zato što mu je bilo odbijeno pravo da vidi svoga advokata za vreme ispitivanja u policijskoj stanici. Kako je zabeleženo kao mišljenje većine sudija, policija je smatrala Fskobeda kao optu- ženog i kao cilj njihovog ispitivanja je bilo da ga privole da prizna krivicu, uprkos postojanju ustavnog prava da ne prizna. Sud je ođlučio da kada istraga nerešenog krivičnog dela jednom počne da se usresredjuje na ođredjenog osumnjičenog, stranački sistem svojim pravilima o ispravnom postupku počinje da važi i za osum- njičenog koji ima pravo na. stručnog branioca. Cole: OD.cit.str. 105-106 - 171 Ođluka u slučaju Eskobeao 1964.g. bila je jedna od brojnih mišljenja izraženih od strane Vrhovnog suda pod predsedništvom Erla Vorena ko-- ja su imala vitalne efekte na prava optuženih i posledično imale va- žna đejstva na sve delove krivičnog postupka. Uprkos porasta krimi- naliteta tokom šezđesetih godina3 to je bilo doba koje je u Sjedi- njenim Državama nazvano "sudskom revolucijom ispravnog postupka'1 . Vorenov sud je pokušao ponovo da definiše ispravan postupak shođno zahtevima Ustava. čineći to on je ponovo interpretirao neke od veći- n' zaš ..itnih mera optuženog, posebno u pogledu njahovog prava na stx_,učnog branioca i povlastice da ne služe kao svedoci protiv samih sebe. Konačno, u slučaju Miranda, Vrhovni sud je ukinuo presude tri držav- na i jednog federalnog suda bazirane na priznanju okrivljenog osigu- ranog ca strane policije do koga se došlo u Gdsustvu advokata, mada bez stvarnog odbijanja p>olici.je da braniocu dozvoli prisustvo. Ovde je Vrhovni sud učinio jasnim da se pravo na stručnu odbranu pojav- ljuje Hčim je neko u zatvoru ili je na drugi način lišen slobode, u- koliko nije đobrovoljno, svesno i sa znanjem odbio korišćenje toga „ 1 ) prava . l^Dok je išla na autobus noću ž.marta 1963.g. posle završetka radnog vremena na poslu prodavca slatkiša u pozorištu Paramunt u Feniksu, Arizona, osamnaestogodišnju Barbaru En Džonson je napao neki čovek koji je gurnuo u svoja kola, vezao joj šake i gležnjeve i odveo je na kraj grada gde je silovao. Posle spajanja delova devojčine priče, policajci iz Fenika uhapsili su Ernesta Mirandu i pitali ga da li bi dobrovoljno odgovarao na pitanja u vezi slučaja. Prilikorn prepozna- vonja u policijskoj stanici Miranda je bio prepoznat od strane dve žene:jedna ga je identifikovale kao napadača koji je opljačkao uz pomoć noža 27.novembra 1962.g. i Barbara En Džonson koja ga je ozna- čila kao čoveka koji je silovao. Ernesto Miranda je bio mlađić od dvadeset i tri godine koji je napustio školovanje posle osam godina, sa policijskim dosijeom koji je datirao od đoba kada je kao četrna- estogodišnji dečak ukrao automobil. Od tada je bio osuđjivan kao vo- ajer u Los Andjelosu, za iste stvari je dobio nepoželjnu, karapteris- tiku u vojsci, a neko vreme je proveo i u federalnom zatvoru zbog vožnje, ukradenih kola preko državne granice. Kada su mu policajci Ku li i Jang rekli da je iđentifikovan od strane đve žene3 on je svoje- ručno- napisao izjavu u kojoj je opisao slučaj. Takodje je napisao da je priznanje dao dobrovoljno i sa potpunim poznavanjem svojih prava. Uskoro 30 bio optužen za pljačku, kidnapovanje i silovanje. Na su- djenju je imao advokata postavljenog po službenoj dužnosti Alvina Mura koji je naveo unakrsnim ispitiva.njem policajce Kulija i Janga da priznaju da Mirandi nije rečeno da ima pravo na stručnog branioca i da takav branilac nije bio prisutan kada je Miranda pisao prizna- nje. Uprkos tome, prvostepeni sud je prihvatio Miranclino prizhanje kao valjano i osudilo ga na kaznu zatvora od 40 do 55 godina. Neus- pešnoj žalbi Vrhovnom sudu Arizone usledila je žalba Vrhovnom suđu SAD. Mirandina žalba se bazirala na pitanju da li: "priznanje slabo obrazovanog, mentalno nenormalnog, siromašnog branjenika kome nije rečeno da iraa pravo na stručno^ branioca, kcji je stavljen u pritvor 172 - Medju savremenicima odluke u slučajevima Eskobedo i Miranda izazva- li su kritike Vorenovog suda. Medjutim, njihova suštinska vrednc.'St je ta da su pomerile pažnju sa ispravnog postupka kao okrivljeniko- vog prava u suđskoj fazi krivičnog postupka, na ispravan postupak kao njegovog prava već za vrerne njegovog prvog kontakta sa polici- jom. Grupe za zaštitu zakona su se žalile da će prisustvo branioca za vreme saslušavanja biti opterećenje sistema i da će delovati na smanjenje broja osuđjujućih presuda. Istraživanje toga aspekta je uokazalo da je strah bio neosnovan, priznanja nisu tako važna kao što je policija smatrala, a informisanje osumnjičenog o njegovirn pravima ne izgleda tako strašno da bi sprečilo njihovo osuđjivanje u slučaju da su stvarno krivi."1"'* Iznete postavke su naravno, principijelnog karaktera, dok istraživa nja o njihovoj stvarnoj primeni čiji bi rezultati jedino merodavno govorili o faktičkoj situaciji, u SAD nedostaju. U Engleskoj su me- djutim vršena takva istraživanja koja su dala dosta sumornu sliku o stvarnom korišćenju prava pritvorenog lica na stručnu odbranu. Su dijslca pravila (Judge’s Rules) predvidjaju da svaka osoba na svakom nivou istraživanja '!bi trebalo" da nesmetano komunicira i konsultu-- bez zaštite stručnog branioca koji mu nije nudjen ni preporučivan, može da pređstavlja valjan đokazni materijal uprkos postojanju pri- meuaba u vezi dobijanja priznanja na prvostep>enom sudu?" Tako konci pirana žalba Mirandinog advokata, doprinela je povoljnoj odluci Vr- hovnog suđa SAD koju je 13. juna 1966.g. proglasio njegov pređseđ- nik Erl Voren. Rešeno je da "... sadašnja praksa ispitivanja okriv- ljenog incomunitadc predstavlja suprotnost sa jednim od najboljih principa naše nacije - a to je da lice ne sme da bude prisiljeno da optuži samog sebe. Bez adekvatnog zaštitnog mehanizma protiv prinuđ svojstvene policijskom pritvoru, ni jedna tvrdnja pribavljena od st rane branjenika ne bi bila istinski rezultat njegovog slobodnog iz~ bora.': Počev od ociluke u Mirandinom slučaju sažeto je u jasnim ter- minima detaljno proceciura koju mora da koristi policija kada ispi- tuje pritvorenog. - Detalji policijske procedure prilikom prvog is- pitivanja pritvorenog citirani su u ovom radu na str. 1) Cole: op.cit.str.113-114 173 je se sa svojim ađvokatom, čemu ne sme da se suprotstavlja nikakvo nerazumno odlaganje ili prepreka. Slično je pređviđjeno i u nekim drugim aktima (npr. Administrative Directions), ali koja, kao ni Su- dijska pravila nemaju zakonsku snagu. Jedina eventualno moguća sankcija za njihovo nepoštovanje je da se izjave okrivljenog dobijene u odsustvu branioca od strane suda isk- ljučuju iz dokaznog materijala. HcConville^^navodi reči suđije Mek- kene koji je inače pobornik takvog regulisanja zaštite prava okriv- Ijenog: !iako sud bude koristio'dokaze koje je policija pribavila od osumnjičenog kome je pogrešno odbijeno pravo na stručnu pomoć, oni će biti ohrabreni da nastave sa tom nezakonitom praksom. žalbe da policija odbija pritvorenim licima pristup advokatima su brojne, i ako u tome ima istine kao što verujem da u većini slučajeva ima, pri- mena sudskog diskrecionog prava u njihovom odbijanju je način da se učini kraj neželjenoj praksi . . . *'. Osim zaštite okrivljenikovih procesnih prava, od interesa je da se sa izvesnošću utvrdi šta je on u stvari rekao za vreme saslušanja u policiji, jer i tu postoje nesporazumi i zloupotrebe. Prisustvo advokata bilo bi i sa te strane korisno, jer bi se u tom slučaju sa- slušanje okrivljenog u policijskoj stanici pretvorilo u pouzdan iz- vor podataka. Sarnuels navodi da bi moguće rešenje problema odbrane siromašnih a ozbiljno optuženih lica u prethodnom postupku, moglo da bude rešeno jednom drugom formom pružanja odbrane koja se u Engleskoj naziva ndaty solicitor sheme', što predstavlja oblik organizovanja advokata nastao u pojeđinim okruzima na inicijativu samih advokata. Za sada 1) Baldwin & McConville: op. cit. str . 14-6 - 174 - takvih organizacija ima 140 i njime se služe naročito preopterećeni gradski sudovi kada se u ranim stadijumima krivčnog postupka još u- vek ne zna da postoje uslovi za dodeljivanje sertifikata o postavlja nju branioca po službenoj dužnosti. Prednosti šeme su brojne a naro- čito je dobro to što ovaj vid odbrane omogućuje okrivljenom da đobi- je pravni savet u vrlo ranom stadijumu postupka, sledećeg jutra kako je pritvorien ili čak u toku iste noći, što je kod postavljenog bra- nioca po službenoj đužnosti nemoguće. On obavlja procesne formalnos- ti puštanja pod' kaucijom, traženja postavljanja branioca po službe- noj dužnosti, kao i drugih povlastica i ublaženja o kojima najveći broj pritvorenika ništa ne zna. Advokati koji učestvuju u šemi, na taj način šire poslove, javnost dobronamerno gleda na taj vid humani tarne pomoći na đobrovoljnoj osnovi, a postiže se i nesumnjiva ko- rist u torn pogledu što lica za koja se kasnije pokaže da nemaju pra- vo na odbranu po službenoj dužnosti a ustručavaju se da pridju ađvo- katskoj kancelariji ili jednostavno ne umeju sebi da izaberu advo- kata, u kasnijim fazama postupka se obično odlučuju za onoga branio- ca koji bi uz njih i besplatno im pomogao u prvim časovima pritvora. Sarnuels navodi i brojne probleme koji su še javili na samom početku funkcionisanja šeme"'" ^ j ei‘> pojedini policijski pa i sudski organi jed- nostavno ne đozvoljavaju rad tim advokatima. Drugi, naprotiv, nala- ze da je to zgodna, jeftina zamena za skupu obaveznu ođbranu siroma- šnih, što takodje nije suština ovog alternativnog vida odbrane u ra- nom stadijurnu kr-ivičnog postupka. e*k- ha glavncm pretresu Što se tiče glavnog pretresa svi se slažu da optuženi ima pravo na branioca za sve vreme njegovog trajanja kao i da ima pravo da očeku- 1) Samuels: op.cit.str.233-234 je da ta j advokat bude kompetentan, tj,; da preduzima sve što j e neo- phodno da bi se u konkretnom slučaju prezentirala kvalitetna odbrana Konačno i plaćanje advokata iz javnih fo-ndova predstavlja obavezu. na stvarno uradjen posao,-"^ koji je razumno gledajući neophodan da se učini. Istina je i da; solicitori i baristeri rade naporno i da su mnogi oq njih preopterećeni svakodnevnim poslovima i obavezama, ali to ne bi smelo da se odražava na spuštanje nivOa obavezne odbrane, kao nečega što jemanje važna aktivnoSt. A da toga ima govori i pri- 2)sustvo kntike unutar same profesije. I u SA^ D okrivljena lica kako se smatra. u okviru obavezne odbrane siromašnih ne primaju odbranu iste efektivnosti kao što je slučaj sa korisnicima fakultativne odbrane. Razlo.g tome je što se kao akte- ri odbrane po službenoj dužnosti postavljaju ili javni branioci koji su preopterećeni poslovima ili mladi neiskusni advokati ili pak bes- krupulozni advokati koji provode najveći deo vremena po sudnicama i sudskim hodnicirna vrebajući postavljanje od strane sudija3 da bi kroz što veći broj slučajeva ostvarili što veću zaraau. Ta poslednja kategorija, koja se javlja i u Engleskoj, ima trađiciju u anglosak- sonskom postupku, pa tako na pr. Stainly navoci da je odmah po os- nivdnju, londonski sud Old Bailey postao poznat po gomili tzv."gu- mea dockers-a1, 23 koji su branili po najnižim cenama siromašne okri- vljenike bez ikakvih prethodnih priprema. Po dolasku u sudnicu, op- tuženi bi bacio pogled sa podijuma na tu nedostojanstvenu gomilu, a advokati bi mu namigivali ili davali razne znake prstima. Po izboru bi se advokat i njegov klijent uđaljili na kratko, da bi zatim usle- dila bednd odbrana ili rnnogo češće, priznanje praćeno molbom za rni- lost. 1) Fellman: op.cit.str.223 2) Zander Michael: Iroškovi pred krunskim sudom, studija o tarifama isplaćenim advokatima iz javnih fondova, The Criminal Law RevieW, 3anuary 1976. g.str. 5-4-1 3) Fellman: op.cit.str.227 a) Jackson Stainley:The Old Bailey,London 1976, str.73-74- 176 Vrhovni sud SAD se nikada direktno nije uočavao sa problemima neefi- kasnosti nostavljenog branioca ali je to nitanje dosta često nostav- Ijano pred federalnin đržavnim sudovima. Velika nrenreka u načinjaniu ove teme je shvatanje, još uvek vladajuće, mada ne više tako nepriko- snoveno, da su advokati službenici suda koji imaiu licencu za svoju praksu koju su stekli dokazavši svojim obrazovanjem i nonašaniem da su spremni da profesionalno isnunjavaju svoje dužnosti. 'Postoje i do- bri razlozi usled kojih sudovi odbiiaiu da uvaže nripovor nekomneten- tne odbrane nostavljenog advokata. Okrivljeni od branioca, ma kako ga dobili, često očekuju ^uda, ili u najmanju ruku robustan. svadjalač-- ki nastup nred sudora, koii u stvari može da im donese više štete no koristi zbog neraspoloženja sudija i porotnika nrema takvod vrsti od- brane. Pošto čuda i teške reči obično izostaiu, okrivljeni se :oseća]u nrevarenim ne sbvatajući da su u stvari đobili maksimalnu odbranu ko- ja im se u datom trenutku mopla pružiti. Anelacioni i Habeas corpus sudovi su novremeno nokužavali da ustano- ve šta je to nekompetentna ođbrana. U tu kateporiju su svrstavali od- brane branioca koji su toliko neiskusni u krivičnoj materiji da su do krajnosti propustili da preduzmu očipledne stvari kode inače đruvi advokati preduzimaju rutinski. Apelacioni sud distrikta Kolumbija smatrao je da nekompetencija mora da bude toliko velika da je celo- kupan pretres izgledao kao parada pravde. Oba pomenuta standarda su povučena usleđ faktičke nemogućnosti da se održe. Treba pri tom re- ći da od branilaca niko nije nikada zahtevao đa budu nepovrešivi. Takodje je jasno da činjenica da je advokat mlad i neiskusan ne zna- či obavezno i da je nekonroetentan mada nije dobro da sud.ija postavi takvog branioca u težim ili komplikovanijim slučajevima. Takodje se ne može konstatovati nekompetentnost branioca ako je ovaj savetovao svoga branjenika da prizna krivicu ili ako je izgubio slučaj , - 177 0:staje pitanje -šta da.se nađi ako okrivljeni nije zađovoljan odbra- non i zalapanjem postavljenog branioca ■ koja je./ kako smo videli, po mišljenju mnogih, objektivno ispod nivoa koji je uobičajen kod fakultativne odbrane. Ni u Engleskoj ni u SAD okrivljenom se n'e-da- je pravo da promeni branioca (tj. da zahteva đrufog branioca nostav 1 jenog po službenoj dužnosti umesto nrvog kojim niie zađovoljan); što se tiče zamene postavljenog branioca izabranim, ta mop-ućnost faktički ne postoji. jer je jedan od uslova da bi se dobila odbrana po službenoj đužnosti siromaštvo okrivljenog tj. njegova materiial- na nemogućnost da plati. struonu odbranu. Samuels konstatu je^da je evidentna želja mnogih okrivlierih da nromene dodeljenog branioca, što je stvarno problem, jer ta promena ni u kom slučaiu niie ne^to što bi se ohrabrivalo. Okrivlieni se često žale da su neođgovorno i nerazumno branjeni. ali ta njihova razočaranost u većini slučajeva uopšte nije ocravdana, jer se radi o stvarnim učiniocima krivičnih dela. Lice koje je. medjutim, samo imenovalo branioca i platilo ga. normalno, može da ga u svakoro. nrocesnom trenutku proroeni ako ie ne- zađovoljno prezentiranom odbranom. To nravo okrivljenom kome ie do- deljena odbrana siromašnih ne može da se prizna, osim u slučajevima da je ta želja notkrepljena stvarnim. razlozima, kao što je npr. su- kob interesa izmedju okrivljenog i nie.govog branioca. % v n \ Sli-čno se smatra i u SAD pa tako Felman navođi mišlienie Apelacio- nog suda Distrikta Kolunbiia da bi dozvoliti okrivlienom licu koie je dobilo besplatnu odbranu da ocenjuje efektivnost iste u stvari značilo otvoriti Dandorinu kutiju problema. Jasno ie pri tom da se pravo na odbranu predvidjeno Ustavom ne ?titi postavljanjem. bilo ka kvog advokata da vrši branilaikudušnost, ali je takodie jasno i to da ostvarivanje toga prava nije povezano sa imenovanjem naiboljeg advokata u državi. *2 H Samuels• op .cit.str.2 31 2) Fellman: op .cit.str.227 178 Međjutim, u SAD ie raopuče (mada ne u svim slučaievima) da se okriv- ljeni, nezadovolian odbranom, odrekne uonšte svake struone odbrane bez obzira na nostojanie niene obaveznosti. Naime "Dod ođredienim us- lovima, okrivljenom, koji ima r-ravo na obaveznu odbranu siromašnih, može da se prizna i tzv. odbrana u svoje ime, ako se smatra da je ona u interesu okrivljenog, tj. da bi mu odbrana postavlienop bra- nioca škodila. S đruge strane, odsustvo branioca niie uvek henđikep, jer umesto evidentno loše0- branioca, 'okrivljeni dobiia no^ućnost da ličnom odbranom izazove simnatije Dorote, demonstrirajući neposred-- no svo3u cestitost i nevinost. Ipak, pravo odbrane u sonstveno ime nije neograničeno i apsolutno. Da bi se okrivlieni oslobodio od toga vida odbrane, odricanje mora biti dato svesr.o i đobrovoljno. I u obrazloženju poznatog sluoaja liranda takodje se nominje đa:•... brani enik može da spreči primenu toga pravila dobrovoljnim, svesnin i sa znanjem učinjenim odbacivaniem. Ispuštanie okrivlienon da trazi odbranu medjutim, uopšte ne znači njeno odbacivanje a zapaže-- no je da upravo oni koji ne traže stručnog branioca im.aju takve pro- cesne i lične prilike da im je odbrana nainotrebniia. Ni nriznanje krivice kombinovano sa ođsustvom traženia branioca ne znači ri u kom slučaju odricanie od prava na oostavljanje branioca oc službe- noj dužnosti. Odricanje od orava na odbranu oostavljenon branioca se ne priznaje okrivljenima koii su vrlo mladi, mentalno nekomoetentni ili su veo- ma neobrazovani, pri čerau se ni jeđan od pomenutih pokazatelja ne odredpuie detaljnije več je ostavljeno sudiji da oceni svaku konkre- tnu situaciju. U stvari uvek se traži.orocena cele situacije i svih okolnosti koje se zapisnički moraju konstatovati da ie okrivljeni 1) Fellman- op.cit.str.221 179 na odgovaraiući naoin upoznat: sa svoiim. niravoiTi da mu se postavi br?~ nilac, a moraju se konstatovati i okolnosti koie govore o njegovom uzrastu, zrelosti, životnom iskustvu, obrazovanju inteligenciiisdo- trovolšnosti odricanja i sl. e~£* U postupku po nravnira lekovima > anglosaksonskom postunku do skorase obavezna odbrana siroraašnih nsje nrostirala izvan prvostepenog Dostunka s obzirom na pisraeni ka- rakter postupka pred zalbenim sudoviraa. U slučajevima ponavljanja postupka sertifikat obavezne odbrane siromašnih se izdavao tako što ne postavljen nov: branilac na osnovu nove procesne situacije,, pa takva odbrana i nije imala kontinuiteta sa onom prethodnora. Od 1974. nO'i. u Engleskoj je situacija počela da se menja s obzirom na sve "ecu preopterečenost apelacionih sudova neosnovanim i loše sastav- 1 jenim. žalbama. ^itav postupak bi znatno mogao da se redUkuje kada 'ji takva lica imala stručnu poraoć i posle izricania nrvostepene pre sude, t]. u pogledu savetovanja o osnovanosti i realnim izgleđima zalbe kao i njenom formalno ispravnom sastavlianiu. Okrivlieni koii su platili privatnog branioca uobičajeno dobiiaiu za svoi novac i tu vrstu uslure. Mediutim.s kako konstatuje Zander1^nostavljeni bra- nj.oci bukvalno pobegnu odmah no za.vršetku glavnog pretresa tako da se cak i ne oproste od svojih branjenika. Zbog toza je odlukora Ui- uistarstva pravosudja 1974.g . ustanovl^ena nova procedura koja pred- v-dia obavezu nostavlienog branioca da bez posebnih instrukc.iia od suda ili klijenta, preduzme niz radnii koie su vezane za žalbeni po- stupak a naročito u pogledu savetovanja okrivljenog o osnovanosti 1) Zander Michael: Obavezna odbrana siromašnih u nostupku podnoše- nla zalbi u krivičnom postupku - novi raehanizam, The criminal law review Julv 197 5 .g. str.369 18 0 - eventualnog žalbenog zahteva. Smatra se da ie ovo dobar cut da se spreči pojava velikog broja nenotrebnih i beznađežnih žalbi žto do- nrinosi opštem snuštaniu nivoa žalbenog nostunka zagušenih anelacio- nih sudova. Na taj način bi i klijenti bili bolje zaštićeni đobiiaiu ći kompletnu advokatsk.u uslugu kao i oni koji su olatili stručnog branioca iz sonstvenih sredstava. Doboljšao bi se i nravosudni meha- nizam a sam institut obavezne odbrane siromašnih, angažovanjem brani oca i nosle nrvostepene presude, formirao bi se kao jedna zaokružena celina.^ ^Problem se sastoji u torae što nova urocedura još uvek niie u dovoljnoj meri prihvaćena, jer je mnoge advokatske firme ne sprovo de5 đelimično zbog nedostatka navike, a delimično i zbog niske tari- fe koje se odobravaju za preduzete radnje u žalbenom postunku. T R E Ć T D E 0 I - OEAVEZNA ODBRANA I NAĆELA KRIVIČMOG rOSTUPKA 1 . U v o d Za krivičnonrocesne nrincipe se kaže da su osnovne nravne postavke, koje su sadržajno rukovodne ideje, a akciono osnovni nravni zahtevi 2) . . . .jednog sistema krivičnog nravosudja. U nogledu funkciom.sa.nja noje- dir.ih instituta krivičnog nostupka od značaja su i ta onšta, sistem.- ska rešenja jednog krivičnog nostupka, ali se njihovo nostojanie za- sniva takodje i na odredjenim nostavkama načelnog karaktera užeg, narcijalnog značaja samo za institut o kome je reč, kao i za one kt°i vičnoprocesne učesnike koji ga ostvaruiu vršeniem svojih prava i du žnosti. Formulisanie tih načelni.h postavki od značaia je za funkcio- nisanje iednog instituta. Njihovo uočavanje važno je i kao odgovor 12 1) Zanderr o p .cit.str . 3G8 2) Dimitrijević: o n .cit.str . 38 - 181 na pitanje koje nužno oostavlia ne samo onaj ko neoosredno primenjuj nego i svako onaj ko se teoretski bavi fenomenom nekog nrocesnog in- stituta, a to je nitanje koje se to procesne vrednosti pokušavaju os tvariti, i uz nomoc kojih i kako zasnovanih procesnih nostavki. Imali smo u vidu da je za institut obavezne odbrane od znaoaja jedan niz načela opšten karaktera, kao što su npr. načelo zakonitosti ras oravnosti, neposrednosti, usmenosti, javnosti i dr. ali ih nismo ob- radjivali na ovom mes.tu, jer. je njihov značaj za krivični postupak uopšte ocigledan (pa samirn tim i za njerrove Doiedine institute), i često izlagan na drugim mestima. Pažnja je usmerena samo na užu, spe cifičnu problematiku instituta obavezne odbrane, što je nužno dovelo možda do koncipiranja načela manje ončtosti od onoga što je nroglaše no rukovodnim idejama, osnovnim pravnim zahtevima i sl. ali činjeni- ca jeste da se radi o institutu koji je značajan za odredšen broj kr vičnoprocesnih subjekata u takodje tačno odredjenim nrocesnim situa- cijama, koš_i je dakle ograničenop dejstva u nostupku. 2 . dačelo savesnosti pravo na stručnor branioca uopšte, smatra se^konsekvencora nrava na odbranu i nje.gova funkcija je da nonaže okrivlšenom u odbrani koiu on i sam neposredno vrši, protiv nanada uonšte kao i nojedinih pro- cesnih radnji. Advokati kao stručni branioci su u vršeniu te Droces- ne uloae, samostalni u svom radu i imaju pravo i dužnost da u grani- cama ovlaščenja preduzmu radnje koje smatraju da mogu koristiti stra nci koioj pružaju pravnu Domoć (cl.M- ZA) . Pakle nesumnjivo ie da i e 12 1) loma živanović • Osnovni problemi Krivičnorr i Gradianskoo; proces- nog Drava (postunka), Beograd 1941.v .str .156-157 2) Sl.glasnik SR Srb'iie 27/7 7 182 - branilac dužan da zastupa interese okrivlnenoc i DPeduziina sve zako- nom dozvoljene nravne radnje u nle^ovu korist.1^ tim u vezi Zakon o advokaturi nredvidja da su advokati i ađvokatski Drinravnici lično odgovorni za savesno vršenje advokature i '''uvanše ai snor u^leda (čl. 55 ZA) koj i nesumni ivo nroizilazi upravo iz savesnoo vrčenia nrofesi" onalnih obaveza. Konkretno, taj savestan odnos prema okrivljenom u vršenju stručne od-- brane uopste, pa- i obavezhe odbrane> znači pre svepa da je advokat duzan da rruži pravnu oomoć stranci koja mu se obrati (čl.UO st.l ZA) I Kodeks pro.tesionalne etike advokata predviđia dužnost advokata da stranci pruze pravnu pouioć kao i da u tom oružanju nravne Domoći u p o— trebi sva pravna sredstva (III Odeljak).2) Do.: tovanie načela savesnosti nalaže advokatima kao jednu od osnovnih đuznosti da funkciju odbrane vrše savesno. ne Dropuštaiući da iskori" ste bilo sta sto bi momlo biti od pravne koristi za okrivlj enop.1 To je i njepova zakonska obaveza, jer ga i zakonske odred.be takodje oba- vezuju d.a savesno pruža nravnu pomoć u skladu sa zakonom i kodeksom profesionalne etike (čl.39 st.l ZA). To konkretno znaći da mora da o predmetu prikuoi iscrnno podatke o svim potrebnim dokazima, da unozo ri stranku da je u njenom interesu da mu istinito izloži sve činjeni- cej kao i da joj po nroučavanju samog predmeta izloži .svo.de mišlje- nje o eventualnom ishodu nredmeta.1 2*4) Đalje. advokat je đužan da čuva kao tajnu ono ~sto mu je stranka noverila i o tome ne mora svedočiti niti može biti saslušavan kao svedok o onome što mu je okrivljeni 1 ) Zlatić' op.cit.str.34 2) Kodekš profesionalne etike advokata, Beograd 1981. n-. str .5 j) Borisav Ignjatović: Advokat kao branilac okrivljenon, đoktorska disertaci ja, Beograd oktobra 1984.cr. str. 347 4) Kodeks: op.cit.str.5 III odeljak - 18 3 - poverio kao svon braniocu (čl.3 9 st:. 2 i 3 ZA) , s bim štro ZKP sadr’ži moeućnost svedočenia u slučaiu da to sam okrivlieni zahteva (čl.226 s t . 2) . U pogledu .uč.ešća branioca u ostvarivanju prava odbrane branilac je ovlašćen i dužan da u korist okrivljenog preduzima sve radnj.e koje može oreduze ne radnje i vol.j.e, osim loletnicima ti i sam okrivljeni. Inače može da vrši pojedine nroces- bez posebnog ovlašćenia okrivlienog al.i ne nrotiv nšegove iziave žalbe povodom. smrtne kazne i u postuoku prema na- (č.1.7 5 i čl.360 st.6 i čl.M-8 7 st.2). Naglašava se da se šeđna stvar ne može uspešno braniti i odbraniti ako. nije poznato sve što je bitno o toi stvari, sve što govori za tu stvar i protiv nje, sve niene odlike i karakteristike, što u konkret-- nom slučaju znač.i kompletno poznavanie činjenične i pravne situacije vezane za okrivljenog i krivičnu stvar.^''lPri svemu tom, naročito ka- da je u pitanju prikunljanje tih pođataka kao i njihovo prezentiranje sudu, braniočeva osnovna obaveza koja proizilazi neposredno iz nače- la savesnosti je da u svojim oostupcima ostane uvek uo^ten 5 s.av.e- 2)san. Pravila ponašanja suštinski zabranjuju advokatu da namerno za- vede sud u pogrešnom pravcu u pogledu činieničnog ili pravnog stanja. Ali pošto pod normalnim okolnostima optužba ima da dokaže svoje tvr- dnje i ne postoji teret đokazivanja na odbrani, to može značiti da branilac m.ože đa ostane pasivan kada sud pofrreškom propušta da. usta- ........ 3)novi cirnenice koje su inače ooznate advokatu. il Tonjatović • op .čit .strT3 4"3 2) Ignjatovič: op.cit.str . 346 3) Munday "oderick: The duties od defence counsel, The Criminal Law P.eviev?, November 198 3 . g . s tr . 7 0 6 : Stari j a anglosaksonska teorija ko- ja datira iz prošlog veka zagovarala je takvo Donašanie advokata pod nazivom savesnosti koje danas ne možemo u notpunosti da prih- vatimo. Smatralo se naime,da je advokat svetom dužno.šću vezan za svoga branjenika, pri čemu za njega na svetu postoji samo jedan č.ovek a to je njepov branjenik i niko drugi. Spasiti toga branjcni- ka svim sredstvima, zaštititi ga po svaku cenu od svi.h, pa i nje- ga samog,je njegova najviša dužnost i on ne treba da obraća uažnju na patnje, mučenja i razaran;:a koje može naneti drugima.. - 184 - U Kodeksu profesionalne etike advokata se navodi da je advokat dužan da u nružanju pomoći okrivljenom u nredmetu u kome ima više saoptuže- nih i veći broj advokata kao branilaca, istuoa sa potrebnim osečanjem mere, da ne bi zadirao u đelokrug odbrane ostalih advokata. Takodje,, ne sme ostalim saoptuženima stavljati r.a teret krivicu ili da njiho- vu krivicu povećava ako to nije neophodno u interesu njegovog branše- nika. Ako se tu radi o krivičnom pređmetu sa više okrivljenih i usko povezanim okrivljenjem, advokat rnora da pazi đa njevova odbrana ne otežava i onemogućuje potpuno i nravično davanie ođbrane i stavlianje odnosnih predloga od strane ostalih branioca u odnosu na njihove bra- -, 1) njenike. Takav skrupulozan stav niie odredjen samo u ođnosu na druge branioce ostalih okrivljenih, neeo se takodje nalaže kao deo savesno^ i profe- sionalnog ponašanja i u odnosu na sud, odredbom da ie advokat dužan da u obavljanju svog noziva pazi na ugled suda kao i drupih organa 2) • •pred kojiraa istuoa. Savremeni anglosaksonski postuoak takodae una odredbu u vezi sa tim da barister ne sme sa znaniera zavesti ili pre- ,3)variti sud. Biti savesan znači i obavezu advokata da neguie lepu re” i sađržainu misao što ie tradicionalno obeležje advokature. Takodie mora nastoja- ti da njegova izlaganja i pođnesci po sadržini, formi i opserau tudu ne samo na stručnom nivou, nego i ubedljivi, prikladni i zanimliivi-, sa čira je u vezi i obaveza advokata da uvek istura saves.no i solidno pripremljen.^ ^ 1234 1) Kodeks: op.cit.V odeljak, str.9 2) Kodeks: V ođeljak, str.8 3) Rođerick: o p . cit. str . 706 citiran je par.130 Code od Conduct for the. Bar of. Englanđ and Wales 4) Kodeks • op . ci.t. str . 8 3 Odeljalc V - 18 5 - Savesno nostunanje nalaže advokatu takodje i dužnost da stavi svoi potnis i nečat na svaku isnravu i pođnesak koii 5e sastavio on ili je sastavljen u njepovoi kancelariii ili advokatskoi radnoi zajedni- ci (čl.46 ZA). Dužan je takodje da stranku redovno obave^tava o s v o m radu na nienom predmetu, da joj u svako doba omopući uvid u stanie predneta, da joi nruži nunu podršku kad eod joj je ona nučna i da jo^ saopšti potrebne podatke iz sudskih i drugih spisa.^Savesan advokat 2 )takodhe, ne sme da stvara nenotrebne troškove stranci. Po pr.estanku zastupanja, advokat je dužan da preda stranci; na nien zahtev sve njene spise i isnrave. Statutom ili drunim samounravnim orštim akti- ma advokatske komore odredjuie se u skladu sa nropisima o čuvanju arhivske pradje3 bliži uslovi i rokovi za čuvanje noje'dinih snisa i isprava stranaka (čl.41 ZA). Vršenje odbrane se noklana sa osnovnim zadatkom advokature 'a u era- nicama zakona pruže nravnu nomoć pojedincima u ostvarivanju niihovih qnrava i zakonom zaštićenih interesa (čl.l ZA),:. ;Za utvrdiivanie no- vreda dužnosti i ugleda advokature utvrdiivanie od^ovornosti i izri- canje raere za te novrede u osnovnoi advokatskoi komori obrazuie se disciplinski sud. Za odlučivanje no šalbama nrotiv odluka discinlin- skog suda osnovne ađvokatske komore obrazuie se discinlinski sud nri Advokatskoj komori Srbšje (čl.56 ZA). Pa bi saznali koliko savesno sami advokati nristunaiu vršeniu insti- tuta obavezne odbrane, ispitali smo njihove stavove u pogledu tog posebnog vida stručne odbrane. Interesovali su nas niiho.vi stavovi 123 1) Kodeks: op.cit.str.6, ITT Ođeljak 2) Kodeks op .cit.str.6 , III Odeljak 3) Vasiljević: on.cit. Komentar., str.86 18 6 ppe sv.ega o saniom institut.u obavezne ođbrane, postavljanju do služ- b.enoj dužnosti i razl.ikovanju .uloženo? truda i zala^ania izmedju d o- jedi.nih klijenata.^ PITANJE: IMTERESUJE MAS VASE MISLJENJE 0 OBAVEZNOJ OD.BRANI? ■ pozitivno: njeno postojanje je neophodno, jer se obezbeđiuje odbrana kada je naj~ potrebnija i onima koji bez nje ne mogu, treba da postoji i neophodna je ali treba uneti neke manje, teh- ničke izmene u funkcionisanju 131 82,9 negativno: treba je ukinuti, jer ničemu ne slu- ži, treba da nr'edje u n'adležnost ne- kih drujih službi, aiedano teoretski • ■ • nj en 'društven.i značaj je veliki, ali u nraksi sve to izgleda drupačiie, pa 'su često uproženi oni društveni i pojedinačni interesi koji bi njom tre- balo da se štite 27 17,1 U K U P N 0• 158 100% -Takv'o- vecinsko opred.el j enj-e. za institut obavezne odbrane od strane advokata kao profesije pozvane da je vrše, jasno govori da ie shva- taju i prihvataju oni čiji je unravo takav stav neophodan za usneš- n'o funk'cioni-sani e instituta o kome je reč . PITANJE: DlJbNOp.T ADVOKATA JE DA SE UVEK PRINVATI OBAVEZNE ODBRANE BEZ OBZIRA NA TEŽINU SLUČAJA, IZGLEDE ZA USPEH I LIČNOST OKRIVLJE- NOG, RA MAKAR ZBOG TOCA TRPELI I NJEGOVI REDOVNT POSLOVI? i slaže se 139 88% ispitanika nije si^urno 6 CO co ne slaže se 13 8,2 UKUPNO: 158 100% 1) U okviru makro projekta 1Pravničke profesiie" koii se radi u Tn- stitutu za kriminološka i sociološka istraživanja u Peosradu nala- zi se i oodprojekt pod nazivom i:Profesiia-advokat ,u čiioi reali- zaciji osim Instituta učestvuju još i Pravni fakultet u Beonradu^ i Advokatska Komora Srbije. Svim advokatima resistrovanim na teri- toriii uže Srbije podeljen je upitnik od 86 pitanja a uzorak vra ■ ćenih upitnika sa kompletnim odgovorima ^e 158. -18 7 - T.ime se potvrđiuje da ađvokati, ne samo žto nemaiu ništa nrotiv oba vezne odbrane, nego nemaiu ništa nrotiv ni oinienice da nšeno nosto- janje nameće advokatskoj profesiji izraženu obavezu vršenja takve od brane. Uzroci oretpostavljeno^ slabijeg kvaliteta obavezne ođbrane su očigledno druge vrste. Pretpostavili smo da mogu da leže u jednom od' načina n^ene realizacije, postavljanjem no službenoi dužnosti . PITANJE: POSTOJI NIŠLJENJE DA SE ADVOKATI NERAD'O PRIHVATAJU ODBRANE PO SLUŽBENOJ DUŽMOFTI. DA LI JE TO MIŠLJENJF TAČMO? jeste 83 52,5% nije 73 47,5 UKUPNO: 158 100% iako vecinskim opredeljenjem is^itani advokati su rotvrđili opravda- nost nasih pretpostavki u oogleđu nepovoljnog odnosa advokata prema postavljanju po službenoj dužnosti. Razloge smo nokušali da utvrdi.mo u sleđećem pitanju: AKO STE NA PRETHODNO PITANJE 0DG0V0RILI DA JE TAČNO, ZAOKRU^ITE RA- ZLOGE ZA KOJE SMATRATE ĐA SU ODLUČUJUCI • 1 . Razlozi leže u ličnosti okrivljenoc koji se brani po službenoj dužnosti 30 19% 2 . Remeti se redovan. posao a advokat mora da vodi računa ore svega o svojim stal- nim klijentima 28 17,7 3 . po oravilu su tada slabiji izgledi za uspeh odbrane 12 C7) 4 . To je nosao za one koii trenutno ne mogu da obezbede redovnu zaradu ili za počet- nike 6 3,8 5 . Slab materiialni efekat 4 2,5 6 . Tu se obično radi o teškim i komnlikova- nim slučajevima kojima mnogi advokati ni- su dorasli 3 1,9 7 . Nije tačno da se advokati nerado prihva- taju odbrane pc službenoj dužnosti 75 47,5 UKUPNO• 158 10 0% 1 8 8 To izbijanje licnih odnosa u pnvi plan dokazalo ie činjenicu da je odnos advokata i oknivljenop nre svepa odnos poverenja i to obostra • nog. Njegovo odsustvo ne osećaju samo okrivljeni kada dobiju branio- ca po službenoi đužnosti, što je inače momenat koji je već noznat i dobro uočen, već on u istoj situaciii nedostaje i advokatima, na sta se inače redje obraća pažnja. Zboo toga se eventualno ustezanje i nerado prihvatanje obavezne odbrane ne treba 'Dris'isivati ađvokati- ma kao dokaz nesavesnog ponašania, što ono može da bude ali i ne mo- ra, kao što se vidi iz analize razloga za tu pojavu. Interesovalo nas je mišljenje advokata o tome da li oni uonšte orl- hvataju kao tačno tvrdjenje da postoje razlike u trudu bilo iz koiih razloga."Većina kolerra ne pravi razliku međju strankama: sa svima podjednako postupa: 1. ne slažu se 17 10,8% oz . neopredelj eni 38 24 3 . slažu se 103 65,2 UKUPNO• 158 10 0% AS Većina isnitanika je mišljenja da advokati ne prave razliku medju strankama, za šta se opredelilo 103 odnosno 65,2% ispitanika. Smat- ramo da takvim većinskim opredeljenjem ispitanici izražavaju mišlje- nje da većina advokata pruža svima usluge podjednakog kvaliteta kada je u pitanšu minimum korektne usluge. što se ti^e maksimuma, nesum- niivo je da on zavisi od i.nteresantnosti slučaja, bliskosti kontak- ta izmedju branjenika i advokata, mogućnosti sticanja popularnosti kroz uspešnu odbranu i sl. što se sve zapaža kroz odvovore na neka druga pitanja. 189 "Đa li će raditi predano primeniuiući svo znanie koie' sluoai zahte- va, kod većine kolepa zavisi od toga ko je stranka? ' ]_ _ ne slažu se 4 2 26,6% 2 . neopredelj eni 37 17 ,1 3 . slažu se 89 56,3 UKUPNO: 158 ' 10 0% AS Odnos izmedju okrivlienog i niegovog branioca ie uvek odnos povere- nja i to nužno obostranog. To zriaci“đa"ža usrešnost odbrane nije do- voljno da samo okrivljeni ima poverenja u svog branioca koii asnekt se obično ističe kada se govori o poverenju izmediu okrivljenog i branioca. Neophodan elemenat je takodie i poverenie druge strane ovog odnosa, tj. advokata. Onda kada to nije slučaj, potreban je ve- liki profesionalni napor u noštovaniu načela savesnosti postupanja da bi prezentirana odbrana ostala u ol:virima nrosečnog. Tek. kada ne~ što zaista zainteresuje branioca za ceo slučai ili ra veže za lič- nost okrivljenog, odbrana stiče pravu šansu da izadje iz tih okvira. Da većina advokata stvarno više oašnje i truda -Doklania. u zavisnosti od odnosa sa konkretnom ličnošću okrivljenog, jasno crovori njihovo opredeljenje za nonudjene odgovore kod ovog pitsnia. Za prihvatanie tvrdnje đa advokati prave razliku na osnovu toga ko je stranka tj. u zavisnosti od ličnog odnosa sa strankom, izjasnilo se 56', 3% ispi- tanika. Time je očigledna uloga ovog pitanja u odnosu na nrethodno, kao kontrolnog, s obzirom da potpuno isti ispitanici, ko^i su negi- rali činjenie razlika, izražavaju sada sklonost ka činjeniu tih ra- zlika ako za to postoje razloz.i u vidu osobina ličnosti okrivljenog. T eć.ina kolegri radi predano koristeći svo svoje znanje samo na onim sluča cevina čije uspesno vodjenje može da im donese popularnost," - 190 - 1. ne slažu se 37 2 2,1 2 . neonredelj eni 39 24,7 3 . slažu se 84 5 3,2 UKUPMO• 153 100% Međju advokatima se inače smatra da je jedan od najnoštenijih nači- na sticanja nopularnosti a samim tim i klijentele, usnešno rešavanje slučajeva koji pobudjuiu oažnju javnosti^ za šta se tvrdi da je autonatska i otmena reklama7' . fTe upuštajući se u moralnu stranu pro blema koja bi mogla da se postavi s oitanjem kakve šanse ima da do- bije soliđnu odbranu onaj okrivljeni koji nije imao sreće'' da jav- nost obrati pažnju na njegov slučaj , treba razmotriti šta ovahvo ve- ćinsko opredeljenje znaoi kada je u pitanju obavezna odbrana. Sklo- nost advokata da se više trude u slučajevima koii izazivaju r)ažniu javnosti sigurno ne znači da će ona biti slabi.je^ kvaliteta, ma ka- ko bila realizovana, izborom ili postavlianjem po službenoj dužno- sti. A kako javnost obraća nažnju uglavnom na slučajeve težeg karak- tera, jasno je da će mnogi slučajevi obavezne odbrane dobiti maksi- malnu odbranu mošda upravo iz tog razloga. Barem na takav zaključak unućuje većinsko opredeljenje ispitanika koje uiedno može da bude znak da će tim putem (ako ne nekim drugim) biti prevazidjeno neno- verenie izmedju okrivljenog i branioca oostavlienog do službenoj du- šnosti. Takodje je jasno da zainteresovanost za publicitet stavlja materijalnu zainteresovanost za efekte konkretnog slučaša, u drugi plan, što je značajno za kvalitet obavezne odbrane realizovane d u~ tem postavljania po službenoj dužnosti. Dakle ako su ponekad kod postavljanja branioca po službenoi dužnosti, branilac i okrivlieni jedan drugome nametnuti, ako na^rada isplaćena do tarifi ni"ie naj- stimulativnija za branioca, ako poštovanje načela savesnosti niie 1) Veljko Guberina: Branio sam... Beograd 1977 .g. str.ll 191 uvek dovoljno da bi 'ođbrana izasla iz okvira Drosečnosti3 onda ie -har slučaj interesantan i 'omogućava braniocu želšeni nublicitet, pa je to jak motiv da 'se založi više nego što bi bio srreman u identi- čnoi procesnoj situaciii bez tog elementa ooekivane ponularnosti, Drugim rečima, ovakva oriientaciia advokata može da buđe od ne male koristi u r>ojeđinim slučajevima obavezne odbrane, realizovane d o s - tavljanjem branioca po službenoj dužnosti. Đa li Vi više nažnie, truda i vremena nosvećujete slučajevima u kojima ste angažovani od strane kliienta ili kada ste nostavljeni po službenoj dužnosti?" 1. Mormalno je đa se više trudim onda kada sam angažovan od strane klijenta, jer se tako stvara ugled .i klijentela 16 10,1% 2. Više se trudim onda kađa sam nostavljen od strane suda, jer sam svestan da se ra- di o situaciji kada mnogo zavisi od od~- brane 5 i—1CO Me pravim razliku i trudim se podjednako u oba slučaja 113 71,5 To pre svega zavisi od slučaja i moje profesionalne zainteresovanosti a ne od toga ko me ie angažovao 18 11,4 Izbegavam da branim po službenoj dužnosti ali i kada prihvatim, manje se trudim 1 0,6 Đo sađa nikada nisma bio nostavljen od strane suda kao branilac do službenoj dužnosti 5 3,2 UKUPNO: 153 100% Većina, i to preovladjujuća, is^ita.nika se prema oćekivanjima opre- delila za odgovor da se trudi pođjednako bez obzira na to ko ih je i kako Dostavio. To uostalom i predstavlja odraz đosleđnog poštova- nja načela savesnosti u postupanju. Ipak iznenadjuje nađmoćnost bro ja glasova koj.e je dobio ovaj odgovor npr. u odnosu na prvi sledeć ('To zavisi od moie zainteresovanosti...) za koši se opredelilo sve va 18 odnosno 11,4% ispitanika. Opređelšenje za odpovor da se ne I— 1 • 19 2 ~ čine razlike po načinu nostavlianja ipak u naiveooi meri predstav- lja odgovor pretpostavlienog idealnog tipa savesnoo i profesional- nog advokata. Dakle prema njemu se moraju imati i odrediene rezerve kao nrema odgovoru za koji su se ooredeliivali i oni koji bi možda samo -želeli da sebe i svoju profesiju predstave u što boliem svetlu a ne zato što se tako stvarno ponašaju. Ali, ispitanike ne treba kriviti za neiskrenost, jer se razlike u trudu ne oine samo zato što je branilac u jednom slučaju postavljen po službenoi dužnosti a u drugom izabran od strane okrivljenog, nego zbog svega onoga što pro*- izilazi iz postavljanja po službenoi dužnosti, a koia je i za okriv- ljenog a i za branioca *esto jedan teret i nametnuta obaveza. Pažnju treba skrenuti i na još jedan momenat. Maime sluča^evi oba- vezne odbrane (koji su daleko preovladjujući kada ie u pitaniu p o s- tavljanje branioca po službenoj dužnosti od odbrane siromašmh, ta- ko da kada se govori o tom načinu realizovanja stručne odbrane, po tovo uvek se može smatrati da je u pitanju obavezna odbrana) pređ- stavljaju procesne situacije koje se s pravom mogu okarakterisati kao procesne situa.cije povećane nužnosti postoiania stručne odbrane. To iz razlo^a što se tu radi o najtežim delima čijim se učiniocima mopu izreći teške, pa i najteže kazne, odnosno hendikepiranim okri- vljenima koji nisu u stanju samostalno da se brane i sl. Zbog svega toga, smatramo da podjednak trud nije u not^unosti ono sto je neop- hodno korisnicima obavezne odbrane s obzirom da je njihov procesni položaj objektivno teži od onoga u kome se okrivljeni nalazi uobi- čajeno u krivičnom postupku. Kraće rečeno, ^ednak trud u situaciji *4 1) Tokom letniih meseci 1984.q. obavljeno je istraživanje ''OBAVFZNA ODBRANA U 100 PREDMETA OKRUŽMOD ?UDA U BEOGRADU'' . U 60 slučaieva branilac je Tiostavlien po službenoi dužnosti od kojih se samo u 4 odnosno 6,7% od njih, radilo o odbrani siromašn.ih dok su osta- lih 56 sluoajeva bili obavezna odbrana. 