Evolucionistički elementi u sociološkomuzičkoj teoriji racionalizacije Maksa Vebera
Elements of evolutionism in Max Weber's socio-musical theory of rationalization
Метаподаци
Приказ свих података о дисертацијиСажетак
Maks Veber je smatrao da je zapadno društvo karakteristično po tendenciji ka ekstremnoj
racionalizaciji. Definisana kao proces progresivne intelektualizacije, racionalizacija je
smatrana očiglednom u svim aspektima društvenog života. Međutim, Veber je tvrdio da
je ovaj proces najočigledniji u muzici, te je „tezu o racionalizaciji” primenio na sve
aspekte muzike – melodiju, harmoniju, polifoniju, sisteme štimovanja i lestvica, kao i
instrumentalnu tehnologiju. Iako su fragmenti Veberove studije o muzici (započete u
periodu između 1910. i 1913. godine) objavljeni 1921. godine, studiju retko razmatraju i
muzikolozi i sociolozi. U ovoj studiji, Veber je ukazao na postojanje procesa
racionalizacije u sposobnosti kompozitora da upotrebljavaju sve kompleksnija muzička
sredstva, što je vodilo unapređenju ljudskog uma i sve većem bogaćenju muzičkog jezika.
Nadalje, on je objasnio proces racionalizacije kao sredstvo u borbi protiv izvesnih
iracionalnih „pretnji” koje bi mogle da zaustave razvoj ...muzike. U ovoj disertaciji
analiziram Veberovu „tezu o racionalizaciji” kao amalgam socioloških i muzikoloških
uticaja, te posebno izdvajam elemente koji ukazuju na prisustvo i načine inkorporiranja
evolucionističke paradigme (karakteristične za muzikološki diskurs 19. veka) u autorovu
sociološkomuzičku teoriju. Najpre ukazujem na važna pitanja koja se tiču same
paradigme evolucionizma, kako u diskursima prirodnih nauka, tako i u diskursima o
muzici. Potom se fokusiram na formiranje evolucionističkog modela u Veberovoj
sociologiji muzike tako što predstavljam model kao posledicu kombinacije
evolucionističkog i istoricističkog uticaja. Premda se o Veberu redovno diskutuje kao o
protivniku evolucionističkih tendencija u sociologiji, ja ovde pokazujem da se paradigma
evolucionizma pokazuje kao jedna od značajnijih teorijskih platformi kada je reč o
Veberovoj studiji o muzici. Konačno, rad završavam izvesnim razmatranjima mogućih
implikacija Veberove analize.
Max Weber argued that Western society is characterized by a tendency towards extreme
rationalization. Having been defined as a process of progressive intellectualization,
rationalization was supposed to be evident in all aspects of social life. However, Weber
advocated that this process was nowhere more conspicuous than in music, and he applied
the “rationalization thesis” on the analysis of all music aspects – melody, harmony,
polyphony, tuning and scale systems, instrument technology. Even thought the
fragmentary drafts of Weber’s study on music (which originated in the 1910 to 1913
period) were published in 1921, the study has been scarcely discussed by both
musicologists and sociologists. In this study, Weber pointed to the process of
rationalization as being obvious in composers’ ability to use progressively complex
musical agents, which led to the enhancing of human reason and to the increasing
abundance of musical language. Furthermore, he explicated the rationalization process ...as
a means in the fight against certain irrational “threats” that could stop music
development. In this dissertation I survey Weber’s “rationalization thesis” as an amalgam
of the influences of both sociology and musicology, and I focus on the elements that
indicate the presence of the evolutionist paradigm (which was characteristic for the 19thcentury
musicology) and the ways of its incorporation in author’s socio-musical theory.
Firstly, I point to the pertinent questions considering the very paradigm of evolutionism
in the natural science discourses, as well as in the discourses on music. Then, I analyze
the formation of the evolutionistic model in Weber’s sociology of music by presenting
the model as a consequence of both evolutionistic and historical influences. Although
Weber is regularly discussed as an opponent of the evolutionistic tendencies in sociology,
I show how the evolutionistic paradigm seems to be one of the relevant theoretical
backgrounds when the analysis of Weber’s study on music is discussed. Finally, I
conclude the paper with some observations on possible implications of Weber’s analysis.