193 - u kojoj je potreban veći trud, znači zapravo nejednak trud. Zbop; to ga ni ovo većinsko opredeljenje ispitanih advokata za oomenuti od- govor3 čak i ako uzmemo da je notpuno veran ođraz stvarnosti u šta smo inače izrazili odrediene rezerve, ne znači da je okrivljeni u slučaju obavezne odbrane realizovane po slučbenoj dužnosti, stvarno dobio adekvatan i neophodan nivo odbrane. Ali da ne bi previše strogo suđili, ne treba ispustiti iz vida dve suštinske okolnosti. prvo, čak i pođ pretnostavkom da nisu svi bili potpuno iskreni opređeljujući se radije za poželjan nego realno is- tinit odgovor, ipak i to đaje osnova za optimizam, činjenicom šta većina smatra uonšte poželjnim idealom kome treba težiti, pa i bez obzira na to koliko je ostvaren u sadašnjosti. bfugo, bez obzira što je korisnicima prava na obaveznu odbranu očigledno potrebno za- pravo veće zalaganje od uobičajenog, i podjednak trud je još uvek bolja situacija nego trud koji je čak manji nego uobičajeno, što je ipak jedna krajrne nepovoljna situacija. 3. Načelo nezavisnosti Nezavisnost predstavlja takvo račelo prema kom.e branilac u vršenšu funkcije odbrane samostalno odlučuje u povleđu činjenj.čnih i. prav- nih pitanja u procesnom odnosu u koji ulazi , i procesnih radnji ko- je prema zakonu ima pravo da preduzima i oslobođšen je bilo kakvog utrcaja suda. i drugih državnih organa koji učestvuju u krivičnom postupku. ^ Advokat ne može biti pritvoren zbog krivičnog dela uči- njenog u vršenju advokatske dužnosti bez odobrenja veća suda kod koga se vodi postupak zbog tog krivičnog dela. Pretres prostorina advokata može se izvršiti samo na osnovu naredbe istražnog sudije u krivičnom postupku koji se vodi protiv advokata (čl.43 ZA). 1) Hatovski: op .cit. str.65 194 - Branilac ima sainostalan, nezavisan položaj u odnosu na. ontužtu i na sud, iako kako se smatra, nema samostalni nrocesni sutjektivitet. ^ ^ On je vezan profesionalnom tajnom i nije ovlašoen da daje izjave na štetu okrivljenog, niti uopšte da preduzima orocesne radnje koje bi 2)štetile njegovim interesima. Dakle, iasan je stav navedenog- autora sa kojin se inače u potounosti slažemo, da se branilac ne sme rretvo:- riti u pomoćnika optužbe, jer je đužan da okrivlienom nru^i struxnu pomoć u njegovoj odbrani. Isto tako5 branilac okrivljenog kao ni sam 3)okrivljeni9 ni;]e dužan da bude pomoćnik suđa u utvrdjivanju istine. Advokat ne sme da se u pružanju nravne romoći identifikuje sa svojom strankom, već mora da ostane na visini svoje funkciie odnosno da bu- de korektan i objektivan ne samo orema nrotivnoi stranci i nienom za- 4)stupniku nego x prema sudu i drugim organima. Branilac dakle ima od- redjenu samostalnost u odnosu na okrivljenog. Slobođa u njegovom ra- du se ogleda u tome što nije sasvim vezan za zahteve i želje svoga branjenik.a, već vrši funkciju odbrane oo svojoj savesti, naiboljem uverenju i pravničnom znanju i jedino ne moxe, nrotivno volji svoga branjenika da Dreduzima one radnje kojima se okrivljeni na osnovu 5)zakona izričito orotivi. Matovski pominje ;da advokat u vršenju odbrane u krivičnom nostunku ne nrima zapovesti ni bilo kakav uticaj od strane suda ili drugih dr- žavnih organa. činjenica je medjutim, da obezbedjivanje obavezne od•- brane nutem postavlianja branioca do službenoi dužnosti niže baš u skladu sa tim idealom nezavisnosti. Naime videli smo da ie branilac 1 1) Zlatić: op .cit.str.34 2) Zlatić: op .cit.str.34 3) Zlatić: on . cit.str.34 4) Kodeks: op . cit.str.6, III odeljak 5) Zlatić: op.cit.str.str.34 6) Matovski: op.cit.str.66-57 i 68 195 čak i u onim postupcima u kojima postoji tzv. relativna obaveznost, potpuno obavezan da prihvati taj nalog suda, dakle najmanje jednu zapovest suda mora da izvrši. Postavlja se dalje pitanje da li taj specifičan način obezbedjenja obavezne odbrane putem postavljanja branioca po službenoj dužnosti, kao i činjenica da je takav branilac uglavnom plaćen ih budžetskih sredstava, menja njegov specifičan položaj u odnosu na sud? Ovo pi~ tanje dopunjeno je i karakterističnom mogućnošću suda da postavlje- nog branioca razreši dužnosti. Razlozi za razrešavanje mogu da budu isključivo motivisani potrebom zaštite prava i interesa okrivljenog a nikako ne bi smeli da se pretvore u zloupotrebu položaja i odstra- njivanje eventualno neugodnog procesnog protivnika. činjenica je ipak, da i teoretski postojeća mogućnost suda da ocenjuje rađ bra~ nioca, i da ga isključi iz postupka, što nije moguće kada je u pi- tanju fakultativna odbrana niti kod izabranog branioca za vršenje obavezne odbrane, predstavlja jedan vid umanjivanja, krnjenja njego- ve nezavisnosti u ođnosu na sud. To što se za takvo razrešavanje branioca dužnosti traži i saglasnost okrivljenog, u mnogim slučaje- vima obavezne odbrane ne mora uopšte da znači neku stvarnu moguć- nost uticaja okrivljenog, jer odbrana može da bude obavezna zato što je okrivljeni maloletan, odsutan, fizički ili psihički hendikepiran. Da bi se onemogućio eventualni neformalni uticaj kada se branilac postavlja po službenoj đužnosti, naš krivični postupak sađrži speci- ficnu odredbu u pogledu tehnike postavljanja. Naime, ta radnja spa- da u nađležnost predsednika suda a ne kao što je slučaj u npr. an- glosaksonskom krivičnom postupku, sudiji koji je direktno angažovan da sudi u tom postupku. 196 Smatramo da opšte postavke o nezavisnosti branioca u krivičnom pos- tupku u odnosu na sud nemaju odnosu na sud nemaju ograničenu ili ne- kakvu različitu primenu kada su u pitanju postavljeni advokati u vr- šenju obavezne odbrane, jer bi to značilo izmenu čitave postavke od- brane u krivičnom postupku a zahtevalo bi i korenite društvene pro- mene i u pogledu funkcionisanja advokature. Dakle činjenica postav- ljanja branioca po službenoj đužnosti kao jedan od načina obezbedji- vanja obavezne odbrane, uz činjenicu da se takav branilac može is- plaćivati iz budžetskih sredstava i da pod odredjenim okolnostima rnože biti od strane suda i razrešen svoje dužnosti, ne umanjuje nje- govu nezavisnost u ođnosu na sud, jer sve pomenute okolnosti pred- stavljaju tehnike administriranja ovog instituta ne zadirući u suš- tinu samog načina vršenja odbrane, na šta se odnosi načelno nezavi- snosti. Kada je u pitanju nezavisnost u odnosu na okrivljenog, očigledno je da nema nikakve razlike u odnosu na fakultativnu, kada se obavezna odbrana realizuje putem izabranog branioca. Eventualne sumnje jav- ljaju se kod postavljenog branioca, jer postoje stavovi da se neza- visnost branioca u odnosu prema okrivljenom crpe zapravo iz samos- talnosti njegovog odlučivanja da li će ili ne da se prihvati odbra- ne.^Kako postavljeni branilac očigledno nije u situaciji da donosi takvu odluku, a takodje tokom vršenja odbrane nema mogućnosti otka- zivanja punomoćja koje ima izabrani branilac, postavlja se pitanje, nije li onda njegova nezavisnost u odnosu na okrivljenog manja? Sovjetska autorka Kucova navodi da branilac nije predstavnrk oknv- ljenog već samostalni subjekat krivičnog postupka čija su prava 12 1) Matovski: op.cit.str.69 2) Kucova.E.F: 0 pravu okrivljenog na odbranu i njegovo obezbedjiva- nje po ZKP Madjarske, Vestnik moskovskogo Universiteta 3/83 str. 39-47 197 nezavisna od prava okrivljenog. I nemačka teorija često insistira, na načelu nezavisnosti branioca kada vrši obaveznu odbranu postav- Ijen od strane suđa. Tako Kleinknecht smatra^da branilac vodi od- branu s obzirom na dogovor sa okrivljenim ali ne po njegovim nare- djenjima. Kada je taj đugovor doveden u pitanje branilac je slobođan v 2)da preduzme radnje sledeći svoju savest. Roxin i Kern lzlazu slu- čajeve kada je branilac slobodan da preduzima radnje i direktno pro- tiv voije okrivljenog kao što je npr. stavljanje predloga za ispiti- vanje odredjenog svedoka, predlaganje 'za upućivanje okrivljenog na psihijatrijsko veštačenje. Welp smatra da bi u slučaju vršenja oba- vezne odbrane bilo kontradiktorno prvo prisiliti okrivljenog da ima bnanioca pa onda braniočevu aktivnost vezati za njegovu volju. Bra- nilac radi sam odgovorno, i nema drugog izbora nego da sledi sopstve- ni stav, pri čemu pojava' razlika u pogleđu odbrambenih koncepcija ne bi bila tzv. realni razlog zbog'kojih inače okrivljeni mogu da traže od suda razrešenje postavljenog branioca. Dakle postavljeni branilac u vršenju obavezne odbrane kao i bilo ko- ji drugi branilac ne sme u postupku da bude ni beskrupulozni saučes- nik okrivljenog, ni kvazi suđija, na šta upozorava Gossel.^On sma- tra da.i povezivanje branioca tzv.instrukcionom maksimom isključivo za interese okrivljenog ili nasuprot tome , oficijelnom maksimoin is- ključivo za interese utvrdjivanja istine, predstavlja jednostavno kraj stručne odbrane u krivičnom postupku. Nezavisnost branioca od okrivljenog ipak ne znači da on treba da ga 1234 1) Theodor Kleinknecht: Strafprožessordnung, Miinchen 1969.g. str.366 2) Roxin und Kern: op.cit. str.69-72 3) Welp: op.cit.str.101-131 4) Gossel: op.cit.str.5-36 - 198 - ignoriše.1 Faktička situacija ograničavanja braniočeve aktivnosti su moguće tamo gde đolazi izmedju njih do konflikta, kada branilac da bi sačuvao generalnu liniju odbrane i glavne interese okrivljenog, ponekad pristaje i na kompromise u pogledu manje važnih pitanja. 0- vakve nesaglasnosti su naravno moguće uvek bez obzira ko je postavio bramoca, ali prema mišljenju Vukića javljaju se češće kod obavez- ne odbrane vršenje od strane postavljenog branioca, jer ga okrivlje- ni ne retko oseća kao nametnutog i nema u njega dovoljno poverenja. Ili naprotiv (ali isto tako loše po njihove medjusobne ođnose) poku- šava da ga prevari kao i sudiju. Zlonameran, on mu kazuje istinu sa- rno ukoliko se nada da će uspeti od njega da napravi dobronamernog saučesnika. Dakle nije istina ono što se obično misli da se okrivlje- ni ponaša prema svom braniocu kao pokajnik prema svom ispoveđniku, mada ga ne retko ubedjuje da upravo to čini, ali u stvari ne čini, a 3)ono sto govori uvek je deo đvoličnosti ili je iza prećutne ograđe'. Kodeks advokatske etike ne pravi nikakvu razliku izmeđju đužnosti postavljenog i izabranog branioca, nalažući im dužnost da se drže uputstava svoje stranke u pogledu činjeničnog stanja sem u slučaju k.ada bi to đovelo do apsurda. Jasno je da okrivljeni može da izjavljuje braniocu svoje želje u po- gledu strategije odbrane, koje branilac može, ali nije dužan da uz- me u obzir, dakle braniocu ne može da se diktira način vršenja od- n 4)brane. T) Ignjatović Borislav: Profesionalni moral i kodeks advokatske eti- ke, Doboj 1979.g .str.239-240 2) Jovan Vukić: Odnosi okrivljenog i njegovog branioca, magistarski rad, branjen na Pravnom fakultetu u Novom Sadu (ne vidi se kada) str. 49 3) Moris Carson: Advokat i moral, Beograd 1965.g. str.31 4) M.čubinski: Naučni i praktični komentar Zakonika o suđskom krivi- čnom postupku Kraljevine Jugoslavije, Beograd 1933.g. str.162-165 199 Smatramo da branilac, upravo iz razloga što je odnos izmedju obavez- no postavljenog branioca i okrivljenog teže raskidiv, ima povećanu obavezu da maksimalno uskladjuje stavove sa okrivljenim čije povere- nje mora da nastoji svim silama da stekne, čak i po cenu svesnog og- raničavanja đela svoje nezavisnosti. Naime, osnovno je moralno nače-- lo da branilac ne sme da radi na štetu okrivljenog a očigledno je da u slučaju obavezne odbrane najviše štete nanose odbrani upravo mogu- ći konflikti. Potrebno je da nastoji da ubedi okrivljenog da je od- brana u stvari najefikasnija kada branilac uživa što veću samostal- . 1) nost. To bi doduše na prvi pogled moglo da znači neko smanjivanje nezavi- snosti postavljenog branioca, ali smatramo da se tu radi samo o pri- sustvu odredjenih teškoća specifično vezanih za vršenje obavezne od- brane. S druge strane gledano, ima se utisak da u mnogim slučajevi- ma vršenja obavezne odbrane on zapravo ima veću slobodu i nezavis- nost nego inaće. Radi se o tome da je odbrana obavezna kod situacija postojanja psi- hičke i fizičke henđikepiranosti okrivljenog, kad je ovaj gluv, nem ili nesposoban sam da se brani, maloletan ili čak ođsutan. Kako ad- vokat po svojoj stručnoj sprerni nije ništa ni više ni bolje osposo- bljen da komunicira sa takvim licima sa kojima se sporazumeva preko tumača ako su gluvi ili nemi, ili se sporazumeva koliko i kako može i ume kada se radi o maloletnicima, psihički hendikepiranim i sl. ili ne komunicira uopšte kada se radi o odsutnima, može se konstato- vati da je upravo iz razloga te manjkave komunikacije, nezavisniji i slobodniji da preduzme samo ono što mu nalaže njegova savest bez bojazni od mogućih konflikata. 1) Vukić: op . c it. s tr. 4- 8 200 Koliko je sklonost ka nezavisnosti kao osobina profesije, izražena kod ispitanika našeg uzorka^ saznajemo kroz odgovore na konkretna pitanja: n0 tome šta treba preduzeti u konkretnom slučaju odlučuje- rno samostalno bez obzira na sugestije stranaka o tome kako treba vo- diti sluea j *' : 1. ne slažu se 24 15,2 2 . neopredelj eni 4 2,5 3 . slažu se 130 82,3 UKUPNO: 158 100« AS 4 ,3 Veoma je izraženo većinsko opređeljenje prema pozitivnim odgovorima za koje se opredelilo čak 130 odnosno 82,2% ispitanika. Jasna, op- ravdana i konačno, očekivana je tendencija ka samostalnosti advoka- ta. "Prava potvrda koliko je advokat uspešno obavio svoj posao je mišlje- nj e klij enata": 1. ne slažu se 80 50,6 2 . neopredelj eni 36 22,8 3 . slažu se 42 26,6 UKUPNO: 158 100% AS = 2,663 Očigledna je orijentacija ispitanika ka negativnim odgovorima za ko- je se opredelilo ukupno 80 odnosno 50,6% ispitanika. Istovremeno, za pozitivne odgovore se opređelilo upola manje ispitanika, njih 42 od~ nosno 26,6%. Dakle i na drugi način postavljeno pitanje dalo je ne- dvosmisleno jasnu sliku o veoma prisutnom osećanju nezavisnosti kod advokata. Sklonost ka neuvažavanju mišljenja okrivljenog uz odsustvo sklonosti da postupa po njegovim sugestijama koje proizilazi iz pret- hodnog pitanja, očigledno je jedan od izraženih razloga za postoja- 1 1) Radi se o istraživanju "Profesija-advokatl! 201 nje nesporazuma izmedju njih i to od one vrste u kojoj su obe strane ”u pravu". Naime, okrivljeni kome su u pitanju mnoga značajna dobra, opravdano je nezađovoljan tom nezavisnošću branioca pa čak i onda kada je odbrana maksimalno angažovana i korektna (što on kao laik ne može baš uvek objektivno da proceni). S druge strane, advokat ima puno moralno i profesionalno pravo da vodi odbranu samostalno. Hožda je to i jedan od najvažnijih uzroka postojanja nezadovoljstva lica branjenih po službenoj dužnosti dobijenom odbranom, koji se bar su- deći po ovom istraživanju, pokazuje kao neđvosmisleno prisutan. 4 . Načelo monofunkcionalnosti Načelo monofunkcionalnosti je opšte krivičnoprocesno načelo vezano za subjekte krivičnog postupka, koje kazuje da svaki subjekat obav- lja po pravilu samo jednu funkciju u krivičnom postupku, a to drugim rečima predstavlja zabranu sticanja različitih krivičnoprocesnih funkcija u rukama jednog subjekta.^ Kada je u pitanju obavezna od- brana važe svi aspekti monofunkcionalnosti koji inače važe kada je u pitanju branilac u krivičnom postupku uopšte. Dakle u pitanju je nespojivost sa druge dve krivičnoprocesne funkcije u bilo kom svoj- stvu, kao i kada je u pitanju svedok, veštak, oštećeni i sl. Pitanje nespojivosti vršioca stručne odbrane sa ličnošću okrivljenog je poseban aspekt vezan isključivo za obaveznu odbranu. Okrivljeni (čak iako ima upravo onaj stručni profil koji se zahteva od vršioca obavezne odbrane, dakle ako je advokat), ne može da se brani sam. Ovde se ne radi o sukobljavanju nosilaca više krivično procesnih funkcija, jer i jedan i drugi, tj. i okrivljeni i branilac rade na 1) Simić-Jekić: op.cit.str.35 202 - rasterećenju i olakšanju položaja okrivljenogveć kako neki sma- traju5 postojanju psihičkih teškoća odnosno neizvodljivosti da.se i u tom slučaju kompletna i lična i stručna odbrana prepusti jednom čoveku, tj. okrivljenom. I u našoj teoriji je prisutno mišljenje da psihičko stanje okrivljenog nije najpogodnije za objektivno i nepri- 2)strasno vrsenje funkcrje odbrane. Ima autora koji u poistovećenju okrivljenog i branioca u jednoj ličnosti vide narušavanje njene efi- kasnosti. 'Kako se naime smatra,.ma ka-ko okrivljeni bio stručan u oćbrani, jer je npr. ranije bio suđija, on ipak nije sposoban da po- 4)stavi takvu odbranu za koju bi se moglo reći da je efikasna, , a to je zbog toga što okrivljeni nije u mogućnosti da sebe potpuno kon- troliše ili da objektivno ceni svaki đokaz, niti hladnokrvno da pra- ti kazivanje svedoka ili završnu reč tužioca, što sve može da bude na njegovu štetu. Drugi vide ra.zlog što okrivljeni ne bi mogao da vr- ši stručnu odbranu ka.da je ona obavezna, u činjenici da ako je okriv- ljeni npr. u pritvoru ima smanjenu mogućnost kretanja i preduzimanja radnji. Težina celokupne situacije (dakle psihičke a i ostale) u ko- joj se okrivljeni redovno nalazi u krivičnom postupku dovodi do to- ga da okrivljeni i koji je pravnik, odbranu ne bi mogao da vrši ona- kc staloženo kao kada bi branio drugog. ^lma i mišljenja, konačno, da iako je tačno da bliskost izmedju branioca i okrivljenog pređstav- lja momenat koji doprinosi poboljšanju odbrane, da je potpuno netač- no da bi advokat u svom predmetu mogao da bude najbolji branilac, pošto je za kvalitetnu odbranu potrebna kritička distanca da bi se 7)3asno sagledali svi momenti koji odredjuju optužni teret. 1 1) Friedrich Wolf: Stellung., Aufgaben und Verantwortung đes Verteidi- gers ira Strafverfahren, Neue Justiz 9/79 str.400-402 2) Mihajlo Aćimović:Sudska psihologija, Beograd 1983.g. str.116-118 3) Ignjatović: op. cit. /Profesionalni moral.../ str 239 M-) Ignjatović : op . cit. (prof esionalni moral. . . ) str . 2 3 9-2M 0 5) Vukić:op.cit.str.8 6) Vladimir Bayer: Teorija krivičnog postupka FNR Jugoslavije knj.I Zagreb 1950.g .str.276-278 7) Wolff: op.cit.str.400-M02 203 Iako većina navedenih razloga izgleđa uverljivo, ni jedan od njih ne bi mogli da usvojimo kao onaj pravi, jer bi onda morali da sraat- ramo da je opravdano da okrivljeni koji nije uz'. ^ djen, koji bi do- kazao da je sposoban da dobro i efikasno vrši odbranu, da ume da stvori kritičku đistancu, da mu pritvor ne smeta i sl. samostalno vrši odbranu bez obzira na postojanje njene obaveznosti. To medjutim , v . 1 )nije slucaj. Jedini pravi razlog što okrivljeni ne može sam da se brani u sluča- ju kada je obaveznost odbrane predvidjena zakonom je upravo tog, normativnog karaktera. Drugim rečima, načelo monofunkcionalnosti u smislu nespojivosti ličnosti okrivljenog i stručnog branioca, izvire iz apsolutne obaveznosti kao načina nastupanja ovog instituta u na- šem krivičnom postupku. Svi ostali razlozi imaju samo značaj ratia postojanja takvog normativnog regulisanja ovog instituta. Ila kako O \ ,smatraju Roxin i Kern, upravo je taj momenat obaveznosti odbrane koji primenu načela monofunkcionalnosti razlikuje u obaveznoj od- brani od njene primene u fakultativnoj. Naime, ako je odbrana oba- vezna, onda ni okrivljeni koji je npr. sam advokat ne može samog 12 1) Karakterističan je slučaj iz naše istorije kada se kao okrivlje-- ni u krivičnom postupku našao advokat Ljubomir živković. On je ina- če punih pedeset godina svoga života vršio advukatski poziv, sa ma- njim prekidima kada je bio na robiji ili na ministarskom položaju, sve do svoje smrti. Kada je juna 1899.g. izvršen atentat na kralja Milana (poznati Ivandanjski atentat), odmah se pretpostavilo da su u to umešani radikali, pa je iste noći kao vidjeniji radikal, uhap- šen i advokat Ljubomir živković. Savremenici su sačuvali sećanje da se on veoma hrabro držao i odlično branio i to kako u istrazi tako i pred sudom. Medjutim, s obzirom na težinu krivičnog đela za koje je optužen, morao je po zakonu da ima branioca. Bez obzira što je on i rečju i đelom negirao potrebu za stručnom odbranom, sud mu je postavio po službenoj dužnosti čak dvojicu njegovih kolega, advoka- te Čedomilja Krstića i Miroslava Uzunmirkovića. Milan Živadinović: Srpski advokati u 19. veku, Beograd 1969.g. str.35 2) Kern und Roxin: op.cit.str.70-72 204 sebe da brani a onda kada je okrivljeni slobodan da odlučuje hoće ili ne, da angažuje s-tručnog branioca, dakle kada je odbrana fakul- tativna, tada naravno može da vrši i tu procesnu ulogu. Okrivljeni nije oviasćen da preduzimajući sam odbranu, tj. spajajući u svojoj ličnosti uloge okrivljenog i stručnog branioca, svojom voljom otkla- nja obaveznost stručne odbrane koju po zakonu, u odredjenim proces- nim situacijama, mora da ima. Nespojivost funkcije stručnog branioca sa ličnošću okrivljenog, mo- tivisano je razlozima zbog kojih je odbrana uopšte obavezna, tj. is- punjenjem cilja koji se postavlja pred taj institut. Ne radi se sa- mo o običnim razlozima zaštite ođnosa izmeđju okrivljenog i branio- ca^što motiviše nespojivost branilačke uloge sa ostalim procesnim ulogama, a što pođjednako važi i za fakultativnu i obaveznu odbranu. Kao što je naime rečeno, odbrana je obavezna uvek u onim situacijama koje su objektivno gleđano, teže i riskantnije po okrivljenog nego što je to' slučaj sa njegovim uobičajenim procesnim položajem, i iz svih gore navedenih razloga, ona jednostavno ne bi imala svoju pro- cesnu ulogu pojačane zaštite okrivljenog, ako bi je on vršio sam. 5. Načelo zamenljivosti Ono što nalažu zakonske ođredbe o obaveznosti odbrane je održavanje njenog kontinuiteta od procesnog trenutka nastupanja njene obavezno- sti do kraja postupka, bez obzira na konkretnu ličnost branioca koja je zamenljiva. Pošto kod apsolutno obavezne odbrane ona ničijom vo- ljom ne može da prestane, pod odredjenim uslovima, ipak može da do- aje do zamene ličnosti branioca bez prekidanja kontinuiteta odbrane. 1) Simić-Jekić: op.cit.str.35 205 Specifičnosti vezane za obaveznu obbranu kada je u pitanju ova za- menljivost dolaze do izražaja u procesnim situacijama razrešenja' branioca postavljenog po službenoj dužnosti da vrši obaveznu odbra- nu5 u slućajevima ometanja reda na glavnom pretresu, odnosno nedo- laska ili nedozvoljenog udaljavanja sa glavnog pretresa. Okrivljeni može da zameni branioca postavljenog po službenoj dužno- sti, izabranim, a to mogu takodje da urađe i lica ovlašćena po za- konu da mu angažuju branioca (čl.67). U tom slučaju postavljeni bra- nilac će se razrešiti dužnosti (čl.72 st.l). To je način da se spre- či nametanje ličnosti branioca okrivljenom koji ima pravo na obavez- nu odbranu, time što mu se omogućuje da kada god smatra da bi odbra- nu vršio kvalitetnije neko drugi, tog drugog po svojoj slobodnoj vo- Iji i izabere. U istraživanju ”100 okrivljenih Okružnog suda u Beogradu" utvrdjeno je da 72% ispitanika ostaje do kraja krivičnog postupka verna prvom braniocu a njih 28% ga menja. Ukrštanjem sa načinom angažovanja bra- nioca, potvrdjene su prethodne pretpostavke u pogledu postojanja v ćeg r ipoveren’ja izmeđju okrivljenog i branioca postavljenog po slu- žbenoj dužnosti. Naime, ta kategorija okrivljenih sklonija je me- njanju branioca - njih 40% su promenili branioca a 60% nisu. Od onih okrivljenih koji su branioca dobili od strane rodjaka 21,4% je pro- menilo tokorn krivičnog postupka branioca a 78,6% nije. Najmanje me- njaju branioca oni koji su ga sami izabrali, jer je njih samo 3,8% promenilo branioca, a 96,2% nije. U kategoriji okrivljenih koji su tokom krivičnog postupka menjali branioca najbrojniji su oni koji su prvog branioca dobili po službenoj đužnosti - njih je 85,7%, sleđe oir' koji su prvog branioca dobili od srodnika, njih je 10,7% a naj~ manje je onih koji su prvog branioca izabrali sami kojih je svega 3,0% u toj kategoriji. 206 - Interesantan je podatak koji je kao rezultat dobijen u istom istra- živanju, da je učešće okrivljenih koji su branioca dobili po službe- noj dužnosti daleko više izraženo međju okrivljenima ženskog pola nego medju muškarcirna. Naime, 75% okrivljenih ženskog pola dobiio je branioca po službenoj đužnosti dok je taj način realizacije stručne odbrane u krivičnom postupku medju muškarcima zastupljen u 57,1% sluča^eva. Okrivljena lica ženskog pola najredje dobijaju branioca od srodnika - to se desilo u samo 6,2% slučajeva dok se kođ muškara- ca to desilo u 15,5% slučajeva. Muškarci takodje imaju više sklono- sti da samostalno biraju sebi branioca. jer je njih 27,4% tako đobi- lo prvog branioca, dok je svega 18,8% žena tako regulisalo pitanje svoje stručne odbrane u krivičnom postupku. Kada je u pitanju prome- na prvog branioca, mnogo veću sklonost pokazuju okrivljena lica žen- skog pola što smo objasnili i činjenicom da žene češće dobijaju pr~ vog branioca po-stavljanjem od strane suda po službenoj dužnosti. Da- kle žene su ostaie verne prvom braniocu u 62,5% slučajeva a muškar- ci u 73,8% slućajeva. Ženski okrivljenici menjaju branioca potpuno samostalno, tj. sve promene branioca izvršile su same do čega je do- šlo u 37,5% slučajeva. Kod muškaraca je učešće onih koji su samostal- no izabrali drugog branioca upola manji i iznosi 16,6%. Pored toga što su manje s-kloni promeni branioca uopšte, zatim manje skloni sa- mostalnoj promeni za razliku od ženskih okrivljenih, muškarci dobi- jaju drugog branioca od srodnika, što kod žena uopšte nije slučaj,a takodje se dešava i službeno razrešenje prvog i postavljanje drugog branioca po službenoj dužnosti, što takodje nije zabeleženo kod žena. Kada je u pitanju postojanje i osnov obavezne odbrane, u pomenutom istraživanju smo dobili sledeće rezultate u pogledu promene prvog branioca. Haime, oni okrivljeni koji su imali obaveznog branioca zbog mogućeg izricanja smrtne kazne, nisu uopšte menjali branioca kao i - 207 oni okrivljeni koji su ima.li obaveznog branioca zbog neuračunljivo sti. Okrivljeni prema kojiina je obavezna ođbrana postojala zbog rno- gućnosti izricanja kazne od 10 godina zatvora ili tezes promenili su branioca u 29,9% slučajeva dok su u ostalih 70,1% ostali verni prvom braniocu. Dakle, u odnosu na okrivljene prema kojima odbrana nije bila obavezna, oni su pokazali nešto veću tenđenciju promene branio- ca, jer su okrivljeni sa fakultativnirn braniocem ostali verni prvom braniocu u 77,8% slučajeva a promenili su ga u 22,2% slučajeva. Zamena postavljenog branioca medjutim, nije moguća na taj način što bi ovlašćeni organ u krivičnom postupku uzeo u obzir eventualno ne- zadovoljstvo okrivljenog prezentiranom odbranom i u zamenu mu posta- vio drugog branioca, poštujući pri tom njegove sugestije u pogledu ličnosti branioca. U teoriji se sreću i drugačija mišljenja, naroči- to u SR Nemačkoj, gde se smatra da je odnos branioca i okrivljenog, odnos poverenja koje obično izostaje kada je branilac postavljen od strane suda, i da bi trebalo omogućiti uticanje okrivljenog na izbor 1)ličnosti postavljenog branioca l njegovu zamenu. Pošto je suština načela zamenljivosti u obaveznoj odbram omoguća- vanje održavanja kontinuiteta odbrane i održavanje njenog kvaliteta i tamo gde su se na relaciji okrivljeni - postavljeni branilac poja- vili konflikti, potrebno je razmotriti zašto se oni javljaju i jesu li oni neka specifičnost vezana za obaveznu odbranu. Smatra se da do pojave nepoverenja i želje za promenom postavljenog branioca ne re~ tko dolazi zato što okrivljeni veruje da dobar branilac treba da bu~ de spreman da zamaskira po okrivljenog nepovoljne činjenice, falsi- fikuje istinu, dovodi sud u zabludu i sl. Takva delatnost ne može da se očekuje ni od kakvog branioca, jer bi se protivila zakonskim i 1) Vukić: op.cit.str.55 208 etičkim normama vezanim za vršenje branilačke dužnosti3 ali je bez obzira na to, u narodu ukorenjeno mišljenje da branioca treba dobro platitij pa tek onda očekivati da dobro vrši odbranu, zbog' čega se branilac postavljen po službenoj đužnusti a priori ne oseća kao,,svoj čovek*' . Okrivljeni naime dobro zna da se u životu svaka usluga plaća pc se onda zahteva da se ona izvrši na željeni način. Ili kako rezo- nuje Vukić,^okrivljeni je često sklon da veruje da nešto nije u re~ ć' kađ nu drugi postavlja branioca i plaća ga, jer mu sve to pomalo 1-Ći na nekakvu "nameštenu igru!'. Mada ne bi mogli u potpunosti da se složimo sa Vukićem, činjenica je da vršenje branilačke dužnosti izmeđju ostalog predstavlja izvor ad- vokatove egzistencije. Svako veće angažovanje zahteva i đopunske troškove I dođatno vreme koje bi moglo da se iskoristi za vršenje ne- kih drugih poslova i ostvarenje neke zarade veće od naknađe u izno- su tarife koja se isplaćuje iz buđžetskih sredstava braniocu postav- 2 )lienom po službenoj dužnosti. Ponekad okrivljeni očekuje da se branioci u svojim svakođnevnim ak- tsvnost-ima vezanim za odbranu u krivičnom postupku, normalno pona- ju kao neka vrsta privatnih đetektiva, slično iđealnim likovima iz krirninalističkih filmova i detektivskih romana. U sukobu sa stvar- nošću u kojoj branilac uglavnom nema takvih mogućnosti a ni sposob- nosti, te naivne predstave o ulozi branioca mogu takodje da predstav- ljaju izvor nesporazuma sa postavljenim braniocem. Razrešenje branioca ne nastaje automatski čim okrivljeni obavesti sud o svom izboru, tj. prilaganjem punomoćja spisima, već je za to potrebna i odluka o razrešenju, koje pre glavnog pretresa daje is- tražni sudija, odnosno predsednik veća, na glavnom pretresu veće, 1 1 Vukić: op.cit.str.67 2' Vuk:ć: or.cit.ptr.6 7 209 a u žalbenom postunku nređsednik prvost.epenog veća. odnosno veća na- dležnoo; za' odlučivanie u postupku po žalbi (čl.72 st.3). Hva dodatna radnia (nje inače nema kada okrivljeni menja branioca koji je pret- hodno izabran a ne nostavlien), neonhodan ie način prestanka brani lačke funkciie nostavlienog branioca, jer ona nije nastala voliom okrivljenog, na ne može ni da nrestane kada nostoji samo ta volsa. Postavlieni branilac može da traži da bude razresen dužnosti vrse- nja obavezne odbrane samo iz ooravdanih razloga (čl.70 st.2). Maime, ni j e samo okrivliehi nenoverlj iv prema postavlj en.om braniocu, ve>. činjenica nostavl)anja deluje obostrano, lisavajuci. i branioca neon hodnog ličnog odnosa sa klijentom. Tako i branilac, ne retko ima nro blema sa komuniciraniem sa nepoverljivim, zatvorenim ili neiskrenim okrivljenima u teškim i zamršenim procesnim situacijama u kojima od- brana nema velike šanse za uspeh. Jednom rečju, radi se o poslu koji zahteva više vremena, rada i tru- da uz povećan profesionalni i lični rizik, koii je naičesće nagra- djen iz budžetskih sredstava po tarifi (i to u situaciii u konoi ad~ vokat ne retko i za manii trud očekuie daleko više). Svi ti razlozi deluju na branioca na način da se i kod njih stvara tendencija iz- begavanja nr.ihvatanja vršenja ove obaveze ili nienog napuštania. Za- kon je predvideo da se to razrešenje može traziti i dati samo iz ”opravdanih razloga. rpo su uglavnom različite situacije predvidie- ne odredbama čl.68 i 69. ZKP koje sadrže različite slucajeve koli- zije interesa izmeđju branioca i okrivljenog kao i nemovućnost vr- šenja branilačke funkcije nekim kategorijama lica. T u ovom sluča_!u hranioca razrešava đužnosti organ pomenuti odredbama čl.72 st.3. 'ledjutim, dok u prethodnom slučaju, kada do razrešenja dolazi zhog izbora novog branioca od. strane okrivljenog, nađležni ornan ne od - lučuje o opravdanosti takvog izbora već je dužan da razreši postav- 2 1 0 - Ijenog branioca, kod ovo !,Za branioce po službenoj dužnosti u smislu st.k čl.69 ZKP umesto advokata može se postaviti i drugo lice koje je điplomirani pravnik i sposobno je da okrivljenom pruži pravnu pomoć pod uslovom da u se - dištu suđa nema dovoljno advokata. Kako je optuženom za glavni pret- res postavljen sudski pripravnik, iako u seđištu suda ima dovoljno advokata a nije vidljivo iz spisa da su postojale neke prepreke da se za branioca postavi advokat, ostvarena je bitna povreda odredaba krivičnog postupkaV (Vrhovni sud BiH Kž.221/76 od 8.4.76.g.)^ (e) Opšti ratio legis instituta obavezne odbrane U pogleđu samog postojanja instituta obavezne odbrane, naročito kada se radi o njenoj realizaciji putem postavljanja branioca po službe- noj dužnosti (kod privatnog izbora njega plaća onaj ko ga je i iza- brao pa se celo pitanje ne postavlja, jer je situacija slična fa- kultativnoj odbrani) kada je plaćen iz budžetskih sredstava, postav- Ija se pitanje, postoji li zaista društveni interes, za takvim ja- čanjem položaja okrivljenog u krivičnorn postupku? Maime, društvo trpi ne male štete od kriminaliteta naročito u perio- dima njegovog porasta (koji se sa svoje strane obično poklapa sa 1 1) Bilten sudske prakse VSS br.20 2; Bilten sudske prakse VS BiH br.32 iz 1976.g. - 232 periodima socijalnih kriza)? a posebno kada se on javlja u osetlji- vijim oblastima kao što su privredni ili politički život. Dosta sređ- stava se troši na njegovo suzbijanje na generalnom planu, kroz otkla- njanje opštih kriminogenih faktora koji najčešće đovode do njegove pojave; tu je zatim i stalni angažman odredjenih društvenih faktora usmeren na otkrivanje neposrednih učinilaca, rasvetljavanje i reše- nje kroz vodjenje krivičnog postupka, odredjenih slučajeva, a tu je takodje i postupak izvršenja krivičnih sankcija; pravosudni sistem, organi unutrašnjih poslova kao i niz drugih organizacionih oblika imaju stalni zadatak da rešavaju ovaj ili onaj aspekt socijalne pa- tologije prouzrokovane ili na drugi način vezane za kriminalitet. Zato mora da se postavi pitanje, zašto društvo treba da troši ne ma- la sredstva na to da bi se okrivljeni (i to u najvećem broju sluča- jeva za najteža dela koja su najteže pogodila dr.uštvenu zajeđnicu i pojedine njene, inače ispravne i korisne članove), bolje odbranio, smanjio ili čak izbegao krivičnu odgovornost i zasluženu kaznu i sve to uz pomoć nikog drugog nego od društva plaćenog advokata?^ Nije li nepravedno omogućiti okrivljenom besplatnu pravnu pomoć a ne i njegovoj žrtvi koja je zbog izvršenog krivičnog dela pretrpela možda teške fizičke i psihičke patnje, nenađoknađivi gubitak najbli- žih, kome je bespovratno uništena čitavog života sticana imovina a koji ^e koristan i besprekoran gradjanin? Kao što je već rečeno prilikom sličnog izlaganja razloga za posto- janje obavezne odbrane u anglosaksonskom sistemu (odakle inače i do- laze sve češće glasovi podrške jačanja procesnog položaja žrtve), procesni mehanizam ni u jednoj civilizovanoj državi današnjice ne bi trebalo da predstavlja priliku za povlašćivanje imućnih, benefi- 2) . .ciranje bogatih. Procesni položaj ma kog učesnika u knvicnom pos- 12 1) Samuels: op.cit.str.223 2) Kiralfy: op.cit.str.279 233 - tupku a najmanje okrivljenog, kako ističe isti autor, ne bi smeo da zavisi od njegovog materijalnog stanja. Onda kada bi ostvarenje pra- va i procesnog položaja njegovih subjekata stvarno došao u zavisnost od njihovog materijalnog stanja, onda se više ne bi ni moglo govori- ti o zakonom zagarantovanim pravima. Dakle, koliko god sredstva da iziskuje taj vid obavezne odbrane koji se realizuje postavljanjem branioca po službenoj dužnosti, on u socijalnom smislu ostvaruje dra grsene ciljeve dvostruke egalizacije (izmedju pravno obrazovanih i kompetentnih organa pravosudja i okrivljenog sa kojim to nije s'lu- čaj, kao i izmedju imućnih i neimućnih okrivljenih). Osim toga, oba- vezna odbrana nije samo povlastica okrivljenog već je institut kri- vičnog postupka koji treba da doprinese pre svega njegovom boljem funkcionisanju. Na eventualnu primedbu da je oštećeni takodje u najvećem broju slu- čajeva pravu nevično lice koje slabo poznaje svoja prava i način ka- ko da ih najracionalnije ostvari, da i medju oštećenima ima manje i više imućnih, tako đa će ovi drugi, angažujući advokata sigurno mo- ći da muksimalno ostvare sva svoja prava i obeštete se koliko je to rnc ućno, predstavlja u stvari argument za razmišljanje o jednoj dru- goj temi koja je iz domena položaja oštećenog u krivičnom postupku. A što se tiče odnosa ta dva pitanja, tj. zašto okrivljenom dati a oštećenom ne, besplatnu pravnu pomoć u krivičnom postupku, može se reći da se pre svega, protivimo stavu da je fond prava i pogodnosti u krivičnom postupku ograničen tako da povlašćivanje jedne strane nuzno mora da znači proporcionalno uskraćivanje druge, da bi se onda morao praviti redosled prvenstva u tom povlašćivanju. Prava okrivlje nog na stručnu odbranu su, kako smatramo nešto što ni u kom slučaju ne zadire u prava oštećenog niti povećanje prava jednog mora nemi- nocno da znači smanjenje prava drugog. Drugim rečima, postojanje 2 34- - instituta obavezne odbrane (koji inače po našem mišljenju treba da širi domen svoga delovanja u krivičnom postupku) ni u kom slučaju ne znači da se nešto slično ne bi trebalo priznati oštećenom, naro- čito kada se rađi o analognim situacijama, tj. kada su oštećeni žrt- ve najtežih krivičnih dela, kao i kada su lično hendikepirani, odno- sno imaju smanjenu mogućnost ostvarenja svojih procesnih prava. Iz svega rečenog izgleđa da se u načelu, obavezna odbrana zasniva na hijerarhiji heterogenih principa. ^ Naime, tu se javlja kao aktuelna problernatika uredjenja odnosa izmedju pojedinca i đruštva, indivi- dualnih i opštih interesa, ličnih sloboda i funkcionisanja ustroj- stva društvene zajednice ili kolektiva, koja je inače, stara koliko i društvo. Naime-, dijalektičko odnošenje opšteg i posebnog, pojedi- načnog i opšteg, istorijski gledano uvek je stvaralo. veliku dilemu, šta treba da ima prioritet, pojedinac ili njegova sloboda ili druš- tvo i njegova funkcionalno-organizaciona strukturalnost? Zavisno od 2 )epohe taj odnos i shvatanje o njemu različito se ustanovljavaju, ali kada je u pitanju savremeni krivični postupak može se reći đa je institut obavezne odbrane jedan od procesnih garancija položaja ok- rivljenog zasnovanog na težnji da se kroz pojeđinačni, ostvari opšti interes. Već kod donošenja našeg prvog zakonskog akta koji je posle oslobodjenja regulisao materiju krivičnog postupka, ođredjeno je da se pod procesnim garancijama podrazumevaju ona sredstva koja su pri- znata učesnicima u postupku da bi zaštitili svoja prava i interese, pri čemu se u duhu opštih principa naše narodne demokratije u svim stadijumima postupka osiguravaju zakoniti interesi učesnika u pos- 3 )tupku, a naročito prava okrivljenog na odbranu. 123 1) Welp: op.cit.str.117 2) Prvulović: Pravo na slobodu, Beograd 1984.g. str.13 3) Stenografske beleške sa Šestog redovnog zasedanja Veća naroda i Saveznog Veća održanog 27-2S. septembra 1948.g. str.67 235 Kao jedno od naročitih prava podvučeno je pravo okrivljenog da ima branioca a u teškim slučajevima kada nije u mogućnosti da se sam bra- ni3 on čak mora imati branioca.^ ^Drugačije rečeno5 kako svako ima pravo da se njegova stvar razmatra pred nepristrasnim sudom to ni je- dna stranka ne sme da ima prednost nad đrugom, jer bi postojanje ta- 2kve pređnosti smanjilo tu nepristrasnost men^ajući ]e u pnstrasnost. Zbog toga se oblast primene obavezne odbrane gleđajući ne u pogledu neke posebne zemlje i njenog krivičnog postupka, već uopšte, proteže na one slučajeve u kojima okrivljeni nije u stanju da zbog težine činjeničnog ili pravnog stanja, zbog težine pravnih posledica, zbog posebnih smetnji preduzetih prinudnih mera u postupku ili zbog nedo- statka socijalne kompetentnosti preduzetih radnji, da sagleda svoja 3)prava i interese. Kraće rečeno, postoje procesne situacije kada se stručna odbrana izuzetno pretvara iz fakultativne u obaveznu a to je onda kada se radi o nekim okrivljenima i nekim, težim krivičnim de- 4) ,lima. Ustanova obavezne odbrane nalazi svo]e opravdan^e u postav- ci da se okrivljenom nezavisnu od njegove volje pruži stručna odbra- na kad nije u mogućnosti da se sam uspešno brani ili kada se radi o teškim đelima, yili kako se kratko izražava Bertel, ako se opravda- no strahuje da je okrivljeni nesposoban da se u toj procesnoj situa- ciji adekvatno brani sam. Zakonska regulativa obavezne odbrane savremenih krivičnih postupaka čini stručnu odbranu obaveznom za neke okrivljene koji očigledno ni- su sposobni da se sami brane, tako npr. postojanje obavezne odbrane prema maloletnicima izazvano je time što ta lica zbog svog nedovolj- 123456 1) Stenografske beleške iz 1948.g .str.95 2 ) Muller: op.cit.str.170 3) Gossel: op.cit.str.1241 4) Stanković: Suština... op.cit.str.38 5) Dimitrijević: op.cit.str.154 6) Bertel: op.cit.str.61 236 nog uzrasta nisu u mogućnosti da u dovoljnoj meri ostvare svoja pra- va5 štite svoje zakonite interese.^ Učestvovanje branioca je obavez no po predmetima nemih, gluvih i slepih i drugih lica, koja zbog svo jih fizičkih ili psihičkih nedostataka ne mogu sama da ostvare svoja 2)prava na odbranu. Takodje i za neka teža đela - težina okrivlje- n?i i mogućnost izricanja teške kazne predodredjuje neophođnost uvo- djenja većih garancija obezbedj ivanja ckrivljenom prava na odbranu, ' 1 tat.o da ako okrivljeni ne uzme sam branioca, dobija ga po službenoj dunostl. Drugim rečima, branilac je potreban okrivljenom i to za- konodavac uvidja a takodje i da je nekim kategorijama okrivljenih potrebnij i. Kada su oni u pitanju, može se reći da se obavezna od- brana u krivičnorn postupku načelno bazira na veličini rizika koji sa sobom nosi postupak ili nesposobnost okrivljenog da se sam brani." ^ ia posebnost procesnog položaja nekih okrivljenih izvire iz činje- nice da su obavezno branjeni okrivljeni "lica u poziciji lošeg is- hoda1' u krivičnom postupku. Naime, krivični postupak je često us- me^en protiv takvih okrivljenih čija je kompetentnost za preduzima- . , . . . O \n3e procesnih radnji i repertoar ponašanja ograničen. Još uvek se za ^ o mogu smatrati aktuelnim reči Lorda Straforda izrečene još u prcšlcm veku, koji je budući optužen za najteže delo, veleizdaju, bio po tadašnjim propisima lišen prava na ma kakvog branioca, kojim opisuje svoje stanje bespomoćnosti teško optuženog okrivljenog: *'Sam i bez potpore, moje je zdravlje narušeno, moje je pamćenje umorno, moje su misli uznemirene i pometene."^ 123456789 1 ) Šimanovskij: op.cit.str. 43 2) Šimanovskij: op.cit.str. 43 3) Zahožij: cp.cit.str.13 4) Vasiljević: cp.cit.str.166 Udžbenik... 5) Ignjatović: Kodeks... op.cit.str.240 6) Welp: op.cit.str.103 7) Gossel: op.cit.str.1232 8) Gossel: op.cit.str.1233 9) :’rydmann : op .cit. str . 135 (fusnota) 237 Ko su obavezno branjeni okrivljeni je pitanje na koje smo odgovor po.tražili u rezultatima sproveđenih istraživanja. U uzorku istraži- vanja "100 okrivljenih Okružnog suda u Beogradu" u pogledu godina starosti preovladjuju mladja lica - 31% su mladji od 25 godina a do 30 godina ih je više od polovine - ukupno 53%. (većinom su muškarci - 78%) 40%. su bez ikakve školske spreme, sa nepotpunom ili pctpu- nom osnovnom školom; 38% su lica koja su nezaposlena, izdržavana, ili bez zaposlenja i bez zanimanja. 27% su ranije osudjivani, kri- vični postupak traje prema 36% do godine dana, a do dve gođine tra- je ukupno 70% slučajeva a u 21% slučajeva, preko dve godine. U pogledu takve strukture okrivljenih kojima se odredjuje obavezna odbrana u krivičnom postupku, normalno je da regulisanje zaštite njihovih prava na liniji socijalnu-društvenih mera služi kompenzi- ranju njihovih socijalnih deficita i ličnih hendikepa u postupku. Taj branilac ima zadatak da brani interese okrivljenog i da delimi- čno ublažava nadmoć krivičnog gonjenja, dakle njegovo učešće u kri- vičnurn postupku je obavezno u interesu okrivljenug a radi utvrdjiva- nja istine kada okrivljenom u krivičnom postupku prete krupne pos- leđice i kad nije u stanju da se sam brani iz ličnih razloga ili 2) .zbug komplikovanosti slučaja. Institut obavezne odbrane đopmnosi ostvarenju jedne od prvobitnih postavki našeg krivičnog postupk.a,da ukrivljeno lice ne bude objekt, već subjekt postupka, dakle lice ko- 3)je ima veliko zakonsko polje za odbranu, pri čemu se nedvosmisle-- no utvrdjuje da čovek i njegova ličnost, njegova sloboda i dostojan- v . 4)stvo nalaze u takvirn uslovima punu zastitu. 1234 1) Gussel: op.cit.str.1243 2) Huller: op.cit.str.169 3) Stenografske beleške, op.cit.iz 1948.g. str.100 4) Stenografske beleške, op.cit.iz 1953.g. str.635 238 Takve postavke nisu nikakva novina, jer se još u prošlom veku sma- tralo da optuženom ne samo što treba dozvoliti da ima branioca'ved mu ga treba nametnuti.1^Isti autor smatra da je suština obavezne od- brane da svako optuženo lice mora imati branioca na svojoj strani koji bi bio ovlašćen da vodi stručnu odbranu, pošto akuzatorski po- stupak zahteva izmedju ostalog jednakost stranaka u krivičnim stva- rima, gde je vrhunski imperativ da se nepristrasnom javnom tužiocu suprotstavi jedan isto tako nepristrasan, nikakvim opasnostima ug- - • • 2)rozen protivnik u potpunom razvijanju svojih duhovnih moći. Isto . . 3 )tako smatra i čubinski da se kod svih đela tužiocu treba suprot- staviti branilac i to kako u interesu okrivljenikovom tako i u in- teresu društva, ali pošto to nigde nije ostvareno zbog toga što bi predstavljalo prevelik trošak, neophodno je đefinisati ograničen krug lica i slučajeva i dati im prioritet budući da se kroz njih najbolje ostvaruje pomenuti đualitet interesa. Državni interes vezan za krivičnu cdbranu sastoji se u smanjivanju rizika nepravednog postupka koji se aspekt ispoljava kroz potrebu legitimisanja postupka tako što se stručnom kvalifikovanom pođnosio- 4 )cu tuzbe suprotstavlia branilac. Zato je zaštita interesa ličnosti socijalističkog gradjanina, pa i okrivljenog od mogućih grešaka ili neosnovanih povreda njihovih prava i njihovih zakonitih interesa, interes same zajednice - države, nedeljivi deo socijalističkog pra- vosudja, pri čemu pojačano čuvanje interesa države u krivičnom pos- tupku zahteva i pojačano čuvanje interesa ličnosti u tom postupku. ^12345 1 ) Frydmann: op.cit.str.135 2) Frydmanj: op.cit.str.135 3) Čubinski: op.cit.str.167-168 4) Wekp: op.cit.str.119 5) Stenografske beleške iz 1948.g .str.93 239 Kratko rečeno, branilac je učesnik u vršenju narodnog pravosudja kako se tada naglašavalo, ili drugim rečima branilac je važan a kad- kad i bezuslovno potreban sarađnik krivičnog suda u vršenju pravosu- dja.^Iako se danas ne možemo u potpunosti složiti sa obrazloženjem u vezi sa položajem branioca koji je dat prilikom usvajanja našeg prvog posleratnog Zakonika o krivičnom postupku, suština koja govori 0 neophođnosti branioca kao učesnika krivičnog postupka, je ono što ostaje i do danas aktuelno. Naime, tada je navedeno da branilačka funkcija dobija novu sađržinu tako što se branilac javlja faktički u ulozi pomagača suda radi utvrdjivanja materijalne istine. Branilac treba da pomogne u utvrdjivanju pravnog poretka i zakonitosti u zem- Iji i on se pojavljuje kao aktivan činilac zajedno sa narodnim sudom 3)1 javnim tužiocem u učvršćivanju i izgradnji socijalizma. Branilac u krivičnom postupku ima, kako se smatra trojaku ulogu, da doprinosi utvrdjivanju činjenica, da štiti okrivljenog od povreda postupka i da pomaže da sud u korist okrivljenog pravilno primeni ma- terijalno pravo.^ ^Slično se izražava i zakonodavac prvog posleratnog Zakonika o krivičnom postupku po kome je osnovni zađatak branioca da u krivičnom postupku kao predstavnik okrivljenog bude pomoćnik suđa u prikupljanju i proveravanju đokaza u korist okrivljenog rađi osi- 5)guranja svestranosti i pravilnosti rešenja krivične stvari. Drugim rečima, advokat ukazujući pomoć okrivljenom u odbrani samim tim do- prinosi zakonitom, osnovanom i pravednom rešavanju krivičnog predme- ta pa zbog toga njegovo odsustvo u situacijama u kojima zakon odre- djuje njegovo prisustvo kao obavezno, dovodi bezuslovno do ukidanja presude.& ^ 123456 1) Stenografske beleške iz 1948.g. str.95 2) Cubinski: op.cit.str.45 3) Stenografske beleške, op.cit.iz 1948.g. str.79 4) Aćimović: Učešće... op.cit.str.20 5) Stenografske beleške, op.cit. iz 1948 .g. str.95 6) Stecovskij: op.oit.str.18 240 - Ima autora kao što je npr. Frydmann^^koji smatraju da kod instituta obavezne odbrane najpre do.lazi do izražaja javno-pravno društveno značenje odbrane, jer tu zakon prisiljava optuženog čak i uprkos njegovoj volji da primi obaveznu odbranu stručnog branioca. Pri tom2 kako navodi đalje isti autor, cilj zakonodavca sigurno nije obezbe- djivanje individualne koristi pojedinca, i tu besmisao ne bi treba- lo imputirati zakonodavcu da nekoga prisiljava na sopstvenu korist. Motiv je druge vrste no što je privatna korist optuženog i ona se sastroji, prema tom mišljenju, u velikom društvenom interesu koji branilac ostvaruje upravo u slučajevima obavezne odbrane, jer što su teža krivična dela to su strože propisane kazne i to je veći inte- res društva da se spreči ograničavanje indiviđualnih sloboda zaga- rantovanih pravom, koje u postupku ne smeju da se naruše, i zbog to- ga postoji institut obavezne odbrane u najtežim slučajevima, jer što je kazna teža, državna vlast mora više da poštuje prava optuže- nog kao stranke da se brani pred sudom. Ne bi se u potpunosti slo- žili da je društveni interes od takvog primarnog značaja koji mu pridaje Frydmann, mada je njegovo prisustvo neosporno i može se reći da je institut obavezne odbrane zaista jedan od instrumenata bezbe- dnosti postupka, odnosno da su interesi bezbeanosti krivičnog pos- 2)tupka povezani sa obaveznošću odbrane. U toj meri je 1 lzrazen dru- štveni interes vezan za obaveznu odbranu i iz njega proizilaze oba- veze pravosudnih organa prema okrivljenom, nosiocu prava na obavez- 3)nu odbranu. Kako se izražava Kucova postojanje obavezne odbrane odgovara obavezi vlasti da obezbede procesualna prava ličnosti ok- rivljenog u krivičnom postupku. 123 1) Frydmann: op.cit.str.128 2) Welp: op.cit.str.115 i 122 3) Kucova: op.cit.str.39-47 241 - Zastupnici normativističkog gledanja na institute krivičnog postup- ka uopšte, rekli bi da je branilac obavezan, zato što u odredjenim slučajevima mora da se pojavi, jer bez njega nema rada, tj. on je osoba čije prisustvo u pojedinim slučajevima propisuje zakon. "^ Na_ 2)pitanje zašto on to čini, jedan od mogućih odgovora nudi nam Bayer koji navodi da se s pomoću ustanove obavezne odbrane osigurava bra- nioc u postupku u onim slučajevima u kojima je to neophodno potreb- no.ali ne samo u interesu okrivljenog nego i u interesu pravilnog odvijanja pravosudja. Samovezivanje države za zakon i pravednost posebno za očuvanje os- novnih prava okrivljenih ali i za efikasnost krivičnog postupka, os- 3)nova je za položaj obaveznog branioca u krivičnom postupku. Država 4)ne sme da širi svoju samovolju a po mišljenju Frydmanna do toga sigurno dolazi ako prosečno vešt državni tužilac ima situaciju da se sam obraća porotnicima prema svom nahodjenju i bez suprotstavlja- nja pravnoobrazovanog protivnika koji bi imao priliku da iz svog ugla objasni laicima iz klupe za porotnike zabluđe i slabosti jedne takve interpretacije. Moglo bi se više u duhu našeg vremena reći da je njegov zadatak da smelo ukaže na propuste i greške istrage i suda 5)đoprinoseći njihovom ispravljanju. Time zakonodavac nije hteo sam da ojača pozicije okrivljenog već kroz postizanje toga cilja da po- stigne ostvarenje već pomenutih društvenih ciljeva. Zbog toga se u sovjetskom postupku (naravno, de samo tamo) postojanje instituta obavezne odbrane smatra kao jedna od najvažnijih garancija obezbe- 0 \ djenja ustavnog prava okrivljenog na odbranu. 1 1) Kleinknecht: op.cit.str.366 2) Bayer: op.cit. Teorija... str.278 3) Gossel: op.cit.str.27 4) Frydmann: op.cit.str.130 5) Guberina: op.cit. str. bez ozn. iz Uvoda 6) Zahožij : op . cit. str . 12. 242 Naš zakon smatra učestvovanje branioca u krivičnom postupku u toli- koj meri važnim u društvenom interesu da u svim težim predmetima ne prepušta volji okrivljenog da uzme ili ne branioca, nego braniočevo učestvovanje osigurava prinudnim pravnim normama.^ ^Time se postiže, kako se smatra, zaštita okrivljenog od svih intelektualnih, faktič- • • • • 2)kih xli drugih prinuda. Naravno, branilac nema pravo da zloupotrebi poverenje države i savetuje okrivljenog nešto što je protivzakoni- to, ]er je krivična odbrana, kako se navodi, pravo unutar postup- ka a nikako ne pravo protiv postupka. Dakle, branilac u prvom redu ispunjava jedan važan društveni zada- tak pošto ima značaj činioca pravnog života i zajedničke pravne si- gurnosti a u drugom redu je branilac, savetnik i zaštitnik ugrožene . . 5)mdividue, pri černu obavezni branilac priđonusi bezbednosti krivi- „ , 6)Naime, poboljšanja krivičnog postupka, kako bi secnog postupka. 1 J J & r učinio efikasnijim ide putem proširenja procesualnih prava učesnika 7)u postupku, a naročito odbrane, jer se time učvršćuje zakonitost koja pogoduje svim učesnicima u krivičnom postupku. Time se konačno zatvara krug razloga za postojanje ovog procesnog instituta na taj način što je jasno da u stvari nema nikakvog sukoba raznorodnih in- teresa koji bi morali da budu zađovoljeni delimično, jedan na račun drugog. Takodje ne postoje (bar kada je u pitanju institut o kome je reč) ni sukob pojedinačnih i opštih interesa koji bi morali da se rešavaju kompromisom. Naime, ostvarenje pojedinačnih je od đvos- trukog značaja, kao vrednost za sebe (tj. za okrivljenog) ali i kao 1 1) Bayer: op.cit. Teorija krivičnog postupka... str.276-277 2) Stenografska beleška, op.cit. iz 1953.g. str.635 3) Stecovskij: op.cit. str.20 4) G"ossel: op.cit.str.29 5) Frydmann: op.cit.str.81 6) Welp: op.cit.str.105 7) Obrazloženje Nacrta Zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku iz 1967.g. 243 put i način ostvarenja opštijih procesnih pa i šire gleđano društve- nih interesa. Drugira rečima u institutu obavezne odbrane, društveni i pojedinačni interesi se pođudaraju u postupcima svojih ostvariva- nja3 ne sukobljavajući se. Naprotiv, ostvarenje jednog uvek znači bolje i kompletnije ostvarenje drugog. 3. POSEBNI SLUČAJEVI OBAVEZNE ODBRANE Posebni slučajevi obavezne odbrane imaju tri osnovne karakteristike: a) predviđjeni su u nekom drugom propisu, izvan ZKP-a, b) funkcioni- šu u krivičnom postupku, c) vezani su za službeni status lica kome se omogućuje korišćenje toga vida stručne odbrane odnosno pružanje pomoći tim službenim lieima. (a) Posebni slučaj obavezne odbrane predvidjeni Zakonom o vojnim sudovima Stručna odbrana pred vojnim sudovima regulisana je na gotovo istove- tan način kao i pred civilnim. Bitna ražlika postoji jedino u sluča- ju posebnog tretmana okrivljenog vojnika, jer je u njegovom slučaju proširen institut obavezne odbrane. Ostala lica kojima se sudi pred vojnim sudovima (vojne starešine, gradjanska lica u službi JNA, pi- tomci vojnih škola, kao i lica izvan JNA koja po zakonu odgovaraju pred vojnim sudovima) mogu, takodje biti korisnici instituta obavez- ne odbrane3 ali samo pod uslovima i na način koji je predvidjen u ZKP-u. Zakon o vojnim sudovima^ predvid ja da se okrivljenom vojniku mora na njegov zahtev obezbeđiti branilac na glavnom pretresu, a ako je okrivljeni vojnik u pritvoru, i u prethodnom postupku (čl.65 st.2). 1 1) Sl.list SFRJ 4/77 24U To je situacija u kojoj ne postoje uslovi za obaveznu odbranu shodno odredbama Zakona o krivičnom postupku, pri čemu je potrebno još i to, da se postupak pred vojnim sudom vodi za krivično đelo za koje se može po zakonu izreći kazna od preko jedne godine zatvora. Dakle i tu je prisutan klasični kriterijum za obezbedjivanje obavezne od~ brane3 težina krivičnog dela. Kada je u pitanju kriterijum težine krivičnog dela, treba reći da je sadašnji ZOVS uneo jednu novinu u ođnosu na prethodni. Naime, ranije je bilo predviđjeno, da na vojnikov zahtev mora da mu se obezbedi branilac bez obzira o kom se krivičnom delu radilo. To su, kako se navodi, ^ okrivl j eni vojnici koristili u velikom broju slučajeva. Zbog toga su počela da se javljaju mišljenja da ovako široko postav- ljanje mogućnosti obezbedjivanja branioca okrivljenim vojnicima za sva krivična dela, pa i ona najlakša koja se gone po privatnoj tuž- bi, predstavljaju veliko opterećenje za pravnu službu JNA. To se smatralo tim pre što u tim slučajevima procesna situacija okrivlje- nog vojnika zaista nije tako ozbiljna da bi mu bio neophodan brani- lac, pa je oabrana postala obavezna, uz ispunjenje ostalih uslova, samo za krivična dela za koje se može izreći kazna zatvora preko je- dne godine. Ono što pređstavlja osnovni kriterijum za postojanje ovog posebnog slučaja obavezne odbrane i što predstavlja ratio legis njegovog po- stojanja, je posebna statusna odluka okrivljenog, koji je vojnik, . .2)tj. lice na odsluženju vojnog roka. Često se u domaćoj literatun pominju razlozi za postojanje ovog posebnog vida obavezne odbrane kada se radi o okrivljenom vojniku. Pri tom se najčešće pominju ra- zlozi koje je svojevremeno formulisao A.Romac, da se oknvljem 123 1) Jovan Buturović: Odbrana pred vojnim suđom - Naša zakonitost 10/73 str.874 i 878 2) Vasiljević:op.°it.(Sistem...)str.167 kao i:Buturović:op.cit.str. 877 3) Ante Romac:Bilten pravne službe JNA 5/69 pod naslovom: Vojni branilac - 24 5 vojnik nalazi u posebnom polcžaju i situaciji koja traži da mu se pomogne više nego običnom gradjaninu u istoj krivičnoprocesnoj situ- aciji. Naime, on se nalazi u jednoj, u stvari prinudnoj službi koja ni^e plaćena, pa je praktično bez sredstava da sam izabere i plati stručnog branioca. Dalje, vojni rok se najčešće služi u mestima uda- Ijenim od njegovog mesta prebivališta, tako da mu u tom pogledu teš- ko mogu pomoći roditelji, rodbina, prijatelji. Pominje se takodje i psihičko stanje okrivljenog vojnika koji se prvi put u životu našao pred vojnim sudom sastavljenim isključivo od starešina često visokog vojnog čina, a radi se o mladorn čoveku bez mnogo životnog iskustva u jednoj stranoj sredini. Treća okolnost neophodna za ovaj poseban vid obavezne odbrane u kri-- vičnom postupku, je postojanje zahteva okrivljenog vojnika, da mu se obezbedi stručni branilac. To je inače jedina takva situacija u na- šem krivičnom postupku, da volja okrivljenog dovodi do nastupanja obaveznosti odbrane, s obzirom da ta, tzv. relativna obaveznost ni- je prihvaćena kod nas. Pošto nije propisano kom organu treba da bude podnet, a pošto okrivljeni ne mora da zna koji je od organa s kojima kontaktira nadležan, smatramo da je važeći ako je podnet bilo kom od organa krivičnog postupka. Logično je inače, da bi taj zahtev treba- lo da stigne bar pre glavnog pretresa da bi mu se na njemu obezbedi- la odbrana. Kada postuji mogućnost za funkcionisanje obavezne odbra- ne u istrazi, onda je za podnošenje takvog zahteva pogodan bilo ko- ji trenutak u istrazi, pri čemu je od interesa za samog okrivljenog da to buae što ranije. Takodje smatramo da nema nikakve prepreke za funkcionisanje ovog instituta ako okrivljeni podnese zahtev u smislu čl.65 st.2 i na već započetom pretresu, jer se radi o laiku koji tek tada može da shvati da se nalazi u ozbiljnoj situaciji, pošto je prethodno pogrešno smatrao da će moći sasvim uspešno da se sam brani. 2*16 Zbog svega toga smatramo da bi organ koji rukovodi krivičnim postup- kom trebalo da upozori okrivljenog vojnika na mogućnost korišćenja ovog prava, iako zakonski tekst izričito ne predvidja takvu obavezu. Poslednja okolnost za nastupanje obavezne odbrane predvidjena čl.65 st.2 ZOVS je odsustvo uslova za nastupanje obavezne odbrane po ZKP-a. Zbog toga se može koristatovati da pred vojnim suđovima funkcionišu zapravo dva vida obavezne odbrane3 jedna predvidjena opštim kriteri- jumima za obaveznost odbrane iz Zakona o krivičnom postupku. Druga je pak, poseban njen slučaj , predvidjen Zakonom o vojnim suđovima5do čije primene dolazi onda kada nema mesta ni jednom od opštih sluča- jeva obavezne odbrane i kada su u pitanju i neki specifični uslovi. Kada su u pitanju ostala, blaža krivična delas za koja se po zakonu može izreći kazna do jedne guđine zatvora, predvidjeno je da se ok~ rivljenom vojniku, na njegov zahtev mora dati pravni savet u pogleđu njegove procesne situacije u postupku koji se vodi protiv njega. To je stavljeno u dužnost vujnom braniocu. Funkciju stručne odbrane pred vojnim sudovima, bez obzira da li se radi o fakultativnoj , obaveznoj opšteg tipa ili njenom posebnom slu- čaju, mogu prema zakonskim određbama vršiti: 1) advokati, 2) vojni branioci, kao i 3) druga lica koja su diplomirani pravnici sposobni da pruže pomoć u odbrani (čl.65 st.l). Kao što se vidi, i ovde se pominju advokati na prvom mestu kao po~ tencijalni branioci, mada u krivičnom postupku pred vojnim sudovima za njihovo nastupanje postoji značajno ograničenje. Naime, ako bi u postupku moglo da dodje. do otkrivanja vojne tajne, što bi moglo da ima teške posledice po bezbednost zemlje, okrivljeni može da bira branioca samo iz redova vojnih branilaca ili drugih vojnih lica. 247 Odluku o tome donosi istražni sudija vojnog suda, u pripremanju .glav- nog pretresa - predsednik veća a na glavnom pretresu - veće. Protiv rakvog rešenja istražnog sudije i predsednika veća donetog u smislu čl.65 st .4 okrivljeni može da izjavi žalbu veću vojnog suda, a protiv rešenja veća vojnog suda može da izjavi žalbu Vrhovnom vojnom sudu. Pred Vrhovnim vojnim sudovima branilac može da bude: 1) advokat, 2) vo]ni branilac, 3 ) drugo vojno lice koje je diplomirani pravnik i ima položen ispit za. čin majora pravne službe ili pravosudni ispit. Dak- le, stroži uslovi u pogledu branioca u odnosu na prvostepeni sud pre- dvidjeni su jedino kod treće kategorije potencijalnih branilaca. Na- ime pred Vrhovnim sudom branioci ne mogu biti civilna lica, diplomi- rani pravnici, za koja inače smatramo da pored postojanja prve dve kategorije teško da rnogu da se nadju u situaciji da vrše odbranu pred vojnim sudovima, i tamo gde im je to dozvoljeno. Vojni branilac se javlja kao branilac konkretnog okrivljenog, ako ga ovaj sarn izabere, bez obzira da li se radi o slučaju obavezne ili fa- kultativne odbrane. On se takodje javlja u slučaju da odbranu ne može da vrši advokat u smislu čl.65 st.4. Kada se radi o opštem slučaju obavezne odbrane, koji je predviđjen odredbama ZKP-a a okrivljeni vojnik do odredjenog procesnog trenutka nije izabrao sebi branioca, vojni sud će mu odrediti za vršenje te funkcije vojnog branioca. Ka- da se medjutim radi o posebnom slučaju obavezne odbrane po zahtevu okrivljenog vojnika, vojni sud mu mora postaviti branioca ali on ne mora da bude iz kategorije tzv. vojnih branilaca (dakle može se ra- diti o npr. advokatu). Pred vojnim sudovima se u krivičnom postupku javlja jedna posebna' vrsta branilaca koja se izvan njega ne sreće nigde više, a to je, za- konskim terminom označen, vojni branilac (ranije nazivan formacijski 248 - branilac). On je kako smatra Buturović,^ ^jedna vrsta društvenog bra- nioca za razliku od advokata kao privatnog branioca. Osnovi isključenja učešća advokata u krivičnom postupku pred vojnim sudovima bili su nekada mnogo šire koncipirani i zakonskim odredbama su bili formulisani kao svi slučajevi u kojima je moglo da đodje do otkrivanja vojne tajne bilo koje, bez obzira na njen značaj i karak- ter. To je takodje važilo i u onim slučajevima kada nije postojala mo 'ućnost otkrivanja vojne tajne nego se radilo o krivičnim delima koja se ođnose na povredu unutrašnjeg poretka JNA (tadasnja Glava XXV KZ-a). Početkom januara 1968.g. stupile su na snagu izmene koje su dosta suzile ovako široko postavljanje mogućnosti isključenja advoka- ta kao branilaca iz krivičnog postupka pred vojnim sudovima. Tada su naime9 uvedena ograničenja koja i danas važe, a koja se tiču ođava- nja ne bilo koje vojne tajne već samo one čijim bi otkrivanjem mogle da nastupe teške posledice po sigurnost zemlje. To konkretno znači da advokati mogu da brane okrivljene pred vojnim sudovima i u onim slučajevima kada u postupku može da dodje do otkrivanja vojne tajne i u onim slučajevima kada u postupku može da dodje do otkrivanja voj- ne tajne samo ako tim otkrivanjem ne bi nastupile teške posledice po sigurnost zemlje, dakle u pitanju su samo teške posledice i to samo P° sigurnost zemlje. Dakle ne radi se o nekim drugim npr. lakim pos- ledicama za sigurnost zemlje, ili teškim posledicama ali ne po si- gurnost zemlje. Krivična dela koja su ranije pominjana, sada uopšte riisu uzeta u obzir kao mogući razlozi za isključenje branioca iz kri- vičnog postupka. To sve ukupno govori o otvorenosti naše armije prema društvu i daljoj demokratizaciji odnosa u njoj. ;Posle uvodjenja ovih 12 1) Buturović: op.cit.str.875 2) Buturović: op.cit.str.877 2U9 liberalnijih normi, primećen je znatni porast učestvovanja advokata u krivičnim postupcima pred vojnim sudovima. Tu ipak ne bi trebalo ispustiti iz vida činjenicu da se advokati javljaju daleko češće ka- da su okrivljeni vojne starešine i ostala, nevojna lica, dok se u slučaju posebnog vida obavezne odbrane vojnika, njihovo učešće jav- l^a u srazmerno manjem broju slučajeva. Razlozi za to nisu nekog pri nudnog karaktera već je najverovatnije u pitanju postojanje mogućno- sti korišćenja vojnog branioca od strane vojnika, koji inače nemaju dovoljno sredstava da plate i izaberu sebi advokata. Osim advokata i vojnih branilaca odredbe ZOVS-a predvidjaju (čl.65 st.l) i treću kategoriju lica koja mogu da vrše stručnu, bilo fakul- tativnu, bilo obaveznu odbranu pred vojnim sudovima u krivičnom pos- tupku. Radi se o licu koje je điplomirani pravnik, sposoban aa okriv ljenom pruži pornoć u odbrani. Njima se pred suđovima opšte nadležno- sti poverava vršenje odbrane u slučaju nedostatka advokata u sedištu suda, dok se taj razlog uopšte ne pominje u ZOVS-u. Oni mogu da bu- du branioci pred vojnim sudom iz bilo kog razloga (nedostatak advo- kata u sedištu suda se obično ne javlja, jer se vojni sudovi ipak nalaze u većim gradskim centrima), ali je kako se pretpostavlja, u pitanju neko objektivno odsustvo ili sprečenost lica iz prve dve ka- tegorije koja su u svakom slučaju pozvanije i kompetentnija da vrše odbranu. Ova lica će se pred vojnim sudom javiti u krivičnom postup- ku kada su u pitanju posebni slučajevi obavezne odbrane po zahtevu vojnika, dok se u opštim slučajevima uglavnom javlja vojni branilac ili advokat. Inače ova lica su takodje isključena iz istih razloga i u istirn slučajevima kada i advokati. Kao branioci se pojavjuju ta- ko što ih okrivljeni sarn izabere ili što ih postavi sud po službenoj dužnosti. Pred vrhovnim vojnim sudovima se ne mogu pojaviti civilna 250 lica iz ove, irreće kategorije mogućih branilaca, jer zakonske odredbe (čl.65 st.5) tu treću kategoriju reduciraju samo na vojno lice, diplo- mirane pravnike koji još treba da imaju i položeni pravosudni ispit ili ispit za majora pravne službe. Poseban slučaj obavezne odbrane po zahtevu vojnika okrivljenog u kri- vičnom postupku pred vojnim sudom važi na glavnom pretresu a ako je okrivljeni vojnik u istrazi pritvoren, i u prethodnom postupku. To proširenje na prethodni postupak je novina u odnosu na prethođni ZOVS koji je odbranu po tom osnovu ograničavao samo na glavni pretres. Ona bitno đoprinosi efikasnosti celog instituta omogućavajući njegovu pri- menu onda kada je najpotrebnija a to je situacija istrage nad pritvo- renim okrivljenim vojnikom. Ostaje činjenica da do ovog vida odbrane dolazi u istrazi samo u ograničenom broju slučajeva odnosno kada je okrivljeni pritvoren. Ostali slučajevi nisu pokriveni ovim tipom oba- vezne odbrane mada je prethodni postupak vreme formiranja dokaznog materijala tako da odsustvo branioca iz tog dela krivičnog postupka može da ima nepopravljive posledice po okrivljenog. činjenica koja akreće pažnju je da postupak po pravnim lekovima uopšte nije pokriven ovom vrstom odbrane, što je po našem mišljenju neoprav- dano, jer je krivični postupak■celoviti proces, koji tek s pravnosna- žnošću stiče svoju kompletnost. Ograničenje funkcionisanja instituta obavezne odbrane ne samo jedan njegov deo, ma kako on bio važan, si- romaši ceo postupak. Smatramo da ima dovoljno razloga za uvodjenje ovog vida obavezne odbrane i u drugostepenom postupku, a takodje i u većem broju slučajeva (kriterijum bi moglo da bude visina zakonom za- prećene kazne, tj. težina krivičnog dela) i u istrazi, čime bi se omo- gućilo kompletnije funkcionisanje ovog posebnog vida obavezne odbra- ne. 251 Kada se pominju ograničenja u funkcionisanju ovog posebnog viđa oba- vezne odbrane treba pomenuti još jedno ograničenje personalnog karak- tera. Naime, on važi za okrivljene vojnike samo u krivičnom postupku pred vojnim sudovima, đck u slučaju da se vojnik nadje pred sudom opšte nadležnosti,^postoji samo redovna primena opštih odredaba ZKP-a koji se odnose na fakultativnu i obaveznu stručnu odbranu. Kada je krivično delo izvršio vojnik a sudi mu se po prestanku toga statusa, takodje prestaje i mogućnost korišćenja posebnog vida oba- vezne odbrane iz čl.65 st.2 ZOVS iako je u doba izvršenja dela imao status vojnika i pravo na njegovo korišćenje. (b) Posebni slučaj obavezne odbrane po Zakonu o vršenju unutrašnjih poslova iz nadležnosti saveznih organa uprave Odredbama čl.29 Zakona o vršenju unutrašnjih poslova iz nađležnosti saveznih organa iz 1985 .g . , predvidjene su tri kategorije lica kojima Savezni sekretarijat obezbedjuje pravnu pomoć u slučaju vodjenja kri- vičnog, parničnog ili prekršajnog postupka. Truškovi obezbedjivanja pravne pomoći onda kada se ona obavezno obezbedjuje shodno odredba- ma čl.29 st.1,2 i U padaju na teret Saveznog Sekretarijata. Ta prav- na pomoć obaveznog karaktera pod odredjenim uslovima se obezbeđjuje: (1) službenim licima Saveznog Sekretarijata za unutrašnje poslove, (2) licima kojima je prestao radni odnos u Saveznom Sekretarijatu, kao i (3) gradjanima. (1) Savezni Sekretarijat za unutrašnje poslove dužan je po odredbama 12 1) To su slučajevi saizvršilaštva, saučesništva, kada su izvršioci li- ca za koja su nadležni sudovi opšte nađležnosti, čdnosno ako vojno lice nije prijavilo pripremanje krivičnog dela ili izvršioca za kojeg je nadležan sud opšte nadležnosti, kada je to neprijavljiva- nje kažnjivo po zakonu. 2) Sl.list 7/85 252 čl.29 st.1 da obezbedi pravnu pomoć ovlašćenom licu protiv koga se pokrene i vodi krivični, prekršajni ili parnični postupak zbog: (a) upotrebe vatrenog oružja, gumene paiice i drugih sređstava pri- nude3 ili ( t ) drugih intervencija u vršenju službenih zadataka i poslova, kao i zbog, (c) učešća u saobraćajnoj nezgođi sa službenim motornim vozilom pri vršenju službenih zadataka i poslova. Ukoliko je protiv uvlašćenog lica podnet predlog za pokretanje pos- tupka za utvrdjivanje odgovornosti zbog teže povrede radne đužnosfi usled prekoračenja ovlašćenja, odnosno zloupotreba u vršenju službe- nih zađataka i poslova, Savezni Sekretarijat mu prema odredbama čl-. 29 st.3 neće pružiti pravnu pomoć predvidjenu čl.29 st.l. (2) Obaveza Saveznog Sekretarijata da obezbedi pravnu pomoć važi i ^a ona lica prema kojima je pokrenut i vodi se krivični, prekršajni ili parnični postupak, posle prestanka njihovog radnog ođnosa u Sa~ veznom Sekretarijatu (čl.29 st.2); (3) Treća kategorija lica kojima je Savezni Sekretarijat dužan da obe^bedi pravnu pomoć su gradjani koji su: (a) Sekretarijatu, ili (b) ovlašćenim sluzbenim licima, pružili pomoć u vršenju službenih zadataka i poslova, pa se protiv njih pokrene i vodi krivični, pre~ kršajni ili parnični postupak. J sva tri slučaja se uočavaju odredjene nedorečenosti koje u pruža- nju pravne pomoći obaveznog karaktera mogu da stvore odredjene nedo- umice. lako npr. u prvom slučaju, nigde nije pomenuta uzročan pove- z,anost izmedju vršenja službenih poslova i zadataka, vodjenja pome- nutih postupaka i pokretanju unutrašnjeg postupka zbog postojanja 253 teže povrede radne dužnosti usled prekoračenja ovlašćenja odnosno zloupotrebe u vršenju službenih poslova i zađataka. Zbog toga se mo- že shvatiti da te uzročnosti možda i ne mora da bude3 tj. da se kri- vični3 prekršajni ili parnični postupak vode zbog jednih službenih poslova i zadataka, a da se postupak za utvrdjivanje odgovornosti vo di zbog nekih drugih radnji. Nije dakle do kraja razjašnjeno da li pretpostavljena prekoračenja odnosno zloupotrebe službene dužnosti treba da se odigraju baš u okviru vršenja onih poslova i zađataka zbog kojih se protiv odnosnog lica pokreće i vodi krivični, prekršaj ni ili parnični postupak3 zbog čega mu se u odnosnim postupcima us- kraćuje inače obavezna pravna pomoć, ili mu se ona uskraćuje i kada te okolnosti nisu identične, tj. kada jedna grupa povreda dužnosti dovodi do internog postupka za utvrđjivanje odgovornosti, a neke dru ge aktivnosti do pokretanja odnosnih postupaka. Smatramo da bi ta uz ročnost negde morala da bude pomenuta, jer nam se ne čini logičnim gubitak prava na obaveznu pravnu pomoć zbog vršenja službenih zada- taka i poslova zbog kojih se pokreće i vodi krivični, prekršajni ili parnični postupak u vidu nekakve sankcije prema onim licima prema ko jima se zbo.; nekih drugih radnji vodi postupak za utvrdjivanje odgo- vornosti za teže povrede radne dužnosti. Bez naglašavanja uzročne ve ze, pomenuta odredba gubi svoju konzistentnost bez obzira što se po- menuta uzročnost može pretpostaviti kao logična i norrnalna. U drugom slučaju takodje imamo nejasnu situaciju. Naime, pružanje pravne pomoći vezano je izričito za kategoriju ovlašćenih službenih lica protiv kojih se ne vodi postupak za utvrdjivanje odgovornosti zbog teže povrede radne dužnosti, a nigde se ne pominje da bi ovaj izostanak pružanja pravne pomoći trebalo da obuhvati i lica kojima je prestao radni odnos u Sekretarijatu a koji prestanak radnog odno- sa bi bio upravo rezultat te povrede radne dužnosti. Naime, zbog iz- 2 54 ncite povezanosti odredaba o nepružanju pravne pomoći sa službenim statusom odnosnih lica, potpuno apsurdno može da proizađje da shodno odredbama cl.29 st. 2 oni imaju pravo na obaveznu pravnu pomoć. I kod treće kategorije lica kojima se pod ođredjenim uslovima pruža obavezna pravna pomoć, takodje postoji izvesna nejasnost. Naime, nig- dc nije uslovljeno ili na drugi nacin naglašeno neophodno postojanje uzrocne veze izmedju pružanja pravne pomoći Sekretarijatu ili njego- vic ovlascenim licima i vodjenja krivičnog, prekršajnog ili parničnog postupka. Zbog toga mogu da postoje nesuglastice i nesporazumi, Pa da se odredbe čl.29 st.4 turnače i tako da gradjanin ko j i je jednom cružio pomoć ovlašćenom službenom licu ili Sekretarijatu, onda kada se bilo kojim drugim povodom protiv njega pokrene i vodi neki od pomenutih po- stupaka, ima pravu da mu Sekretarijat obezbedi pravnu pomoć. To oči- giedno, kao neka permanentno dugovana zahvalnost nije obuhvaćeno in~ tencijom zakonodavca. Njom je obuhvaćena pravna pomoć zbog onih rad~ n3i gradj*na ko^ su predstavljale Sekretarijatu ili njegovom ovlašće- n°m ilG U 3 pcmoc a zboS čeSa je pokrenut i vođi se neki od pomenutih postupaka. Time se takvo lice štiti od eventualno nepovoljnih odluka d° ' jlh bl mugl° da dod^e u odnosnim postupcima, zbog neukosti, nez- neobaveštenosti, nemanja sredstava za angažovanje pravne pomoći takvog lica, kao i nesagledavanja činjenice da su te radnje bile od pomoći Sekretarijatu, od strane organa koji vođi postupak i donosi od- luku. .c) Obdvezna odbrana po Zakonu o unutrašnjim poslovima "ak°n ° UnUtI’ašn3inl P°sl°vima iz 1977kpredvidja u svojim odredbama acr anim u čl.69 i čl.65 još jedan poseban slučaj obavezne ođbrane ) Sl.glasnik SR Srbije 40/77 255 koja se priznaje: a) službenim licima i b) gradjanima, pod određje- nim uslovima. Predvidjeno je da se obezbedi vršenje stručne pravne pomcći ako se protiv ovlašćenog službenog lica pokrene i vodi krivični, prekršajni i narnični postupak, povodom vršenja službene dužnosti. Organ unut- rasajih poslova je obavezan đa mu obezbeđi tu pravnu pomoć u vezi sa vocjenjem pomenutih postupaka. Necohodno je da dodje do kumulacije nekoliko uslova da bi došlo do remlizacije obavezne pravne pomoći o kojoj je reč. Prvi uslov je sta- tusni atribut korisnika te pomoći, tj. potrebno je da je on ovlašće™ no službeno lice. Druga neophodna okolnost je da se protiv toga lica pokrenuo i vodi krivični, prekršajni ili parnični postupak povodom vršenja službene dužnosti. Dakle ne precizira se procesni momenat ko- ji bi se smatrao graničnim i do čijeg nastupanja bi korisnik obavez- no morao da dobije pravnu pomoć. To ipak ne umanjuje njenu obavezn- nost, ali je sigurno da smanjuje njenu efikasnost kada je u pitanju konkretno procesno funkcionisanje ovog instituta. Smatramo da je ipak vr^me zakazivanja pretresa odnosno rasprave u postupcima o kojima je rec , poslednji trenutak kada bi okrivljeni morao da ima obezbedjenu pravnu pomoć kako bi njen vršilac, tj. lice koje mu tu pomoć pruža, moglo da se pripremi za taj značajni deo postupka, u kome se donose odluke. Sadržaj predvidjene obaveze pravne pomoći je odbrana, u krivičnom i prekršajnom postupku, ođnosno pravno zastupanje u parničnom postup- ku koje funkcije obuhvataju i davanje pravnih saveta, sastavljanje i podnošenje podnesaka i aktivno učestvovanje u postupku pred sudom. Ratio legis postojanja ovog instituta se sastoji u profesionalnoj so- lidarnosti prema službenom licu protiv koga se, zbog vršenja službene du^nosti 9 vodi jedan od pomenutih postupaka. Time se ujedno omogućuje i nesmetano vršenje poslova i zadataka koji ulaze u službene aktivno- sti takvog lica, jer ono može da računa na obaveznu pravnu pomoć i bez oklevanja preduzima sve što je u datoj situaciji neophodno. unutrašnj ih poslova koji je dužan da pruži obaveznu pravnu po- moć službenom licu9 tu obavezu neće imati ako je odnosnom radniku iz— recena disciplinska mera zbog prekoračenja ovlašćenja u vršenju služ- bene dužnosti, u slučaju kada je organ podneo krivičnu prijavu protiv radnika. Dakle uprkos postojanja svih uslova za pružanje obavezne pra- vne pomoći, ona će izostati ako je 1 ) protiv radnika već izrečena dis- ciplinska mera zbog prekoračenja službene dužnosti i 2) da je sam or- gan unutrasnj ih poslova (a ne neko drugi, npr. privatno lice) podne- lo krivičnu prijavu protiv takvog radnika. Tim ođredbama se zapravo sprečava nastupanje jedne apsurdne situacije da sam organ traži po- kretanje krivičnog postupka posle đisciplinskog kažnjavanja službenog lica u vezi sa nepravilnim i protivzakonitim vršenjem službene duž- nosti, pa mu zatim obezbedjuje stručnu pravnu pomoć. Druga kategorija lica koja po ovom zakonu imaju pravo na obaveznu stručnu pravnu pomoć je gradjanin koji je organu unutrašnjih noslova ili ovlasćenom službenom licu u vršenju službene dužnosti pomogao, pa je protiv njega pokrenut i vodi se krivični, prekršajni ili parnični postupak. Ovde se kao primarni kriterijum usvaja đelatnost ovlašće- nog službenog lica kome je neko neslužbeno lice, dakle bilo koji gra- djanin pruzio pomoć u vršenju službene radnje. Potrebno je još i to da je protiv takvog gradjanina započet i da se vodi krivični, prekr- oajni ili parnični postupak, s tim što je logično da postoji uzročna veza izmedju pružanja pomenute pomoći službenom licu u vršenju služ- be; e dužnosti i pokretanja odnosnih postupaka. 257 Stručnu pravnu pomoć je dužan da mu obezbedi onaj organ unutrasnjih poslova kome je pružena pomoć. I u ovom slučaju ne postoji precizno odredjenje procesnog trenutka nastupanja obaveznosti ove pomoći. 4. SLIČNOSTI I RAZLIKE IZMEDJU OBAVEZNE ODBRANE KAO INSTITUTA KRI- VIČNOG POSTUPKA I SRODNIH INSTITUTA GRADJANSKOG I UPRAVNOG POSTUPKA, (a) Mogućnost poredjenja instituta obavezne odbrane sa privremenim zastupanjem upravnog i građjanskog postupka Pcstavlja se pitanje da li ima smisla i mesta za poredjenje nečega što se medjusobno toliko razlikuje. Naime, zastupanje kao vršenje pravnih poslova u ime i za račun vlastođavca, čija je podvrsta priv- remeno zastupanje, suštinski se razlikuje od odbrane koja kao speci- fičan institut krivičnog postupka, nikada nije zamenjivala radnje i izjave okrivljenog. Osim te suštinske razlike koja je, pored potpune terminološke razlike i najmarkantnija, razlike su prisutne i s obzi- rom na uslove za nastupanje njihovog funkcionisanja. Vrednost spora odnosno karakter prava o kome se raspravlja u građjanskom odnosno upravnom postupku, nikada se ne pojavljuje ni kao glavni ni kao spo- r dni kriterijum za postojanje privremenog zastupanja. Privremenc z čstupanje suštinski, nije uslovljeno karakteristikama predmeta pos- tupka. Nasuprot tome, težina krivičnog dela cenjena prema kriteriju- mu vrste i visine zakonski zaprećene kazne, jeste jedan od osnovnih kriterijuma za postojanje obavezne odbrane u krivičnom postupku. I dok kriterijumi, npr. nepostojanje parnične odnosno procesne sposo- bnosti i mogu po nekoj analogiji da se porede sa neuračunljivošću od- nosno maloletstvom, postavlja se pitanje kako mogu da se porede pro- cesne situacije odsutnosti stranaka (u upravnom i u građjanskom pos- tupku to predstavlja jedan od osnova dva kriterijuma za nastupanje privremenog zastupanja) sa npr. zaprećenošću smrtnom kaznom za đelo koje se okrivljenom stavlja na terets što je jedan od kriterijuma za postojanje obavezne odbrane? U nastojanju da pomenute procesne institute učinimo ipak komparabil- nim, izabrali smo metod kategorizacije lica - nosioca prava na obave- znu odbranu odnosno privremeno zastupanje a ne poredjenje kriteriju- ma ~a nastupanje ovih procesnih instituta3 kroz potpuno neuporedive kategorije predmeta postupka. Naime, obavezna odbrana i njen vršilac - obavezni branilac iz krivi- >_nog postupka imaju u privremenom zastupanju i u privremenom zastup- niku gradjanskog i upravnog postupka, institute odredjene sličnosti i sr°dnosti koje su očigledne. Naravnu i instituti privremenog zastu- panja gradjanskog i upravnog postupka, iako imaju isti naziv, razli- kuju se kako medjusobno, tako još i više u odnosu na obaveznog bra- nioca u krivičnom postupku. Zbog toga nam se činilo naicelishudnije da navedemo sve okolnosti od značaja za funkcionisanje instituta pri- vremenog zastupanja u upravnom i građjanskom postupku, koje pomenute institute priblizavaju obaveznoj odbrani. Njih smo klasifikovali s obzirom na to: 1 ) ko postavlja privremene zastupnike u postupku, 2) korae se postavljaju i u kom procesnom trenutku, 3 ) ko može da bude postavljen tj. ko može da vrši tu ulogu, 4) koji su drugi procesni uslovi za nastupanje obaveznog funkcionisanja uporedjivanih institu- ta izvan specifičnosti kategorizacija lica - nosilaca prava na nriv- remeno zastupanje, 5) koga zakon obavezuje prilikom njihovog funkcio- nisanja, u kojoj meri i na šta, 6) vreme trajanja funkcionisanja in- stituta u postupku, i 7) koji je zajeđnički ratio legis uporedjiva- nih instituta. - 259 (b) Vršilac postavljanja privremenog zastupnika Prva zajednička karakteristika sva tri instituta je đa postoji obave- zro postavljanje vršioca procesne funkcije obavezne odbrane odnosno privremenog zastupanja od strane organa koji rukovodi postupkomj uko- 15 o nosilac prava na obaveznu odbranu ođnosno privremeno zastupanje ir nije dobio na neki drugi način. U vezi privremenog zastupnika u građjanskom postupku čl.84 st.l ZPP predvidjeno je da kada se steknu uslovi za njegovo postavljanje, zas- tupnika postavlja tuženom ”sudu. To konkretno znači da privremenog zastupnika postavlja predsednik veća u toku pripremanja glavne ras- prave (čl. 278 st.2 ZPP) i van ročišta za glavnu raspravu (čl.312 st. 1 ZPP) a veće na glavnoj raspravi.^ Privremenog. zastupnika u upravnom postupku prema čl.55 ZUP-a pustav- lje onaj upravni.organ koji vodi postupak s tim što to u stvari zna- 2)či službeno lice koje se nalazi na čelu organa koji vodi postupak. Akt kojim se u krivičnom postupku postavlja obavezni branilac je re- šenje, a takodje rešenjem veća ođnosno predsednika veća postavlja se privremeni zastupnik u gradjanskom postupku, dok se u upravnom pos- 3)tupku privremeni zastupnik postavlja posebnim za.ključkom. (sN Subjekat i procesni trenutak postavljanja U gradjanskoin i u upravnom postupku postoji mnogo manji broj katego- rija lica, kojima je po zakonu obavezno postaviti privremenog zastu - pnika. Njih je manje a i manje su medjusobno diferencirani, zbog 123 1) M. Janković, Ž.Janković, H .Karamarković, D.Petrović: Komentar Za- kona o parničnom .postupku, Beograd 1977.g .str.123 2) , .Popović: Upravno pravo, Opšti deo, Beograd 1980.g.str .448 3) S.Popović: Komentar Zakona o opštem upravnom postupku, Beograd, str.164 procesne prirode tih instituta, procesnih situacija koje iziskuju pri vremeno zastupanje kao i same prirode postupaka u kojima funkcionišu. U 6r>a-d janskom postupku javljaju se kao potencijalni nosioci prava na privremenog zastupnika dve osnovne kategorije licakoja se u postupku inače nalaze u procesnoj ulozi tuženika. Od njih je jedna bez, a dru- ga sa parničnom sposobnošću. Što se tiče lica bez parnične sposobno- sti (to su maloletna lica kojima nije pre punoletstva priznata parni- čnc. sposobnost i punoletna lica kojima je u odredjenom, vanparničnom postupku potpuno ili delimično oduzeta p^slovna sposobnost). Ona tre- ba da budu u parničnom postupku tužena strana, bez zakonskog zastup- 3 da postoji sukob interesa izmedju tuženog i njegovog zakon- skog zastupnika. Sukob interesa se pretpostavlja ako stranke imaju istog zakonskog zastupnika kada je opet tužena strana ta koja dobija privremenog zastupnika. Parnično nesposobno lice dobija privremenog zastupnika ako je njegov zakonski zastupnik u inostranstvu, a nema punomoćnika u SFRJ a dostavljanje nij'e bilo moguće izvršiti (čl.84 st.2 ZPP). Parnično sposobna lica dobijaju privremenog zastupnika kada im je bo- ravište nepoznato i nemaju punomoćnika, ili se nalaze u inostranstvu i nemaju punomoćnika u SFRJ a dostavljanje nije bilo moguće izvršiti (čl.84- st.2 ZPP). Potrebno je takodje da se nalaze u parničnoj ulozi tuženog. Osini tih slučajeva kada se privremeni zastupnik postavlja tuženom, postoji i jedan slučaj kada se privremeni zastupnik postavlja bilo kojoj stranci. Radi se o tzv. punomoćniku za primanje pismena (čl. l*4c ZPP). Naime, sud će pozvati stranku ili njenog zakonskog zastup- nika koji se nalaze u inostranstvu a nemaju punomoćnike u SFRJ da u primerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena. Ako oni ne - 261 postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njen trošak postaviti privremenog zastupnika ovlašćenog za primanje pismena i o tome će oba~ vestiti stranku odnosno njenog zakonskog zastupnika. U upravnom postupku privremeni zastupnik se postavlja kako poslovno nesposobr.im fizičkim licima, tako pod odredjenim uslovima i poslovno sposobnim, a kao posebna kategorija nosilaca prava na privremeno za- stupanje samo u ovom postupku, javljaju se i pravna lica. Privremeni zastupnik se u upravnom postupku postavlja poslovno nesposobnim licu koje nema zakonskog zastupnika (čl.55 st.l ZUP). Poslovno nesposobno lice su maloletnici koji nisu proglašeni za punoletne, kao i punolet- na lica koja su u vanparničnom postupku izgubila sposobnost da samos- talno preuzimaju obaveze.^ ^Takva lica u upravnom postupku moraju ima- ti zakonskog zastupnika, a ako ga nemaju, obavezno im se postavlja po službenoj dužnosti privremeni zastupnik. Privremeni zastupnik se može postaviti i poslovno sposobnom licu ko- ji se javlja kao stranka u postupku, a čije je boravište nepoznato a nema punomoćnika. Pravnom licu se postavlja privremeni zastupnik ako n'ema zastupnika od- nosno predstavnika niti punomoćnika. Privremeni zastupnik se postav- lja poslovno sposobnoj stranci i u slučaju kada u postupku moraju da se izvrše neke radnje koje se ne mogu odložiti a stranku ođnosno nje- nog punomoćnika (ako je poslovno nesposobna onda zakonskog zastupni- ka) nije moguće blagovremeno obavestiti. Kao i u gradjanskom postupku postoji privremeni zastupnik za dostav- ljanje kada je boravište lica kome se ima izvršiti dostavljanje i 1 1) Popović: op.cit.str.U45 262 pored istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izđao pismeno3 po- staviće takvom licu shodno odredbama čl.85 st.2 privremenog zastupni- ka i njemu predati pismeno. Sličan ovome je i sledeći slučaj kada privremenog zastupnika shodno ođredbama čl.89 st.4- dobija stranka (ona lieno ako je poslovno sposobna) koja se nalazi u inostranstvu a nema punomoćnika u SrRJ niti ga je posle upozorenja postavila u odredjenom roku. To je tzv. punomoćnik za primanje pismena. Konacno3 privremeni zastupnik se postavlja onoj stranci koja je us- led nepristojnog ponasanja ili ometanja reda udaljena iz postupka vr- šenja odredjene procesne radnje čije je izvodjenje ometala (čl. 1 1 0 ZUP) 3 a nema zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika, ođnosno kada je udaljen punomoćnik čiji je vlastođavac odsutan. Iako zakon ovak- vog zastupnika naziva punomoćnikom (čl.UO st.2 ZUP), ovde se očigle- dno radi o identičnom procesnom institutu privremenog zastupnika kao r u svim prethodnim slučajevima.^ gto se tice procesnog trenutka postavljanja privremenog zastupnika u upravnom postupku, ono se vrši onda kada se za to ukaže potreba, npr. kadc. j e stranka udaljena, ili kada se mora izvršiti kakva procesna radnja ili dostavljanje i sl. Dakle ne postoji neko generalno odre- djenje do kog procesnog trenutka stranke iz kategorije lica predvi- djenih kao nosioci prava na privremenog zastupnika, istog najkasnije moraju da dobiju. (^ ) Lice koje može da bude postavljeno da vrši privremeno zastupanje Postojeće razlike ne proizilaze toliko iz suprotnih procesnih sušti- nu instituta o kojima je reč, koliko iz postojanja bitnih razlika iz- medju postupaka unutar kojih funkcionišu. 1 1) Popović: op.cit.str.448 263 U parničnom postupku nema posebnih odredaba o tome ko moze a ko ne, da bude privremeni zastupnik. Naime, u našem današnjem pravu, kako navodi Poznić,1^suprotno predratnom, ne postoji ustanova obaveznog zastupanja stranaka od strane punomoćnika, advokata, tako da stran- ka može da vodi parnicu sama ili p-reko punomoćnika (čl.81 ZP,. ) . Pra vo^udje je đostupno svakom gradjaninu ili pravnom licu neposredno, što će reći bez obaveznog učešća advokata ili drugog pravnog stručnja ka u postupku. S obzirorn na postojanje takvih odredaba u gradjanskom postupku uop;šte, smatramo njihovu primenu po analogiji spojivom sa užom materijom privremenog zastupanja. Naime, u parničnom postupku punomoćnik može da bude svako poslovno potpuno sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. To može da bude i advokat, zatim aavokatski pripravnik sa ili bez položenog pravosudnog ispita, điplo- rnirani pravnik pa i lice nekog drugog obrazovnog profila. Smatramo aa je sud pri postavljanju privremenog zastupnika u parničnom postupku đužan da vodi računa da li je lice kome se nalaže vrsenje te procesne dužnosti sposobno da je obavi. S obzirom na postojanje duznosti suda da ukazuje stranci da njen punomoćnik koji nije advokat, nije sposo- ban da vrši tu dužnost kao i na moguće štetne posledice koje mogu na- stati usled nepravilnog zastupanja (čl.90 st.M- ZPP) tim pre je sud dužan da o toj sposobnosti vodi računa kad sam postavlja lice za pri- vremenog zastupnika tuženom. To posebno i zato, jer se tu radi zapra- vo o tuženima koji nisu u faktičkoj mogućnosti da se sami o tome sta- raju, jer su ili odsutni ili poslovno nesposobni. Gotovo identična situacija je.i u upravnom postupku gde nema ograni- čenja u pogledu toga ko može a ko ne može da stoji na mestu privreme- nog zastupnika. Ipak, čl.58 2UP-a predvidja da se za punomoćnika može 1 1) B.Poznič: Gradjansko procesno pravo 5 Beograd 1976.g. str.143 2 64 postaviti svako potpuno poslovno sposobno lice, osim lica koja se ba- ve nadripisarstvom. Dakle, ni u upravnom postupku nije obavezno da pu- nomoćnik, pa samim tim i privremeni zastupnik budu advokati, i ništa nije prepreka da tu procesnu ulogu vrše ipak oni koji su najstručniji. Prema tome i za upravni kao i za gradjanski postupak je karakteristi- č'._ postojanje onoga što Popović^^naziva ''principom slobodnog proce- sualnog zastupanja". On ipak smatra da taj princip ne znači neku ap- sclutnu slobođu već punomoćnik (pa samim tim i privremeni zastupnik) treba da-ispunjavaju dva uslova od kojih je jedan furmulisan kao po- zitivan a drugi kao negativan. Od pozitivnih, potrebno je da ima po- slovnu sposobnost i tzv. postulacionu sposobnost ksposobnost lica da istupa pred organima koji vode postupak, što praktično obuhvata sposo- bnost za davanje izjava, stavljanje predloga, zbog čega tu sposobnost nemaju lica koja ne poznaju službeni jezik, gluvonemi i sl.). Od ne- gativmh uslova potrebno je već pomenuto nebavljenje nadripisa.rstvom, U upravnom postupku javlja se još jedna speeifičnost, naime kao titu- lara- prava na privremeno zastupanje imamo i pravna lica odnosno sa- moupravne organizacije i zajednice (čl.55 st.2 2UP). Prema tim odred- bama za privremenog zastupnika ovim subjektima, postavljaju se lica iz reda službenika te organizacije odnosno zajednice. ZUP đalje ne odredjuje bliža svojstva privremenog zastupnika pravnog lica, ali sma- tramo da bi moglo da se razmotri pitanje analogije (makar i kao pita- nje de lege ferenda) u pogledu primene ođredaba čl. 91 ZPP koji propi- suju da ako u parnicama o imovinskopravnom zahtevu vrednost postupka U 3) POVICpovic p .cit.Komentar p .cit.Komentar ItFdlI- Kao nadripisari se smatraju ona lica koja se za platu ili u vidu zanata neovlašćeno bave zastupanjem stranaka pred sudovima ili up- ravnim organima, ili sastavljanjem isprava o pravnim poslovima, od- nosno isprava koje se imaju upotrebiti pred sudovima i drugim orga- nima, sto je kao aktivnost nadripisarstva inkriminisana i krivič- nim zakonom. 265 prelazi 50.000 dinara, punomoćnici organizacija udruženog rada i dru gih samoupravnih organizacija ili zajedniea mogu biii samo lica koja imaju položeni pravosuđni ispii. (e) Procesni uslovi neophodni za funkcionisanje privremenog zastupa- nja Osim pomenutih karakteristika lica koja se u postupcima javljaju kao nosioci prava na privremeno zastupanje, kao i odredjenih zakonom pro- pisanih radnji nadležnih organa u procesu, uz već pomenute karakteri- stike lica koja se mogu pojavljivati u procesnim ulogama vršioca pri- vremenog zastupanja, da bi đošlo do realizovanja postavljanja privre- menog zastupnika, po.trebno je da se.ispune još neke procesne pretpo- stavke predvidjene zakonom. Uslovi predvidjeni u gradjanskom postupku za postavljanje privreme- nog zastupnika su kumulativni i to dva pozitivna i jedan negativno formulisan uslov (čl.84 st.1 ZPP). Potrebno je kao prvo da se pokaze u toku postupka pred prvostepenim sudom da bi redovan postupak oko po- stavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, i drugo, da bi zbog postojanja te dugotrajnosti mogle da nastanu štetne posledice za jednu ili obe stranke. Nastupanje štetnih posledica ne mora uvek bi- ti nesuranjivo dokazano, već je dovoljno da postoji veliki stepen ve- rovatnoće da će tamve posledice da nastupe.^Tu je takodje kao i u krivičnom postupku prisutan i negativan uslov, da tuženi nema zakon- skog zastupnika ili da postoji situacija koja se tretira kao da ga nerna, a to je kada izmedju njih postoji stvarni ili pretpostavljeni sukob interesa. 1 1) M. Janković i ostali: ibid. 266 Inace, redovan postupak postavljanja zakonskog zastupnika parnično nesposobnoj stranci provodi organ starateljstva po pravilima koji su utvrdjem republičkrm, odnosnc pckrajinskim zakonom o starateljstvu. Kađa se u postupku pojavi tuženi koji nije parnično sposoban, sud se po pravilu obraća tom organu starateljstva sa zahtevom da takvoj stra- nc- postavi staraoca. Inače, privremeni zastupnik može biti postavljen Sam° tu^enora- Naime, pretpostavka za postojanje parnice je da je pus- tupak pokrenulo lice koje je parnično sposobno, ili da je u ime par- mcno nesposobnog lica tužbu kojom se pokreće parnični postupak podneo njegov zakonski zastupnik. Ako je pak tužbu pudnelo parnično nesposo- bno lice, sud odbacuje takvu tužbu i ukida sve procesne radnje koje j6 takvo lice pneduzelo, ako ne pristupi zakonski zastupnik i ne ođo- bri preduzete radnje (čl.83 st.5 ZPP). U procesnom smislu je sasvim drugačija situacija kada je tužena stra- na ta >oja nema parničnu sposobnost ,odnosno kada na toj strani posto- je tzv. nedostaci u zastupanju.1^To ne predstavlja takvu situaciju kojc. bi kao prethodna mogla da se okarakteriše kao apsolutna smetnja da se provede postupak po tužbi, jer je kako se navodi2}sudska zašti- ta 'ubj ektivnih prava zajemčena Ustavom i sud je dužan da u granicama svo e nadležnosti pruzi zaštitu na osnovu punovažnog zahteva uz predu- zimanje odgovarajućih mera da interesi protivne stranke budu zaštiće- ni u parnici. ireba konačno reći, da slučajevi predviđjeni čl.84 st.2 ZPP gde se navode kategorije tuženih koji obavezno dobijaju privremenog zastup- mka uz lspunjavanje pomenutih procesnih uslova iz st.l pomenutog 1 1 ) d.Janković i ostali: op.cit.Komentar str. 122 z) Janković i ostali: ibid. 267 člana ne predstavljaju zatvorenu listu slučajeva. To konkretno znači da privremeni zastupnik pod tim uslovima mora da bude postavljen i u drugim, sličnim situacijama kada je tuženi sprečen da preduzme radnje u postupku. Otuda, nabrajanje tih slučajeva ima samo usmeravajući zna čaj za sudsku praksu i izgradjivanje konkretnih kriterijuma.^ ‘ U upravnom postupku situacija je najsličnija gradjanskom postupku. Ka aa se radi o procesnoj nesposobnosti stranke kuja nema zakunskog. za- stupnika, procesno sposobnum licu čije je boravište nepoznato a koje nema punomoćnika, potrebno je kumulativnu postojanje procesnih uslova iz Č1.-55 st.l ZUP-a. Tu postoji pre svega potreba provodjenja postup- ka "zbog hitnosti predmeta'* kau i predmetu po kome se postupak "mora provesti1'. Bez utvrdjivanja da li su uba ova usluva nastupila kumula- tivno, ne.može se doneti zaključak o postavljanju privremenog zastup- nika odnosnoj stranci. Što se tiče privremenog zastupnika radi dustavljanja kao procesni us- lov se predvidja da je boravište lica kome se mora izvršiti đustav- ljanje i pored istraživanja nepuznato (čl.85 st.2 ZUP) . Privremeni zastupnik postavlja se i kada se stranka ili njen zakonski zastupnik odnosno punomoćnik nalaze u inostranstvu ako se oglušuju, odnosno ne postupaju po uputstvima organa koji vodi postupak da u odredjenorn ro- ku postavi punomoćnika za prijem pismena (čl.8 9 st. 4 ZUP). (f) Stepen obaveznosti uporedjenih instituta Kada se govori o sličnostima i razlikama izmeđju instituta obavezne odbrane u krivičnom i privremenog zastupanja u gradjanskom i upravnom postupku, mora se pomenuti kao njihova zajednička osobina obaveznost M.Janković i ostali: ibid. - 268 njihovog nastupanja pod odredjenim procesnim uslovima. Postavlja se naime pitanje sličnosti ili razlika izmedju stepena te obaveznosti u postupcima o kojima je reč, kao i ko je sve i na šta nbavezan kada na stupi procesna situacija koju smo okarakterisali kao cbaveznu za fun- kcionisanj e pomenutih procesnih instituta. Stepen te obaveznosti je izgleda najveći kada je u pitanju krivični postupak što proizilazi kako iz karakteristika samog postupka tako i iz specifičnosti samog instituta obavezne odbrane koji funkcioniše unutar njega. Institut privremenog zastupanja upravnog i gradjanskog postupka ne prvi pogled, jezički, daje utisak neke privremenosti, dakle neobave- znosti - fakultativnosti, nečeg što može ali ne mora da nastupi. Taj uticak baziran samo na jezičkoj asocijativnosti nije tačan, jer je procesna suština oba instituta daleko od neke neobaveznosti. Iako je stepen obaveznusti njihovog nastupanja manji u poredjenju sa obavez- nom odbranom u krivičnom postupku (naročito kada je u pitanju privre- meni zastupnik u građjanskom postupku), i tu se radi o postojanju za- konski bazirane obaveze koja se ne može mimoići. hadležni organ za postavljanje privremenog zastupnika u upravnom po- stupku ^ocenjuje faktičke okolnosti vezane za zakonom predvidjene ka- tegorije lica - nosilaca prava na privremeno zastupanje (njihovo od- sustvo iz postupka, nepostojanje poslovne spcsobnosti uz nedostatak zastupanja). Ali on ocenjuje i ostale okolnosti nužnih za nastupanje obaveznosti privremenog zastupanja. Radi se o procenjivanju hitnosti predmeta kao i da li se postupak mora provesti, jer tek uz kumulira- 1 1) Za razliku od uobičajenog ređosleda kada su sve uporedjivane osobi- ne pomenutih mstituta navodjene tako što je posle krivičnog pos- up a dolazio odmah gradjanski, pa posle njega upravni, sada će prvn biti lzložen upravni postupak. Razlog za ovo odstupanje je ocena o postojanju većeg intenziteta obaveznosti instituta privre- menog zastupanja upravnog postupka nego što je slučaj sa istoime- iiim mstitutom gradjanskog postupka. 269 nje tih okolnosti sa faktičkim činjenicama vezanih za stranku koje same po sebi nisu predmet ocene, dolazi do obaveznog postavljanja pri- vremenog zastupnika. Nadležni organ nema npr. mogućnost da ocenjuje da li procesno nesposobna stranka ipak faktički može da obavi potrebne radnje u postupku koji se vodi i bez zakonskog zastupnika. Bez obzira na činjenicu na koju smo već ranije skrenuli pažnju a to je da nadležni organ ocenjujući hitnost i nužnost provodjenja postup- ka uopšte nije slobodan u nekom apsolutnom sra.'slu, ipak se tu radi o mogućnosti donošenja ocene na osnovu slobodnog sudijskog uverenja, doduše bazirane na opštim'zakonskim i pravnim pravilima. Ali, kao što je podvučeno, to nije slučaj u krivičnom postupku. Tu ukolnost da or- gan koji vodi postupak treba sam da u svakom slučaju procenjuje pos- tojanje uslova bitnih za funkcionisanje instituta o kome je reč, uze- li smu kao okolnust od značaja za postojanje manjeg stepena obavez- nosti instituta privremenog zastupanja ud ubavezne udbrane. Kod ove druge, kao što je rečeno, nadležni organ samo konstatuje faktičku si~ tuaciju i provodi zakonske odredbe o obaveznoj odbrani bez stvarne mogućnosti da udlučuje o ubaveznoj odbrani bez stvarn: ..ogućnosti ^ odlučuje o njenoj konkretnoj nužnusti u datoj situaciji. U upravnom postupku je predvidjeno izričito (čl.55 st.U ZUP) da je postavljeno lice dužno da se primi zastupanja, koje može da udbije samo iz razluga koji su predviđjeni posebnim propisima. Može se po analogiji sa krivičnim postupkom smatrati, da ti razlozi u stvari le- že u postojanju stvarnog ili pretpostavljenog sukoba interesa izme- dju toga lica i neke stranke (a posebno stranke koju treba da zastu- pa) u postupku koji se vodi. Posebni su naravno slučajevi bolesti, lečenja, dužeg odsustva, službene zauzetosti i sl. Dakle slično kao i u krivičnom postupku gde je imenovani branilac od strane suda, đu- žan da vrši obaveznu odbranu, tako je i u upravnom postupku, lice od- 270 redjeno od strane nadležnog organa kao privremeni zastupnik', dužno da vrsi tu funkciju. Obavezni branioci u krivičnom postupku su u najve- ćem broju slučajeva advokati, dakle lica koja se profesionalno bave zastupanjem, koje vezuje i profesionalno-etička obaveza da se prihva- te °dbrane u krivičnom postupku čak i kada im ona nije naložena cd st>ane sudskog autoriteta. U upravnom postupku medjutim, javljaju se lica koja nisu advokati, koja dakle nemaju tu vrstu profesionalnog odnosa i obaveze prema zastupanju i koji su konačno angažovani profe- sionalno na nekim drugim obavezama i poslovima. Tako formulisana oba- veznost prihvatanja zastupanja u pravnom postupku predstavlja prili- čan teret licu kome se nalaže. U parničnum postupku kao što ćemo vi- deti, ne postoji tako izričito predvidjena zakonska obaveznost prih- vatanja ove dužnosti. Aada je u pitanju obaveznost privremenog zastupanja u upravnom pos- tupku prema stranci kojoj se postavlja privremeni zastupnik, situaci- ja dusta specifična. Naime, radi se ili o procesno nesposobnoj stranci lli stranci koja je odsutna iz postupka, bez obzira da li joj je nepoznato boravište ili je udaljena iz postupka. U svakom slučaju tak^ 'a stranka, nosilac prava na privremeno zastupanje,. nije ni u pra- vnoj ni u faktičkoj situaciji da se slaže ili ne slaže sa pustavlja- njem privremenog zastupnika. Za razliku od te situacije, okrivljeni u krivičnom postupku, može svojom voljom (naravno ako za to ima ma- terijalnih mogućnosti) da promeni postavljenog branioca i izabere po svojoj volji neko drugo lice kao vršioca obavezne odbrane, mada je canjenica da ne može ofkloniti samo postojanje obaveznosti ođbrane uopste, kao takvo. Zastupano lice u upravnom postupku medjutim, ne mo-; ze da otkloni ni privremeno zastupanje a ni da promeni ličnost priv- remenog zastupnika. - 2 71 U gradjanskom postupku zakonske odredbe 51.84 ZPP su jasne po pitanju obaveznosti postupanja u odredjenim situacijama za sud. činjenica'je medjutim da predsednik veća3 odnosno veče kao organi nadležni za po- stavljanje privremenog zastupnika, osim konstatovanja faktičke situa- cije (npr. da tuženi nije parnično sposobno lice) imaju i situaciju da moraju da ocenjuju i postojanje odnosno intenzitet nekih drugih. procesnih okolnosti koje uslovljavaju pcstojanje obaveznosti privre- menog zastupanja. Radi se o oceni hitnosti da bi se sprečilo moguće nastupanje štetnih posledica za jednu ili obe stranke. Dr.ugi momenat koji po našem mišljenju slabi intenzitet obaveznosti privremenog zastupanja, je okolnost da zakun ne nabraja taksativno sve slučajeve, tj. sve kategorije lica kojima se obavezno postavlja zakonski zastupnik. Naime odredbe čl.84 st.2 navode samo neke tipič- ne slučajeve koji uz pretpostavku postojanja uslova iz čl.84 st.l ZPP zahtevaju obavezno pustojanje privremenog zastupnika. Lista nije za- tvurena i privremeni zastupnik se u građjanskom postupku možc, kako se navodi, postaviti i u drugim slučajevima kada je tuženi sprečen da sam preduzima radnje u postupku.^ ^Odredbe o postavljanju privre- menog zastupnika tuženom shodno se primenjuju i u slučaju kad u tu~ ku parnice tuženi umre ili izgubi parničnu sposobnost a nema punomo- ćnika u toj parnici, ili kad zakonski zastupnik tuženug u tuku par- niceumre, ili izgubi to svojstvo (npr. postane poslovno nesposoban) O \a s.tranka nema punomoćnika u toj parnici. Nabrajanje kategorija lica koja imaju prava na privremenog zastupni- ka u parničnom postupku ima karakter usmeravanja sudske prakse i do- prinosti praktičnom formiranju kriterijuma. To nije slučaj ni u kri- 12 1) Janković i ostali: op.cit.str.122 2) Janković i ostali: op.cit.str.123 272 vičnom nitri u upr’a.vnoni postupku, gde su za.konom 'taksativno ‘ nabnbjani svi slučajevi obavezne odbrane odnosno privremenog zastupanja, tako da je lista tih slučajeva zatvorena i ne može se dalje širiti odlu- kom organa koji je nadležan u postupku. Sledeće pitanje koje se postavlja kada seSnalizira obaveznost ispiti- vanog instituta u parničnom postupku, je kako i koliko on obavezuje lice kome nađležni organ nalaže vršenje te funkcije. Zakonske odredbe ZPF-a nigde nisu izričite kao u ZKP-a ili ZUP-u kada je u pitanju na- laganje obaveznog prihvatanja obavezne odbrane odnosno privremenog za- stupanja u ta dva postupka. Ipak, zakon nigde ne navodi da lice kome se nalaže vršenje privremenog zastupanja može da odbije taj nalog. Iz nekih odredaba se može zaključiti da se ova sudski naložena obaveza ne raože odbiti ili izbegavati. Iako, npr. formuiacija ođređbe čl.85 st.2 je:..."Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik vrši..." Medju- tim ima i suprotnih mišljenja naročito kada se traži analogija ša Os- novnim eakonom o starateljstvu. Primer iz sudske prakse ide u prilog takvom shvatanju: ■'Za pustavljanje privremenog zakonskog zastupnika pu- treban je prethodni pristanak osobe koja se postavlja za privremenog zastupnika, kau što je potrebno i kod postavljanja staratelja u smislu čl.8 st.2 Osnovnog , . zakona o starateljstvu" - Okružni sud Požega Gž.648/74i; Muže se iz svega zaključiti da je stepen obaveznusti vršenja privre- menog zastupanja daleko manjeg intenziteta nego kada je u pitanju vr~ šenje privremenog zastupanja u upravnom postupku. Lice kpje je nosilac prava na privremeno zastupanje u gradjanskom po- stupku, slično situaciji u upravnom, takodje je ili parnično nesposo- bno ili odsutno, tako da on u pogleđu privremenog zastupanja nije po- 1) J anković i ostali: op . cit.str.124 273 sebno zakonski obavezan na prihvatanje. Naime, on ili nema pravo re- levantnu volju ili nema faktičke mogućnosti da tu volju izrazi zbog odsustva iz postrupka. Taj aspekt obaveznosti kao i u upravnom pos- tupku je apsolutan kako u pogledu samog postojanja instituta privre- menog zastupanja tako i u pogledu konkretne ličnosti koja tu funkci- ju vrši. (g) Vremenski period funkcionisanja privremenog zastupanja U upravnom postupku privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastup- nik ili predstavnik, odnosno stranka ili njen punomoćnik, u slučaje- vima kada je boravište stranke nepoznato (čl.55 st.4 ZUP). Inače, sam privremeni zastupnik je obavezan, kako navodi Popović^da zastupajući stranku nastoji da okonča trajanje svoga mandata trudeći se da pres- tanu uslovi koji su doveli do potrebe za privremenim zastupanjem. Ti napori su usmereni u pravcu postavljanja redovnog zakonskog zastup- nika odnosno punomoćnika. Naravno ni ovde, kao ni u gradjanskom postupku se ne sme iz jezičke asocijativnosti termina "privremeni zastupnik" odnusno, "neke radnje" izvesti zaključak da se možda radi o licu ovlašćenom da preduzme samo jednu radnju u postupku ili nekoliko radnji u ograničenom toku pos- tupka, na šta skreće pažnju i Popović. On naime, smatra da pod ter- minom neke radnje" treba razumeti rad organa potreban da se pokrenu- ti postupak i okonča, a pod "privremenim zastupnikom lice ovlašćeno da u ime i za račun odsutne stranke preduzme sve mere i radnje, uk- 1jučivši i primenu pravnih lekova, koji su potrebni da se do okonča- nja postupka zaštite pravni interesi stranke koja je odsutna i čije 3e boravište nepoznato organu koji vodi postupak. 12 1) Popović: Upravno pravo, op.cit.str.448 2) Popović: op.cit.Komentar str.±66 27i (h) Zajednički ratio legis uporedjivanih instituta Glavni motiv za uporedjivanje obavezne odbrane i privremenog zastupa- zajednicki smisao, odnosno ratio legis njihovog pcstojanja. Osim zastite ličnih interesa okrivljenog, kao ratio legis za postoja- nje obavezne odbrane javlja se, kao ništa manje važan zahtev za pra- vilnim funkcionisanjem pravosudja uz potpuno i svestrano ispitivanje spornog predmeta i utvrdjivanje istine.1'* Sličan slučaj je i u gradjanskom i u upravnum postupku gde imamo od- sutnu ođnosno poslovno nesposobnu stranku kada je u pitanju privreme- no zastupanje. I kod instituta gradjanskog i upravnog postupka, nas- tojalo se da se takvim kategorijama lica, očigledno hendikepiranih u ođnosu na ostale učesnike postupka, a posebnpravno obrazovane državne organe, pomogne, tj. da im se popravi procesna situacija zaštitom nj ihovih prava. Osim zaštite pojedinca kau i u krivičnom postupku, postojanje pomenutih procesnih instituta motivisano je omugućavanjem holjeg i efikasnijeg vršenja pravosudja u smislu omogućavanja dono- šenja pravilnije, pravednije, i na zakonu u potpunosti zasnovane od- luke, kroz nesmetan, kontinuirani tok postupka. Dakle u svim navede- nim slučajevima javlja se ta binarnost zakunskog ratia njihovog po- stojanja koje se ogleda s jedne strane u zaštiti pojedinih ugroženih kategorija učesnika u postupku, a s druge, u omogućavanju nesmetanog funkcionisanja postupka, uz obezbedjivanje efikasnosti i pravilnog funkcionisanja. 1) Matovski: op.cit.str.105 275 Č E T V R T I D E O I - POLOŽAJ 0BAVEZNOG BRANIOCA U POJEDINIH FAZAMA KRIVIČNOG POSTUPKA 1. Položaj obaveznog branioca u prethodnom postupku Tukom poslednjih decenija dcšlo je do znatnog porasta zaštite prava okrivljenog u krivičnom postupku uopšte, što se odrazilo i na njegovo pravo na stručnu odbranu u prethodnom pustupku. Pruširenje prava na fakultativnu stručnu odbranu, omogučilo je i širenje domena funkcio- nosanja posebnih vidova stručne odbrane, naročito obavezne. odbrane. Ipak pravo okrivljenog na stručnu odbranu u prethodnom pustupku, ni- gde nije priznato u potpunosti niti u istoj meri kao što je slučaj na glavnom pretresu. Obavezna odbrana kao poseban vid stručne odbrane koji inače ima uži domen funkcionisanja, još je manje zastupljen u prethodnom postupku, nego što je slučaj sa fakultativnom odbranom. Zakonska ograničenja za đelatnost branioca u prethodnom postupku koja su postojala od Novele iz 1967.g. i koja su ulogu stručne odbrane u postupku uopšte svodila na braniteljsku govornicu i podnošenje prav- nih lekova,^ ^‘delovala podj eđnako ograničavajuće i na fakult.ativnu i ne obaveznu odbranu. Odsustvo branioca iz prethodnog postupka smatra- 1° se kao okulnost koja daje snažne informacione rnogućnosti istražnim organima kao i slobodu preduzimanja svih potrebnih radnji od koristi za rasvetljavanje i rešenje krivične stvari. Medjutim, jasno je da ograničavanje aktivnosti stručnog branioca u ovom delu postupka si- gurno umanjuje mogućnosti odbrane,^^đok o nanošenju štete ili čak one mogućavanju postizanja procesnih ciljeva može da bude govora. samo ako nadležni organi provode istražne radnje na nezakonit i neduzvoljen 12 1) otanković Drago: Karakter i značaj prava odbrane okrivljenog u krivičnom postupku, Glasnik Advokatske komore Vojvodine 5/81 str. 23 2) Muller-Dietz: op.cit.str.1233 - 276 - način. To naročito pogadja pojedine kategorije okrivljenih koje prema svojim psihičkim i fizičkim osobinama nisu dorasle postupku'1'^ a kojima bi zapravo kao ugroženim kategorijama trebalo ne samo priznati pravo na fakultativnu stručnu odbranu već- bi to trebalo da bude propisano kao obaveza. (a) Stanje pre Novele/67 Stanje pre te značajne procesne reforme bilo je da stručna odbrana nije u potpunosti bila isključena iz procesnog perioda koji je pret- hodio podizanju optužnice. Odredjene zakonske mogućnosti za đelatnost stručne odbxi 2ane u prethodnom postupku su medjutim bile ograničene o- • v . O \nim sto je Cubmski definisao kao "kaučuk norme" ykoje su ih svođile često na zbir teško ostvarljivih mogućnosti. Njihovo praktično pro- vodjenje uvek se moglo ograničiti s obzirom na "interes postupka" ta- ko da su ostajali najčešće u domenu teoretskih a ne stvarnih mogućno- sti. Tome su upućivane česte kritike, od kojih su mnoge bile motivi- sane upravo obezbedjivanjem ostvarenja onih načelnih postavki koje su zagovornici suprotnog mišljenja smatrali da su zaštićeni ođstra- njivanjem branioca iz prethodnog postupka, ušteda u vremenu i sl. Hnogi poznati slučajevi koji su svojevremeno uzbuđjivali javnost, ali i oni koji nikada nisu stigli do stupaca sudskih hronika u štampi, bili su primer lošeg vodjenja istrage sa izgleđa, dominantnom željom da se javnostipo svaku cenu "obezbeđi krivac" za neko nerasvetljeno krivično delo. Solidarnost državnih organa se onda manifestovala time da je tužba želela da podrži istragu u svim njenim radnjama, nalazeći se pri tom ne retko u raskoraku sa logikom, a sud je sa svoje strane 1) Muiier-Dietz: op.cit.str.1233 2) čubinski: op.cit.str.66 - 277 želeo da podrži optužnicu, nalazeći se u sukobu sa istinom.^ ^Neshva- tljivo je kome je trebalo da služi situacija u kojoj je za vreme is- trage, odbrana morala da iseca članke iz dnevne štampe da bi znala 2 ) . . . .dokle se stiglo u njenom toku. Postavlja se 1 sada pitanje, koje su se to društvene vređnosti štitile istragom u kojoj se nesmetano vršio pritisak na okrivljenog sve dok se potpuno psihički i fizieki ne slo- mi i ne zapadne u penalnu halucinozu priznajući sve što se od njega tražilo. Neshvatljivo je i koje preke potrebe postupka mogu đa se ostvare jedino "nepoverenjem i odbojnošću" okrivljenog koje je iza- zvano tokom dugih meseci pritvora i svega što je u tom periodu doži- veo, pri čemu poznati advokat na kraju nije uspee da probije Ijuštu- ru u koju se okrivljeni definitivno povukao, rešen da se brani čuta- 4)nj em. Sigurno da takve anomalije postupka ne doprinose ni saznavanju isti- ne, ni boljem suzbijanju kriminaliteta, niti efikasnosti pravosudja. Hada zvuči paradoksalno, ali te situacije su samo koristile branio- ci a koji su, uporno ukazujući na propuste, greške i zloupotrebe is- trage, možda redje uspevali da doprinesu oslobodjenju svojih branje- nika, ali su sigurno uspevali da dodju do željene afirmac.ije^aku vešto uspeju da ih iskoriste predstavljajući se u svetlu hrabrih i f) }beskompromisnih boraca za istinu nasuprot državnih organa. Shodno ođredbama čl.72/53 branilac je imao pravo da tokom izviđjaja i istrage razmatra spise i razgleda pribavljene - predmete koji služe kao dokaz ali je već u sledećem stavu predvidjeno da će mu se to us~ kratiti ako za to postoje opravdani razlozi". Tek kada se završi 123456 1) Guberina: op.cit.str.182 2) Guberina: op.cit.str.100 3) rilota Fila: Branio sam na smrt osudjene, Beograd 1970.str.110 4) Guberina: op.cit.str.100 5) Guberina: op.cit.str.262-263 6) Guberina: op.cit.str.253 278 istraga ili kad se nepcsredno posle izvidjaja podigne optužnica, bra- niocu se ne može uskratiti razmatranje- spisa i razgledanje predmeta. Slično je i sa odredbom koja dozvoljava braniocu da razgovara i dopi- suje se sa okrivljenim koji je u pritvoru a ispitan je (čl.73 st.2/53). Nairae, osim prisustva razgovoru i čitanju prepiske, predvidjeno je da se svaka komunikacija može zabraniti nza ođredjeno vreme” iz razloga koji se ograničava, "samo ako je to u interesu uspešnog vodjenja iz- vidjaja ili istrage1'-, sve dok se ne završi istraga ili kad se nepo- sređno posle izviđjaja podigne optužnica. što se tiče !iuspešnog vo- djenja istrage1 to je dovoljno široko zasnovano da je omogućavalo za- branu komuniciranja u svakom slučaju, svakom okrivljenom. Dakle sve odredbe o pravima stručnog branioca pre podizanja optužnice bile su samo obične proklamacije osujećene nizom zakonskih odredaba koje su u prethodnom postupku faktički onemogućavale bilo kakvu branilačku aktivnost. Ili kako se navodi,^ ^sva načelna prava stručnog.branioca u prethodnom postupku đoveđena su u pitanje širinom zakonskih ovlaš- ćenja islednika tj. širinom njegovog diskrecionog prava da ceni kad nešto jeste a kad nije u interesu postupka, čak i onda, kada se braniocu đozvolilo vidjenje sa okrivljenim u pri- tvoru, njima se, potpuno apsurdno, zabranjivalo da razgovaraju o pre dmetu postupka. Razgovori su vodjeni na temu regulisanja materijalnih obaveza okrivljenog prema advokatu, prenošene su porodične vesti i poruke i sl., što uopšte nije svrha tih kontakata branioca sa okriv- ljenim u pritvoru. Takvu praksu su sami advokati nazivali potpunom negacijom prava gradjana na zaštitu u prethodnom postupku, sledstve- no čemu je i procesni položaj advokata kao stručnog branioca gubio svaki značaj.1 23 1) Lj.Petrović: Procesni položaj advokata, Jugoslovenska advokatura 2/6 6 str.86 2) Slobodan Subotić: Procesni položaj advokata, Jugosiovenska advoka- tura 1/66 str.73 3) Subotić: op.cit.str.73 279 Praksa je pokazivala jasnu tendenciju da se pod izgovorom interesa istrage i iz opravdanih razloga, branilac drži što dalje i od spisa i od okrivljenog. čak i oni branioci koji su želeli iskreno da đeluju efikasno i u duhu zakona, svakodnevnim lošim iskustvom su uvidjali da su njihovi napori besciljni, pa prema tome u istrazi i beskorisni. Organi postupka jednostavno nisu želeli da branioci putem svojih za- konitih ovlašćenja vrše kontrolu zakonitosti njihovog rada. Nije se primećivalo da takva anomalna praksa ide na štetu pre svega onim pro- cesnim interesima koje je islednik pokušavao da personifikuje kroz svoj rad. Na liniji svoje savesnosti, ali usamljen u odlučivanju, li- šen pomoći stranaka, lišen informacija koje pruža poštovanje načela kontradiktornosti, islednik je pođlegao okolnostima da pogreši i ne- 2)namerno. Tu je naime, đolazila do izražaja opšte ljuđska osobina:đa se sebi olakša posao i time lakše i brže đođje do ostvarivanja cilja. Tako orijentisani islednik doživljavao je pravo odbrane a posebno stručne, kao izrazitu smetnju u ostvarivanju pomenutih ciljeva, na 3 )pomenuti načm. S đosta kritike pa i jetkosti se navodilo da je u tom tajnom delu krivičnog postupka najsličnijem nekadašnjem inkvizi- torskom postupku, islednik mogao i da pogodi put do istine, ali ako to nije bio slučaj, teškoće su se manifestovale na pretresima i bile su brojne. Naime, sudsko veće je moralo da upotrebi veliki deo vre- mena na ispitivanje šta se zapravo dogođilo u prethodnom postupku, da li je okrivljeni ili svedok izjavio ovo ili ono, đa li je stvarno potpisao zapisnik, da li je slušao diktiranje islednika u zapisnik, prilikom saslušanja bilo kakve prisile, kakve i od koga i sl . 1234 1) Pavličević Miodrag: Učešće i uloga advokata u prethodnom postupku Jugoslovenska advokatura, 1/65 str. 3 3 2) Petrović:op.cit.str . 86 3) Mladen Grubiša: Formalna odbrana prema pozitivnom pravu, teoriji i sudskoj praksi, Odvetnik 3-4/83 str.13 4) Petrović: op.cit.str.86 - 280 Umesto dakle, da se na pretresu energija i pažnja učesnika usmeri u pravcu ispitivanja da li je okrivljeni izvršio radnju krivičnog đela za koje se tereti i da li je krivično odgovoran za to, pretres se pre- tvarao u mučnu i đugotrajnu rekonstrukciju događjaja iz prethodnog po- stupka. Vešti advokati su dobro znali da iskoriste propuste tadašnjih istraga koje su izgleđa bile brojne, opovrgavajuči i one dokaze koji su inače mogli da budu korišćeni kao verodostojni da nisu pribavljeni na manjkav način. Zbog toga je postupak trajao dugo, udaljavajući se vremenom sve više od samog dogadjaja.^Raslo je nepoverenje javnog mnjenja prema državnim orgariima angažovanim u krivičnom postupku a oni su pak, sa svoje strane bili puni nepoverenja prema advokatima koje Su doživljavali kao maliciozne ometače procesa utvrdjivanja istine, beskrupuloznih U nameri da insistiranjem na formalističkim detaljima iskoriste svaku šansu diskreditovanja njihovog rada. Hnoge greške či- njene u istrazi kasnije nisu mogle da budu ispravljene na pretresu, jer kako se navodi, glavne i nepopravljive greške su uvek one greške 2)koje se naprave u početku. Izgleda da su i sami branioci, ne mogavši da prodru u taj deo postup- ka, postajali dosta pasivni i nezainteresovani, čekajući podizanje optužnice da bi počeli sa ozbiljnijim aktivnostima. Tako npr. Vukić navodi da i danas jedan broj advokata ne želi da se prihvati odbrane pre glavnog pretresa što je ostatak nekadanje prakse. I tada je isti- cano da ne treba kriviti advokate što pod tada postojećim uslovima nisu imali interesa da učestvuju u prethodnom postupku. Ne treba na- ime upasti u čestu zabludu da je loše funkcionisanje procesnih insti- tuta posledica loših advokata, već je istina da se loše regulisani . 4)procesni udnosi ogledaju u lošoj advokaturi. 1234 1) Petrović: op .cit.str.86 2) Muller-Dietz: op.cit.str.1227 3) Vukić: op.cit.str.38-39 4) Gossel: op.cit.str.12 2 8 1 “ (b) Stanje posle Novele/67 Ono što je glavna karakteristika tih zakonskih promena je omogućava- nje šireg delovanja stručnog branioca u prethodnom postupku. Kada je odbrana obavezna u tom delu krivičnog postupka, prisustvo branioca je neophodno da bi iskaz okrivljenog imao dokaznu vrednost. "Na zapi- snicima o ispitivanju okrivljenog u istrazi ne može se temeljiti sud- ska odluka, pa se ti zapisnici u skladu sa čl.83 st.l ZKP moraju iz- dvojiti iz spisa, neovisno od toga što je do toga došlo zbog takve pogrešne oznake dela, kako od strane javnog tužioca, tako i od suda prvog stepena, koji ne zahteva obaveznu odbranu od samog početka kri- vičnog postupka. Optuženicima je, naime pri pokretanju istrage bilo stavljeno na teret u sticaju, jedno svršeno delo ubistva i jedno kri- vično đelo pokušaja ubistva, dakle takva dela za koja se po pravilnoj primeni zakona tj. prema čl.35 st.2 KZH u vezi sa čl.19 KZ SFRJ, kau za jedno krivično delo pokušaja kvalifikovanog ubistva predvidja i mogućnost izricanja smrtne kazne, pa su optuženici prema čl.70 st.l ZKP morali imati branitelja već pri prvom i svim sledećim ispitiva- njima. (VSH i Kž.432/83 od 20.VII 1983.g.)".1^ "Kada je okrivljenik ispitan u odsutnosti branitelja, a nije ispunje- na ni jedna pretpostavka iz čl.218 st.9 ZKP na takvom se iskazu okri- vljenika a u smislu čl.218 st.10 ZKP ne može temeljiti sudska odluka. U takvom slučaju naknadno odobrenje istražnih radnji koje je preduzeo okrivljenikov branitelj pravno je irelevantno (VSH I-Kž.832/82 od 2.XI 1982.g.)".2) Ranije je prisustvovanje pretresanju stana bilo dozvuljeno samo ako to ne bi bilo od "štete za krivični postupak" a pomenutom Novelom ta- kvo ograničenje nije više bilo predvidjeno. 1) Pregled sudske prakse "Naše zakonitosti",str.187-188 2) Pregled sudske prakse "Naše zakonitosti" odluka br.226 na str.118 282 - Po Noveli/67 istražni sudija je dobio mogućnost sarao da pre predaje pisma okrivljenom, isto pregleda ili naredi da okrivljeni i njegov branilac mogu da razgovaraju (pošto je okrivljeni već ispitan) samo u prisustvu istražnog suđije ili odredjenog službenog lica, s tim što po završetku istrage, dopisivanje i razgovaranje nije više ograniče- no. nNakon što je istražni sudac u smislu propisa čl . 7 4 st.2 ZKP pre- gleđao pismo koje je okrivljeni, koji se nalazi u pritvoru, uputio svom branitelju ne našavši zakonski osnovu za njegovo privremeno ili trajno zadržavanje, đužan je predati ga njegovom branitelju. (VSH I Kž.280/81 od 27.1.1982.g.)".1J Vlastoručno pisana uputa okrivljenika za potrebe njegova branitelja koja sadrži odredjena izjašnjavanja o krivičnom delu za koje se tere- ti» predstavlja izjavu danu izvan garancija predvidjenih u čl.218 ZKP Pa takva izjava izvan slučajeva predviđjenih u čl.84 st.l ZKP u vezi sa čl.218 st.10 ZKP se ima izdvojiti iz spisa.(VSH I-Kž.280/81 od 27.1.1982.g.)".1 2) Braniocu je u istrazi omogućen uvid u spise. Po dunošenju Novele/67 postavilo se pitanje od kog momenta je ovo pravo omogućeno braniocu. S tim u vezi je na Savetovanju u Vrhovnom sudu Jugoslavije odgovureno: "U praksi se često đogadja da branioci traže dozvolu za pregled spisa još pre nego štu je ispitano lice protiv koga se zahteva sprovodjenje istrage što znači još pre donošenja rešenja o istrazi. U jednom slučaju, branilac iz Ljubljane je tražio od istražnog suđije u Novom mestu da mu đostavi spis u Ljubljanu gde će ga razmotriti dok bi istražni sudija trebalo da opozove već zakazano ispitivanje (čl.148 st. 2) . Dva okružna su- da su mišljenja da nije rešeno pitanje da li je istražni sudija dužan, da li može ili ni u kom slučaju ne može da dozvoli braniocu razmatran.je spisa pre nego što je ispi- tano lice protiv koga se zahteva sprovođjenje istrage i dok još nije duneto rešenje o istrazi. 1) Pregled suđske prakse "Naša zakonitosti'br. 21 str.165 2) Pregled sudske prakse "Naše zakonitosti" br . 21 str.165 - 283 Konačno, odeljenje Vrhovnog suda Slovenije već kod raz- matranja Novele/67 ZKP svojevremeno je zauzelo stanoviš- te da istražni sudija ne može dozvoliti braniocu razma- tranje spisa pre donošenja rešenja o istrazi. Ekstenzivnim tumačenjem bi se moglo doći do zaključka da je istražni sudija započeo sa postupkom već kada je ođredio ispitivanje tj. pošto je otpremljen poziv okri- vljenom licu protiv koga se zahteva sprovodjenje istra- ge (čl.14-8 st.2 i 3 ZKP) ; "osuba protiv koje treba da se neposredno podigne optužnica"(čl.149 st.2 ZKP)".l) Nešto drugačija je odluka koja takodje datira iz perioda od kada je po^enuta Novela počela da se sprcvođi: "Odredbe čl.72 ZKP treba shva- titi tako da branilac ima pravo da razmatra spise i da razgleda pri- bavljene predmete koji služe kao dokaz kako nakon donošenja prvoste- penog rešenja o provodjenju istrage(bez obzira na to da li je ispita- no lice protiv koga je podnet zahtev za sprovođjenje istrage), tako i u slučaju kada se neko lice ispituje u svojstvu okrivljenog, iako rešenje o sprovodjenju istrage još nije doneto - čl.145 i 178 st.l ZKP".2) što se tiče ostalih okrivljenih koji u kasnijim fazama krivičnog po- stupka stiču pravo na obaveznu odbranu, takvo proširenje toga prava na ranije stadijume, tj. na prethodni postupak nije tada bilo uspos- tavljeno: "Nema povreda određaba krivičnog postupka u tome što okriv- Ijenom za krivično delo ubistva iz čl.135 st.2 i 3 KZ nije već u prethodnom postupku postavljen.branilac po službenoj đužnosti, jer za to nema poarške u čl.69 ZKP. Optuženi ne spada u kategoriju lica na- vedenih u čl.69 st.l.ZKP, jer se iz njegovog psihičkog stanja, poseb- no njegovih intelektualnih sposobnosti, koje se prema rezultatima 1 ) 2) Sa Savetovanja u Vrhovnom tanja u primeni Zakonika o vokatura 4/68 str.47 Zaključci sa Savetovanja u 26-27. jula 1968.g. Bilten život 3-4/69 str. 86 sudu Jugoslavije, tema- "Neka sporna pi- krivičnom postupku", Jugoslovenska ad- Vrhovnom sudu Jugoslavije održanog Vrhovnog suda Jugoslavije br.14, Pravni - 284 - psihijatrijskog veštačenja3 kreću u granicama normale - ne može da izveđe zaključak da je optuženi nesposoban da se sam uspešno brani. Kako je pak formalna odbrana u prethodnom postupku bila fakultativna, dok se pri ispitivanju okrivljenog postupalo u sklađu sa propisima st.9 čl.218 ZKP to je neosnovan žalbeni navod o postojanju bitnih po- vreda odredaba krivičnog postupka. (VSH Kž.463/69 od 23.4.69.g.)".1^ Bojazan da će se prethodni postupak pretvoriti u formalistički pos- tupak .u kome će branioci odugovlačiti stalnim prigovorima, stvaraju- ći tako svima probleme i dođatni posao, pokazalo se kao netačno. Za- merke advokatima kao stručnim braniocima se sve više gube, jer posta- je jasno da nije opravdano staviti advokate na stub srama tvrdeći da su oni ti koji onemogućavaju sud da dođje du istine, da brane krimi- nalce ne birajući sredstva samo zato što su dobro plaćeni, kao što bi npr. bilo isto tako neopravdano da se javni tužilac gradjanina ko- ji je oslobOđj en optužbe, okrivljuje da ga je gonio isključivo iz zle namere iako je od početka znao da nije kriv. Pokušaj da se suzavanje odbrane objasni kao izraz nepoverenja prema braniocima nije ništa drugo do interpetacija koja nema realnu osnovu jer praksa pokazuje da najveći broj branilaca svoju funkciju obavlja kvalifikovano sa maksimalnom savesnošću i odgovornošću. Stoga bez u- češća branioca u svim stadijumima krivičnog postupka, odbrana bi os- tala puka formalnost bez pravog sadržaja i svrhe. Iako su mogućnosti i prava branioca u prethodnom postupku đosta pro- širena u odnosu na nekadašnje stanje, to ne znači da se ne mogu upu~ titi odredjcne kritičke zamerke. Tačno je da su prava branioca dosta 1) Pregled sudske prakse VSH 1969.g. 285 proširena u prethodnom postupku, ali je tačno i to da je zato taj stadijum postupka sužen, tako đa j-e znatan deo radnji ostao izvan nje- ..ovih formalnih okvira. Dakle, ■ organi unutrašnjih poslova sprovode jedan postupak, koji je u nekim svojim aspektima dosta sličan sa is- tragom. Oni naime, mogu da prikupljaju informacije, da pozivaju, da prinudno dovode3 zađržavaju, fotografišu, uzimaju otiske prstiju i sl. pri čemu nemaju dužnost da pouče osumnjičeno lice o tome da imaju p; ’-a na stručnog branioca3 niti da mu omoguće da ovoga. pozove ili d se s njim konsultuje. Najviše primedaba od strane građjana odno- se se na rad organa unutrašnjih poslova pre pokretanja formalnog kri- vičnog postupka, dakle na njihov rad u fazi otkrivanja krivičnog de- la i učinioca. Ako je taj rad ispravan i odvija se po zakonu, ne vi- dimo 3 zašto se de lege ferenđa, i tada ne bi omogućilo prisustvo bra~ nioca nekim radnjama, naročito kada je u pitanju ispitivanje osumnji- čenog. Kako se navođi , 14 ^ polici ja po nekom opštem pravilu, svuđa teži radu u tajnosti, tj. ima tendenciju onemogućavanja javnosti da ima uvid u njene aktivnosti, ali je jasno da se to mora prevazići u ra- zumnoj meri. B' ioc' 1 se omogućava uvid u spis tek pošto je okrivljeni ispitan a r >re toga (čl.73 st.l) kao i razgledanje predmeta koji služe kao đokaz. Branilac u stvari ne znači mnogo okrivljenom, prema kome je Ofkrana obavezna od prvog ispitivanja ako je istovremeno takvom bra- niocu pre tog ispitivanja onemogućen uvid (dakle i priprema. za odbra- nu) u predmetu kao i kontakt sa okrivljenim. 1234 1) Mihajlo Aćimović: Učešće advokata u istrazi, Jugoslovenska advoka- tura 2/71 str.28 2) Aćimović: op.cit.str.28 3) Ahač.ić: op . cit. str . 10 2 4) A.Trifunović: Uloga policije u sprečavanju kriminaliteta, Pravni život 11/84 str.1063 286 Novela/67 inače svojira čl.72 nije uslovljavala pravo branioca na raz- matranje spisa i razgledanje predmeta prethodnim ispitom okrivljenog niti donošenjem rešenja o sprovodjenju istrage. Takvo rešenje, odnos- no ograničenj e toga prava, stvorila je najpre sudska praksa kroz Za- kljucke sa Savetovanja u Vrhovnom sudu Jugoslavije koje je održano 7 9.12.1968.g. pa je onda Novelom/7 3 to uneto u Zakonik o krivičnom postupku, da bi ođatle bilo preneto u ođredbe čl.73 st.l ZKP/77.^ Ako okrrvljeni koji je u pritvoru uskrati svoj iskaz, dakle ako se koristi svojira pravom što mu ga zakon daje odredbama čl.218 st.2 ima- posledice što će se sinatrati neispitanim. Ako je prema njemu od- brana obavezna5 njegov branilac će biti lišen mogućnosti uvida u spi- se tj. izgubiće vrlo važnu informacionu mogućnost neophodnu za vodje- nje odbrambenih aktivnosti5 a ako ima samo mogućnost fakultativne od- brane3 biće lišen pomoći branioca sve do završetka istrage.1 2) 34 Braniocu je takodjes shodno odredbama čl . 7 3 st.2 uskraćena mogućnost razmatranja pojedinih spisa i razgledanja predmeta uvek kada nto za- htevaju posebni razlozi odbrane i sigurnosti zemlje*'. Ta odredba ko- ja je privremenog i izuzetnog karaktera3 kako je karakteriše ZKP, ni- je zakonski ograničena u pogledu trajanja5 tako da praktično može da tr je sve do podizanja optužnice. Tako branilac, zbog svoje neupuće- nosti u materiju postoji samo "pro forma'1, jer on može svoju đužnost da obavlja jedino ako ima neprekidnu mogućnost saznanja i uvida u ce- lokupni istrazni materijal. Ova ograničenja se veoma često primenju- ju pa čak ima mišljenja da je to redovna praksa naših sudova da u is- trazi za teža dela u potpunosti primenjuju ograničenja odbrane.^ 1) Grubiša: op.cit.str.17 I deo 2) Grubiša: op.cit.str.16 I deo 3) -vo Glovacki: Promjene u procesnom položaju i funkciji branitelja pri utvrdjivanju činjenica u krivičnom postupku, Naša zakonitost 7-10/83 str.255 4) Glovacki: op.cit.str.255-256 287 Ali i izvan ograničavajućih određaba koje pređvidja Zakon3 postoji niz primera protivzakonite prakse prema braniocima u istrazi3 bez obzira da li se radi o obaveznoj ili fakultativnoj odbrani.1^ Istražni sudija može takodje da naredi da se pisma koje okrivljeni upućuje braniocu ili branilac okrivljenom u pritvor, pređaju tek poš- ' ' ' i U-: Y to ih on prethodno pogleda kao i da okrivljeni samo u njegovom prisu- stvu ili prisustvu nekog službenog lica može da razgovara sa branio- cem. Navodi se pri tom, da se naitavlja stara praksa da se za vreme tih razgovora sa braniocem, čak i u prisustvu službenih lica', okriv- 2 )ljenom zabranjuje da razgovara o predmetu oknvl jenja. Zbog svega rečenog, može se konstatovati da je samo prisustvo br^nio- ca u istrazi u onim slučajevima u kojima je odbrana;iqbavezna od;ippve- like koristi po okrivljenog, jer je tu branilac, nedovoljno ili nika- ko informisan, uglavnom samo slušalac. Slična ograničenja važ,e iu,kada je u pitanju izvodjenje istražnih radnji, jer i tu važi pravilo da, "kada zahtevaju posebni razlozi odbrane ili bezbednosti zemlje" može da se ograniči ili onćmogući prisustvo branioca i okrivljenog (čl.168 st.3). Ti elementi tajnosti navode neke autore da ih identifikuju u 1) Tako je npr.jednom zagrebačkom advokatu Istražni Odjel Okružnog suda toga grada uskratio kopiranje istražnih zapisnika. Radilo se o poznatom dogadjaju u studentskom domu na Laščini. Istražni sudi- ja je smatrao da nigde u zakonu nije propisa.no da branilac ima pra- vo da dobije kopije zapisnika o saslušanju svedoka u istrazi. Bra- niocu je bilo samo dozvoljen uvid u spis ali mu je: zabranjeno da isti fotokopira ili da ga prepisuje pisaćom mašinom, već mu je sa- mo bilo dozvoljeno da ga čita, i eventualno prepisuje rukom. U kon- kretnom slučaju radilo se o verbalnim đeliktima gde je važna svaka izgovorena reč, u istrazi su ispitivane desetine svedoka koji su se đetaljno i opširno izjašnjavali, tako da bi bilo potrebno najma- nje nedelju dana neprekidnog rada da se to sve rukom prepiše.Kako u stvari ni sud nije mogno da taj spis toliko dugo ostavi braniocu na raspolaganje, taj pcriod prepisivanja trajao bi mnogo duže, ve- rovatno i od sarne istrage, pa bi bilo besmisleno uopšte i preduzi- ma.ti tako nešto. Istovremeno, javni tužilac je dobio sve kopije.Ta- kvo ponašanje prema braniocu u prethodnom postupku ocenjeno je kao nastavak potiskivanja stručne odbrane iz prethodnog postupka. Dinko Šimatović: Otežavanje funkcije branitelja u istrazi, Odvjet- nik 1-2/83 str.23-24 - 288 našoj istrazi kao inkvizitorske elemente.1'* Sve je to u kontradikciji ne samo sa odredbama čl.70 st.l koji predvi- dja obaveznu ODBRANU (a ne obavezno prisustvo branioca) od prvog is- pitivanja za neke kategorije okrivljenih, nego i sa čl.218 st.9 koji tu obaveznost podvlači odredbom da u slučaju postojanja obavezne od- brane, okrivljeni ne može ni izričito da se odrekne prava da bude sa- slušan u prisustvu svoga branioea, a kamoli da mu to bude uskraćeno. Ako je u slučaju težih dela braniocu shodno pomenutim određbama čl.73 • 1 i 2 čl.74-, st. 2 i čl.168. st. 5 uskraćeno sve drugo s onda i to prisustvo, lišeno u velikoj meri učestvovanja u istražnim radnjama, predstavlja ispunjenje jedne forme a ne omogućavanje stvarno ugrože- nim kategorijama okrivljenih da se od samog početka ravnopravno bra- ne uz pomoć stručnog branioca u skladu sa načelnim postavkama insti- tuta obavezne odbrane. Pored prisustva brojnih ograničenja koja još uvek sputavaju delatnost stručnog branioca u prethodnom postupku, treba napomenuti i to da ve- ćina okrivljenih koja po zakonu imaju pravo na obaveznu odbranu, to pravo stiče tek sa dostavljanjem optužnice, a tu se radi o najbrojni- jim slučajevima ovog vida stručne odbrane. Rezultati našeg istraži- vanja to potvrdjuju: VREHE STUPANJA BRANIOCA U POSTUPAK I POSTOJANJE I OSNOV OBAVEZNE ODBRANE branilac postoj an j e i osnov obavezne odbrane smrtna zatvor lOg. neuračunljiv. nema ob ukupno pre optuž- nice 1 3,1 100‘ 28 87,5 32,2 3 9,4 30 32 100 32 posle optuž- nice 59 86,8 3 67,8 100 <3,4 6 8,8 7.0 68 100 68 UKUPNO: 1 1 100 87 87 3 100 100 3 9 9 100 100 100 100 1) Panta Marina:. Napomene o pravnoj prirođi istrage jugoslovenskog krivičnog postupka, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1-2/84 str.66 Očigledno da se većina slučajeva obavezne odbrane po najčešćem osno- vu iz čl.70 st .2 reguliše tek posle podizanja optužnog akta, što je uostalom i zakonom predvidjena granica (odn. dostavljanje optužnice). Ono što skreće pažnju je činjenica da se slučajevi kada odbrana nije obavezna takodje regulišu tek posle optužnice, u odnosu 30% prema 70% dok je kod obavezne ođbrane po osnovu iz čl.7 0 st.2 taj odnos 32,2% prema 67,8%. Veću sklonost ka p^omeni prvog tranioca, dakle veće nezadovoljstvo odbranom pokazuju lica koja su branioca dobila kasnije: VREME STUPANJA BRANIOCA U POSTUPAK I PROMENA BRANIOCA branilac ■ promena branioca menjao nije menjao ukupno pre optužnice 5 15,6 17,9 27 84,4 37,5 32 32 100 posle optužnice 23 33,8 82,1 45 6 6,7 62,5 68 68 100 UKUPNO: 28 28 72 72 100 100 100 100 100 Učešće okrivljenih koji nisu menjali branioca medju okrivljenima koji su branioca dobili za vreme istrage je 8*454% (uopšte u uzorku je učeš- će onih koji nisu menjali branioca 72%). Od onih koji su inenjali bra- nioca je 82,1% onih koji su branioca dobili posle podizanja optužnog akta (učešće uopšte u uzorku onih koji su branioca dobili posle op- tužnog akta je 68%). Iz toga se jasno može zaključiti da su okrivlje- ni koji su branioca dobili za vreme istrage, dakle ranije, više za- dovoljni prezentiranom odbranom, pa i manje skloni da ih menjaju. Na- suprot tome, povećano j'e nezadovoljstvo onih koji su branioca dobili kasnije, što se ogleda u povećanoj tendenciji tih lica da menjaju brhnioca. Naravno osim činjenice da ranije odbrana nesumnjivo uvek znači kvalitetniju odbranu, ovakva "tendencija može da ima i neke pos- ređne razloge, npr. to može da bude i činjenica da je većina stručnih branioca postavljenih posle podizanja optužnice, zapravo imenovana oo sluzbeno^ dužnosti (zato se tek i javljaju posle dostavljanja optuž- nice a ne pre toga), tako da većina tih kasnije pojavljenih branioca nisu u postupak stupili po izboru, koji se češće javljaju u onoj gru- pi branilaca koja je u postupak stupila ranije. Sličan rezultat se dobija ispitivanjem stavova osudjenika iz istraži- vanja "OSUDJENICI 0 ADVOKATIMA". Prilikom ocenjivanja rada svog advo- kata, najvišu ocenu "vrlo se trudio” daju u najvećem broju slučajeva oni ispitanici koji su branioca dobili pre ili za vreme istrage - 71,1-ž. Nasuprot tome, oni okrivljeni koji su branioca dobili posle podizanja optuznice u 55,8% slučajeva se opredeljuju za negativne oce- ne nije se nimalo trudio'* i "imao sam od njega samo štete", To sve dovoljno rečito govord o značaju što ranijeg stupanja branioca u kri- vični postupak da bi se ostvarila efikasna odbrana. Da je takva struč- na odbrana najpotrebnija upravo u slučajevima obavezne odbrane (đakle o m m koji se po pravilu regulišu posle podizanja optužnice) , ne treba posebno naglašavati. Zbog svega rečenog o prethodnom postupku i ulozi stručnog branioca u njemu, a posebno kada se radi o obaveznoj odbrani, ima se još uvek. utisak da je nas zakonodavac, birajući izmedju dve suprotnosti, prag- matičnih zahteva s jedne strane i zahteva za ispunjenjem stanđarda humaniteta, etike i demokratičnosti s druge strane, priklonio za sa- da onom prvom. Upravo zato što smo sigurni da ne postoji ustaljena praksa kršenja ljudskih prava u našoj istrazi, smatramo da stručnom braniocu, naročito kada su u pitanju slučajevi obavezne odbrane pred- vidjenje čl.7o st.2 ZKP treba obezbediti neophodan prostor za deiat- nost. DMladen Grubiša:Zakonska ograničenja formalne odbrane -"kontumacija" bramtelj a u krivičnom postupku ,Odvjetnik,ll-12/82 str.ll - 291 - Uprkos ođređjenih primedaba na način uredjenja stručne odbrane u pret hodnom postupku, naročito na dosta skučene mogućnosti aktivnosti oba~ vezne odbrane, naše procesno zakonodavstvo je u poredjenju sa rešenji ma nekih drugih zemalja, uredjeno na način koji odgovara standarđima zastite prava čoveka, pokazujući u stvari rnalo restrikcija u odnosu na pravo na stručnu odbranu. Dovoljno je da se pođsetimo da francuska policija nema obavezu da osumnjičenog upozori na njegovo pravo na branioca i da njegov branilac ima pravo "a prisustvuje ispitivanjit i da razgleda spise, a rezultati policijskih radnji se koriste na pre- tresu kao valjan dokaz, i '"s tamo ni okrivljeni ni njegov branilao ne mogu prisustvovati ispitivanju svedoka u istrazi. I u Španiji i u SR Nemačkoj braniocu može biti uskraćena gotovo sva aktivnost u is- trazi, ukoliko bi to ugrozilo svrhu istrage. U Finskoj osumnjičeno lice zadržano u policiji ima pravo da se konsultu.je sa advokatom ali na sopstveni trošak pri čemu još, advokat ne može da bude prisutan za vreme njegovog ispitivanja u istrazi, dok se branilac po službenoj dužnosti može imati samo ,na pretresu . ^ U tom pogledu dakle, uporedjivanje našeg zakonskog rešenja tog dela kr.'.vičnog postupka može da nas i :puni odredjenim zadovol j stvom, tim više što je praksa pokazala da nema mesta strahovanjima da će struč- na odbrana zloupotrebiti ova prava i time osujećivati svrhu istrage, ođnosno napore državnih organa da se učinioci krivičnih dela prona- . . 2) dju 1 kazne. 12 1) C.H. Lundell: The finish legal system, str.80 2) Krapac: op.cit.str.236 292 2. Položaj obaveznog branioca od momenta podizanja optužnice (a) Značaj koji dobija obavezna odbrana posle podizanja optužnice S podizanjem optužnice (tačnije s momentom njene dostave) za obavez- nu odbranu nastupa-j kako se s pravom može smatrati, najvažnija faza aktivnosti u krivičnom postupku. Ima autora koji institut obavezne odbrane, smatraju zapravo procesnom aktivnošću vezanom za sud, odno- sno5 kako se izražavaju, "postupanje pred sudom". ^ T e konstatacije se ne tiču samo parcijalno gledano obavezne odbrane, nego je, kako sma- 2)tra Leone glavni pretres onaj procesni trenutak u kome uloga brani- 3)oca kulminira i poprima odlučujući značaj. Slično smatra i Miler" koji navodi da je ođlučujuće težište odbrane u sudskom stadijumu po- stupka, jer se tađa donose odluke. S ovim mišljenjem se ne bismo u potpunosti složili, mada je tačno da je za branilačku aktivnost glav- ni postupak od izuzetnog značaja, jer se tada donosi sudska odluka. Ali tome treba dodati i činjenicu da je za uspešnost odbrane u kri- vičnom postupku, od izuzetne važnosti i mogućnost njegove delatnosti u prethodnom postupku, koja je kao što smo viđeli, u priličnoj meri ograničena. A životna je činjenica da se aktivnostima istražnih or- gana kao i organa unutrašnjih po.slova u najvećoj meri prikuplja ma- terijal za normalno funkcionisanje pravosudja^^. Miler konstatuje^ da postoji proporcio.nalna povezanost izmedju smanjene mogućnosti de- latnosti stručn.e odb.rane za vreme istrage i njenog povećanja posle podizanja optužnice, iz prostog razloga što treba nadoknađiti propu- šteno, ispraviti načinjene greške i sl. 1) Muller-Dietz rop.cit.štr.1228-29 2) Giovanni Leone: Trattato di diritto procesuale penale, Napoli, 1961 knj.II str.402-408 3 ) Mliller: op . cit. str .16 9-17 0 4) Miodrag Kostić:Krivičnoprocesni značaj prikupljenog dokaznog mate- rijala obavljenih radnji ovlašćenih službenih lica unutrašnjih po- slova - VII redovno godišnje savetovanje Udruženja za KPK Srbije koje je održano 6,7. i 8. juna 1985'.g. 5) Miiller: op. cit. str.176 293 S pođizanjem optužnice prestaju da važe sva ograničenja đelatnosti stručnog branioca koja se javljaju u prethodnom postupku i odnose se poa odredjenim uslov-ima na ograničenja u pogleđu razgledanja spisa i predmeta, prisustvovanje pojedinim istražnim rađnjama i mogućnost slo~ bodnog saobraćanja, pismenog i usmenog sa pritvorenim okrivljenim.^ ^ S obzirom da obavezni branilac u prethodnom postupku osim prisustvo- vanja ispitivanju okrivljenog, pod istim uslovima trpi ista ograni- čenja, naravno u onim slučajevima kada uopšte postoji obavezna odbra- na u tom delu krivičnog poetupka, s podizanjem optužnice takodje ima mogućnosti za vršenje potpune branilačke aktivnosti. S dostavljanjem optužnice stiču pravo na obaveznu odbranu okrivljeni protiv kojih se vodi postupak za đela za koja im se može izreći kaz- na od deset ili više godina zatrvora a oni su inače, najčešći nosioci prava na obaveznu odbranu koja u krivičrvom postupku najviše funkcio- niše u stvari u njihovu korist, odnosno kada se oni nalaze u ulozi okrivljenog. Dominantnost prisustva i primene obavezne odbrane na toj osnovi, je tako očigledna, da ona u neku ruku predstavlja perso- nifikaciju obavezne odbrane našeg krivičnog postupka uopšte. Zbog toga je potpuno opravdano, fazu krivičnog postupka od podizanja (odn. dostavljanja) optužnice smatrati u pogleđu obavezne odbrane, kao naj- važniji deo k.rivj čnog postuplca u kome ovaj" procesni institut stvarno dolazi do izražaja. (b) Odnos okrivljenog i obaveznog branioca Odnos okrivljenog i njegovog branioca, bez obzira kako je ovaj anga- žovan, treba da okrivljenom pruža maksimalne mogućnosti odbrane, jer 2)3e samo to nacm da se dodje do istine. Odnos optuženog i bramoca 12 1) Stefanović-Zlatić: op.cit.str.103 2) Vukić:isto str.l 294 U ov°3 fazi glavnog pretresa je najizraženiji, a pomoć branioca u tom delu najpotrebnija. Ili kako poznati advokat opisuje težinu procesne situacije jednog od svojih branjenika (kome je postavljen po službeno dužnosti na početku svoje karijere): "... za njega je ostala samo je~ dna nada, da onaj ko ga bude branio unese u tu odbranu ne samo sve znanje i svu rečitost kojom raspolaže, već i samog sebe, bez kompro- misa i do kraja". ^To je i zbog toga što je sudjenje u današnje vreme složeno i u njemu se javljaju vrlo komplikovana stručnopravna pita- nja (a često i pitan^a iz drugih domena koja su za optuženog nereši- 2) va). Branilac je dptuženikov procesni pomočnik koji svojim znanjem i procesnom veštinom na zakonit način pomaže optuženom u vršenju nje- gove odbrane u postupku pred suđom.^U tome nema nikakve razlike iz- medju branioca koji vrsi fakultativnu odbranu od onoga ko vrši njen obavezni vid kao ni razlike u tome ko ih je angažovao u krivičnom po- stupku. hj ihovi medjusobni ođnosi bi trebalo uvek da budu ođnosi po- verenja, jer je to najbolji put da advokat sazna sve one podatke koje zna okrivl]eni. Naime, o relevantnim činjenicama branilac na prvom me- stu saznaje od okrivljenog što je jedan od pređuslova za gradjenje do- bre odbrane. Da bi mogao da očekuje uspeh, i uopšte, efikasnu odbranu, oknvljeni se mora odlučiti da stvar potpuno preda u ruke svome advo- katu. Ali on to sigurno neće uraditi (kriv ili nevin) ako ma i najma- nje strahuje u diskreciju svoga branioca, tj. ako sumnja da bi on mo- gao da delikatne okolnosti slučaja saopšti trećem licu. Okrivljeni bi shodno tome, trebalo da poveri svome braniocu svoje celokupno znanje ° inkriminisanom đogađjaju, bez obzira da li mu ono ide na štetu ili na korist, da branilac ne bi bio iznenadjen u vodjenju postupka saz- 123 1) Guberina: op.cit.str.18-19 2) Vukić: op.cit.str.41 3) Vladimir Bayer: op.cit.str.276 295 navši ključne činjenice na neki drugi način, i od nekih đrugih iica u nekom nepovoljnom procesnom trenutku krivičnog postupka, npr. na pre- tresu kada nema mnogo vremena a ni mogućnosti da izmeni ranije smiš- ljenu taktiku odbrane.^ Okrivljeni koji je sam izabrao branioca bez obzira na svoju stvarnu ki;_icu ili nevinost imaće najmanje rezervi i sklonosti da nešto za- taji, prećuti, zaobidje istinu ili je izmeni u pogledu nekih podata- ka i okolnosti. Lični odnos koji postoji sa braniocem đovoljna mu je garantija poverenja. Isto može da važi i kada je u pitanju branilac izabran od strane bliskih srodnika gde postoji posredna informisanost o poverljivosti i điskretnosti izabranog advokata. Postavlja se obično pitanje, šta pređstavlja garanciju okrivljenom koji branioca dobija po službenoj dužnosti? To više nije ni neposre- dan niti posređan odnos poverenja baziran na informisanosti o lično- sti i pouzdanosti konkretnog branioca. Jedino što tada deluje (ili ne đeluje) kao momenat poverenja je postojanje moralnopravne dužnosti advokata da čuva interese i pre svega, tajne svog branjenika. To je onaj objektivno postojeći most uspostavljanja nočetnog poverenja ko- je3 ako u daljem kontaktu bude potvrdjeno tj. ostane neiznevereno, predstavlja osnovu za uspostavljanje pravog ličnog ođnosa poverenja kakav postoji inače izmedju branjenika i njegovog, privatno izabra- nog branioca. Dakle i onda kad se obavezna odbrana reguliše postavlja njem branioca po službenoj dužnosti mnogo više nego u slučaju privat- nog izbora u istu svrhu, obaveza čuvanja tzv. pozivne tajne izražena je kao faktor neophodnog značaja za uspešnost ođnosno efikasnost od- brane. Poznato je i to da se advokati izlažu trovrsnoj asnkciji pri- likom odavanja profesionalne tajne: krivičnoj, disciplinskoj i moral- 1 1) Vukić: op . cit. str . M- 6 - 2 96 noj3 što ukupno gledajući predstavlja jednu čvrstu prepreku advokatu da ne otkrije profesionalnu tajnu.'*' .Kad nema tog odnosa poverenja, tj. kada ni postojanje zagarantovane profesionalne tajne nije doprinelo njenom uspostavljanju, u nekim zemljama (npr.SR Nemačka, Švajcarska) okrivljenom je dovoljna samo manifestacija 'narušenog poverenja da bi branilac po službenoj dužno- . .2sti bio zamenjen drugim, takodje postavljenim po službenoj duznosti. Treba konačno reći i to da je advokatska tajna javnog karaktera i da nije ustanovljena samo radi zaštite interesa pojedinca, nego i u in-- teresu društva i njegove potrebe da odbrana kao jedna od krivičnopro- cesnih funkcija, ispravno funkcioniše, ne dovodeći u pitanje svojim disfunkcijama opšta načela krivičnog postupka i uopšte jednog prav- 3) . . . . . • 4)nog sistema. Ima i 'suprotnih mišljenja, pa na pramer Miler smatra da ađvokatska tajna štiti pre svega branjenika koji zbog toga sam može odlučivati da li će se ona i u kojoj meri poštovati, sa čim se ne slažemo u potpunosti. (c) Prava i obaveze obaveznog branioca posle pođizanja optužnice U pogledu prava stručnog branioca u fazi glavnog postupka obično se kaže da su ona puna i kompletna, tj. da se njihovo ostvarivanje može odvijati bez ikakvih ograničenja. U stvari, svako pravo branioca je pravo gradjanina, deo njegovih prava na odbranu. Medjutam, i tu po- stoje nužna i logična ograničenja u smislu da može da pređuzima rad- nje koje može preduzeti i sam okrivljeni, kao i da te radnje predu- 1 1) Ignjatović: op.cit. Profesionalni moral... str.266 2) Miiller: op . cit. str . 18 2 3) Vukić: op.cit.str.56 4) Miiller: op . cit. str. 183 5) Frieđrich Wolff: Stellung, Aufgaben und Verantwortung des Vertei digers im Strafverfahren, Neue Justitz 9/79 str.400 297 zima samo u njegovu korist.^" I na istorijskim počecima advokature se 2)smatralo da '’Svako mora biti branjen po načelu savesnog čoveka”. Ono što je tu važno napomenuti je da su zadaci branioca uvek isti, radilo se o privatno izabranom ili braniocu postavljenom po službenoj dužnosti. I u jednom i u drugom slučaju branilac je ovlašćen da uči~ ni sve što smatra korisnim, zatim da predloži sve što smatra koris- 3 )nim da predloži. Kada je jednom postavljen, izmedju njega kao brani- oca po službenoj đužnosti i branioca odabranog od strane okrivljenog sa procesnog stanovišta, nema nikakve razlike, jer su oboje u prvom 4)redu obavezni da vode računa o interesima okrivljenog. On medjutim nije ni reprezent ni zastupnik okrivljenog, nego je njegov pomoćnik koji se medjutim, nikako ne identifikuje sa interesima okrivljenog, lli kako se Dolenc izražava, on svom branjeniku samo pozajmljuje u vlastitu subjektivnu upotrebu svoj razum i govorničku sposobnost. De~ limično bi se složili sa Milerom« 'koji navodi da se funkcija branio- ca kao pomoćnika manifestuje u njegovoj aktivnosti kao savetodavca, čirne utiče na njegovo ponašanje u postupku, ali smatramo da stručna odbrana nije samo savetovanje niti uticanje na ponašanie okrivljenog. Postoje mišljenja po kojima, za razliku od okrivljenog i tužioca ko- ji su u krivičnom postupku stranke, branilac kao stručni pomagać okri- vljenog to nije, a takodje njegov fond prava i dužnosti nije takav da bi se smatralo da on pređstavlja okrivljenog, odnosno da je ma u kom smislu njegova zamena. Nešto drugačije je mišljenje da branilac đoauše nije samostalna stranka-, ali je tzv. "paralelna stranka", jer Grupa autora: Vodič kroz postupke, Beograd 1973.g .,dr.Mirko Pero- vić - Krivični sudski' postupak, str.36 2) Romac:op.cit.Latinske pravne izreke:"OMNIS QUI DEFENDITUR,BONI VI- RI ARBITRATUR DEFENDUS EST"(Paulus,D ,3,3,77)str.133 3) Dolenc: op.cit.str.117 4) Miiller: op . cit. str. 18 3 5) Dolenc: op.cit.str.118 6) Muller: op.cit.str.178 7) Vukić: op.cit.str.24 298 je ovlašćen da u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može pređuzeti i okrivljeni.^ ^ Obavezni branilac ne zamenjuje okrivljenog i kada se prema njemu vo- di poseban postupak za primenu mere bezbednosti obavežnog psihijat- ri^skog lečenja. ”U postupku za primenu mera bezbednosti psihijatrij- sk^g čuvanja i lečenja u zđravstvenoj ustanovi (ili lečenja na slobo- di), koji se vodi protiv neuračunljivog izvršioca krivičnog dela, sve đo pravnosnažnog okončanja toga postupka, okrivljeni može neposređno vršiti svoja procesna prava i u slučaju kada je u isto vreme na snazi druga odluka kojorn je okrivljeni lišen poslovne sposobnosti i na os- novu koje je stavljen pod starateljstvo. Radi se o tome da staralac okrivljenog nema ovlašćenja da umesto okrivljenog preduzima procesne . . tf 2 ) radnj e.” ”Po pravilnoj primeni određaba čl.508 i 398 Zakona o krivičnom pos- tupku, procesna situacija okrivljenog u postupku za izricanje mere bezbednosti, kada one predstavljaju samostalnu krivičnu sankciju (čl. 63 i 64 KZ SFRJ), izjednačeno je sa položajem okrivljenog u redovnom krivičnom postupku." (Kzs 55/ 78 od 2 9.9.19 7 9 . g . ) 1 23 Na glavnom pretresu najjasnije đolazi do izražaja da je aktivnost bra- nioca strogo determinisana s obzirom na njegovo osnovno pravo i duž- nost đa zaštiti interese okrivljenog. On ne može ni u kom slučaju da pozivajući se na svoju savest, postavi odbrambenu koncepciju na 1) Jekić: Pojam stranke u delu Tome Živanovića, Zbornik Pravnog fa- kulteta u Zagrebu br.1/85 str.81 2) Zaključak XXIV Zajedničke sednice Saveznog vrh.republič.suda i po- krajinskih vrhovnih sudova i Vr’hovnog vojnog suda, održane u Peći 17. i 18. maja 1984.g. - Bilten sudske prakse Saveznog suda br.20 januar-juni 1984.g. str.62-63 3) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.9, jul-decembar 1978.g. 4 ^ Matovski: op.cit.str.94 299 štetu okrivl j enog., zbog toga što je u toku procesa npr. na osnovu do- kaza3 priznanja okrivljenog ili sopstvenog zaključivanja došao do uve~ renja da je okrivljeni kriv.^ Kodeks profesionalne etike advokata pre- dvidja da ako je stranka u poverenju priznala advokatu da je počinila krivično delo zbog koga je osumnjičera ili optužena, da on može da joj otkaže dalje pružanje pravne pomoći ili može i dalje da joj pruža ovu pomoć, ali ni u kom slučaju ne sme da pređuzme bilo šta što bi stran- 2 )ci moglo da nanese štetu zbog njenog priznanja. Početak aktivnosti branioca je momenat đostavljanja optužnice shodno odredbama čl.263 st. 1, što je ujedno i onaj procesni trenutak kada nastupa obaveznost stručne odbrane za okrivljene optužene za krivična dela za koja im se može izreći kazna od đeset gudina zatvora ili te- ža. (d) Prisustvo obaveznog branioca Da bi se obezbedilo i omogućilo vršenje stručne odbrane neophodno je obezbediti prisustvo branioca na glavnom pretresu što je okolnost ko- naročito podvučena kada je u pitanju obavezna odbrana. Odredbe čl.281 st-.l' predvidjaju koja će se lica pozvati na glavni pretres i medju njima pominju i branioca, s tim što kod obavezne odbrane ne po- stoji obaveza suda da pouči okrivljenog o pravu na branioca (čl.281. st.2) jer ga on već ima, kao i da pretres neće morati da se ođlaže zbog toga što branilac nije došao na pretres ili što je optuženi uzeo branioca tek na pretresu, u čemu se sastoje razlike o obaveštanju za glavni pretres izmedju slučajeva obavezne odbrane i fakultativne od- brane. 12 1) Matovski: op.cit.str.82 2) Kodeks profesionalne etike advokata Advokatske Komore Srbije, Beo- grad 1981.g. X Odeljak, str.ll 300 Postoji sudska ođluka po kojoj: "Ođređbe čl.256 st.4 ZKP prema kojima se poziv optuženom za glavni pretres mora dostaviti najmanje 8 dana pre pretresa - odnosi se na optuženog a ne i na branioca (Kž.1/73 od 28.6.1973.g .)^^Suprotni stav da je pozivanje branioca na glavni pre- 2) . . .tres obavezno koji zastupa Vasiljević, nam se čini tačnijim, pogoto-’ vo kada se radi o.obaveznoj odbrani, s tim što smatramo da u tom slu- čaju takođje važi rok od najmanje 8 dana pre pretresa. U pogledu omogućavanja efikasne odbrane odredbama čl.281 st.3 predvi- d]eno je da izmedju dostavljanja poziva ostane dovoljno vremena za priprernanje odbrane, a najmanje 8 dana, pri čemu se ne pravi razlika izmedju slučajeva fakultativne i obavezne odbrane. Uvidjanje neopho- dnosti postojanja potrebnog razmaka izmedju obaveštavanja branioca i zakazivanja glavnog pretresa, dolazi do izražaja i u jednoj suđskoj odluci, u kojoj se dođuše radi o postavljanju obaveznog branioca od~ stunom okrivljenom, ali je suština ista. Naime, branilac mora imati dovoljno vremena za pripremu odbrane: "Odbijanje pređloga branioca po službenoj dužnosti koji je postavljen odsutnom okrivljenom istog dana kada je održan glavni pretres da se glavni pretres odloši radi pripreme odbrane, moglo je biti od uticaja na zakonitost i pravilnost prcsude, pa je bila učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postup- ka iz 51.364 st.2 ZKP.n (Sklep Višjeg sodišta v Kopru Kp.153/81-5 od 21.5.81g.).3) Na zahtev optuženog, dakle i branioca, ili na zahtev tužioca a po pristanku optuženog, ovaj rok se može skratiti. Ako je propušteno ođo- bravanje ovog roka postojaće povreda iz čl.364 st.2. 123 1) Bilten Vrhovnog suda Jugoslavije br.1 od 1973.g. 2) Vasiljevi: op.cit.Komentar... str.324 3) Zbirka sudskih odluka Knj.6 , sveska 2 Beograd 1981.g .str.84-85 301 Po pitanju prisustvovanja branioca na glavnom pretresu važe sledeće ođredbe. Pre svega čl.289 st.l koji se ođnosi na isključenje javnosti predvidja da se ta mera nikada ne ođnosi na branioca kako fakultativ- n'-'T tako ni obaveznog. U slučaju ometanja reda na glavnom pretresu, t anilac može da bude opomenut, pa kažnjen novčanom kaznom a zatim i u tjen Cčl.295 st.l). Veće može braniocu, koji nastavi da narušava red, da uskrati dalju odbranu, i u tim slučajevima, okrivljeni će se pozvati da uzme drugog branioca. Razlika izmedju fakultativne i oba- vezne odbrane je ovde uočljiva, naime, dok se u prvom slučaju pret“ res može nastaviti i bez prisustva branioca (npr.ako optuženi ne us~ pe ođmah da ga angažuje i ako sud po ispitivanju svih okolnosti oceni da odsustvo branioca ne bi bilo od štete po odbranu). Ako u slučaju obavezne odbrane ne postoji mogućnost da okrivljeni odmah uzme bra- nioca, odnosno da ga sud postavi bez štete po odbranu, pretres će se ođložiti (čl.295 st.2 i 3). Optuženi koji je imao izabranog branioca kao vršioca obavezne odbrane, pa i dalje želi da ima takvog branioca, može tražiti odlaganje pretresa bez obzira što bi mu postavljeni bra- nilac po službenoj dužnosti mogao biti ponudjen odmah. Kako se smat- ra, okrivljeni ima pravo da slobodno bira branioca i kod obavezne odbrane.^ ^ Udaljenje se ne može izreći kao prva disciplinska mera, tj. pre toga 2)mora postojati individualno odredjena opomena. Takodje se ne moze primeniti novčana kazna samo za napuštanje pretresa koje sa svoje strane nije predstavljalo ometanje discipline:"Nepravilno je rešenje da se branilac primenom čl.278 st.l ZKP kazni novčanom kaznom zato što je napustio glavni pretres, kad ovo nije učinio na način koji bi ]' Vas’ljević: op.cit. Komentar...str.336 2j Petrič: op.cit.Komentar... str.171 predstavljao ometanje glavnog pretresa ili nepokoravanje naredjenji- ma predsednika veća za održavanje reda. Branilac može biti obavezan da snosi troškove prouzrokovane time što je zbog napuštanja pretres odložen, ako se ovo ođlaganje može iripisati braniocu u krivicu.! (VS NR BiH Kž.623/58 od 22.t.68.).1) P tičiti tretman postoji u pogledu odlaganja glavnog pretresa kada je u pitanju nedolazak branioca na pretres, odnosno njegovo neoprav- d'~,no r.apustanje pretresa. Naime, odredbe čl.301 predvidjaju da ako na glavni pretres ne dodje branilac koji je uredno pozvan a ne oba- vesti sud o razložima sprečenosti eim je za _o"vaj razlog saznao, ili ako branilac bez odobrenja napusti glavni pretres, optuženi će se od- mah pozvati da uzme drugog branioca. Ako u slučaju obavezne odbrane ne postoji mogućnost okrivljenog da odmah uzme branioca3 ođnosno da ga sud postavi bez štete po odbranu, pretres će se ođložiti. Angažo- vanje branioca odmah, što pređvidja zakon, najčešće faktički nije iz- v'iljivo, jer kako se smatra branioci ne čekaju u sudskim hodnicima d' budu angažovani, niti dostojanstvo advokata dozvoljava da tu skla- O \pa sporazume (slične odredbe sadrži i Kodeks advokatske etike); ydr.- 1 2 e 3 okrivljeni i ne poznaje lica koja bi došla u obzir da budu anga- žovana tako na brzinu, nema obaveštenja kome može pokloniti poverenje, što sa svoje strane pređstavlja jedan od imperativa postojanja efika- sne stručne odbrane. Dakle, jasno je da u slučaju obavezne odbrane, ovakva situacija rezultira zapravo uvek odlaganjem pretresa. Odsustvo branioca sa glavnog pretresa u slučaju obavezne odbrane pred- stavlja uvek bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.364 st.l t.3. To je razlika u odnosu na fakultativnu odbranu i ona predstavlja *23 1' Tbirka sudskih odluka knj.3 sv.l 2) Vasiljević: op.cit.Komentar... str.345 3) Kodeks profesionalne etike'u II Odeljku nastr.4 predvidja: !iAdvo- kat mora u svojoj kancelariji da prima stranke i obavlja odredjene advokat.poslove,On ne sme da prima stranke po sudskim hodnicima, ugostiteljskim i sličnim radnjama ili na neki drugi nepriklađan na- čin" . 303 novinu u ZKP/77, jer su svi naši dotadašnji krivični postupci počev od ZSKP/29, do Novele/67 poštovali u punoj meri prava formalne odbra- ne, jednako fakultativne kao i obavezne i glavni pretres se pod jed- nakim uslovima ođlagao u oba slučaja da okrivljeni ne bi trpeo štetne pc bedice nekorektnog ili nedopuštenog ponašanja branioca.1'* Oe .ku u pogledu troškova zbog odlaganja pretresa usled neđolaska b? 'ioca donosi veee. "Predsednik veća ne može doneti rešenje kojim će bavuzati branioca optuženog da snosi troškove krivičnog postupka nastale zbog odlaganja glavnog pretresa povodom njegovog neđolaska na glavni pretres, već takvo rešenje može doneti samo veće na glavnom pretresu pošto se prethodno ispitaju mogućnosti za zamenu branioca.” (OVSS Prištine K.ll/6t)2) Kada je u pitanju obavezna odbrana ostao je prisutan imperativ da se obezbedi njen kontinuitet u vidu neprekinutog prisustva stručnog bra- ni-ca onih okrivljenih koji su titulari prava na obaveznu odbranu. U ti slučajevima je neophodno bez obzira na neke konfliktne situacije iz' 'dju suda i stručnog branioca ili branioca i okrivljenog, obezbe- di j. kontinuirano prisustvo stručne odbrane, nezavisno od eventualne pr aene ličnosti nosioca te odbrane. U jednom od slučajeva obavezne odbrane, odlučeno je: "Glavni pretres je tekao bez lica čije je pri- suctvo obavezno, ako sud čim je primetio da je okrivljeni duševno bo- lestan naje postavio branioca po službenoj dužnosti".(VSH Kž.28/64). Ne treba tražiti isključivu zainteresovanost zakonodavca da se zašti- te interesi pojedinca. Radi se o činjenici, kako navodi Ranijeri*4 ^ da lj Grubisa: op.cit.Zakonsko ograničenje... str.13 2) Bilten Vrhovnog suda Srbije br. 5 3) Vasiljević: op.cit.Komentar str.424 4; anieri: op.cit.str.235-6 branilac vrši i jednu funkciju koja je javnopravnog karaktera. Pošto je đakle, to služba neophodna javnosti, on je ne sne napustiti niti se udaljiti sa pretresa ostavljajući okrivljenog bez pomoći. I u nemačkom krivičnom postupku je šituacija slična. Zakonske odredbe predvidjaju da ako branilac izostane sa pretresa u onim slučajevima u kojima je odbrana obavezna, ili se bezrazložno udalji, pređsedavajući će okrivljenom postaviti drugog branioca, a sud može i da ođloži pre- tres ako novopostavljeni branilac izjavi da nema đovoljno vremena da pripremi odbranu. Troškovi toga odlaganja padaju na teret branioca čijom je krivicom đošlo do odlaganja. Ni odustajanje okrivljenog od nedošavšeg ili udaljenog branioca ne može da se uzme u obzir iz oči- glednog razloga poštovanja zakonski predvidjene obaveznosti odbrane od koje okrivljeni ni u celini, a ni đelimično, ne može da se odrek- ne. Sudska praksa je u našoj zemlji na istom stanovištu: '‘Branilac je učesnik postupka bez koga se glavni pretres ne može odr- zati, samo kod obavezne odbrane. U slučaju nedolaska branioca kod o- bavezne odbrane, uzima se, odnosno postavlja se drugi branilac ako je to moguće bez štete za odbranu a ako nije moguće, odlaže se glavni pretres. Sam pristanak okrivljenog i branioca da pretres teče privre- meno u ođsustvu branioca, nije đovoljan ako je odbrana obavezna". (VSH Kž.697/68).1) Interesantno je da se u nemačkom krivičnom postupku ista procesna si- tuacija stvara i kod tzv. "oklevanja" branioca dakle kada je on fizi- čki prisutan ali je nedovoljno aktivan ili je potpuno neaktivan. I tada se okrivljenom može postaviti drugi branilac na čiji se zahtev 7 )ođlaže glavni pretres. 12 1) Vasiljević: op.cit.Komentar str.424 2) Kleinknecht .* op . cit. str . 3 7 6 ~ 3 7 9 305 Takodje treba reći da se prisustvo branioca zahteva tokorn celog glav- nog pretresa kada je odbrana obavezna, i nije dovoljno njegovo prisu- stvo samo na jednom njegovom delu.: "Kako je prema optužnici javnog tu- zioca optuženi bio tužen za krivično delo pronevere iz čl.322 st. 2 KZ za koje je po zakonu pređvidjena kazna strogog zatvora do đeset godi- na, on je u mislu čl.69 st.2 ZKP morao imati branioca, te je prisus- tvo branioca na glavnom pretresu bilo obavezno tokom celog glavnog pretresa. Okolnost da je glavni pretres (poslednji deo) ođržan u pri- sustvu branioca a sastojao se u tome što su čitani spisi sa ranij'ih glavnih pretresa, ne može da se tretira kao da u suštini nije bilo povredjeno pravo odbrane, jer je nemoguće da branilac koji se slučaj- no zađesio u sudu i prihvatio se odbrane okrivljenog, odjednom ovla- đa predmetom koji je prema stanju stvari složen, i da pravilnc izvrši svoju ulogu branitel j a!;. (VSS NR Srbije Kž.2392/60 od 27 .10.6 0 .)15 Osim fizičkog prisustva. branioca neophodno je po našem mišljenju i pismeno dostavljanje rešenja suda. Ipak sudska praksa je stala na dru- gačije stanovište. "U slučaiu obavezne odbrane samo prepis presude se dostavlja i optuženom i braniocu a sve ostale odluke od čijeg donoše- nja teče rok za žalbu dostavlja se lično okrivljenom a braniocu samo na zahtev okrivljenog (čl.326 st.3 ZKP). Prema tome, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je prepis rešenja o produženju pritvora do- s tcivio samo okrivljenom iako se radilo o postupku u kome je odbrana bila obavezna.1 (VS BiH KŽ.95U/74 od 25.7.1975.g.)1 2' ■Jedini izuzetak od pravila da se pretres mora odložiti u slučaju od- sustvovanja branioca, nosioca obavezne odbrane, predvidjen jc čl.302 ZKP kada o održavanju pretresa odluku donosi veće uprkos odsustvu 1) Bilten Vrhovnog suda Srbije br.31 2) Pravna misao 1-2/76 str.75 branioca i uprkos postojanja zakonske obaveznosti odbrane, pod uslo- vom đa je prema đokazima koji se nalaze u spisima očigledno da se mo- ra doneti ođluka kojom se odbija optužba. (e) Aktivnosti obaveznog branioca Aktivnost branioca na glavnom pretresu počinje posle čitanja optužni- ce i ispitivanja okrivljenog koje vrši predsednik veća. Kao apsolutna povreda krivičnog postupka je uskraćivanje braniocu (izmedju ostalih) da mu se, nasuprot njegovom zahtevu, upotreba svoga jezika.A takodje ■'Povreda postoji i ako okrivljeni nisu tražili tumača, jer im. je bra- nilac bio stalni sudski tumač. Neđozvoljeno je da branilac koji vrši funkciju odbrane u postupku, vrši u isto vreme i đužnosti tumača:'. (VSV Kž.184/64).1} Nema nikakve razlike izmedju fakultativne i obavezne odbrane u odred- bama čl.321 po kojima se okrivljeni i njegov branilac mogu dogovarati, ali o tome kakav će odgovor na konkretno pitanje dati okrivljeni, ne može se savetovati ni sa svojim braniocem niti sa bilo kim drugim. Kada predsadnik veća završi saslušanje pojedinog svedoka ili veštaka kao i članovi veća, branilac optuženog, posle eventualnih pitanja tu- žioca i samog optuženog, takodje ima pravo da im postavlja pitanja ne- posređno uz dozvolu predsednika veća (čl.327 st.l). Sem učešća u iz- vodjenju već postojećih dokaza, branilac okrivljenog ima pravo da do ^avršetka glavnog pretresa predlaže da se izvide nove činjenice i pri- bave novi dokazi a može ponoviti i one predloge koje je predsednik ve- veće odbilo. Ovaj aspekt branilačke aktivnosti nije neko njego- vo posebno pravo, već pređstavlja zapravo izvorno pravo okrivljenog 1) Vasiljević: op.cit.str.424 Komenat... 307 kao stranke (čl.322 st.U). Medjutim, odbijanje da se prihvate ovi predlozi uz nedovcljno objašnjenje, ne predstavljaju povredu prava okrivljenog na odbranu: ,!čl.292 st. 5 i čl.357 st.7 - Nije povredjeno pravo na odbranu optuženog kada je pređlog za izvodjenje novih dokaza odbijen rešenjem sa kratkim obrazloženjem i obrazloženjem u presudi. Ovakva odluka može predstavljati nepotpuno utvrdjeno činjenično sta- nje." (Kps.58/81 od 18.5.1981.g .)1} Branilac ne samo što ima pravo da predlaže izvođjenje novih dokaza,. već je njegovo pravo da se usprotivi izvođjenju nekih drugih dokaza. Branilac takodje može, naslanjajući se na pravo okrivljenog kao stran ke da posle dovršenog saslušanja svedoka ili veštaka, kao i posle či- tanja zapisnika ili drugog pismena, odgovori na pitanje predsednika veća da li nešto ima da primeti (čl.335). Ista je situacija i sa mo- gućnošću da odgovori na pitanje koje se po završenom dokaznom postup- ku upućuje od strane predsednika veća strankama i oštećenom, imaju li kakve dopune đokaznog postupka (čl.336). “Propuštanje predsednika ve- ća da pre završenog dokaznog postupka pozove i obavesti o toku pret- resa optuženog koji je po odluci veća udaljen iz sudnice predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.364 st.2 ZKP.” (VSS resenje Kž.1-101/83 od 21.4-.83.g .)^^Od ove obaveze predsednik veća ne može da se oslobodi ni ako je pretresu prisustvovao branilac okriv- Ijenog bilo po osnovu fakultativne bilo obavezne odbrane. U svim tim radnjama završetka dokaznog postupka na glavnom pretresu i ulozi stru čnog branioca u njima, nema nikakvih razlika izmedju branioca koji vr si fakultativnu stručnu.odbranu od onoga ko vrši njen obavezni vid. 12 1) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.16, januar-jun 1982.g. 2) Zbirka sudske prakse br.46 str.44 308 Naslanjajući se na izvorno pravo okrivljenog^^kao stranke branilac takodje ima pravo kontrole zapisnika sa glavnog pretresa. Ako je po- trebno a naročito ako se u zapisnik doslovno unose izjave nekih lica, predsednik većd može da naredi da se odnosni deo zapisnika odmah pro- čita, a pročitaće se uvek, kada to, izmedju ostalih, zakonom predvi- djenih lica, zahtevaju okrivljeni kao stranka i njegov branilac (čl. 308 st.5). Takodje stranke imaju prava da pregledaju završeni zapis- nik i njegove priloge, da učine priraedbe u pogledu sadržine i da tra- že ispravku zapisnika (čl.309 st.2). Sve ove radnje zajedno sa okri- vljenim ili umesto njega, u dogovoru sa njim može da vrši i branilac okrivljenog. U stvari on je pozvaniji od okrivljenog da vrši radnje koje pređstavljaju kontrolu zapisnika, jer je verovatnije pažljivije i stručnije pratio izvodjenje pojedinih dokaza sa manje emocija i nervoze, i sa evidentno više sposobnosti da proceni domete nekih na izgled sitnih propusta, omaški ili nejasnih formulacija, nego što je okrivljeni. Dakle, kontrcla zapisnika je jedna stručnopravna aktiv- nost branioca koju on treba da izvrši nezavisno od zainteresovanosti okrivljenog kao i njegovu everttualnu sposobnost da to obavi kvalite- tno, jer ni ovde kao ni u drugim radnjama čije vršenje branilac zas- niva na pravu okrivljenog kao stranke, okrivljeni i njegov branilac nisu konkurenti jedan drugom, niti jedan drugog isključuju ma u kom pogledu, već su njihove radnje komplementarne. "Na osnovu čl.123 st.l ZKP branilac ima pravo da traži i dobije pre- pis zapisnika sa glavnog pretresa. Kada se takav zahtev postavi na glavnom pretresu, odobrenje da se izda prepis, odnosno da se zapisnik vodi u više primeraka, daje sud na osnovu čl.123 st.2 ZKP." (VSM Kž.Uli/71 od 24.2.72.g.).2) Tj Poj'am HIzvorno pravo okrivljenog" kod Simić-Jekić: Krivično pro- cesno pravo (FRJ, Beograd 1983. str.139 2) Zbirka sudskih odluka knj.17 sv.l 309 Glavni pretres se može prekinuti i ako je stručni branilac vršilac funkcije obavezne odbrane uredno prisutan na pretresu u slučaju da se stanje stvari tako izmeni da je neophodno odlaganje radi pripreme odbrane. Odluku o ovom odlaganju donosi veće rešenjem (čl.306). Kada je u pitanju izmena optužnice prema ođredbama čl.337 st.l i 2, svi može radi pripremanja odbrane prekinuti glavni pretres. Ako pri- premanje odbrane povodom izmene optužnice zahteva duže vreme, glavni pr tres će se po pređlogu branioca ili optuženog prekinuti. Odbijanj'e pr„dloga da se glavni pretres prekine radi pripremanja odbrane može pređstavljati povredu iz čl.364 st.2 što je uvek faktičko pitanje. "Sud nije dužan da odloži glavni pretres radi pripremanja odbrane u slučaju svake izmene optužnice, već će to učiniti samo ako3 u zavis- nosti od obima i sadržine izmena, oceni da za to postoji objektivna potreba. (Iz obrazloženja: U konkretnom slučaju nije bilo opravdano oc aganje glavnog pretresa, budući da se u odnosu na prvobitnu optu- žnicu, izmena svodila samo na povećanje iznosa utajenog poreza sa 73.629 na 75.551 din. uz razgraničenje utajenog poreza po godinama, što očigledno niti po obimu niti po sadržini nije predstavljalo iz- mer.u koja bi zahtevala posebno proučavanje i pripremanje odbrane”. (VSS Kž.1-314/83 od 5 . t. 198 3 . g .)1 ^ ''Nije povredjeno pravo na odbranu jednog od okrivljenih odbijanjem njegovog pređloga za odlaganje glavnog pretresa zbog izmene optužnice koja se ne ođnosi na njega, već se sastoji od odustanka od gonjenja prema tom drugom okrivljenom i izostavljanja izvršenja koja terete tog drugog okrivljenog. Naime, prema odredbi čl. 3 37 st.3 ZKP sud nije duzan da u slučaju svake izmene optužnice odloži glavni pretres, već 1) Bilten sudske prakse Saveznog suda oktobar-decembar 1983.g .str.4 310 takvu odluku đonosi u zavisnosti od obima i sadržaja izmena i optuž- nice. Po oceni ovog suda, pravilno je prvosteč.eni sud u konkretnom slučaju ocenio da nema objektivnih potreba za odlaganje glavnog pre- tresa zbog pripremanja odbrane osuđjenog J.R. jer je na glavnom pret- resu javni tužilac ođustao od optužbe protiv prvooptuženog H.L. pa je do izmene optužnice protiv optuženog J.R. došlo utoliko što su iz či- njeničnog opisa izostavljene samo one radnje koje je prvobitnoj optu- žnici preduzeo optuženi H.I. dok je opis radnji izvršenih od strane J.R. ostao neizmenjen. Otuda ni situacija u kojoj je osudjeni J.R. đoveđen izmenom optužnice na glavnom pretresu nije ni nova ni za op- tuženog nepoznta, pa stoga nije ni iziskivala pripremu nove ođbrane a time ni opravdan razlog za odlaganje glavnog pretresa." (VSV Vojvo- dine Kzp.54/82 od 16.9.1982.g .)15 U slučaju proširenja optužnice, odredbe čl.338 st. 2 Takodje sađrše mogućnost da se radi pripremanja odbrane glavni pretres prekine. Samo u ovom slučaju postoji mogućnost, po saslušanju stranaka (naslanjaju- ći se na pra.vo okrivljenog kao stranke) njegov branilac takodje može o tome dati svoje mišljenje, da se ođluči da se za delo na koje je optužnica proširena posebno sudi. Odbijanje da se glavni pretres pre- kine može takodje predstavljati bitnu povredu Odredaba krivičnog po- stupka iz čl.364 st.2 što je kao i u slučaju izmene optužnice, u sva- kom konkretnom slučaju faktično pitanje. Kurakter aktivnosti branioca na glavnom pretresu može da sadrži pri- . 2) . .bavljanje novih đokaza. Ali kako se podvlači knvično pravo a ni odredbe postupka mu ne đaju nikakvo pravo prinude. On moše da ide na lice mesta, nalazi svedoke, razna stručna lica koja bi davala mišlje- nje o spornim pitanjima u korist okrivljenog. On takodje može da *2 T5 Pravni život 2/83 str.252 2) Kern und Roxin: op.cit.str.73 311 - potraži srodnike okrivljenog i da ih shodno pravu da odbiju sveđoče- nje, poući kako da budu od najveće koristi za odbranu. Smatra se od pomenutih autora, da se predje granica toleranci^c u tim branilačkim aktivnostima samo ako branilac obmanom ili pretnjom utiče na slobod- no iskazivanje svedoka, ako ih nagovara na davanje lažnih iskaza ili n falsifikovanje dokaznih sredstava kao što je otklanjanje tragova na mestu izvršenjo ili menjanje dokumenata. Ali ma kakve dokaze pre- z ;irao treba do, ima u vidu da odbrana u socxjalizmu? kako navo^ii V,V .f^^nije šou koji se izvodi na glavnom pretresu (mi bismo dodali9 i s samo u socijalizmu). Suština odbrambenih aktivnosti na glavnom pretresu se sastoji u tome da se oštrica odbrane upen na obaranje dokaza na kojima se zasniva optužnica5 i da se ojača dokazna snaga 9 \ onih dokaza koji idu u prilog odbrane." I u rimskom pravu se smatra- . . . . . . 3) T1 .lo đa se sva veština sastoji u uveličavanju xli umanjivan^u. xxi kako smatra sovjetski autor Petruhin3^ ^dolazeći do ubedjenja da je okrivljeni nevin, advokat može: da obrati pažnju suda na nedovoljnost dckaza koji leže u osnovi optužbe, ispitanost verzija koje opovrgava- ju ili stavljaju pod sumnju verziju optužbe, mogu da opovrgavaju op- t :bu i drugačijim tumačenjem dokaza koji leže u njenoj osn-vi. Izbor c 'g ili onog načina đokazivanja nevinosti zavisi od samog advokata ko i je ipak dužan da ima u vidu objektivne podatke da bi način odbra 1234 1) 'Wolff: op.cit.str.400-402 2) Ignjatović:op.cit.Profesionalni moral... str.245 3) Romac: op.cit.str.437 - "VIS ORATORIS OMNIS IN AUGEMDO MINUENDOQUE COMSISTIT” (Quintilianus 8.3.89)Sva snaga (veština govornika sas- toji še u uveličavanju i umanjivanju - ili :,Suština odbrambenog govora sastoji se urnanjiti značaj onoga što ide na štetu klijenta, a uvećati ono što mu ide u prilog.” 4) Petruhin: Dokazivanje nevinosti i stav advokata na sudu3 Sovet- skaja justicija 10/72 str.22-24 ne koji je on odabrao pokazao kao optimalan. Što se tiče odnosa sa is tinom«, još je u rimskom pravu rečeno da je đužnost suđije da se uvek drži istine, a advokata da brani kadkad samo verovatnu stvar ako i nije potpuno istinita.^ Jedan od najvažnijih činilaca je u svemu to-- me ipak braniočeva upornost i nepokolebljivost u vršenju odbrane, što 2)su takodje dobro uočili u antičkom Rimu. (f) Završna reč obaveznog branioca Smatra se da je jedna od naj značajni.j ih i naj složeni j ih odbrambenih aktivnosti branioca (bez razlikovanja delatnosti obaveznog od fakul- tativnog branioca) njegova završna reč na glavnom pretresu. Branioče- vo mesto u redosleđu krivičnoprocesnih učesnika čijim se završnim go- vorima okončava glavni pretres, je prema odredbama čl.339. pretpos- lednje, posle svih drugih učesnika koji imaju pravo na završnu rec,a jedino pre optuženog. Branilac je u mogućnosti da govori, ocenjujući čitav dokazni materijal i pravnu kvalifikaciju dela. On po pravilu, analizira sve izvedene dokaze, pa iz toga izvodi konkretan zaključak čime, kako se smatra, najviše doprinosi rasvetljavanju čmjeničnog stanja.^To je ujedno i poslednja prilika da se ukaže na eventualne nepravilncsti dokaznog postupka i povrede zakona. Moguć je i osvri na postojanje eventualnih protivurečnosti izmedju•pojeđinih dokaznih sredstava (npr. izjave različitih svedoka koje su u medjusobnoj kon- tradikciji). Kako smatra Ignjatović14 ^ braniočeva najjača udarna snaga se vidno i najsnažnije ispoljava upravo tokom davanja zavrsne reči. 1) Roraac: op.cit.str.24 - nIUDICIS EST SEMPER IN CAUSIS VERUM ShQUIi3 PATRONI NUNNUNQUAM VERSIMILE,ETIAM SI MINUS SIT VERUM,DEFENDERE” (Cicero, De off 2,14,51)-Dužnos suca je da se u sporovima uvek_drži istine, a advokata da brani katkad verovatnu stvar,pa ako i nije potpuno istinita. 2) Romac:op.cit.str.133-VIR BONUS DEFENSOR ACER OPTIMARUM PARTIUM EST -Dobar čovek uporan je branitelj vrlo dobrih stranaka. 3) Ign^atović:op.cit.Profesionalni moral...str.242 4) Ignjatović:op.cit.Profesionalni moral...str.242 313 Sličan značaj završnoj reči đaje i Stanković1 koji smatra da ona pre- đstavlja logično i pravno zaokruženje čitavog postupka sa posebnim akcentom na ono što se dogodilo na glavnom pretresu. Isti autor sma- tra da je nesumnjivo završna reč najsloženija rabota odbrane, pored čega još predstavlja važno samostalno sredstvo za ostvarivanje fun- kcije odbrane okrivljenog, jer je to prilika đa se analiziraju sve okolnosti dela, pravni aspekti slučaja i karakterne osobine okrivlje- nog, na kojoj osnovi branilac izvođi svoj zaključak o krivičnom đelu i njegovom učiniocu kao i postojanje stepena krivične odgovornosti. To je ne samo njegovo pravo, već proističe iz onoga što se' formuliše 2) „kao njegova obaveza da utiče na sudsko vrednovanje dokaza sto je rao- guće tokom celog krivičnog postupka, njegovog glavnog dela ali najiz- razitije i najkompletnije dolazi -do izražaja prilikom davanja završ- ne reči. Može se reći da je za postizanje uspeha odbrane završna reč branioca važnija od završne reči okrivljenog, jer je razumljivija su- dus izneta je u pravnim formulacijama, stručnim, neemotivnim jezikom, bliskim sudu, predstavljajući jednu formalnologičnu celmu izlozenu . 14)bez preterane nervoze. Pri tom, kako se navodi, branilac mora đa lma u vidu postojanje dve vrste slušalaca u publici, jedni su kometentni (sidsko veće, tužilac, ostali branioci) a drugi nekompetentni, pri ćemu bi njegovo iziaganje trebalo da bude ubedljivo i za jedne i za druge. Zatim, prilikom sastavljanja i izlaganja pledoajea, isti autor smatra da je neophodno razlikovati slušaoca od čitaoca, jer krutost prethodne, ali ipak neophodne pripreme, umanjuje efekte koji se us-» pešno povećavaju izvesnim improvizacijama u toku govora. Sem racio- nalnih elemenata, branilac može uneti u svoj govor i izvesnu efektiv- nu i emotivnu boju, ali samo toliko da bi izlaganje dobilo izraz 12 1) Štankovic: 0 pledoajeu odbrane,Naša zakonitost 2/82 str.23 2) Gossel: op.cit.str.34-3fe 4) Mihajlo Aćimović:Sudska psihologija, Beograd 1983.g .str.117 §) Vukić: op.cit.str.49 - 314 svakođnevnog života, a sve to pazeći da ne izazove neželjene protiv- reakcij e.1}U svora završnom izlaganju može i da se razidje sa okriv- Ijenim koji, npr. kajući.se traži da se prema njemu primeni stroža kazna ođ one koju stvarno zaslužuje, ali saznanje o takvom optuženi- ko 7om stavu ne mora da omete branioca ako kod njega postoji ubeđje- nje u njegovu nevinost, manji stepen krivice, ili neophodnost da se primeni blaža sankcija, da se u završnoj reči i raziđje sa stavovima ^ 2 ) .op'.uzenog. Medjutim, negiranje krivice od okrivljenog, ne dopušta br-'-niocu da tvrdi pred sudom da je njegov branjenik kriv, tj . da vrši tužrlačku funkciju. Ipak ni pri takvoj poziciji, branilac ne lišava sebe mogućnosti da se poziva na okolnosti koje ublažavaju odgovor- nost optuženog. Bez obzira što nastoji na tome da okrivljeni nije kriv, prećutkivanje eventualno postojećih okolnosti koje ublažavaju n3eg°vu odgovornost dovelo bi do toga da te okolnosti možda ostanu neotkrivene, ili nezapažene. * Sve to medjutim, ne znači da branilac ima pravo da govori bez kraja pa ]e mogućnost odnosno potreba ograničenja toga govora uočena još i u antičkom Rimu gde se smatralo da sudija ili kod kolegijalnog sudje- njc predsedavajući veća, imaju pravo po svom raaudjivanju ograniče na prc 7u meru preteranu opširnost odbrane a naročito završne reči.^ Branilac je, dakle sasvim slobodan da ocenjuje sve saznate činjenice, ulu 1 dokaze o njima. Slobodno uverenje branioca o karakteru činje- l") Petruhin: op.cit. str. 22-24 2) Petruhin: op.cit.str.22-24 3) Petruhin: op.cit.str.22-24 4) Romac: op.cit.str.132- "IUDICIS ET IN TRIBUNALI COLEGIALI PRAESI- DIS MODERARI, PRO SUA PRUDENTIA, NIMIAM DEFENSIONUM EXTENSIONEM" oudac, a kod kolegijalnog sudjenja, predsednik veća, treba, da po svom rasudj ivanju, stegnu na pravu meru preteranu opširnost odbra- ne završnih reči." 315 - nica i o vređnosti dokaza o njima jeste jedno od osnovnih elemenata načela odbrane.^ Isti autor takodje smatra i da se bitka izmedju tu- žioca i branioca vodi upravo na tom terenu. Javni tužilac slobođno ocenjujući dokaze i činjenice, izvodi svoj zaključak o njima, svcje mišljen^e. Iz te dijalektike mišljenja koju prati sud, dolazi se do kc .ačnog saznanja istine, odnosno do svog mišljenja i zaključaka. Oni se mogu podudarati sa mišljenjem ili tužioca ili branioca a mogu da sadrže mešovite elemente mišljenja i jednog i drugog, pri čemu je sud slobodan da odbaci i jedno i drugo mišljenje i zaključke o celoj stva ri. Ma koji put izabrao, braniočeva završna reč predstavlja važan faktor ko^i mu poirtaže da se opredeli, odluči, formira svoj stav. Naravno da branilac nije obavezan ni u kom s-lučaju da pomaže suđu u pravcu upozoravanja na postojanje činjenica koje su nepovoljne po okrivljenog. On to čak, i ne sme da čini, jer bi nasuprot oknvlje- nom tada stajala dva tužioca a postupak bi izgubio saglasnost sa na- čelom kontradiktornosti. Čak i kada je potpuno uveren u nevinost op- tuženog koga brani, branilac ima mnogo mogućnosti da to ne pokazuje otvoreno na liniji odbrane, kako sffiatra Petruhin. Naime, po njego- vorrt mišljenju branilac može da ne usmeravajući uopšte pažnju na pita- nje krivice da se usresredi na momente koji pozitivno karakterišu li- čnost okrivljenog, na primer. Branilac takodje može đa izabere i ne- ki drugi pravac odbrane, ali je nedopušteno, kada postoji negiranje krivice od strane okrivljenog da njegov branilac tvrdi suprotno, tj. da je okrivljeni kriv za delo koje mu se stavlja na teret. To je si- tuacija koja branioca stavlja u delikatan profesionalni položaj , jer on istovremeno ne sme ni da iznosi pred sudom neistine niti da ga za vodi na pogrešnu stranu. To nije samo moralno-zakonska obaveza već to 1) Ignjatović: op.cit.Profesionalni moral... str.49 2) Bayer. op.cit.str.290-293 3) Petruhin: op.cit.str.22-24 316 proističe i iz zahteva za efikasnošću odbrane. Maime, efikasnost kao cilj svake stručne odbrane pa i obavezne, bitno je ugrožena neiskre- nošću i nepoštenim postupcima branioca. Kako smatra Garson,^ kada su- dija zna da je onaj ko pred njim pleđira, krajnje savestan čovek, ko- ji ne nastoji da ga zavede sa puta istine, on mu poklanja poverenje, kc e mu laje neosporan ugled. Time se stiče vera u reč onoga za koga se zna da nije zainteresovan za sebe lično, tj. ko ne pristaje da se po'radja sa svojom savešću. Stručno i savesno vršenje branilačkih du- žn sti i uopšte dobro pripremljena odbrana, omogućava ujedno i sudu da sačuva svoju objektivnost i da, kao jedini arbitar u sporu izmeđju st^anaka, utvrdi istinu u krivičnom postupku. Iskrenost je obaveza, dakle iz koje niče ugled. Sudija koji nema poverenja u advokata za koga veruje da bi mogao pledirajući da iznosi neistine, ne poklanja pažnju i veru ni njegovoj, makar i najbriljantnije pripremljenoj i iznetoj završnoj reči.^ (g) Troškovi obaveznog branioca U svakoj presuđi i rešenju kojim se postupak obustavlja odredjuje se ko 3e od stranaka dužan da snosi troškove krivičnog postupka (treć li i i kad su dužna da snose troškove ne mogu na to biti osuđjena ovim oćlukama). Sud ne donosi ođluku po službenoj dužnosti o nagradi i nužnim izdacima za branioca, već o tome đonosi odluku na zahtev zain- teresovane stranke. Kako branioca plaća onaj ko ga je i uzeo (odn. opunomoćio), u slučaju kada se obavezna odbrana realizovala privatnim iz^orom branioca, troškove snose ili sam okrivljeni ili lica iz čl. 67 koja su ovlašćena da ga imenuju (oni imaju obavezu samo ako su oni uzeli branioca). l' Mor5 : Garson: Advokat i moral, Beograd 1965 . g . str.37 2) Zlatić: op . cit.str.39 3) Garson: op.cit.str.38 4) Vasiljević: op.cit.Komentar... str.118 317 Ako se obavezna odbrana realizuje postavljanjem branioca po službenoj dužnosti, okrivljeni je dužan u načelu, da snosi troškove za nužne izdatke i nagradu takvog branioca, i to bez obzira ko je inače, po.od- luci suda dužan da snosi ostale troškove krivičnog postupka. Nužni iz- daci za postavljenog branioca isplaćuju se unapređ iz budžetskih sred- stava a kasnije se naplaćuju od lica koja su dužna da ih naknađe po okončanju krivičnog postupka, tj. od okrivljenog. Samo izuzetno po od- redbama čl . 1 00 st. 1 ako je okrivljenom bio postavljen branilac a pla- ćanje nagrade i nužnih izdataka bi dovelo u pitanje izđržavanje ok- rivljenog ili izdržavanje lica koje je on obavezan da izdržava, ovi troskovi će biti isplaćeni iz budžetskih sredstava. Dakle branilac u slučaju obavezne odbrane ne može nikako da ostane bez nagrade i nak- nade nužnih izđataka, jer ako okrivljeni nije u stanju da izvrši is- platu, onda se ona vrši iz budžetskih sredstava po advokatskoj tarifi i po podnetom specificiranom zahtevu kao dokazima o stvarno učinjenim troškovima.^ ^Branilac koji je advokat ima pravo i na nagradu i nado- ■knadu nužnih izdataka, a branilac koji nije advokat samo na naknadu nužnih troškova. Ukoliko ne može da se odredi visina ovih troškova za branioca koji vr~ si obaveznu odbranu (što je verovatno retko zbog postojanja tarife) zbog nedostatka podataka, posebno rešenje o njihovoj visini će doneti (u zavisnosti od procesnog trenutka i načina okončanja krivičnog pos- tupka) istražni suaija, suđija pojedinac ili predseđnik veća kada se ti podaci nabave. "Ukoliko sud u presudi nije odlučio o troškovima krivičnog postupka ne može odbaciti kao neblagovremen zahtev okrivlje- nog za naknadu tih troškova, jer u zakonu nije propisan rok u kome bi okrivljeni bio obavezan da podnese takav zahtev. Iz navedenih zakon- sk_.h odredaba proizilazi da sud mora u svakoj presuđi doneti rešenje o troskovima postupka, a ukoliko to ne učini, dužan je da o tome od- 1) Vasiljević: op.cit. Komentar... str.125 318 luči naknađno, posebnim rešenjem. Savezni sud smatra da analogne pri- mena Zakona o parničnom postupku (rok: 15 dana od primanja presude) nije moguće9 jer je u pitanju druga priroda odnosa od onih koji su regulisani njegovim određbama." (Presuda Saveznog suda Kzs 14/80 od 9.5.80.) "^ Zakon o izmenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku od 2/ marta 1985.g. predvideo je medjutim da se zahtev sa podacima o vi siv.i troškova može podneti najducnije u roku od tri meseca od dana do st vlja- ia pravnosnažne presude ili rešenja licu koje ima pravo da po s vi t vav zahtev (čl.96 st.2). Postavlja se pitanje truškova za branioca koji vrši obaveznu odbranu u slučaju da je u početku tj. kada je imenovan đa vrši tu dužnost, po stojao osnov za obaveznu odbranu koji je kasnije, tokom pretresa zbog izmene optužnice od strane javnog tužioca, prestao da postoji. Sudska praksa je stala na sledeće stanovište: "Protiv optuženog je sprovede- na istraga zbog krivičnog dela teške kradje iz čl.250 st.l t.l KZ. Zbog tog dela je i optužen. U takvoj procesnoj situaciji po čl.69 st. 2 . 3 ZKP njemu je, nakon podignute optužnice, bio postavljen brani- la 2 po lužbenoj dužnosti. Zbog toga, činjenica što je pre završetka g~ vno pretresa, na osnovu rezultata glavnog pretresa, javni tužilac i' enio optužnicu, optužujući sada optuženog za krivično delo kradje iz čl.249 st.1 KZ, za koje nije obavezna odbrana, nema uticaja na pri menu odredaba čl.91 st.1 u vezi sa čl.89 st.2 t.7 ZKP, i ođredbe čl. 93 st.l ZKP prema kojima je okrivljeni uvek dužan da snosi nagradu i troškove branioca, tj. i onda kada mu je bio postavljen, osim ako bi time bilo dovedeno u pitanje izdržavanje okrivljenog ili izdržavanje lica koje je on dužan da izdržava." (VSH Kž.1-1348/76 od 21.9 . 76 .) . ^ l 1 Zbirka sudskih odluka, knj.5 sv.2 Beograd 1980 .g .str.73-74 2/ Zbirka sudskih odluka Vrhovnog suđa Hrvatske, Zagreb 1977.g.br.ll 319 3 i Položaj obaveznog branioca u poStupku po redovnim pravnam lekovima Pravo okrivljenog na odbranu pa samim tim i delatnost stručnog brani- oca treba posmatrati kontinuirano u toku trajanja čitavog postupka a ne parci jalno . 1 ^ Iako je uloga stručnog branioca nesumnjivo najmten- zivnija i najvažnija na glavnom pretresu, od ne malog znacaja je i njegova uloga u postupku po pravnim lekovima, posebno redovnim. (a) Žalba na prvostepenu presudu U postupku povodom žalbe branilac okrivljenog ima sva prava koja lma i optuženi kao stranka u kontradiktornom postupku pred sudom drugog stepena. 2} S obzirom da je branilac i zakonski ovlašćen da u konst okrivljenog preduzme sve radnje koje može preduzeti i okrivljeni (čl. 75 st.l), on može izjaviti pravni lek u korist okrivljenog i bez iz~ ričitog ovlašćenja. Da bi mogao da koristi to pravo i mogućnost, u čemu inače nema nikakve razlike izmedju branioca koji obavlja obavez- nu odbranu od onoga ko vrši fakultativnu, niti razlake izmed^u brani- oca s obzirom. na način njihovog izbora, branilac mora da bude obave- šten o sadržini presude. Overen prepis presude, od čijeg dostavljanja teče rok za pravni lek dostavlja se i optuženom i braniocu, a od iz- mena i dopuna ZKP koje su stupile na snagu 1. jula 1985.g. taj rok za izjavljivanje žalbe teče od predaje presude okrivljenom a ne braniocu kao što je bio slučaj po odredbama do tada važećeg ZKP-a. Isto tako, promenjena je i odredba da ako se okrivljenom ne može predati presuda jer se ne zna njegova adresa, da je dovoljna dostava braniocu, umesto čega se vrši isticanje presude na oglasnoj tabli i protekom osam đa- na od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje. 12 1) Slobodan šoškić: Odbrana u krivičnom postupku,. Advokatura 1/78 str.17 2) Drago Stanković: Suština... op.cit.str.46 320 Ukratko rečeno, uputstvo u prvostepenoj presudi o podnošenju pravnog leka treba da prema novim odredbama, sadrži pouku da rok teče od dana đostavljanja presude okrivljenom. Ako uputstvo ovo ne sadrži, žalba ok- rivljenog, njegovog branioca i ovlašćenih lica iz čl.360 st.2 ZKP, sma- traće se blagovremenom ako je.podneta u roku koji se računa od dana do- st^rljanja braniocu. Ratio legis ovih promena je obezbedjivanje efika- snorti krivičnog postupka u fazi đostave prvostepene presude i (even- tua"'nog'' nokretanja postupka po žalbi u korist okrivljenog. Kada je presuda nepovoljna po okrivljenog, braniočeva odbrana mu iz~ gleda bleda i neuverljiva. To je momenat, kako se smatra, ^ ''kada razo- čarani optuženi može da potraži pomoć za sastavljanje i upućivanje žal- be na prvostepenu presudu suda od drugog branioca. Iako odnos sa bra- niocem, pa i kada je u pitanju obavezna odbrana, može i ranije da se prekine, donošenje presude je izgleda prelomni trenutak za produženje toga odnosa koji se inače, nikada ne prekida tako naglo i sa više ra- zočarenja nego tada. U pogledu rokova kod postojanja obavezne odbrane ne važ.i više tzv. van- „ 2)redno racunanje roka za žalbu koji je postojao kada optuženi ima bra- nio:a tj. kada se presuda mora dostaviti i njemu i braniocu što je up- ravo slučaj uvek kod postojanja obavezne odbrane. Karakteristično je za postupak po redovnom pravnom leku, žalbe na prvo- stepenu presudu, da je njegovo pokretanje i vodjenje regulisano nače- lom đispozicije stranaka, za razliku od postojanja načela oficijelnosti koje vazi za postupak pred prvostepenim suđom. Dakle po pitanju mici- jative za pokretanje žalbenog postupka izbija u punom obimu đispozici- 123 1) van Vukić: Odnosi okrivljenog i njegovog branioca str.43 2) mič -Jekić:op.cit.str.304 3) S^efanović-Zlatićiop.cit.str.lVV 321 ona maksima, potiskujući dotle potpuno preovladjujuću oficioznu mak- simu 51 ^što znači da se interes društva povlači pred interesom strana- ka i odlazi u drugi plan. To važi podjednako i kada je u pitanju oba- vezna odbrana, tj. branilac koji je vrši nije više obavezan na pokre- tanje postupka po pravnim lekovima, jer se obaveznost odbrane u celom k' -ič' m po^tupku, kako prvostepenom tako i po vanrednim pravnim le~ kc ima ne odnosi na pojedine radnje koje čine integralni deo branila- čk ak'1 ’ vnorti. Načelo dispozicije žalbom na prvostepenu odluku ne va- ži 0amc ca pokretanje žalbenog postupka, već i za njegovo nastavlja- nje koje po pravilu zavisi od volje okrivljenog, jer se on moze odre- ći prava na žalbu a može odustati i od već izjavljene žalbe u njegovu korist od strane ma kog ovlašćenog lica, sve do donošenja odluke dru gostepenog suđa (čl.361). Njena pravna sudbija je sledeća. Ako ovla šćena osoba odustane od podnesene žalbe, sud pred kojim se vodi pos- 2)tupak, odbaciće žalbu rešenjem kao nedopuštenu."“ Medjutim pravo raspolaganja žalbom je lično pravo okrivljenog pa ni b nile.c a ni ostala lica ovlašćena po zakonu da pođnesu žalbu u nje- gc u komist ne mogu punovažno davati izjave o odricanju od prava na ž- bu : . ci mogu odustati od već izjavljene žalbe. Optuženi sa svoje st..-a.ne može odustati od žalbe svoga branioca bez obzira na eventual- no postojanje obavezne odbrane izuzev ako mu je izrečena smrtna kazna (ćl.361 st.b). Branilac maloletnih okrivljenih lica može podneti žal- bu i protiv maloletnikove volje u njegovu korist na presudu kojom je osudjen na kaznu ili rešenje kojim je prema njemu izrečena vaspitna mera odnosno obustavljen postupak (čl.487 st.l i 2). Analogna odredba ne postoji kada je u pitanju obavezna odbrana prema neuračunljivom I Mladen Grubiša: činjenično stanje u krivičnom postupku, Zagreb 198 U.g. str.8 6 2) Načelni stav br.15/80 - Bilten sudske prakse Saveznog suda br.14 jan’iar-jun 19 81.g. 322 licu, tj. branilac tu ne rnože podneti žalbu u njegovu korist a tako- dje ovaj može kao i svi optuženi, opozvati žalbu ili se čak odreći prava na nju. Neki autori1^smatraju da se ne bi moglo ostaviti neura- čunljivom licu pravo da koriguje postupke svoga duševno zdravog, oba- veznog branioca koji mu je upravo i dat što on kao lice odredjene hen- d'cepiranosti nije u stanju samostalno da se brani i pređuzina valja- ne radnje u krivičnom postupku. Šao se tiče povraćaja u predjašnje stanje to je procesni institut ko- ji se vezuje za ličnost okrivljenog tako da se time ne mogu korrstiti ni branilac niti druga lica ovlašćena na podnošenje zalbe u korist okrivljenog. Inače postojalo je mišljenje sa kojim bi smo mogli da se složimo, da bi pravo na povraćaj u predjašnje stanje trebalo pro- širiti i na branioca s obzirom na tadašnje odredbe (po ZKP/77) koje se odnose na dostavljanje presude i započinjanje roka za podnošenje žalbe. Naime ako okrivljeni ima branioca, što je uvek slučaj kod oba- vezne odbrane, overen prepis presude se dostavlja i njemu i branio- c.., s tim što je po predjašnjim odredbama rok za zalbu tekao od dana dostavljanja presude braniocu. Moguće je i dešavalo se da ta presuda b‘ide dostavljena samo braniocu tako da propustanje roka od strane bra- nioca nanosi nenađoknadivu štetu okrivljenom. Pod tim okolnostima sma- trali smo opravdanim omogućiti restituciju pod odredjenim okolnosti- ma opravdanog karaktera i braniocu okrivljenog. Kako po sađa vazećim propisima rok teče od dostave okrivljenom, glavni razlog za eventual- no priznavanje restitucije braniocu okrivljenog je otpao. Ako i okrivljeni i branilac ulože pravni lek pa izmeđju njih postoje protivurečnosti, vodi se računa o onome što je u svom pravnom leku I ) Vasiljević: Sistem... op.cit.str.570 Ž') Zlatić: op . cit. str . 151 323 izjavio optuženi, a ako nema kontradikcije, vodi se računa i o jednom i o drugom pravnom leku.1^Ukoliko se u toku roka za izjavu žalbe iz- meni ličnost branioca, što smo videli da je moguće i u slučaju obave - zne odbrane, izjave dotle date (npr.odricanje, odustanak) vežu 1 novu ličnost, i za nju se ne otvaraju novi rokovi niti se prođužavaju te- kući rokovi.1 2^Dakle branilac može izjaviti žalbu' samo u korist okriv- Ijenog ali ne i protiv njegove volje osim kada mu je izrečena smrtna kazna. Takodje ni optuženi kome je izrečena smrtna kazna ne može se odreći prava na žalbu niti odustati od već izjavljene žalbe. Odrica- nje i opozivanje žalbe ne može se opozvati tj. konačno je (čl.3ol st. 1). Dakle, branilac i okrivljeni imaju u stvari samostalno pravo na žalbu s tim što je braniočevo pravo više ograničeno, jer on ne moze izjaviti žalbu protiv volje okrivljenog (sem u pomenutom slučaju kada je izrečena smrtna kazna), a okrivljeni može protiv volje svoga bra- nioca. Ako ima više branilaca žalbu na presuđu može izjaviti svaki od nj ih u roku dostave okrivljenom. Branilac ne samo što ne moz,e da ođus- tane od okrivljenikove žalbe, on takodje ne može odustati ni od svoje sopstvene žalbe niti od žalbi u korist optuženog koje su podnela lica iz čl.360 st.2 . (b) Sadržina žalbe na prvostepenu presudu Što se tiče sadržine žalbe, određbe čl.363 predvidjaju kako ona treba da izgleda, tako da se može reći da sastavljanje toga podneska pred- stavlja u stvari jedan stručnopravni posao kome ]e očigledno najviše dorastao stručni branilac. žalba okrivljenog ili lica iz čl.3 60 st. 2 može da bude dovoljna da inicira žalbeni postupak ali je činjenica da efektnija i efikasnija žalba može da bude u najvećem broju slučajeva 1) Vasiljević: Sistem... op.cit.str.569 2) Vasiljević: Komentar... op.cit.str.411 324 ona koju je sastavilo stručno lice sa iskustvom u tom poslu i koji se prethodno dobro upoznao sa celim slučajem a to je pre svega stručni branilac okrivljenog. U okviru tako određjene zakonske forme neophodne za uspešnost žalbe, u sadržinskom smislu branilac treba da navede u njoj sve neđostatke px aude koje uočio, može da nastavi da brani svoju tezu koju je po- stavio tokom glavnog pretresa i završne reči. Kako se navodi^^žalba pradstavlja preslikavanje jedne istine ili konkretnih radnji optuže- nog u ođnosu na krivičho đelo za koje je optužen. Isti autor dalje na- vođi da je žalba jedna od poslednjih nada optuženog koja zajedno sa završnom reči branioca na glavnom pretresu predstavlja onaj momenat u celokupnoj odbrambenoj aktivnosti koja diže ili ruši ugled i auto- ritet branioca a preko njega i advokature uopšte. I sovjetski autori podvlače neophodnost osnovanosti žalbe koja je uz sađržajno i argumentovano istupanje pređ sudom drugog stepena glavni doprinos svestranom i objektivnom razmatranju stvari pred kasacionim sudom. To medjutim9 nije samo pravo branioca, nego je kako navodi 3) . .Petruhin i obaveza, jer je advokat obavezan da koristi sva zakonska sređstva odbrane radi razjašnjavanja okolnosti koje opravđavaju okri- vljenog ili ublažavaju njegovu ođgovornost i to kroz ceo krivični po- stupak sve do pravnosnažnosti presude. U pravnom leku takodje postoji 4 )mogućnost podnošenja novog materijala, ali kako navodi Soson to su obično dokumenta koja se tiču ličnosti okrivljenog, njegovog zdrav- T) Ignjatović Borislav: Profesionalni moral i kodeks advokatske etike Doboj, 1979.g. str.242 2) Soson E.: Odbrana po krivičnim stvarima pred kasacijom, Sovetskaja justicija, 4/74 str.25-26 3) Petruhin I.: Dokazivanje nevinosti i stav advokata na sudu, Sovet- skaja justicija 10/72 str.22-24 4) Soson: op.cit.str.25-26 325 stveno stanje, porodične situacije i sl., s čime se ne bi u potpunosti složili, jer ne vidimo što to ne bi mogle da budu i činjenice konkre- tnije povezane sa predmetom dokazivanja. Tu je takodje neophodno ose- ćanje realnosti prilikom određjivanja tih pozicija odbrane, više nego što je slučaj kod donošenja prvostepene ođluke iza koje je uvek pos- tojeća mogućnost ispravke u postupku po redovnim pravnim lekovima. Po- željno je, kako smatra Soson, a s čime se slažemo, ilustrovati zalbu primerima iz prakse, tj. ođlukama viših sudskih instanci, mada ni u tome ne treba preterivati. Ukoliko žalba izjavljena u korist optuženog ne sadrži podatke koji se tiču osnova za pobijanje presude, obrazloženje žalbe i pređlog da se pobijana presuda potpuno ili delimično ukine ili preinači (čl.362 st. 1 t.3 i 3), sud 6e je dostaviti drugostepenom sudu samo ako se može utvrditi na koju se presudu ođnosi a ako to nije slučaj, sud će je odbaciti (čl.362 st.3). Pošto u slučajevima obavezne odbrane okrivlje- ni uvek ima branioca, to se kod ulaganja žalbe mora obratiti pažnja na taj momenat, jer se u slučaju nepotpune žalbe ona ne vraća žalio- cu na dopunu i nemarnost branioca može tako da dovede do gubitka pra- vnog leka. Primerak žalbe prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci, koja može u roku od osam dana od prijema da podnese sudu odgovor na žalbu (čl.369). "Ukoliko okrivljeni ima branioca u postupku a žalba ošte- ćenog protiv presude prvostepenog suda bude đostavljena radi podno- šenja odgovora samo okrivljenom, stoji bitna povreda odredaba krivi- čnog postupka iz čl.364 st.2 u vezi čl.369... Kako je u konkretnom slučaju okrivljeni imao branioca u postupku, to je žalba opštećenog izjavljena protiv prvostepene presude morala biti, shodno citiranoj odredbi, dostavljena i braniocu optuženog, kako bi on, shodno čl.369 mogao podneti odgovor na žalbu protivne stranke. Medjutim, kako u 326 konkretnom slučaju nije tako postupljeno, niti je žalba oštećenog do- stavljena braniocu optuženog radi davanja odgovora, to je povredjeno pravo odbrane optuženog u žalbenom postupku, a to je moglo biti od Uticaja na zakonito i pravilno rešenje presude." (presuda Okružnog suda u Svetozarevu Kž.546/82 od l.X 1982.g. i rešenje VSS KZZ 4/83 od 15.XV 198 3 .g .) . U slučaju obave zne odbrane , po što optuženi ima branioca3 eventualna žalba protivne strane dostavlja se i njemu i njegovom braniocu, a rok za odgovor, prema novim odredbama, teče od dostave okrivljenom. Ako mu se dostava ne može izvršiti, takodje pre- ma novim odredbama čl.25 Zakona o izmenama i dopunama Zakona o krivi- čnom postupku, žalba će se istaći na oglasnoj tabli suđa i protekom od osam dana od dana isticanja smatraće se da je izvršeno punovažno dostavljanje. žalbu i odgovor na žalbu prvostepeni sud dostavlja sa svim spisima drugostepenom sudu. Odlučivanje o žalbi na prvostepenu odluku bez dostavljanja žalbe na odgovor protivnoj strani, ako je drugostepena ođluka doneta na štetu stranke kojoj žalba nije bila do- stavljena na odgovor, predstavlja relativno bitnu povredu krivičnog postupka (čl.364 st.2). (c) Sednica veća drugostepenog suda J pripremnom postupku za seđnicu veća drugostepenog suda prema određ- bama čl.370 st.1,2,3 nema mesta braniocu, ali neki autori^smatraju da o proveravanju dekaza i činjenica od strane suđije izvestioca koje se vrši sa.slušavanjem svedoka u propisanoj formi treba da bude obave- šten tužilac i branilac. Obaveštenje o sednici veća je obavezno kada je u pitanju javni tužilac (čl.370 st. 3) a što se tiče optuženog i njegovog branioca oni će biti obavešteni ako su u roku predvidjenom *2 ll Pravni život 5/85 2) Vasiljević: Sistem...op.cit.str.616 327 za žalbu zahtevali da budu obavešteni o sednici ili su predložili održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl.371 st.l). Ranije zakonsko rešenje održavanja nejavnih.sednica đrugostepenog suda kri- tikovano j e ^ j e r se u praksi dešavalo da optuženi i njegov branilac saznaju za odluku po žalbi tek kad prime prepis odluke prvostepenog suda. Kako je izgledao izveštaj sudije izvestioca, kakav je stav za- uzeo javni tužilac, da li bi za žalbu koristilo izvesno usmeno objaš- njenje5 branilac je saznavao samo posredno i nepotpuno iz donete dru- gostepene odluke. Zbog toga se smatralo da bi trebalo odredbe kojima bi braniočevo učešće na seđnicama veća drugostepenih i trećestepenih sudova bilo izjednačeno sa tužiočevim da bi mu se omogućilo da čuje suđiju izvestioca i obrazloži svoje stavove. Danas je pravna situacija takva da ih predsednik veća, optuženog i njegovog branioca može obavestiti i onda kada to nisu zahtevali ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari, a to mora učiniti prema zakonskim određbama kao i shođno opredeljenju sudske pr kse onda kada: ''Drugostepeni sud je dužan da o sednici veća obavesti optuženog i nje govog branioca kad to u žalbi izjavljenoj u njegovu korist ili u roku za žalbu zahteva lice navedeno u st.2 čl.360 ZKP." (Načelni stav br. 2/83). Iz obrazloženja: "Novelom ZKP/67 uveden je u našu krivičnu pro ceduru institut javne sednice veća đrugostepenog suda. Javnost te se- dnice je obligatorna kada optuženi i njegov branilac (izmedju ostalih ovlašćenih lica) zahtevaju da budu o tome obavešteni ili predlažu odr zavanje pretresa pređ đrugostepenim sudom." 12 1) M. Aćimović: Doprinos branioca istini, Beograd 1966 ,g . str . 53 2) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.18 januar-jun 1983.g. 328 U slučaju kada postoji više branilaca, oni se ne obaveštavaju svi o održavanju sednice drugostepenug suda, već prema stavu sudske prakse: "Kada okrivljeni ima više branilaca dovoljno je da se pismeno kojim se branioci obaveštavaju o sednici veća drugostepenog suđa dostave jednom od njih." (Kps.32/80 od 12.2.81.)'1'') Sudska praksa je takodje zauzela dusta rigorozan stav kada je u pita- nju verifikovanje obaveštavanja branioca i optuženog o održavanju se- dnice veća đrugustepenog suđa: ! Konstatacija u zapisniku o sednici veća drugostepenog suđa da su optuženi i njegov branilac uredno oba- vešteni o sednici, ne može se smatrati kao tačna samo zato što je kon- statovana od strane suda,već se može uzeti da je istinita samo ako postoje đokazi koji to potvrdjuju." (Kps.6/80 od 18.3.80.). Iz obra- zloženja: "Obaveštenje o sednici veća drugostepenog suda može da se izvrši pismenim dostavljanjem uz potvrdu o prijemu dostavnica, zatim telegramom ili telefonom u kom slučaju se o tome sastavlja službena zabeleška na spisu kao i usmenim saopštenjem u sudu što se potvrdju- je zapisnikom o saopštenju ili službenom zabeleškom. Na osnovu dos- tavnice odnosno službene zabeleške ili zapisnika može se konstatovati 2)da li je izvršeno uredno dostavljanje obaveštenja o seđnici veća." Osim nesporne važnosti urednog đostavljanja obaveštenja o održavanju sednice veća drugostepenog suda, važan je i protek vremena izmeđju dostave i datuma održavanja sednice o kojoj je reč: "U smislu odred- be čl.341 st.1 ZKP prilikom upućivanja obaveštenja o sednici veća žal- beni sud mora da vodi računa da se strankama ostavi dovoljno vremena da se pripreme za sednicu. Pri tom sud posebno treba da ima u vidu složenost i ostale osobenosti konkretnog predmeta i udaljenost mesta 3) u kome stranke žive od mesta sedišta suda."(Ksp.24/76 od 26 . 5 . 76.). T) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.lU januar-jun 1981.g. 2) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.12 januar-jun 1980.g. 3) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.3 jun 1977.g. 329 Pošto za slučaj obavezne odbrane okrivljeni mora da ima branioca, to se za slučaj da je u pritvoru njegovo prisustvo obezbedjuje samo ako predsednik veća ili veće nadje da je to celishodno(čl.371 st. 2 ) . Ne- dolazak stranaka koje su uredno pozvane ne sprečava održavanje sedni- ce veća (čl.371 st.U), a kako branilac nije ni stranka, postoji još maoje razloga da se usled njegovog nedolaska sednica ne održava. Slu- ga^evi obavezne odbrane su zakonski regulisani, samo u pogledu traja- nia do pravnosnažnosti presude (osim u slučaju kada je izrečena smrt- na kazna), ali smatramo da tu ima mesta analogi^i sa zakonskom odred- bom o obaveznom prisustvu branioca na glavnom pretresu, bez obzira što sednica veća nije pretres, ali bi to prisustvo bilo potrebno zbog ozbiljnosti procesnog trenutka i činjenice da pritvoreni okrivljeni obično nije prisutan seđnici. Sudska praksa je po pitanju prisustva optuženog elastičnija: "U slu- čajevima kada optuženi koji je uredno obavešten o sednici drugostepe- ncg suda koja se održava na osnovu čl.371 ZKP njoj ne može da prisu- stuje, a razlozi odsustvovanja se ne mogu otkloniti u bliskoj budu- ćnosti, sednica će se održati u odsustvu optuzenog." (VSM Kz.392/75 uđ 11.9.1975.g.).1)Naime iz te odluke prizilazi nešto kao obaveza dru gostepenog suda da ispituje i ceni razloge odsustvovanja optuženog i da odredi održavanje sednice tek ako se takvi razlozi za odsustvova- nje ne mogu otkloniti u bliskoj budućnosti. U pogledu prisustvovanja okrivljenog maloletnika važe drugačije od- redbe, ali kada je u pitanju maloletnikov branilac, ražlike nema: "Odredba čl.448 st.4 ZKP prema kojoj će se na sednicu veća drugoste- penog suda (čl.341) pozvati maloletnik samo ako predsednik veća ili veće nadju da bi njegovo prisustvo bilo korisno, uneta je u zakon u 1) Jekić: op.cit.str.313 330 cilju zaštite ličnosti raaloletnika. Stoga se ta odredba ne odnosi na branioca okrivljenog maloletnika za koga u celosti važi ođredba čl. 341 st.l ZKP.” (Kzs.41/74 od 23 . 5.75 . )1} Ucešce branioca na sednici veća drugostepenog suda, kako onoga ko vr- ši obaveznu odbranu, tako i onoga ko vrši fakultativnu, đolazi do iz- razaja posle izveštaja sudije izvestioca, kada veće može da zatraži od stranaka potrebna obaveštenja, a takodje i stranke mogu predložiti da se radi dopune izveštaja pročitaju pojedini spisi, i mogu po đoz- voli predsednika veća dati potrebna obaveštenja za svoje stavove ne ponavljajući ono što je rečeno u izveštaju (čl.371 st.3). "Stranke na nejavnoj seđnici pred đrugostepenim sudom mogu po dozvoli predsednika veca, dati potrebna objašnjenja za stavove iz žalbe i takva objašnje- nja sud ceni samo u okviru žalbenih navoda, a ne posebno kao odbranu pred drugostepenim sudom. Ako takva objašnjenja prelaze okvire šalbe, drugostepeni sud nije u obavezi da ih posebno ceni i da o tome u svo- joj presudi daje razloge." (Kps 3/84 od 6.3.84.).2) To pravo ima ne oamo jedan branilac već i ostali, ako ih okrivljeni ima: nKada drugo- stepeni sud odlučuje o žalbi branilaca okrivljenog protiv presude su- da prvog stepena u seđnici veća koja se održava u smislu odredaba čl. 371 ZKP, drugom braniocu okrivljenog koji nije podneo žalbu ne može se na sednici uskratiti davanje potrebnih obaveštenja za svoje sta- vove iz razioga što on nije izjavio žalbu, bez obzira na to kada je podneo punomoćje i da li je tražio da bude obavešten o sednici." (Kps. 32/80 od 12.2.81.)3) Predlozi i primedbe branioca mogu da budu raznovrsni tako da, na pri- mer, nije kasno da branilac traži izdvajanje spisa po osnovu čl.83 1 1 ^ Bilten sudske prakse Saveznog suđa br.l septembar 1975.g. 2) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.20 januar-jun 1984.g. 3) Bilten sudske prakse Saveznog suda br.14 januar-jun 1981.g. 331 ZKP vrši se i u postupku po pravnim lekovima. Rešenje donosi veće kad ođlučuje u sednici, kao i kad odlučuje na pretresu (čl.377 ZKP)."1^ Treba reći da pravo branioca da daje obješnjenja nije apsolutno tj. on ima pravo da govori samo ako mu to dozvoli predsednik veća. "Us- kraćivanje prava braniocu da daje objašnjenja na seđnici veća žalbe-' nog suda ne predstavlja povredu prava na odbranu, jer stranke mogu takva objašnjenja dati samo po odobrenju predsednika veća koji će to učiniti samo onda kada on ili vece oceni da su takva objašnjenja po- trebna." (VSS Kzp.6/81 od 19.2.81.)2) Osim što strankama i braniocu rnože biti uskraćeno pravo da se izjaš- njavaju, njihovo izlaganje može biti prekinuto jer:..."ovo pravo iz čl.371 st. 3 ZKP stranke koje prisustvuju seđnici veća drugostepenog suda da daju potrebna objašnjenja za svoje stavove ne znači pravo na proizvoljno i neograničeno izlaganje. To izlaganje mora biti vezano za stavove iz žalbe odnosno odgovora na žalbu, a van toga se može od- nostiti samo na pitanja navedena u čl.376 ZKP (povrede zakona koje sud ispituje po službenoj đužnosti). Izlaganje može đa traje onoliko koliko je u svakom konkretnom slučaju potrebno strankama da objasne svoje stavove." (VSS Stav sednice krivičnog odeljenja od 24.12.6 9 . ) 3 ^ (d) Pretres pred đrugostepenim sudom U mnogim zakonodavstvima koja predviajaju pretres pred drugostepenim sudom, on se ne izjednačava sa prvostepenim pretresom niti mu se čak 1 približava po pitanju ostvarenosti pomenutih načela krivičnog pos- 4) tupka. Zbog toga je novi glavni pretres redovno, a pretres pred dru- )^ Načelni stav 1/78 VIII Zajeđničke sednice Saveznog suda, republič- kih i pokraj inskih vrhovnih sudova održane 12.maja 1978 .g.- Bilten sudske prakse Saveznog suda br. 8 januar-jun 1978.cr 2) Puavni život 12/81 str.117 3) Jekić: op.cit.str.313 4) Grubiša: op.cit.str.86 332 gostepenim sudom izuzetno rešenje za koje treba da postoje ili poseb- ni razlozi (čl.373 st.l) ili da prvostepeni sud ostane pri svojoj oce ni đokaza sa kojirn se drugostepeni sud ne slaže. Iako se pozivaju is- ta lica kao i na prvostepeni pretres, pretres pred đrugostepenim su- dom ni u kom slučaju nije ponavljanje prvostepenog pretreša, i ako i ima nekih ponavljanja ona su ograničena na sporne momente.^ Ođređbe čl.373 pređviđjaju izmedju ostalih i optuženog i njegovog branioca, kao lica koja će biti pozvana na pretres ne odredjujući naravno nika- kve razlike u odnosu na to da li je u pitanju obavezna odnosno fakui- tativna odbrana. Za razliku od sednice veća drugostepenog suda-ovde;- se predvidja dovodjenje optuženog koji je u pritvoru o čijem će se do lasku na drugostepeni pretres postarati predsednik drugostepenog su- da (čl. 3 7 2 st. 3 ) . Inače obaveza održavanja pretresa pred drugostepenim sudom je više po dvučena kada su u pitanju maloletnici nego u slučaju punoletnih optu- ženih, odredbom da se pretres mora održati kada god treba preinačiti odluku izricanjem maloletničkog zatvora ili zavodske vaspitne mere koje nisu bile izrečene u prvostepenom postupku (čl.488 st.2). Aktivnost branioca na pretresu pred drugostepenim sudom se ogleda u iznošenju sadržine žalbe ako su on ili njegov branjenik žalioci, od- nosno odgovara na žalbu, ukoliko je žalilac tužilačka strana. Naravno to izlaganje ne bi trebalo da bude obično, formalističko prepričava- nje zalbe, kako smatra Soson, s obzirom da mehaničko ponavljanje li- šava smisla samo istupanje, Ali takodje ne može imati uspeha, kako navodi isti autor, ni takvo izlaganje koje je koncipirano od citira- nja mnogobrojnih iskaza optuženog i svedoka i na njihovom poredjenju 12 1) Vasiljević: Komentar... op.cit.str.4U2 2) Soson: op.cit.str.25-26 333 jer je mnogo važnije imati na umu da se nadje i iznese ono što je gla vno u tim iskazima, naročito ono što potvrđjuje osnovanost žalbe. Pre ma torae, ono što predvidjaju zakonske ođređbe našeg ZKP-a u čl.374 st 3 za obrazloženje žalbe i odgovor na nju uklapa se u iznete teoretske postavke. Obrazlaganje žalbe i odgovor na nju kao etapa pretresa pred drugostepenim sudom završava se uvek poslednjom rečju optuženog i nje govog branioca. Kako pređvidjaju zakonske odredbe čl.374 st.4 stranke dakle optuženi a i njegov branilac, izmedju ostalih, imaju mogućnost da izncse nove činjenice i đokaze. Dakle aktivnost branioca na pret- resu pred đrugostepenim sudom dolazi do izražaja u trima njegovim e- tapama, u reči žalioca i protivnika, dokaznom postupku i završnoj re- či stranaka. Pošto drugostepeni sud ne ispituje po službenoj dužnosti pravilnost i potpunost utvrdjivanja činjeničnog stanja to je ođgovornost struč- nog branioca tim više izražena, da u toj situaciji u kojoj se uopšte može postaviti pitanje činjeničnog stanja, učini sve u smislu isprav- ljanja eventualno postojećih grešaka na štetu svoga branjenika. Naime činjenično stanje koje se ne pobija žalbom sud mora da smatra pravil- no utvrdjenim i ne može ga ni sam menjati niti ukidati i presudu sla- ti prvostepenom sudu na novi glavni pretres da bi ga on pravilno ut- vrdio. ^Zbog te konačnosti poslednje prilike (naime za većinu krivi- čnih dela i većinu optuženih to jeste ta poslednja prilika) da se či- njenično stanje promeni, odgovornost branioca je povećana u ođnosu na onu tokorn redovnog krivičnog postupka kada još uvek kao izvesna postoji mogućnost druge instance kao korektiv. Đrugostepeni sud pored ostalih odluka predvidjenih odredbama čl.381 može i na sednici veća i na pretresu doneti ođluku da se prvostepena 1) Vasiljević: Komentar... op.cit.str.448 334 presuda ukida, i da se predmet vraća prvostepenom suđu na ponovno su- djenje ako se utvrdi da su postojale bitne povrede odredaba krivič- nog postupka ili ako se smatra da zbog pogrešnog ili nepotpuno utvr- djenog činjeničnog stanja treba narediti novi glavni pretres pred pr- vostepenim sudom (čl.385 st.l). Spisi se odlukom drugostepenog suđa šalju sudu prvog stepena koji sa svoje strane ima obavezu da ih dos- tavi strankama, dakle izmeđju ostalih i optuženom i njegovom branio- cu (čl.389 st.l). Glavni pretres pred prvostepenim sudom se ponavlja u đelu u kome se ponovo sudi5 u celini ako je presuda ukinuta u celi- ni, a u ukinutom delu ako je presuđa ukinuta delimično. Za delatnost branioca najvažnija je zakonska odredba čl.390 st.2 po kojoj se na novom glavnom pretresu mogu isticati nove činjenice i iz~ nositi novi dokazi, što omogućuje razvijanje branilačke delatnosti gotovo u istoj meri kao i na redovnom glavnom pretresu. Kada je u pi- tanju odgovornost branioca za sprovodjenje ovih aktivnosti, treba re- ći da važi isto što je rečeno i za odgovornost pred drugostepenim su- dom, jer je i jedan i drugi pretres posleđnja šansa za promenu činje- ničnog stanja, koje se posle drugostepene instance ne može menjati kroz kontradiktoran, neposređan i usmen način, jer se pretresi pred sudovima viših instanci ne održavaju kao što je slučaj i za postupke po vanrednim pravnim lekovima, gde se odluke donose na osnovu spisa. (e) žalba na presudu drugostepenog suda Delatnost branioca je moguća u ograničenom obimu i kada je u pitanju žalba na drugostepenu presudu, i dvojakog je karaktera: sastoji se u pisanju tj. podnošenju žalbe i određjenim aktivnostima na sednici ve- ća trećestepenog suda koja se održava analogno odredbama koje reguli- šu sednicu veća drugostepenog suda. Naravno, do svega ovog dolazi u onim ograničenim situacijama u kojima je uopšte to moguće po odredba- ma čl.391 koje dozvoljavaju ovaj pravni lek samo s obzirom na a) vrs- 335 tu kazne i prirodu krivičnog dela, i b) u pojeđinim slučajevima kone- ksiteta dela ili učinilaca. Kod suđa trećeg stepena se ni u kom slu- čaju ne može održati pretres iz čega se može zajljučiti da on ne mo- že menjati činjenično stanje, a drugi mogući zaključak bi bio da on može da menja činjenično stanje ali na sednici veća.1^Smatramo da bi pre mogli da se složimo sa mišljenjem da sud trećeg stepena ne može da menja činjenično stanje, već u situaciji u kojoj nadje da je ono - pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno, može da ukine presudu i vrati stvar na novi glavni pretres suđu prvog stepena ili drugog stepena. Pošto za sednicu veća trećestepenog suđa važe analogno iste određbe kao i za sednicu veća drugostepenog suđa, jasno je d.a se na tim seđnicama ne može menjati činjenično stanje, a pošto se pretres pred sudom tre-~ ćeg stepena ne održava, onda je novi pretres pred nižestepenim sudom jedino moguće i logičko rešenje situacije koja zahteva promenu činje- ničnog stanja. Ovo pitanje je od značaja za aktivnost branioca koja je uvek izražena i situacijama u kojima se postupak vodi shodno na~ čelima kontradiktornosti, neposrednosti, javnosti i usmenosti, što je u punom«obimu moguće jedino na pretresu. Od mogućnosti održavanja pre tresa dakle, zavisi obim i karakter delatnosti branioca u postupku po žalbi na drugostepenu odluku. (f) Žalba Saveznom suđu U sistemu redovnih pravnih lekova u izuzetnim slučajevima predvidje- nim odredbama čl.393 st. 2 i čl.392 st.l moguće je podneti žalbu Save- znom sudu. Aktivnost stručnog branioca j'e dvojaka i sastoji se u pod- nošenju toga pravnog leka i pošto se pred Saveznim sudom može odrša- ti sednica veća shodno odredbama za postupak pred drugostepenim sudom a pretres se ne može održati (čl.392 st.2), u aktivnostima na toj se- đnici koje su takodje analogne sednici veća drugostepenog suda. 1) Vasiljević: Komentar.. . op.cit.str.471-472 336 (g) Rezultati istraživanja Istraživanje "100 okrivljenih Okružnog suda u Beogradu" po pitanju najčešćeg redovnog pravnog leka, žalbe na prvostepenu presuđu i nje- nog ishoda} dalo je sledeće rezultate: Žalba u korist okrivljenog nije podneta 53% odbijena, ođbačena i sl. 36‘ usvoj.ena uz ukidanje prvo- stepene presuđe 3 usvojena uz preinačenje___ ____ 8_ UKUPNO : 1 0 ’'I00%~ Žalba javnog tužioca: nije podneta 79% odbijena, ođbačena 10 dovela do ukidanja 3 usvojena uz preinačenje________ 8________ UKUPNO:100 100% U većini slučajeva pravni lek se ne podnosi, tako da uprkos postoja- nju branioca u svim ispitivanim predmetima u nešto više od polovine slučajeva nije: uložena žalba protiv prvostepene presude u korist ok~ rivljenog, što može da govori o zadovoljstvu okrivljenog prvostepenom presudorn (izrečene kazne u našem uzorku su relativno blage - 56% su kazne zatvora do tri godine, u 13% slučajeva kazna je uslovljena a u 16% okrivljeni je oslobođjen optužbe, ili je postupak obustavljen), ali i o neaktivnosti branioca. Od ostalih M-7% slučajeva kada je žalba bila podneta, u većini slučajeva je bila odbačena ili odbijena - 3o " o . Povoljnog efekta (sa stanovišta okrivljenog, u vidu preinačenja ili ukidanja prvostepene presude) imala je u 11% slučajeva. I po žalbi javnog tužioca prvostepena presuda je bila preinačena, odnosno uki- nuta u 11% slučajeva, ali treba dođati da su se javni tužioci daleKO redje žalili na prvostepenu presudu od okrivljenih i njihovih brani- laca, tako da je čak 79% slučajeva prošlo bez žalbe javnog tužioca.3 337 Veći .procenat usvojenih žalbi javnog tužioca u odnosu na žalbe u ko- r-ist okrivljenog, može da znači ili da se javni.tužioci žale s više kritičnosti, tj. onda kada za to stvarno postoje razlozi što onda sa- rnim tim đovodi do povećanog procenta pozitivno rešenih žalbi u odnosu na podnete, ili da su đrugostepeni sudovi više skoni ka usvajanju žal- bi koje dolaze sa te strane. Moguće je i to da su tužilačke žalbe ure- dnije, stručnije i kornpetentnije sastavljene, da preglednije i sa vi- še argumenata ukazuju na postojanje eventualnih propusta prvostepenih sudova nego kada su u pitanju žalbe okrivljenih i njihovih branilaca. Bilo kako bilo, odnos podnetih i uspešnih žalbi u korist okrivljenih je 4,3:1 (dakle od 4,3 podnete žalbe jedna je uspešna) a kada su u pitanju žalbe javnog tužioca, zaj odnos je 2:1, đakle svaka druga žal- ba je uspešna. Postojanje i ashod žalbe ukrstili smo sa postojanjem i osnovom obave- zne odbrane, načinom i vremenom angažovanja branioca. kada je u pitanju postojanje i osnov obavezne odbrane i žalba na prvo- stepenu presudu, ona u korist okrivljenog uopšte nije podneta ni jed- nom kada je u pitanju postojanje obaveznosti odbrane zbog neuračunlji- vosti okrivljenog ili zbog mogućeg izricanja smrtne kazne. U najbroj- nijoj kategoriji našeg uzorka koji su imali obaveznu odbranu zbog mo- gućnosti izricanja kazne zatvora od deset ili više godina, preovla- djuju oni u ćiju korist nije podnošen ovaj pravni lek a kojih je 49,4% Ulozena žalba ima najčešće negativan ishođ, ili je odbačena kao neos- novana ili je odbijena kao neđozvoljena - 39,1% slučajeva. U 11,5% slučajeva žalba u korist okrivljenog koji je imao obaveznu odbranu po osnovu iz čl.70 st.2 bila je uspešna, odnosno dovela je do ukidanja prvostepene presude ili njenog preinačenja.1 ^ Odnos uloženih prema 1) Može se primetiti (66,6% ne, a 33,3 uspešnih a 11,1% tativnu odbranu. ^da je sličan odnos neuloženih žalbi sa uloženima % da),_kao i uspešnih i neuspešnih žalbi (22% ne- uspešnih) u grupi okrivljerih koji su imali fakul- 338 uspešnim žalbama je 4,4:1 kod te najbrojnije grupe okrivljenih. Odnos uspešnih žalbi u korist okrivljenog u odnosu na podnete kod ok- rivljenih koji su tokom krivičnog postupka imali drugog branioca a odbrana im je bila obavezna po osnovu čl.70 st.2 ZKP je 4:1 tj. na svakih četiri uloženih■žalbi jedna je uspešna. Kod okrivljenih koji nisu imali drugog branioca, tj. tokom celog krivičnog postupka su zadržali prvog i jedinog branioca, taj odnos je 4,8:1 tj . na svakih 4,8 žalbi đolazi judna uspešna. Branioca inače najčešće menjaju oni okrivljeni u čiju korist nije podneta žalba, njih je naime 37,7% pro- menilo prvog branioca nezadovoljno njegovim radom. Najmanje su skloni promeni branioca oni okrivljeni čija je žalba dovela do preinačenja prvostepene presude kojih je 12,5% promenilo a 87,5% nije promenilo branioca. Kada je u pitanju postojanje i osnov obavezne odbrane i šalba javnog tužioca, situacija se donekle razlikuje u ođnosu na prethodnu gde smo imali žalbu u korist okrivljenog. Ni javni tužioci se ni u jednom slu- čaju nisu žalili kada su u pitanju okrivljeni prema kojima je ođbra- na. bila obavezna zbog neuračunljivosti ili mogućnosti izricanja smrt- ne kazne. Kod okrivljenih kod kojih je odbrana bila obavezna zbog mo- gućnosti izricanja kazne zatvora od deset ili više godina ukupno je podneto 23% žalbi, 11,5% žalbi bilo je neuspešno a isto toliko, 11,5% je bilo uspešno. Odnos podnetih i uspešnih žalbi je 2:1, ođnosno na svakih dve podnete jedna je uspešna. Okrivljeni koji su tokom celog krivičnog postupka imali samo jednog branioca, tj. koji ga nisu menjali najviše su zastupljeni medju onima prema kojima je uložena žalba javnog tužioca ali je odbijena - naime njih 90% su zadržali prvog branioca a 10% ga je promenilo. Najmanje su zadovoljni od-branom prvog branioca oni okrivljeni prema kojima je - 339 žalba javnog tužioca bila uspešna, naime svi oni okrivljeni čija je prvostepena presuda ukinuta zbog usvajanja žalbe javnog tužioca su promenili branioca kao i 50% okrivljeni čija je presuda preinačena takodje kao rezultat usvajanja žalbe javnog tužioca. Odnos podnetih sa uspešnim žalbama medju okrivljenima koji nisu menjali prvog bra- moca je 3,3:1 dakle prisutna je gotovo đvostruko veća neefikasnost nego kada je u pitanju prosečna efikasnost žalbe javnog tužioca u uzor- ku. Medju onima koji su menjali orvog branioce (oni su inače svi pri- padnici kategorije okrivljenih koji su imali obaveznu odbranu po os- novu čl.70 st.2) odnos podnetih sa uspešnim žalbama je 1,2:1, što je efikasnost izrazito veća od prosečne u našem uzorku. U nameri da saznamo koji su branioci aktivniji i efikasniji u pogle- du podnošenja žalbe na prvostepenu presudu s obzirom na njihovo vre~ me stupanja u krivični postupak, ukrstili smo postojanje i ishod ovog pravnog leka sa procesnim trenutkom angažovanja branioca. Rezultat je u potpunosti potvrdio prethodnu pretpostavku da su ranije angažovani branioci aktivniji uopšte u krivičnom postupku pa i u pogleđu podno- šenja ovog pravnog leka. U kategoriji okrivljenih koji su branioca đobili tokom istrage ili čak i pre njenog otvaranja u većini sluča- jeva je podneta žalba na prvostepenu presudu, 62,5 slučajeva. Uspeš- nih je bilo 25%. Odnos podnetih i uspešnih žalbi je 2,5:1. Nasuprot tome, situacija je sasvim drugačija kod okrivljenih koji su branioca dobili posle podizanja optužnog akta. Naime, u većini tih slučajeva žalba uopšte nije podneta - 60,3%. Bila je uspešna u svega 4,4% slu- čajeva, a odnos podnetih i uspesnih žalbi je čak 9:1, odnosno na sva— kih devet uloženih žalbi tek jedna je uspešna. Sve to jasno govori o prisustvu nižeg kvaliteta stručne odbrane kasnije angažovanog branio- ca u odncsu na onu koju prezentiraju branioca angažovani u ranijim fazama krivičnog postupka. Razlog može da leži i u činjenici da su 340 - većinatih, kasnije angažovanih branilaca zapravo postavljeni po slu- žbenoj dužnosti čija je odbrana obično manje efikasna, ali razlog je možda i objektivne prirode, naime branilac kcji je posle istrage stu- pio u krivični postupak mnoge procesne radnje je nepovratno propustio pa je zbog toga u daljem toku postupka i manje aktivan. I zalba javnog tužioca može da predstavlja neki pokazatelj aktivnosti branioca okrivljenog. Naime, javni tužilac podnosi žalbu protiv prvo- stepene presude on5,h okrivljenih koji su dobili branioca ranije u 28,1%, od čega je 3,1% uspešnih. Učešće žalbi javnog tužioca u grupi okrivljenih koji su branioca dobili kasnije, tj. posle podizanja op- tuznog akta je 17,6% a efikasnih je 14,7%. Odnos podnetih i uspešnih zalbi kod okrivljenih koji su imali rano angažovanog branioca je 9:1 što je prilična neefikasnost, a kod okrivljenih čiji je branilac stu- pio u krivični postupak posle pođizanja optužnice je 1,2:1, što je izrazita efikasnost, veća nego inače efikasnost žalbi javnog tužioca uopšte u uzorku. Dakle jasno je da se javni tužioci vidljivo učesta- li]e žale na prvostepenu presudu okrivljenih koji su branioca đobili ranije, ali da su njihove žalbe upadljivo efikasnije samo u slučaje- vima okrivljenih koji su branioca dobili posle podizanja optužnice. Ukrštanjem načina izbora branioca sa postojanjem i ishođom žalbe na prvostepenu presudu, dobili smo takodje interesantne rezultate. Nai- me, najmanje sklonosti ka podnošenju žalbi na prvostepenu presuđuuko- risti okrivljenog, očigleđno pokazuju branioci koji su postavljeni po službenoj dužnosti, koji su koristili ovaj pravni lek u svega 36,7% slučajeva. Za razliku od toga, medju okrivljenima koji su branioca izabrali samostalno u 50% slučajeva je uložena žalba na prvostepenu presudu, dok se izgleda najviše žale oni branioci koji su okrivlje- nima izabrali njihovi srodnici - njih se 85,7% žalilo. - 341 Upadljiva je razlika i u uspešnosti podnetog pravnog leka, naime kada su u pitanju okrivljeni koji su branioca đobili po službenoj dužnosti žalba uložena u njihovu korist je'bila uspešna u svega 5% slučajeva. Odnos uloženih i uspešnih žalbi je 7,3:1. Nasuprot tome uspešnost žal bi medju okrivljenima koji su branioca izabrali samostalno je 19,2%, a odnos uloženih i uspešnih žalbi je 2,6:1. Kod okrivljenih koji su branioca dobili odsrođnika, najveće je učešće uspešnih žalbi, 21,4%, ali je odnos uloženih i uspešnih žalbi nešto povoljniji u ođnosu na isti odnos kod okrivljenih koji su branioca izabrali samostalno, jer iznosi 4:1, tj. na svake četiri uložene žalbe dolazi jedna uspešna. Iako podnošenje žalbe na prvostepenu presuđu predstavlja samo jednu od aktivnosti branioca i to onu koja dolazi na kraju prvostepenog kri vičnog postupka kojom se često ne može nešto mnogo promeniti u korist okrivljenog, posebno ako je mnogo toga propušteno za vreme istrage, ipak se nivo angažovanosti pojedinih branilaca u tom pogledu može sma trati na izvestan način indikativnim za ponašanje branioca u krivič- nc postupku uopšte. Drugim rečima, branilac koji redje podnosi žal- bu na prvostepenu presudu može se smatrati i manje aktivnim uopšte u krivičnom postupku, a onaj branilac koji je i u tom pogledu aktivni- ji (i posebno, uspešniji!) verovatno je takav bio i u pogleđu ostalih branilačkih aktivnosti, tj. bio je aktivniji uopšte u vršenju struč- ne odbrane. Kada je u pitanju promena prvog branioca, kao nesumnjiv indikator ok- rivljenikovog nezadovoljstva prezentiranom odbranom, najveću sklonost ka promeni branioca pokazuju okrivljeni u čiju korist nije podneta žalba na prvostepenu presudu - njih 62,3% nije a 33,7% jeste promeni- lo P^vog branioca. Najverniji prvom braniocu su oni okrivljeni u čiju je korist ulozena žalba na prvostepenu presudu i koja je đovela do njenog preinačenja, kojih je 87,5% zadržalo prvog branioca a svega 342 1235% ga je promenilo. Ako usvojimo hipotezu da je podnošenje žalbe indikativno uopšte za intenzitet braniočeve aktivnosti u krivičnom postupku, dobiii smo potvrdu i ovim pođacima. Naime, očigledno je prisustvo povećanog nezadovoljstva medju onim okrivljenima čiji bra- nilac nije ulagao žalbu na prvostepenu presuđu tako da su oni najsklo- niji promeni takvog branioca. I postojanje i efikasnost žalbe javnog tužioca može da bude indikati- van momenat za ocenu kvaliteta prezentiranih odbrana pojedinih kate- gorija branioca podeljenih prema načinu izbora. Na primer, tamo gde je žalba javnog tužioca đovela do preinačenja prvostepene presude5tj. gđe je bila uspešna, bilo je 75% onih okrivljenih koji su imali bra- nioca postavljenog po službenoj đužnosti. Tamo gde je žalba javnog tužioca dovela do ukidanja prvostepene presude, dakle gde je takodje bila uspešna - svi okrivljeni dakle 100% su imali branioca postavlje- nog po službenoj dužnosti. Žalba javnog tužioca je najviše podnošena u slučajevima- onih okrivljenih koji su branioca dobili od srodnika - u 28,6% siučajeva- (ali je bila efikasna samo u 7,2% slučajeva). Od- nos podnetih i uspešnih u toj kategoriji okrivljenih je 3:1. Kod ok- rivljenih koji su branioca izabrali sami javni tužilac je pođnosio žalbu u 23,1% slučajeva ali je ona bila uspešna u svega 3,8% sluča- jeva. Odnos podnetih i uspešnih žalbi javnog tužioca u toj kategori- ji okrivljenih je 5:1. Najredje je podnošena žalbu u slučajevima kada je okrivljeni dobio branioca postavljanjem po službenoj đužnosti - u 18,3% slučajeva, da- kle tu su javni tužioci bili najzadovoljniji tokom i ishodom krivič- nog postupka i donetom prvostepenom presudom. Odnos podnetih i uspeš- nih žalbi je 1,7:1 dakle javni tužioci su veoma efikasni kada im je "protivnik’* branilac postavljen po službenoj đužnosti, daleko efika- sniji no u slučaju da okrivljenog brani privatno izabrani branilac. 34 3 4. Položaj obaveznog branioca u postupku po vanrednim pravnim lekovima Po pitanju postojanja stručne odbrane u postupku po vanrednim pravnim lekovima, mogu se identifikovati sledeće situacije: a) da je punomoć- jem odredjeno da branilac vrši odbranu sve do iscrpljivanja svih mo- gućih pravnih lekova kako redovnih tako i vanrednih; očigledno je da nosilac prava na obaveznu odbranu ima u tom slučaju stručnu odbranu i tokom postupka po vanrednim pravnim lekovima. b) da je punomoćjem ođredjeno da se odbrana vrši do pravnosnažnosti U tom slučaju je jasno da okrivljeni bez obzira na to što su nosioci prava na obaveznu odbranu, tokom postupka po vanrednim pravnim leko- vima ostaju bez stručne odbrane (ukoliko novim punomoćjem istom ili novom braniocu, ne obezbede odbranu), izabranog branioca. c) da je punomoejem odredjeno da se odbrana vrši do kraja prvostepe- nog postupka; pošto odredbe čl.70 st.4 ZKP odredjuju da obavezna od- brana traje do pravnosnažnosti presude (izuzev kada je njom izrečena smrtna kazna kada traje i u postupku po vanrednim pravnim lekovima), optuženi će, budući da je ostao bez branioca, ukoliko sam ne izabere novog, dobiti branioca postavljenog po službenoj dužnosti. d) da punomoćjem nije ođređjeno ništa u pogledu trajanja odbrane; sta- vovi sudske prakse bili su različiti u pogledu važenja takvog punomoć- ja, tako što je starija praksa stajala na stanovištu da ono važi do pravnosnažnosti presude: "Punomoć kojim okrivljeni ovlašćuje advokata kao branioca u svom krivičnom postupku, ostaje na snazi do pravnosna- žnog okončanja toga postupka, ukoliko samim ugovorom o punomoćju nije drugačije odredjeno." (Savezni Vrhovni sud Kz.19/62) .^Novija praksa je medjutim elastičnija: "Branilac koga je uzeo okrivljeni ili lica navedena u čl.67 st. 3 ZKP ukoliko u punomoćju nije drugačije odredje- no, kao i branilac postavljen po službenoj dužnosti (čl.70 st.4), 1) Pravni život, juli-avgust 196 l.g. ■' _ 345 ovlašćen je da vrši svoju funkciju i u postupku po vanrednim pravnim lekovimas a okrivljeni i lica iz čl.6 7 st. 3 ZKP mogu na njegovo m._s to uzeti drugog branioca.,!l5Jasna je evolucija odnosa prema učešću branioca u postupku po vanrednim pravnim lekovima, koja je od negira- nja takve mogućnosti, preko dopuštanja (koje proizilazi iz gornjeg stava) pa sve do odredjivanja zakonskim odredbama obaveznog ucesca branioca u slučaju kada je optuženom izrečena smrtna kazna i u postu- pku po vanrednim pravnim lekovima. Ako bi okrivljeni ostao bez branioca inače opunomoćenog vremenski ne- odredjenim punomoćjem, iz bilo kog razloga, u sudskoj praksi su pos tojala različita rešenja, kao na primer: S,0sobe navedene u cl.66 st. 3 Zakonika o krivičnom postupku mogu uzeti branioca okrivljenom samo do okončavanja redovnog krivičnog postupka, a ne i za podnosenje za- hteva za ponavljanje krivičnog postupka kao vanrednog pravnog leka u smislu čl.373 st.l." (VSH Kž.1513/68 od 28.11.68.). A takodje i: f?U postupku po vanrednim pravnim lekovima sud po službenoj dužnosti ne može imenovati branitelja okrivljenom." (Stav Opste sednice Sav Bilten sudske prakse Saveznog suda br.16 januar-jun 1982.g. 2) Pregled sudske prakse Naše zakonitosti, br.16, travanj 1980.g. Kako se navodi, sud pred kojim se održava pretres dužan je da izvede sve procesne radnje i da reši sva pitanja na koja mu je ukazao sud ko- ji je odlučivao po zahtevu, dakle pred tim prvostepenim odnosno drugo- stepenim sudom se mogu isticati nove činjenice i podnositi novi doka- zi. (c) Zahtev za vanredno ublažavanje kazne Zahtev za vanredno ublažavanje kazne je poslednji u sistemu vanrednih pravnih lekova koji mogu da podnesu osuđjeni i njegov branilac (pored nekih drugih ovlašćenih lica predvidjenih odredbarna čl.413 st.l). Iz sarnog naziva ovog pravnog leka vidi se da se on podnosi u korist osu- djenog lica. "Branilac je ovlašćen i bez posebnog punomoćja da podne- se zahtev za vanredno ublažavanje kazne u korist osuđjenog." (VSJ Kz.19/67 od 16.2.67.)2) Ublažavanje kazne koje se traži ovim pravnim lekom je u stvari novo odmeravanje kazne istom učiniocu uz već utvrdjenu pravnu kvalifikaci- ju uz uzimanje u obzir novih okolnosti koje utiču na blažu vrstu ili 3)manju meru iste vrste kazne. Ono je đozvoljeno kad se po pravnosnaz- nosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala pre- suda ili sud nije znao za njih, a one bi očigleđno dovele do blaže osude (čl.M-12). Aktivnost branioca se sastoji u podnošenju ovog pra- vnog leka. U postupku ođlučivanja o osnovanosti ovog pravnog leka branilac ne do- lazi u obzir kao učesnik tako da u stvari, sve što on može učiniti u korist branjenika kada je u pitanju korišćenje ovog pravnog leka, je procena situacije kao podobne za njegovo podnošenje, savetovanje osu- djenog u tom pravcu, kao i sastavljanje kvalitetnog i argumentovanog teksta pođneska. T ) Vasilj ević: Sistem... op.cit.str.67 3 2) Zbirka sudskih ođluka, Knj.12 sv.I 3) Vasiljević: Komcntar... op .cit.str.505 355 (d) Uloga stručnog branioca tokom izvrsenja krivičnih sankcija Iako naš zakonodavac ne predvidja učešće branioca u fazi izvršenja krivičnih sankcija to ne znači da je on potpuno isključen iz te eta- pe. Hože se reći isto kao i za postupak po vanrednim pravnim lekovima (izuzev onog jednog slučaja kada je pravnosnažnom presudom izrečena smrtna kazna) da se đelatnost stručnog branioca može nastaviti na fa- kultativnoj osnovi. Što se tiče uloge branioca u fazi izvršenja kri- vične sankcije, osim što može da pruži osudjenom licu moralnu podrš- ku kroz posete u toku izđržavanja kazne, može mu takodje pružiti i ođređjenu pravnu pomoć koja bi se sastojala u pisanju ođređjenih pod- nesaka i zahteva za primenu odredjenih krivičnoprocesnih instituta, kao što su npr. vanredni pravni lekovi, kao i odredjenih instituta krivičnopravnog karaktera kao što su npr. pomilovanje, uslovni ot- pust. U pogleđu podnošenja molbe za pomilovanje sudska praksa nije jedin- stvena: '*Kako se aktom o pomilovanju postiže isto pravno dejstvo kao i vanrednim pravnim lekom, pa i šire, to se u pogleđu ovlašćenja za podnošenje molbe za pomilovanje ima shodno primeniti propisi ZKP. U vezi sa tim, a kako je prema čl.74 ZKP branilac ovlašćen da u korist okrivljenog preduzme sve radnje koje može preduzeti i sam okrivljeni, s tim da pravo i dužnosti prestaju tek kad okrivljeni opozove puno- moćje, to se ima uzeti đa je molba za pomilovanje, koju osudjeno li- ce podiže preko ovlašćenog branioca, dozvoljena bez obzira što u čl. 3 Zakona o pomilovanju SR Srbije branilac nije posebno ovlašćen kao lice koje pored tamo pobrojanih lica, može da podnosi molbu za pomi- lovanje." (VSS Kžm.145/75 od 11.11.75.)1} 1) Zbirka sudske prakse VSS br.19 str.19-20 - 356 Međjutiin postoji i drugačiji stav suđske prakse koji negira postoja- nje prava branioca da bez posebnog punomoćja, podnese molbu za pomilo vanjem: 'Bez posebnog punomoćja branilac osudjenog ne ulazi u krug li ca koja su na osnovu čl.3 st.2 Zakona o pomilovanju ovlašćena na pod- nošenje molbe za pomilovanje, pa će takvu molbu sud, shodno čl.7 po- menutog Zakona odbaciti. ^ Molbu za pomilovanje može podneti izmeđju ostalih i osudjeno lice (čl.7 takona o pomilovanju) kao i molbu za uslovni otpust koju tako- đje, izmedju ostalih može podneti i osudjeno lice i članovi njegove u^e porodice (čl.67 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija)?^Smatramo da uvek gde je to slučaj, u njegovo ime to moše da uradi i njegov bra nilac. Pri tom smatramo da nema razlike u tome da li se rađi o brani- ocu koji ga je branio tokom krivičnog postupka, ili je u pitanju novi branilac koga su samo za tu radnju izabrali osudjenikovi srodnici iz zakonom ovlašćenog kruga lica da okrivljenom izaberu branioca, ili je tog novog branioca opunomoćilo samo osuđjeno lice (ovo posleđnje je zapravo samo verifikacija izbora branioca, koji su za osuđjeno lice učinili drugi, budući da je on u faktičkoj nemogućnosti da sam lično bira i plaća branioca). ZAKLJUČNE NAPOMENE I OBAVEZNA ODBRANA DE LEGE FERENDA Glavni zaključci izvedeni iz rezultata istraživanja, kao i domaće i inostrane teorije, poslužili su za formiranje pređloga mogućih izmena u procesnoj koncepciji i funkcionisanju instituta obavezne odbrane. Posli smo pre svega od zaključka da već postojeći slučajevi obavezne odbrane obuhvataju najveći broj okrivljenih za krivična dela iz stvar- ne nadležnosti okriužnog suda, dalje, da je najčešći slučaj obavezne 1) Zbirka sudske prakse VSS br.19 str.19-20 2) Sl.Glasnik 50/78 3) Sl.Glasnik 26/77 357 odbrane zbog krivičnog dela za koje se može izreći đeset godina zat- vora ili teža kazna, dok se drugi slučajevi obavezne ođbrane javlja- ju ili u simbolično malom broju slučajeva ili se uopšte ne javljaju. Najveći broj obavezno branjenih okrivljenih po bilo kom osnovu, reša- va pitanje stručne odbrane dobijanjem branioca po službenoj dužnosti, većina svih njih, tj. obavezno branjenih okrivljenih, branioca dobija tek posle završetka istrage, dakle kasno, (što je đoduše situacija konstatovana i kod okrivljenih prema kojima je odbrana fakultativna). Osnovano smo zaključili da je slabiji kvalitet odbrane prezentirane od branioca koji je započeo odbranu u kasnijim fazama krivičnog pos- tupka od onoga ko je sa odbranom započeo ranije a takodje je i slabi- ji kvalitet odbrane branioca postavljenog po službenoj đužnosti u od- nostu na odbranu izabranog branioca. Zbog toga^dalje stoji činjenica da položaj okrivljenog u krivičnom postupku u priličnoj meri zavisi od njegovog imovinskog stanja i socio-ekonomskog statusa. Kao faktor od značaja za kvalitet stručne odbrane konačno, identifikovali smo postojanje ličnog i obostranog odnosa poverenja izmeđju okrivljenog i njegovog branioca. Iz svega rećenog, zaključili smo da u pogledu predloga de lege feren- da, obaveznu odbranu ne bi trebalo širiti na nove kriterijume ili no- ve slučajeve unutar postojećih kriterijuma, jer su oni dovoljni da "pokriju" sve neophodne situacije. To naravno ne znači da smatramo da domen obavezne odbrane uopšte ne treba širiti kada je u pitanju njeno delovanje unutar postojećih kriterijuma i slučajeva, naprotiv. Mišljenja smo takodje, da bi u naš krivični postupak trebalo uvesti novi sistem nastupanja obaveznosti koji do sada nije bio zastupljen. Radi se o, prema terminologiji zastupljenoj u ovom radu, tzv. rela- tivnom nastupanju obaveznosti odbrane po volji okrivljenog. Smatramo i to, da je neophodno popraviti kvalitet odbrane po službenoj dužno- sti, jer manjkavos'Hi na tom plaru, s obzirom da veliki broj okrivlje- 358 nih rešava pitanje stručne odbrane na taj način, dovode u pitanje fun kcionisanje samog instituta a ne samo interese pojedinaca. S obzirom da smo konstatovali na osnovu rezultata istraživanja da su okrivljeni koji su branioca đobili kasnije, slabije branjeni u krivi- čnom postupku, i da su gotovo zapostavijeni u ođnosu na one okrivlje- nc ^oji branioca dobili ranije, na početku ili tokom istrage, sma~ trali smo da prvi pređlog u pogledu mogućih izmena mora da ide u prav cu prevazilaženja tih neđostataka. Ovo tim pre što većina obavezno branjenih okrivljenih branioca dobija u tim, uslovno nazvanim kasni- jim fazama krivičnog postupka, đakle posle podizanja optužnice. To posredno znači i to da imućniji okrivljeni mogu ranije da angažuju branioca i samim tim budu kvalitetnije branjeni u krivičnom postupku. Zbog toga smo smatrali da je u cilju potpunijeg i efikasnijeg reali- zovanja instituta obavezne odbrane, neophodno da svi, ili bar preov- ladjujuća većina onih koji su obavezno branjeni počnu to da budu naj- kasnije sa otvaranjem istrage. Neophodno je dakle, pomeranje proces- nog trenutka nastupanja obaveznosti odbrane unazad, u odnosu' na pos- tojeća rešenja. Stoga predlažemo, kao buduće načelno rešenje institu- ta obavezne odbrane, da obaveznost po svim kriterijumima i svim slu- čajevima (izuzev po kriterijumu procesnih teškoća kada odbrana i ne može da postane obavezna pre nego što te teškoće nastupe i budu kon- statovane) započne od trenutka prvog ispitivanja okrivljenog. To po- meranje procesnog trenutka nastupanja obaveznosti okrivljenog efikas- no bi đelovalo ne samo na podizanje kvaliteta prezentirane odbrane, nego bi i neutralisalo đelovanje materijalnog stanja okrivljenog na nDe£ov procesni položaj, tj. izbegla bi se situacija da od početka krivičnog postupka budu branjeni samo okrivljeni koji su imućniji, već i oni kojima je takva odbrana potrebnija. - 3 59 Sledeće proširenje domena delovanja obavezne odbrane odnosi se na u- vodjenje tzv. relativnog sistema nastupanja obaveznosti u naš krivič- ni postupak. Volja okrivljenog nije relevantna za sada ni u jednom opštem slučaju obavezne odbrane našeg krivičnog postupka. Nesumnjivo je da apsolutni sistem nastupanja obaveznosti predstavlja sistem koji najviše odgovara suštini obavezne odbrane omogućavajući najboljim oso- binama instituta da đodju do izražaja u krivičnom postupku, što je stav zastupan i u ovom radu. Ali relativno nastupanje obaveznosti ima korisnu primenu kada su u pitanju granični slučajevi, prelazne situ- aeije, i sl. koje nije oportuno rešavati apsolutnom obaveznošću, sa svom njenom rigidnošću. Smatramo da bi relativno nastupanje obavezne odbrane moglo da nadje u našem krivičnom postupku mesto u, apsolutnom obaveznošću ,!nepokrive- noj" oblasti postupka po vanrednim pravnim lekovima. Kao kriterijum unutar predloženog sistema nastupanja obaveznosti predložili bismo tezinu krivičnog dela cenjenu po izrečenoj kazni (zbog postojanja pravnosnažnosti presude, zakonska zaprećenost nije više relevantan kriterijum). Dakle, smatramo da bi sva osuđjena lica na kaznu zatvo- ru. od pet ili više godina trebalo da imaju pravo da po sopstvenoj že- l^i dobiju branioca po službenoj dužnosti radi pokretanja i vodjenja postupka po vanrednim pravnim lekovima, sve đotle dokle za njih pos- toje zakonske mogućnosti. Takva odbrana ne bi morala da ima kontinuitet sa obaveznom odbranom iz redovnog krivičnog postupka pa ne bi ni postojala mogućnost tada postavljenog obaveznog branioca da "prati" slučaj ko zna koliko godi- na, unedogled. Cela zamisao je da se osudjenom licu na ođređjenu vrs- tu 1 vismu kazne, omogući da po svojoj volji dobije besplatnu pravnu pomoc od strane stručnog branioca postavljenog od strane nadležnih or~ gana radi informisanja o mogućnostima za pokretanje pravnih lekova, 360 traženje pomilovanja ili uslovnog otpusta, kao i za dalje potrebne aktivnosti vezane za krivični postupak kao i postupak izdržavanja kazne. S obzirom na rezultate istraživanja koji su prezentirani, problemati- ka različitog kvaliteta stručne odbrane izabranog i branioca postav- ljenog po službenoj dužnosti postavlja se daleko oštrije nego kada je u pitanju razlika u kvalitetu odbrana branioca koji je stupio ranije u postupak od onoga ko je sa odbranom započeo kasnije. S tim u vezi smatrali smo da kvalitet odbrane ne zavisi toliko od materijalnog mo- menta, tj. visine nagrade za branioca (suprotno misle neki ispitanici iz osudjeničke populacije istraživanja "Osudjenici o advokatima"), već mnogo više od ličnog ođnosa izmedju branioca i okrivljenog (čiji je samo jedan od elemenata i taj materijalni efekat odbrane). Zbog toga se ne bi mogli složiti sa mišljenjem Lutera i Volfa^koji smat- raju da je put prevazilaženja razlika u kvalitetu ođahran izmedju pri vatno izabranog i službeno postavljenog branioca, prevazilaženje raz- lika u honorisanju. Ono što je po našem mišljenju neophodno za kvali- tet strućne ođbrane uopšte je lična zainteresovanost branioca koji je vrši a ona po svemu sudeći ne retko izostaje ako je braniiac postav- ljen po službenoj dužnosti, i koji tu obavezu prima kao prisilu ili u najmanju ruku kao neku namtnutu neugodnost. Zbog toga smatramo da bi Komora kao profesinalno udruženje advokata, trebalo da po sprove- denuj anketi utvrdi listu onih članova koji u narednom periodu žele da se prihvataju takve odbrane. Nadležni suđski organi bi onda, samo sa tih lista vršili ravnomerno postavljanje. Smatramo da bi se time omogućila neophodna zainteresovanost advokata, jer je sigurno da ima dosta pripadnika te profesije, naročito mladjih i manje afirmisanih 1 1) Luther und Wolff: op . cit. str .144--5 kojima je to put ka sticanju afirmacije, klijentele i zarade i koji su jednom rečju, spremni na maksimalne napore koje takva odbrana izi~ skuje uz postojeću tarifu. IJ cilju poboljšanja kvaliteta obavezne odbrane braniuca postavljenog po službenoj dužnosti smatramo da je neophodno omogućavanje uspostav- ljanja prisnijeg ličnog odnosa sa okrivljenim koji je u pritvoru. To se postiže omogućavanjem vršenja obavezne odbrane u što ranijim faza- ma krivičnog postupka, što je već predloženo, kao i omogućavanjem ne- smetanog komuniciranja izmedju pritvorenog okrivljenog i branioca bez ograničenja (zakonskih i faktičkih) koja postoje danas u fazi istrage. L I T E R A T U R A 1. 2 . 3. 4. 5 . 6 . 7 . 8 . 9 . 10. 11 . 1 9 AČIMOVie, Mihajlo: AĆIMOVIČ, Mihajlo: AĆIMOVIĆ, Mihajlo: AĆIMOVIĆ, Mihajlo: AĆIMOVIĆ, Mihajlo: AĆIMOVIĆ, Mihajlo: AHAČIĆ, Kajetan: Doprinos branioca istini u krivičnom postup- ku, Beograd 1966.g. Interes advokata za pojeđine pravne probleme i njihov doprinos u rešavanju tih problema, Glssnik Advokatske Komore Vojvodine, Novi Sad, 1/75 Postupak prema mentalno obolelim učiniocima krivičnih dela, Zbornik Pravnog ifakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1-2/84 Procesni položaj i uloga branioca u prethod- nom krivičnom postupku (Materijali sa Save- tovanja u Subotici 1970), Beograd 1971.g. Sudska psihologija, Beograd 1983.g. Učešće advokata u istrazi, Jugoslovenska ad- vokatura, Beograd 2/71 Procesni položaj i uloga branioca u prethod- nom krivičnom postupku (Materijali sa save- tovanja u Subotici 1970) Beograd 1971.g. AKTUELMO STANJE I PROBLEMI ADVOKATURE U VOJVODINI, Referat usvojen na Vanrednoj Skupštini Advokatske komore SAP Vojvodine, Glasnik Advokatske komore Vojvu- dine, Novi Sad, 11-12/75 ANTIĆ, Slobodan: Medjusobni odnosi advokata,Glasnik Advokat- ske komore Vojvodine, Novi Sad, 7-8/83 BAJIĆ, Lida: Načelo istine u krivičnom postupku, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, Novi Sad BALDVvIN, John and McCONVILLE Michael: Police interrogation and the Right to see a solicitor, London, The Crimi- nal Law Review, March 1979 BALDWIN, John and McCOMVILLE Michael: Allegations against Lawyers: Some eviđence from criminal cases in London, London, The Criminal Law Review, December 1978 13. BATAVELJIĆ, Dragan: Drugi vidovi pravne pomoći, Jugoslovenska advokatura, Beograd, 1/66 14. BATAVELJIĆ, Dragan: Izveštaj o radu uprave pođodbora advokata u Beogradu za period od 27.10.1963 ,g. do 21.2. 1965 .g. Jugoslovenska advokatura, Beograd, 1/66 15 . BAYER, Vladimir: Teorija krivičnog postupka FNR knj.I Zagreb, 1950.g. Jugoslavij e , 16 . BAYER, Vladimir: Jugoslovensko krivično Zagreb 1977.g. procesno pravo, Knj .1 17 . BAYER, Vladimir: Jugoslavensko krivično Zagreb 1978.g . procesno pravo, Knjll 18 . BAYER, Vladimir: Jugoslavensko krivično greb 1982.g. procesno pravo, Za- II 19. BAYER, Vladimir: Zakon o krivičnom postupku, Bilješke i ko- mentar, Zagreb 1985.g. 20. BELČIĆ, Mladen: Učestvovanje branioca na sjednici vijeća dr- ugostepenog i trećestepenog suda, Odvjetnik, Zagreb, 3-4/70 21. BELČIĆ, Mladen: Prava i dužnosti branioca u prethodnom pos- tupku, Odvjetnik, Zagreb, 1-2/70 22. BEIN, H . i dr. : 23 . BERTEL, Christian 24. BIRČEVIĆ , Boško: 25. BOTIĆ, Milorad: Strafverfahrensrecht-Lehrbuch, Berlin 1976 Grundriss des osterreichishen Strafprozes- srechts Wien, 1975 0 odbrani okrivljenih koji su izvršili tzv. Hnesimpatična krivična delafi, Jugoslovenska advokatura, Beograd 1-2/69 Oblici vršenja advokature, Jugoslovenska ad- vokatura., Beograd, 1/66 26. BUSARČEVIĆ, Miroslav: Dokazna vređnost kriminalističkog veštačenja od strane organa unutrašnjih poslova, VII redovno godišnje Savetovanje Udruženja za krivično pravo i kriminologiju SR Srbije, Kragujevac 1985 (šapirografisani materijal sa Savetovanja) 27. BUTLER, Fitzwalter T.R. and GARCIA Marston: Archbold’s pleadings, evidence and practice in criminal cases, London 1954 28. BUTUROVIĆ, Jovan: Odbrana pred vojnim sudom, Naša zakonitost, Zagreb 10/73 29. BOUZAT, Pierre et PINATEL, Jean: Traite de droit penal at de cri- minologip, Tome II, Paris 1970. 30. BUCHHOLZ, Erich, und DAHN Ulrich: Rechte und Freiheiten der Bur- ger und sozialistisches Strafrecht, Staat und Recht, Potsđam-Babelsberg, 12/79 31. CARVEL I.G. and GREEN Swinften: Criminal Law and Procedure, Lon- don 1970 32. CELIČ, Radoslav: Odbrana okrivljenog po službenoj dužnosti, Kraljevo, 1972.g. 33. CICERON, Marko Tulije: 0 krajnostima dobra i zla, Sarajevo 1975.g. 34. CODE' D 5INSTRUCTlON CRIMINELLE ET CODES DE JUSTICE MILITAIRE, Pa- ris 1956 35. CODES DE JUSTICE MILITAIRE; ARMEE DE TERRE EN TEMPS DE PAIX ET EN TEMPS DE GUERRE: ARMEE DE MER EN TEMPS DE PAIX ET EN TEMPS DE GUERRE, Paris 1961 36. COLE, George: The American System of Criminal Justice, Massachusetts, North Scituate 1979 37. THE CRIMINAL LAW AND THE CRIMINAL PROCEDURE OF THE PEOPLE’S REPU- BLICX OF CHINA, Beijing 1984 38. CROSS and J0NESs: Introduction to criminal law, London 1976 39. CVIJOVIĆ, Obrad i POPOVIĆ, Dragomir: Zakon o krivičnom postupku sa Komentarom, objašnjenjima i uputstvima za praktičnu primenu, Beograd 1977.g. III 40. ČUBINSKI, Mihajlo: Naučni i praktični Komentar Zakonika o sud- skom krivičnom postupku Kraljevine Jugosla- vije, Beograd 1933.g. 41. DOLENC, Metod: Teorija suđskog krivičnog postupka za Kralje vinu Jugoslaviju, Beograd 1933.g. 42. DRUŠTVENA ULOGA I POLOŽAJ ADVOKATA - Jugoslovenska advokatura, Beograd 2/66 43. DUTSCHE, Rudi and WILKE Manfred: Sovjetski Savez, Soloženjicin i zapadna ljevica, Zagreb, 1983.g. 44. DJURIŠĆIĆ, Djordje: Savetovanje advokata i advokatskih priprav- nika Srbije o etici u advokaturi, Advokatu- ra, Beograd 4/81 45. FEBBRAJO, Albert i OLIGATI Vitorio: Advokatska etika kao pravni sistem, Advokatura, Beograd 4/83 The defendant’s Rights Today, The University of Winsconsin Press, 1976 Nemački klasični idealizam, Zagreb 1979.g. Novija filozofija zapada, Zagreb 1982.g. Slučaj u Njujorku, Politika, Beograd od 16. 3 . do 31.4.1984.g. Systematisches Handbuch der Vertheidigung im Strafverfahren, Wien, 1878 51. GARDNER, Erle Stanley:Perry Mason solves the case od the angry mo- urner, New York 1960 46. FELLMAN, David: 47. FILIPOVIĆ, Vladimir: 48. FILIPOVIĆ, Vladimir: 49. FRAZER, Ron: 50. FRYDMANN, Marcell: 52. GARDNER, Erle Stanley:The case od the sunbather’s diary, New York 1963 53. GARDNER, Erle Stanley:The case of the Shapely Shadow, London 1960 54. GARDNER, Erle Stanley:Perry Mason solves the case of the demure đefenđent, New York 1971 55. GARSON, Moris: Advokat i moral, Beograd 1965.g. 56. GLOWATZKY, Ivo: Promjene u procesnom položaju i funkciji bra nitelja pri utvrdjivanju činjenica u krivič- nom postupku, Naša zakonitost, Zagreb, 7-10/ 83 57. GLOWATZKY, Ivo: 58. G0SSEL, Karl-heinz: 59. GRAS, Giinter: 60. GRISW0LD, Erwin: 61. GUBERINA, Veljko: 62. Grupa autora: Zaštita prava čovjeka i odvjetništvo, Odvje- tnik Zagreb, 5-6/83 Die- Stellung des Vertedigers im rechstaatl- ischen Strafverfahren, Zeitschrift fiir die gesamte Strafrechtwissenschaft, Berlin, New York, De Gruyter, 1/81 Lumbur, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1979.g. Talks on American Law, New York 1971 Branio sam... Beograd 1977.g. A Guide to Proceedings in the Court od Appe- al Criminal Division, The Criminal Law Re- view, London, July 1983 IV 63 . GRUBIŠA, Mladen: činjenično stanje u krivičnom postupku, Z.a- greb 1980.g. 64 . GRUBIŠA MLADEN: Zakonsko ograničenje formalne odbrane - "kon- tumacija" branioca u krivi.čnom postupku, Za- greb, Odvjetnik 11-12/82 65. GRUBIŠA, Mladen: Kojim se sredstvima i na koji način utvrd.ju- je činjenično stanje u krivičnom postupku, Naša zakonitost, Zagreb, 7/85 56 . GRUBIŠA, Mladen: Formalna odbrana i njezina stvarnost prema pozitivnom pravu, teoriji i sudskoj praksi, Odvjetnik I deo, Zagreb 1-2/83 67. GRUBIŠA, Mladen: Formalna odbrana i njezina stvarnost prema pozitivnom pravu, teoriji i sudskoj praksi II deo, Odvjetnik, Zc.greb, 3-4/83 68.. HAL.L, Livingston: The right of accuseđ in criminal cases, Talks on American Law, New York' 19 71 69 . HENIS, Vilhelm: Polit.ička i praktična filozofija, Beograd 1983.g. 70. HORVAT, Vlasta: Lične slobode i prava čovjeka u Ustavu SFRJ i etički pravni osnovi zaštite tih sloboda i .prava u krivičnom postupku, Posebni otisak Godišnjaka Pravnog fakulteta u Sarajevu 1980. 71. IGNJATOVIĆ, Borislav: Advokat i obećanje, Glasnik Advokatske Komo- re Vojvodine, Novi Sad, 12/74 72. IGNJATOVIĆ, Borislav: Profesionalni moral i kodeks advokatske eti- ke Doboj, 1979.g. 7 3 . IGNJATOVIĆ, Borislav: Advokat kao branilac okrivljenog, doktorska disertacija branjena na Pravnom fakultetu u Beogradu 1984 (biblioteka Pravnog fakulteta u Beogradu) 74. IZVEŠTAJ ZAKONODAVNOG ODBORA SAVEZNOG VEĆA 0 PREDLOGU ZAKONIKA 0 KRIVIČNOM POSTUPKU^ Narodna Skupština FNRJ, Šesto redovno zaseđa- nje 20-22.. maja i 7-10 septentbra 1953.g. Beograd 1953 .g. (Steno- grafske beleške) 75. JACKSON STAINLEY: The old Bailey, London 1976.g. 76. JAMES, Philip: An Introduction to English Law, London 1966 77. JANKOVIĆ, Milka i dr.:Komentar Zakona o parničnom postupku, Beo- grad 197 7.g . 78. JEKIĆ, Dobrivoj: Advokatura u sistemu društvene samozaštit'e, Advokatura, Beograd, 1/78 79. JEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: Istorijski razvoj sudjenja u krivičnim stva- rima u SFR Jugoslaviji, Magistarski rad bra- njen na Pravnom fakultetu u Beogradu 1970.g. (biblioteka Pravnog fakulteta u Beogradu) 80. JEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: Krivično procesno pravo u praksi (priručnik sudske prakse) , Beograd 1973 TEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: Praktikum za krivično Drocesno pravo, Beograd 1983.g. V82 . 83 . 84. 85. 86 . 87 . 88 . 89 . 90. 91. 92. 93 . 94 . 95 . 96 . 97 . 98 . 99 . 100 . 101 . 102 . 103 . JEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: JEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: JEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: Krivično-procesno pravo u SFRJ, Beograd 1983 Krivično procesno pravo u SFRJ, Beograd 1985 Odvojeno mišljenje suđije u krivičnom pos- tupku, Beograd, 1983. JEKIĆ-SIMIĆ, Zagorka: Pojam stranke u delu Tome Živanovića, Zbor- nik Pravnog fakulteta u Za.grebu, Zagreb 1/8 5 JUKIĆ, Petar: Pravno nevaljani dokazi prema ođređbama Za- kona o krivičnom postupku, Pravna misao, Sa- rajevo, 5-6/81 KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb 1979.g. KARLEN, Delmar: The Citizen in Court, New York 1964 KERN, Eđuard und ROXIN,Claus: Strafverfahrensrecht, Miinchen 19 6 9 KIRALFY, A.K.R.: The English Legal System, London 1973 KLEINKNECHT, Theodor: Strafprozessordnung, Miinchen 1970 KNEŽEVIĆ, Dušan: Svedočenje radnika unutrašnjih poslova u kri- vičnom postupku, VII Savetovanje Udruženja za krivično pravo i kriminologiju SR Srbije održano u Kragujevcu 1985.g. materijali sa Savetovanja, šapirografisani KOBE, Petar: KOBE, Petar: KODEKS PROFESIONALNE Zakon o kaznenskem postupku, Ljubljana 1979. Razgraničenje činjeničnih i pravnih pitanja i njegovo značenje za uredjenje pravnih leko- va u krivičnom procesnom pravu, Zbornik Prav- nog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1-2/84 ETIKE ADVOKATA, Beograd 1981.g. KORLAET, Radoje: Pravo na odbranu i uloga branitelja po novim propisima krivičnog postupka, Zagreb, Odvjet nik 4-5/1968.g. KORAČ, Ivo, KRAMARIć, KOSTIĆ, Miodrag: KOVAČEK, Berislav: KOŽEV, Aleksandar: KRAPAC, Davor: KREČ, Vladimir: KRSTULOVIĆ, Aurel: Ivica: Krivični postupak - priručnik za prim- jenu Zakona o krivičnom postupku, Knj.I Za- greb 1983,g. Krivičnoprocesni značaj prikupljenog dokaz- nog materijala obavljenih rađnji ovlašćenih službenih lica organa unutrašnjih.poslova,VII Savetovanje Udruženja za krivično pravo i kriminologiju Srbije, Kragujevac 198 5.g. (ša- pirografisani materijali) Javno pravobranilaštvo kao zastupnik učesni- ka u postupku o čijem pravu se raspravlja pred sudom udruženog rada, Pravna misao, Sa- rajevo, 9-10/79 Fenomenologija prava, Beograd 1984.g. Neposredni i posredni dokazi u krivičnom po- stupku Zagreb 1982.g. Etika advokata i kodeks advokatske etike, Jugoslovenska advokatura, Beograd, 5-6/66 Poslovanje advpkata u inozemstvu, Jugosloven- ska advokatura Beograd, 2/71 VI 104 . KUCOVA, E.F.: Garantii prav ličnosti v sovetskom ugolovnom processe, Moskva 1972. 105 . KUCOVA, E.F.: 0 prave obvinjaemogo na zaščitu i ego obes- pečenie po UPK VNR, Vestnik Moskovskogo Uni- versiteta, Moskva, 3/83 106. LAKIČEVIĆ, Dušan: Uvod u socijalnu politiku, Beograd 1982 .g. 107 . LAZAREVIć, Rodoljub : Diskusija na temu: Advokatura u našem ustav- nom sistemu”, Jugoslovenska advokatura, Be- ograd 2/66 108 . LEONE, Giovanni: Trattato di diritto processuale penale, Na- poli 1961 109 . LOZZI, Gilberto: Uručenje sudskog poziva okrivljenom, Rivista Italiana di diritto e procedura penale, 2/73 : i c. LUKIĆ, Radomir: Metodologija prava, Beograd 1977.g. 11 i . LUTHER, Horst, und W0LFF, Friedrich: Das Recht auf Verteidigung im Sozialistischen Strafverfahren, Staat unđ Recht, Potsdam-Babelsberg, 2/73 112, LEGAL AID, The Encyclopaeđia Britannica (macropaedia) 1973. 113. MANIFEST MEDJUNARODNE UNIJE ADVOKATA, Jugoslovenska advokatura, Beograd, 2/71 114. MARKOVIĆ s Božidar: 115. MARKUZE 5 Herbert: 116. MARINA, Panta: 117. MARINA, Panta: Udžbenik suđskog krivičnog postupka Kralje- vine Jugoslavije, Beograd 1937.g. Eros i civilizacija, Zagreb 1985.g. Smisao i sađržina najnovije izmene u funkci- ji odbrane okrivljenog u krivičnom postupku, Glasnik Advokatske Komore Vojvodine, Novi Sad, 10/73 Napomene o pravnoj prirodi istrage u jugos- lovenskom kr>ivičnom postupku, Zbornik Prav- nog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1-2/84 MARTINCIK, E . : Objazan li podsudimyj motivirovat otkaz ot advokata? Sovetskaja justicija, Moskva 4/77 119. MATOVSKI, Nikola: Branilac u našem krivičnom postupku, Vranje 1984.g. 120. MATOVSKI,.Nikola: Odbrana kao funkcija u krivičnom postupku, Jugoslovenska revija za kriminologiju i kri- vično pravo, Beograd, 1/79 121. MIHAILOVIĆ, Ljubomir: Doprinos advokaturi u ostvarivanju ustavno- sti i zakonitosti, Advokatura, Beograd, no- vembar 1985.g. 122. MIŠIĆ, Vojin: Način utvrdjivanja činjenica u krivičnom po- stupku, Glasnik Advokatske komore Vojvodine Novi Sad, 11-12/75, 1/76 i 2/76 123. MOMMSEN, Theodor: Romisches Strafrecht, Leipzig, 1899. 124. MORELAND, Roy: Modern Criminal Procedure,.Indianapolis 1959 125. MULLER, Hansreudi: Der Verteidiger in der ziircherischen Straf- unter suchung, Schweizerische Zeitschrift fiir Strafrecht, Ziirich 2/79 VII 126 . 127 . 128. 129 . 130. MULLER-DIETZ, Heinz: MUNDA, Avgust: MUNDAY, Roderick: Die Stellung des Beschuldigten im Strafpro- zess, Zeitschrift fiir die gesamte Strafrec- htwi ssenschaft, Berlin, New York, De Gru- yter, 4/81 Naš zakon o kazenskem postupku in njegove vodilne ideje, Ljubljana 1950.g. The duties of defence counsel, The Criminal Law Review, London, Novembar 1983, NADZ0RN0E PR0IZV0DSTV0, Enciklopedičeskij slovar pravovih znanij, Moskva 1965. NIKŠIĆ, Borivoj: Pregled izmena i dopuna Zakona o krivičnom postupku sa razlozima za izmene, uvodni re- ferat sa XVIII redovnog godišnjeg Savetova- nja Udiuženja za krivično pravo i kriminolo- giju- SFRJ, Sarajevo, 24-26.10.1985 .g. (ša- pirografisani materijali) 131. NIKŠIĆ, Borivoj: Zakon o krivičnom postupku - pregled izmena i dopuna i razloga za njih, Naša zakonitost 7/85 Zagreb 132. NIKOLIĆ-RISTANOVIĆ, Vesna: Uticaj žrtve na pojavu kriminaliteta, Beograd 1984.g. 133. OBRAZLOŽENJE ZAKONIKA 0 KRIVIĆNOM POSTUPKU, Stenografske beleške Narodna Skupština 27-29. septembra 1948.g. 134. OBRAZLOŽENJE NACRTA ZAKONA 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONIKA 0 KRI- VIČNOM POSTUPKU, Skupština SFRJ, Beograd jun 1976.g. 135. ORFIELD, Lester Berhhardt: Criminal Procedure from Arrest to Appe- al, New York, London 1947. 136. OSTROVSKIJ, D. i OSTROVSKIJ, I: Učastie advokata v nadzornoj stadii ugolovnogo sudoproizvodstva, Sovetskaja jus- ticija, Moskva 21/68 137. PALMER, II.A. and PALMER H.: Wilshere3s Criminal Procedure, London 1951. 138 . PAVLOVIĆ , Miroljub: 139 . PAVLIČEVIĆ, Miodrag 140 . PAVLIČEVIĆ, Miođrag 141. PALMGREN , Lundell: 142 . PETRIĆ , Branko: 143 . PETRIĆ, Branko: 144 . PETRIĆ, Branko: 145 . PETRIĆ, Branko: Advokat i etika advokata, Advokatura, Beo- grad 2/81 Učešće advokata u prethodnom postupku, Jugo- slovenska advokatura, Beograd 1/65 Neke mere za obezbeđjenje zakonitosti, Jugo- slovenska advokatura, Beograd, 5-6/66 The finish legal system, s.a, s.l. Subjekti krivičnog postupka, Beograd 1958. Odbrana okrivljenih u krivičnom postupku, Zagreb 1962, Naša zakonitost 1-4/62 Priručnik za primenu Zakonika o krivičnom postupku, Beograd 1965. Zakon o krivičnom postupku objašnjen suđskom praksom, Beograd 1983.g. VIII 146 . 14 7 . 148 . 149 . 150 . 151. 152 . 153 . 154 . 155 . 7 56 . 157 . ] 58 . r Q 16 0 . 161. 162 . 163 . 164 . 165 . 16 6 . 167 . 168 . 169 . 170 . PERELMAN, Haim: PEROVIĆ, Mirko i dr.: PETROVIĆ, Ljubomir: PETROVIĆ5 Miodrag: PETRUHIN, I.: POPOVIĆ, Slavoljub: POPOVIĆ, Slavoljub: POLITEO, Ivo: Pravo, moral i filozofija, Beograd 1983.g. Vodič kroz postupke, krivični sudski postu- pak, Knj.II, Beograd 1973.g. Diskusija na temu: "Procesni položaj advoka- ta" Jugoslovenska advokatura, Beograd 2/66 Krmčija Svetog Save - o zaštiti obespravlje- nih i socijalno ugroženih, Beograd 1903.g. Dokazyvanie nevinost i pozicija advokata v sude, Sovetskaja justicija 10/72 Komentar Zakona o opštem upravnom postupku, Beograd 1983.g . Upravno pravo , Opšti deo, Beograd 1980 .g. Položaj, prava i dužnosti branioca po Zako- niku o krivičnom postupku, Odvjetnik, Zagreb 1-2/54 PREDLOG ZAKONA 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA 0 KRIVIĆNOM POSTUPKU, Savezna Skupština, april 1967.g. PREDLOG ZAKONA 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONIKA 0 KRIVIČNOM POSTUPKU Savezna Skupština, Beograd, januar 1973.g. PREDLOG ZAKONA 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA 0 KRIVIČNOM POSTUPKU, Skupština SFRJ, Materijal SlV-a, Beograd 1984.g .(verzija od decem- bra i od februara 1984.) PRVULOVIć, Vladimir: RAĐBRUH, Gustav: RAMOV 3 Drago: RANIERI, Silvio: Pravo na slobođu, Beograd 1984.g. Filozofija prava, Beograd 1980.g. Neka sporna pitanja u teoriji i praksi u vezi sa primenom instituta odbrane po službenoj dužnosti u Istrazi, Odvjetnik - Zagreb 3-4/74 Manuale di diritto processualle penale, Pa- dova 1956. REČNIK SRPSKOHRVATSKOG KNJIŽENOG JEZIKA, Matica srpska, Novi Sad 1971.g. REČNIK SRPSKOHRVATSKOG KNJIŽEVNOG I NARODNOG JEZIKA, Srpska Akade- mija nauka i umetnosti, Beograd 1982.g. RENE, Florio: ROMAC, Ante: RODŽERS, Karl: Za stolom odbrane, Beograd 1973.g. Latinske pravne izreke, Zagreb 1982.g Kako postati ličnost, Beograd 1985.g. ROTERDAMSKI, Erazmo RUŽIČ, Dušan: SALES, Bruce Denis: SALES, Bruce Denis: SAMUELS, Alec: Pohvala luđosti, Beograd 1979.g. Uloga, mesto i karakter zastupništva u pos- tupku pred ustavnim suđom, Glasnik advokat- ske komore Vojvodine, Novi Sad, 9/80 Perspectives in Law and Psychology, No 1 - The Criminal Justice System, New York, 1977 Perspectives in Law and Psychology, No 2 - The Trial process, New York, 1981. Judical Misconduct in the Criminal Trial, The Criminal Law Review, London, April 1982. IX 171. SAMUELS, Alec: Criminal Legal Aid: The Issues of Principle, The Criminal Law Review, London, April 1983. 172. SAVEZNI ZAKON 0 EKSTRADICIJI I PRUŽANJU PRVE POMOCI U KRIVICNIM STVARIMA, Savezni Zakonodavni list Republike Austrije 183/79 (neobjavljen prevod) 173. SIMONOVIĆ, Borivoje: Odnos advokata i stranke - odnos poverenja, Advokatura, Beograd 4/81 174. SLJEPĆEVIĆ, Stevan 175. SOLNER, Alfons: 176. SOSON, E.: 177. STANKOVIĆ, Drago: 178. STANKOVIĆ, Drago: 179. STANKOVIĆ, Drago: Uloga branioca i njegova krivična odgovor- nost, Zagreb, Naša zakonitost, 5-6/58 Jirgen Habermas i kritička teorija savremene pravne države, pokušaj istori j skc-raftučnog si~ stematizovanja, objavljeno na Trećem progra- mu Radio Beograđa, novembar 1983.g. Zaščita po ugolovnim delam v kassacionoj in- stancii, Sovetskaja justicija, Moskva 4/74 Karakter i značaj prava odbrane okrivljenog u krivičnom postupku, Glasnik ađvokatske ko~ more Vojvodine, Novi Sad, 5/81 Karakter i granica proučavanja ličnosti ok- rivljenog, Glasnik advokatske komore Vojvo- dine, Novi Sad, 12/80 Suština i važnost funkcije odbrane u našem krivičnom postupku, Naša Zakonitost, Zagreb, 6/81 180. STANKOVIĆ, Drago 181. STECOVSKIJ, Ju: 182. STECOVSKIJ, Ju: 183. STECOVSKIJ, Ju.: 0.pledoajeu odbrane, Naša zakonitost 2 / 8 2 otkaz obvinjaemogo ot zaščitnika justicija, Moskva, 14/70 Zagreb Sovetskaj a 184 . 185 . 186 . 187 . Obščenie obvinjaemogo s zaščitnikom, Moskva Sovetskaja justicija, 5/71 Objazatel;noe učastie zaščitnika v ugolovnom dele, Sovetskaja justicija, Moskva, 21/75 STEFANI, Gaston et LEVASSEUR George: Procedure Penale, Paris 1974. STEFANOVIĆ--ZLATIĆ, Milica: Povlastice okrivljenog u jugoslovenskom krivičnom postupku, Beograd 1982.g. STEVANOVIĆ, Čedomir: SUBOTIĆ, Slobodan: Krivičnoprocesno pravo SFRJ, Beograd 1982.g. Procesni položaj advokata, Jugoslovenska ad~ vokatura, Beograd, 1/66 188. ŠAMIĆ, Midhat: 18 9. ŠIMANOVSKIJ, V.: 190. ŠIMATOVIĆ, Dinko: 191. ŠOŠKIĆ, Slobodan: Kako nastaje naučno delo, Sarajevo, 1984.g. Objazatel’noe učastie zaščitnika na predva- ritel’nom sledsvii, Socialističeskaja zako- nnost Moskva, 7/75 Otežavanje funkcije branitelja u istrazi, Odvjetnik, Zagreb 1-2/83 Odbrana u krivičnom postupku, Advokatura, Beograd, 1/78 X192. ŠOŠKIČ, Slobodan: 193. ŠOŠKIĆ, Slobodan: 194. T'ADIĆ, Ljubomir: 195. TAFRA, Mato: 196. TAFRAj Mato: 0 dokazno] vrednosti preduzetih radnji i me- ra organa unutrašnjih poslova sa gleđišta od- brane okrivljenog, VII Savetovanje Udruženja za krivično pravo i kriminologiju SR Srbije, Kragujevac 1985.g. (šapirografisani aateri- jal) Politički kriminalitet i položaj branioca u krivičnom postupku, Advokatura, Beograd, no- vembar 1985.g. Filozofija prava, Zagreb 1983.g. Obligatornost odbrane u našem krivičnom suđ- skom postupku, Naša zakonitost3 Zagreb 3-4/48 Ličnost branitelja i njegov rad u sudskom krivičnom postupku, Naša zakonitost, Zagreb 5-7/48 197. TORJANIKOV, A: 19 8. TOSSVJILL, T.N.: 199. TRNINIĆ, Dragoslav: Ocenka effektivnosti učastia advokata v ugo- lovnom processe, Sovetskaja justicija, Mos- kva 14/80 Incrimination of Defendets by their Lawyers, The Criminal Law Review, London, May 1982. Neka pitanja profesionalne etike advokata, Advokatura, Beograd 4/81 200. UREDBA 0 DISCIPLINSKOM POSTUPKU PRED VIŠIM DISCIPLINSKIM SUDOVIMA RADNIKA ORGANA UNUTRAŠNJIH POSLOVA, Službeni Glasnik br.50/77 201. VASILJLVIĆ, Tihomir: Komentar Zakona o krivičnom postupku, Beograd 1977 20 2, VASILJEVIĆ a Tihomir: 203. VILEMS: 204. VITU, Andre: 205. VODINELIĆ, Vladimir.: 206. VUJANAC, Vojislav: 207. VUKIĆ, Jovan: 208. VUKOVIĆ, Špiro: 209. WALT0Š, Stanislaw: Sistem krivičnog procesnog prava SFRJ, Beo- grad 1981.g. Rimsko javno pravo ili rimske političke us- tanove od postanka Rima do Justinijana, Beo~ grad 18 9 8 .g . Procedure penale, Paris 1957. Dokazna vrednost pismenih izjava gradjana uzetih od organa unutrašnjih poslova, VII Savetovanje Udruženja za krivično pravo i kriminologiju SR Srbije, Kragujevac 1985.g. (šapirografisani materijal) Advokatski rad u odnosu na uredbu o sudijama u odbranu advokature i ađvokatskog rada, Be- ograd 1939.g. Odnos okrivljenog i njegovog branioca, Novi Sad 1979 .g. - neobjavljeni magistarski rad, branjen na Pravnom fakultetu u Novom Sadu 1979.g. (Univerzitetska biblioteka - Beograd) Zakon o krivičnom postupku sa objašnjenjima i sudskom praksom, Beograd 1981.g. Proces l:arny Zarys systemu, Marszava lc'8.r7'» XI 210. 211. 212. 213 . 214. 215. 216 . 217 . 218 . 219 . 220 . 221. 222 . 223 . 224. 225 . 226 . 227 . 228 . 229 . 230 . 231 . WELP, Jiirgen: WILLIAMS, Glanville: ZAHOŽIJ, L : Die Verteidiger als Anwalt des Vertauen, Zeitschrift fur die gesamte Strafrechtwisse- nschaft, Berlin, De Gruyter, New York, 1/78 The proof of guilt (A Study of English Cri- minal Trial), London, 1958. Obespečenie obvinjaemomu konstitucionnogo nrava na zaščitu, Sovetskaja justicija, Mos- kva 19/81 ZAKON 0 ADVOKATURI I SLUŽBI PRAVNE POMOČI, Službeni glasnik SRS 27/77 ZAKON 0 DRUŠTVENOM PRAVOBRANIOCU SAMOUPRAVLJANJA, Službeni list 36/75 ZAKONIK 0 KRIVIČNOM POSTUPKU, Službeni ZAKOMIK 0 KRIVIČNOM POSTUPKU, Službeni ZAKONIK 0 KRIVIČNOM POSTUPKU, Službeni ZAKONIK 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONIKA žbeni list SFRJ 5/70 ZAKON 0 IZMENAMA I DOPUNA(4A ZAKONIKA 0 ni list SFRJ 6/73 list 97/48 list 40/53 list 50/67 0 KRIVIČNOM POSTUPKU, Sl.u- KRIVIČNOM POSTUPKU, Službe- ZAKON 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA 0 KRIVIČNOM POSTUPKU, Službeni list SFRJ 14/85 ZAKONIK 0 KRIVIČNOM POSTUPKU NARODNE REPUBLIKE POLJSKE, Sisak 1979.g. (prevod mr Ivica Kramarić) ZAKON 0 UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA, Službeni glasnik 40/77 ZAKON 0 IZVRŠENJU KRIVIČNIH SANKCIJA, Službeni glasnik 26/77 ZAKON 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA 0 IZVRŠENJU KRIVIČNIH SANKCIJA, Službeni glasnik 50/84 ZAKON 0 VOJNIM SUDOVIMA, Službeni list 4/77 ZAKON O VRŠENJU UNUTRAŠNJIH POSLOVA IZ NADLEŽNOSTI SAVEZNIH ORGA- NA UPRAVE, Službeni list SFRJ 7/85 ZAKON 0 IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA 0 VAZDUŠNOJ PL0VIDBI, Službeni list 26/79 ZAKON 0 POMILOVANJU, Službeni glasnik 50/78 ZAKON 0 ZAŠTITI GRADJANA SFRJ NA PRIVREMENOM RADU U IMOSTRANSTVU, Službeni list 15/80 ZANDER, Michael: The Investigation: A Study of Cases tried at The Old Bailev, The Criminal Law Review, London, April 1979. Za NDER, Michael: Costs in Crown Courts - A Stuđv od Lawyers5 Fees Paid of Public Funds, The Criminal Law, Review, London, January 1976. XII 232. ZANDER, Michael: Legal Advice on Criminal Appeal, The New Ma- chinery, The Criminal Law Review, London, July 1975. 233. - ŽIKIĆ, Branislav: Mesto, uloga i zađaci advokature u pravosud- nom sistemu, Jugoslovenska advokatura, Beo- grad 5-6/66 234-. ŽIVADINOVIĆ, Milan: Advokatura u Francuskoj, Jugoslovenska advo- katura, Beograd, 5/66 (prvi deo) 235. ŽIVADINOVIĆ, Milan: Advokatura u Francuskoj (drugi deo), Jugo- slovenska advokatura, Beograd 4/68 236. ŽIVADINOVIĆ, Milan: Srpski advokati u XIX veku, Beograd 1969.g. 237. ŽIVANOVIĆ, Toma: Osnovni problemi krivičnog i gradjanskog procesnog prava (postupka) II Odeljak, Beo- grad 1941.g. 238. ŽIVANOVIĆ, Toma: Kriv ični zakonik i Zakonik o suđskom krivi- čnom postupku za Kraljevinu Jugoslaviju, Beograd 19 3 0.g . 239. ŽUŽENIĆ, Jelena: Odbrana maloletnika u savremenom sistemu krivičnog pravosudja, Odvjetnik, Zagreb, 9-10/64 f lpnnor 1. Vsiaea o ayropcrBy l-lornncanr-a Mpueeuh 3opnua hsiaeruyiena Aa je AomopcKa Aucepraqraja noA HacnoBoM Obavezna odbrana u krivldnom postupku o p€3lnTaT concTBeHor ucTpaxuBaqKor paAa, . Aa npeAnoxeHa jqncepraquja y qennxn HVi y AenoBuMa nule 6una npeAroxeHa sa 4o6njase 6nno roje gunnoMe npeMa crygrajcruM nporpaMhMa Apyrnx Bt4COKOIUKOnCKnX yCTaHOBa, . Aa cy pe3ynTaTn KopeKTHo HaBeAeHn h . Aa HucaM rpu.tuolna ayropcKa npaBa u Kopr4crr4o r4HTefleKTyanHy caojrany .qpyrhx nilqa. Y Seorpagy, 28.1 1 .201 4. sodine 5'*A->--Y>A^E flprnor 2. l'lsjaea o Kopt4txheuy Oanauhyjeu Vnnaep3[TercKy 6n6nrorery ,,Caerogap Maproenh" ga y Pnrv,nantu peno3nropnjyu YHuaepsilrera y Eeorpagy yHece naojy gomopclry Ahcepraqrajy nog HacnoBoM: Obavezna odbrana u krividnom postupku roja je uoje ayropcKo Aeflo. fircepraqnjy ca cBnM npuflo3hMa npe4ao/na caM y eneKrpoHcronr $opnaary noroAHoM sa rpajxo apxrBupaFbe. Mojy 4orropcKy Ancepraqujy noxpabeHy fiururanHu peno3nroprajyrrlt YHnaepsnrera y Seorpagy Mory Aa Kopr4cre can xoju nouryjy oApeg6e caApxaHe y oAa6panoM rnny nrqeHqe Kpearuene sajegHrqe (Creative Commons) sa xojy caM ce ognyvro/na. 1. Ayropcrao 2. AyropcrBo - HeKoMepqujanHo @;.+ i.s,m.u, $*rtffiffiIiuffiffiftfti*Ei*,ffi#1m h 4. AyropcrBo - HeKoMepqnjanHo -.qenhrr noA hcruM ycnoBuMa 5. Ayropcrao - 6eg npepaAe 6. AyropcrBo - Aer'n4Tu noA hcn4M ycnoBnMa (Monnuo Aa 3aoKpyxure caMo jegHy oA uecr noHyleHnx nnqeHllt4, KparaK onuc nr4qeHqn gar je na noneflrHu nrcra). Jlornnc Y 6eorpa4y, 28.1 1 .201 4. sodine )oH-s-